Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA BOSNIĆ ĐURIĆ, KULTUROLOŠKINJA I GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA IZ NOVOG SADA: U Srbiji se opet dogodila „izdaja intelektualaca“

Objavljeno prije

na

Cijena dugogodišnje diktature na kraju je uvijek previsoka

 

MONITOR: Dva puta je stvarana zajednička država utemeljena na jednoj vrsti političko-kulturnog nadnacionalnog identiteta jugoslovenstva, ali je trajala manje od jednog vijeka. Smatrate li to neuspjehom ili nekom vrstom putokaza?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Identetsko-etničke politike su već jednom gotovo nepovratno destruirale jugoslovenski politički i kulturni prostor. To što su i danas preovlađujuće u državama nastalim raspadom Jugoslavije govori o tome da je trauma bila i ostala suštinsko iskušenje za sve nas, a ona nikada nije uspešno prevaziđena jer se umesto agilne i odlučne dekonstrukcije identitetsko-nacionalističkih i populističkih ideoloških matrica dogodilo najpre njihovo tiho tolerisanje, a potom i njihovo utilitarno oživljavanje, jer je tako godilo većini političkih partija. Između populističkih povlađivanja, koja su strankama omogućavale nove i nove krugove manipulacije masama i racionalnog, nepristrasnog i pravičnog suočavanja sa ideologijama krvi i tla i njihovim konsekvencama, većina je odabrala ovo prvo. U Srbiji su, već deset godina, na vlasti protagonisti i promoteri nacionalističkih i šovinističkih politika 90-ih, pa se njihov rezultat danas jasno vidi, upravo u oživljavanju ideje „srpskog sveta“, kao prirodnog produžetka ideje velike Srbije. U Srbiji, na fakultetima i dalje predaju osuđivani ratni zločinci, njihove se knjige i dalje neometano promovišu, gradovi su oslikani muralima sa njihovim likovima, a ekstremno desničarske organizacije se, čini se, prema potrebi vlasti funkcionalizuju u procesu društvenog inženjeringa. Od najavljivanog puta u modernu državu i evropske integracije gotovo da nije ostalo ništa, osim iluzije koja se i dalje nudi međunarodnoj zajednici. Budući da Srbija nije izolovano ostrvo i da projekcija „srpskog sveta“ sve zloslutnije komplikuje političke situacije i u Crnoj Gori i u BiH, ta svojevrsna političko-kulturna nadnacionalna identitetska opcija koja bi se manifestovala u konkretnoj i upornoj saradnji i zajedničkom delovanju, pre svega, onog dela društva koje zovemo intelektualnom elitom, bila bi zaista svojevrsni putokaz za eliminaciju postojećih i budućih tenzija i konflikata.

MONITOR: I u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je oštrih sukoba o karakteristikama ali i o nazivu jezika kojim se sporazumijevala i razumijevala većina građana te države, ali je njenim raspadom to dobilo gotovo isključivo političku i kvazinaučnu dimenziju. Tome je uslijedila borba oko umjetnika i naučnika, koja traje. Da li su to neminovnosti utemeljivanja novih nacionalnih država ili slabosti kulturno nerazvijenijih naroda i nacija?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: U Nacrtu Memoranduma SANU iz 1986. godine, integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavljen je kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja. Uzurpaciju kulturnog i nacionalnog srpskog identiteta autori su prepoznali u, kako su formulisali, dezintegraciji srpske književnosti i kulture: Na ovo „podvajanje“ i „rasturanje“ srpske književnosti istovremeno se prema nalazima sastavljača nacrta, kao deo precizno osmišljenog plana, nadovezuje i „prisvajanje“ i „rasparčavanje“ srpskog kulturnog nasleđa, te tako nisu ugrožene samo nacionalna sadašnjost i budućnost nego i nacionalna prošlost, pa dakle i celokupan nacionalni integritet i identitet srpskog naroda. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa, smatrali su autori, ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović Vojvođani, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosansko-hercegovački pisci. Ovakve ideološke uzurpacije uvek svedoče o ozbiljnoj i opasnoj kulturnoj insuficijenciji koja se onda nadomešćuje ekspanzivnošću i političkim pretenzijama koje su u epilogu uvek izratito destruktivne. Bojim se da smo i dalje zarobljeni u njima.

MONITOR: Poznajete djelo Radomira Konstantinovića. Sadašnje stanje u Srbiji nazvali ste „beskrupuloznim multiverzumom“ koji oslikava populističku mašinu koja je privukla i nekadašnje ikone tzv. građanske elite. „Palanka“ kao da je nepobjediva?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Iako Palanka, kako je uporno upozoravao Konstantinović nema svoj idealni topos, te je moguća uvek i svuda, u Srbiji se, posebno poslednjih deset godina, čini da je ona doživela svoj veliki povratak i da preti da postane njeno trajno stanje. Manifestovana u nasilju nad svemu što je u bilo kom smislu otklon od homogenog kolektivnog ona svoj život produžava upravo održavajući paradokse svih vrsta, a jedan od njih je taj beskrupulozni multiverzum, populistički mehanizam u kojem su poželjni svi saglasni, bez obzira da li pripadaju levici ili desnici, i u kojem su zauvek nepoželjni i zapravo odstranjeni iz javnog prostora svi oni koji nisu spremni da ih ovaj mehanizam apsorbuje. Nažalost, u Srbiji se opet dogodilo ono što je Benda svojevremeno nazvao „izdajom intelektualaca“, a o tome najbolje svedoči trajnost autokratskog režima u kojem je građanska elita sistematski uništavana, prisiljavanja da trguje između opstanka i pristanka, između savršene nevidljivosti, prećutkivanja i prisutnosti u kreiranju kulturne paradigme. U onoj meri u kojoj su se građanske elite priključile ovom palanačkom utilitarnom diktatu u toj meri su prestale ili prestaju to da budu.

MONITOR: Srbija je na tri nedjelje do izbora. Šta će, biti novo 3. aprila kada se bude glasalo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Bez obzira na konkretan ishod glasanja, Srbija posle 3. aprila neće biti ista.

 

Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata

MONITOR: Novi Sad je „Evropska prijestonica kulture“, a u njemu se hapse aktivisti koji su pokušali da javnosti skrenu pažnju na farsičnu scenu komunikacije vlasti sa građanima. Iako ste, sigurno, i privatno bili pogođeni ovakvim reagovanjem vlasti, kome će ta afera i sve što je prati, donijeti „više štete nego koristi“?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Novi Sad je, izvesno, specifična Evropska prestonica kulture. Paradoksalno nastala, i nastaje i dalje, u kontekstu jednog autoritarnog režima. I čitav onaj set vrednosti koje evropske prestonice kulture sada već tradicionalno podrazumevaju, bez obzira na svoje poželjne raznolikosti, a te bi vrednosti trebale biti utemeljene u otvorenom društvenom i kulturnom modelu, u izrazitoj i aktivnoj interkulkturnoj komunikaciji, u snažnom razvoju participacije građana u kreiranju ukupne društvene i kulturne atmosfere i, najzad, u senzibiliranju publike na sve ove vrednosti, zapravo su gotovo fatalno osujećene upravo praksom autoritarnosti aktuelnog režima u Vojvodini i Srbiji. Novi Sad, kao evropska prestonica kulture, verovatno je jedini grad koji nosi ovu titulu, a u čijoj se scenografiji tokom ceremonije otvaranja ukazao, u svoj svojoj simbolici, lik Vojislava Šešelja. Izobraženi vojvoda je, naime, na toj gradskoj fasadi već godinama, ali slučajno ili namerno, njegov lik je te večeri i tih dana bio jasno vidljiv u pozadini kulisa, a ta je slika obišla Evropu i svet. Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata, u koju su svoj umetnički angažman ugradili mnogi vrsni muzičari, glumci i umetnici svih generacija, ali čiji su temelji zloslutno trošni, budući da su ponikli i istrajavaju u ideološkim i nacionalističkim opsesijama poznatim iz devedesetih, na večitoj tenziji između ćirilice i latinice, koja se dovitljivo kombinuje na vizualima, plakatima i bilbordima, i na gotovo fascinantnom žongliranju i izbegavanju osetljivih tema. U našoj prestonici kulture, tako, nikada nije mogla da bude održana projekcija filma Quo vadis Aida?, Jasmile Žbanić, što bi naravno bilo sasvim prirodno. Čak i onda kada se te osetljive teme, tokom nekih festivalskih večeri, otvore gostovanjem neke regionalne predstave ili nekog regionalnog pisca, stiče se utisak da je reč o vešto projektovanoj simulaciji otvorenosti, jer je Novi Sad u kulturnom, jednako kao i u političkom, smislu već godinama unazad prestao da bude otvoreni grad. U njemu, naime, nema otvorenog prostora za one koji manje ili više ne podržavaju vladajući mejnstrim i ova farsična scena komunikacije vlasti sa građanima, koju pominjete, samo je jasna ilustracija. U Evropskoj prestonici kulture se delimo na poslušne i neposlušne građane, na poslušne i neposlušne manjine… za sada su građani ti koji su pogođeni, ali je sigurno da će ovako kreirana autoritarna atmosfera vlasti u budućnosti dovesti do njenog sopstvenog urušavanja.

 

Sankcije su više uznemirile Putina nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca

MONITOR: Zapad je Rusiji uveo nove setove strogih sankcija, mada ne i kada se radi o gasnom snabdijevanju EU. Radi se o skidanju sa pozorišnih, filmskih i muzičkih repertoara značajnih dijela ruske umetnosti. Otkazuju se već zakazani nastupi … U Rusiji je nekoliko čelnika kulturnih ustanova podnijelo ostavke, kao protest zbog invazije Rusije na Ukrajinu, što je čin velike hrabrosti. Kako te pojave da razumijemo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Videla sam ovih dana tekst ruske analitičarke Tatjane Sanovaje koja kaže da je u Putinovom najnovijem javnom obraćanju očigledan prelaz sa ofanzivnih, agresivnih i pretećih nastupa prema Ukrajini, na defanzivne. U njegovim rečenicama „nismo imali drugi izbor“, „morali smo da pokrenemo vojnu akciju“, „ne želimo gomilanje žrtava“, po njenom tumačenju, očigledno je da su sankcije, njihova snaga i razmera, snažno pogodile Putina na emotivnom nivou, da čak deluje da su ga sankcije više uznemirile nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca. Sada, kako piše Sanovaja, uloga „fašista“ više nije namenjena ukrajinskim političarima, već establišmentu Zapada, kojeg Putin optužuje kao „istrebljivača i uništitelja ruske nacije“. Diktatorova ozlojeđenost izrazita je i prema svima koji se u Rusiji protive agresiji i oni su „unutrašnji neprijatelji i peta kolona“. Prema njenoj proceni, vrlo uskoro, sve i svako ko u sebi, iz Putinove perspektive, ima bilo kakav prizvuk nacionalne izdaje biće uništen na svim nivoima javnog života, dakle ne samo u medijima i opozicionim partijama, već i u prosveti, nauci, kulturi… I to je, nažalost, neka vrsta nepisanog pravila – žrtve diktatora i agresora nikad ne budu samo projektovani neprijatelji spolja, već i oni iznutra. Ti nesaglasni građani tako bivaju osuđeni na neku vrstu taoca diktatorskih i autokratskih režima i trpe dvostruko. Ovaj neveseli epilog je dokaz da je cena svake dugogodišnje diktature na kraju uvek previsoka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

BUDISLAV MINIĆ, ADVOKAT: Daleko od suštinskih promjena u pravosuđu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne samo hvalisanje aktuelne vlasti već i hvalospjevi dobijeni od međunarodnih partnera koji su neskrivenim olakšanjem prokomentarisali prekid dugovremene blokade vrha pravosuđa, kazuje o dubini potonuća na koje smo bili svikli s vladama i nakon promjene vlasti

 

MONITOR: Ministarstvo evropskih poslova opet je saopštilo da očekuje završna mjerila za poglavlje 23, 24 u junu ove godine. Gdje je Crna Gora kada je u pitanju vladavina prava danas i koliko je realno da ispunimo zadatke koji se od nas traže u tom zahtjevnom poglavlju do ljeta da bi dobili završna mjerila?

MINIĆ: Crna Gora i danas, kao i u prethodnom periodu, simulacija demokratije i vladavine prava. Ona značajno zaostaje u zadovoljenju prije svega svojih potreba u oblasti uspostavljanja vladavine prava a onda i u ispunjenju zadataka na putu priključenja Evropskoj uniji. Taj značajan zaostatak dijelom je posljedica svjesne opstrukcije od strane dobitnika tranzicije koji su do 30. avgusta 2020. godine bili na vlasti i koncipirali pravni, obrazovni, kao i ukupni sistem u skladu sa svojim ličnim, grupnim i drugim partikularnim interesima, na štetu opštih, u sistemu rigidne partitokratije transformisane u mafiokratiju.

Ispunjenje zadataka u vezi sa dosadašnjim mjerilima za poglavlja 23 i 24 nije bilo pretjerano zahtjevno. Odnosilo se na ispunjenje nužnih pretpostavki za uspostavljanje osnova za izgradnju i otpočinjanje djelovanja pravosuđa u skladu sa evropskim standardima.  Međutim, ključni problem je predstavljalo odsustvo političke volje vladajućih struktura da se iskreno posvete tom cilju. Njegovo  ispunjenje je predstavljalo ozbiljnu prijetnju najvišim nosiocima vlasti i njima bliskim strukturama “ostvarenim” u vrijeme i na način koji zahtijevaju ozbiljna preispitivanja u pravičnim postupcima pred samostalnim i nezavisnim organima efikasnog pravosuđa, koncipiranog od kredibilnih i kompetentnih ljudi na svim nivoima.

Dosadašnje  (podsticajne) ocjene našeg napretka od strane međunarodnih partnera, pozitivnije su od iskustva nas praktičara u svakodnevnom suočavanju sa tim sistemom. Vjerujem da će  ubuduće najozbiljniji problem biti ljudski potencijal obrazovan u postojećem obrazovnom sistemu i sa radnim iskustvom i navikama dosadašnjeg pravosuđa.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR POLITIČKE FILOZOFIJE IZ ZAGREBA: Postkomunizam se širio sa Zapada na Istok, a sada se proces obrće

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zapad se suočava s desničarskim primitivizmom koji je sa zgražanjem prije tridesetak godina gledao u Rusiji, Srbiji, Hrvatskoj, Slovačkoj, na Baltiku…Recentne su metode, dakako, obogaćene iskustvom amerikanskoga populizma

 

MONITOR: U Hrvatskoj se  očekuju  i predsjednički izbori krajem godine. Da li će se Zoran Milanović ponovo kandidovati  SDP-a ?

PUHOVSKI: Milanović će se gotovo sigurno kandidirati za još jedan mandat. I pritom je formula, izgleda, dosta jednostavna – pobjedi li HDZ opet na parlamentarnim izborima, Milanović najvjerojatnije pobjeđuje na predsjedničkima. On je zaposjeo i značajan dio desnoga biračkog spektra, a ljevica ga dobrim dijelom gleda kao svojega. Zeleno-lijeva opcija može kandidirati nekoga od svojih, no bit će to, gotovo sigurno, alibi-kandidat/kinja.

MONITOR: Dugo traje i verbalno izražena netrpeljivost Predsjednika i Premijera Hrvatske.  Postoji li ili ne, manje-više stabilna podrška djelova javnog mnjenja jednom odnosno drugom visokom dužnosniku RH?

PUHOVSKI: Biračko je tijelo u Hrvatskoj već dugo stabilno, katkada se čini čak i petrificirano, svakih nekoliko godina dolazi tek do prelaska manjega dijela neodlučnih na neku novu političku adresu, koja se uskoro najčešće gasi. Milanoviću je sada uspjelo privući dio desnice upravo agresivnošću, pa i prostaklukom. No, pravi je problem u tomu što između dvojice funkcionara, predsjednika i premijera, nema bitnih razlika u političkim pozicijama. Radi se, kako bi to davno („Pozorište u kući“) rekao Đuza Stojiljković: “Al’ da mi se da da sam glavni ja!“

MONITOR: Kada je u Saboru nedavno Ivan Turudić izglasan za državnog tužioca sudija Visokog krivičnog suda, Milanović je tražio sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost. Turudić se zbog bliskosti HDZ-u i afera koje su ga pratile još kao sudiju u zagrebačkom Županijskom sudu, smatra-od strane opozicije i dijela javnosti, pogrešnim izborom. Plenković ga hvali jer je poništio presudu kardinalu Alojziju Stepincu…Da li i u Hrvatskoj postoje „partijske“ sudije i tužioci?

PUHOVSKI: I u Hrvatskoj postoje partijski suci i tužitelji, Turudić se od ostalih razlikuje „samo“ po javnoj brbljavosti i nedostatku opreza, što je oporba zdušno koristila. No, to nije dugoročna tema, jer opozicija i tako već godinama tvrdi da je Državno odvjetništvo pod HDZ-ovom kontrolom (iako hapse uglavnom njihove funkcionar(k)e zbog korupcije, što je i logično, jer imaju decenijama vlast u rukama). S druge strane, tužitelj nije bitna figura ni u jednome pravosudnom modelu, ipak sud odlučuje na kraju.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 23. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VANJA ĆALOVIĆ MARKOVIĆ, MANS: Sveopšte blaćenje koje pogoduje DPS-u

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najdegutantnija je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema nikakvih dokaza. Imamo sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u. U  javnosti se stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama

 

 

MONITOR: Kako komentarišete posljednju sjednicu Odbora za bezbjednost, ono što joj je prethodilo i reakcije poslije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Meni se čini da ministar  Milović na neki način preuzima ingerencije nekih drugih institucija i da se ponajmanje ponaša kao ministar pravde. Iako nam je izuzetno potrebna upravo ta funkcija kada su u pitanju neke ključne reforme,  od vetinga,  preko Zakona o oduzimanju imovine, do Zakona o sprečavanju korupcije i niza drugih zakona koji građani godinama čekaju. Umjesto toga,  Milović se ponaša više kao ministar unutrašnjh poslova ili možda šef Agencije za nacionalnu bezbjednost.

Rasprava održana na Odboru je do sada nezapamćeno i nezabilježeno kompromitovanje sa svake strane. Zaista sam iznenađena da smo došli u fazu gdje je potpuno zaboravljeno sve ono što je radio prethodni režim zahvaljujući takvim optužbama. I stanje u koje nas je doveo kada su u pitanju sektor bezbjednosti ali i druge oblasti. To je krajnje razočaravajuće i pokazuje da umjesto da pokušavamo da izgradimo institucije, te se institucije sve više kompromituju.

Nadam se da će Vlada naći način i mehanizme da, poučena iskustvima svega onoga što se dešavalo na sjednici Odbora, nikad više ne dozvoli tu vrstu komunikacije između njenih visokih predstavnika.

MONITOR: Premijer se za sada drži po strani.  Kako vidite komentar ministra pravde  da je on Spajićeva politička kičma ?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da Milović najviše šteti  Spajiću i da on trenutno predstavlja veliki teret za izvršnu vlast. Sigurna sam da nikome ne bi bilo ugodno da neko  govori da je njegova kičma, jer to implicira da on kičme nema.  To je velika uvreda za premijera Spajića. Iznenađena sam da se bilo koji ministar usudio da na takav način govori o predsjedniku  vlade u kojoj vrši funkciju.

MONITOR: Kako vidite relaciju Demokrate – PES vezano za bezbjednosni sektor?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Očigledno je da tu postoje ozbiljne nesuglasice za koje mislim da su izuzetno loše i po Vladu i po društvo. Negdje je bilo za očekivati, s obzirom na sličnost u politikama PES-a i Demokrata, da između njih postoji skladnija  saradnja. Međutim, svjedočimo tome da se ti odnosi dodatno komplikuju pogotovo sa ovim prozivanjem od strane gospodina Milovića.

Za društvo bi  bilo važno kada bi se što prije dođe do nekog rešenja i kompromisa i kada je u pitanju slučaj Brđanin i sektor bezbjednosti. Taj  sektor je duboko kriminalizovan od strane prethodnog režima, i mislim da  ove nesuglasice tome samo pogoduju.

MONITOR: U raspravama koje smo imali prilike da slušamo pominju se slučajevi međunarodnih bjegunaca. Čekajući da se utvrdi jesu li optužbe osnovane, čini se jasnim da se  bjegunci koriste za domaću upotrebu?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ:  Umjesto da mijenjamo  sistem i ona diskreciona ovlašćenja koja je prethodna  vlast integrisala u sistem kako bi omogućila trgovinu sa kriminalnim strukturama, mi smo došli u situaciju da se ta rešenja itekako koriste. I veliko je pitanje da li se zloupotrebljavaju,  ili je to urađeno iz nekih konkretnih ličnih interesa.

Kada je u pitanju slučaj Čamgoz, evidentno je da je on optužen za najteža krivična djela i da je zahvaljujuči odluci ministra pravde i dalje u Crnoj Gori. Građani plaćaju ogroman novac da bi ga štitili, umjesto da bude isporučen Turskoj.

Da li je to pitanje neke loše procjene ili loše namjere, to treba da odgovori Specijalno tužilaštvo. Opet kažem, umjesto da se bavimo time šta se dešavalo u prethodnom periodu, da loše prakse i zakone ispravljamo, mi svjedočimo da se sada  multiplikuju afere koje se vezuju za aktuelnu vlast. Ono što je najdegutantnije je  hiperprodukcija afera, gdje svi svakog optužuju za korupciju, a nema  dokaza. Imamo jedno sveopšte blaćenje koje najviše pogoduje DPS-u.Tako se  u javnosti stvara utisak da su oni ako ne isti, onda makar da se služe istim ili sličnim metodama.

MONTOR: Kad smo već kod DPS, kako vidite izbore novog rukovostva te partije?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: Mislim da niko ne doživljava novo rukovodstvo kao nekoga ko zaista donosi odluke u DPS-u. Do refrome te partije apsolutno nije došlo. Tamo se i dalje nalaze svi oni mračni kadrovi iz prethodnog sistema koji suštinski povlače konce iza scene. Vjerovati da odluke u DPS- u donosi Danijel Živković a ne Milo Đukanović ne može ni najnaivnija osoba na planeti. Mislim da je ta šansa propuštena iz razloga što se vrlo teško može naći snage u toj partiji da se oslobodi tako moćnih i uticajnih kadrova koji su okruživali Đukanovića. Ovo je na neki način najveća neusluga tim  mladim ljudima koji su došli i koje niko ne shvata ozbiljno. Oni  služe kao neka vrsta maske illi pokrića za one koji bi danas trebalo da budu u zatvoru.

MONITOR: Koliko je Crna Gora danas, tri godine nakon pada DPS-a, promijenila  sistem i krenula u drugom smjeru?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ : Gotovo nimalo, upravo iz razloga što ne postoji sistemski pristup rešavanju ogromnih problema koje je DPS ostavio. Imamo neke napore od strane SDT i hapšenja pojedinih visokih funkcionera, međutim to je i dalje izuzetno malo, znajući sa kakvim obimom kriminalnih aktivnosti smo se suočavali. Moje očekivanje je bilo da će svaka izvršna vlast koja dođe posle DPS –a staviti sve resurse na raspolaganje Specijalnom tužilaštvu da bi se taj sistem što prije očistio. Evo vidimo da  ni tri godine poslije smjene vlasti SDT nema nove prostorne kapacitete, a kamoli da imaju pristup bazama podataka. Tri godine nakon smjene vlasti nemamo gotovo nijedan slučaj koji su nove vlasti objavile, da se odnosi na zloupotrebe prethodnog režima. Naprotiv, na nekom manjem nivou, ali vrlo zabrinjavajućem, imamo preuzimanje tih praksi, pogotovo kada je u pitanju partijsko zapošljavanje i nedostatak odgovornosti za izostanak rezultata. Očekivanja građana u velikoj mjeri su iznevjerena.

Moje očekivanje je bilo da će izvršna vlast, recimo, učiniti sve da utvrdi gdje se nalazi imovina koja je iznesena iz CG tokom  tri decenije vladavine DPS-a. Za to ne vidim da postoje bilo kakvi napori i da  je to bilo kome prioritet. Mislim da je prioritet da se ostane na vlasti,da se funkcije zgrabe i podijele  kako bi se što duže ostalo na vlasti, a ne da se uspostavi pravda. A ona je bitna, ne samo zbog radnji prethodnog režima, nego zbog toga što ako niko iz DPS-a ne bude odgovarao, neće odgovarati ni vlast posle . Mislim da je to i razlog zašto oni i ne pokušavaju da utvrde šta se ranije dešavalo nego iz tih praksi uče i očigledno, bar neke od njih, primjenjuju. Posebno me  strah je da će ako ostanu dugo na funkcijama, početi  da primjenjuju sve više tih praksi. Tako ćemo ući u  začarani krug gdje nema prevelike razlike između jednih i drugih struktura. Zato je strašno važno da insistiramo da postoji ogovornost DPS-a, da oni koji su uzeli ogroman novac zloupotrebama funkcija iz ove države taj novac vrate i završe u zatvoru, a ne da to postane normalizovano, pa da svako ko dođe na vlast može na taj način da se ponaša.

MONITOR: Tri godine kasnije, neobjašnjivom imovinom se gotovo ne bave institucije,već MANS. Objavili ste nedavno podatke vezano za slučaj Golubović, nakon čega je SDT formirao predmet.

MRKOVIĆ ĆALOVIČ: ASK je ona ista koja je bila u vrijeme prethodnog režima, čak je u pitanju i isti kadar koji je tu imenovan zahvaljujući očito i  preporukama Vesne Medenice. Skupština nije uradila ništa što je mogla da uradi i za šta je imala mehanizme da u prethodne tri godine promijeni takvo stanje. Sve dok na čelu bude kadar DPS-a sigurno nećemo imati ozbiljnijih rezultata. Ali je pitanje, zbog svega što sam ranije navela, da li će kadrovi nove vlasti postupati drugačije. Posebno brine to što nakon tri godine, od  našeg objavljivanja  slučaja gdje je u pitanju neko ko je u javnosti vrlo poznat, nismo imali maltene nikakvu reakciju od strane državnih organa. Ranije, dok su bili opozciija,  kada bi objavili takve informacije, oni bi danima komentarisali i pozivali institucije da djeluju. Sada je ta reakcija potpuno izostala. Dodatno, ukazujem da dva sina gospodina Golubovića i dalje rade u institucijama sistema. Na njih se vodi značajan dio te imovine. Jedan radi u Ministarstvu unutrašnjih poslova, drugi u Ministarstvu odbrane.  Makar u tom smislu bi institucije trebalo da krenu da djeluju i da vide odakle ta imovina i da li oni treba i dalje da ostanu na tim radnim mjestima, u tako osjetljivim institucijama sistema.

MONTOR: Koliko je onda realna najava da bismo do ljeta mogli ispuniti prelazna mjerla za poglavlje 23, 24?

ĆALOVIĆ MARKOVIĆ: U posljednje vrijeme se pokazalo da je proces evropskih integracija mnogo više politički nego što je zasnovan na stvarnim postignućima. Postoji veliki interes u EU da se što prije ubrza proces proširenja zbog rata u Ukrajini. U tom smislu je možda i realno da nam Brisel progleda kroz prste i neke formalne korake prihvati kao suštinske. Ako bi smo govorili o suštinskim reformama apolutno nije realno. Nijesmo napravili ništa ozbiljnije u prethodne tri godine, a kamoli da to završimo za par mjeseci.

MONITOR: Kako vidite 100 dana Spajićeve vlade?

MARKOVIĆ ĆALOVIĆ:  Kada je  u pitanju borba protiv organizovanog kriminala i korupcije, oblast koju MANS prati, tu nemamo puno napretka ako ne računamo trule kompromise oko imenovanja u pravosuđu. Za koje vjerujem da će nam se debelo osvetiti jer nismo,  po mom mišljenju,  došli do osoba, koje će imati dovoljno hrabrosti da se suprotstave organizovanom kriminalu i korupciji na najvišim nivoima.

Nemamo nijedan novi predlog zakona, iako smo imali mnoge predloge koji su dolazili iz ovih struktura dok su bili opozicija. Osim Zakona o slobodnom pristupu informacijama koji je kao predlog usvojen krajem prošle godine. Taj zakon bi tek trebala da razmatra Skupština. Ukoliko on bude usvojen u onoj formi u kojoj ga je Vlada preložila, to će biti ogroman napredak i daće dodatne alate i civilnom društvu i medijima da vrše jaču kontrolu vlasti i otkrivaju slučajeve korupcije i raznih zloupotreba. To je pozitivan signal  izvršne vlasti, da je spremna da predloži zakon koji će nju izložiti mnogo većoj javnoj kontroli.

Vidjećemo da li će on u toj formi biti usvojen u parlamentu ili će ga prekrajati amandmanima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo