Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SNJEŽANA MILIVOJEVIĆ, PROFESORKA FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA U BEOGRADU: Mediji protiv sebe

Objavljeno prije

na

Reforma medijskog sistema jedan je od stubova demokratske tranzicije.Međutim, dugo stojimo u toj reformi, ali se i vraćamo unazad. Kakva su iskustva u regionu i Srbiji u vezi sa emancipacijom medija i novinara, razgovarali smo sa dr Snježanom Milivojević, profesorkom na predmetu Javno mnjenje, FPN u Beogradu. MONITOR: Gdje su Srbija i druge zemlje ex-yu stigle u tranziciji medijske oblasti?
MILIVOJEVIĆ: Srbija počinje novu fazu regulatornih promena, što je dobra vest.Ova mučna, produžena tranzicija trajala je duže nego u drugim zemljama. Zato se pravo stanje medija ponekad bolje vidi iz komparativnog ugla. Kada bismo poredili istorijski ili geografski, moglo bi se reći da je, nažalost, približavanje EU u stvari najznačajniji faktor medijske tranzicije. Promene nisu bile toliko interni demokratski razvoj, koliko je taj pritisak spolja. Komparativna istraživanja, uglavnom ,pokazuju da tranzicija, bez obzira na to koliko traje, ima nekoliko osnovnih faza. Prvi ciklus je onaj u kojem se uspostavljaju ustavne garancije slobode govora i slobode medija, obezbeđuju političke pretpostavke za medijske slobode. Druga faza počinje kada mediji krenu da funkcionišu kao industrija, kada postaje jasno da nije dovoljno obezbediti samo taj politički kontekst , već i da mediji izlaze na tržište. Pošto ni mediji, ni država ni publika nemaju iskustva sa takvom vrstom komercijalnih medija izgradnja i regulisanje medijskog tržišta je veoma komplikovan posao. U toj fazi na dnevni red dolaze pitanja medijskog vlasništva, državne pomoći, komercijalizacije medija. Tek u trećoj fazi, obično kada zemlja postane kandidat za ulazak u EU, počinju da se dešavaju temeljne promene. Srbija uglavnom još oscilira između prve i druge faze, još se menjaju zakoni ili otvaraju osnovna pitanja medijske slobode, ali se uveliko otvaraju i problemi koje donosi ovo neuređeno tržište.

MONITOR: Iz vašeg komparativnog istraživanja Hrvatska-Srbija-Makedonija vide se i sličnosti i razlike u medijskom razvoju ovih zemalja.
MILIVOJEVIĆ: Zanimljivo bi bilo videti da li se formira nešto što bismo mogli da nazovemo medijski model u jugoistočnoj Evropi. Kao što je istraživačima bilo zanimljivo da vide šta je nastalo od medijskim sistema, u centralnoj ili istočnoj Evropi. Ima o tome jedna zanimljiva knjiga koja se zove „Tražeći mesto na mapi”. Dakle, oni nisu evoluirali u zapadne sisteme, ali nisu više ni toliko različiti u strukturnom smislu,od modela u razvijenim zemljama, bar u EU. I sada je ta skala mnogo razvijenija, jer su neke zemlje u međuvremenu ušle u EU , i njihovi sistemi sad veoma međusobno liče. Sve su to zemlje koje su u bliskoj prošlosti imale iskustva sa autoritarnim režimima ,imale nizak nivo pismenosti, zemlje u kojima je velika politička kontrola radiodifuzije, zemlje u kojima postoji vrlo visok stepen paralelizma između političkih i medijskih struktura, u kojima političke elite smatraju da im mediji ‘pripadaju’ i zemlje koje imaju tradiciju angažovanog ili „advokatskog” novinarstva za razliku od severnoevropske i angloameričke tradicije objektivnog novinarstva. Dakle, nije angažovano, kolumnističko, novinarstvo sa veoma izraženim stavom, bilo samo posledica duboke polarizacije u 90-tima već je, očigledno, stvar i žurnalističke kulture jer se ovde nikada u stvari nije razvilo tzv.objektivno novinarstvo, novinarstvo koje traga i zasniva se na činjenicama i faktografiji.

U ovom našem komparativnom istraživanju,u pojedinim elementima se jasno pokazuje kako se brzina tranzicije preslikala na medijsku situaciju u Hrvatskoj, Srbiji i Makedoniji.

MONITOR: Da li to znači da samo pritisak iz EU donosi na sto novi set obaveza koje će se ipak nekako ispunjavati…
MILIVOJEVIĆ: Tek proces približavanja EU u stvari skreće pažnju koliko su neke teme urgentne i da traže hitno rešavanje.Onda one postaju javne teme i za njih se traže instrumenti, a oni se uglavnom preuzimaju kao najbolje prakse ili već postojeća iskustva.

MONITOR: Koliki su otpori?
MILIVOJEVIĆ: Otpori su veliki.To se najbolje vidi iz najčešće medijske rečenice u mnogima od ovih zemalja- „zakoni su dobri ali se ne sprovode”. To je gledano sa strane teško razumljivo.To znači da su zemlje donosile zakone da bi se „umilile” Briselu, da bi pokazale dobru nameru, čak očekujući da se neće primenjivati. Mnoge formulacije o slobodi izražavanja, o nezavisnosti regulatornih tela, o dostupnosti informacija, o internetu kao ljudskom pravu usvojene su kad političke elite nisu uopšte razmatrale na šta su se ustvari obavezale. Upravo zbog toga, čim zakoni počnu da se primenjuju kreće serija podnošenja amandmana, saplitanja i sprečavanja. Ovde je uobičajena praksa da se zakoni menjanju pre nego što se primene, da im se odredbe tumače restriktivno, da se smanjuju nadležnosti ili način izbora regulatornog tela, itd.

MONITOR: Šta se još pokazalo u tim zemljama?
MILIVOJEVIĆ: Jedna regulatorna nemoć, jedna nesposobnost da se osmisli medijski razvoj, stvorila je okolnosti u kojima se mediji razvijaju haotično. Dakle,država uglavnom nije to mesto gde se formira medijska politika, niti se ona vodi smišljeno.Ministarstva medija i kulture su po pravilu veoma slaba i neopremljena za taj posao. „Medijskim” temama sve više bave nekadašnja ministarstva telekomunikacije ili informacionog društva. Ta su ministarstva kompetentnija bar u tehnološkom smislu da razumeju promene u medijima, brže odgovaraju na veliki pritisak iz novih medija i interneta. Iz njihove vizure tradicionalni medijski svet ostaje egzotična, ali zakržljala botanička bašta, jedna oaza koju sa svih strana vrebaju tehnološki i komercijalni izazovi, a u kojoj treba i da se gaji cveće slobode. Nekompetentnost tvoraca javne politike, ali i ljudi u medijima, ne samo da shvate nego da predvode medijske promenene, povremeno izgleda veoma tužno.

MONITOR: A pluralizam medija?
MILIVOJEVIĆ: Pluralizam, standardi i kvalitet.To su tri ključna cilja medijske politike. Ministarstvo kulture mora da vodi politiku koja će promovisati raznovrstan, kvalitetan medijski sadržaj u najširem smislu. Ali, oni to treba da rade stvarajući okvir i uslove u kojima je to moguće.

MONITOR: Kroz privatizaciju medija?
MILIVOJEVIĆ: Medijska industrija je jedna od danas najmoćnijih industrija.To je jedna industrija u ogromnoj ekspanziji, koja nas svakodnevno opominje da živimo u doba ekspanzije medija i informacionog društva. I proizvodnja i zapošljavanje i kreativnost sve pulsira iz tog , u najširem smislu, sveta novih medijskih industrija. Taj ogromni svet kreativnih mogućnosti treba razumeti i usmeravati. Umesto svega toga, naše ministarstvo se, na primer, gotovo svakim svojim oglašavanjem pokazuje koliko je nekompetentno.To se prošle godine pokazalo u nekoliko slučajeva: donošenje strategije medijskog razvoja do 2016 je paradigmatičan primer. Dakle, tadašnji ministar je zatečen velikom negativnom reakcijom na zakon o imformisanju, pristao da se radi nova razvojna strategija. Država je, međutim, sve uradila da se ta strategija spreči. Stručnjaci su se zalagali za najviše standarde, ali je ipak ta grozna vlast usvojila drugačiji zakon, lošiji nego što su oni predložili.I mi u stvari ne znamo ko je odgovoran za takav zakon jer se svi hvale učešćem u njegovom pravljenju,a niko ne preuzima odgovornost za to kako zakon stvarno izgleda.

MONITOR: Vidi se jedino jedna prašuma interesa, ali se dalje od toga jedva razabire čiji je interes tu dominantan, bez obzira na formalnog titulara vlasništva ili vlasnika?
MILIVOJEVIĆ: To više nije društvo koje je izašlo iz diktature 2000. i u kojem postoje dva polarizovana interesa.To je sada jedno složenije i raznovrsnije društvo, a u kojoj ima najrazličitijih interesa.Naravno,da se oni svi ispoljavaju i da se lome preko medija. Nažalost, mediji su tu inferiorniji ili slabiji učesnici, delom i svojom krivicom. Mnogi od njih su poverovali, i čak pristali, na to da će dobiti priliku za popravni. Osim toga, i sami su se umesto borbe za stratešku vizije , razgovor o tome kako će mediji izgledati u novom digitalnom okruženju i promenjenim ekonomskim i kulturnim okolnostima, kakva je sudbina novinarstva u informacionom društvu, zadovoljili razgovorom o tome u kom će se roku prvatizovati koji medij, i kako da se se država povuče iz vlasništva, ali da istovremeno ona ostane veliki finansijer.

MONITOR: Šta to znači?
MILIVOJEVIĆ: To znači da svi hoće da država ostavi novac koji je ulagala u medije, ali da se on deli drugačije „kroz projektno finansiranje” a ne budžetskim korisnicima.Dakle,ideja je: mi hoćemo da država ne bude više medijski vlasnik, ali ne radimo ništa da se stvori medijsko tržište. Nego ćemo se takmičiti za taj novac koji će ostati iza države i koji će se deliti preko projekata koji će nagrađivati javni interes u medijima. A mi onda nikako da se dogovorimo o tome šta je javni interes u medijima.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA PREOKRETA: I dalje smo duboko neslobodno društvo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Problem je kod nas što mi nismo nezavisni od samovolje vlasti, a ta i takva vlast je spremna da žrtvuje i značajne segmetne državne samostalnosti u političkim dilovima – prije svega u okruženju – kako bi bila jača i stabilnija kod kuće

 

 

MONITOR: Ove sedmice obilježavamo Dan nezavisnosti. Imamo li šta slaviti?

PERIĆ: Proslave i slavlja ostavimo onima koji žive od njih i za njih, a da vidimo šta smo dobili u ovom periodu. Kome je do statistike pronaći će elemenata koji ukazuju na ekonomski rast, mada suštinski i strukturni problemi naše ekonomije ostaju nepromijenjeni. Preduzetnički duh je na ideološkom udaru – on se smatra gotovo neprijateljskim fenomenom. Razlog je jednostavan: slobodnog i preduzetnog čovjeka koji je egzistencijalno nezavisan teško kontroliše bilo koja vlast ili partija. Od perioda nakon Drugog svjetskog rata imamo neprestanu tendenciju da se građanima oduzimaju instrumenti snaženja lične slobode. Nekada je to bilo oduzimanje imovine, sada je to gomilanje javne uprave koja bi zavisila od rukovodstava. Rezultat je isti – zajednica porobljena ranije jednom, a sada od strane više partija.

Mi smo i dalje svojom esencijom duboko neslobodno društvo u kojem se drugo i drugačije napada najžešćom snagom, u kome emancipatorske ideje bivaju osuđene na sudbinu da ih nose oni koji bivaju izloženi razarajućoj usamljenosti, u kojoj se znanje doživljava kao opterećenje, a u praksi se nipodaštava napor usmjeren ka obezbjeđivanju održivosti.

Uloga intelektualca i u svijetu erodira, ali kod nas je ona gotovo sasvim obesmišljena. On u Crnoj Gori danas gotovo da nema saveznika ni u politici, ni u kulturi, ni u prosvjeti, ni u medijima… On je sumnjivo lice – neko ko pokušava misliti svojom glavom, a što moderna totalitarna svijest razumije kao subverzivnu djelatnost iza koje stoji neko “mnogo jak”. Filozofija palanke u punoj raskoši.  Uz to, intelektualac nema instrumente zaštite od bilo kojeg centra moći: on je nemoćan pred vlašću, opozicijom, represivnim aparatom, elitama, vlasnicima medija, krupnim kapitalom… Ukoliko je njegov glas dovoljno snažan – tu je oproban sovjetski model kompromata – dakle svi pobrojani će mu reći “što mu znaju” ako im narušava interese. Do tada je bezbjedan. Po prirodi čovjek je biće koje griješi, a svi oni ga žele držati pod kontrolom ciljanog i tempiranog suočavanja sa tim greškama. Na tim greškama i prljavim tajnama se želi vladati, preciznije: upravljati ljudima. Prijetnje prljavim tajnama ćete tako moći da dešifrujete i u izjavi recimo bivše predsjednice Vrhovnog suda, ali i onim koje daju prvaci i vlasti i opozicije. Oni će reći nešto kada bude vrijeme – kada odgovara zaštiti njihovog interesa. Čemu čekanje, ako nije ucjena po srijedi? Odmah nadležnim organima isporučite sve što imate, to je opšti interes – ne manipulisati strahom ljudi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VLADIMIR NIKALJEVIĆ, PRIVREDNIK: Nova Strategija za građansku i evropsku Crnu Goru

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Deklaraciji koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore

 


MONITOR: Što vas je motivisalo da počnete da radite na Strategiji za evropsko i građansko društvo (STEGA)?

NIKALJEVIĆ: Zapamtio sam dobro, raspad u krvi, velike, uvažene i nesvrstane države Jugoslavije. Ne mogu zaboraviti granatiranje olimpijskog grada Sarajeva i granatiranje Dubrovnika, grada pod zaštitom UNESCO-a, razaranja, na desetine hiljada ubijenih, raseljenih, kao i genocid u Srebrenici. Politička scena iz početka devedesetih me podsjeća na sadašnju u Crnoj Gori.  Medijski pritisak iz Beograda, ugroženi srpski narod… A dodatno, agresija Rusije na Ukrajinu i neki narativi kao: ,,Crna Gora mala Ukrajina“ i ,,ujedinjenje ili ukrajinizacija“ zatim očigledne aktivnosti na razjedinjavanju društva i teritorijalnom rasparčavanju, uznemirile su me. Na osnovu sjećanja iz devedesetih  i informacija koje  dobijam iz suprotstavljenih izvora, ubijeđen sam da je ponovo na sceni velikosrpski projekat  koji je mijenjao nazive: ,,Načertanije“, ,,Memorandum“, „Srpski svet“, ali koji nije odustajao od cilja i koji je poslije Referenduma promijenio taktiku i iznutra, kroz institucije sistema, a posebno preko političkog krila Srpske pravoslavne crkve i medija, napao sve sfere života i državnosti Crne Gore. I ne samo život  već je SPC  prisvojila i nezakonito uknjižila i naše mrtve pretke i njihove grobove. Ne govorim o vjerskom dijelu aktivnosti SPC već o političkim aktivnostima koje su u suprotnosti sa sekularizmom i kanonskim pravom.

MONITOR: Osnovali ste nevladino udruženje zbog te nezakonite  uknjižbe. Jeste li uspjeli što da promjenite?

NIKALJEVIĆ: Upravo nezakonita uknjižba grobova je bila ,,okidač“ i pokrenula nas, nekoliko prijatelja, da se organizujemo i osnujemo NVU Komunica NG i da ispitamo kako se desila ova nezakonita uknjižba. Uložen je ogroman rad. Pregledano je na hiljade posjedovnih listova, Podnijeta ustavna inicijativa za ocjenu nezakonitosti, zatim krivična prijava protiv ovlašćenog lica iz katastra, podnijeti zahtjevi za hronologije upisa nepokrenosti, obraćanja zaštitinicima imovinsko pravnih interesa države i naišli smo na zid i muk. Nakon ovoga mogli smo da odustanemo ili odemo dalje da se borimo za funkcionisanje pravne države. Institucije  kao katastar i ne samo on, rade protiv interesa Crne Gore.Tako smo došli do toga da treba se angažujemo. Očuvanje i prosperitet Crne Gore od svih nas zahtijeva odbacivanje svijesti koja očekuje da „neko drugi završi posao“. Sada je ponovo vrijeme, da damo doprinos za prosperitetnu i građansku Crnu Goru i iskoristimo šansu da budemo prva naredna članica EU.  Ne obazirući se na političke elite  i na institucije koje su  to već trebale uraditi pokrenuta je izrada strategije za građansku i evropsku Crnu Goru. U Deklaraciji kojom je najavljena njena izrada i koju je potpisalo šezdeset pet ozbiljnih ličnosti: naučnih, kulturnih, stručnih i privrednih, navedeno je da će se na strategiji raditi dvije godine i da će biti objavljena 2026. godine na dvadesetogodišnjicu obnove nezavisnosti Crne Gore. Prijedlog za naslov dokumenta je NOVA STEGA, pri čemu bi STEGA bila skraćenica od „Strategija za evropsku i građansku Crnu Goru“, a istovremeno asocijacija na istorijsku STEGU Petra I.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo