Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA BOSNIĆ ĐURIĆ, KULTUROLOŠKINJA I GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA IZ NOVOG SADA: U Srbiji se opet dogodila „izdaja intelektualaca“

Objavljeno prije

na

Cijena dugogodišnje diktature na kraju je uvijek previsoka

 

MONITOR: Dva puta je stvarana zajednička država utemeljena na jednoj vrsti političko-kulturnog nadnacionalnog identiteta jugoslovenstva, ali je trajala manje od jednog vijeka. Smatrate li to neuspjehom ili nekom vrstom putokaza?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Identetsko-etničke politike su već jednom gotovo nepovratno destruirale jugoslovenski politički i kulturni prostor. To što su i danas preovlađujuće u državama nastalim raspadom Jugoslavije govori o tome da je trauma bila i ostala suštinsko iskušenje za sve nas, a ona nikada nije uspešno prevaziđena jer se umesto agilne i odlučne dekonstrukcije identitetsko-nacionalističkih i populističkih ideoloških matrica dogodilo najpre njihovo tiho tolerisanje, a potom i njihovo utilitarno oživljavanje, jer je tako godilo većini političkih partija. Između populističkih povlađivanja, koja su strankama omogućavale nove i nove krugove manipulacije masama i racionalnog, nepristrasnog i pravičnog suočavanja sa ideologijama krvi i tla i njihovim konsekvencama, većina je odabrala ovo prvo. U Srbiji su, već deset godina, na vlasti protagonisti i promoteri nacionalističkih i šovinističkih politika 90-ih, pa se njihov rezultat danas jasno vidi, upravo u oživljavanju ideje „srpskog sveta“, kao prirodnog produžetka ideje velike Srbije. U Srbiji, na fakultetima i dalje predaju osuđivani ratni zločinci, njihove se knjige i dalje neometano promovišu, gradovi su oslikani muralima sa njihovim likovima, a ekstremno desničarske organizacije se, čini se, prema potrebi vlasti funkcionalizuju u procesu društvenog inženjeringa. Od najavljivanog puta u modernu državu i evropske integracije gotovo da nije ostalo ništa, osim iluzije koja se i dalje nudi međunarodnoj zajednici. Budući da Srbija nije izolovano ostrvo i da projekcija „srpskog sveta“ sve zloslutnije komplikuje političke situacije i u Crnoj Gori i u BiH, ta svojevrsna političko-kulturna nadnacionalna identitetska opcija koja bi se manifestovala u konkretnoj i upornoj saradnji i zajedničkom delovanju, pre svega, onog dela društva koje zovemo intelektualnom elitom, bila bi zaista svojevrsni putokaz za eliminaciju postojećih i budućih tenzija i konflikata.

MONITOR: I u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je oštrih sukoba o karakteristikama ali i o nazivu jezika kojim se sporazumijevala i razumijevala većina građana te države, ali je njenim raspadom to dobilo gotovo isključivo političku i kvazinaučnu dimenziju. Tome je uslijedila borba oko umjetnika i naučnika, koja traje. Da li su to neminovnosti utemeljivanja novih nacionalnih država ili slabosti kulturno nerazvijenijih naroda i nacija?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: U Nacrtu Memoranduma SANU iz 1986. godine, integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavljen je kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja. Uzurpaciju kulturnog i nacionalnog srpskog identiteta autori su prepoznali u, kako su formulisali, dezintegraciji srpske književnosti i kulture: Na ovo „podvajanje“ i „rasturanje“ srpske književnosti istovremeno se prema nalazima sastavljača nacrta, kao deo precizno osmišljenog plana, nadovezuje i „prisvajanje“ i „rasparčavanje“ srpskog kulturnog nasleđa, te tako nisu ugrožene samo nacionalna sadašnjost i budućnost nego i nacionalna prošlost, pa dakle i celokupan nacionalni integritet i identitet srpskog naroda. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa, smatrali su autori, ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović Vojvođani, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosansko-hercegovački pisci. Ovakve ideološke uzurpacije uvek svedoče o ozbiljnoj i opasnoj kulturnoj insuficijenciji koja se onda nadomešćuje ekspanzivnošću i političkim pretenzijama koje su u epilogu uvek izratito destruktivne. Bojim se da smo i dalje zarobljeni u njima.

MONITOR: Poznajete djelo Radomira Konstantinovića. Sadašnje stanje u Srbiji nazvali ste „beskrupuloznim multiverzumom“ koji oslikava populističku mašinu koja je privukla i nekadašnje ikone tzv. građanske elite. „Palanka“ kao da je nepobjediva?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Iako Palanka, kako je uporno upozoravao Konstantinović nema svoj idealni topos, te je moguća uvek i svuda, u Srbiji se, posebno poslednjih deset godina, čini da je ona doživela svoj veliki povratak i da preti da postane njeno trajno stanje. Manifestovana u nasilju nad svemu što je u bilo kom smislu otklon od homogenog kolektivnog ona svoj život produžava upravo održavajući paradokse svih vrsta, a jedan od njih je taj beskrupulozni multiverzum, populistički mehanizam u kojem su poželjni svi saglasni, bez obzira da li pripadaju levici ili desnici, i u kojem su zauvek nepoželjni i zapravo odstranjeni iz javnog prostora svi oni koji nisu spremni da ih ovaj mehanizam apsorbuje. Nažalost, u Srbiji se opet dogodilo ono što je Benda svojevremeno nazvao „izdajom intelektualaca“, a o tome najbolje svedoči trajnost autokratskog režima u kojem je građanska elita sistematski uništavana, prisiljavanja da trguje između opstanka i pristanka, između savršene nevidljivosti, prećutkivanja i prisutnosti u kreiranju kulturne paradigme. U onoj meri u kojoj su se građanske elite priključile ovom palanačkom utilitarnom diktatu u toj meri su prestale ili prestaju to da budu.

MONITOR: Srbija je na tri nedjelje do izbora. Šta će, biti novo 3. aprila kada se bude glasalo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Bez obzira na konkretan ishod glasanja, Srbija posle 3. aprila neće biti ista.

 

Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata

MONITOR: Novi Sad je „Evropska prijestonica kulture“, a u njemu se hapse aktivisti koji su pokušali da javnosti skrenu pažnju na farsičnu scenu komunikacije vlasti sa građanima. Iako ste, sigurno, i privatno bili pogođeni ovakvim reagovanjem vlasti, kome će ta afera i sve što je prati, donijeti „više štete nego koristi“?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Novi Sad je, izvesno, specifična Evropska prestonica kulture. Paradoksalno nastala, i nastaje i dalje, u kontekstu jednog autoritarnog režima. I čitav onaj set vrednosti koje evropske prestonice kulture sada već tradicionalno podrazumevaju, bez obzira na svoje poželjne raznolikosti, a te bi vrednosti trebale biti utemeljene u otvorenom društvenom i kulturnom modelu, u izrazitoj i aktivnoj interkulkturnoj komunikaciji, u snažnom razvoju participacije građana u kreiranju ukupne društvene i kulturne atmosfere i, najzad, u senzibiliranju publike na sve ove vrednosti, zapravo su gotovo fatalno osujećene upravo praksom autoritarnosti aktuelnog režima u Vojvodini i Srbiji. Novi Sad, kao evropska prestonica kulture, verovatno je jedini grad koji nosi ovu titulu, a u čijoj se scenografiji tokom ceremonije otvaranja ukazao, u svoj svojoj simbolici, lik Vojislava Šešelja. Izobraženi vojvoda je, naime, na toj gradskoj fasadi već godinama, ali slučajno ili namerno, njegov lik je te večeri i tih dana bio jasno vidljiv u pozadini kulisa, a ta je slika obišla Evropu i svet. Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata, u koju su svoj umetnički angažman ugradili mnogi vrsni muzičari, glumci i umetnici svih generacija, ali čiji su temelji zloslutno trošni, budući da su ponikli i istrajavaju u ideološkim i nacionalističkim opsesijama poznatim iz devedesetih, na večitoj tenziji između ćirilice i latinice, koja se dovitljivo kombinuje na vizualima, plakatima i bilbordima, i na gotovo fascinantnom žongliranju i izbegavanju osetljivih tema. U našoj prestonici kulture, tako, nikada nije mogla da bude održana projekcija filma Quo vadis Aida?, Jasmile Žbanić, što bi naravno bilo sasvim prirodno. Čak i onda kada se te osetljive teme, tokom nekih festivalskih večeri, otvore gostovanjem neke regionalne predstave ili nekog regionalnog pisca, stiče se utisak da je reč o vešto projektovanoj simulaciji otvorenosti, jer je Novi Sad u kulturnom, jednako kao i u političkom, smislu već godinama unazad prestao da bude otvoreni grad. U njemu, naime, nema otvorenog prostora za one koji manje ili više ne podržavaju vladajući mejnstrim i ova farsična scena komunikacije vlasti sa građanima, koju pominjete, samo je jasna ilustracija. U Evropskoj prestonici kulture se delimo na poslušne i neposlušne građane, na poslušne i neposlušne manjine… za sada su građani ti koji su pogođeni, ali je sigurno da će ovako kreirana autoritarna atmosfera vlasti u budućnosti dovesti do njenog sopstvenog urušavanja.

 

Sankcije su više uznemirile Putina nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca

MONITOR: Zapad je Rusiji uveo nove setove strogih sankcija, mada ne i kada se radi o gasnom snabdijevanju EU. Radi se o skidanju sa pozorišnih, filmskih i muzičkih repertoara značajnih dijela ruske umetnosti. Otkazuju se već zakazani nastupi … U Rusiji je nekoliko čelnika kulturnih ustanova podnijelo ostavke, kao protest zbog invazije Rusije na Ukrajinu, što je čin velike hrabrosti. Kako te pojave da razumijemo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Videla sam ovih dana tekst ruske analitičarke Tatjane Sanovaje koja kaže da je u Putinovom najnovijem javnom obraćanju očigledan prelaz sa ofanzivnih, agresivnih i pretećih nastupa prema Ukrajini, na defanzivne. U njegovim rečenicama „nismo imali drugi izbor“, „morali smo da pokrenemo vojnu akciju“, „ne želimo gomilanje žrtava“, po njenom tumačenju, očigledno je da su sankcije, njihova snaga i razmera, snažno pogodile Putina na emotivnom nivou, da čak deluje da su ga sankcije više uznemirile nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca. Sada, kako piše Sanovaja, uloga „fašista“ više nije namenjena ukrajinskim političarima, već establišmentu Zapada, kojeg Putin optužuje kao „istrebljivača i uništitelja ruske nacije“. Diktatorova ozlojeđenost izrazita je i prema svima koji se u Rusiji protive agresiji i oni su „unutrašnji neprijatelji i peta kolona“. Prema njenoj proceni, vrlo uskoro, sve i svako ko u sebi, iz Putinove perspektive, ima bilo kakav prizvuk nacionalne izdaje biće uništen na svim nivoima javnog života, dakle ne samo u medijima i opozicionim partijama, već i u prosveti, nauci, kulturi… I to je, nažalost, neka vrsta nepisanog pravila – žrtve diktatora i agresora nikad ne budu samo projektovani neprijatelji spolja, već i oni iznutra. Ti nesaglasni građani tako bivaju osuđeni na neku vrstu taoca diktatorskih i autokratskih režima i trpe dvostruko. Ovaj neveseli epilog je dokaz da je cena svake dugogodišnje diktature na kraju uvek previsoka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo