Povežite se sa nama

OKO NAS

SJEVER: KATUNI ODLAZE U ZABORAV: Planine bez čobana

Objavljeno prije

na

katun

Da je priča o valorizaciji pririodnih potencijala sjevera kroz oživljavanje planinskih stočarskih naselja daleko od realnosti, najbolje svjedoči činjenica da su naseljeni katuni iz godine u godinu sve malobrojniji, dok su neki potpuno napušteni.

Nepopularan primjer je planina Jelovica, dio masiva Bjelasice, na kojoj je prošle sezone, za razliku od nekih davnih vremena, boravilo svega nekoliko stočara. U katunu Bojavića, na ovoj planini, više i nema stočara, iako ih je sedamdesetih godina prošlog vijeka bilo trideset i pet. U katunu Lazi Zečevića ima još samo jedan stočar, nekada ih je bilo više od dvadeset.

Slično je i u katunima koji pripadaju mještanima Lubnica. Stočare su zamijenili vikendaši i izletnici.

„Od izletnika i vikendaša lokalna zajednica nema nikakve koristi. Oni dođu i odu, a novac ne troše ovdje. Na Jelovici skoro i da nema stočara, a nekada su katuni bili puni domaćina iz više beranskih i andrijevačkih sela”, kaže predsjednik Mjesne zajednice Lubnice Miloš Raković.

Prema njegovim riječima, hrana se nije, kao danas, kupovala u prodavnicama, nego se sve, od mesa, do sira i ostalih mliječnih i drugih proizvoda moglo naći kod ovdašnjih proizvođača..

„Više nema snažnih gazdinstva. Ljudi su, zbog nesigurnosti napustili sela. Država nije uradila ništa da pruži podsticaj razvoju stočarstva, a samim tim i seoskog područja”, ističe Raković.

Slično pričaju i mještani Vinicke, čiji su preci od proljeća do kasne jeseni boravili na Jelovici. Svi žale što je došlo do odumiranja stočarske proizvodnje i narušavanja prirodnog sklada na planini.

Navode da je poražavajuće to što država ne nudi nikakve garancije koje bi dale podsticaj za proizvodnju zdrave hrane.

„Da bi se situacija popravila trebalo bi aktivirati prodajna mjesta, gdje bi država garantovala otkup tržnih viškova po prihvatljivim cijenama. Te garancije bi unijele sigurnost kod proizvođača. Tako bi mladi ljudi krenuli da se bave poljoprivredom i stočarstvom a tržištu nudili zdravu hranu”, kaže stanovnik ovog beranskog sela Slobo Zečević.

On ukazuje da seljacima ništa ne znače salonski ministri koji sjede u udobnim kancelarijama daleko od seljaka koji se suočavaju s brojnim nedaćama.

„Oni treba da izađu iz kabineta i dođu do Jelovice. Pored toga, što bi protegli noge, sigurno bi uočili da razvoj stočarstva u ovim krajevim zahtijeva potpuno drugačiji pristup”, kaže Zečević.

Mještani Gornjih sela se nadaju da će izgradnja puta ka Kolašinu bitnije uticati na valorizaciju planinskih potencijala i zaustaviti odseljavanje ljudi.

Apsurdno je to što se u strateškim dokumetima Vlade Crne Gore i Opštine Berane poseban značaj pridaje razvoju stočarstva. I u brojnim studijama naglašava se da ova grana poljoprivrede predstavlja odskočnu dasku za brži prosperitet sjevernog regiona.

Raspoloživi podaci, međutim, kao ovi sa planine Jelovice, ukazuju da je posljednjih decenija sve manje onih koji pokazuju interesovanje da se bave stočarstvom. Na planinama sa stokom iz godine u godinu izdižu samo najuporniji, jer mladi ljudi, očigledno, ne žele da se bave tradicionalnim djelatnostima.

U seoskim mjesnim zajednicama tvrde da se razvoj poljoprivrede i stočarstva ne stimuliše na pravi način. To potvrđuje stočni fond, desetkovan u odnosu na neka ne tako davna vremena.

„Država u posljednje dvije decenije mladim ljudima, koji imaju zemlju i mogićnost da se bave stočarstvom i poljoprivredom dijeli socijale. To je van svake pameti. Na taj način se radno sposobni čovjek pretvara u invalida, umjesto da mu se dodijeli povoljni kredit i garancija da može svoje proizvode prodati na tržištu”, uočava predsjednik Mjesne zajednice Šekular Vesko Davidović.

Sličnog mišljenja je i predsjednik mjesne zajednice Vinicka Novica Lainović, koji tvrdi da država nije preduzela ništa da stimuliše mlade ljude za rad i život od rada.

„Na ovim prostorima se oduvijek teško živjelo, ali su ljudi imali volju da rade, jer su znali da nemaju drugog izbora. Danas su došla neka druga vremena. Mnogo bolje prolaze oni koji primaju socijale, prodaju drogu i bave se sumnjivim poslovima od onih koji su ostali vjerni selu i poljoprivredi”, kaže Lainović.

On smatra da je država glavni krivac za ovako stanje. „Pojedine planine, kao što je Turija, gdje izdižu stanovnici Vinicke, još nijesu dobile put, a bez dobrih puteva nema ni stočarstva”, naglašava Lainović.

Prema mišljenju predsjednika mjesne zajednice Kaludra Radovana Anđića na smanjenje stočnog fonda u dobroj mjeri uticali su nagli odliv stanovništva i neorganizovani otkup tržnih viškova. On tvrdi da otkup uglavnom obavljaju nakupci i da su proizvođači lišeni potrebne sigurnosti koja bi im davala dodatni stimulans da se time bave.

„Kaludra kao poznati stočarski i voćarski kraj, 1961. godine brojala je 611 stanovnika, da bi taj broj 2003. godine bio sveden na 267. Danas u Kaludri ima pedesetak stalno naseljenih domaćinstava s oko 150 stanovnika. Nekada su u Kaludri uzorni stočari držali od četiri do šest hiljada ovaca i na stotine krava. Danas se taj broj znatno smanjio iako se Kaludra znatno bolje drži od ostalih sela, jer je na katunu Kaludarske Kape prošlog ljeta bilo hiljadu ovaca”, kaže Anđić.

Desetkovanju stočnog fonda, smatra on, doprinijelo je i ukidanje otkupnih centara, uvoz mesa sa strane i slaba kupovna moć građana.

Stanovnici Mjesne zajednice Dapsiće ističu da je i na Cmiljevici, gdje tradicionalno izdižu mještani iz naselja koja gravitiraju ovom seoskom centru, sve manje stočara, a sve više mještana koji prave vikendice.

Torovi na Cmiljevici su iz godine u godinu sve prazniji. Sve je manje dobrih stočara. Mladi se okreću nekim drugim stvarima. Ali zato je sve više onih koji grade vikendice tamo gdje su njihovi djedovi napasali stoku. Vrijeme će pokazati koliko je to dobro, ali po onome što se da primijetiti takva praksa ne ide uz priču na kojoj se temelji adekvatna valorizacija planinskih potencijala, smatrajuu mještani Dapsića.

Pokušaj spasavanja katuna predstavljao je projekat elektrifikacije planinskih stanova, putem besplatne dodjele solarnih panela.

Ovaj prekogranični projekat Regionalna agencija za razvoj Bjelasice, Prokletija i Komova, čije je sjedište u Beranama, sprovela je prošle godine na katunima na planini Čakor. Uređene su i staze od katuna do katuna za planinski biciklizam.

Ova Agencija nakon toga organizovala je međunarodni sajam zdrave hrane u Beranama, ali za spas sela i planinskih stočarskih naselja trebalo bi još mnogo ovakvih akcija.

Neko će to morati da uradi. Ni turisti sa zapada ne traže kičaste eko katune, već tradicionalna seoska domaćinstva. Evrospka unija u pristupnim pregovorima, kada bude riječ o poljoprivredi, sigurno neće pitati koliko na planinama ima vikendica već koliko ima čobana.

Tufik SOFTIĆ

Komentari

Izdvojeno

ŠTA ĆE BITI SA ZAPOSLENIMA MONTENEGROERLAJNSA: Ni na nebu, ni na zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade Crne Gore

 

Nova nacionalna avio-kompanija poletjeće do početka ljeta, najavio je izvršni direktor ToMontenegro Predrag Todorović. Ne zna se gdje će i koliko često ToMontenegro letjeti, na koje aerodrome će slijetati, koliko će imati zaposlenih.

Umjesto toga, član borda nove kompanije Pavle Tripković obavijestio nas je da on i njegove kolege žele raditi besplatno, ukoliko postoji takva zakonska mogućnost. Budu li ipak morali da primaju naknadu, novac će proslijediti u humanitarne svrhe, saopštio je Tripković odluku borda. I obrazložio: „I na ovaj način želimo da se solidarišemo sa radnicima Montenegroerlajnsa (MA)“.

Zgodno zvuči, ali ostaje  strah da se ne potvrdi ona stara – koliko para toliko i muzike. A radnici MA su u ozbiljnoj nevolji. Lišeni bilo kakve pomoći, a čini se, i razumijevanja nadležnih iz Vlade.

Montenegroerlajns, akcionarsko društvo u većinskom vlasništvu Crne Gore (država posjeduje više od 99,98 odsto akcijskog kapitala) zapošljava oko 350 radnika. Dobar dio njih svakodnevno dolazi na posao. I radi. Neko čuva zgrade, radionice, magacine. Neko posprema prostorije ili kuva kafu. Računovođe spremaju završni račun za 2020. godinu… Dok oni koji trenutno nemaju baš nikakvog posla – letačko osoblje, prije svih – čekaju da im isteknu teško stečene licence.

Svi su posljednju platu (septembarsku) primili 15. oktobra (bez letačkog dodatka koji čini između trećine i polovine mjesečne zarade kabinskog osoblja). Penziono i zdravstveno osiguranje nije im plaćeno od 2017.  Ipak, zaposleni MA ne nalaze se na popisu djelatnosti i kompanija čijim radnicima Vlada pomaže da prežive (i bukvalno) tokom epidemije korone, uplaćujući im mjesečni minimalac od 222 eura. Na njih se ne odnosi ni odluka o privremenoj obustavi otplate kredita za one kojima je plata smanjena više od 10 odsto, pošto zaposlenima u MA nije smanjena platu. Samo je ne primaju već pet mjeseci. I to se ne (do)tiče ni njihovog poslodavca (država, odnosno Vlada), ni stanodavca, ni kreditora (banaka).

Avioni MA ne lete od 25. decembra prošle godine, nakon što je postala izvjesna opasnost da neki od njih bude zaplijenjen zbog  dugova.  Dva dana ranije iz nove Vlade je saopšteno da je kompanija osuđena na propast, pošto ne postoji zakonska mogućnost da se nastavi neophodna finansijska pomoć države. Do najavljenog stečaja još nije došlo, iako je račun MA  blokiran za iznos od blizu 20 miliona eura.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ISPOVIJESTI IZ PORODILIŠTA: U porođajnim mukama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su društvene mreže preplavljene ispovijestima porodilja koje najviše boli nehuman odnos medicinskog osoblja, u bolnicama žalbi skoro da i nema. Monitor je posjetio Kliniku za ginekologiju u KCCG, u kojoj je tokom prošle godine zabilježena samo jedna žalba na neljubaznost zdravstvenog radnika

 

„Imala sam rizičnu trudnoću i bilo je neophodno da budem prebačena u Klinički centar Crne Gore. Prevoz je bio loš i neuslovan. Vozila sam se starim kolima i potrebno je bilo da ležim i budem mirna u vozilu ali su kola bila stara. Kada sam stigla, porođaj je obavljen dobro, ali tretmanom kasnije nisam bila zadovoljna. Vidjela se razlika u odnosima prema različitim pacijentima”, priča za Monitor svoje iskustvo jedna Bjelopoljka.

Ispovjestima porodilja posljednjih nedjelje preplavljene su društvene mreže. „Oblači se da ti ne napravim treće!“; „Što si stisla noge, hoćeš da ti dođe Bred Pit pa da raširiš?“; „Au, ti kao da si stajala pored puta“; „Što kukaš, nijesi kukala dok si ga pravila“; „Spolja tako lijepa, a iznutra tako kvarna“… neki su od 300 komentara koje su primile administratorice Fejsbuk profila Vala, Ljeposava.

Ministarka zdravlja Jelena Borovinić-Bojović nedavno je odgovorila na pismo grupe građana koji su na društvenim mrežama podijelili svoja iskustva u oblasti ginekologije: „Iskustva u ginekologiji su užasavajuća, učinićemo sve da građankama obezbijedimo najoptimalnije uslove”, obećala je ministarka.

Na ova iskustva, pored ministarke, reagovala je i direktorka Kliničkog Centra Crne Gore Ljiljana Radulović. Najavili su da će na Klinici za ginekologiju i akušerstvo angažovati kliničkog psihologa i uputiti pacijente da se za neprimjereno postupanje medicinskog osoblja prijave zaštitniku prava pacijenata KCCG.

U petak smo posjetili Kliniku za ginekologiju i akušerstvo. Priatno smo izenađeni onim što smo zatekli – novom opremom, uslovima i higijenom.  Direktorica Klinike za ginekologiju i akušerstvo Vesna Čolaković za Monitor je objasnila da je taj dio KCCG renoviran od aprila do avgusta 2020. godine.

Zaštitnica prava pacijenata Alma Mutapšić nije krila iznenađenje iskustvima koja se ovih dana mogu pročitati na internetu. Kaže da ona objašnjava pacijentima da imaju pravo na prigovor. Čak i anonimno, ali  primjedbi skoro da nema.

Mutapšić za Monitor objašnjava da na svakoj klinici u sklopu KCCG obavljaju dobrovoljna i anonimna anketiranja koja sadrže pitanja koja se odnose na dužinu čekanja prijema u bolnici, informisanost o zdravstvenom stanju, informisanost o načinu i mogućnostima liječenja, odnosu ljekara i medicinskih sestara. U toku 2020. godine, od 7.851 pacijenta koji je primljen na Klinici za ginekologiju i akušerstvo, anketirano je 2.582. Žalilo se samo 92 pacijenta a samo jedna od njih se odnosila na neljubaznost zdravstvenih radnika.

U najnovijem izvještaju obrađenom u februaru, u koji je Monitor imao uvid, od 314 ispitanika samo troje su iskazale kritiku: primjedba na neudobnost ležaja, na neukusnu hranu i primjedba na nehigijenske uslove toaleta.

Jovana PETRIČEVIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PODSTANARSTVO U CRNOJ GORI: Na rubu    

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Crnoj Gori ne postoji registar podstanara. Zbog toga, subvencije koje daje država nemaju smisla niti mnogo efekta, a podstanari su prisiljeni da uglavnom iznajmljuju stanove bez ugovora. Dosadašnja stambena politika ne haje za ko zna koliko ljudi koji u strahu dočekuju jutro – hoće li biti izbačeni na ulicu ili od čega će platiti kiriju

 

„Od podstanarstva je teži samo zatvor, a o tome niko ne govori”, kaže jedan od članova NVO Udruženje podstanara Crne Gore – Moj Dom, novog udruženja, i jedinog te vrste u Crnoj Gori. Za svega par dana priključio mu se veliki broj članova.

,,Dvadeset dvije godine sam podstanar i 15 puta sam se selio. Država ne zna koliko ima podstanara, nema evidencije. Pokušano je da se 2014. godine situacija riješi Zakonom o sprečavanju nelegalnog poslovanja, ali – bezuspješno. Tada je izračunato da država, godišnje, na obračun srednje vrijednosti od samo 150 eura za stanarinu, gubi 3,5 miliona eura. Uglavnom je sve bez ugovora, a tako su svi na gubitku”, kaže za Monitor osnivač udruženja Dragan Živković.

Prema riječima Živkovića, hitno treba uspostaviti registar podstanara u Crnoj Gori. „On mora postojati. Mora se znati ko su podstanari u ovoj državi, jer jedino tako ona može prepoznati najugroženiju grupu i direktno joj pomoći. Samo na taj način će subvencije imati smisla i znatno više efekta. To je jedan od najprečih zadataka našeg udruženja. Nadamo se da ćemo naići na razumijevanje državnih organa. Do tada, držimo se koliko možemo i umijemo”.

„Podstanar sam sa suprugom u Herceg Novom 26 godina. Imamo dvoje djece. Radim u Ministarstvu unutrašnjih poslova. Dva puta su me odbijali kada sam konkurisao za projekat za stanove Hiljadu plus, iako sam ispunjavao sve uslove. Ne može da me zapadne stan od 45 metara kvadratnih po cijeni od hiljadu eura, i to još da ga vraćam dok sam živ. U međuvremenu, supruga je oboljela od karcinoma. Nemam riječi da opišem šta me snašlo i kakve se sve namještaljke čine pri dodjeli stanova po tom projektu”, iskustvo je još jednog od članova Udruženja Moj Dom.

Posljednji dostupni podaci o broju podstanara u Crnoj Gori su iz Popisa stanovništva, domaćinstava i stanova iz 2011. godine, rečeno je Monitoru iz Uprave za statistiku Monstat. Prema tim podacima, u Crnoj Gori ima 192.242 domaćinstava. Prosječno ima tri člana. Od ukupnog broja domaćinstava, 78,2 odsto ili 150.288 su vlasnici ili suvlasnici stana u kome žive, dok kod roditelja, djece ili drugih rođaka stanuje 5,7 odsto ili 10.980.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više i štampanom izdanju Monitora od 5. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo