Povežite se sa nama

FOKUS

ČEKAJUĆI VLADU: Ko koga neće

Objavljeno prije

na

Abazović bi sa svima, sem sa DPS-om. SNP neće SD-om i SDP-om. Oni neće sa onima koji se dvoume između Moskve i Brisela/Vašingtona. DPS bi najrađe vladao sam. DF traži od SNP-a da mu vrati mandate, a Branka Bošnjak apeluje na Bulajića da sazove sjednicu parlamenta kad mandatar predloži program i sastav vlade. Problemi se gomilaju

 

Završen je prvi krug zvaničnih razgovora parlamanetarnih partija, mogućih članica buduće vlade Dritana Abazovića. Predstavnici potpisnica Memoranduma o saradnji (SNP, GP URA, Bošnjačka stranka, Albanska alternative, FORCA, Demokratska partija i Građanski savez CIVIS) dogovorili su – nove sastanke. I ponovili sve ono što smo, manje – više, već čuli.

,,Struktura i programski principi buduće vlade privode se kraju. Najvjerovatnije će vlada imati 18 resora i tri potpredsjednička mjesta koja se vezuju za resore”, prenjeli su elektronski mediji riječi nezvaničnih izvora nakon sastanka održanog u srijedu, uz optimističku najavu sagovornika da ,,sve ide u dobrom pravcu”.

Ovih dana mnogo se nagađa baš o pravcu u kom bi nova vlada mogla povesti zemlju.

Krajem prošle nedjelje, uoči ozvaničenja odluke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića da Abazoviću povjeri mandat za sastav  vlade, mnogi su smatrali da je učešće SNP-a u budućoj vladi ,,propala priča”. Pa je, navodno, i predsjednik URA-e intenzivirao pregovore sa SD-om i SDP-om o njihovom ulasku u vladu.

Javno, Abazović je proučio da odluku Glavnog odbora SNP-a, zbog koje se priča o rušenju prethodne i formiranju nove vlade poprilično prolongirala, čeka ,,do kraja nedjelje”. Onda je došao ponedjeljak. GO SNP-a je potrebnom (dvotrećinskom) većinom ovlastio Predsjedništvo partije da ,,razgovara sa mandatarom u vezi sa učešćem u novoj vladi”. Nejasno je da li to znači da GO SNP-a, i nakon pregovora, treba da verifikuje eventualni dogovor.

Predsjednik te partije, Vladimir Joković, prognozerima nije olakšao posao izjavom da za SNP nije ključna podjela resora u vladi, već njeni programski ciljevi. Među njih je svrstao popis, potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om, projekat Otvoreni Balkan, prečišćavanje biračkog spiska, zakone o porijeklu imovine i lustraciji… Da bi sve začinio konstatcijom da SNP sebe ne vidi u vladi u kojoj će biti mjesta za SD i SDP.

„Ići ćemo u razgovore oko formiranja nove vlade i vjerujemo da ta vlada može uraditi mnogo više nego Vlada premijera Zdravka Krivokapića“, najavio je Joković. Sjutradan je, gostujući na RTV Nikšić, precizirao: ,,Ako je SNP u prilici da svoje ideološke i programske vrijednosti može sprovesti sa pozicije vlasti, pa zašto da ne učestvuje u njoj? Učestvujemo li u izborima da budemo vječna opozicija? Ja zato ne učestvujem.”

Mandatar je pozdravio istorijsku odluku SNP-a. ,,Važno mi je da SNP bude dio vlade”, rekao je Abazović cijeneći da ona vodi ka pomirenju u Crnoj Gori. ,,Odluka GO SNP je zaista istorijska jer do sada nijesmo imali situaciju da neka politička partija iz tog spektra sarađuje sa partijama iz drugog spektra”. Potom je ipak, našao za potrebno da pomene kako ne želi da prihvati pokušaje ucjene i trgovine. ,,Sve što želim je da imamo inkluzivnu vladu, koja je privremenog karaktera. Nakon toga idemo na izbore i ko pobijedi srećno mu bilo”.

Ovo, pak  nije prvi put, ako do toga zaista dođe, da u izvršnoj vlasti sarađuju partije jednog i drugog spektra. Prije 25 godina to su uradili Narodna stranka Novaka Kilibarde i SDP Žarka Rakčevića, formirajući sa DPS-om (koji je tada još birao svoju stranu) vladu koja se suprotstavila režimu Slobodana Miloševića. Još ranije, 1996. godine, Libaralni savez Slavka Perovića i Narodna stranka izašli su na izbore u koaliciji Narodna sloga, postavljajući temelje onoga što se i danas nameće kao neophodno – politička saradnja ideološki i nacionalno  raznorodnih partija u Crnoj Gori.

Da se vratimo aktuelnim problemima. Izjave Jokovića i Abazovića mogu se tumačiti na različite načine. Oni su svjesni računice da vlada na čijem formiranju rade mora imati podršku makar 41 poslanika. A da za najavljenu i neophodnu deblokadu institucija, treba i svih 49. Iako potpisnice Memoranduma, same nemaju ni trećinu potrebnih glasova do njih, možda, i mogu doći isključujući partije najavljene većine (DPS, SD i SDP) iz učešća u izvršnoj vlasti. Ali to postaje mnogo teže, odnosno, nemoguće, ako se kao programski ciljevi te vlade nameće nešto što je tzv. procrnogorskom bloku  neprihvatljivo.

SNP pred buduću vladu stavlja uslov koji je, u sepetembru 2020, pred tadašnje partnere iznijela URA – usvajanje zakona o porijeklu imovine i lustraciji. Prvi je pripremljen, uz nekoliko ozbiljnih spornih mjesta (finansijski ekvivalent imovine koja bi bila predmet preispitivanja, postupanje sa tom imovinom do pravosnažne sudske odluke…). URA je, sva je prilika, odustala od ideje o lustraciji perjanica trodecenijskog DPS režima. Abazović je nedavno saopštio kako zapadni partneri imaju ,,ozbiljne rezerve” prema tom propisu zbog mogućih zloupotreba.    

Još je problematičnija ideja o prečišćavanju biračkog spiska tokom vremenski ograničenog mandata manjinske vlade. Ideja nije nova i tiče se, u osnovi, brisanja iz biračkog spiska glasača koji, privremeno ili trajno, borave u inostranstvu a svojim glasovima, procjenjuje se, značajno pomažu izborne rezultate DPS-a i nacionalnih partija Bošnjaka i Albanaca. U nesređenim uslovima to bi se moglo pretvoriti u neku vrstu odmazde. Dodatni problem može biti to što se zagovornici te ideje protive mogućnosti provjere i oduzimanja biračkog prava stanovnicima Crne Gore koji su nakon osamostaljenja države stekli dvojno državljanstvo suprotno zakonskoj proceduri (uglavnom Srbije i RS, pretpostavlja se u odsustvu zvaničnih podataka) pa trenutno imaju pravo glasa u dvije ili tri države u regionu.

Potpisivanje Temeljnog ugovora je, politički, mnogo komplikovanija priča. SPC je u Crnoj Gori  mnogo više politička nego vjerska organizacija. Do obostrano prihvatljivog sporazuma sa njom nije uspjela doći ni odlazeća vlada i pored javno demonstriranog partnerstva sa sveštenstvom Mitroploije crnogorsko-primorske, od litija do sastanaka pod Ostrogom i u beogradskoj Patrijaršiji. Teško da bi iskorak u tom pravcu mogla napraviti vlast u kojoj većinu čine partije čiji su se čelnici javno protivili cetinjskom ustoličenju mitropolita MCP-a Joanikija Mićovića, dok im je članstvo dizalo barikade na prilazima Prijestonici i gutalo suzavac na ulicama Cetinja.

Pitanje je da li insisitiranjem na tim programskim ciljevima Joković podilazi svom članstvu u pokušaju da ga pacifikuje ili traži povod za neuspjeh pregovora o ulasku u vladu. Ili, eventualno, njeno brzo rušenje. Uglavnom, on kaže da SNP za donijetu odluku ima podršku jednog regionalnog lidera, u čemu su mnogi prepoznali Aleksanda Vučića. Jednima je to poslužilo za utjehu, a drugima za strah da smo umjesto potencijalnog premošćavanja političkih barijara dobili još jednu partiju koja će po mišljenje ići u Beograd.

SD i SDP su  na zahtjeve SNP-a odgovorili dosta suzdržano, ostavljajući sebi širok manevarski prostor. Iz SD-a je ponovljena poruka da oni mogu učestvovati samo u vladi ,,koja ima nespornu evropsku, evroatlantsku, građansku i sekularnu orijentaciju”. Ono što bi, po stavovima SD-a, za Jokovića i SNP trebao biti izazovan test jeste zahtjev da svi konstituenti 43. vlade, bez kompromisa sa bilo kim, moraju imati ,,potpunu i nedvosmislenu usaglašenost vanjske i bezbjednosne politike sa EU i NATO”.

Slično, iz SDP-a su poručili kako ,,ne možete ubrzati evropske integracije, a u ključnim politikama biti protiv, nikada jedinstvenije EU”. Potpredsjednik SD-a Bojan Joković je pred Abazovića i Jokovića iznio set pitanja: ,,Da li će budućoj Vladi prioritet biti pregovori sa EU ili sa SPC-om? Da li ćemo vanjsku i bezbjednosnu politiku usklađivati sa EU i NATO ili sa Rusijom i Bjelorusijom? Nakon Putinovog napada na Ukrajinu, to su pitanja koja stvaraju još jednu liniju podjele u Crnoj Gori”.

Joković je početkom nedjelje odbio da se izjasni o prirodi sukoba u Ukrajini: ,,Ne možemo konkretno odgovoriti da li Rusija vrši invaziju”, kazao je uz obećanje da će SNP odgovoriti na svako pitanje u parlamentu ,,kada bude vrijeme za to”. Prethodna parlamentarna većina  pukla je na pitanju genocida u Srebrenici, nepunih pola godine po izboru vlade. Nova, pretpostavljena, mogla bi po sličnom modelu prestati da postoji i prije formalnog ozvaničenja.

Stavovi socijaldemokrata Damira Šehovića i Raška Konjevića nijesu  daleko od onoga što o novonastalom problemu misle i lideri Bošnjačke i albanskih nacionalnih partija. Iz DPS-a ćute, Đukanovićeva  se tamo još uvijek ne poriče, ali kuloarske priče kazuju da u partiji, ozbiljno poljuljanoj frakcijskim borbama za novog predsjednika nakon očekivanog formalnog povlačenja šefa, postoji i ,,tvrda” struja koja baš ne gleda blagonaklono na saradnju sa partijama iz, do juče, suprotnog tabora (URA i SNP). I željno traže povod da je dovedu u pitanju.

Ni na drugoj strani nije sve potaman. Andrija Mandić i Milan Knežević zatražili su od SNP-a, nakon njihove odluke da uđu u pregovore o formiranju vlade, da koaliciji Zajedno za Crnu Goru vrate poslaničke mandate. Istovremeno, članica iste koalicije (PzP ima poseban poslanički klub) i potpredsjednica Skupštine Branka Bošnjak poziva kolegu iz DF-a da zakaže sjednicu na kojoj bi se birala nova vlada.

,,Očekujem od v.d. predsjednika Skupštine Strahinje Bulajića da kada dobije od mandatara sastav i program vlade sjednicu, ipak, zakaže, jer istrajavanje na ovome nije dobro. Moramo poštovati Ustav i zakon, nije intencija blokada. U protivnom to bi bila zloupotreba od pojedinca”, poručila je Bošnjak ocjenjujući da u zemlji ,,imamo haotično stanje, sve ove blokade ne daju rezultat i samo će pojačati tenzije, a uz globalno zategnuto stanje i ratno okruženje, to nam ne idu u prilog, već može dovesti i do eskalacije sukoba i prerasti u nešto što niko ne želi”.

Abazović ni do sada nije tajio da su njegovi potezi sinhronizovani sa zapadnim partnerima. Nedavno je natuknuo kako je i njegova odluka da sruši Krivokapićevu Vladu posljedica međunarodnih konsultacija i nadolazeće krize na istoku Evrope. Abazovićevi dojučerašnji partneri iz vladajuće koalicije, jednako, ne taje da su njihovi pogledi i želje uprti u Rusiju. Zato je logično pitanje: je li SNP zadobio povjerenje mandatarovih partnera sa Zapada.

Monitorovi sagovornici iz nekih procrnogorskih partija smatraju da u ovom trenutku nije održiva ranije dogovarana podjela ministarskih mjesta prema kojoj bi Jokovićevoj partiji pripao neki od resora bezbjednosti (MUP, odbrana, mjesto potpredsjednika za resor bezbjednosti). Upitno je i Ministarstvo finansija. Pošto bi to moglo dovesti u pitanje partnerske odnose Crne Gore sa EU i NATO. Dodatno, oni smatraju da bi u aktuelnoj krizi bilo rizično SNP-u povjeriti i mjesto predsjednika Skupštine, jer su nedavni događaji pokazali kako to može dovesti do blokade Savjeta za odbranu. Ne bude li mandatar imao sluha za njihove argumente – sve je moguće, kažu. Pa i to da 43. vlada bude oborena ubrzo nakon formiranja.

Dodatnu težinu čitavom ambijentu daju informacije koje svjedoče da je bezbjednosni sektor na koljenima, izbušen djelovanjem inostranih službi i domaćih kriminalnih grupa. Učestale krađe cigareta iz skladišta u Luci Bar, hapšenje policijskog funkcionera osumnjičenog za saradnju sa kriminalnim klanovima, kontakti potpredsjednika Skupštine sa ruskim obavještajcima, polemika potpredsjednika Vlade i premijerovog savjetnika o sličnim kontaktima i drugih državnih funkcionera, nesporazumi čelnika VCG sa NATO partnerima samo su dio problema koji je isplivao na površinu. Ispod je mnogo gore, tvrde upućeni.

Dok se političari muče da sastave novu većinu, ili produže vijek postojeće, građani sve teže sastavljaju kraj s krajem. Cijene skaču, prave se zalihe hrane i energenata, a sve se glasnije govori o neodrživosti projekcija o planiranim prihodima tokom godine. Sistem ostaje u blokadi. Preostaju obećanja. I nade u nove sastanke.

Zoran RADULOVIĆ     

Komentari

FOKUS

PRAVOSUĐE IZ RUKE U RUKU: Pravda na ničijoj zemlji

Objavljeno prije

na

Objavio:

,,Pravosuđe u Crnoj Gori i dalje je podložno političkom uticaju, iako za njegovu nezavisnost uglavnom postoji pravni okvir”, ocjenjuje se u ljetošnjoj analizi Evropske komisije (EK).  Potvrde stižu svakodnevno

 

Vesna Medenica, bivša VDT i predsjednica Vrhovnog suda (u tri mandata, iako Ustav propisuje najviše dva), optužena za stvaranje kriminalne organizacije, protivzakonit uticaj i zloupotrebu službenog položaja, trenutno je na slobodi. Nakon što joj je, prije desetak dana, ukinut pritvor, puštena je iz pritvorske jedinice zatvora u Spužu. Gdje će Medenica biti do izlaska narednog broja Monitora,  teže je prognozirati nego rezultate na aktulenom Svjetskom prvenstvu u fudbalu.

Postalo je teško i ispratiti slijed događaja. Nakon podizanja optužnice protiv Medenice, Viši sud je 17. oktobra donio rješenje kojim joj je produžen pritvor, u kome se nalazi od 17. aprila. Apelacioni sud tu odluku ukida 10. novembra. Dan kasnije, Viši sud donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor, pa ona napušta Spuž.   Potom, 20. novembra, Apelacioni sud donosi odluku kojom se ukida i ovo rješenje. Viši sud ponovo, 21. novembra, donosi rješenje kojim se Medenici ukida pritvor.

Specijalno državno tužilaštvo (SDT) uložilo je žalbu na najnovije rješenje Višeg suda.  Izvjesno je da će priča dobiti  nastavak. Ishod je neizvjestan. Kako i ne bi bio, kada je Viši sud za nešto više od mjesec na osnovu istih činjenica i pod istim okolnostima, i produžavao i ukidao pritvor Medenici. Da bi Apelacioni sud, potom, poništavao i jednu i drugu odluku.

Viši i Apelacioni sud, spadaju među rijetke ovdašnje sudove koji trenutno nijesu u v.d. stanju. Pošto imaju predsjednike u punom mandatu. Mušika Dujović (Apelacioni) i Boris Savić (Viši sud) imaju iskustva u sudnici. Pa i u tzv. pritvorskim predmetima. Poneko pamti kako je Savić svojevremeno izašao u susret zahtjevu Milivoja Katnića da se, zbog nesaradnje sa tužilaštvom, zatvore poslanici Nebojša Medojević i Milan Knežević, iako njihovo pritvaranje nije bilo moguće bez odluke parlamenta. Ipak može, odlučio je Savić, objašnjavajući da stavljanje u zatvor nije isto što i pritvor. I trajalo je, dok Ustavni sud nije „obustavio stavljanje u pritvor“.

Da slučaj Medenica nije presedan u crnogorskom pravosuđu, nego prije nepisano pravilo pokazuje i aktuelni slučaj Petra Lazovića, službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) pritvorenog zbog sumnji da je sarađivao sa jednim od zaraćenih kriminalnih klanova iz Kotora.

Njegova porodica i advokati su, krajem ljeta, sudu ponudili nekretnine i novac u vrijednosti oko 1,5 miliona eura, kao zalog da neće pobjeći ukoliko bude pušten da se brani sa slobode. Ponuda je u javosti naišla na navijački obojene, interpretacije  koje su, najčešće, zavisile od ličnog odnosa prema navodnim kriminalnim vezama i aktivnostima bivših DPS vlasti.

Jedni žale tajnog agenta koji je, kažu, rizikovao život boreći se protiv kriminalaca, da bi dočekao da ga progoni sopstvena država. Drugi se zgražavaju zbog mogućnosti da korumpirani policajac izađe iz pritvora uz jemstvo – novac i nekretnine stečene prljavim poslovima sa ubicama i švercerima narkotika i duvana.

Pod pritiskom (dijela) NVO sektora ali i političara aktuelne većine, Agencija za sprječavanje korupcije (ASK) saopštila je, početkom oktobra, kako je pokrenula postupak kontrole porijekla imovine koju je, kao zalog za Petrovo oslobađanje, ponudio njegov otac Zoran Lazović, jedan od kontroverznijih državih funkcionera (rukovodilac ANB-a i Uprave policije) koje je Crna Gora imala u ovom vijeku.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

DRŽAVNE FINANSIJE: JOŠ 600 MILIONA DUGA: Budžet na recke

Objavljeno prije

na

Objavio:

U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu

 

Dolazi zima  pa su iz Vlade riješili da nas ugriju obećanjima o boljem sjutra. Koje može početi već od 1. januara. Pod uslovom da (neka) parlamentarna većina usvojin predloženi budžet za 2023. godinu. I da ova Vlada ostane u mandatu kako bi realizovala predočeni plan državnih finansija.

Zvuči bajkovito  imajući u vidu obećanja o većim platama za budžetske korisnike (planirani neto trošak – 470 miliona), većim penzijama (530 miliona), izdašnijim socijalnim davanjima (190 miliona), rekordnim ulaganjima u tzv. kapitalni budžet (200 miliona)… Pa sve do toga da će za račun Vojske Crne Gore (135 miliona), prvi put biti opredijeljeno više od dva odsto BDP-a, u skladu sa preporučenim NATO standardima. Od čega će 80 miliona, koje ćemo uzajmiti, otići na nabavku nove opreme i naoružanja.

Ima toga još, pojasnio je premijer Dritan Abazović opisujući djelove predloženog budžeta uglavnom superlativima; najbolji, najveći, prvi put.

„Prvi put su predviđeni rast plata u javnoj administraciji, prosvjeti i Ministarstvu unutrašnjih poslova, odnosno u policiji. Prvi put se uvodi dječiji dodatak za svu djecu Crne Gore i prvi put su predviđena sredstva za novorođenčad”, ustvrdio je premijer, uz  konstatacije da nas čeka ,,najveći kapitalni budžet koji je Crna Gora ikad imala”, da će ekonomija naredne godine rasti ,,više od sedam odsto”, dok će bruto društveni proizvod naredne godine preći iznos od pet milijardi eura.

O poplavi optimizma nosilaca izvršne vlasti svjedoči i to što, prema njihovim očekivanjima, naredna godina više nije teška nego neizvjesna. Valjda i zato što se, da iskoristimo još dva podatka dobijena od premijera Abazovića, ,,ova Vlada nijednom nije zaduživala”, dok u državnoj kasi ,,sada ima 200 miliona eura u depozitima”.

Mali problem leži u tome što su od navedenih osam činjenica  četiri netačne dok su preostale četiri poluistine. Ili, u najboljem slučaju, pretpostavke/spekulacije koje odstupaju od očekivanih ekonomskih projekcija Svjetske banke i MMF-a.

Ovo nije prvi rast plata budžetskih korisnika. Dječji dodatak je ozakonjen još prošle godine i postoji, kao izdatak, i u ovogodišnjem budžetu. Kapitalni budžet nije najveći do sada a ova Vlada se jeste zaduživala. I još  traži zajmodavca uz čiju pomoć će ispuniti obavezu iz važećeg Zakona o budžetu za 2022, i obezbijediti kredit od 350 miliona eura za potrebe javnih finansija. Za sada je pribavljeno manje od četvrtine tog novca. A slijede nova zaduženja. Bude li kreditora.

Što se optimističkih najava tiče: prema predviđanjima iz predloženog budžeta za narednu godinu crnogorska ekonomija u 2023. neće rasti 7,7 već 4,4 odsto (realni rast). Malo. I što se tiče neophodnog dostizanja onih koji su od nas bolji, i kada se analizira podatak da se zadužujemo po cijeni (kamati) većoj od očekivanog ekonomskog rasta. Premijer govori o 200 miliona u državnim depozitima. U predlogu budžeta za 2023. piše – 100 miliona. U istom dokumentu su predviđena ,,sredstva za novorođenčad” (sedam miliona) ali još ne postoji zakonski osnov za njihovu isplatu. Vjerujemo li zvaničnoj statistici, BDP bi već ove godine trebalo da pređe prag od pet milijardi eura. I ako smo na ta vrata zakucali još davne 2019. godine. Tada je, prema podacima Monstata, crnogorski BDP bio 4,95 milijardi eura.

Ministar finansija bio je znatno precizniji od predsjednika Vlade. Budžet za narednu godinu biće 2,85 milijardi eura a za njegovu realizaciju nedostajaće oko 700 miliona eura, predočio je Aleksandar Damjanović. Objašnjavajući kako su u Vladi, planirajući budžet za narednu godinu, naglasak stavili na ,,očuvanje životnog standarda građana”, resorni ministar je objasnio da će konačan iznos zaduženja u 2023. godini zavisiti, ponajviše, od toga koliko ćemo se zadužiti do kraja ove. ,,Mjera zaduženja koju napravimo u ovoj godini, u novembru i decembru, biće mjera startnih depozita naredne godine. Na te startne depozite treba nadovezati iznos kredita i vjerovatno ćemo razgovarati oko nekih 700 miliona eura nedostajućih sredstava”.

Damjanović i njegovi saradnici iz Ministarstva finansija nijesu do kraja uračunali nekoliko faktora koji mogu imati ozbiljan uticaj na  budžetske projekcije. Počnimo od uticaja parlamenta na konačan sadržaj zakona o budžetu za narednu godinu.

Iskustvo nas uči da poslanici, u decembru, ne propuštaju priliku da se dopadnu biračima tražeći nove rashode iz državne kase. Milojko Spajić  je lani ,,kupio” podršku poslanika većine operacijom million po poslaniku. Tako smo dobili dječji dodatak za sve mlađe od 18 godina (50 miliona eura godišnje) i naknadu za majke sa troje i više djece. Ovaj trošak ne možemo naći, pojedinačno prikazan, u predlogu budžeta za narednu godinu ali se uz pomoć dostupnih podataka o realizaciji ovogodišnjeg budžeta može izračunati da je u pitanju, približno, isti iznos (50 ili, preciznije, nešto više od 47 miliona). Ili, sve skupa, 100 miliona eura.

Drugi se problem može pojaviti tokom pregovora sa budžetskim korisnicima koji traže povećanje zarada. Vlada je prvo napravila prijedlog budžeta za narednu godinu pa će, tek onda, početi pregovore o povišici za zaposlene u prosvjeti, policiji, pravosuđu, državnoj administraciji, nemedicinskom osoblju u sektoru zdravstva… Recimo da svi oni, bespogovorno, prihvate ponudu Vlade. Kolika će im biti povišica?

Ministar Damjanović nedjeljama signalizira da je Vlada spremna da njihove zarade uveća za procenat približan ovogodišnjoj inflaciji. Iz Monstata su, početkom nedjelje, objavili da su potrošačke cijene za 12 mjeseci, u odnosu na oktobar prošle godine, u prosjeku porasle za 16,8 odsto. ,,Najveći uticaj na mjesečnu stopu inflacije imali su rast cijena u grupama mlijeko, sir i jaja, odjeća, meso, cipele i ostala obuća, kratkotrajna dobra za rutinsko održavanje domaćinstva, frizerske i ostale usluge za ličnu njegu, ostali uređaji, predmeti i proizvodi za ličnu njegu, hljeb i žitarice”, stoji u njihovom saopštenju. Uz jasnu naznaku da inflacija iz mjeseca u mjesec nastavlja da raste.

Dan kasnije dobili smo prilku da zavirimo u prijedlog budžeza za narednu godinu. Tamo su projekcije pravljene na osnovu računice (procjene) o inflaciji od 12 odsto. A jedan odsto u toj priči državi donosi trošak od nekih pet miliona eura godišnje. Plus srazmjerno uvećanje ukupnog fonda potrebnog za isplatu penzija (i one se usklađuju sa rastom zarada i cijena).

Ministar Damjanović ostaje optimista. ,,Trudimo se da planiramo realan i održiv budžetski okvir koji će u najvećoj mjeri zadovoljiti elemente čuvanja životnog standarda građana, podrške privredi, odnosno, stvaranje prostora da kroz rast privredne aktivnosti i rast infrastrukturnih projekata dobijemo neku održivu stabilnost”.

I eto nas kod jednog izuzetno važnog ali prečesto zanemarenog dijela državnog budžeta. Kapitalne investicije. U planu su ulaganja od skoro 206 miliona koje treba realizovati, uglavnom, preko Uprave za saobraćaj i Uprave za kapitalne projekte. A tu je i mogućnost (ideja) da se država zaduži dodatnih 200 miliona ukoliko, tokom naredne godine, bude u prilici da nastavi gradnju auto-puta do Andrijevice. To podrazumijeva da se prethodno izradi kompletna projektna dokumentacija i provede tender za izbor izvođača. Vratimo se, zato, onome što je realno.

Tri najveća programa u predloženom kapitalnom budžetu odnose se na izgradnju putne infrastrukture i niskogradnje (110 miliona), turističku djelatnost (27 miliona) i funkcionisanje Ministarstva odbrane i Vojske Crne Gore (13,6 miliona).  Od 90 miliona namijenjenih Direkciji za saobraćaj 78 odnosi na rekonstrukciju u sanaciju postojećih puteva. Još pet za auto-put. Za nove saobraćajnice preostaje manje od 10 odsto planiranih investicija. Ne računajuću državna ulaganja lokalnu infrastrukturu. Na tom popisu već prepoznajemo projekte koji se prenose iz godine u godinu. Poput rekonstrukcije Ulice Zmaj Jovine i Bulevara Veljka Vlahovića u Podgorici, koji svoje mjesto u državnom budžetu imaju još, čini se, od 2019. Tako počinju pomalo da liče na auto-put.

Slično bude kada pogledamo i dio kapitalnog budžeta koji se odnosi na projekte izgradnje i rekonstrukcije objekata u oblasti obrazovanja.  Za izgradnju i rekonstrukciju sedam vrtića u Baru, Podgorici, Beranama, Bijelom Polju i Plavu ukupno 70.000 eura. Baš će mnogo uraditi sa tim novcem.  Za podgoričke osnovne škole na Zabjelu, Maslinama, Karabuškom polju i Siti kvartu, još po 10.000 svakoj. Isti iznos namijenjen je i izgradnji novog Kliničkog centra Crne Gore. Opa! A sve kažu nema investicija u zdravstvo i obrazovanje. Zato je za rekonstrukciju zapadne tribine stadiona FK Sutjeska u Nikšiću namijenjeno 2.000.000. Sumnjamo da će biti dovoljno.

Uz potrebu da se uzajmljuje novac kako bi ispunili preuzete obaveze, iz vlasti nerado govore i o potrebi vraćanja starih dugova. Naredne godine dužni smo da vratimo 447 miliona (osnovni dug i kamata), 2024. čeka nas obaveza otplate duga od 561,5 miliona dok nam za tri godine na naplatu stiže iznos od 938,8 miliona eura. I tu će se kola slomiti ukoliko, u međuvremenu, dramatično ne uvećamo prihode u državnoj kasi ili, još dramatičnije, ne redukujemo rashode iz iste.

Prema predloženom budžetu državi nedostaje jedan od svaka četiri eura koja planira potrošiti. U kontekstu poslovice o ispružanju po mjeri gubera, nama će naredne godine biti gole noge od iznad koljena do vrhova prstiju. Možda samo ozebemo ili blago prehladimo. A, možda, navučemo  i kakvu ozbiljnu upalu. Koja bi, prema sadašnjem stanju finansijskog zdravlja države Crne Gore, lako mogla postati hronična. Ako ne i fatalna.

Zoran RADULOVIĆ      

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

ISTORIJA PROTESTA: Sva lica ulice

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. godine. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo

 

Novi protest pred Skupštinom. Crnogorske zastave i pjesme, policijska ograda i borna kola, dosta poznatih lica („ima nas”) i ozbiljni političari sa listom zahtjeva i obećanjem da će povesti do konačne pobjede.

Ovog puta, to bi trebalo da znači: Odustajanja od izmjena i dopuna Zakona o predsjedniku. Dogovor sa parlamentarnom većinom oko deblokade Ustavnog suda, što znači da bi postupak izbora nedostajućih sudija, ili sudije, trabalo vratiti na početak i krenuti od novog konkursa (valjda četvrtog po redu). Raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora i formiranje tehničke vlade koja bi ih provela.

Skup je, zvanično, organizovala grupa građana, a najavili su ga i podržali DPS i njegovi „tradicionalni partneri”. Nije naglas rečeno, ali su se pred parlamentom, pored ostalog, branili funkcija, lik i djelo Mila Đukanovića. Tako je krug zatvoren. Na ovdašnjoj političkoj sceni više nema nikoga kome pred tom zgradom nijesu i zviždali i klicali. Ulica ostaje jedina „institucija” u Crnoj Gori kojoj ni političari ne mogu doakati.

U tadašnjem Titogradu, 20. avgusta 1988, održan je Miting solidarnosti sa kosovskim Srbima i Crnogorcima, pošto riječ protest tada nije imala današnju konotaciju i popularnost. Skup je pažljivo pripreman i organizovan od strane nadležnih službi u Beogradu, pa se na tadašnjem Trgu Ivana Milutinovića, mimo volje crnogorskih vlasti, našlo nekoliko stotina „dolaznika” sa Kosova i hiljade njihovih „domaćina”, spremnih da podrže zahtjev za ukidanje autonomije „južne srpske pokrajine”, prijete Albancima i onima koji ih podržavaju, psuju političare koji ne igraju po notama Slobodana Miloševića i, tada još uvijek u pola glasa, traže oružje. Skup identičnog sadržaja održan je i u Nikšiću, sredinom septembra iste godine. Mitinge su krasile fotografije Miloševića, Njegoša, Karađorđa a registrovano je, za to vrijeme neobično, prisustvo velikog broja sveštenstva SPC.

Kosta Bulatović, jedan od tadašnjih predvodnika kosovskih Srba, a kasnije stanovnik Danilovgrada, svjedoči da se ništa nije dešavalo slučajno pa ni datum mitinga. „Izabran je taj datum zbog toga što je to rođendan Slobodana Miloševića, jer je Milošević prvi komunista u vlasti Srbije koji je našao za shodno da dođe u Kosovo Polje i da čuje krik toga naroda”. Ostatak znamo.

Marko Špadijer, koji je tada bio predsjednik Savjeta za odnose sa inostranstvom, ukazuje da je Miting solidarnosti bio planirana manipulacija kojom je „napravljena moćna mašinerija vjernika odanih projektu stvaranju nove srpske države”.

Na krilima tog mitinga održani su protesti u oktobru ‘88 koje je policija rasturila, a u januaru ‘89, pala je kompletna crnogorska vlast. Ppočela je era lijapih, mladih i pametnih koje su personifikovali Momir Bulatović (umro 2019), Svetozar Marović (pobjegao u Beograd 2016, da bi izbjegao izdržavanje zatvorske kazne) i Milo Đukanović.

Uskoro je i rat bio na vidiku. Na ulice su izašli neki drugi i drugačiji ljudi, sa sasvim drugačijim idejama. Pred crnogorskim parlamentom održavaju se antiratni protesti. Na jednom od tih skupovi održanom sredinom jula 1991, pred publikom koju su mahom činile pristalice Liberalnog saveza i tadašnje socijaldemokrate, ugledni intelektualci.

O tadašnjem otporu ratu svjedočio je i bivši ministar inostranih poslova u tadašnjoj Vladi Crne Gore Nikola J. Samardžić, u pisanom podnesku Haškom tribunalu 2004: „U slobodarskom Cetinju održano je nekoliko masovnih mitinga – protesta protiv agresije na Dubrovnik. Gradom – herojem orila se pjesma: Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče. Cetinje u svojoj viševjekovnoj istoriji nije nikada ranije od nikoga tražilo ničiju milost i oproštaj. Osjećaj nepravde i sramote koja je stvorena napadom na Dubrovnik, natjerao je Cetinjane i Katunjane da traže oproštaj izrečen iskreno iz duše i srca.”

Milicija se u to vrijeme starala da na takve skupove i proteste dođe što manje ljudi. A onda pravila kordon između njih i kontramitingaša koji su željeli obračun sa „izdajnicima i plaćenicima CIA, Kominterne i Vatikana”.

Ozbiljnih sukoba nije bilo, sem 12. jula 1991. (Petrovdan) kada su se pred Cetinjskim manastirom gađale kamenjem, pa dobro potukle, pristalice Crnogorske i Srpske pravoslavne crkve, uglavnom simpatizeri LSCG i Narodne stranke. Možda je blizina opasnosti od nekontrolisanog sukoba doprinijela začinjanju ideje o kasnijoj koaliciji liberala i narodnjaka pod nazivom Narodna sloga, koja je ostala upamćena kao jedna od najljepših priča crnogorskog višepartizma. Na trgovima širom Crne Gore, tada su pristalice Narodne sloge, predvođene Slavkom Perovićem i Novakom Kilibardom, budile nadu da je moguća drugačija Crna gora. Zemlja i dom za sve.

Pred parlamentom je bilo, uglavnom, mirno. Sve do januara 1998, kada je Momir Bulatović, ne želeći da prizna poraz od Mila Đukanovića na predsjedničkim izborima, pozvao pristalice na višednevne proteste koji su završeni sukobima sa policijom, uz desetine povrijeđenih i ranjenih na obje strane. Uz „tradicionalni” suzavac, taj sukob je obilježila bomba koja je eksplodirala ispred kordona policije (jedni kažu da je bačena na njih, drugi tvrde da je ispala nekom od policajaca) i upotreba vatrenog oružja.

Dio demonstranata pokušao je da se naoruža u kasarnama tadašnje Vojske Jugoslavije, dok se vlast, prvi put otvoreno, branila i angažovanjem ljudi iz kriminalnog miljea, kojima je podijeljena oprema rezervnog sastava MUP-a, od uniformi do dugih cijevi. Crna Gora je, tvrdili su upućeni, nekoliko sati bila „na ivici građanskog rata”. Ipak, u skladu sa naknadnim sporazumom vlasti i opozicije (DPS – SNP), niko nije odgovarao za učinjeno.

Četvorodnevni protesti u Podgorici imali su predigru u Beranama i Pljevljima, a organizatori su vlastima ispostavili listu zahtjeva kojima je traženo da se ponove predsjednički i organizuju vanredni parlamanetarni izbori, da se „zbog učešća u izbornoj krađi” smijeni nekoliko članova Vlade među kojima su bili tadašnji ministri policije Filip Vujanović i zdravlja Miomir Mugoša. Demonstranti su tražili i da se prekine medijski teror državnih medija (RTCG i Pobjeda) i zaustavi pritisak na organe lokalne samouprave u Podgorici, Beranama, Pljevljima, Kolašinu i Bijelom Polju gdje su s čelnih funkcija smijenjeni funkcioneri bliski Bulatoviću.

Sličnost sa današnjim vremenima i opozicionim zahtjevima teško da može biti slučajna. Te proteste je obilježila i podjela Narodne stranke. Krilo koje danas predvodi Andrija Mandić pridružilo se Bulatoviću, dok je dio partije predvođen Novakom Kilibardom ostao na Đukanovićevoj strani (skupa sa SDP-om i partijama manjinskih naroda).

Dok su se demonstranti lojalni Bulatoviću spremali za okupljanje u Podgorici, Đukanović je pred Cetinjskim manastirom prisustvovao nalaganju badnjaka u organizaciji Mitropolije crnogorsko-primorske. Novoizabrani predsjednik je poručio da između crnogorske države i crkve „postoje neki novi odnosi koji počivaju na međusobnom poštovanju, uvažavanju i pomaganju”, dok je sada pokojni mitropolit SPC Amfilohije pozivao na smirivanje strasti. „Zar smo od omraza toliko zaslijepili pa da ne vidimo da smo zbog svoje nesloge, iako zreli istorijski narod, navukli sebi na vrat međunarodne staratelje, kao maloljetna đeca”. U Podgorici su mu, koji dan kasnije, skandirali „Amfilohije, Turčine”.

U januaru 2012. dočekali smo građanske proteste koji nijesu bili motivisani političkim već, dominantno, ekonomskim problemima crnogorskog društva. NVO MANS, Unija slobodnih sindikata i dio studentskih organizacija (ne sve) pozvali su na proteste „zbog sveukupne ekonomsko-socijalne situacije zaposlenih i građana, koje je eskaliralo najnovijim poskupljenjem cijene električne energije i koje će za sobom neminovno povući poskupljenje ostalih roba i usluga”.

Protestne šetnje održavane su sve do proljeća, ali je Vlada Igora Lukšića ostala nepopustljiva. Možda i zato što su se bližili izbori. Samo smo upoznali neke nove tehnike opstrukcije i pokušaja kompromitacija organizatora protesta. Tako su iz MANS-a, u maju, saopštili kako su vratili 200 eura donacije koje je na javni žiro- račun za organizaciju protesta uplatio kontroverzni biznismen i osumnjičeni narko- bos Naser Keljmendi.

„Očigledno je da famoznih 200 eura uplate nije pomoć Keljmendija slobodnim građanima, već pokušaj kompromitacije. Naser Keljmendi predstavlja sve ono protiv čega se borimo i suštinu razloga za organizaciju građanskih protesta, a to je da konačno moraju biti prekinute veze države sa organizovnim kriminalom koji je okupirao ovu zemlji i zarobio njene institucije, pa čak i one koje su najpozvanije da se bore protiv njega, kao što je Agencija za nacionalnu bezbjednost”, navodi se u obraćanju MANS-a.

Tri i po godine kasnije, u jesen 2015. novi protesti u Podgorici. Organizuje ih DF. U međuvremenu, imali smo jedan kratak i „organizovano nasilan” protest zbog priznanja nezavisnosti Kosova, nakon koga je ostalo nejasno ko ga je organizovao a ko izazvao incidente i sukobe između maskiranih demonstranata i policije.

„Tražimo prve poštene i fer izbore, i ostaćemo na ulici dok se naši zahtevi ne ispune”, poručuje Andrija Mandić. Da pokažu kako su ozbiljni, pristalice DF, skupa sa poslanicima, pred Skupštinom podižu šatorsko naselje u kome se živi 24 sata dnevno. Uz prigodnu muziku, roštilj, ražanj, turnir u malom fudbalu i večernji politički program. U koji se, kao jedan od gostujućih govornika, uključio i Amfilohije Radović.  Više nije „turčin”.

Nakon 20-ak dana protesta policija je skupa sa komunalcima, u ranu zoru, „osvojila” i demontirala šatorsko naselje, pravdajući akciju potrebom normalizacije saobraćaja u Glavnom gradu.  Prekomjerna i nepotrebna sila primijenjena na malobrojne demonstrante (taj protest DF-a bio je jedan od najslabije posjećenih političkih okupljanja pred Skupštinom) izvela je na ulicu građane Podgorice koji su stali u odbranu prava na slobodu okupljanja.

I te je proteste preuzeo DF, pa su oni okončani 24. oktobra, brutalnim obračunom policije sa okupljenim građanima među kojima se, izvjesno, nalazio i određen broj provokatora (nije utvrđeno ko su i čiji su) zaduženih za izazivanje incidenata. Maskirani policajci su građane zasuli suzavcem a onda ih progonili i prebijali sve do periferije.

Najgore je u tom haosu prošao Milorad Mijo Martinović, iako nije ni učestvovao u demonstracijama. Njega su noružani i maskirani pripadnici SAJ-a zaustavili dok je vozio u drugom dijelu grada. Martinović je teško pretučen a vozilo mu je demolirano. Država je priznala krivicu za ovaj napad ali direktni izvršioci u uniformama nikada nijesu identifikovani. Baš kao ni oni policajci koji su hamerom, zaplijenjenim od Safeta Kalića, progonili građane pokušavajući da ih pregaze.

U februaru 2019. svjedočili smo novom pokušaju građanskih protesta koji se ne organizuju pod okriljem partija. Povod je bila afera koverta, odnosno indolentnost sa kojom su se državne institucije odnijele prema očiglednom primjeru političke korupcije koji nam je pokazao jedan od aktera – odbjegli biznismen Duško Knežević, objavljujući tajni snimak na kome se vidi kako daje novac (navodno 97.000 eura) visokopozicioniranom funkcioneru DPS-a Slavoljubu Stijepoviću,

Na skupovima održavanim pod sloganom 97.000 odupri se, hiljade građana tražile su  ostavke predsjednika Đukanovića, premijera Duška Markovića, vrhovnog i specijalnog državnog tužioca Ivice Stankovića i Milivoja Katnića, kao i direktora državne Agencije za sprečavanje korupcije Sretena Radonjića. Održano je deset protesta i protestnih šetnji a bunt se ugasio nakon što su ga razvodnili (tada opozicioni) političari, pokušavajući da iz tih dešavanja izvuku neku ličnu korist. O tome su, kasnije, svjedočili neki od organizatora pokreta  Odupri se, civilni aktivisti Džemal Perović, Omer Šarkić, Ratka Jovanović, Budo Minić

Uslijedilo je novo zatišje. Pa DPS-ova odluka da silom na sramotu usvoji Zakon o slobodi vjeroispovijesti i višemjesečne litije sa desetinama hiljada učesnika, uz logistiku kompletnog „srpskog sveta”. Baš kao 1988.

Sada DPS pred parlamentom traži novu priliku. Aktuelna stara/nova većina im je svojim nepromišljenim postupanjem „nabacila” loptu. Svjedočimo novom poglavlju priče o uličnoj demokratiji koja je započela, čini se davne, 1998. Opet, kad pogledate koliko je istih lica bilo na tadašnjim i sadašnjim protestima, s jedne ili druge strane kordona, čini se kao da je juče bilo. Svih tih godina bilo je puno dramatičnih događaja a stekli smo premalo iskustva. To je možda suština priče o istoriji naše ulice. A ulica je kao i sve – za dobro i za zlo. Tamo uvijek nađemo ono što ponesemo sa sobom.

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo