Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: KATUNI ODLAZE U ZABORAV: Planine bez čobana

Objavljeno prije

na

Da je priča o valorizaciji pririodnih potencijala sjevera kroz oživljavanje planinskih stočarskih naselja daleko od realnosti, najbolje svjedoči činjenica da su naseljeni katuni iz godine u godinu sve malobrojniji, dok su neki potpuno napušteni.

Nepopularan primjer je planina Jelovica, dio masiva Bjelasice, na kojoj je prošle sezone, za razliku od nekih davnih vremena, boravilo svega nekoliko stočara. U katunu Bojavića, na ovoj planini, više i nema stočara, iako ih je sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo trideset i pet. U katunu Lazi Zečevića ima još samo jedan stočar, nekada ih je bilo više od dvadeset.

Slično je i u katunima koji pripadaju mještanima Lubnica. Stočare su zamijenili vikendaši i izletnici.

„Od izletnika i vikendaša lokalna zajednica nema nikakve koristi. Oni dođu i odu, a novac ne troše ovdje. Na Jelovici skoro i da nema stočara, a nekada su katuni bili puni domaćina iz više beranskih i andrijevačkih sela”, kaže predsjednik Mjesne zajednice Lubnice Miloš Raković.

Prema njegovim riječima, hrana se nije, kao danas, kupovala u prodavnicama, nego se sve, od mesa, do sira i ostalih mliječnih i drugih proizvoda moglo naći kod ovdašnjih proizvođača..

„Više nema snažnih gazdinstva. Ljudi su, zbog nesigurnosti napustili sela. Država nije uradila ništa da pruži podsticaj razvoju stočarstva, a samim tim i seoskog područja”, ističe Raković.

Slično pričaju i mještani Vinicke, čiji su preci od proljeća do kasne jeseni boravili na Jelovici. Svi žale što je došlo do odumiranja stočarske proizvodnje i narušavanja prirodnog sklada na planini.

Navode da je poražavajuće to što država ne nudi nikakve garancije koje bi dale podsticaj za proizvodnju zdrave hrane.

„Da bi se situacija popravila trebalo bi aktivirati prodajna mjesta, gdje bi država garantovala otkup tržnih viškova po prihvatljivim cijenama. Te garancije bi unijele sigurnost kod proizvođača. Tako bi mladi ljudi krenuli da se bave poljoprivredom i stočarstvom a tržištu nudili zdravu hranu”, kaže stanovnik ovog beranskog sela Slobo Zečević.

On ukazuje da seljacima ništa ne znače salonski ministri koji sjede u udobnim kancelarijama daleko od seljaka koji se suočavaju s brojnim nedaćama.

„Oni treba da izađu iz kabineta i dođu do Jelovice. Pored toga, što bi protegli noge, sigurno bi uočili da razvoj stočarstva u ovim krajevim zahtijeva potpuno drugačiji pristup”, kaže Zečević.

Mještani Gornjih sela se nadaju da će izgradnja puta ka Kolašinu bitnije uticati na valorizaciju planinskih potencijala i zaustaviti odseljavanje ljudi.

Apsurdno je to što se u strateškim dokumetima Vlade Crne Gore i Opštine Berane poseban značaj pridaje razvoju stočarstva. I u brojnim studijama naglašava se da ova grana poljoprivrede predstavlja odskočnu dasku za brži prosperitet sjevernog regiona.

Raspoloživi podaci, međutim, kao ovi sa planine Jelovice, ukazuju da je posljednjih decenija sve manje onih koji pokazuju interesovanje da se bave stočarstvom. Na planinama sa stokom iz godine u godinu izdižu samo najuporniji, jer mladi ljudi, očigledno, ne žele da se bave tradicionalnim djelatnostima.

U seoskim mjesnim zajednicama tvrde da se razvoj poljoprivrede i stočarstva ne stimuliše na pravi način. To potvrđuje stočni fond, desetkovan u odnosu na neka ne tako davna vremena.

„Država u posljednje dvije decenije mladim ljudima, koji imaju zemlju i mogićnost da se bave stočarstvom i poljoprivredom dijeli socijale. To je van svake pameti. Na taj način se radno sposobni čovjek pretvara u invalida, umjesto da mu se dodijeli povoljni kredit i garancija da može svoje proizvode prodati na tržištu”, uočava predsjednik Mjesne zajednice Šekular Vesko Davidović.

Sličnog mišljenja je i predsjednik mjesne zajednice Vinicka Novica Lainović, koji tvrdi da država nije preduzela ništa da stimuliše mlade ljude za rad i život od rada.

„Na ovim prostorima se oduvijek teško živjelo, ali su ljudi imali volju da rade, jer su znali da nemaju drugog izbora. Danas su došla neka druga vremena. Mnogo bolje prolaze oni koji primaju socijale, prodaju drogu i bave se sumnjivim poslovima od onih koji su ostali vjerni selu i poljoprivredi”, kaže Lainović.

On smatra da je država glavni krivac za ovako stanje. „Pojedine planine, kao što je Turija, gdje izdižu stanovnici Vinicke, još nijesu dobile put, a bez dobrih puteva nema ni stočarstva”, naglašava Lainović.

Prema mišljenju predsjednika mjesne zajednice Kaludra Radovana Anđića na smanjenje stočnog fonda u dobroj mjeri uticali su nagli odliv stanovništva i neorganizovani otkup tržnih viškova. On tvrdi da otkup uglavnom obavljaju nakupci i da su proizvođači lišeni potrebne sigurnosti koja bi im davala dodatni stimulans da se time bave.

„Kaludra kao poznati stočarski i voćarski kraj, 1961. godine brojala je 611 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na 267. Danas u Kaludri ima pedesetak stalno naseljenih domaćinstava s oko 150 stanovnika. Nekada su u Kaludri uzorni stočari držali od četiri do šest hiljada ovaca i na stotine krava. Danas se taj broj znatno smanjio iako se Kaludra znatno bolje drži od ostalih sela, jer je na katunu Kaludarske Kape prošlog ljeta bilo hiljadu ovaca”, kaže Anđić.

Desetkovanju stočnog fonda, smatra on, doprinijelo je i ukidanje otkupnih centara, uvoz mesa sa strane i slaba kupovna moć građana.

Stanovnici Mjesne zajednice Dapsiće ističu da je i na Cmiljevici, gdje tradicionalno izdižu mještani iz naselja koja gravitiraju ovom seoskom centru, sve manje stočara, a sve više mještana koji prave vikendice.

Torovi na Cmiljevici su iz godine u godinu sve prazniji. Sve je manje dobrih stočara. Mladi se okreću nekim drugim stvarima. Ali zato je sve više onih koji grade vikendice tamo gdje su njihovi djedovi napasali stoku. Vrijeme će pokazati koliko je to dobro, ali po onome što se da primijetiti takva praksa ne ide uz priču na kojoj se temelji adekvatna valorizacija planinskih potencijala, smatrajuu mještani Dapsića.

Pokušaj spasavanja katuna predstavljao je projekat elektrifikacije planinskih stanova, putem besplatne dodjele solarnih panela.

Ovaj prekogranični projekat Regionalna agencija za razvoj Bjelasice, Prokletija i Komova, čije je sjedište u Beranama, sprovela je prošle godine na katunima na planini Čakor. Uređene su i staze od katuna do katuna za planinski biciklizam.

Ova Agencija nakon toga organizovala je međunarodni sajam zdrave hrane u Beranama, ali za spas sela i planinskih stočarskih naselja trebalo bi još mnogo ovakvih akcija.

Neko će to morati da uradi. Ni turisti sa zapada ne traže kičaste eko katune, već tradicionalna seoska domaćinstva. Evrospka unija u pristupnim pregovorima, kada bude riječ o poljoprivredi, sigurno neće pitati koliko na planinama ima vikendica već koliko ima čobana.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

TRI DECENIJE OD PROGLAŠENJA EKOLOŠKE DRŽAVA: Građani prinuđeni da protestima brane prirodu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dan uoči obilježavanja 30. godina od proglašenja ekološke države, ekolozi su najavili protest. Smatraju da se nema što slaviti. I pored silnih obećanja nove vlasti, mještani su i dalje prinuđeni da protestima brane svoju životnu sredinu

 

U ponedjeljak 20. septembra obilježiće se 30 godina od proglašenja Crne Gore za ekološku državu. Biće svečano. A na terenu i nema mjesta za pretjerano slavlje. Veliki zagađivači Termoelektrana Pljevlja, Kombinat aluminijuma, Željezara, i dalje nesmetano truju vazduh i prirodu. A kao i prije promjene vlasti građani su prinuđeni da protestima brane životnu sredinu u kojoj žive.

Desetak mještana potkomovskih sela u Andrijevici su prošlog četvrtka uhapšeni nakon što su blokirali prolaz kamiona preduzeća Bojkomerc. Mještani su poručili da je dosta bilo pljačke njihovog bogatstva i traže od Vlade da što hitnije preispitaju koncesione ugovore i da zaustave svaku dalju sječu šume na tom prostoru.

,,Posebno tražimo da se zaustavi izvođenje bilo kakvih radnji u dijelu Bradavca gdje se nalaze izvori pitke vode s kojih se nekoliko sela napaja vodom. To je naš ultimatum, jer ako dozvolimo da se nastavi dalja sječa šume, onda će naša sela zbog pokretanja strmog terena nestati s lica zemlje”, poručio je mještanin Strado Babović.

I prije i poslije hapšenja, mještani zahtijevaju da se što prije, u cilju sprečavanja daljeg uništavanja šuma, vodoizvorišta i putne infraksture od strane koncesionara, iniciraju izmjene zakona o upravljanju državnim resursima.

Vladi se ne žuri, a važeći zakon je na strani koncesionara. Nakaradni zakoni i ugovori iselili su narod sa ovih prostora, kazao je na protestnom skupu održanom u nedjelju u Konjuhu Rašid Marković, koji je govorio u ime drvoprerađivača. ,,Evidentno je da je šumaska mafija potpomognuta svim institucijama i kapacitetima države. S prirodnim resursima nestaje narod sa sjevera i to je državni udar”, istakao je Marković.

Na protestu je drvoprerađivač iz Plava Edin Šarkinović objasnio: ,,Jedan kamion koncesionara preveze u prosjeku oko 40 kubika balvana. Ta drvena masa se prodaje za oko 4.000 eura i ta sirovina ide preko granice. Kada bi taj jedan kamion građe lokalni drvoprerađivači pretvorili u neku uglačanu dasku, imali bi prihod od 12.000 eura, a ako bi od tog drveta uradili patos imali bi 20.000 eura. Takođe, država bi preradom tog drveta uzela četiri puta veći prihod po osnovu PDV-a, u odnosu na ono što daje koncesionar. Uz to, određenim vidom poluprerade zaposlio bi se značajan broj radnika. Sve zajedno ukazuje da je po srijedi velika pljačka naroda i države”.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

KAKO SE FABRIKA PEŠKIRA NAŠLA U STEČAJNOJ MASI AUTOPREVOZNOG PREDUZEĆA SIMON VOJAŽ: Gume, kočnice, peškiri, dizalice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ispostavilo se da  fabriku peškira u bihorskom selu Savin bor nije gradio ni  turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

 

Kada je nedavno objavljen oglas za prodaju beranske autoprevozne kompanije “Simon vojaž” kroz stečaj, saznalo se da je u stečajnu masu ušla, i da je zajedno sa cjelokupnom imovinom , na prodaju data i imovina u selu Savin Bor. Tada se i otkrilo da se radi o nesuđenoj fabrici peškira u tom bihorskom selu.

Tako se ispostavilo da ovu fabriku niti je gradio turski bisnismen Ismail Arslan, kako se mislilo, niti predsjednik Opštinskog odbora DPS u Petnjici Mehmed Adrović, koji je bio suvlasnik “Simon vojaža”, prije uvođenja stečaja.

Kada su stupili u štrajk polovinom 2020. godine, radnici “Simon vojaža” su javno pitali zašto je Adrović njihovim novcem pravio fabriku u svom rodnom selu. Tada to niko nije demantovao, a sada se ispostavilo da fabrikazaista  jeste građena novcem “Simon vojaža” i ušla je u stečajnu masu koja će se polovinom oktobra naći na javnoj licitaciji.

Kakvi su samo hvalospjevi ispjevani Ismailu Arslaniju, kome sada nama ni traga, i Mehmedu Adroviću te 2017. godine, neposredno pred lokalne izbore u Petnjici. Četrdesetdvogodišnji Arslani je predstavljen kao suvlasnik kompanije “Euro Bor” u okviru koje je trebalo da radi fabrika peškira i partner Mehmeda Adrovića.

Navodno je tih dana dopremio iz Turske prve metre sirovine za izradu bihorskog peškira koji će, kako je tvrdio „pokoriti“ region.

Arslanov partner u poslu, Mehmed Adrović tada je govorio da je optimizam turskog tekstilca opravdan, a da je njegov portfolio više nego impresivan.

Lokalni mediji pod kontrolom DPS-a potrudili su se i da objave po nešto iz njegove biografije, kao na primjer, da je rođen u Denizliju, turskom gradu poznatom po razvijenoj tekstilnoj industriji. Da je dvadeset godina u poslu sa tekstilom, kao i da je oženjen i da ima troje djece, “koja ga gledaju samo tokom praznika”.

“Moj put je manje-više sličan mnogim biznismenima. Počeo sam kao običan radnik, pekao sam zanat i znao sam svoje sposobnosti. Vrlo brzo sam otvorio fabriku u Denizliju gdje sam zapošljavao 200 radnika” – pričao je Arslani za portal Radio Petnjica.

Ostalo je zapisano i da su njegovi počeci vezani za ogromno tursko tržiše ali je, kako je ispričao, brzo uvidio mogućnosti internacionalnog poslovanja, pa je počeo da osvaja tržišta Francuske, Njemačke, Austrije, SAD, Balkana.

“Već dvije godine radim i za UN. Ne mogu reći o kojim konkretno instituciojama se radi jer je ugovorima to zabranjeno ali mogu reći da je riječ o veoma ozbiljnim poslovima” – tvrdio je Arslani.

Ovaj turski biznismen je ispričao da je sa prijateljem iz Izmira obišao Balkan. Rekao je da zna za Balkan sa istorijskog aspekta kao bitan “ali i to da je sada bitan i kao poželjno tržište”.

“Obišli smo sjever Crne Gore, imali smo puno sastanaka, od kojih su neki bili potpuni promašaji, a neki pun pogodak. Tako sam otkrio i Petnjicu kroz lik i djelo ozbiljnog privrednika Mehmeda Adrovića” – kazao je tada Arslani.

Mehmed mu je navodno u tri sata ujutru, kada su se sastali, rekao da “želi da učini nešto za ovaj narod i da vjeruje u uspjeh”.

“Njegove potrebe i ozbiljnost su se poklopile sa mojim razmišljanjem. Tako je sve krenulo” – pričao je Arslan.

 

Tufik SOFTIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVO OBEĆANJE O BOLJEM GAZDOVANJU SPORTSKOM INFRASTRUKUROM KOLAŠINA: Država opet najavljuje pomoć  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najvažniji  objekti kolašinske sportske  infrastrukture  primjer su nebrige i neuspješnih pokušaja Opštine da brine o njima. Ovih dana iz Vlade opet stižu  obećanja o drugačijem  gazdovanju Domom mladih i sportskom halom

 

Sportska hala i Dom mladih u Kolašinu izgrađeni su prije 20 godina, a nijedan od ta dva objekta nije potpuno stavljen u funkciju. Štaviše,  Dom mladih je već deceniju bez ikave namjene i skoro je ruina.  Prema onome što je nedavno, prilikom posjete Kolašinu,  izjavio ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović, slijedi obiman posao rješavanja i pravnih i infrastrukturnih problema.

Oba objekta se nalaze u tzv. Sportskoj zoni i oba su dio premabicioznih višedecenijskih planova o Kolašinu kao centru za pripreme vrhunskih sportista. Zajedničko im je i to što ni posle dvije decenije od kako su izgrađeni,  nemaju upotrebne dozvole. Dom mladih, prema podacima,  Uprave za katastar i državnu imovinu Crne Gore,   ni građevinsku.

Taj turistički objekat radio je  svega nekoliko godina i bio je dat na upravljanje privatniku, odnosno Košarkaškom klubu (KK) Gorštak.  Nakon toga, Opština,  čije tada bio vlasništvo, prepustila ga je vandalima i zubu vremena.  Iz objekta je   ukraden namještaj, električni aprati,  polomljena vrata i prozori, fasada uništena…

Gradnja sportske hale u neposrednoj blizini, počela je u  maju 1996. godine. Bio je to  kapitalni projekat podrške  ekonomskom i turističkom razvoju Kolašina. Stavljena je u funkciju 13. jula 2001. godine, a već deceniju kasnije započela je njena kompletna rekonstrukcija. Izgradnju tog objekta, preko tadašnje Direkcije javnih radova, finansirala je Vlada.  Opština je samo ustupila zemljište.   Iz državnog budžeta izdvojen je novac i za rekonstrukciju, koja je podrazumijevala zamjenu  parketa, grijanje na plin i modernizovane svlačionice. Međutim, sve do sada nije završena fasada. Za rekonstrukciju je potrošeno  više od million eura.

Oba objekta su sada vlasništvo države. Dio  imovine u Sportskoj zoni,  prije nekoliko godina,   Opština  je ustupila državi i tako kompenzovala dio pozamašnog poreskog duga.

U više navrata propali su pokušaji kolašinske lokalne vlasti da halom i Domom mladih  gazduje domaćinski.  Formirano je bilo i preduzeće koje je trebalo da  upravlja tiim objektima i ostalom sportskom infrastrukturom.  Međutim, jedinu korist od njega je imao direktor Srećko Medenica.  On je, tokom 2011.  godine bio direktor JP Sportski centar i za to primao zaradu, a u preduzeću niti je bilo više  zaposlenih niti je poznata čime se bavilo.

Hala je Opštini postala prevelik teret i zbog tuga za utrošenu struju od skoro 200.000 eura.   Nekoliko godina  tom objektu je bila isključena električna energija. Sportisti trenirali uz svjetlost šterika, a prostorije su zagrijavali ložeći peći na drva.

U međuvremenu je država navila formiranje novog preduzeća Centar  za pripreme sportista. Te planove sugrađanima je 2014. godine prenio tadašnji predsjednik Opštine Darko Brajušković.

„Imam uvjeravanja sa državnih adresa i da će smještajni kapaciteti u Domu mladih biti preuređeni i podignuti na veći nivo, daleko uslovniji za boravak. Sve to, računajući i nadavno završeni fudbalski teren i još neke infrastrukturne investicije, omogućiće Kolašinu da postane konkurentno mjesto za pripreme sportista, za šta je klimatski idealan”, saopštio je tada  Brajušković.

Projektom, kako je najvaljivano, trebalo je da bude  biće obuhvaćena pored dva objekta i zemljište od 30.000 matara kvadratnih.  Planovi se nikad nijesu obistinili, pa su i Opština i država još jednom pokazale da nijesu imale  volje da brine o vrijednom dijelu sportske infrastrukture.  U Kolašinu sada opet imaju velika očekivanja od države.

Dragana ŠĆEPANOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo