Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN ELEK, zamjenik direktora Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku: Kina se zbog Srbije neće sukobiti sa Zapadom

Objavljeno prije

4 mjeseca

na

Globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja

 

MONITOR: Uokviru Berlinskog procesa, u Berlinu su pet premijera i jedna premijerka potpisali tri sporazuma koja se tiču slobode kretanja, visokoškolskog obrazovanja, zajedničkog tržišta. Ipak, premijerka Srbije je u izjavi novinarima kritikovala EU da ne poštuje ranije dogovore i sporazume, a da „tjera“ Srbiju da potpisuje nove. Kako to da razumijemo?

ELEK: Brnabić je očigledno želela da skrene pažnju na sporazume iz briselskog dijaloga Beograda i Prištine, budući da se Berlinski proces događao u trenutku tenzija na severu Kosova u toku pre-registracije tablica. Međutim, ovu njenu izjavu treba tumačiti i u širem kontekstu pokušaja podrivanja uticaja i uloge EU u Srbiji, ali i na Balkanu.U drugoj izjavi koju je dala ovim povodom, pomenula je i da ovakvi sporazumi nisu nešto novo, podsećajući da je ista stvar već urađena u okviru inicijative „Otvoreni Balkan“, u kojoj su, uz Srbiju, Albanija i Severna Makedonija, dok Crna Gora trenutno razmatra da li da se pridruži. Ovi pokušaji, nažalost, daju rezultate, budući da je podrška građana Srbije članstvu u EU u slobodnom padu.

MONITOR: Ursula fon der Lajen je kazala da će, još javno neobjelodanjeni francusko-njemački prijedlog o odnosima Kosova i Srbije, biti „uklopljen“ u Briselski sporazum. Kako i razumijete ovaj potez EU?

ELEK: Nakon dugog posredovanja od strane EU sa ciljem da Beograd i Priština postignu konačni sporazum o normalizaciji odnosa, deluje da su se Evropljani uozbiljili i rešili da ovaj proces privedu kraju. Iako predlog nije objavljen, deluje da može biti korak ka rešavanju problema. Nakon što je predlog predstavljen Beogradu i Prištini i zvanično uključen u Briselski dijalog, obe strane su se načelno saglasile i poslale odgovore koji se trenutno razmatraju. Deluje da se Evropi žuri da trajno postavi odnose Srbije i Kosova na zdravije temelje sa ciljem da se izbegne destabilizacija regiona iznutra, ali svakako imajući u vidu i potencijalnu ulogu Rusije koja bi napretkom u dijalogu izgubila deo uticaja. Pitanje je u kojoj meri, u ovako napetoj situaciji, ovaj predlog može da bude usvojen. I EU je izgubila dosta uticaja, Beograd i Priština se ne obaziru na poruke koje dolaze od evropskih zvaničnika. Uloga SAD u ovoj situaciji je ključna i ostaje da se vidi koliko efekata će imati pritisci iz Vašingtona.

MONITOR: Šarl Mišel, predsjednik Evropskog savjeta, govorio je o „geopolitičkoj neophodnosti i geopolitičkoj šansi“ koju predstavljaju pomenuta tri sporazuma među zemljama ZB. Da li je to rezultat strateškog promišljanja o budućnosti Evrope ili tek posljedica rata koji se vodi u Ukrajini?

ELEK: Sporazumi u okviru Berlinskog procesa nisu direktna posledica rata, jer su pregovori trajali oko dve godine i deo su Zajedničkog regionalnog tržišta. Oni jesu deo strateškog pristupa EU koji ima prema Balkanu, ali nije jasna veza između evropske perspektive i ovog procesa.

Izgleda i da je Berlin uvideo šta su bili propusti u ranijoj fazi, pa su na poslednjem samitu potegnuta i pitanja kako povećati lokalno vlasništvo nad ovom inicijativom. Ovo bi bio ključni pokazatelj poboljšanja odnosa u regionu, to da nakon više dve decenije sukoba i zapaljive retorike, balkanski lideri sami uvide koristi saradnje i rade na njoj bez posredovanja i pritisaka zapadnih zemalja.

MONITOR: I od Srbije i od Kosova zatraženo je da se o njemačko- francuskom predlogu sprorazuma izjasne. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić je izjavio da Srbiji taj prijedlog ne odgovara jer podrazumijeva da je Kosovo država. Može li se dogoditi, kao u vrijeme pregovora u Rambujeu i Kleberu 1999, da jedna strana pristane a druga ne, i kakve bi, ovog puta, mogle biti posljedice?

ELEK: Uprkos ovakvim izjavama Dačića, koje su pre svega za domaću javnost, Srbija nije zvanično odbila predlog. Iako sam načelno protiv netransparentnih dogovora, kakav je bio i Briselski sporazum iz 2014. koji ovih dana „umire“ pred našim očima na severu Kosova, deluje da je ovo jedini način da se osigura pristanak obe strane. Dobra stvar non-pejpera je to što je to neformalni predlog koji se menja, upravo da bi se izbeglo jednostrano odbijanje i da se osigura pristanak obe strane, nakon čega bi mogao biti objavljen. Ili, tek kada se bude postigao kompromis koji bi načelno bio prihvatljiv i za Beograd i za Prištinu, o njemu ćemo moći da saznamo više. Šta god da bude dogovoreno, ta rešenja moraju se predstaviti građanima Srbije i Kosova. Ako smo išta naučili iz pregovora u prethodnih 10 godina, to je da održivost bilo kojih rešenja zavisi od učešća javnosti i načina na koji se o njima komunicira.

MONITOR: Vučić je nekoliko dana prije slanja odgovora na predlog, rekao da bi trebalo vidjeti da li se može izvući nešto više od onoga što se u prijedlogu nudi. Može li ovakva „diplomatija“ doživjeti diplomatski i politički fijasko ili su Srbija, Srbi i Vučić za Brisel ali i za Vašington, u postojećoj globalnoj političkog krizi, postali važniji nego što su to bili?

ELEK: Situacija je  obrnuta, u globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja. Pritisci idu u pravcu toga da se otvorena pitanja što pre reše, idealno uz integraciju regiona u EU. Otuda ova partija pokera između Kurtija i Vučića, u kojoj su ulog prava srpske zajednice na Kosovu, deluje kao igra na sve ili ništa. Ni jednoj ni drugoj strani ne odgovara da se stvari reše, jer je bavljenje rešavanjem pitanja odnosa mnogo lukrativnije od postizanja samog rešenja. Da dam primer: obojici više odgovara da se u nedogled sastaju sa visokim zvaničnicima i razgovaraju o tablicama i sličnim tehničkim problemima.

Ovo im daje međunarodni legitimitet, ali i ogroman prostor za manipulaciju za unutarpolitičke potrebe i dobijanje izbora. Dakle, jedino političkim elitama normalizacija odnosa ne ide naruku, dok je neophodna nama građanima.

MONITOR: I EU i SAD traže i od Kosova i od Srbije da poštuju ono što je dogovoreno. MIP Rusije je saopštio da Zapad gura situaciju na Kosovu ka direktnom sukobu, a srpski zvaničnici nižu sastanke sa ambasadorkom Kine u Beogradu. Opoziciona Narodna stranka traži ponovo da Vučić piše Vladimiru Putinu i Si Đipingu da garantuju da će vetom u SB UN spriječiti ulazak Kosova u UN. Šta bi htjeli ovi akteri i „posmatrači“ najnovijeg čina kosovske drame?

ELEK: Uloga EU i SAD u dijalogu Beograda i Prištine je u najvećoj meri svima jasna. S druge strane, uloga Rusije i Kine je manje razumljiva, pre svega u vezi sa njihovim odnosom sa Beogradom. Rusija je godinama glavni partner Srbije koja je mogla da računa na podršku Moskve u Savetu bezbednosti u vezi sa Kosovom. Ova podrška dolazila je uz veliku cenu, poput monopola nad energetskim tržištem i neusaglašavanja Srbije sa spoljnom politikom EU, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ovaj odnos se polako menja, sa izolacijom Rusije, iako Beograd i dalje insistira na sedenju na dve stolice. Uloga Kine predstavlja taktički zaokret Beograda i desila se tokom pandemije korone, kada je ova zemlja izašla na prvo mesto u istraživanjima javnog mnjenja kao država sa najpozitivnijim uticajem u Srbiji. Ovo je posledica retorike srpskih lidera, koji su govorili o tome kako je evropska solidarnost mrtva i da Srbija za pomoć može da računa jedino na Kinu. Međutim Kina, iako stalna članica SB, nije spremna na sukob sa Zapadom zarad podrške Srbiji. Stoga deluje da Beograd pokušava da pokaže mišiće na međunarodnoj sceni kupujući podršku partnera, ali je uloga Rusije i dalje na prvom mestu. Otuda i uporno odbijanje Srbije da se usaglasi sa sankcijama Rusiji.

 

Berlinski proces ne vodi neizbježno ka članstvu u EU

MONITOR: Za mjesec će se održati sastanak EU – Zapadni Balkan u Tirani. Da li je toliko interesovanje za „integrativnu zajedničku budućnost“ ZB, kako je istakao Šulc, neka vrsta „kontrolnog pritiska“ EU nad ovim dijelom Evrope ili pokazatelj spremnosti da se zemlje ZB „urgentnije“ priključe EU?

ELEK: Berlinski proces je od početka bio inicijativa koja, pre svega, doprinosi povezivanju i saradnji u regionu Zapadnog Balkana, ali bez namere da zameni proces proširenja. Stoga, iako komplementaran proširenju, ne vodi neizbežno ka članstvu. Iako postoji pojačan interes za proširenje nakon ruske agresije na Ukrajinu, to još uvek nije dalo rezultate. Dakle, reforme se nisu ubrzale, pa čak ni u onim oblastima koje su prioriteti, niti se može predvideti kada bi EU mogla da primi makar neke od zemalja Zapadnog Balkana. Deluje da EU i zemlje članice pre svega žele da očuvaju svoje prisustvo i angažman u ovom delu sveta, u strahu od destabilizacije i spoljnih uticaja trećih zemalja. Međutim, nedostaje im vizija kako bi evropski Balkan izgledao i, još važnije, kako da do takvog Balkana dođemo. Evropska politička zajednica, ideja francuskog predsednika Makrona, predstavlja jedan od načina da se Balkan približi Evropi, ali ni ona nema članstvo u EU kao cilj.

 

Srbija nema načina da vojno interveniše na Kosovu

MONITOR: Izlasku Srba iz kosovskih institucija prethodilo je „skidanje“ dronova koji su, kako je javno saopšteno, nadlijetali vojne objekte kod Raške. Podignuti i migovi, a danas smo saznali i da je rebalansom budžeta, dio za Vojsku Srbije udvostručen. Sada je drama na sjeveru Kosova. U takvoj situaciji nije nemoguće da dođe do incidenta pa i sukoba? 

ELEK: Nažalost, situacija oko Kosova je iz dana u dan eskalirala lošim potezima obe strane, a delovalo je kao skoro pa lični sukob dva lidera sa ciljem da se vidi ko će prvi da popusti. U toj partiji pokera, u svakoj sledećoj ruci ulozi su se podizali a, kada dođe vreme da se pokažu karte, videće se da su obe strane zapravo blefirale. Srbija ne može niti ima načina da vojnim sredstvima interveniše, budući da su na Kosovu NATO snage i to bi vodilo u rat sa alijansom, koji je Srbija već jednom izgubila. Beograd sasvim dobro to zna, ali i dalje insistira na demonstraciji vojne sile za unutrašnje potrebe.

Cela priča oko naoružavanja Srbije i o tome kako se radi na vojnom jačanju sa ciljem agresije na susede zapravo je preterivanje. Kako je istraživanje Beogradskog centra za bezbednosnu politiku pokazalo, retko gde u regionu ima dugoročnog planiranja ulaganja u odbranu i često je po sredi sklapanje ugovora o nabavkama po ad-hoc sistemu. Postoji velika diskrepanca između inicijalnih zakona o budžetu i stvarnih rashoda, a najveća je u Srbiji, dok je svim državama neophodan veći stepen transparentnosti kada je reč o rashodima sa ciljem da se izbegnu upravo ovakvi utisci u javnosti. Ono što je najvažnije, građani u regionu ovu igru dobro razumeju, i većina nema straha od izbijanja novih sukoba.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

6 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

6 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo