Povežite se sa nama

INTERVJU

BOJAN ELEK, zamjenik direktora Beogradskog centra za bezbjednosnu politiku: Kina se zbog Srbije neće sukobiti sa Zapadom

Objavljeno prije

na

Globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja

 

MONITOR: Uokviru Berlinskog procesa, u Berlinu su pet premijera i jedna premijerka potpisali tri sporazuma koja se tiču slobode kretanja, visokoškolskog obrazovanja, zajedničkog tržišta. Ipak, premijerka Srbije je u izjavi novinarima kritikovala EU da ne poštuje ranije dogovore i sporazume, a da „tjera“ Srbiju da potpisuje nove. Kako to da razumijemo?

ELEK: Brnabić je očigledno želela da skrene pažnju na sporazume iz briselskog dijaloga Beograda i Prištine, budući da se Berlinski proces događao u trenutku tenzija na severu Kosova u toku pre-registracije tablica. Međutim, ovu njenu izjavu treba tumačiti i u širem kontekstu pokušaja podrivanja uticaja i uloge EU u Srbiji, ali i na Balkanu.U drugoj izjavi koju je dala ovim povodom, pomenula je i da ovakvi sporazumi nisu nešto novo, podsećajući da je ista stvar već urađena u okviru inicijative „Otvoreni Balkan“, u kojoj su, uz Srbiju, Albanija i Severna Makedonija, dok Crna Gora trenutno razmatra da li da se pridruži. Ovi pokušaji, nažalost, daju rezultate, budući da je podrška građana Srbije članstvu u EU u slobodnom padu.

MONITOR: Ursula fon der Lajen je kazala da će, još javno neobjelodanjeni francusko-njemački prijedlog o odnosima Kosova i Srbije, biti „uklopljen“ u Briselski sporazum. Kako i razumijete ovaj potez EU?

ELEK: Nakon dugog posredovanja od strane EU sa ciljem da Beograd i Priština postignu konačni sporazum o normalizaciji odnosa, deluje da su se Evropljani uozbiljili i rešili da ovaj proces privedu kraju. Iako predlog nije objavljen, deluje da može biti korak ka rešavanju problema. Nakon što je predlog predstavljen Beogradu i Prištini i zvanično uključen u Briselski dijalog, obe strane su se načelno saglasile i poslale odgovore koji se trenutno razmatraju. Deluje da se Evropi žuri da trajno postavi odnose Srbije i Kosova na zdravije temelje sa ciljem da se izbegne destabilizacija regiona iznutra, ali svakako imajući u vidu i potencijalnu ulogu Rusije koja bi napretkom u dijalogu izgubila deo uticaja. Pitanje je u kojoj meri, u ovako napetoj situaciji, ovaj predlog može da bude usvojen. I EU je izgubila dosta uticaja, Beograd i Priština se ne obaziru na poruke koje dolaze od evropskih zvaničnika. Uloga SAD u ovoj situaciji je ključna i ostaje da se vidi koliko efekata će imati pritisci iz Vašingtona.

MONITOR: Šarl Mišel, predsjednik Evropskog savjeta, govorio je o „geopolitičkoj neophodnosti i geopolitičkoj šansi“ koju predstavljaju pomenuta tri sporazuma među zemljama ZB. Da li je to rezultat strateškog promišljanja o budućnosti Evrope ili tek posljedica rata koji se vodi u Ukrajini?

ELEK: Sporazumi u okviru Berlinskog procesa nisu direktna posledica rata, jer su pregovori trajali oko dve godine i deo su Zajedničkog regionalnog tržišta. Oni jesu deo strateškog pristupa EU koji ima prema Balkanu, ali nije jasna veza između evropske perspektive i ovog procesa.

Izgleda i da je Berlin uvideo šta su bili propusti u ranijoj fazi, pa su na poslednjem samitu potegnuta i pitanja kako povećati lokalno vlasništvo nad ovom inicijativom. Ovo bi bio ključni pokazatelj poboljšanja odnosa u regionu, to da nakon više dve decenije sukoba i zapaljive retorike, balkanski lideri sami uvide koristi saradnje i rade na njoj bez posredovanja i pritisaka zapadnih zemalja.

MONITOR: I od Srbije i od Kosova zatraženo je da se o njemačko- francuskom predlogu sprorazuma izjasne. Ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić je izjavio da Srbiji taj prijedlog ne odgovara jer podrazumijeva da je Kosovo država. Može li se dogoditi, kao u vrijeme pregovora u Rambujeu i Kleberu 1999, da jedna strana pristane a druga ne, i kakve bi, ovog puta, mogle biti posljedice?

ELEK: Uprkos ovakvim izjavama Dačića, koje su pre svega za domaću javnost, Srbija nije zvanično odbila predlog. Iako sam načelno protiv netransparentnih dogovora, kakav je bio i Briselski sporazum iz 2014. koji ovih dana „umire“ pred našim očima na severu Kosova, deluje da je ovo jedini način da se osigura pristanak obe strane. Dobra stvar non-pejpera je to što je to neformalni predlog koji se menja, upravo da bi se izbeglo jednostrano odbijanje i da se osigura pristanak obe strane, nakon čega bi mogao biti objavljen. Ili, tek kada se bude postigao kompromis koji bi načelno bio prihvatljiv i za Beograd i za Prištinu, o njemu ćemo moći da saznamo više. Šta god da bude dogovoreno, ta rešenja moraju se predstaviti građanima Srbije i Kosova. Ako smo išta naučili iz pregovora u prethodnih 10 godina, to je da održivost bilo kojih rešenja zavisi od učešća javnosti i načina na koji se o njima komunicira.

MONITOR: Vučić je nekoliko dana prije slanja odgovora na predlog, rekao da bi trebalo vidjeti da li se može izvući nešto više od onoga što se u prijedlogu nudi. Može li ovakva „diplomatija“ doživjeti diplomatski i politički fijasko ili su Srbija, Srbi i Vučić za Brisel ali i za Vašington, u postojećoj globalnoj političkog krizi, postali važniji nego što su to bili?

ELEK: Situacija je  obrnuta, u globalnoj političkoj krizi Balkan se čini kao minorni problem za koji više niko nema strpljenja. Pritisci idu u pravcu toga da se otvorena pitanja što pre reše, idealno uz integraciju regiona u EU. Otuda ova partija pokera između Kurtija i Vučića, u kojoj su ulog prava srpske zajednice na Kosovu, deluje kao igra na sve ili ništa. Ni jednoj ni drugoj strani ne odgovara da se stvari reše, jer je bavljenje rešavanjem pitanja odnosa mnogo lukrativnije od postizanja samog rešenja. Da dam primer: obojici više odgovara da se u nedogled sastaju sa visokim zvaničnicima i razgovaraju o tablicama i sličnim tehničkim problemima.

Ovo im daje međunarodni legitimitet, ali i ogroman prostor za manipulaciju za unutarpolitičke potrebe i dobijanje izbora. Dakle, jedino političkim elitama normalizacija odnosa ne ide naruku, dok je neophodna nama građanima.

MONITOR: I EU i SAD traže i od Kosova i od Srbije da poštuju ono što je dogovoreno. MIP Rusije je saopštio da Zapad gura situaciju na Kosovu ka direktnom sukobu, a srpski zvaničnici nižu sastanke sa ambasadorkom Kine u Beogradu. Opoziciona Narodna stranka traži ponovo da Vučić piše Vladimiru Putinu i Si Đipingu da garantuju da će vetom u SB UN spriječiti ulazak Kosova u UN. Šta bi htjeli ovi akteri i „posmatrači“ najnovijeg čina kosovske drame?

ELEK: Uloga EU i SAD u dijalogu Beograda i Prištine je u najvećoj meri svima jasna. S druge strane, uloga Rusije i Kine je manje razumljiva, pre svega u vezi sa njihovim odnosom sa Beogradom. Rusija je godinama glavni partner Srbije koja je mogla da računa na podršku Moskve u Savetu bezbednosti u vezi sa Kosovom. Ova podrška dolazila je uz veliku cenu, poput monopola nad energetskim tržištem i neusaglašavanja Srbije sa spoljnom politikom EU, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu. Ovaj odnos se polako menja, sa izolacijom Rusije, iako Beograd i dalje insistira na sedenju na dve stolice. Uloga Kine predstavlja taktički zaokret Beograda i desila se tokom pandemije korone, kada je ova zemlja izašla na prvo mesto u istraživanjima javnog mnjenja kao država sa najpozitivnijim uticajem u Srbiji. Ovo je posledica retorike srpskih lidera, koji su govorili o tome kako je evropska solidarnost mrtva i da Srbija za pomoć može da računa jedino na Kinu. Međutim Kina, iako stalna članica SB, nije spremna na sukob sa Zapadom zarad podrške Srbiji. Stoga deluje da Beograd pokušava da pokaže mišiće na međunarodnoj sceni kupujući podršku partnera, ali je uloga Rusije i dalje na prvom mestu. Otuda i uporno odbijanje Srbije da se usaglasi sa sankcijama Rusiji.

 

Berlinski proces ne vodi neizbježno ka članstvu u EU

MONITOR: Za mjesec će se održati sastanak EU – Zapadni Balkan u Tirani. Da li je toliko interesovanje za „integrativnu zajedničku budućnost“ ZB, kako je istakao Šulc, neka vrsta „kontrolnog pritiska“ EU nad ovim dijelom Evrope ili pokazatelj spremnosti da se zemlje ZB „urgentnije“ priključe EU?

ELEK: Berlinski proces je od početka bio inicijativa koja, pre svega, doprinosi povezivanju i saradnji u regionu Zapadnog Balkana, ali bez namere da zameni proces proširenja. Stoga, iako komplementaran proširenju, ne vodi neizbežno ka članstvu. Iako postoji pojačan interes za proširenje nakon ruske agresije na Ukrajinu, to još uvek nije dalo rezultate. Dakle, reforme se nisu ubrzale, pa čak ni u onim oblastima koje su prioriteti, niti se može predvideti kada bi EU mogla da primi makar neke od zemalja Zapadnog Balkana. Deluje da EU i zemlje članice pre svega žele da očuvaju svoje prisustvo i angažman u ovom delu sveta, u strahu od destabilizacije i spoljnih uticaja trećih zemalja. Međutim, nedostaje im vizija kako bi evropski Balkan izgledao i, još važnije, kako da do takvog Balkana dođemo. Evropska politička zajednica, ideja francuskog predsednika Makrona, predstavlja jedan od načina da se Balkan približi Evropi, ali ni ona nema članstvo u EU kao cilj.

 

Srbija nema načina da vojno interveniše na Kosovu

MONITOR: Izlasku Srba iz kosovskih institucija prethodilo je „skidanje“ dronova koji su, kako je javno saopšteno, nadlijetali vojne objekte kod Raške. Podignuti i migovi, a danas smo saznali i da je rebalansom budžeta, dio za Vojsku Srbije udvostručen. Sada je drama na sjeveru Kosova. U takvoj situaciji nije nemoguće da dođe do incidenta pa i sukoba? 

ELEK: Nažalost, situacija oko Kosova je iz dana u dan eskalirala lošim potezima obe strane, a delovalo je kao skoro pa lični sukob dva lidera sa ciljem da se vidi ko će prvi da popusti. U toj partiji pokera, u svakoj sledećoj ruci ulozi su se podizali a, kada dođe vreme da se pokažu karte, videće se da su obe strane zapravo blefirale. Srbija ne može niti ima načina da vojnim sredstvima interveniše, budući da su na Kosovu NATO snage i to bi vodilo u rat sa alijansom, koji je Srbija već jednom izgubila. Beograd sasvim dobro to zna, ali i dalje insistira na demonstraciji vojne sile za unutrašnje potrebe.

Cela priča oko naoružavanja Srbije i o tome kako se radi na vojnom jačanju sa ciljem agresije na susede zapravo je preterivanje. Kako je istraživanje Beogradskog centra za bezbednosnu politiku pokazalo, retko gde u regionu ima dugoročnog planiranja ulaganja u odbranu i često je po sredi sklapanje ugovora o nabavkama po ad-hoc sistemu. Postoji velika diskrepanca između inicijalnih zakona o budžetu i stvarnih rashoda, a najveća je u Srbiji, dok je svim državama neophodan veći stepen transparentnosti kada je reč o rashodima sa ciljem da se izbegnu upravo ovakvi utisci u javnosti. Ono što je najvažnije, građani u regionu ovu igru dobro razumeju, i većina nema straha od izbijanja novih sukoba.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Na sceni je politička prostitucija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako bi Đukanović postao počasni predsjednik DPS-a, to bi isklomplikovalo lični život Đukanoviću, ali i politički život Crne Gore. Tri su moguća razloga za Đukanovićev povratak. Prvo, strah je od gubitka slobode zbog nečega učinjenog na prethodnim dužnostima; drugo, interes je jer političke funkcije donose benefite; i treće, to pokazuje deficit moralnog kredibiliteta

 

 

MONITOR: Kako cijenite sadašnju društvenu i političku situaciju u Crnoj Gori?

GRAHOVAC: Komplikovanom ali i rješivom. Najveći problem je nedostatak moralnog kredibiliteta nekih osoba  koje obavljaju javne funkcije. U takvoj situaciji epidemijski se urušava moral cjelokupnog društva. Ovo nije samo specifikum  Crne Gore, problem je regionalni pa čak i globalni. Nema niti jedan politički subjekt (sve tobože zbog zaštite ljudskih prava) koji se bavi moralnim kredibilitetom svojih članova. Ali se zato oni otimaju za funkcije u državi. Na sceni imamo tipičnu političku prostituciju.

MONITOR: Kako je to nekada bilo?

GRAHOVAC: Kada od nekih političkih funkcionera čujete da koriste termin „komunizam“ aludirajući na sistem u bivšoj SFRJ znajte da se radi, bar što se tiče političkih teorija, o neznalicama i potencijalnim lopovima. Pojam „komunizam“ u bivšoj državi nije postojao niti u ustavu, niti u programu SKJ, niti u bilo kom državnom dokumentu. SKJ je bio na vlasti a programski i akciono se borio za izgradnju samoupravnog socijalizma Čovjeku primjerenom. Do izražaja je došla stručna i moralna kompetencija a ne kao danas promovisanje arogantnog partijskog diletantizma koji nije ništa drugo nego je politička pa i ona ljudska prostitucija. Ne sporim da je i u bivšem sistemu bilo protežiranja i zloupotreba, ali to nije produkovalo partijsko porobljavanje čitavog društva i države.

MONITOR:  Na primjer?

GRAHOVAC: Imam na hiljade primjera. Evo jednog. U JNA je u svakoj jedinici  djelovala partijska organizacija koju su činili svi članovi SKJ od vojnika do komandanta brigade. Na svakom sastanku organizacije, pored ostalog, bila je tačka dnevnog reda koja se zvala „moralni i radni lik članova organizacije“. Poznata su mi dva slučaja gdje su na sastanku vojnici, članovi SKJ iznijeli ocjenu o pukovniku -komandantu brigade. Jedan na teritoriji Srbije a jedan na teritoriji Crne Gore. Te ocjene su glasile: „Vi druže pukovniče narušavate moralni lik člana SKJ…“ navodeći konkretne razloge. Koliko sjutra u jedinicu su došli najprije bezbjednjaci iz više komande a nakon njih članovi komiteta iz pretpostavljenih komandi. Epilog je bio isti – komandanti brigada su prekomandovani u druge garnizone na niže dužnosti i završili su vojničku karijeru a vojnicima članovima SKJ nije falila „dlaka s glave“.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DEJAN ATANACKOVIĆ – PISAC, UMJETNIČKI PEDAGOG I AKTIVISTA (BEOGRAD-FIRENCA): Građanska Srbija prvo mora da shvati može li sama na sebe da računa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu 

 

 

MONITOR: Predsjednik Srbije je konačno osnovao Pokret za narod i državu….Koja je glavna populistička karta na koju sada igra Aleksandar Vučić?

ATANACKOVIĆ: Građani Srbije su u poslednja tri meseca jasno videli s čime on raspolaže. Jedino što je izvesno “njegov narod” je ona gomila bitangi koje je slao na blokade i podsticao ih da gaze ljude kolima. Ostalo su plaćeni, ucenjeni, uplašeni ljudi izgubljenog moralnog kompasa-i naravno da je trajanje ove vlasti dovelo do velikog porasta broja takvih ljudi. Ovaj režim jeste proizveo teške moralne poremećaje u društvu, ali ne može se ta poremećenost uobličiti u politički pokret. Vučić vlada isključivo silom, a to teško da može da bude dovoljno kada ljudi postanu svesni svoje slobode. Njegove karte su uvek iste. Pokušao je da preti kobrama i lojalistima, da podmiti studente kreditima za stanove, da sebe predstavi kao žrtvu… Ništa od toga nije prošlo. Pobune bukte svuda i samo je pitanje – kada će se i na koji način, sve to politički uobličiti u platformu koja preuzima državu.

MONITOR: Predsjednik se nedavno pohvalio pismom njemačkog kancelara Olafa Šolca. I dalje nema ozbiljnije javne kritike a kamoli pritisaka na zvanični Beograd iz EU centara moći. Da li se procjenjuje da je Vučić i dalje u stanju da garantuje „mir i stabilnost“ ili se radi o zaokupljenosti EU krupnijim problemima –kao što su prijetnje iz Vašingtona?

ATANACKOVIĆ: Dirljivo je videti da jedan odlazeći režim dobija podršku od odlazećeg kancelara. Nikom normalnom u Evropi ne može da odgovara da u svom komšiluku ima kriminalni režim-niti da se vlade država u kojima žive, prema tom režimu odnose kao prema nečem normalnom. I naše prethodno spomenuto pismo imalo je, između ostalog, i svrhu da obavesti evropsku javnost o prirodi naprednjačke vlasti, pa i da se ponudi uvid u odnos evropskih država prema tom režimu. Građani Evrope morali bi da znaju kada njihove vlade-posebno u sumanutom trenutku u kojem se svet nalazi, učestvuju u održavanju opasnog režima koji ugrožava bezbednost ne samo građana Srbije već i cele Evrope. Dobio sam informaciju da je jedan važan evropski dnevni list odbio da objavi naše pismo jer je vlasnik lista umešan u prodaju oružja Srbiji.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 14. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

MONITOR: Vjerujete li u postizanje nekog kompromisa između vlasti i opozicije zarad EU integracija za koje se svi deklarativno zalažu?

ĐUKIĆ: Ne vidim kod političara bilo kakav pokušaj vođenja dijaloga. Sumnjam da oni vode dijaloge i u samim partijama, kao ni među sobom u koalicijama. Svaki njihov istup djeluje kao monolog, kao nastup u kome se deklamuju fraze i floskule, u kojem se troši vrijeme građana u beskrajnom ponavljanju “ja, mi, oni”.

Kompromis će uslijediti, ali nije pravi kompromis. To će biti samo jedan prekid vatre do prve sljedeće krivine koja će omogućiti novu buku, novo ekstremizovanje situacije, nov način da se zamajavaju građani i da se nerad političara izmjesti u drugi plan. Najbolje se to vidi u deklamovanju fraze o “prevazilaženju podjela” ili o ostavljanju sa strane identitetskih pitanja. Svima je jasno da oni najviše vole da prave podjele, najviše vole da se bavi identitetskim pitanjima jer tu nije potrebno nikakvo posebno znanje, nisu potrebne činjenice ili argumenti. Dovoljno je da zauzmete sopstvenu busiju i da krenete s paljbom.

MONITOR: Imamo li mi, sa ovakvim političkim elitama, uopšte kapacitet da ostvarimo većinsku želju građana za ulazak u EU?

ĐUKIĆ: Naša politička klasa je suviše zagledana u sebe, u svoje rejtinge. Njih jedino interesuje da budu konstantno u kampanji i da zapošljavanju gdje god i koliko god mogu sopstveni kadar. Paradoksalno, EU integracije su jedino što možemo od njih očekivati da će ispuniti, jer strani faktor konstantno pritiska političare da ispune ono što su njihovi zahtjevi.

Najgore prolaze građani čiji se drugi, veoma legitimni zahtjevi, ne ispunjavaju, njihov život se ne olakšava, ne postoji nikakva politička volja da regularni, dnevni problemi i izazovi sa kojima se prosječan stanovnik Crne Gore suočava. A kako ne postoje nikakvi modeli stvarnog pritiska i prinude, zahtjevi građana ostaju neispunjeni. Djeluje da će EU agenda nastaviti sa ispunjavanjem jer postoji namjera i pritisak sa strane Evropske Unije da se taj proces okonča te da to ne zavisi više od naše spremnosti.

MONITOR: Koliko studentski protesti i oštra kritika dijela vlasti na njihov račun utiču na politička dešavanja? Da li smatrate da će zahtjevi studenata biti ispunjeni?

ĐUKIĆ: Čini mi se da politička atmosfera nije pogodna za ispunjavanje zahtjeva sa protesta. Veća je šansa bila da Danilo Šaranović podnese ostavku prije samih protesta nego sada. Živimo u polarizovanom društvu i neke rane još nisu zarasle, neki rovovi još nisu premošćeni. U takvoj klimi, političari (a i dobar dio javnosti) percipiraju svaki zahtjev plemenski, svaki zahtjev smještaju u nečiji “tor”. Zato sam ubijeđen da sada u Demokratama bilo kakav zahtjev za smjenu shvataju kao nešto što od njih ne traže studenti ni građani u cijelini, već Demokratska partija socijalista. I baš zato će oni veoma teško pristati na to.

Ne postoji dilema oko toga da je Šaranović morao podnijeti ostavku kao moralni čin zbog gubitka povjerenja javnosti u rad policije. Time bi i relaksirao situaciju i ubrzao neophodne reforme u samoj policijskoj organizaciji. Nažalost, kako se udaljavamo od same tragedije, to je sama mogućnost ostavke manja, zbog pomenute političke percepcije. Očekujem da ostali zahtjevi budu ispunjeni kao način da vlast pokaže svoju “širinu”.

MONITOR: Prošlo je mjesec dana od tragedije na Cetinju, a mi kao i tokom prošle tragedije u Medovini, imamo neodgovornost i ćutanje institucija. Šta nam to govori?

ĐUKIĆ: Kada god se desi nešto nepredviđeno i strašno, nešto što i ne mora biti veliko već je samo neprijatno i onemogućava standardno fotografisanje i poziranje pojedinaca na vlasti, a ne tek kad su u pitanju ove dvije ogromne tragedije, političari ne znaju kako da se ponašaju. Kao da čitav sistem funkcioniše po inerciji a oni su tu da sjede na lovorikama i ubiraju plodove uspjeha.

Čim je potrebno mijenjati, zapeti, čim je potrebno preuzeti odgovornost netragom nestaju, skrivaju se, pozivajući se na to da predano rade ili da je nečija druga odgovornost u pitanju. Niko nije spreman da presječe i prizna da nešto ne zna, da nešto ne umije, da je nešto objektivno teško. A potrebno je drugačije, potrebno je da oni koji su spremni da se fotografišu uz tuđe uspjehe, prihvate krivicu i za tuđu propust. Moramo tako nešto zahtijevati i ići ka razvoju takve svijesti, kako bismo napredovali kao društvo.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo