Crnogorski sudovi i tužilaštva nijesu obezbijeđeni na adekvatan način. I to je opasnost kako za one koji u njima rade, tako i za građane. Oni koji su do sada počinili zločine u zgradama pravosuđa, nerijetko su bili motivisani nepovjerenjem u institucije
Slučaj 61-godišnjeg Cetinjanina D.D. koji je poginuo 26. novembra nakon što je oko 11 sati u prostorijama Osnovnog državnog tužilaštva na Cetinju aktivirao ručnu bombu, možda najbolje svjedoči o tome koliko država ne vodi računa o bezbjednosti onih koji su zaduženi da dijele pravdu. Čak i ako su brojni slučajevi iz prošlosti pozivali na oprez i ukazivali na potrebu zaštite nosilaca sudijske i tužilačke toge.
Kruže priče kako je živote tužilaca i zaposlenih u cetinjskom tužilaštvu prošle nedjelje spasila dijelom korona, ali i sunčano vrijeme zbog kog su neki izašli da prošetaju.
Kako je ovaj Cetinjanin uspio naoružan da uđe u prostorije tužilaštva, za Monitor je objasnio cetinjski tužilac i portparol Duško Milanović, kojem je, vjeruje se, bomba i bila namijenjena. On kaže da ovo tužilaštvo, kao ni mnoga druga u Crnoj Gori, ne obezbjeđuju pripadnici policije a da za angažovanje privatnog obezbjeđenja nemaju sredstva.
Nezvanično, ipak, saznajemo da jedan od zaposlenih na drugom radnom mjestu u tom tužilaštvu, povremeno obavlja i ono što mu nije u opisu radnog posla – prima i kontroliše stranke. Upravo on je to i radio kobnog dana, što su zabilježile i nadzorne kamere. Na snimku se vidi kako razgovara sa D.D, koji je tražio da mu kaže gdje je tužilac Milanović. Nakon što je dobio odgovor da je tužilac odsutan, Cetinjanin je izvadio bombu, zatim osigurač iz nje i zatrčao se prema kancelariji tužioca Milanovića. Tu je došlo do eksplozije u kojoj je sam poginuo.
Motiv je, kako se moglo čuti na Cetinju, njegova ogorčenost na rad tužilaca. Prema pouzdanim informacijama Monitora, D.D. je već izvjesno vrijeme tužioca Milanovića označavao kao jednog od krivaca za presudu kojom je oglašen krivim. Smatrao je da je nepravedno osuđen jer je u tom slučaju branio sebe u svojoj kući.
Zabrinjavajuća stopa nepovjerenja građana u pravosudni sistem Crne Gore govori da D.D. nije usamljen slučaj. Sličan motiv imao je i Baranin Batrić Đuković, penzionisai univerzitetski profesor, koji je u septembru 2005. godine u Osnovnom sudu u Baru ubio sutkinju Miloriju Đukić Pejović u koju je pucao u njenoj kancelariji. Pokušao je i da ubije sudiju Željka Šupljeglava i advokata Đorđa Jankovića. Za ovaj zločin tadašnji sudija podgoričkog Višeg suda Goran Velimirović Đukovića je osudio na maksimalnih 30 godina robije.
U obrazloženju presude je naveo da je Đuković u Osnovnom sudu u Baru 19. septembra 2005. „po unaprijed pripremljenom planu umišljajno lišio života“ sutkinju Đukić Pejović, te da je pokušao da liši života Šupljeglava i Jankovića. Presudom se konstatuje da je Đuković ta krivična djela počinio „bez ikakvog relanog povoda, rukovođen samo ličnim osjećanjem da je oštećen time što nije uspio da dobije postupke koje je vodio protiv rođene majke“.
Činjenica je da crnogorski sudovi i tužilaštva nijesu obezbijeđeni u dovoljnoj mjeri i na adekvatan način. I to predstavlja opasnost kako za one koji u njima rade, tako i za sve građane koje posao dovede u te zgrade.
Prisjetimo se slučaja koji se odigrao dvije godine prije ubistva barske sutkinje, u holu podgoričkog Suda za prekršaje, kada je Rajko Stajović ubio sugrađanina Miomira Ćetkovića i ranio svoju bivšu nevjenčanu suprugu Smiljanu Jovićević.
Stajović je u oktobru 2006. godine osuđen na 18 godina zatvora. Prema navodima presude on je 26. novembra 2002. godine s umišljajem ubio Ćetkovića, jer je sa ulaznih vrata ispalio osam hitaca od kojih su četiri pogodila Ćetkovića, a tri Jovićevićevu. Tokom sudskog postupka je utvrđeno da je Stajović repetirao pištolj prije dolaska Ćetkovića i Jovićevićeve, čime se pripremio na upotrebu oružja. Kako je za medije nakon zločina rekao istražni sudija Radomir Ivanović, i pored pokojnog Ćetkovića nađen je ‘tetejac’ iz kojega nije pucano.
Nikada niko ni u ovom slučaju nije odgovarao zbog činjenice da su Stajović i Ćetković naoružani ušli u zgradu Suda za prekršaje.
A krvavi niz ubistava u objektima koji važe za štićene objekte, započeo je još davne 1993. godine, kada je u svom kabinetu ubijen potpredsjednik Vlade Mihailo Ljesar. Ubica je Dragutin Krivokapić, poznanik i sugrađanin ubijenog Ljesara, koji je par mjeseci prije zločina radio kao finansijski direktor cetinjskog autoprevoznog preduzeca Tara. On je, kako su tada pisali mediji, naoružan sa dva pištolja marke „TT“ i „7,65 mm“ tog 20. decembra u jutarnjim satima, sačekao Ljesara pred zgradom Vlade u Podgoricu. Zajedno su ušli u zgradu Vlade. Potpredsjednik Ljesar je radnicima obezbjeđenja kazao da Krivokapić ide sa njim da obave razgovor u njegovom kabinetu. U kabinetu su boravili oko dvadesetak minuta. Krivokapić je onda u Ljesara ispalio više hitaca iz jednog pištolja, a pošto je ispraznio šaržer – odmah se ubio iz drugog. Prilikom ubistva i samoubistva nije bilo svjedoka, saopštio je istražni sudija Višeg suda u Podgorici Zoran Kuzmanović.
Krivokapić, navodno, nikako nije mogao da preboli suspenziju sa funkcije finasijskog direktora Tare. Smatrao se žrtvom finansijskih malverzacija u svom kolektivu. O tome je, kako se pričalo, mjesecima pisao brojna protestna pisma svim mogućim institucijama i pojedincima iz opštinske, republičke i savezne administracije u „želji da istjera pravdu“.
Iz saopštenja Republičkog sekretarijata za informacije, koje je izdato tim povodom, vidi se da je Krivokapić, nezadovoljan što je suspendovan s posla, „u posljednje vrijeme upućivao prijeteća pisma rukovodećim ljudima u Republici“. Zbog toga je neshvatljivo da služba obezbjeđenja zgrade Vlade, odnosno policija, uprkos Ljesarovom pretjeranom povjerenju, dozvoli, i pored uključenog alarma, da Krivokapić unese dva pištolja. To je bilo prvi i posljedni put u poslijeratnoj Evropi da potpredsjednik Vlade jedne države bude ubijen u svom kabinetu. Svi su zakazali, od obezbjeđenja do SDB-a Crne Gore, čiji su inspektori neozbiljno shvatili Krivokapićeva prijeteća pisma.
Ubrzo nakon toga u Vladi je povećan stepen bezbjednosti.
Pitanje koje se nameće je da li će država sada, nakon posljednjeg u nizu slučajeva, preduzeti nešto da zaštiti one koji dijele pravdu ili će sve ostati na pričama i obećanjima – do nekog novog zločina.
Tužilaštvo bez dobre zaštitte
Na uglu ulice Slobode u Podgorici, u zgradi izgrađenoj sedamdesetih godina, smješteni su Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore, Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore i Više državno tužilaštvo. Po zakonu, pripadaju obavezno štićenim objektima.
Ulaz za stranke je okrenut ka jednoj od najprometnjih saobraćajnica u Podgorici koja se poslije 17 časova pretvara u šetačku zonu. Zgrada Tužilaštva se naslanja na stambenu zgradu, a ulaz za zaposlene nalazi se u dvorištu, koje dijele sa osobljem apoteke u neposrednoj blizini. Isto se dvorište koristi za privođenje osumnjičenih lica. Ne postoji zabrana parkiranja u ovoj zoni, pa se neposredno uz zaštitnu ogradu na službenom ulazu može parkirati bilo ko.
U obližnjim poslovnim objektima, ulazima zgrade ili čak stanovima koji imaju pogled na Tužilaštvo, može se naći bilo ko s namjerom da napadne kako zaposlene, tako i osumnjičene.
Policijski službenici Grupe za obezbjeđenje objekata vrše obezbjeđenje Tužilaštva 24 sata. Njihov broj u redovnom stanju ne prelazi jednocifrenu brojku, a obavljaju poslove zašite objekta i kontrolu onih koji ulaze u ovaj objekat. Zaključak je jasan – namjena ovog objekta je odavno prevazišla njegovu funkcionalnost.
Svetlana ĐOKIĆ