Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA BOSNIĆ ĐURIĆ, KULTUROLOŠKINJA I GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA IZ NOVOG SADA: U Srbiji se opet dogodila „izdaja intelektualaca“

Objavljeno prije

na

Cijena dugogodišnje diktature na kraju je uvijek previsoka

 

MONITOR: Dva puta je stvarana zajednička država utemeljena na jednoj vrsti političko-kulturnog nadnacionalnog identiteta jugoslovenstva, ali je trajala manje od jednog vijeka. Smatrate li to neuspjehom ili nekom vrstom putokaza?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Identetsko-etničke politike su već jednom gotovo nepovratno destruirale jugoslovenski politički i kulturni prostor. To što su i danas preovlađujuće u državama nastalim raspadom Jugoslavije govori o tome da je trauma bila i ostala suštinsko iskušenje za sve nas, a ona nikada nije uspešno prevaziđena jer se umesto agilne i odlučne dekonstrukcije identitetsko-nacionalističkih i populističkih ideoloških matrica dogodilo najpre njihovo tiho tolerisanje, a potom i njihovo utilitarno oživljavanje, jer je tako godilo većini političkih partija. Između populističkih povlađivanja, koja su strankama omogućavale nove i nove krugove manipulacije masama i racionalnog, nepristrasnog i pravičnog suočavanja sa ideologijama krvi i tla i njihovim konsekvencama, većina je odabrala ovo prvo. U Srbiji su, već deset godina, na vlasti protagonisti i promoteri nacionalističkih i šovinističkih politika 90-ih, pa se njihov rezultat danas jasno vidi, upravo u oživljavanju ideje „srpskog sveta“, kao prirodnog produžetka ideje velike Srbije. U Srbiji, na fakultetima i dalje predaju osuđivani ratni zločinci, njihove se knjige i dalje neometano promovišu, gradovi su oslikani muralima sa njihovim likovima, a ekstremno desničarske organizacije se, čini se, prema potrebi vlasti funkcionalizuju u procesu društvenog inženjeringa. Od najavljivanog puta u modernu državu i evropske integracije gotovo da nije ostalo ništa, osim iluzije koja se i dalje nudi međunarodnoj zajednici. Budući da Srbija nije izolovano ostrvo i da projekcija „srpskog sveta“ sve zloslutnije komplikuje političke situacije i u Crnoj Gori i u BiH, ta svojevrsna političko-kulturna nadnacionalna identitetska opcija koja bi se manifestovala u konkretnoj i upornoj saradnji i zajedničkom delovanju, pre svega, onog dela društva koje zovemo intelektualnom elitom, bila bi zaista svojevrsni putokaz za eliminaciju postojećih i budućih tenzija i konflikata.

MONITOR: I u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je oštrih sukoba o karakteristikama ali i o nazivu jezika kojim se sporazumijevala i razumijevala većina građana te države, ali je njenim raspadom to dobilo gotovo isključivo političku i kvazinaučnu dimenziju. Tome je uslijedila borba oko umjetnika i naučnika, koja traje. Da li su to neminovnosti utemeljivanja novih nacionalnih država ili slabosti kulturno nerazvijenijih naroda i nacija?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: U Nacrtu Memoranduma SANU iz 1986. godine, integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavljen je kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja. Uzurpaciju kulturnog i nacionalnog srpskog identiteta autori su prepoznali u, kako su formulisali, dezintegraciji srpske književnosti i kulture: Na ovo „podvajanje“ i „rasturanje“ srpske književnosti istovremeno se prema nalazima sastavljača nacrta, kao deo precizno osmišljenog plana, nadovezuje i „prisvajanje“ i „rasparčavanje“ srpskog kulturnog nasleđa, te tako nisu ugrožene samo nacionalna sadašnjost i budućnost nego i nacionalna prošlost, pa dakle i celokupan nacionalni integritet i identitet srpskog naroda. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa, smatrali su autori, ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović Vojvođani, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosansko-hercegovački pisci. Ovakve ideološke uzurpacije uvek svedoče o ozbiljnoj i opasnoj kulturnoj insuficijenciji koja se onda nadomešćuje ekspanzivnošću i političkim pretenzijama koje su u epilogu uvek izratito destruktivne. Bojim se da smo i dalje zarobljeni u njima.

MONITOR: Poznajete djelo Radomira Konstantinovića. Sadašnje stanje u Srbiji nazvali ste „beskrupuloznim multiverzumom“ koji oslikava populističku mašinu koja je privukla i nekadašnje ikone tzv. građanske elite. „Palanka“ kao da je nepobjediva?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Iako Palanka, kako je uporno upozoravao Konstantinović nema svoj idealni topos, te je moguća uvek i svuda, u Srbiji se, posebno poslednjih deset godina, čini da je ona doživela svoj veliki povratak i da preti da postane njeno trajno stanje. Manifestovana u nasilju nad svemu što je u bilo kom smislu otklon od homogenog kolektivnog ona svoj život produžava upravo održavajući paradokse svih vrsta, a jedan od njih je taj beskrupulozni multiverzum, populistički mehanizam u kojem su poželjni svi saglasni, bez obzira da li pripadaju levici ili desnici, i u kojem su zauvek nepoželjni i zapravo odstranjeni iz javnog prostora svi oni koji nisu spremni da ih ovaj mehanizam apsorbuje. Nažalost, u Srbiji se opet dogodilo ono što je Benda svojevremeno nazvao „izdajom intelektualaca“, a o tome najbolje svedoči trajnost autokratskog režima u kojem je građanska elita sistematski uništavana, prisiljavanja da trguje između opstanka i pristanka, između savršene nevidljivosti, prećutkivanja i prisutnosti u kreiranju kulturne paradigme. U onoj meri u kojoj su se građanske elite priključile ovom palanačkom utilitarnom diktatu u toj meri su prestale ili prestaju to da budu.

MONITOR: Srbija je na tri nedjelje do izbora. Šta će, biti novo 3. aprila kada se bude glasalo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Bez obzira na konkretan ishod glasanja, Srbija posle 3. aprila neće biti ista.

 

Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata

MONITOR: Novi Sad je „Evropska prijestonica kulture“, a u njemu se hapse aktivisti koji su pokušali da javnosti skrenu pažnju na farsičnu scenu komunikacije vlasti sa građanima. Iako ste, sigurno, i privatno bili pogođeni ovakvim reagovanjem vlasti, kome će ta afera i sve što je prati, donijeti „više štete nego koristi“?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Novi Sad je, izvesno, specifična Evropska prestonica kulture. Paradoksalno nastala, i nastaje i dalje, u kontekstu jednog autoritarnog režima. I čitav onaj set vrednosti koje evropske prestonice kulture sada već tradicionalno podrazumevaju, bez obzira na svoje poželjne raznolikosti, a te bi vrednosti trebale biti utemeljene u otvorenom društvenom i kulturnom modelu, u izrazitoj i aktivnoj interkulkturnoj komunikaciji, u snažnom razvoju participacije građana u kreiranju ukupne društvene i kulturne atmosfere i, najzad, u senzibiliranju publike na sve ove vrednosti, zapravo su gotovo fatalno osujećene upravo praksom autoritarnosti aktuelnog režima u Vojvodini i Srbiji. Novi Sad, kao evropska prestonica kulture, verovatno je jedini grad koji nosi ovu titulu, a u čijoj se scenografiji tokom ceremonije otvaranja ukazao, u svoj svojoj simbolici, lik Vojislava Šešelja. Izobraženi vojvoda je, naime, na toj gradskoj fasadi već godinama, ali slučajno ili namerno, njegov lik je te večeri i tih dana bio jasno vidljiv u pozadini kulisa, a ta je slika obišla Evropu i svet. Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata, u koju su svoj umetnički angažman ugradili mnogi vrsni muzičari, glumci i umetnici svih generacija, ali čiji su temelji zloslutno trošni, budući da su ponikli i istrajavaju u ideološkim i nacionalističkim opsesijama poznatim iz devedesetih, na večitoj tenziji između ćirilice i latinice, koja se dovitljivo kombinuje na vizualima, plakatima i bilbordima, i na gotovo fascinantnom žongliranju i izbegavanju osetljivih tema. U našoj prestonici kulture, tako, nikada nije mogla da bude održana projekcija filma Quo vadis Aida?, Jasmile Žbanić, što bi naravno bilo sasvim prirodno. Čak i onda kada se te osetljive teme, tokom nekih festivalskih večeri, otvore gostovanjem neke regionalne predstave ili nekog regionalnog pisca, stiče se utisak da je reč o vešto projektovanoj simulaciji otvorenosti, jer je Novi Sad u kulturnom, jednako kao i u političkom, smislu već godinama unazad prestao da bude otvoreni grad. U njemu, naime, nema otvorenog prostora za one koji manje ili više ne podržavaju vladajući mejnstrim i ova farsična scena komunikacije vlasti sa građanima, koju pominjete, samo je jasna ilustracija. U Evropskoj prestonici kulture se delimo na poslušne i neposlušne građane, na poslušne i neposlušne manjine… za sada su građani ti koji su pogođeni, ali je sigurno da će ovako kreirana autoritarna atmosfera vlasti u budućnosti dovesti do njenog sopstvenog urušavanja.

 

Sankcije su više uznemirile Putina nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca

MONITOR: Zapad je Rusiji uveo nove setove strogih sankcija, mada ne i kada se radi o gasnom snabdijevanju EU. Radi se o skidanju sa pozorišnih, filmskih i muzičkih repertoara značajnih dijela ruske umetnosti. Otkazuju se već zakazani nastupi … U Rusiji je nekoliko čelnika kulturnih ustanova podnijelo ostavke, kao protest zbog invazije Rusije na Ukrajinu, što je čin velike hrabrosti. Kako te pojave da razumijemo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Videla sam ovih dana tekst ruske analitičarke Tatjane Sanovaje koja kaže da je u Putinovom najnovijem javnom obraćanju očigledan prelaz sa ofanzivnih, agresivnih i pretećih nastupa prema Ukrajini, na defanzivne. U njegovim rečenicama „nismo imali drugi izbor“, „morali smo da pokrenemo vojnu akciju“, „ne želimo gomilanje žrtava“, po njenom tumačenju, očigledno je da su sankcije, njihova snaga i razmera, snažno pogodile Putina na emotivnom nivou, da čak deluje da su ga sankcije više uznemirile nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca. Sada, kako piše Sanovaja, uloga „fašista“ više nije namenjena ukrajinskim političarima, već establišmentu Zapada, kojeg Putin optužuje kao „istrebljivača i uništitelja ruske nacije“. Diktatorova ozlojeđenost izrazita je i prema svima koji se u Rusiji protive agresiji i oni su „unutrašnji neprijatelji i peta kolona“. Prema njenoj proceni, vrlo uskoro, sve i svako ko u sebi, iz Putinove perspektive, ima bilo kakav prizvuk nacionalne izdaje biće uništen na svim nivoima javnog života, dakle ne samo u medijima i opozicionim partijama, već i u prosveti, nauci, kulturi… I to je, nažalost, neka vrsta nepisanog pravila – žrtve diktatora i agresora nikad ne budu samo projektovani neprijatelji spolja, već i oni iznutra. Ti nesaglasni građani tako bivaju osuđeni na neku vrstu taoca diktatorskih i autokratskih režima i trpe dvostruko. Ovaj neveseli epilog je dokaz da je cena svake dugogodišnje diktature na kraju uvek previsoka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, PSIHOLOŠKINJA: Čerečenje leša javne uprave i institucija  

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prethodna Vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem, a sadašnjoj se prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi,  ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo

 

MONITOR:  Imali smo i dvije vlade ekspertsku i manjinsku. Kako vidite jednu, kako drugu, njen sastav i mogućnosti?

DABIŽINOVIĆ: Svjedočimo velikim obećanjima nakon 30 avgusta koji su se pretvorili u svoju suprotnost. Promjena vlasti nije ispunila ni obećanja koje je dala niti očekivanja građanki/na Crne Gore. Vidjeli smo, a vidimo i sada, bjesomučno čerečenje leša javne uprave i institucija u koji se ubacuju partijski aktivisti po dubini i širini. U duhu takve politike imamo građane prvog, drugog i trećeg reda. U kontinuitetu se povećava jaz između sirotinje i bogatih. Nastavlja zloupotreba političke moći na rad institucije sistema što predstavlja nastavak prethodnika sa kojima se ne želi sarađivati, i tako gradi vlastita politička pozicija.  Često je to jedina tačka programa. Mislim da je o sastavima i jedne i druge vlade bilo dosta riječi. Svela bi sve na političku trgovinu i prevaru. Kako oni koji su u krvi do lakata iz devedesetih a njih je većina,  mogu biti pokretačka snaga državi koja je na aparatima. Zaključujem, prethodna vlada nije promijenila ambijent u kojem bi se razvlastio dotadašnji sistem a sadašnjoj se, prema kapacitetima koje ima i podršci koju može da obezbijedi, ne nazire riješenje te društvene patologije u kojoj se gubimo.

MONITOR:  Da li je nova Vlada u stanju da deblokira evropski proces imajući u vidu da su u njoj mnogi stari politički akteri, a da joj je parlamentarna podrška DPS?

DABIŽINOVIĆ: Prema onom što stiže iz sadašnje Vlade poruke su zbunjujuće. Strateški cilj  ulaska Crne Gore u EU  sada u javnom govoru prvog ministra dobija pandam u Otvorenom Balkanu. Ne bi trošila bespotrebno vrijeme čitalaca baveći se objašnjenima ovog unakrsnog zbunjivanja građana. Ne polažem prevelike nade u sadašnju Vladu. Po mom ubjeđenju ova Vlada bi trebalo da pripremi teren za izbore koji ne bi bili kompromitovani. O raščišćavanju problema i propadanja Crne Gore trebalo bi da povedemo široki društveni konsenzus jer je trideset godina ogroman period za uništavanje a mali za „ozdravljenje“. Društveni procesi koji bi trebalo da donesu duh jednog drugog vremena moraju početi oduzimanjem imovine onima koji su je stekli nelegalno ali i suočavnjem sa prošlošću devedesetih i lustracijom. Za to nam trebaju sve društvene snage i znanje cijelog svijeta ukoliko hoćemo da se procesi pokrenu nabolje.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Dr Biljana Đorđević, docentkinja FPN-a, izabrana narodna poslanica Koalicije Moramo: Na vlasti u Srbiji je da donese odluku o sankcijama Rusiji

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo što bi dobrosusjedski odnosi morali da budu stalno njegovani već to za naš region označava istovremeno i sentimentalno i racionalno. Osjećamo da smo nekad bili dio iste države i pogađaju nas slični problemi koji, moguće je da će se to pokazati kao racionalno, traže i zajednička regionalna riješenja

 

MONITOR: Prema rezultatima GIK-a, vlast u Beogradu bi trebalo da ostane ista. To je veliko razočarenje za veliki broj glasača opozicije. Potez Dragana Đilasa koji je odmah nakon izbora tražio od Aleksandra Vučića da se beogradski izbori ponove, naišao je na odijum opozicionih stranka, sem njegovog SSP-a, zbog toga što nije sačekao GIK i Upravni sud. Prema Vučiću, beogradski izbori će se ponoviti. Kako će se u ovoj situaciji ponašati „Moramo”?

ĐORĐEVIĆ: Sastanak Vučića i Đilasa bio je izuzetno štetan zbog načina na koji je do njega došlo i trenutka u kojem se desio – sastanak koji dogovara nove izbore u trenucima kada stari nisu završeni, mimo dokazane potrebe za nečim takvim i bez saglasnosti ostalih – što Đilasovih koalicionih partnera, što drugih opozicionih lista. U tom trenutku se čeka ponavljanje izbora na nekim mestima u Beogradu i taj sastanak je obeshrabrio i demotivisao Beograđane da ima smisla boriti se da se veći broj opozicionih glasova zaista i pretvori u više mandata, tako što bi se na ponovljenim izborima strateški podržala lista Ajmo, ljudi. To se u svetlu ovog sastanka nije dogodilo. Sada je jasno da režim ima tesnu većinu, mada videćemo koliko tesnu da formira vlast u Beogradu i koliko će takva vlast moći da opstane.

Mi nismo sigurni da će se izbori uopšte ponoviti u Beogradu. Čak i Vučić govori da će se to desiti ako opozicija to želi. Kada je to opozicija dobila nešto što je tražila? Ako se i ponove, to je zato što bi SNS-u, to iz nekog razloga odgovaralo, a ne zato što je neko iz opozicije to tražio. Međutim, ako izbora bude bilo, mi ćemo na te izbore izaći i sigurna sam imati još bolji rezultat nego što smo imali početkom aprila.

MONITOR: Vaša koalicija je dobila najviše podrške „sa strane“, od njemačkih Zelenih koji su relevantni činioci vlade Olafa Šolca, ali i od Evropske partije Zelenih koji su vam, kako se saznaje, postavili uslov formiranja političke partije, da biste mogli postati njihova članica. Sem tog članstva, šta će vam donijeti nova organizacija dosadašnje koalicije sastavljene od građanskih udruženja?

ĐORĐEVIĆ: Evropska partija Zelenih nije nama postаvila uslov da formiramo jednu političku partiju, već je njihovo pravilo da članice EGP moraju biti partije. Istovremeno, praksa EGP je da mogu imati i više članica iz iste zemlje. S tim u vezi bih da objasnim da se trenutno ne stvara politička organizacija koalicije Moramo već da dolazi do okupljanja oko stranke Zajedno za Srbiju, u kojem učestvuju Ekološki ustanak i deo organizacija iz platforme Akcija, ali ne i Ne davimo Beograd koji ima svoj proces evaluacije i planiranog restrukturiranja političke organizacije u novim okolnostima – o kojima ćemo raspravljati na Skupštini pokreta. Koalicija Moramo svakako nastavlja da postoji a njene konstitutivne organizacije se spremaju za naredne korake.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR I ANALITIČAR MEDIJA: Svjedočimo samo vrhu brijega

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast, koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora, blokirala evropski put

 

 

MONITOR: Mediji su zaslužni sto su otvoreni i procesuirani slučajevi zloupotreba bivše predsjednice Vrhovnog suda i policajaca povezanih sa organizovanim kriminalom. Šta vam to govori?

VUKOVIĆ: Polakote, što bi rekao bivši glavni specijalni tužilac Katnić. Prvo moramo odati zahvalnost Europolu, koji je prikupio informacije i proslijedio ih na adrese naših nadležnih. Odatle možemo govoriti o zasluzi medija, jer su obnarodovali kompromitujuće informacije i tako, pretpostavljam, ubrzali procesuiranje. Mi sada ne znamo šta bi se desilo da kompromitujući transkripti telefonskih razgovora nijesu došli do medija, ali je jasno da je njihovo objavljivanje ubrzalo policijsko-tužilačke akcije.

Jedna od funkcija medija je da kontrolišu one koji imaju formalnu i neformalnu moć, jer je istorijsko iskustvo pokazalo da su i najnezavisnije institucije i najpošteniji ljudi skloni zloupotrebama moći u određenim situacijama. Zato ih neko stalno mora držati na oku. No, dešavalo se i ranije da mediji u Crnoj Gori odigraju dobro ulogu kontrolora i galame dovoljno glasno, ali je bilo uzalud jer je konfiguracija moći u društvu bila takva da se ta galama zabadala u debelo uho nezainteresovanih. Sada imamo nešto drugačiju konfiguraciju moći i uši nekih institucija su se počele tanjiti.

MONITOR: Šta govori činjenica da su policajci, te čelni ljudi pravosuđa članovi organizovanih kriminalnih grupa?

VUKOVIĆ: Neke mlađe ljude sam nedavno edukovao o tome kako je aktuelni predsjednik države tokom svoga prvoga premijerskog mandata govorio opoziciji u parlamentu da neće nikada saznati istinu o sivom državnom novcu koji se nalazio na posebnim računima koji su otvarani na imena režimskih ljudi. Bilo je to u vrijeme međunarodnih sankcija kojima su kažnjavane Srbija i Crna Gora zbog uloge u krvavom raspadu Jugoslavije. Od toga vremena datiraju razne vrste nekažnjivih zloupotreba moći i njegovanje raznih vrsta simbioza kriminala i institucija koje su dužne da služe javnom interesu. Ta simbioza je trebala ljude posebnog kova, stvarala ih i uzgajala, a odricala ih se samo u trenucima kada su postojali remetilački faktori ili su bili podesni za žrtvovanje na oltar euroatlantskih integracija. Najilustrativniji primjer je bivši dugogodišnji broj 2 vladajuće partije i režima – Svetozar Marović.

Ovo čemu trenutno svjedočimo je samo vrh brijega i možemo samo slutiti šta će nam pući pred očima ako budemo u prilici da vidimo makar veći dio toga brijega.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu bivšeg specijalnog tužioca da se „svoji agenti ne hapse”?

VUKOVIĆ: Milivoje Katnić je ovom izjavom upravo otkrio simbiozu policije i kriminalnih grupa, jer je jasno da policajci nijesu bili infiltrirani u kriminalni klan kako bi dolazili do važnih informacija. Transkripti pokazuju da su kriminalci znali s kim imaju posla i jedni se prema drugima odnose s drugarskom pažnjom i razumijevanjem. Možda je ova saradnja polučivala i nešto što je bilo od koristi za opšte dobro i to može biti olakšavajuća okolnost akterima kada dođe do poštenog suđenja. Bojim se, ipak, imajući u vidu prirodu režima i duh vremena, da ta korist nije bila velika, ako je uopše bilo. Ko je izvlačio veću koriste iz te simbioze, takođe bi trebalo da pokaže neko pošteno suđenje.

MONITOR: Vjerujete li da će novo tužilaštvo, uz nove vlasti, moći do kraja da rasvjetli sistem u kom je to bilo moguće?

VUKOVIĆ: Nemam osnova da vjerujem, imam pravo da se nadam. Kad kažem da nemam osnova da vjerujem, imam na umu to da tek treba izgraditi institucionalnu moć sposobnu da razgradi nakaradni sistem i da učvrsti novi koji je sušta suprotnost nakaradnom. Bez hrabrih pojedinaca i herojskog podvižništva tako nešto neće biti moguće, ali politička moć mora za to podvižništvo obezbijediti dobar kontekst i dati mu smisao. Nadam se da aktuelna politička paktiranja imaju i neku skrivenu agendu koja usmjerava procese u poželjnom pravcu.

MONITOR: Kako vidite novu vladu i njen sastav?

VUKOVIĆ: U jednom ranijem razgovoru za Monitor sam iznio negativno mišljenje o ideji tzv. manjinske vlade. U međuvremenu je takva vlada postala politička činjenica, a ja mišljenje nijesam promijenio. Ovakva kakva je opravdaće svoje postojanje jedino ako njen mandat bude iskorišćen za početak razgradnje nakaradnog sistema. Uskoro ćemo vidjeti da li je u ovu kontroverznu tvorevinu ugrađen neki lukavi politički um koji će nam se otkriti na kraju bajke i izmamiti usklik odobravanja.

MONITOR: A izbor novog šefa Agencije za nacionalnu bezbjednost?

VUKOVIĆ: Krajnje mi je neuvjerljivo obrazloženje premijera Abazovića da je izbor pao na Kenteru zato što je riječ o čovjeku koji formalno nije bio član nijedne partije. Formalno nečlanstvo u partiji ne znači i da je neko nezavisan u svome djelovanju i, pogotovo, da je nečije prethodno djelovanje bilo u službi javnog interesa. Ako želite da javnost povjeruje u vašu političku agendu, onda biste morali voditi računa o tome da važne poslove u realizaciji te agende ne povjeravate ljudima koje prate kontroverze.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da parlamentarna podrška DPS-a znači i kontrolu vlade, i povratak te partije na vlast?

VUKOVIĆ: Apsurdno je tvrditi za političku partiju koja tvori parlamentarnu većinu od koje zavisi izvršna vlast da je opozicija. Naravno da se DPS vratio na vlast, s tim da to nije u punom kapacitetu. Ostaje otvoreno pitanje hoće li on taj kapacitet koristiti za emancipaciju od vlastite prošlosti ili za njenu obnovu. Sada nijesu vidljivi ni nagovještaji za ovo prvo. Možda ih razvoj događaja natjera na to, ali želju im ne vidim.

MONITOR: Hoće li ovakva vlada moći da ispuni obećanja među kojima su oslobađanje institucija, vladavina prava, odblokiranje evropskog puta i ekonomski razvoj?

VUKOVIĆ: Sada kada se skida veo sa kriminalnih radnji kojima se baca sumnja na istaknute ljude režima, bude smiješno govoriti kako je kratkotrajuća koaliciona vlast koja je bila prvi rezultat posljednjih parlamentarnih izbora blokirala evropski put. Ja bih radije govorio o tome da je porazom DPS-a i njegovih političkih klijenata razobličena šaren-laža njihovog evropejstva i odškrinuta vrata za neko utemeljenije i iskrenije putovanje u Evropu. Bojim se da ova i ovakva vlada nema kapaciteta ta vrata širom otvori. Biće dobro ako ih uspije održati i ovako odškrinuta.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo