Povežite se sa nama

INTERVJU

ALEKSANDRA BOSNIĆ ĐURIĆ, KULTUROLOŠKINJA I GRAĐANSKA AKTIVISTKINJA IZ NOVOG SADA: U Srbiji se opet dogodila „izdaja intelektualaca“

Objavljeno prije

2 godine

na

Cijena dugogodišnje diktature na kraju je uvijek previsoka

 

MONITOR: Dva puta je stvarana zajednička država utemeljena na jednoj vrsti političko-kulturnog nadnacionalnog identiteta jugoslovenstva, ali je trajala manje od jednog vijeka. Smatrate li to neuspjehom ili nekom vrstom putokaza?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Identetsko-etničke politike su već jednom gotovo nepovratno destruirale jugoslovenski politički i kulturni prostor. To što su i danas preovlađujuće u državama nastalim raspadom Jugoslavije govori o tome da je trauma bila i ostala suštinsko iskušenje za sve nas, a ona nikada nije uspešno prevaziđena jer se umesto agilne i odlučne dekonstrukcije identitetsko-nacionalističkih i populističkih ideoloških matrica dogodilo najpre njihovo tiho tolerisanje, a potom i njihovo utilitarno oživljavanje, jer je tako godilo većini političkih partija. Između populističkih povlađivanja, koja su strankama omogućavale nove i nove krugove manipulacije masama i racionalnog, nepristrasnog i pravičnog suočavanja sa ideologijama krvi i tla i njihovim konsekvencama, većina je odabrala ovo prvo. U Srbiji su, već deset godina, na vlasti protagonisti i promoteri nacionalističkih i šovinističkih politika 90-ih, pa se njihov rezultat danas jasno vidi, upravo u oživljavanju ideje „srpskog sveta“, kao prirodnog produžetka ideje velike Srbije. U Srbiji, na fakultetima i dalje predaju osuđivani ratni zločinci, njihove se knjige i dalje neometano promovišu, gradovi su oslikani muralima sa njihovim likovima, a ekstremno desničarske organizacije se, čini se, prema potrebi vlasti funkcionalizuju u procesu društvenog inženjeringa. Od najavljivanog puta u modernu državu i evropske integracije gotovo da nije ostalo ništa, osim iluzije koja se i dalje nudi međunarodnoj zajednici. Budući da Srbija nije izolovano ostrvo i da projekcija „srpskog sveta“ sve zloslutnije komplikuje političke situacije i u Crnoj Gori i u BiH, ta svojevrsna političko-kulturna nadnacionalna identitetska opcija koja bi se manifestovala u konkretnoj i upornoj saradnji i zajedničkom delovanju, pre svega, onog dela društva koje zovemo intelektualnom elitom, bila bi zaista svojevrsni putokaz za eliminaciju postojećih i budućih tenzija i konflikata.

MONITOR: I u vrijeme socijalističke Jugoslavije bilo je oštrih sukoba o karakteristikama ali i o nazivu jezika kojim se sporazumijevala i razumijevala većina građana te države, ali je njenim raspadom to dobilo gotovo isključivo političku i kvazinaučnu dimenziju. Tome je uslijedila borba oko umjetnika i naučnika, koja traje. Da li su to neminovnosti utemeljivanja novih nacionalnih država ili slabosti kulturno nerazvijenijih naroda i nacija?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: U Nacrtu Memoranduma SANU iz 1986. godine, integritet srpskog naroda i njegove kulture u čitavoj Jugoslaviji postavljen je kao sudbinsko pitanje njegovog opstanka i razvoja. Uzurpaciju kulturnog i nacionalnog srpskog identiteta autori su prepoznali u, kako su formulisali, dezintegraciji srpske književnosti i kulture: Na ovo „podvajanje“ i „rasturanje“ srpske književnosti istovremeno se prema nalazima sastavljača nacrta, kao deo precizno osmišljenog plana, nadovezuje i „prisvajanje“ i „rasparčavanje“ srpskog kulturnog nasleđa, te tako nisu ugrožene samo nacionalna sadašnjost i budućnost nego i nacionalna prošlost, pa dakle i celokupan nacionalni integritet i identitet srpskog naroda. Prisvajanje i rasparčavanje srpskog kulturnog nasleđa, smatrali su autori, ide tako daleko da se u školama uči kako Njegoš nije srpski pisac, da su Laza Kostić i Veljko Petrović Vojvođani, a Petar Kočić i Jovan Dučić bosansko-hercegovački pisci. Ovakve ideološke uzurpacije uvek svedoče o ozbiljnoj i opasnoj kulturnoj insuficijenciji koja se onda nadomešćuje ekspanzivnošću i političkim pretenzijama koje su u epilogu uvek izratito destruktivne. Bojim se da smo i dalje zarobljeni u njima.

MONITOR: Poznajete djelo Radomira Konstantinovića. Sadašnje stanje u Srbiji nazvali ste „beskrupuloznim multiverzumom“ koji oslikava populističku mašinu koja je privukla i nekadašnje ikone tzv. građanske elite. „Palanka“ kao da je nepobjediva?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Iako Palanka, kako je uporno upozoravao Konstantinović nema svoj idealni topos, te je moguća uvek i svuda, u Srbiji se, posebno poslednjih deset godina, čini da je ona doživela svoj veliki povratak i da preti da postane njeno trajno stanje. Manifestovana u nasilju nad svemu što je u bilo kom smislu otklon od homogenog kolektivnog ona svoj život produžava upravo održavajući paradokse svih vrsta, a jedan od njih je taj beskrupulozni multiverzum, populistički mehanizam u kojem su poželjni svi saglasni, bez obzira da li pripadaju levici ili desnici, i u kojem su zauvek nepoželjni i zapravo odstranjeni iz javnog prostora svi oni koji nisu spremni da ih ovaj mehanizam apsorbuje. Nažalost, u Srbiji se opet dogodilo ono što je Benda svojevremeno nazvao „izdajom intelektualaca“, a o tome najbolje svedoči trajnost autokratskog režima u kojem je građanska elita sistematski uništavana, prisiljavanja da trguje između opstanka i pristanka, između savršene nevidljivosti, prećutkivanja i prisutnosti u kreiranju kulturne paradigme. U onoj meri u kojoj su se građanske elite priključile ovom palanačkom utilitarnom diktatu u toj meri su prestale ili prestaju to da budu.

MONITOR: Srbija je na tri nedjelje do izbora. Šta će, biti novo 3. aprila kada se bude glasalo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Bez obzira na konkretan ishod glasanja, Srbija posle 3. aprila neće biti ista.

 

Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata

MONITOR: Novi Sad je „Evropska prijestonica kulture“, a u njemu se hapse aktivisti koji su pokušali da javnosti skrenu pažnju na farsičnu scenu komunikacije vlasti sa građanima. Iako ste, sigurno, i privatno bili pogođeni ovakvim reagovanjem vlasti, kome će ta afera i sve što je prati, donijeti „više štete nego koristi“?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Novi Sad je, izvesno, specifična Evropska prestonica kulture. Paradoksalno nastala, i nastaje i dalje, u kontekstu jednog autoritarnog režima. I čitav onaj set vrednosti koje evropske prestonice kulture sada već tradicionalno podrazumevaju, bez obzira na svoje poželjne raznolikosti, a te bi vrednosti trebale biti utemeljene u otvorenom društvenom i kulturnom modelu, u izrazitoj i aktivnoj interkulkturnoj komunikaciji, u snažnom razvoju participacije građana u kreiranju ukupne društvene i kulturne atmosfere i, najzad, u senzibiliranju publike na sve ove vrednosti, zapravo su gotovo fatalno osujećene upravo praksom autoritarnosti aktuelnog režima u Vojvodini i Srbiji. Novi Sad, kao evropska prestonica kulture, verovatno je jedini grad koji nosi ovu titulu, a u čijoj se scenografiji tokom ceremonije otvaranja ukazao, u svoj svojoj simbolici, lik Vojislava Šešelja. Izobraženi vojvoda je, naime, na toj gradskoj fasadi već godinama, ali slučajno ili namerno, njegov lik je te večeri i tih dana bio jasno vidljiv u pozadini kulisa, a ta je slika obišla Evropu i svet. Ponekad naša Evropska prestonica kulture zaliči na kulu sačinjenu od živopisnih karata, u koju su svoj umetnički angažman ugradili mnogi vrsni muzičari, glumci i umetnici svih generacija, ali čiji su temelji zloslutno trošni, budući da su ponikli i istrajavaju u ideološkim i nacionalističkim opsesijama poznatim iz devedesetih, na večitoj tenziji između ćirilice i latinice, koja se dovitljivo kombinuje na vizualima, plakatima i bilbordima, i na gotovo fascinantnom žongliranju i izbegavanju osetljivih tema. U našoj prestonici kulture, tako, nikada nije mogla da bude održana projekcija filma Quo vadis Aida?, Jasmile Žbanić, što bi naravno bilo sasvim prirodno. Čak i onda kada se te osetljive teme, tokom nekih festivalskih večeri, otvore gostovanjem neke regionalne predstave ili nekog regionalnog pisca, stiče se utisak da je reč o vešto projektovanoj simulaciji otvorenosti, jer je Novi Sad u kulturnom, jednako kao i u političkom, smislu već godinama unazad prestao da bude otvoreni grad. U njemu, naime, nema otvorenog prostora za one koji manje ili više ne podržavaju vladajući mejnstrim i ova farsična scena komunikacije vlasti sa građanima, koju pominjete, samo je jasna ilustracija. U Evropskoj prestonici kulture se delimo na poslušne i neposlušne građane, na poslušne i neposlušne manjine… za sada su građani ti koji su pogođeni, ali je sigurno da će ovako kreirana autoritarna atmosfera vlasti u budućnosti dovesti do njenog sopstvenog urušavanja.

 

Sankcije su više uznemirile Putina nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca

MONITOR: Zapad je Rusiji uveo nove setove strogih sankcija, mada ne i kada se radi o gasnom snabdijevanju EU. Radi se o skidanju sa pozorišnih, filmskih i muzičkih repertoara značajnih dijela ruske umetnosti. Otkazuju se već zakazani nastupi … U Rusiji je nekoliko čelnika kulturnih ustanova podnijelo ostavke, kao protest zbog invazije Rusije na Ukrajinu, što je čin velike hrabrosti. Kako te pojave da razumijemo?

BOSNIĆ-ĐURIĆ: Videla sam ovih dana tekst ruske analitičarke Tatjane Sanovaje koja kaže da je u Putinovom najnovijem javnom obraćanju očigledan prelaz sa ofanzivnih, agresivnih i pretećih nastupa prema Ukrajini, na defanzivne. U njegovim rečenicama „nismo imali drugi izbor“, „morali smo da pokrenemo vojnu akciju“, „ne želimo gomilanje žrtava“, po njenom tumačenju, očigledno je da su sankcije, njihova snaga i razmera, snažno pogodile Putina na emotivnom nivou, da čak deluje da su ga sankcije više uznemirile nego neočekivano snažan otpor Ukrajinaca. Sada, kako piše Sanovaja, uloga „fašista“ više nije namenjena ukrajinskim političarima, već establišmentu Zapada, kojeg Putin optužuje kao „istrebljivača i uništitelja ruske nacije“. Diktatorova ozlojeđenost izrazita je i prema svima koji se u Rusiji protive agresiji i oni su „unutrašnji neprijatelji i peta kolona“. Prema njenoj proceni, vrlo uskoro, sve i svako ko u sebi, iz Putinove perspektive, ima bilo kakav prizvuk nacionalne izdaje biće uništen na svim nivoima javnog života, dakle ne samo u medijima i opozicionim partijama, već i u prosveti, nauci, kulturi… I to je, nažalost, neka vrsta nepisanog pravila – žrtve diktatora i agresora nikad ne budu samo projektovani neprijatelji spolja, već i oni iznutra. Ti nesaglasni građani tako bivaju osuđeni na neku vrstu taoca diktatorskih i autokratskih režima i trpe dvostruko. Ovaj neveseli epilog je dokaz da je cena svake dugogodišnje diktature na kraju uvek previsoka.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

BLAGOJE GRAHOVAC, ANALITIČAR GEOPOLITIKE I GENERAL U PENZIJI: Crna Gora nema umne političare, nego političke šalabajzere

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Crna Gora je na dobrom putu sa aspekta geopolitike, geostrategije, političkog i ustavnog određenja, ali u žižu treba staviti struku i nauku, i ne dozvoliti da sve to pozoblje dnevno politikanstvo, koje postaje puno profitabilnije

 

 

MONITOR: Konflikt na relaciji premijer – predsjednik države odražava se i na zakazivanje sjednice Savjeta za odbranu i bezbjednost, koja je konačno održana krajem ove sedmice. Ministarstvo odbrane tvrdi da zbog toga bezbjednost države i oficiri vojske snose ogromne posljedice. Kako to vidite?

GRAHOVAC: Psihologija je utvrdila da je najjači osjećaj muške povrijeđenosti i sujete izražen kod muškarca ne onda kada sazna da ga je zakonita supruga prevarila sa drugim muškarcem, nego onda kada sazna da ga je prevarila ljubavnica. Možete zamisliti kako to izgleda kod onih, koji su ponikli u istom političkom jatu, kao dvojica pomenutih, kada se zna da su političke opsesije jače nego što su one ljubavne. Dodatno je sve to komplikovano kada se sudare različiti ljudski karakteri – jedan tipičan politički šalabajzer, a kod drugog naglašena marljivost uz lični egocentrizam. Politička bura je neminovna.

Ranije sam u vašem listu objašnjavao da je za društveno i političko stanje u zemlji najbolje onda kada vlast udara na vlast. Tada je država spašena. Decenijama smo imali prividnu državnu i političku idilu, dok je država kontinuirano propadala. Takođe sam naglašavao da je neminovno potrebno da se u državi desi četiri do pet brzih smjena vlasti, da bi i država i društvo stabilno krenuli naprijed.

Što se tiče posljedica sukoba Spajić-Milatović, one su ogromne. Da ih ne objašnjavam pojedinačno, naglašavam da među njima je najjača posljedica po vojsku lični osjećaj pripadnika vojske kada uoče da ispred njih nemaju komandanta.  Metafora “lutaju kao guske u magli” je nastala u vojničkom ambijentu, u slučaju kada vojska izgubi komandantsko vođstvo.

MONITOR: Predsjednik parlamenta Andrija Mandić predložio je izmjene Poslovnika Savjeta, kako se više ne bi odlučivalo jednoglasno, već većinom glasova. Kako ocjenjujete taj prijedlog i šta ako bude usvojen?

GRHOVAC: Politički gledano, svi oni su za Andriju Mandića nedozrela djeca. Iako  o državnim pitanjima Mandić i ja imamo potpuno suprotstavljene stavove, imam pozitivno mišljenje o njegovim ljudskim osobinama, koje sam uvidio dok sam radio u Skupštini Crne Gore.

Problem treba tražiti u političkoj, a ne u ljudskoj ravni. Da li Mandić zaista Crnu Goru smatra kao matičnu državu svih njenih građana, uključujući i etničke Srbe, ili  i dalje Srbiju smatra matičnom državom svih Srba? Ja to i politički, i ljudski posmatram drugačije. Iako sam po rođenju etnički Srbin, rođen u drugoj državi, otkako sam stekao biračko pravo prije nekoliko decenija, Crnu Goru smatram svojom matičnom državom. Tu pripadam, gdje mi je biračko mjesto, u Momišićima, u Podgorici. Od svih principa koje propagiraju globalisti, prihvatio sam samo jedan, a to je “razmišljaj globalno, a radi lokalno”.

Rad Savjeta za odbranu i bezbjednost je ustavna kategorija, pa je izmjena Poslovnika o radu tog organa perfidan atak na Ustav. U tome vidim pogrešnu političku namjeru predlagača.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PREDRAG KOJOVIĆ, POSLANIK U PREDSTAVNIČKOM DOMU PARLAMENTARNE SKUPŠTINE BIH: BiH je u prioritetu spoljnopolitičkih interesa SAD i oni hoće da to svi znaju

Objavljeno prije

2 dana

na

30 Augusta, 2024

Objavio:

Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid

 

 

MONITOR: Šef CIA i član kabineta predsjednika Bajdena, Vilijam Berns, upravo je završio posjetu Zapadnom Balkanu. U Sarajevu se sastao sa šefovima bezbjednosnih službi ,tako i sa članovima Predsjedništva među kojima je i Željka Cvijanović-pod sankcjama SAD. Analitičari smatraju neobičnim da se direktor CIA sastaje sa izvršnom vlašću. Da li to govori o urgentnosti ispunjavanja njegove agende?

KOJOVIĆ: Vrijeme direktora CIA-e je dragocjeno, posebno u aktuelnim geopolitičkim događajima, i ne troši se na protokolarne i besciljne posjete. Sasvim je sigurno da je i posjeta sekretara Bernsa bila takva. Koja od njegovih aktivnosti je bila stvarna svrha, a koje su aktivnosti bile maskiranje, teško je reći. Nesumnjivo je da su određene informacije razmijenjene i da je poruka koja je trebala biti prenijeta -prenešena.

Na simboličkoj ravni, poruka ove posjete je jasna: BiH je u prioritetu SAD vanjskopolitčkih interesa i oni hoće da to svi znaju.

MONITOR: Iz reagovanja Milorada Dodika reklo bi se da su najvažnije teme ovog sastanka bile njegove prijetnje secesijom RS i opasnost od terorizma. Na Instagramu Dodik je tvrdio da nikad nije pominjana secesija. Da li se može spekulisati da je Berns pomenuo i mjeru udaljavanja Dodika iz političkog života ?

KOJOVIĆ: Ne mislim da je direktor CIA-e došao u Sarajevo da razgovora ili srčano debatuje o Dodikovoj opasnoj retorici. Vjerovatno je došao kako bi, licem u lice, podsjetio one koji narušavaju suverenitet i teritorijalni integritet BiH da SAD neće mirno stajati sa strane, i gledati kako se u predgrađima Sarajeva podiže novi Berlinski zid.

MONITOR: Vilijam Berns je bio i ambasador u Rusiji, ali i u neposrednim kontaktima sa šefovima ruskih obavještajno-bezbjednosnih službi, od početka rata u Ukrajini. Da je tema bio i uticaj Rusije na Zapadnom Balkanu, jasno je iz ponašanja Aleksandra Vučića koji je odmah razgovarao i sa ruskim ambasadorom u Beogradu, Bocan-Harčenkom. Djeluje da je i Rusiji poslata neka „mala pošta“ sa ove turneje?

KOJOVIĆ: Ne sumnjam da su Srbija i entitet Republika Srpska razgovor sa sekretarom Bernsom odmah raportirale onome za koga smatraju da im je nadređen.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE ĐURĐIĆ, TVORAC EVROPSKE BUDUĆNOSTI: Budućnost je ispunjavala moj život

Objavljeno prije

1 sedmica

na

23 Augusta, 2024

Objavio:

Tada sam rekao: mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri poslije Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još štošta učinjeti

 

Starijim ljubiteljima sporta ne treba predstavljati dr Rada Đurđića. Za one mlađe, ukratko: u periodu od 1983. do 2003. bio je na svim rukovodećim pozicijama u ŽRK Budućnost, od člana uprave, generalnog direktora, predsjednika… ŽRK Budućnost je za to vrijeme, od debitanta u moćnoj Prvoj ligi nekadašnje SFRJ, postala klub koji je osvojio 29 trofeja, dva evropska, igrala šest puta u polufinalu Kupa evropskih šampiona. Uporedo je obavljao je i funkcije predsjednika Rukometnog saveza Crne Gore, Rukometnog saveza tadašnje SR Jugoslavije/ Srbije i Crne Gore. Bio je predsjednik Crnogorskog olimpijskog komiteta.

Đurđića smo kontaktirali prije skoro dva mjeseca, kad je u žiži javnosti bila priča oko mogućeg gašenja sportskog giganta Crne Gore. Ekskluzivno za Monitor, on iznosi široj javnosti nepoznate detalje o funkcionisanju kluba, prije nego ga je DPS uzeo pod svoje zarad političke promocije.

ĐURĐIĆ: Budućnosti sam posvetio dvadeset godina života. Djeca su mi rasla a za te dvije decenije nijedno ljeto nijesmo proveli zajedno. Supruga ih je vodila na more kod tetaka, mojih sestara. Ja sam, s obzirom da je kraj sezone, nalazio sredstva za isplate igračica, u prelaznom roku pojačavao ekipu za narednu sezonu, obezbjeđivao mjesta za pripreme… Taj virus kojim me je inficirao pokojni Vinko Kandija, učinio je da zapostavim perspektivnu univerzitetsku  karijeru, tada magistra sociologije, tako da sam doktorat na FPN beogradskog Univerziteta stekao nakon odlaska iz kluba i sportskih organizacija.

MONITOR: Šta smatrate najvećim uspjehom Budućnosti koju ste vodili?

ĐURĐIĆ: Smisleno projektovati, graditi i izgraditi klub koji pripada evropskom vrhu je, bez sumnje, uspjeh kojim svaki neimar može da se ponosi. Sve je to rađeno sa izuzetno skromnim sredstvima, jer za svo to vrijeme nijesmo imali siguran, konstantan, a najmanje kvalitetan  izvor finansiranja. Ipak, Budućnost je trajno i upečatljivo fiksirana na elitnoj rukometnoj mapi Evrope.

Međutim, intimni doživljaj možda i najvećeg uspjeha, jeste činjenica da sam, i pored uslova u kojima smo bitisali, u godini (1989/90), kad su otišle i poslednje igračiče iz zlatne generacije titogradskih rukometašica (sestre Mugoša – Ljilja, Svetlana, Stanka, Olga Pejović, Zorica Pavićević, Katica Lješković i dr), i godini koja je mogla označiti i potop jednog evropski prepoznatog kluba, uspio da dovedem nekoliko najboljih igračica svijeta u tom periodu. Natašu Cigankovu, najbolje krilo svijeta, Larisu Karlovu, igračicu čuvenog trenera Igora Turčina i višestrukog evropskog šampiona Spartaka (Kijev), najbolji lijevi bek na planeti, Natašu Guskovu, igračicu XX stoljeća Rusije, Tanju Šalimovu, najboljeg golmana svijeta.

Neprocjenjiva je blagost da će u njihovim impozantnim biografijama, na stranicama istorije rukometa posvećenim najboljima, stajati da su ove rukometne dive nastupale za ŽRK Budućnost, Podgorica, Crna Gora! Neprocjenjiv je sportski i nacionalni dobitak dovođenje jedne Maje Savić, Bojane Petrović – Popović, najboljih igračica svijeta, sada sjajnih trenerskih stručnjaka, sjajne, srebrne olimpijke, Sonje Barjaktarević… Ima toga još mnogo, baš mnogo.

Ipak, nešto što me čini izuzetno ponosnim u najvećem ljudskom dometu, jeste činjenica da  su sve ove sjajne rukometašice – o crnogorskim i jugoslovenskim da i ne govorim, to se već znalo – dolazile u naš klub uz usmeni dogovor o uslovima igranja. Da pojasnim, u Registracionom pravilniku RS Jugoslavije postojala su dva ugovora, tzv.registracioni (članstvo, pravo igranja) i posebni (u kojem su precizirani finansijski i materijalni uslovi), koji je imao karakter poslovne tajne i dospijevao je na organe saveza – arbitražu, samo u slučaju nepoštovanja ugovornih obaveza.

Te posebne (uslovno –profesinalne) ugovore igračice Budućnosti nijesu potpisivale, iz prostog razloga jer je postojalo veliko i nikad izigrano povjerenje između njih i direktora! Postojala je moja riječ čije ispunjenje me skupo koštalo!

MONITOR: Budućnost su vodili i vrhunski treneri.

ĐURĐIĆ: Bez namjere da bilo koga potcijenim, uvrijedim i slično, ovog puta ponavljam da su, u moje vrijeme, u  Budućnost treneri dolazili da bi uzeli trofeje (osvojiti ima drugo značenje). Većina njih. Samo je  neprevaziđeni Vinko Kandija, bio ispred ekipe i još dvojica trenera, Korejanac Lim Jong Čol i Saša Panov (u prvom izdanju 89-92), bili su stručnjaci koji su svojim znanjem i reputacijom bili na nivou ekipe koju su vodili.

MONITOR: Koji je tada bio pravni status Budućnost?

ĐURĐIĆ:  U doba SFRJ svi su klubovi bili društvene organizacije. ŽRK Budućnost je bila amaterski klub. Nastankom novih država mijenjala se regulativa. Tako smo prvi put 2002. godine registrovali klub kao NVO, sa dva osnivača (Rade Đurđić i Darko Šuković),  gdje sam ja bio pravni zastupnik i generalni direktor.

Poslije toga odrađene su još dvije „preregistracije“ i to 2012. ( Slavoljub Stijepović, ministar sporta)  i 2018.( u vrijeme mandata Nikole Janovića). Nedavno smo vidjeli  da je Skupština ŽRK Budućnost dala saglasnost da se osnivačka prava sa nekoliko fizičkih lica prebace na Glavni grad Podgoricu. Interesantno je da u procesu prethodnih „preregistracija“ mene kao važećeg zakonskog zastupnika i osnivača niko nikad nije pitao za saglasnost da se promijeni vlasnička struktura kluba!?

Kako je odrađena „preregistracija“ bez pisane saglasnosti osnivača i prenosa osnivačkih prava na druga lica, nije mi jasno, u svakom slučaju je – nelegitimno!

MONITOR: Kako se finansirala ŽRK Budućnost?

ĐURĐIĆ: Kao i većina sportskih klubova, Budućnost je u periodu 1983-1988.,  iz budžeta tadašnjeg SIZ-a (Samoupravne interesne zajednice, prim. M.K) za sport dobijala određena sredstva za troškove takmičenja, opreme, putovanja… Rukometašice su imale neke stipendije. U raznim periodima imali smo i povremene sponzore poput Kombinata aluminijuma Titograd, Duvanskog kombinata, najduže je to bio Zetatrans. Ali to nijesu bili konstanti sponzori, još manje – izdašni!

Ad hok je pomagao Promonte (sad One Crna Gora). Država (Crna Gora) je tek 1998. godine poslije polufinala Kupa šampiona, čime smo i zvanično postali dio velike rukometne četvorke, pokazala određeni interes i finansijsku podršku.

Bio je to period raskola u tada jedinstvenom DPS-u  i začetak zagovaranja  crnogorske nezavisnosti. A boljeg promotera partija i država nije imala od ŽRK Budućnosti, niti sportski klub s kojim bi se bolje identifikovala. Uz to bili smo magnet za publiku.

MONITOR: A kako ste obezbjeđivali nedostajuća sredstva?

ĐURĐIĆ: U značajnom obimu – lično. Danas to možda zvuči pretenciozno ili nemoguće, ali je tako. Od 1983. do 1998. godine volonterski sam radio u klubu, a dohodak koji sam tada ostvarivao na fakultetu, čak i topli obrok (20DM), nijesam nosio kući, porodici, nego dijelio igračicama, za elementarne tekuće, životne potrebe!

Međutim, novac za odigravanje utakmica (za službena lica), putovanja, smještaj u hotelima i slično pozajmljivao sam, najčešće, na kamatu. Zbog nagomilanih dugova morao sam da prodam kuću od 450 kvadrata u elitnom podgoričkom naselju ispod Gorice, koja je tada vrijedila preko milion eura (danas i dva miliona), ali je parcijalno prodata (dio po dio) ili zbog nevraćenih kredita (opet zbog kluba) za mnogo, mnogo manji iznos. Inače, u toj kući su tri trosobna stana, skoro deset godina, besplatno koristile rukometašice sa strane (Rusija, Ukrajina, Srbija)! Poslije mog odlaska iz kluba, iako je tadašnji predsjednik, a i članovi uprave, znali za dug koji sam napravio zbog poštovanja dogovorenih obaveza prema igračicama, sva potraživanja fizičkih lica ostala su moja obaveza.

Zato  moja porodica, moja djeca i ja već dvadeset godina otplaćujemo više dugoročnih kredita komercijalnim bankama koji su iznosili preko 500 hiljada eura, a sa kamatama – milion! Za svu ovu priču postoji dokumentacija, ugovori sa bankama i slično. Znam da ogroman broj rukometnih i sportskih radnika veoma dobro zna i ovu stranu medalje (za mene i moju porodicu, više nego ružnu), ali evo mogućnosti da i šira javnost spozna koliko je Rade Đurđić zaradio od vođenja i pravljenja evropske Budućnosti.

MONITOR: Iz kluba ste otišli u proljeće 2003. godine, kad je predsjednik bio Branimir Gvozdenović, tadašnji potpredsjednik Vlade. Zašto?

ĐURĐIĆ:  Zato što sam, nestatutarno, nepravno, od strane tadašnje uprave, a sve iz nekih ličnih, privatnih, razloga, uz podršku onih koji su mogli odlučivati o svemu i svačemu u našoj državi, onemogućen da na statutaran način obavljam funkciju generalnog direktora kluba (preglasavanjem na Upravnom odboru), te je moja funkcija, ustvari, marginalizovana, pa sam dao neopozivu ostavku.

Na taj način urušen je sistem organizacije, koji sam decenijama izgrađivao, koji je dao do tada, najznačajnije rezultate u istoriji crnogorskog sporta. I tada sam rekao, mene su pobijedili, a oni (i klub) izgubili! Ne čine klub velikim samo rezultati. Do njih se može doći na više načina. Novcem, recimo, koji je bio glavni faktor u eri post Rada Đurđića, kad su se mogle kupiti sve najbolje igračice svijeta i još što šta učinjeti.

MONITOR: Kako vidite sadašnju situaciju kad je Glavni grad preuzeo osnivačka prava nad klubom?

ĐURĐIĆ: To je najbolja stvar koja se klubu, u ovom momentu, mogla desiti. Izuzetno je značajno što je Glavni grad preuzeo najtrofejniji crnogorski sportski klub u cjelosti. Pod ovim podrazumijevam i vođenje i finansiranje kluba. Vjerujem da su na ovaj  način stvoreni sigurnost i uslovi da se zadrži takmičarski nivo Lige šampiona i sačuva reputacija koja je decenijama teško sticana.

Milivoje KOVAČEVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo