Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SNJEŽANA MILIVOJEVIĆ, PROFESORKA FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Mediji protiv sebe

Objavljeno prije

na

Reforma medijskog sistema jedan je od stubova demokratske tranzicije.Međutim, dugo stojimo u toj reformi, ali se i vraćamo unazad. Kakva su iskustva u regionu i Srbiji u vezi sa emancipacijom medija i novinara, razgovarali smo sa dr Snježanom Milivojević, profesorkom na predmetu Javno mnjenje, FPN u Beogradu. MONITOR: Gdje su Srbija i druge zemlje ex-yu stigle u tranziciji medijske oblasti?
MILIVOJEVIĆ: Srbija počinje novu fazu regulatornih promena, što je dobra vest.Ova mučna, produžena tranzicija trajala je duže nego u drugim zemljama. Zato se pravo stanje medija ponekad bolje vidi iz komparativnog ugla. Kada bismo poredili istorijski ili geografski, moglo bi se reći da je, nažalost, približavanje EU u stvari najznačajniji faktor medijske tranzicije. Promene nisu bile toliko interni demokratski razvoj, koliko je taj pritisak spolja. Komparativna istraživanja, uglavnom ,pokazuju da tranzicija, bez obzira na to koliko traje, ima nekoliko osnovnih faza. Prvi ciklus je onaj u kojem se uspostavljaju ustavne garancije slobode govora i slobode medija, obezbeđuju političke pretpostavke za medijske slobode. Druga faza počinje kada mediji krenu da funkcionišu kao industrija, kada postaje jasno da nije dovoljno obezbediti samo taj politički kontekst , već i da mediji izlaze na tržište. Pošto ni mediji, ni država ni publika nemaju iskustva sa takvom vrstom komercijalnih medija izgradnja i regulisanje medijskog tržišta je veoma komplikovan posao. U toj fazi na dnevni red dolaze pitanja medijskog vlasništva, državne pomoći, komercijalizacije medija. Tek u trećoj fazi, obično kada zemlja postane kandidat za ulazak u EU, počinju da se dešavaju temeljne promene. Srbija uglavnom još oscilira između prve i druge faze, još se menjaju zakoni ili otvaraju osnovna pitanja medijske slobode, ali se uveliko otvaraju i problemi koje donosi ovo neuređeno tržište.

MONITOR: Iz vašeg komparativnog istraživanja Hrvatska-Srbija-Makedonija vide se i sličnosti i razlike u medijskom razvoju ovih zemalja.
MILIVOJEVIĆ: Zanimljivo bi bilo videti da li se formira nešto što bismo mogli da nazovemo medijski model u jugoistočnoj Evropi. Kao što je istraživačima bilo zanimljivo da vide šta je nastalo od medijskim sistema, u centralnoj ili istočnoj Evropi. Ima o tome jedna zanimljiva knjiga koja se zove „Tražeći mesto na mapi”. Dakle, oni nisu evoluirali u zapadne sisteme, ali nisu više ni toliko različiti u strukturnom smislu,od modela u razvijenim zemljama, bar u EU. I sada je ta skala mnogo razvijenija, jer su neke zemlje u međuvremenu ušle u EU , i njihovi sistemi sad veoma međusobno liče. Sve su to zemlje koje su u bliskoj prošlosti imale iskustva sa autoritarnim režimima ,imale nizak nivo pismenosti, zemlje u kojima je velika politička kontrola radiodifuzije, zemlje u kojima postoji vrlo visok stepen paralelizma između političkih i medijskih struktura, u kojima političke elite smatraju da im mediji ‘pripadaju’ i zemlje koje imaju tradiciju angažovanog ili „advokatskog” novinarstva za razliku od severnoevropske i angloameričke tradicije objektivnog novinarstva. Dakle, nije angažovano, kolumnističko, novinarstvo sa veoma izraženim stavom, bilo samo posledica duboke polarizacije u 90-tima već je, očigledno, stvar i žurnalističke kulture jer se ovde nikada u stvari nije razvilo tzv.objektivno novinarstvo, novinarstvo koje traga i zasniva se na činjenicama i faktografiji.

U ovom našem komparativnom istraživanju,u pojedinim elementima se jasno pokazuje kako se brzina tranzicije preslikala na medijsku situaciju u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji.

MONITOR: Da li to znači da samo pritisak iz EU donosi na sto novi set obaveza koje će se ipak nekako ispunjavati…
MILIVOJEVIĆ: Tek proces približavanja EU u stvari skreće pažnju koliko su neke teme urgentne i da traže hitno rešavanje.Onda one postaju javne teme i za njih se traže instrumenti, a oni se uglavnom preuzimaju kao najbolje prakse ili već postojeća iskustva.

MONITOR: Koliki su otpori?
MILIVOJEVIĆ: Otpori su veliki.To se najbolje vidi iz najčešće medijske rečenice u mnogima od ovih zemalja- „zakoni su dobri ali se ne sprovode”. To je gledano sa strane teško razumljivo.To znači da su zemlje donosile zakone da bi se „umilile” Briselu, da bi pokazale dobru nameru, čak očekujući da se neće primenjivati. Mnoge formulacije o slobodi izražavanja, o nezavisnosti regulatornih tela, o dostupnosti informacija, o internetu kao ljudskom pravu usvojene su kad političke elite nisu uopšte razmatrale na šta su se ustvari obavezale. Upravo zbog toga, čim zakoni počnu da se primenjuju kreće serija podnošenja amandmana, saplitanja i sprečavanja. Ovde je uobičajena praksa da se zakoni menjanju pre nego što se primene, da im se odredbe tumače restriktivno, da se smanjuju nadležnosti ili način izbora regulatornog tela, itd.

MONITOR: Šta se još pokazalo u tim zemljama?
MILIVOJEVIĆ: Jedna regulatorna nemoć, jedna nesposobnost da se osmisli medijski razvoj, stvorila je okolnosti u kojima se mediji razvijaju haotično. Dakle,država uglavnom nije to mesto gde se formira medijska politika, niti se ona vodi smišljeno.Ministarstva medija i kulture su po pravilu veoma slaba i neopremljena za taj posao. „Medijskim” temama sve više bave nekadašnja ministarstva telekomunikacije ili informacionog društva. Ta su ministarstva kompetentnija bar u tehnološkom smislu da razumeju promene u medijima, brže odgovaraju na veliki pritisak iz novih medija i interneta. Iz njihove vizure tradicionalni medijski svet ostaje egzotična, ali zakržljala botanička bašta, jedna oaza koju sa svih strana vrebaju tehnološki i komercijalni izazovi, a u kojoj treba i da se gaji cveće slobode. Nekompetentnost tvoraca javne politike, ali i ljudi u medijima, ne samo da shvate nego da predvode medijske promenene, povremeno izgleda veoma tužno.

MONITOR: A pluralizam medija?
MILIVOJEVIĆ: Pluralizam, standardi i kvalitet.To su tri ključna cilja medijske politike. Ministarstvo kulture mora da vodi politiku koja će promovisati raznovrstan, kvalitetan medijski sadržaj u najširem smislu. Ali, oni to treba da rade stvarajući okvir i uslove u kojima je to moguće.

MONITOR: Kroz privatizaciju medija?
MILIVOJEVIĆ: Medijska industrija je jedna od danas najmoćnijih industrija.To je jedna industrija u ogromnoj ekspanziji, koja nas svakodnevno opominje da živimo u doba ekspanzije medija i informacionog društva. I proizvodnja i zapošljavanje i kreativnost sve pulsira iz tog , u najširem smislu, sveta novih medijskih industrija. Taj ogromni svet kreativnih mogućnosti treba razumeti i usmeravati. Umesto svega toga, naše ministarstvo se, na primer, gotovo svakim svojim oglašavanjem pokazuje koliko je nekompetentno.To se prošle godine pokazalo u nekoliko slučajeva: donošenje strategije medijskog razvoja do 2016 je paradigmatičan primer. Dakle, tadašnji ministar je zatečen velikom negativnom reakcijom na zakon o imformisanju, pristao da se radi nova razvojna strategija. Država je, međutim, sve uradila da se ta strategija spreči. Stručnjaci su se zalagali za najviše standarde, ali je ipak ta grozna vlast usvojila drugačiji zakon, lošiji nego što su oni predložili.I mi u stvari ne znamo ko je odgovoran za takav zakon jer se svi hvale učešćem u njegovom pravljenju,a niko ne preuzima odgovornost za to kako zakon stvarno izgleda.

MONITOR: Vidi se jedino jedna prašuma interesa, ali se dalje od toga jedva razabire čiji je interes tu dominantan, bez obzira na formalnog titulara vlasništva ili vlasnika?
MILIVOJEVIĆ: To više nije društvo koje je izašlo iz diktature 2000. i u kojem postoje dva polarizovana interesa.To je sada jedno složenije i raznovrsnije društvo, a u kojoj ima najrazličitijih interesa.Naravno,da se oni svi ispoljavaju i da se lome preko medija. Nažalost, mediji su tu inferiorniji ili slabiji učesnici, delom i svojom krivicom. Mnogi od njih su poverovali, i čak pristali, na to da će dobiti priliku za popravni. Osim toga, i sami su se umesto borbe za stratešku vizije , razgovor o tome kako će mediji izgledati u novom digitalnom okruženju i promenjenim ekonomskim i kulturnim okolnostima, kakva je sudbina novinarstva u informacionom društvu, zadovoljili razgovorom o tome u kom će se roku prvatizovati koji medij, i kako da se se država povuče iz vlasništva, ali da istovremeno ona ostane veliki finansijer.

MONITOR: Šta to znači?
MILIVOJEVIĆ: To znači da svi hoće da država ostavi novac koji je ulagala u medije, ali da se on deli drugačije „kroz projektno finansiranje” a ne budžetskim korisnicima.Dakle,ideja je: mi hoćemo da država ne bude više medijski vlasnik, ali ne radimo ništa da se stvori medijsko tržište. Nego ćemo se takmičiti za taj novac koji će ostati iza države i koji će se deliti preko projekata koji će nagrađivati javni interes u medijima. A mi onda nikako da se dogovorimo o tome šta je javni interes u medijima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo