Globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja
MONITOR: Uokviru Berlinskog procesa, u Berlinu su pet premijera i jedna premijerka potpisali tri sporazuma koja se tiču slobode kretanja, visokoškolskog obrazovanja, zajedničkog tržišta. Ipak, premijerka Srbije je u izjavi novinarima kritikovala EU da ne poštuje ranije dogovore i sporazume, a da „tjera“ Srbiju da potpisuje nove. Kako to da razumijemo?
ELEK: Brnabić je očigledno želela da skrene pažnju na sporazume iz briselskog dijaloga Beograda i Prištine, budući da se Berlinski proces događao u trenutku tenzija na severu Kosova u toku pre-registracije tablica. Međutim, ovu njenu izjavu treba tumačiti i u širem kontekstu pokušaja podrivanja uticaja i uloge EU u Srbiji, ali i na Balkanu.U drugoj izjavi koju je dala ovim povodom, pomenula je i da ovakvi sporazumi nisu nešto novo, podsećajući da je ista stvar već urađena u okviru inicijative „Otvoreni Balkan“, u kojoj su, uz Srbiju, Albanija i Severna Makedonija, dok Crna Gora trenutno razmatra da li da se pridruži. Ovi pokušaji, nažalost, daju rezultate, budući da je podrška građana Srbije članstvu u EU u slobodnom padu.
MONITOR: Ursula fon der Lajen je kazala da će, još javno neobjelodanjeni francusko-njemački prijedlog o odnosima Kosova i Srbije, biti „uklopljen“ u Briselski sporazum. Kako i razumijete ovaj potez EU?
ELEK: Nakon dugog posredovanja od strane EU sa ciljem da Beograd i Priština postignu konačni sporazum o normalizaciji odnosa, deluje da su se Evropljani uozbiljili i rešili da ovaj proces privedu kraju. Iako predlog nije objavljen, deluje da može biti korak ka rešavanju problema. Nakon što je predlog predstavljen Beogradu i Prištini i zvanično uključen u Briselski dijalog, obe strane su se načelno saglasile i poslale odgovore koji se trenutno razmatraju. Deluje da se Evropi žuri da trajno postavi odnose Srbije i Kosova na zdravije temelje sa ciljem da se izbegne destabilizacija regiona iznutra, ali svakako imajući u vidu i potencijalnu ulogu Rusije koja bi napretkom u dijalogu izgubila deo uticaja. Pitanje je u kojoj meri, u ovako napetoj situaciji, ovaj predlog može da bude usvojen. I EU je izgubila dosta uticaja, Beograd i Priština se ne obaziru na poruke koje dolaze od evropskih zvaničnika. Uloga SAD u ovoj situaciji je ključna i ostaje da se vidi koliko efekata će imati pritisci iz Vašingtona.
MONITOR: Šarl Mišel, predsjednik Evropskog savjeta, govorio je o „geopolitičkoj neophodnosti i geopolitičkoj šansi“ koju predstavljaju pomenuta tri sporazuma među zemljama ZB. Da li je to rezultat strateškog promišljanja o budućnosti Evrope ili tek posljedica rata koji se vodi u Ukrajini?
ELEK: Sporazumi u okviru Berlinskog procesa nisu direktna posledica rata, jer su pregovori trajali oko dve godine i deo su Zajedničkog regionalnog tržišta. Oni jesu deo strateškog pristupa EU koji ima prema Balkanu, ali nije jasna veza između evropske perspektive i ovog procesa.
Izgleda i da je Berlin uvideo šta su bili propusti u ranijoj fazi, pa su na poslednjem samitu potegnuta i pitanja kako povećati lokalno vlasništvo nad ovom inicijativom. Ovo bi bio ključni pokazatelj poboljšanja odnosa u regionu, to da nakon više dve decenije sukoba i zapaljive retorike, balkanski lideri sami uvide koristi saradnje i rade na njoj bez posredovanja i pritisaka zapadnih zemalja.
MONITOR: I od Srbije i od Kosova zatraženo je da se o njemačko- francuskom predlogu sprorazuma izjasne. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić je izjavio da Srbiji taj prijedlog ne odgovara jer podrazumijeva da je Kosovo država. Može li se dogoditi, kao u vrijeme pregovora u Rambujeu i Kleberu 1999, da jedna strana pristane a druga ne, i kakve bi, ovog puta, mogle biti posljedice?
ELEK: Uprkos ovakvim izjavama Dačića, koje su pre svega za domaću javnost, Srbija nije zvanično odbila predlog. Iako sam načelno protiv netransparentnih dogovora, kakav je bio i Briselski sporazum iz 2014. koji ovih dana „umire“ pred našim očima na severu Kosova, deluje da je ovo jedini način da se osigura pristanak obe strane. Dobra stvar non-pejpera je to što je to neformalni predlog koji se menja, upravo da bi se izbeglo jednostrano odbijanje i da se osigura pristanak obe strane, nakon čega bi mogao biti objavljen. Ili, tek kada se bude postigao kompromis koji bi načelno bio prihvatljiv i za Beograd i za Prištinu, o njemu ćemo moći da saznamo više. Šta god da bude dogovoreno, ta rešenja moraju se predstaviti građanima Srbije i Kosova. Ako smo išta naučili iz pregovora u prethodnih 10 godina, to je da održivost bilo kojih rešenja zavisi od učešća javnosti i načina na koji se o njima komunicira.
MONITOR: Vučić je nekoliko dana prije slanja odgovora na predlog, rekao da bi trebalo vidjeti da li se može izvući nešto više od onoga što se u prijedlogu nudi. Može li ovakva „diplomatija“ doživjeti diplomatski i politički fijasko ili su Srbija, Srbi i Vučić za Brisel ali i za Vašington, u postojećoj globalnoj političkog krizi, postali važniji nego što su to bili?
ELEK: Situacija je obrnuta, u globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja. Pritisci idu u pravcu toga da se otvorena pitanja što pre reše, idealno uz integraciju regiona u EU. Otuda ova partija pokera između Kurtija i Vučića, u kojoj su ulog prava srpske zajednice na Kosovu, deluje kao igra na sve ili ništa. Ni jednoj ni drugoj strani ne odgovara da se stvari reše, jer je bavljenje rešavanjem pitanja odnosa mnogo lukrativnije od postizanja samog rešenja. Da dam primer: obojici više odgovara da se u nedogled sastaju sa visokim zvaničnicima i razgovaraju o tablicama i sličnim tehničkim problemima.
Ovo im daje međunarodni legitimitet, ali i ogroman prostor za manipulaciju za unutarpolitičke potrebe i dobijanje izbora. Dakle, jedino političkim elitama normalizacija odnosa ne ide naruku, dok je neophodna nama građanima.
MONITOR: I EU i SAD traže i od Kosova i od Srbije da poštuju ono što je dogovoreno. MIP Rusije je saopštio da Zapad gura situaciju na Kosovu ka direktnom sukobu, a srpski zvaničnici nižu sastanke sa ambasadorkom Kine u Beogradu. Opoziciona Narodna stranka traži ponovo da Vučić piše Vladimiru Putinu i Si Đipingu da garantuju da će vetom u SB UN spriječiti ulazak Kosova u UN. Šta bi htjeli ovi akteri i „posmatrači“ najnovijeg čina kosovske drame?
ELEK: Uloga EU i SAD u dijalogu Beograda i Prištine je u najvećoj meri svima jasna. S druge strane, uloga Rusije i Kine je manje razumljiva, pre svega u vezi sa njihovim odnosom sa Beogradom. Rusija je godinama glavni partner Srbije koja je mogla da računa na podršku Moskve u Savetu bezbednosti u vezi sa Kosovom. Ova podrška dolazila je uz veliku cenu, poput monopola nad energetskim tržištem i neusaglašavanja Srbije sa spoljnom politikom EU, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ovaj odnos se polako menja, sa izolacijom Rusije, iako Beograd i dalje insistira na sedenju na dve stolice. Uloga Kine predstavlja taktički zaokret Beograda i desila se tokom pandemije korone, kada je ova zemlja izašla na prvo mesto u istraživanjima javnog mnjenja kao država sa najpozitivnijim uticajem u Srbiji. Ovo je posledica retorike srpskih lidera, koji su govorili o tome kako je evropska solidarnost mrtva i da Srbija za pomoć može da računa jedino na Kinu. Međutim Kina, iako stalna članica SB, nije spremna na sukob sa Zapadom zarad podrške Srbiji. Stoga deluje da Beograd pokušava da pokaže mišiće na međunarodnoj sceni kupujući podršku partnera, ali je uloga Rusije i dalje na prvom mestu. Otuda i uporno odbijanje Srbije da se usaglasi sa sankcijama Rusiji.
Berlinski proces ne vodi neizbježno ka članstvu u EU
MONITOR: Za mjesec će se održati sastanak EU – Zapadni Balkan u Tirani. Da li je toliko interesovanje za „integrativnu zajedničku budućnost“ ZB, kako je istakao Šulc, neka vrsta „kontrolnog pritiska“ EU nad ovim dijelom Evrope ili pokazatelj spremnosti da se zemlje ZB „urgentnije“ priključe EU?
ELEK: Berlinski proces je od početka bio inicijativa koja, pre svega, doprinosi povezivanju i saradnji u regionu Zapadnog Balkana, ali bez namere da zameni proces proširenja. Stoga, iako komplementaran proširenju, ne vodi neizbežno ka članstvu. Iako postoji pojačan interes za proširenje nakon ruske agresije na Ukrajinu, to još uvek nije dalo rezultate. Dakle, reforme se nisu ubrzale, pa čak ni u onim oblastima koje su prioriteti, niti se može predvideti kada bi EU mogla da primi makar neke od zemalja Zapadnog Balkana. Deluje da EU i zemlje članice pre svega žele da očuvaju svoje prisustvo i angažman u ovom delu sveta, u strahu od destabilizacije i spoljnih uticaja trećih zemalja. Međutim, nedostaje im vizija kako bi evropski Balkan izgledao i, još važnije, kako da do takvog Balkana dođemo. Evropska politička zajednica, ideja francuskog predsednika Makrona, predstavlja jedan od načina da se Balkan približi Evropi, ali ni ona nema članstvo u EU kao cilj.
Srbija nema načina da vojno interveniše na Kosovu
MONITOR: Izlasku Srba iz kosovskih institucija prethodilo je „skidanje“ dronova koji su, kako je javno saopšteno, nadlijetali vojne objekte kod Raške. Podignuti i migovi, a danas smo saznali i da je rebalansom budžeta, dio za Vojsku Srbije udvostručen. Sada je drama na sjeveru Kosova. U takvoj situaciji nije nemoguće da dođe do incidenta pa i sukoba?
ELEK: Nažalost, situacija oko Kosova je iz dana u dan eskalirala lošim potezima obe strane, a delovalo je kao skoro pa lični sukob dva lidera sa ciljem da se vidi ko će prvi da popusti. U toj partiji pokera, u svakoj sledećoj ruci ulozi su se podizali a, kada dođe vreme da se pokažu karte, videće se da su obe strane zapravo blefirale. Srbija ne može niti ima načina da vojnim sredstvima interveniše, budući da su na Kosovu NATO snage i to bi vodilo u rat sa alijansom, koji je Srbija već jednom izgubila. Beograd sasvim dobro to zna, ali i dalje insistira na demonstraciji vojne sile za unutrašnje potrebe.
Cela priča oko naoružavanja Srbije i o tome kako se radi na vojnom jačanju sa ciljem agresije na susede zapravo je preterivanje. Kako je istraživanje Beogradskog centra za bezbednosnu politiku pokazalo, retko gde u regionu ima dugoročnog planiranja ulaganja u odbranu i često je po sredi sklapanje ugovora o nabavkama po ad-hoc sistemu. Postoji velika diskrepanca između inicijalnih zakona o budžetu i stvarnih rashoda, a najveća je u Srbiji, dok je svim državama neophodan veći stepen transparentnosti kada je reč o rashodima sa ciljem da se izbegnu upravo ovakvi utisci u javnosti. Ono što je najvažnije, građani u regionu ovu igru dobro razumeju, i većina nema straha od izbijanja novih sukoba.
Nastasja RADOVIĆ