Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SNJEŽANA MILIVOJEVIĆ, PROFESORKA FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Mediji protiv sebe

Objavljeno prije

na

Reforma medijskog sistema jedan je od stubova demokratske tranzicije.Međutim, dugo stojimo u toj reformi, ali se i vraćamo unazad. Kakva su iskustva u regionu i Srbiji u vezi sa emancipacijom medija i novinara, razgovarali smo sa dr Snježanom Milivojević, profesorkom na predmetu Javno mnjenje, FPN u Beogradu. MONITOR: Gdje su Srbija i druge zemlje ex-yu stigle u tranziciji medijske oblasti?
MILIVOJEVIĆ: Srbija počinje novu fazu regulatornih promena, što je dobra vest.Ova mučna, produžena tranzicija trajala je duže nego u drugim zemljama. Zato se pravo stanje medija ponekad bolje vidi iz komparativnog ugla. Kada bismo poredili istorijski ili geografski, moglo bi se reći da je, nažalost, približavanje EU u stvari najznačajniji faktor medijske tranzicije. Promene nisu bile toliko interni demokratski razvoj, koliko je taj pritisak spolja. Komparativna istraživanja, uglavnom ,pokazuju da tranzicija, bez obzira na to koliko traje, ima nekoliko osnovnih faza. Prvi ciklus je onaj u kojem se uspostavljaju ustavne garancije slobode govora i slobode medija, obezbeđuju političke pretpostavke za medijske slobode. Druga faza počinje kada mediji krenu da funkcionišu kao industrija, kada postaje jasno da nije dovoljno obezbediti samo taj politički kontekst , već i da mediji izlaze na tržište. Pošto ni mediji, ni država ni publika nemaju iskustva sa takvom vrstom komercijalnih medija izgradnja i regulisanje medijskog tržišta je veoma komplikovan posao. U toj fazi na dnevni red dolaze pitanja medijskog vlasništva, državne pomoći, komercijalizacije medija. Tek u trećoj fazi, obično kada zemlja postane kandidat za ulazak u EU, počinju da se dešavaju temeljne promene. Srbija uglavnom još oscilira između prve i druge faze, još se menjaju zakoni ili otvaraju osnovna pitanja medijske slobode, ali se uveliko otvaraju i problemi koje donosi ovo neuređeno tržište.

MONITOR: Iz vašeg komparativnog istraživanja Hrvatska-Srbija-Makedonija vide se i sličnosti i razlike u medijskom razvoju ovih zemalja.
MILIVOJEVIĆ: Zanimljivo bi bilo videti da li se formira nešto što bismo mogli da nazovemo medijski model u jugoistočnoj Evropi. Kao što je istraživačima bilo zanimljivo da vide šta je nastalo od medijskim sistema, u centralnoj ili istočnoj Evropi. Ima o tome jedna zanimljiva knjiga koja se zove „Tražeći mesto na mapi”. Dakle, oni nisu evoluirali u zapadne sisteme, ali nisu više ni toliko različiti u strukturnom smislu,od modela u razvijenim zemljama, bar u EU. I sada je ta skala mnogo razvijenija, jer su neke zemlje u međuvremenu ušle u EU , i njihovi sistemi sad veoma međusobno liče. Sve su to zemlje koje su u bliskoj prošlosti imale iskustva sa autoritarnim režimima ,imale nizak nivo pismenosti, zemlje u kojima je velika politička kontrola radiodifuzije, zemlje u kojima postoji vrlo visok stepen paralelizma između političkih i medijskih struktura, u kojima političke elite smatraju da im mediji ‘pripadaju’ i zemlje koje imaju tradiciju angažovanog ili „advokatskog” novinarstva za razliku od severnoevropske i angloameričke tradicije objektivnog novinarstva. Dakle, nije angažovano, kolumnističko, novinarstvo sa veoma izraženim stavom, bilo samo posledica duboke polarizacije u 90-tima već je, očigledno, stvar i žurnalističke kulture jer se ovde nikada u stvari nije razvilo tzv.objektivno novinarstvo, novinarstvo koje traga i zasniva se na činjenicama i faktografiji.

U ovom našem komparativnom istraživanju,u pojedinim elementima se jasno pokazuje kako se brzina tranzicije preslikala na medijsku situaciju u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji.

MONITOR: Da li to znači da samo pritisak iz EU donosi na sto novi set obaveza koje će se ipak nekako ispunjavati…
MILIVOJEVIĆ: Tek proces približavanja EU u stvari skreće pažnju koliko su neke teme urgentne i da traže hitno rešavanje.Onda one postaju javne teme i za njih se traže instrumenti, a oni se uglavnom preuzimaju kao najbolje prakse ili već postojeća iskustva.

MONITOR: Koliki su otpori?
MILIVOJEVIĆ: Otpori su veliki.To se najbolje vidi iz najčešće medijske rečenice u mnogima od ovih zemalja- „zakoni su dobri ali se ne sprovode”. To je gledano sa strane teško razumljivo.To znači da su zemlje donosile zakone da bi se „umilile” Briselu, da bi pokazale dobru nameru, čak očekujući da se neće primenjivati. Mnoge formulacije o slobodi izražavanja, o nezavisnosti regulatornih tela, o dostupnosti informacija, o internetu kao ljudskom pravu usvojene su kad političke elite nisu uopšte razmatrale na šta su se ustvari obavezale. Upravo zbog toga, čim zakoni počnu da se primenjuju kreće serija podnošenja amandmana, saplitanja i sprečavanja. Ovde je uobičajena praksa da se zakoni menjanju pre nego što se primene, da im se odredbe tumače restriktivno, da se smanjuju nadležnosti ili način izbora regulatornog tela, itd.

MONITOR: Šta se još pokazalo u tim zemljama?
MILIVOJEVIĆ: Jedna regulatorna nemoć, jedna nesposobnost da se osmisli medijski razvoj, stvorila je okolnosti u kojima se mediji razvijaju haotično. Dakle,država uglavnom nije to mesto gde se formira medijska politika, niti se ona vodi smišljeno.Ministarstva medija i kulture su po pravilu veoma slaba i neopremljena za taj posao. „Medijskim” temama sve više bave nekadašnja ministarstva telekomunikacije ili informacionog društva. Ta su ministarstva kompetentnija bar u tehnološkom smislu da razumeju promene u medijima, brže odgovaraju na veliki pritisak iz novih medija i interneta. Iz njihove vizure tradicionalni medijski svet ostaje egzotična, ali zakržljala botanička bašta, jedna oaza koju sa svih strana vrebaju tehnološki i komercijalni izazovi, a u kojoj treba i da se gaji cveće slobode. Nekompetentnost tvoraca javne politike, ali i ljudi u medijima, ne samo da shvate nego da predvode medijske promenene, povremeno izgleda veoma tužno.

MONITOR: A pluralizam medija?
MILIVOJEVIĆ: Pluralizam, standardi i kvalitet.To su tri ključna cilja medijske politike. Ministarstvo kulture mora da vodi politiku koja će promovisati raznovrstan, kvalitetan medijski sadržaj u najširem smislu. Ali, oni to treba da rade stvarajući okvir i uslove u kojima je to moguće.

MONITOR: Kroz privatizaciju medija?
MILIVOJEVIĆ: Medijska industrija je jedna od danas najmoćnijih industrija.To je jedna industrija u ogromnoj ekspanziji, koja nas svakodnevno opominje da živimo u doba ekspanzije medija i informacionog društva. I proizvodnja i zapošljavanje i kreativnost sve pulsira iz tog , u najširem smislu, sveta novih medijskih industrija. Taj ogromni svet kreativnih mogućnosti treba razumeti i usmeravati. Umesto svega toga, naše ministarstvo se, na primer, gotovo svakim svojim oglašavanjem pokazuje koliko je nekompetentno.To se prošle godine pokazalo u nekoliko slučajeva: donošenje strategije medijskog razvoja do 2016 je paradigmatičan primer. Dakle, tadašnji ministar je zatečen velikom negativnom reakcijom na zakon o imformisanju, pristao da se radi nova razvojna strategija. Država je, međutim, sve uradila da se ta strategija spreči. Stručnjaci su se zalagali za najviše standarde, ali je ipak ta grozna vlast usvojila drugačiji zakon, lošiji nego što su oni predložili.I mi u stvari ne znamo ko je odgovoran za takav zakon jer se svi hvale učešćem u njegovom pravljenju,a niko ne preuzima odgovornost za to kako zakon stvarno izgleda.

MONITOR: Vidi se jedino jedna prašuma interesa, ali se dalje od toga jedva razabire čiji je interes tu dominantan, bez obzira na formalnog titulara vlasništva ili vlasnika?
MILIVOJEVIĆ: To više nije društvo koje je izašlo iz diktature 2000. i u kojem postoje dva polarizovana interesa.To je sada jedno složenije i raznovrsnije društvo, a u kojoj ima najrazličitijih interesa.Naravno,da se oni svi ispoljavaju i da se lome preko medija. Nažalost, mediji su tu inferiorniji ili slabiji učesnici, delom i svojom krivicom. Mnogi od njih su poverovali, i čak pristali, na to da će dobiti priliku za popravni. Osim toga, i sami su se umesto borbe za stratešku vizije , razgovor o tome kako će mediji izgledati u novom digitalnom okruženju i promenjenim ekonomskim i kulturnim okolnostima, kakva je sudbina novinarstva u informacionom društvu, zadovoljili razgovorom o tome u kom će se roku prvatizovati koji medij, i kako da se se država povuče iz vlasništva, ali da istovremeno ona ostane veliki finansijer.

MONITOR: Šta to znači?
MILIVOJEVIĆ: To znači da svi hoće da država ostavi novac koji je ulagala u medije, ali da se on deli drugačije „kroz projektno finansiranje” a ne budžetskim korisnicima.Dakle,ideja je: mi hoćemo da država ne bude više medijski vlasnik, ali ne radimo ništa da se stvori medijsko tržište. Nego ćemo se takmičiti za taj novac koji će ostati iza države i koji će se deliti preko projekata koji će nagrađivati javni interes u medijima. A mi onda nikako da se dogovorimo o tome šta je javni interes u medijima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

NASTAVAK KADROVANJA U RESORU VESNE BRATIĆ – SLUČAJ RADE VIŠNJIĆ: Greška koja nije slučajna

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministarka  Bratić  očito ne smatra  da je veličanje četništva i  ratnih zločinaca ikkava  smetnja  za obavljanje rukovodećih finkcija u školstvu

 

Slučaj Rade Višnjić, nesuđene v.d. direktorice Osnovne škole (OŠ) „Jugoslavija” u Baru, u žižu javnosti vratio je Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta (MPNKS) na čijem je čelu Vesna Bratić. Kao diplomirana učiteljica, Rada Višnjić je za v. d. direktoricu imenovana na period od šest mjeseci, počev od 12. jula.  Razriješena je samo osam dana kasnije.

Na imenovanje Višnjićeve javnost je burno reagovala. Protiv nje je u januaru 2020. godine pokrenut disciplinski postupak, nakon što je učenicima na času zadala da crtaju trobojku, u vrijeme snažne politizcije upotreba zastava. Tada je dobila uslovni prestatak radnog odnosa. U jesen iste godine, preko Vajber grupe pozvala je učenike na moleban u Hram Svetog Jovana Vladimira u Baru. Uslijedio je definitivan otkaz.

Višnjićeva je na svom Fejsbuk profilu objavila i odu Ratku Mladiću, bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, u Hagu doživotno osuđenom ratnom zločincu. U prilog tvrdnji da hvalospjevi Mladiću nijesu smetnja već više preporuka kod ministarke Bratić ide i činjenica da je za novog direktora Doma učenika u Beranama nedavno imenovan Goran Kiković. On je otvoreni podržavalac četničkog pokreta, a aktivno je učestvovao u predlaganju imenovanja ulice u Beranama po Mladiću.

Vesna Bratić je prije par mjeseci Bojanu Đačić, takođe učiteljicu, ideološki blisku koleginici iz Bara, postavila za v.d. direktoricu Osnovne škole (OŠ) „Ristan Pavlović” u Pljevljima. Đačićeva je smijenjena nakon dva dana, jer su njena fotografija, na kojoj na glavi nosi šajkaču sa kokardom, i tekstovi šovinističkog sadržaja, osvanuli na Instagramu. I izazvali snažnu osudu građana.

Ni tada, baš kao ni u slučaju Višnjić, ministarka Bratić se nije ogradila od stavova   izabranica. Đačićeva je smijenjena u tišini, bez izjašnjenja MPNKS-a. Višnjićeva je prošla gore. U pokušaju da se zaštiti, Vesna Bratić je u saopštenju u kom navodi da je promijenila mišljenje o njenom imenovanju, kazala da je do toga došlo nakon što su iz MPNKS-a imali uvid u  privatne materijale opscene prirode profesorice Višnjić – aludirajući na nage fotografije koje su kružile društvenim mrežama, a na kojima je navodno ona. To je i vrhunac opscenosti ministarke Bratić – što su joj pri kadriranju „opscene fotografije” veći problem od podrške Mladiću. I zloupotreba privatnosti pri raskidanju radnog odnosa. Zbog toga su ministarku kritikovali iz Centra za građansko obrazovanje (CGO), skupštinskog Odbora za ravnopravnost, Centra za ženska prava (CŽP), kao i pojedinih političkih partija.

Vesna Bratić je, objašnjavajući odluku o razrješenju Rade Višnjić, nenamjerno otkrila i da u MPNKS-u ne obavljaju nikakve provjere kandidata. „Sva priča o depolitizaciji državnog aparata pala je u vodu sramnim postupkom Vesne Bratić, iza kojeg nesporno stoje partije vladajuće većine. Umjesto da oslobode škole političkog uticaja i da razbiju ćelije za kupovinu glasova, što je nasljeđe koje je ostavio DPS sa svojim koalicionim partnerima, oni su se odlučili da te mehanizme preuzmu. Umjesto partijskih direktora i zamjenika – dobili smo partijske direktore i zamjenike”, konstatuje u svojoj objavi na Fejsbuku dugogodišnji aktivista nevladinog sektora Vuk Maraš.

Ministarka tvrdi da su novoizabrani vršioci dužnosti direktora osnovnih i srednjih škola birani nepartijski. Nije tako, narvano. Monitorovi upućeni izvori tvrde da je Radu  Višnjić imenovala na predlog Socijalističke narodne partije (SNP). Brojni slučajevi upotpunjuju sliku o krugovima iz kojih dolaze kadrovi u kulturi i prosvjeti. Monitor redovno piše o tome.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ŠERBO RASTODER, ISTORIČAR: Treba nam istina   

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na Rezoluciju  o Srebrenici u crnogorskom političkom kontekstu  su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda“ kako bi osporili zlo. Sreća je da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve – takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu

 

MONITOR: Usvajanje Rezolucije o Srebrenici i sporenja oko nje?

RASTODER:  Srebrenica je postala prepoznatljiva tačka topografije zla u Evropi. To je ,,zasluga” onih koji su počinili genocid ali i međunarodnog  suda  koji je pravno verifikovao tu činjenicu u dokaznom postupku koji je trajao više godina i u kojem je priloženo nekoliko hiljada dokaza (snimaka zločina, iskaza svjedoka, naredbi viših organa vojnih formacija, iskaza  aktera). Neki od počinilaca genocida (Nikolić, Krstić, Erdemović i drugi) priznali su zločin i iskazali kajanje, a neki od njihovih sljedbenika evo to odbijaju da urade. Zašto bi to bilo važno? Ne zbog toga što se mogu promijeniti činjenice vezane za genocid, već zbog nastojanja da se one politički relativizuju i na taj način odgovornost sa pojedinaca (koji su uglavnom priznali) socijalizuje na čitav narod.  To je nepošteno i neljudski prema narodu zato što je individualizacija krivice bio primarni cilj suda. To se radi ne zbog toga što ,,nije bilo” nego zbog odbrane,,ideologije zločina”. Postoji opravdan strah, da će se kad-tad postaviti pitanje o prirodi tvorevine, čiji je predsjednik, vrhovni komandant, predjednik skupštine, vlade itd. osuđen za genocid. Takva tvorevina  može biti samo ,,genocidna”, proizvod najvećeg  zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Sud u Hagu nije, kao nijedan sud, idealan. Ali u odnosu na onaj u Ninbergu, sud u Hagu je najmanje nekoliko desetina puta uređenija, sređenija i organizovanija institucija. Kako u primjeni prava tako i u dokaznom postupku. Ali tvrditi za sud u Ninbergu da je bio ,,antinjemački“ zato što  je primarno sudio nacistima je jednako stupidno i moguće samo ako ste pobornik nacizma.

Rezolucije o Srebrenici nemaju nikakav značaj za  činjenicu kvalifikovanu kao ,,genocid“ oni  su politička potreba društva da se odredi ,,na kojoj je strani”. U crnogorskom  kontekstu ovo je bio politički mamac na koji su se upecali zagovornici zla koji su se sakrivali iza „naroda” kako bi osporili zlo. Sreća je  da su ubjedljivo poraženi na način koji Crnu Goru vraća na stazu kakve takve normalnosti i civilizacijske vrijednosti, što je sa simpatijama prihvaćeno u regionu i svijetu.

MONITOR: Minuo je još jedan 13. jul. Kako tumačite sve glasnije revizionističke stavove o ulozi četnika u II svjetskom ratu?

RASTODER: Ne postoji ,,revizionizam u istoriji”. Ne može  se promijeniti ,,ono što je bilo”, mijenja se  samo mišljenje  o ,,onom što je bilo”. Tu se ne radi o istorijskom nego o ideološkom revizionizmu. Miješanjem ova dva posve različita pojma omalovažava se istorijska nauka, koja ima precizno definisane obrasce po  kojima dozvoljava naučno legitimne ,,promjene”. Nije svako mišljenje o prošlosti  istorija, niti je isto pričati o istoriji i istorijskoj nauci. Promjena mišljenja o četničkom  pokretu je ideološko konstruisanje novog narativa koje ne počiva na novootkrivenim činjenicama već na diskvalifikaciji postojećih. To može postati naučno prihvatljiv narativ o prošlosti tek kada se novim  dokazima (istorijskim izvorima) dokažu učešća četnika u bitkama sa okupatorom, njihova saradnja sa antifašistima. Treba i dokazati da su glavni programski dokumenti, poput onog Homogena Srbija i mnogi slični,  falsifikati, te zašto su četnike, ako su bili antifašisti, ostavili  saveznici. Sve u svemu, nema revizije istorije, proizvodi se samo idološki i vrijednosni haos.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BUDIMIR MUGOŠA, FARMER I BIVŠI MINISTAR POLJOPRIVREDE: To što imamo brzo će nestati

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna vlast osudila je crnogorsku poljoprivredu na smrt, a aktuelni ministar poljoprivrede, gospodin Stijović, formirao je streljački vod

 

MONITOR: Jedan ste od učesnika protesta poljoprivrednika. Ministar Aleksandar Stijović kaže „pitanje je ko su ti ljudi i koje su im namjere“. Evo prilike da razjasnite tu „dilemu“.

MUGOŠA: Bezprimjerno je takvo ponašanje ministra prema ljudima od čijeg rada živi i zbog kojih postoji. Ako ministar ne zna ko su 70 najvećih farmera u Crnoj Gori koji imaju farme od 50 do 200 grla, onda smo svi u velikom problemu. Ovi ljudi su prije svega dobri domaćini, pripadnici svih vjera, nacija i partija, koji imaju dovoljno građanske svijesti, hrabrosti i odgovornosti da iznesu stavove i brane svoje i državne interese. To su ljudi koji su spremni na danonoćan rad da bi obezbijedili sebi i svojim porodicama egzistenciju a građanima kvalitetnu hranu.

Ako bismo govorili brojkama: to su vlasnici nekoliko hiljada najkvalitetnijih muznih grla u Crnoj Gori koji proizvode više od 50 odsto mlijeka koje se predaje mljekarama. Da je izašao jedan čovjek da protestuje trebao je biti uvažen  i primljen na razgovor. Nijesmo mi bravi da nas neko sa prozora prebrojava.

Nas povezuje domaćinsko razmišljanje i zajednički problem. Tražimo od države pomoć da preživimo ovu tešku situaciju a da onda sa institucijama pokušamo naći bolji model agrarne politike. Mi na to imamo pravo a država obavezu. Ne postoji niti jedan zakonski osnov da nam se ne izađe u susret, postoji samo nedostatak volje, znanja i razumijevanja. Bahato ponašanje ministra, njegovih saradnika i premijera su dodatno zakomplikovali situaciju, pa su naši zahtjevi sada radikalizovani i tražimo ostavku ministra Stijovića.

MONITOR: Ministar kaže da ne mogu ispuniti vaše zahtjeve pošto za to treba previše novca. Šta dalje? 

MUGOŠA: Kada nešto nećete onda je lako naći razloge. Poljoprivreda je izuzeta iz Zakona o kontroli državne pomoći što znači da država može pomoći a da pri tome ne krši niti jedan zakon ili međunarodni sporazum (STO, CEFTA). Sve evropske države su pomogle svojim poljoprivrednicima, osim naša.

Mi smo u martu tražili pomoć od pet euro centi po litru i na te naše zahtjeve ministar nije odgovorio, iako su naše kalkulacije govorile da je za to potrebno oko 1,5 miliona. Na posljednjem protestu mi smo preformulisali naše zahtjeve ali je suština ostala ista.

Dobrom argumentacijom na Vladi ta sredstva bi bila obezbijeđena kao što su data mnogim drugim djelatnostima u iznosu od preko 160 miliona. Za nas nema dva miliona iako smo strateška privredna grana.

MONITOR: Zašto u resornom Ministarstvu nemaju sluha za vaše probleme? 

MUGOŠA: Ministar ne zna, a nema ko da mu objasni, kako stvari stoje u ovom sektoru. Kako se, recimo,  kalkuliše cijena mlijeka: troškovi hrane su 65 odsto a onda dolaze troškovi energije, sredstava za higijenu, amortizacija, oprema stada, sitni alat , veterinarske usluge i , konačno, radna snaga.

Ministar neznaveno izvodi računicu da krava svaki dan daje dvadeset litara mlijeka i ispade sve sjajno. Naravno to nije tako. U periodu „pika laktacije“ lako je poslovati sa dobitkom ali što raditi kada se krava ne muze, a to je 50 do 70 dana u godini. Krava za života u dobrim uslovima da 20.000 litara mlijeka. Njena vrijednost na početku je preko 2.000 a na kraju vijeka 500 eura, pod uslovom da ne ugine i da je debela. Kada ovu razliku podijelimo na prinos mlijeka, pokazuje se da u cijenu koštanja mlijeka amortizacija stada učestvuje sa 7,5 centi po litru. A gdje je sve ostalo?

Svakoga ko hoće da se bavi poljoprivredom treba držati kao malo vode na dlanu. To je EU prepoznala i izdvaja polovinu budžeta za poljoprivredu i ruralni razvoj. Ta informacija još nije stigla do naših vlasti.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u ptampanom izdanju Monitora od 23. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo