Povežite se sa nama

OKO NAS

BERANE, MJESNI CENTAR LUBNICE: SMIŠLJENO UNIŠTAVANJE: Put u propast

Objavljeno prije

na

Pod krovom zadružmog doma u Lubnicama nekada su se nalazili otkupna stanica, prodavnica, kafana, pošta i ambulanta. Urušavajući se, malo po malo, danas predstavlja tek ruinu i ruglo nekadašnjeg mjesnog centra, koji je, kao maleni grad, u vrijeme bivše Jugoslavije vrvio od života.

U zadružnom domu, koji je u svakom pogledu bio i nosilac razvoja takozvane Gornjoselske župe, koju čine sela Lubnice, Praćevac, Bastahe, Glavaca, Кurikuće i Vuča, radilo je u jednom periodu i do dvadeset radnika.

Danas, kažu, i ne znaju ko je pravi vlasnik. Priča se da je to jedan od lokalnih tajkuna iz Berana. U svakom slučaju, krajnje je vrijeme za sanaciju oronulog objekta.

„Lubničani su svojevremeno uz velike napore i pomoć ‘šire društvene zajednice’ izgradili ovaj objekat. Кasnije je u zadružnom domu, pored ostalih sadržaja, vršen otkup ljekobilja i poljoprivrednih proizvoda, što je lokalnom stanovništvu donosilo znatan dohodak. Tako je cijeli kraj bio vezan za ovaj objekat. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka zadružni dom je zatvoren, da bi sniježne padavine 2011. godine potpuno urušile krov zgrade”, prisjeća se predsjednik Mjesne zajednice Lubnice Miloš Raković.

On kaže da je neko ranije kupio zadružni dom za male pare i nakon toga ga prepustio propadanju.

„Ruinirana zgrada u centru Lubnica ne može služiti na čast onima koji su je osudili na propast. To je nedopustivo i bio bi red da se izvrši sanacija ili da se zgrada ustupi nekome ko će je ponovo staviti u funkciju”, kaže predsjednik ove mjesne zajednice.

Raković napominje da izled ovog objekata svjedoči kako je nekadašnje društveno bogatstvo nemilice uništavano, dok su lokalnom stanovništvu nuđena lažna obećanja. „Umjesto da u zgradi seoskog doma danas imamo prerađivačke kapacitete i otkupni centar, ona predstavlja ruglo i opasnost. Očigledno da je neko smišljeno krenuo da uništi i selo i poljoprivredu, ali i naše tradicionalne vrijednosti. Ako se takvim nastojanjima ne stane na kraj, sigurno da nam se ne piše dobro. Tražimo od nadležnih da shvate da sadašnji izgled ovog objekta, koji je pretvoren u zmijarnik, predstavlja društvenu sramotu”.

Iz lokalne vlasti u Beranama navode da je privatizacija u posljednjih dvadesetak godina, po konceptu kojeg je sprovodila Vlada, nanijela neprocjenjivu štetu svim razvojnimn granama, pa i poljoprivredi.

„Poljoprivredne zadruge bile su mali giganti u skoro svim mjesnim centrima. Preko njih se odvijao život. Trgovalo se, stvarao se dohodak. Lokalno stanovništvo je u njima nalazilo zaposlenje. Dolaskom takozvanih biznismena koji su preko noći za male pare pokupovali nešto što su brojne generacije decenijama stvarale, zadruge su izbrisane iz registra živih, dok je zadružna imovina devastirana. Nekadašnje društveno bogatstvo namjerno je uništeno da bi privilegovani pojedinci izvukli dobit. Sve to ukazuje da se u upravljačkim strukturama nalazila jedna neozbiljna družina koja je, uništavanjem zadruga, zadala udarac našim selima, suočenim sa sve prisutnijom migracijom stanovnipštva”, naglašavaju u beranskoj lokalnoj upravi.

Iz resornog Sekretarijata za poljoprivredu tvrde da je poljoprivredna zadruga u Lubnicama, kao i ostale u beranskim mjesnim centrima, namjerno ugašena kako bi se, po unaprijed pripremljenom konceptu, uništilo selo i poljoprivreda.

„Aktuelna crnogorska vlast je imala namjeru da od seljaka napravi siromaha, koga će kasnije lako kupovati uoči svih izbora. Tako su danas u našim selim uzorna gazdinstva postala rijetkost. Ta ista vlast je za početak ugasila poljoprivredne zadruge koje su davale mogućnost individualnim proizvođačima da na lak način plasiraju svoje tržne viškove. Za sve to vrijeme zadružni domovi su se pretvarali u ruine i to naočigled onih koji se hvale kako se iz agrobudžeta izdvajaju ogromna sredstva za pospješivanje poljoprivredne proizvodnje. Time je jednim nedomaćinskim odnosom državnih vlasti uništeno nešto što je moglo da predstvalja realnu razvojnu šansu”, smatraju predstavnici beranske lokalne uprave.

Da su taj proces uništavanja sela pratila izrazito negativna migraciona kretanja, može se lijepo vidjeti urpavo na primjeru Lubnica.

Na prostoru Gornjoslelske župe 1948. godine živjelo je 1800 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na nešto više od 600. Danas je taj broj znatno manji. Samanjenje stanovništva u srednjem slivu rijeke Bistrice prouzrokovalo je i smanjenje poljoprivredne proizvodnje i desetkovanje stočnog fonda. Broj onih koji se bave tradicionalnim djelatnostima sveden je na minimum.

Osnovnu školu u Lubnicama ove godine pohađa svega četrdesetak učenika. Nekad ih je bilo do četiri stotine. Mještani su saglasni da je slaba infrastruktura, neadekvatno održavanje saobraćajnica u zimskom periodu, nedostatak radnih mjesta i nebriga društva u cjelini uzrokovala drastičan odliv stanovništva s ovog područja.

„Gornja sela su nekad bila puna naroda. Mjesni centar u Lubnicama je živio kao pravi mali grad. Imali smo jaka pojedinačna gazdinstva, sa čuvenim stočarima koji su na širim prostorima isticani kao primjeri uspješnosti. Autobus na relaciji Berane – Lubnice saobraćao je četiri puta u toku dana. Danas su naša sela mrtva. Ljudi su se, u potrazi za boljim životom, odselili u neke srećnije krajeve. Zato u školskim klupama imamo tako mali broj učenika. Opravdan je strah da će na ovom području ubrzo zagospodariti bijela kuga”, strahuju mještani Lubnica.

U nekada moćni i veliki mjesni centar danas medicinska sestra dolazi samo dva puta mjesečno, dok se pošta rijetko otvara. U selu Kurikuće škola je zatvorena, iako je 1976. godine brojala 40 učenika.

Mještani naglašavaju da se više mlijeka proda u seoskoj prodavnici nego što se pomuze na podučju cjelokupnih Gornjih sela.

Pa ipak, stanovnici Lubnica se nadaju da će nakon izgradnje puta Berane – Кolašin, ljudi početi da se vraćaju i da podbjelasički kraj može zauzeti posebno mjesto na turističkoj mapi.

Valjalo bi podsjetiti da je to onaj bjelasički kraj gdje je Hidroenergija Montenegro dobila koncesije za gradnju hidroelektrana i iz kojih već izvlače milione eura. Od svega toga lokalno stanovništvo imalo je malo koristi. Elektrane su donijele i određene štete zbog uništavanja ribljeg fonda i remećenja prirodnih tokova rijeka.

Pogled na seoski zadružni dom u Lubnicama dovoljan je da se shvati ko ima koristi a ko štete od prirodnih i drugih resursa kojima sada gazduju poznati ili nepoznati tajkuni. To bi se moglo zvati napredno propadanje.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo