U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne znaju osnove matematike . No, novonastali spor je u suštini pravno-političke prirode. Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u roku od dvije decenije, moglo bi učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove dramatične obrte

Sporna privatizacija Telekoma Crne Gore duže od dvadeset godina zauzima posebno mjesto u ovdašnjem političkom i pravosudnom životu. I, može biti, još nije kraj priči koja je postal simbol crnogorske tranzicije.

Svi elementi dobre afere su tu: kupovina strateških investitora umjesto osmišljenje prodaje državne imovine; ofšor kompanije preko kojih se prekidaju vidljivi tokovi novca i vlasništva; politički uticaj i sumnje na korupciju; međunarodne istrage okončane sporazumnim priznanjem krivice i ogromnim novčanim kaznama; “nesnalaženje” domaćeg pravosuđa i kontinuitet sporenja između zainteresovane javnosti i nadležnih instutucija o kvalitetu obavljenog posla.

Sve je to zastarjelo, obznanila je prošle godine specijalna državna tužiteljka Ana Petrović-Vojinović odbacujući krivičnu prijavu MANS-a iz 2019. Tom prijavom su, zbog novodne zloupotrebe službenog položaja, primanja mita i stvaranja kriminalne organizacije, obuhvaćeni i nekadašnji predsjednik i premijer Milo Đukanović, njegova rođena sestra advokatica Ana Đukanović, te bivši zvaničnici  Telekoma CG (Oleg Obradović), Mađar Telekoma (Tomaš Morvaiv), odnosno osnivači/suvlasnici Eurofonda (Veselin Barović), Monte Adria (Damjan Hosta)…

Nemajući izbora, počeli smo se navikavati da će afera Telekom ostati bez sudskog  epiloga. Poput većine onih prije i poslije nje. Sve dok neki dan iz Višeg suda nije stigao (ne)očekivani glas – još nije gotovo.

Prema mišljenju vanpretresnog vijeća suda kojim rukovodi Zoran Radović za dio krivičnih djela iz MANS-ove prijave nije zastupila tzv. apsolutna zastara krivičnog gonjenja. Oni preciziraju da će apsolutna zastara u odnosu na krivično djelo primanje mita nastupiti tek za deset godina, 15. maja 2036., dok apsolutna zastara za krivično djelo pranje novca nastupa na dan kada izlazi ovaj broj Monitora. A godinu dana nakon što je SDT odbacio krivičnu prijavu MANS-a iz 2019., zbog mogućih krivičnih djela tokom privatizacije Telekoma.

Istom odlukom Višeg suda osporene su i tvrdnje SDT-a o tzv. relativnoj zastari krivičnog gonjenja za dio prijavljenih, navodno počinjenih, krivičnih djela. Relativna zastara može nastupiti zbog nepreduzimanja procesnih radnji što, po mišljenju sudskog vijeća, u slučaju Telekom nije slučaj: “Iz spisa predmeta proizilazi da su u periodu od vremena koja su označena kao vremena izvršenja krivičnih djela, preduzete brojne procesne radnje kojima je prekinuto zastarijevanje…”, naveli su.

U prvi mah izgledalo je da neko, ili sudije ili tužioci, ne zna osnove matematike . Ubrzo se, međutim, pokazalo kako je novonastali spor, u svojoj suštini, pravno-političke prirode. A ne sporenje iz računa.

Istog dana kada smo saznali za odluku Višeg suda, oglasilo se i Vrhovno državno tužilaštvo. Iz institucije kojom rukovodi Milorad Marković obaviješteni smo da je VDT podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv tek objavljenog rješenja. “Odluka Višeg suda u Podgorici kojom je Krivično vanpretresno vijeće utvrdilo da nije nastupila tzv. relativna zastarjelost krivičnog gonjenja… donesena je suprotno zakonskim odredbama koje uređuju prekid zastarelosti krivičnog gonjenja i stavovima krivičnopravne teorije”, saopštili su. VDT obrazlaže da “procesne radnje” koje je preduzimalo tužilaštvo od 2013. pa do prošle godine nijesu bile dovoljne, odnosno, nijesu se odnosila na lica koja mogu biti procesuirana zbog svoje uloge u aferi Telekom.

Čelnici Tužilaštva skoro 20 godina tvrde kako kriminala i korupcije tokom privatizacije Telekoma nije bilo. Još 2007. to je ustvrdila tadašnja VDT Vesna Medenica. Dvanaest godina kasnije (2019.) tadašnji Glavni SDT Milivoje Katnić obavještava javnost da Milo i Ana Đukanović “nijesu uključeni u malverzacije oko prodaje Crnogorskog Telekoma”. Iz ovonedjeljnog saopštenja VDT-a proizilazi da su sve te tvrdnje izrečene napamet, bez prethodno provedenih istražnih radnji dovoljnih da resetuju rokove relativne zastare krivičnog gonjenja. A da, istovremeno, u VDT-u nije postojala spremnost da se na valjan način i u razumnom roku istraži ko je sve, i zašto, svojim (ne)postupanjem dozvolio da akteri te afere izmaknu pravdi.

Ili treba da prihvatimo kako je isključivi krivac za takav epilog afere Telekom, zbog “svjesnog nepostupanja”, poodavno suspendovani SDT Saša Čađenović, koji je zbog toga  kažnjen šestomjesečnim smanjenjem plate za 40 odsto i zabranom napredovanja na dvije godine?

Istog dana kada i VDT, na odluku vijeća Višeg suda reagovao je i pravni tim Đukanovića. Vlada je, ustvrdili su, naredila krivično gonjenje njihovih klijenata, što se nikada do sada u Crnoj Gori nije dogodilo. “To nije redovna pravna procedura. To je pokušaj da se političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”, navodi se u njihovom saopštenju.  “Ključno pitanje glasi: ko je u ovom predmetu oštećeni? Država Crna Gora i njeni organi gotovo dvije decenije nijesu nastupali kao oštećeni — jer to nijesu ni mogli biti. Predmetne radnje odnose se na period nakon privatizacije Telekoma, kada Država više nije bila vlasnik kompanije. Još je važnije da ni sam Telekom nikada nije tvrdio da je pretrpio štetu”, saopštili su.

Izrečeno tjera da se vratimo u 2005. godinu. I još jednom podsjetimo kako je i zašto država oštećena tokom privatizacije Telekoma Crne Gore.

Tokom 2004. Vlada Mila Đukanovića donosi odluku da privatizuje većinski paket (51,12 odsto akcija) Telekoma Crne Gore. Prvorangirani na međunarodnom tender bio je Mađar Telekom,  tada u vlaništvu njemačkog Deutsche Telekoma. Ponuđena cijena od 114 miliona, odnosno  4,72 eura po akciji, bila je bolja od konkurenata iz Slovenije, Austrije i Srbije. Pride, država je u najavi dobila ozbiljnog (među najboljima u branši)  investitora, a kupac se obavezao i na desetine miliona eura investicija u razvoj mobilne i fiksne mreže.

Problem počinje početkom 2005., tokom pregovora o finalizaciji kupoprodajnog ugovora, kada pregovarači Mađar Telekoma izlaze sa specifičnim zahtjevom: ugovor neće potpisati prije nego im se omogući da postanu ne većinski, već dvotrećinski vlasnik akcija Telekoma CG. Dakle, paket koji im garantuje samostalno upravljanje kompanijom.

Dodatno, suprotno tržišnoj logici po kojoj su akcije sve skuplje što ste bliži traženom dvotrećinskom paketu akcija, Mađari/Njemci su rješili da neophodne akcije malih akcionara plate znatno manje od državnog paketa. Pa su ponudili cijenu od 2,2 eura za akciju. Očekivano, manjinski akcionari među kojima su dominirali privatizacioni fondovi, nijesu bili zadovoljni.

Tada Vlada Crne Gore donosi odluku koja će kasnije postati centralna tačka čitave afere, i odlučuje da manjinskim akcionarima koji prodaju akcije Magyar Telekomu doplati dodatnih 30 centi po akciji (tzv. kontribucija, odnosno doprinos), čime ukupna cijena akcije raste na oko 2,5 eura.

Tu nastaje suštinski problem koji je, ujedno, i odgovor na pitanje kako je država oštećena. Vlada  je novcem građana subvencionisala privatnog kupca kako bi mu omogućila da pređe prag od dvije trećine vlasništva. Kao dodatnu podsticaj uz kontribuciju, i prodavci tih akcija dobili su privilegije (prijevremena isplata) na koje ostali vlasnici akcija Telekoma CG nijesu mogli računati.

U toj fazi otkupa, Mađar Telekom je ugovorio kupovinu oko 16 odsto akcija za približno 16,7–17 miliona eura. Da su plaćali po cijeni državnih akcija, ta transakcija koštala bi ih 19 miliona eura više.

Stižemo do zone potencijalne krivične odgovornosti. Neko se, može biti, dosjetio da bi se ta razlika mogla podijeliti među ključnim akterima privatizacionog postupka. To je ono što se, prema tvrdnjama Vesne Medenice i Milivoja Katnića, nije dogodilo. Postoje i oni koji tvrde da jeste. Ti su svoja saznanja naplatili od Njemaca i Mađara sa makar 95 miliona dolara na ime kazni i odštete.

Prve indicije o mogućim neregularnostima pojavile su se 2006. godine kada revizori dovode u pitanje završni račun Mađar Telekoma zbog uočenih neregularnosti prilikom akvizicije u Crnoj Gori. U Podgoricu stiže glas da su sporna nekolika konsultantska ugovora novih vlasnika Telekoma CG, ali te vijesti prate tvrdnje iz Kompanije po kojima ništa od tih priča nije vezano za postupak privatizacije.

No, pošto su Dojče i Mađar Telekom bili kotirani (izlistani) na američkoj berzi, slučaj je zainteresovao tamošnju Komisiju za hartije od vrijednosti (SEC) i Ministarstvo pravde. Njihova istraga je trajala oko šest godina, do 2012.

Američki istražitelji tvrdili su da su milioni eura isplaćivani preko mreže konsultantskih i ofšor firmi kao što su Fiesta Investments, Activa Invest, Sigma Inter Corp i Rawleigh Trading (neke od tih kompanija bile su povezane sa Duškom Kneževićem, vlasnikom posrnule Atlas grupe i formalnim žirantom milionskog kredita koji je Milo Đukanović, nedugo potom, podigao u jednoj londonskoj banci). U dokumentima SEC-a navodi se da mnogi od tih konsultantskih ugovora nijesu imali stvarnu ekonomsku svrhu i da su služili kao mehanizam za prikrivanje koruptivnih isplata povezanih sa privatizacijom i otkupom manjinskih akcija Telekoma.

Prema nalazima SEC-a, najmanje 7,35 miliona eura mita isplaćeno je preko lažnih konsultantskih ugovora. Novac je završio kod crnogorskih funkcionera i sa njima povezanim osobama. Ugovori su zaključivani tokom i neposredno nakon prodaje Telekoma, a makar jedna od spornih isplata odnosila se na „sestru jednog od najviših državnih funkcionera koja se bavi advokaturom“. Crnogorska javnost je u tom opisu prepoznala premijerovu sestru Anu Kolarević (danas Đukanović).

Dojče i Mađar Telekom pristale su na vansudsko poravnanje sa američkim vlastima i prihvatile nagodbu zbog kršenja američkog zakona protiv korupcije u inostranstvu (FCPA). To ih je koštalo jedva nešto manje od cijene koju su platili za državni paket akcija Telekoma Crne Gore.  Dodatno, nekoliko rukovodilaca Mađar Telekoma, uključujući bivšeg direktora Eleka Strauba, prihvatilo je finansijske sankcije i regulatorne zabrane vezane za buduće radne angažmane.

Amerikanci nijesu pokušavali da dokažu individualnu krivicu ovdašnjih funkcionera i njihovih pomagača. Njih je interesovalo da dokažu da je korporativni sistem Mađar Telekoma koristio lažne konsultantske ugovore i skrivene tokove novca za podmićivanje stranih zvaničnika. I na račun toga prihoduju makar 95 miliona.

U crnogorskom tužilaštvu nijesu pokazali ni djelić tog entuzijazma. Osim kada su pokušavali da ubijede javnost da korupcije nije bilo ili, u najgorem slučaju, da se ona ne može dokazati. U prilog im je išla i oslobađajuća presuda “zbog nedostatka dokaza” postprivatizacionim članovima Odbora direktora Telkoma CG Olegu Obradoviću i Miodragu Ivanoviću, koja je (tek) prošle godine postala pravosnažna. Nakon objave SDT-a da je ostatk priče o aferi Telekom zastario za istragu i procesuiranje.

U međuvremenu, mediji koji su u američkim dokumentima prepoznali Anu Đukanović bili su utuženi. U oktobru 2013. Osnovni sud u Podgorici odbacio je kao neosnovanu njenu tužbu protiv Monitora zbog tekstova u kojima se pominje u vezi sa aferom Telekom. Tužbama je Ana Đukanović od Monitora i dnevnih listova Vijesti i Dan tražila ukupno 300.000 eura na ime povrede časti i duševnih bolova.

Oslobađajuća presuda je bila suprotna od one iz jula te godine, kada je sudija Osnovnog suda Miodrag Pešić presudio da su zbog tekstova o aferi Telekom Vijesti povrijedile čast i ugled advokatice i dosudio joj 5.000 eura kao naknadu štete za pretrpljene duševne bolove. Inače, sudija Pešić je u ranijoj karijeri bio predsjednik mladih DPS-a, a danas je predsjednik Upravnog suda. Iz te je  perspektive, krajem prošle godine, ocijenio da “svi problemi koji su mučili crnogorsko pravosuđe prije 25 godina muče ga i danas”.

Nakon prošlogodišnje objave SDT-a o zastarjevanju afere Telekom ljutio se i Đukanović. Na Tužilaštvo. „Nema ponta u našoj vlasti da im se pošalje poruka da efikasno i profesionalno rade svoj posao: optužuju ko je odgovoran, a odbacuju pamflete. Umjesto toga, kod nas zastarijeva. Da se niko ne naljuti. A valjda će i onaj kome zastari biti zadovoljan. Eto, poneko neće. Nego ima veća očekivanja od države. Ne za sebe, nego jednako za sve“, komentarisao je odluku SDT i VDT-a, za Pobjedu, insistirajući kako je razlog za odbacivanje krivične prijave koju je podnio MANS trebalo biti “nepostojanje krivičnog djela”.

Sada, kada se ukazala mogućnost da pokaže/dokaže nevinost u slučaju Telekom, Đukanovićev advokatski tim javno protestuje zbog pokušaja da se “političkom odlukom zamijeni odluka državnog tužilaštva”.

Nezadovoljni su, vidimo, i u Tužilaštvu. Ako nadređene instance, počev od Vrhovnog suda, podrže  stav Višeg suda po kome eventualno krivično djelo primanja mita u aferi Telekom zastarijev tek za deset godina, SDT predvođen Vladimirom Novovićem mogao bi se naći u (ne)prilici da je primoran da ponovo započne i vodi najproblematičniji dio istrage, onaj  od koga su njihovi prethodnici uporno bježali: gdje je završilo onih 7,35 miliona eura koje su američki istražitelji proglasili za mito, a prozvani Mađari i Njemci priznali. I žestoko platili.

Sučeljavanje sa činjenicom da se krivično djelo primanja mita može procesuirati u vremenskom roku od dvije decenije, moglo bi  učiniti nespokojnim i neke koji su na vlast došli poslije pada DPS. Zato u daljem toku afere Telekom možemo očekivati i nove, jednako dramatične, obrte.

Mnogo toga je u igri.

Zoran RADULOVIĆ  

Osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu i oni koji ga kontrolišu, mjesecima se poigravaju sa institucijama i vlastima.  Sada kreiraju i dnevno politički red. Za tri mjeseca od njegovog bjekstva institucije nijesu uspjele sa sigurnošću da utvrde  ni  da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije

Domaći najslavniji bjegunac Miloš Medenica, ili njegova virtuelna verzija, sve je učestaliji sa  snimcima u kojima, kako sam kaže, “raskrinkava”  vlast.  Sebe vidi  kao “novinara istraživača”. Kolegu, kako reče.  Jedno od njegovih posljednih “istraživanja”, objavljeno na X mreži ovoga mjeseca,  postalo je tema i u crnogorskom parlamentu. Tako je  premijer Milojko Spajić  prošlog četvrtka, nakon objavljivanja  Miloševog snimka, u Skupštini  objašnjavao kako je strejt seksualne orijentacije. Lider DNP Milan Knežević istim povodom je saopštio da bi Miloša, da je njemu rekao da je gej, “ubio kao psa”.

U najnovijim istraživanjima Medenica se, dakle,  bavi seksualnom orijentacijom dijela crnogorskih funkcionera, te njihovim navodnim korišćenjem narkotika.  Neke  vršioce  vlasti optužuje da su saradnici srpske Bezbjednosno informativne agencije (BIA), koja ih navodno opet drži u šaci zbog kompromitujućih snimaka.  To što su  posebno javno odjeknuli djelovi bjegunčevih izjava o seksualnoj orijentaciji  crnogorskih zvaničnika,  govori dosta o odnosu  političke klase i društva prema seksualnim manjinama. Taj odnos je Medenica zaista “raskrinkao”. Nenamjerno.

Posebna je priča to što se Medenica kao  osuđeni šef kriminalne organizovane grupe u bjekstvu, i oni koji ga kontrolišu, mjesecima poigravaju sa državom i vlastima. Sad diktiraju i dnevno politički red. Crnogorske institucije više od  tri mjeseca od njegovog bjekstva ne uspijevaju sa sigurnošću da utvrde ni da li je na snimcima Medenica od krvi i mesa ili njegova verzija iz radionice vještačke inteligencije.

Indikativno je da Medenica, koja god njegova verzija to bila, u posljednjim snimcima iznosi, kako sam kaže, podatke iz tajnih dosijea. Jedan od snimaka odnosi se na navodni dosije jednog od  ministara crnogorske Vlade. Navodno je taj crnogorski funkcioner još prije više decenija uhvaćen u inostranstvu kako krade trenerku i patike.  Nema dokaza da pomenuti “dosije” zaista postoji.  Ako bi  postojao i bio autentičan, to otvara ozbiljna pitanja o kontaktima bjegunca unutar službi i njegovom pristupu internim informacijama. Ili pristup imaju oni koji Medenicu kontrolišu, što je vjerovatnija verzija.

Na osnovu javno dostupnih snimaka i komentara koji su se pojavili u medijima i na društvenim mrežama, dio javnosti stekao je utisak da Miloš Medenica u pojedinim segmentima govori kao da čita ili prati unaprijed pripremljen tekst — zbog načina govora, pauza i nabrajanja informacija. Zvanične potvrde da je to tako, ili da nije  – nema. Ni oglašavanja institucija tim povodom.

Uprava policije Crne Gore je odmah nakon objavljivanja prvih snimaka Miloša Medenice, saopštila da su snimci „AI generisani“ i da predstavljaju manipulativan sadržaj. Kasnije su mediji i nezavisni analitičari koristili više online deepfake alata, a dio tih analiza je pokazao suprotno — da snimci djeluju „vjerovatno autentično“ ili makar bez jasnih tragova AI manipulacije. Javnosti je ostavljeno da vjeruje u jednu od tih verzija.

U analizama se stalno naglašava da je kvalitet videa loš (mrak, kompresija, niska rezolucija), pa je teško donijeti konačan zaključak.  Neki IT i forenzički stručnjaci su govorili da je moguće da je u pitanju “hibridni deepfake” —  pravi originalni snimak preko kog su možda rađene digitalne izmjene.

Produkcija i distribucija više snimaka, koordinisano objavljivanje i medijski efekat svakako djeluju kao nešto što prevazilazi mogućnosti jedne osobe. Posebno ako se koriste  sofisticirane digitalne metode (montaža, zaštita identiteta, moguće AI manipulacije). Miloš Medenica, sin višegodišnje bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, jedne od stubova bivšeg Đukanovićevog režima, prvostepeno osuđene na 10 godina zatvora kao članice sinove kriminalne grupe – ne odaje utisak nekog sa sofisticiranim tehnološkim znanjima.  U skaj prepiskama koje su dospjele u javnost  Medenica ne pokazuje ni trunku opreza.  Jedan je od najbučnijih, najtransparentnijih i najgovorljivijih.  Poznat po pričama o heklerima, narkoticima i slično.  I krilatici: „Nema stresa ni besa dok je puna kesa“.

U javnosti se često podsjeća i na poruku upozorenja njegove majke  prije presude kojom je osuđena na deceniju zatvora, kada je u televizijskom intervjuu saopštila da je imala pristup osjetljivim informacijama.  “Ja sam 13 godina po zakonu isključivo bila nadležna za potpisivanja mjera tajnog nadzora koje su dolazile od Agencije za nacionalnu bezbjednost. A i neke mjere sam predlagala kad sam bila tužilac. Interesantno će biti jednog dana, jer sam svjedok svega toga, da to što sam ponešto vidjela, i ponešto kažem.”  Njene riječi tumačene su  kao poruka upozorenja  pravosuđu.

Na kraju se odlučila da ne kaže ništa. “Neće Vesna nikad progovoriti”, kazala je na završnim riječima u Višem sudu. „Spremna sam da dam život za Crnu Goru, ali neću dati svoj obraz; nikada i nikome. Nijesam željela svoje rane da liječim nanoseći rane drugima. Svi su mislili da ako Vesna dobije 20 godina, progovoriće” . Dok majka ćuti u pritvoru, sin u bjekstvu “raskrinkava”  vlast i institucije.  Ono o čemu ne svjedoči  je sistem bivšeg režima koji je njemu i majci omogućio ono za šta su danas optuženi.

Institucije  tri mjeseca od bjekstva Miloša Medenice, nijesu ni korak bliže njegovoj novoj lokaciji. Vlast se od njegovih javnih  nastupa iz ilegale  „brani“  političkim kvalifikacijama o hibridnom ratu i političkoj diskreditaciji.

Efikasan odgovor sistema trebao je najprije da bude  – ozbiljna provjera autentičnosti snimaka, digitalno-forenzičko vještačenje audio i video materijala, utvrđivanje da li je sadržaj montiran, AI generisan ili autentičan, da se izvrši analiza izvora objavljivanja.  Crnogorske institucije na to nijesu do kraja dale precizan i jasan odgovor, niti su objasnile šta je provjereno do sada a šta nije. Nije poznato ni da su angažovale međunarodne eksperte i tražile međunarodnu pomoć, niti da se o tome razmišlja.

Jednako važna  je provjera navoda iz snimaka, posebno kada se pominju korupcija, veze sa službama, kriminal, zloupotrebe položaja. Medenica u prethodnim snimcima detaljno govori o navodnim zloupotrebama policijskih funkcionera. Nema podataka da se nadležni time bave.  U ovakvim slučajevima ključni su nezavisna forenzika, tužilačka istraga i javno provjerljive činjenice.  Ništa od toga svega.

Crnogorska policija je krajem aprila  uhapsila Sašu Lakovića i Nemanju Mučalicu tereteći ih da su  omogućili Milošu Medenici da pobjegne nakon što mu je određen pritvor. Osumnjičeni su nakon žalbe Lakovićevog branioca pušteni da se brane sa slobode. Posle te odluke suda , krenuo je javni obračun Borisa Bogdanovića, poslanika Demokrata, partije koja kontroliše bezbjednosni sektor, sa sudijom koji je donio tu odluku, odnosno pravosuđem.

„ Pritvor nije kazna, ljudi se ne šalju u zatvor bez suđenja — to su ljudska prava na slobodu i na pretpostavku nevinosti svakoga od nas, za koje poslanik Boris Bogdanović ili ne zna ili smatra da ih treba ukinuti i ispisati Crnu Goru iz UN, Savjeta Evrope i iz kandidature za članstvo u Evropskoj Uniji”, reagovala je Akcija za ljudska prava (HRA) na Bogdanovićeve izjave.

Bezbjednosni vrh istovremeno  odbija svaku odgovornost tog sektora za bjekstvo Medenice. Do danas nije utvrđeno šta se desilo,  niti je iko odgovarao zbog toga. Medenica je pobjegao na dan izricanja presude, iako je bio u kućnom pritvoru.

Dokumentacija dostavljena Mreži za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) pokazuje da je policija imala plan nadzora Medenice, ali toj nevladinoj organizaciji nije omogućen uvid u njegov sadržaj. MANS je ukazao da je posebno indikativna posljednja zabilješka, odnosno postupanje policije 28. januara, na dan kada je utvrđeno da Miloša Medenice nema u stanu u kojem je morao da bude. “MANS je tražio odgovor na osnovu čije procjene i čijeg naloga su policijski službenici tog dana u 14.40 časova povučeni sa svojih pozicija i upućeni u provjeru na adresu u Ulcinjskoj ulici. Iz Kabineta direktora Uprave policije nijesu odgovorili na to pitanje. Umjesto imena, funkcije, naredbe i lanca komandovanja, dali su samo opis onoga što se navodno desilo nakon dolaska policajaca na lice mjesta. Tako je i dalje ostalo skriveno ko je tog dana donosio odluke i ko je upravljao postupanjem policije neposredno prije nego što je utvrđeno da je Medenica nestao”.

Dejan Milovac, izvršni direktor MANS –a ocijenio je sredinom prošlog mjeseca da do danas nema nikakvog odgovora o institucionalnoj odgovornosti za bezbjednosni propust ovakvih razmjera. “Osim sastanka u kabinetu premijera gdje su se čelnici izvršne i sudske vlasti ‘dogovorili’ da je za bjekstvo Medenice ‘kriv sistem’”.  Prije sedmicu je objavljeno i da je premijer Spajić na zatvorenom sastanku saopštio da je neshvatljivo i neprihvatljivo da je Medenica nedostupan istražim organima, te da će zbog toga tražiti ostavke čelnih ljudi ANB i policije. Do ostavki nije došlo. Ni traženih, ni ponuđenih.

“Umjesto da prvo počiste svoje redove, jer su mi očigledno oni pomogli da pobjegnem, hapse se drugi ljudi koji veze nemaju”, poručuje u jednom od snimaka stvarni ili kreirani Miloš Medenica.

Osim institucionalne odgovornosti za bjekstvo Medenice, važno je utvrditi u čijem interesu on danas “raskrinkava” vlast.  Ko stoji iza Miloša Medenice?

Zasad jedno je jasno:  oni koji upravljaju bjeguncem moćniji su od države.

Milena PEROVIĆ

Prema pouzdanim podacima Monitora od početka godine funkcioniše šema po kojoj ministar prostornog planiranja Slaven Radunović suspenduje inspekcijska rješenja i zabrane gradnje i preko Uprave za bespravanu gradnju omogućava završetak nelegalno građenih i dograđenih objekata

Investitori koji brutalno razvaljuju obalu Crnogorskog primorja od Ulcinja pa do na kraj Boke ne treba da brinu, ministar prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine Slaven Radunović ima rješenje.

Uništeno gorje i morje, pa i ono u Boki kotorskoj pod zaštitom UNESCO-a, dogradnja par spratova i ostala divlja gradnja, sve se to da riješiti preko Uprave za legalizaciju bespravnih objekata. Ova, prošle godine formirana Uprava, nadležna je za donošenje rješenja o legalizaciji objekata neto površine preko 500 kvadrata, kao i objekata u zaštićenim zonama i hotela sa 4 ili 5 zvjezdica.

Po ministrovom, javno izrečenom tumačenju, divlji graditelji hotela po primorju upućuju se na legalizaciju, samim tim se obustavljaju postupci koje sprovode inspekcije protiv njih. Investitori će platiti par miliona što nijesu poštovali zakon i mirna Crna Gora.

Radunovićev recept upravljanja prostorom već je počeo da funkcioniše. Prema pouzdanim podacima Monitora od početka godine funkcioniše šema u kojoj ministar suspenduje inspekcijska rješenja i zabrane gradnje i preko Uprave za bespravanu gradnju omogućava završetak nelegalno građenih i dograđenih objekata.

Urbanističko-građevinska inspekcija u februaru ove godine donosi rješenje o zabrani dalje gradnje investitoru Otrant star, koji rekonstruiše i dograđuje turističko naselje Ineks – Zlatna obala u Sutomoru. Razlog nelegalna dogradnja i nadogradnja dvije etaže ka moru.

Radunovićevo Ministarstvo početkom aprila, usvaja žalbu investitora, i poništava rješenje svoje inspekcije.

Nakon toga Uprava za legalizaciju prekida postupak legalizacije jer baš na dograđenom dijelu 3D (orto-foto) snimak nije jasan. Pa se mora opet snimati.

,,Uprava za legalizaciju, na čijem je čelu Radmila Lainović,  se ekspresno uključuje u postupak i za samo jedan dan rješava i donosi  akt kojim prekida postupak legalizacije. Ono što je važno je da se na taj način  upućuje i građevinska inspekcija da takođe prekine postupak. Objekat  sada radi nesmetano bez kontrole inspekcije niti nadzora, na čemu je insitirao lično ministar Radunović”, tvrdi za Monitor izvor iz ovog Ministarstva.

Zanimljivo je da je prošle godine kompanija Otrant star tražilla 20 miliona eura od države zbog navodnog nezakonitog postupanja i zabrane radova na izgradnji hotela, ali je tužba povučena nakon odgovora Zaštitnika na nju.

Vlasnik Otrant stara je kontroverzni biznismen Branko Ćupić. Citadela, srednjevekovna tvrđava u budvanskom Starom gradu, spomenik, već tri decenije je vlasništvo kompanije druge Ćupićeve kompanije Imobilia.

Mediji su Ćupića povezivali sa odbjeglim Svetozarom Marovićem, a široj javnosti je njegovo ime postalo poznato 2013. kada je u sefu njegovog hotela Belvi u Bečićima, policija pronašla oko 30 kilograma poludragog kamenjanja opala. Vlasnik je ili suvlasnik i kompanija Belvihotels grupe, Montenegro hotels, Jadran, Protector, a u Perastu posjeduje hotel sa pet zvjezdica Iberostar Heritage Grand Perast, smješten u preuređenoj palati Smekja iz 18. vijeka.

Još jednom pobjedniku tranzicije, pomoglo je Radunovićevo ministarstvo oko legalizacije. Riječ je o Branislavu Gugiju Saviću i njegovoj nelegalnoj gradnji u tivatskom naselju Opatovo.

Skraćenim postupkom, za manje od mjesec dana,  Uprava za legalizaciju bespravnih objekata, sredinom marta ove godine donosi  rješenje o odobravanju ,,legalizacije dijela bespravnog objekta u svojini privrednog društva Gugi Commerc Budva, neto površine 2.274,78 metara kvadratnih”.

Savić je gradio i pored zabrane građevinske inspekcije još iz 2024. godine. Nije ga omela ni prijava policije zbog nelegalne gradnje upućena tužilaštvu u Kotoru iste godine. Tužilaštvo po ovom pitanju do sada nije ništa uradilo.

Monitorov izvor iz Ministarstva kaže da je prema rješenju građevinske inspekcije trebalo srušiti tri dograđena sprata: ,,Objekat nije porušen, naprotiv u martu ove godine dešava se opet ista procedura.  Uprava za legalizaciju donosi rješenje i u ovom slučaju čak odobrava legalizaciju. I to bez pribavljene saglasnosti Uprave za zaštitu kulturnih dobara, jer se radi o zoni pod UNESCO zaštitom. Sa nepoznatim sadržajem rada komisije u postupke legalizacije, koja treba imati četiri člana za koje nema podataka. Nakon toga inspekcija obustavlja postupak.
Rezultat: objekat se nesmetano zavrašava i privodi ‘namjeni”.

Savićev minuli rad je poznat javnosti – jedan je od pravosnažno osuđivanih aktera budvanskih kriminalnih afera počinjenih za vrijeme DPS vlasti, koje se povezuju sa kriminalnim klanom Svetozara Marovića. Bio je kum nekadašnjeg gradonačelnika Budve i tadašnjeg ključnog svjedoka saradnika u budvanskim korupcionaškim aferama, pokojnog Rajka Kuljače. Na saradnju sa Specijalnim tužilaštvom, na čijem čelu je bio Milivoje Katnić, pristao je i Savić. On je 2016. potpisao dva sporazuma o priznanju krivice kojim je priznao da je učestvovao u namještanju poslova u kojima je Opština Budva oštećena za oko 6.000.000 eura i da je na taj način svojoj firmi prihodovao bespravno imovinsku korist. Trebalo je da nadoknadi štetu, ali nije. Osuđen je uslovno.

Nakon Budve, poslove je dislocirao u Tivat. Sistem isti – divlja gradnja i nasipanje mora. Opet uz državni blagoslov – Morsko dobro sa njim nakon što je bespravno gradio ponte na Opatovu, sklapalo ugovore o zakupu tako na divlje stvorenih novih djelova obale i kupališta. Sada mu je divlju gradnju legalizovalo i Radunovićevo ministarstvo.

Po istoj šemi nastoji se završiti i javno najeksponiraniji slučaj gradnje džinovskog hotela i nasipanja 14 hiljada kvadratnih metara mora, skoro  dva fudbalska terena, u Baošićima, od strane kompanije Carine Čedomira Popovića.

Popović je protekle sedmice izašao iz pritvora u koji je od 26. marta bio po nalogu Osnovnog državnog tužilaštva u Herceg Novom. Pred ODT je u toku pretkrivični postupak protiv njega. Na tere mu se stavlja produženo krivično djelo građenje objekta bez prijave i potrebne dokumentacije na više lokacija u Boki kotorskoj.

Monitor je već pisao da je ministar Radunović dva inspektora koji su policiji i tužilaštvu asistirali u akciji zabrane gradnje u Baošićima, krajem marta,  sklonio sa posla.

Uslijedilo je prihvatanje žalbe kompanije Carine od strane Radunovićevog Ministarstva i poništavanje rješenje urbanističko-građevinske inspektorke Direktorata za inspekcijski nadzor od 6. aprila, a kojim je produžena zabrana izvođenja radova na gradilištu u Baošićima, izrečena još u oktobru 2024. Rješenje koje je, kako se pored ostalog navodi, doneseno i po “ovlašćenju ministra” potpisala je ,,ovlašćeno službeno lice” Dubravka Pešić.

Uprava za legalizaciju bespravnih objekata je na osnovu dokumentacije koja je dostavljena od strane Carina prilikom pokretanja postupka legalizacije dijela bespravnog objekta, utvrdila da predmetni objekat ispunjava opšte uslove za legalizaciju.

Zabunu su upotpunile izjave iz Ministarstva koje je saopštilo da uprkos tome što je država usvojila žalbu Čedomira Popovića i ukinula rješenje kojim se produžava zabrana gradnje hotela u Baošićima, taj  investitor do donošenja novog rješenja neće moći da nastavi gradnju. No, to što mu je gradnja hotela i dalje zabranjena ne znači da Popović neće moći da ga legalizuje.

Monitorov izvor tvrdi da neočekivano za Ministarstvo, investitor predaje žalbu na rješenje kojim se prekida postupak inspekcijskog nadzora i insistira da se odobri retroaktivno dozvola za hotel u Baošićima za  sedam etaža iznad prve dvije. ,,Ova žalba je usvojena i Ministarstvo je poništilo svoje posljednje rješenje urbanističke inspekcije. Sada se urbanstička inspekcija našla u do sada neviđenoj situaciji da odobrava građenje izgrađenog objekata, koji je već u postupku legalizacije, bez konzervatorkskih uslova u zoni zabrane UNESKO zastićene zone”.

A da je u Ministarstvu prostornog planiranja sve moguće svjedoči i to da je v. d. glavne državne arhitektice Mirjane Đurišić, dala saglasnost na izmijenjeno idejno rješenje budućeg hotela sa pet zvjezdica sa apartmanima za tržište Radisson collection u Budvi, kompanine ALK Nekretnine. Rješenje je aminovao i ministar Radunović. Đurišić je rješenje donijela 16. aprila, iako je deset dana prije toga odbila zahtjev iste kompanije da im se omogući veća spratnost hotela.

Prema pouzanim podacima Monitora, koalicioni partneri u vlasti, prije svega PES, ne gledaju blagonaklono na Radunovićeve legalizacione vratolomije uz osnovanu sumnju da tu ima korupcije.

Po zamahu i legalizaciji intervencija u prostoru Radunovićev dosadašnji mandat se može mjeriti samo sa vremenom njegovog davnog prethodnika Branimira Gvozdenovića. Kako sam ministar Radunović nedavno izjavi:  ,,Koliko god smo nezadovoljni veličinom plaže ili hotela koji se baš ne uklapa u ambijent Baošića, nije baš da je sve to neutemeljeno… Možemo da pričamo da li je lijepo ili nije lijepo, ali je urađeno po zakonu”.

Mnogi očekuju da pravni galimatijas i moguće zloupotrebe razriješi tužilaštvo. Premda, ni Gvozdenović još nije došao na red, a kamoli aktuelni ministar.

Predrag NIKOLIĆ