Povežite se sa nama

INTERVJU

BORIS MARIĆ, ANALITIČAR: Trajuća kriza

Objavljeno prije

na

Sada nam je više nego ikada potreban društveni dijalog, ljudi koji će dići glavu iznad svojih partijskih dvorana napunjenih istomišljenicima. Ne trebaju nam aplauzi, parole i vika sa trgova, treba nam ozbiljnost. Smrtna ozbiljnost

 

MONITOR: SNP je odlučio da će učestvovati u pregovorima o manjinskoj vladi. Kako to komentarišete ? 

MARTIĆ: Crnogorsko društvo živi političku krizu već dugo, a u njenoj osnovi je dubok jaz u pogledima šta treba da bude dominantan sadržaj crnogorskog društvenog identiteta. Danas više ne vjerujem da se ovaj jaz između dvije dominantne Crne Gore može prevazići do nivoa često korišćene političke mantre „pomirenje“. Vjerovatnije je stvarati prvenstveno politički ambijent u kome bi akteri bili sposobni za kompromisna riješenja koja bi vodila jačanju crnogorskih institucija. Državne institucije su hronično slabe i nedovršene, što više nije samo pitanje vladavine prava, već i bezbjednosno pitanje. Čini mi se da ni politički subjekti, ali ni organizacije civilnog društva ne uzimaju ovu činjenicu dovoljno ozbiljno, već se primarno vode pojedinačnim i uskim interesima, ličnim sujetama i svojevrsnom trgovinom uticajem.

U ovakvom ambijentu i ekspertska i manjinska vlada su iznuđena riješenja. Zato su i konstituenti tih vlada, znači i odlazeće i dolazeće, upravo u izbornom legitimitetu slabi politički subjekti ili vanpartijske ličnosti. I pored značajnog pritiska koji ostvaruju veliki politički subjekti, i oni sami su svjesni da ove vlade krče put ka sljedećim izborima nakon kojih će koalicioni kapaciteti političkih subjekata biti značajno širi, što samo po sebi neće značiti i prevazilaženje duboke polarizacije crnogorskog društva, koju će dominantni akteri političke scene uvijek moći da iskoriste za držanje društva u strahu od „zla većega“.

SNP je u ovom trenutku donio odluku koja mu daje šansu. Ako ispregovara svoje programske kratkoročne ciljeve, poput potpisivanja Temeljnog ugovora, otvorenog Balkana i realizaciju popisa, a u budućoj vladi dobije neka od „velikih“ ministarstava poput obrazovanja i zdravstva, to bi moglo za ovu partiju da znači njeno ponovno jačanje do određene mjere. Ovi ciljevi su i u saglasju sa deklarisanim ciljevima koalicione liste sa koje SNP dolazi, što je za njih važna činjenica.

MONITOR: Da li je manjinska vlada koju je predložila URA, čiji je lider sada i njen mandatar, pravi izlaz iz višemjesečne političke krize?

MARIĆ:  Kriza je trajuća, i vrlo složena. Imamo polarizaciju koja je dobila nove elemente. Posebno zabrinjava uključivanje dijela civilnog sektora u neke vidove podsticanja antagonizama. To ne smije biti njihova uloga. Svi imaju pravo da dijeluju u okviru demokratskog društva, ali se principi slobode govora i ukupno korpusa ljudskih prava ne smiju koristiti na dogmatičan način. Politički subjekti su snizili nivo kulture dijaloga do krajnjih granica, ali to ne može biti alibi za bilo koga da legitimiše manipulaciju javnim prostorom, i javnim politikama, a to se dešava.

Već sam rekao, ovo su uglavnom iznuđeni potezi. URA kao politički pokret koji lomi ustaljena pravila političke igre u Crnoj Gori, na sebe je od 30 avgusta 2020. godine preuzela veliko breme odgovornosti. Ne vidim drugi način sem da se kroz neki vid tehničke vlade koja bi programski radila nekih godinu dana, dođe do optimalnog ambijenta za održavanje izbora. U ovom trenutku najbliže smo modelu manjinske vlade, koji će posebno za URA i SNP biti izazovni u smislu funkcionalnosti te vlade. Treba naglasiti da ako ne izađu sa realnim ciljevima, spremnošću da podstiču političku inkluzivnost, uzdrže se od naglašene zaštite partijskih interesa, i sami su svjesni da mogu platiti visoku političku cijenu. S druge strane mislim da nijesu imali mnogo izbora, da su svjesno odabrali društvenu akciju i veći rizik za svoje političke subjekte, ali ujedno i šansu da nakon projekta manjinske vlade sebe dodatno definišu i afirmišu.

MONITOR: Hoće li ta vlada moći da realizuje obećanja, među kojima su i ona vezana za suštinske reforme i evropski put, imajući u vidu da će njena podrška u parlamentu biti Demokratska partija socijalista koja je zaslužna za višedecenijsko čekanje na istinsku demokratizaciju društva?

MARTIĆ: Rizici postoje i oni su očigledni. DPS nije samo partija, to je sistem koji će se zasigurno transformisati u nešto što će ličiti na politički pokret. I pored trenutnih okolnosti koje idu naruku lideru DPS-a, kao što je ukrajinska kriza, on ne može biti budućnost ove partije. Najveća dobit za DPS u ovom trenutku je vraćanje jednog dijela koalicionog kapaciteta ovoj partiji, što joj je već godinama veliki problem.

Ostvarivanje ciljeva neke nove vlade zavisiće od sposobnosti same vlade i tu ne treba mijenjati teze. Mi smo imali asimetrična glasanja i na predloge odlazeće vlade, tako da ne vidim razlog da se to ne dešava i u budućnosti. Sprovođenje zakona i moguće procesuiranje određenih visokih funkcionera DPS-a neće biti razlog rušenja vlade, jer bi DPS sam sebe i definitivno odredio kao kriminogenu strukturu. Ne treba zaboraviti da u ovim političkim kretanjima značajnu ulogu ima i međunarodni faktor, koji insistira na jasnoj i nedvosmislenoj borbi protiv visoke korupcije i organizovanog kriminala. Ali upravo zbog toga, da bi trošio vrijeme i spinovao teme, kao i u prethodnih godinu i po, DPS će preko „patriotski“ angažovanih subjekata, koji nijesu samo politički, „podmetati“ razne vidove navodne zabrinutosti za svijest i savjest crnogorskog društva, jasno održavajući liniju podjela.

Naravno, postoji i jak argument da će stabilnost te vlade zavisiti od glasova DPS-a i da će stoga uticaj te partije biti značajan. To je pitanje za URA i SNP primarno. Oni kao suštinski konstituenti moguće vlade moraju jasno postaviti granice koje se neće prelaziti, a iste će biti postavljene na programskim osnovama te vlade.

MONITOR: Kako vidite proteste Demokrata i Demokratskog fronta, te njihove argumente da je na ovaj način izigrana izborna volja iz avgusta 2020?

MARIĆ: Protesti kao dio političkog djelovanja su legitimni i mislim da je crnogorsko društvo napredovalo u ovom segmentu demokratskog razvoja. Demokrate i DF će djelovati u cilju svojih trajućih političkih kampanja i zaštite interesa svog biračkog tijela u odnosu kako oni kao politički subjekti vide te interese.

Problem će biti što ovi subjekti nemaju iste programske osnove, tako da će im vezivno tkivo biti kampanja o iznevjerenoj izbornoj volji, koja kroz razne vidove protesta treba da traje i mobiliše njihova biračka tijela. Tu se pojavljuje i treći subjekt koji je jedna vrsta političkog pokreta, a na čijem čelu je dio ekspertske vlade sa premijerom i nekoliko ministara u toj vladi. Ova činjenica može biti problem u budućnosti jer se ciljne grupe sada tri politička subjekta značajno preklapaju, ali i ne mora ako budu išli u koalicione projekte.

Izborna volja da se DPS pošalje u opoziciju, kao i da ne bude dio izvršne vlasti je bila nesporna na izborima 2020. godine. Usko gledano mogli bi govoriti da promjenom većine u parlamentu za izbor manjinske vlade dolazi i do promjene izborne volje. Ipak, ostaje jedna činjenica. Ni u mogućoj manjinskoj vladi DPS neće imati svoje predstavnike, tako da će na neki način ostati i dalje izborno poražen. S druge strane na izborima 2020. godine nesporna većina je bila za programe partija koje su suverenističke, evroatlanske, prozapadne, dok bi manjinska vlada trebalo da bude sastavljena od političkih subjekata raznih programskih osnova.

MONITOR: A to što je parlament sada faktički u blokadi, te činjenicu da v.d šefa parlamenta Strahinja Bulajić odbija da zakaže sjednicu na kojoj bi se birao novi predsjednik Skupštine i potvrdio izbor nove vlade?

MARIĆ: Gospodin Bulajić krši Ustav Crne Gore, jer ovo nije poslovnička već ustavna odredba iz člana 90 stav 2 i glasi, prvo redovno zasijedanje počinje prvog radnog dana u martu i traje do kraja jula. Znači radi se o Ustavom propisanom tehničkom pitanju, koje je zbog trajuće političke krize, osionosti pojedinih političkih lidera, rekao bih namjerne nedovršenosti poslovnika koji nema deblokirajuće norme, a morao je da ih ima, hroničnog nedostatka društvenog dijaloga, pretvoreno u potencijalno bezbjednosno pitanje. Svi bi, a posebno političari, morali da se zamislimo nad ovom činjenicom, a prvenstveno moramo da odgovorimo na pitanje, a kako smo do ove, rekao bih, opasne infantilnosti kao društvo uopšte došli.

MONITOR: Mandatar Abazović pomenuo je da je rješenje te situacije da sjednicu zakaže drugi potpredsjednik Skupštine. Slažete li se? Šta je deblokirajući mehanizam u ovom slučaju, a imajući u vidu da nemamo ni Zakon o Vladi ni Zakon o Skupštini? 

MARIĆ: Ovdje je Ustav jasan i deblokirajući mehanizam je postojanje kvoruma za rad parlamenta, a to je 41 poslanik u sali.

MONITOR: Uveliko se govori o tome da geopolitička situacija, odnosno rat u Ukrajini, ide naruku Đukanoviću. Ali i da manjinska vlada znači njegovu revitalizaciju. Slažete li se sa tim stavovima?

MARIĆ: Činjenica je da rat u Ukrajini i nevesela globalna scena gdje se moraju jasno izabrati strane, a Crna Gora je članica NATO-a, ide naruku Đukanoviću. On je u ovom slučaju imao jasnu spoljnu politiku, i još uvijek sebe može da preporuči kao nekoga ko zna da sluša zapadne centre. Međutim, to ga neće abolirati „zasluga“ za kriminalizaciju crnogorskog društva, uskraćivanje razvojnih šansi i sveopšteg protekcionizma koji je doveo do sveprisutnog osjećaja nepravde u Crnoj Gori, a time i tektonski poremetio stabilnost i bezbjednost države. Na tome se mora insistirati, svi moramo biti jednaki pred zakonom i vrata tužilaštva i sudova moraju za sve nas biti jednako otvorena.

MONITOR: Kako će se geopolitička situacija, odnosno rat u Ukrajini, preliti na region, pa i Crnu Goru?

MARIĆ: Živimo zonu visokog rizika. Zapadni Balkan je najnerazvijeniji i najnestabilniji region Evrope. Nacionalni romantizmi pretvoreni u šovinizme neslućenih razmjera ovdje su jake političke alatke. Lažne istorije sa svih strana, primitivni patriotizam i tabloidni populizam su idealna podloga za djelovanje stranih službi. Kriminalizovano društvo sa urušenim institucijama nema potreban nivo otpornosti, to je činjenica. Ekonomski parametri u ovako velikoj krizi biće ogroman izazov, što već vidimo kroz stalna poskupljenja goriva. Sada nam je više nego ikada potreban društveni dijalog, ljudi koji će dići glavu iznad svojih partijskih dvorana napunjenih istomišljenicima. Ne trebaju nam aplauzi, parole i vika sa trgova, treba nam ozbiljnost. Smrtna ozbiljnost.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo