Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽIDAR ANDREJIĆ, UREDNIK BEOGRADSKOG DNEVNIKA DANAS : Srbiju treba “rasklopiti”, pa sklopiti

Objavljeno prije

na

Srbija teško može da postane moderna, demokratska i prosperitetna država bez temeljnog ,,rasklapanja” i ponovnog sklapanja, a to je nemoguće bez ustavotvorne skupštine, s tim što tome treba da prethodi izbor vlade, koja bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta i koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike

 

MONITOR: Kada biste imali takvu moć šta biste u Srbiji prvenstveno promijenili da ona postane moderna, demokratska i prosperitetna država?

ANDREJIĆ: Bojim se da Srbija teško može da postane država kakvu idealno sugerišete u pitanju bez temeljnog „rasklapanja“ i ponovnog sklapanja. To je, pak, i javno sam to beležio i zastupao na malom broju mesta gde mogu da objavljujem, nemoguće bez – ustavotvorne skupštine. Prethodni korak bi bio izbor vlade sa mandatom za  sazivanje  te skupštine. Ona bi morala da bude sastavljena od neukaljanih ljudi od integriteta, po mogućstvu sa političkim i pravnim, konstitucionalnim iskustvom, ali koji nisu bili ogrezli u nemoral tranzicione politike. A u skupštinu bi se „pozvali“ svi relevantni politički i društveni činioci, sada „zatomljeni“ mladi ljudi kakvih je prepuna Srbija, ali im se ne daje šansa, kao i eksperti koje predloži pomenuta vlada, po liku i obličju sopstvenom.

MONITOR: Protesti u Srbiji potiv aktulenog režima počeli su prije pola godine. Šta je do sada njima postignuto?

ANDREJIĆ: Oni su nedvosmisleno razdrmali trenutne političke odnose i sprege u Srbiji, uprkos bagatelizaciji od strane vlasti. I njoj su ukazali da mnogo toga mora da se menja, ali su pre svega pokazali da u Srbiji ima ljudskog i građanskog potencijala za normalizaciju društva. Takođe, podastrli su sve rezerve građana prema političkim partijama i liderima, a , iako nije gotovo nigde to javno iskazano, ukazali su da rešenja nema bez onog koje ukratko predstavljam u prvom odgovoru.

Nedvojbeno, nesnalaženje u samim protestima, konfrontacija ideja među samim učesnicima, koja nije našla adekvatnu artikulaciju, ukazala je na slabosti srpskog društva, ali i na nedostatak snaga i ideja, a ne samo načelnih ideologija, koje mogu da integrišu šaroliki građanski potencijal, odnosno da ga usmeravaju ka progresu i uz tu šarolikost. Videle su se i mnoge zablude “običnih” ljudi  i građana o “lakoći” promena, kao i ona da je ponavljanje “starih lica” na političkoj sceni nešto što treba odbaciti. Ne, treba sistem ustrojiti tako da se “starim licima” i liderima onemoguće muljanje, interesne sprege koje ne prezaju ni paktove sa političkim protivnikom i režimom.

MONITOR: Je li, kako tvrde iz opozicije, „pobunjena Srbija uspjela da pritjera Aleksandra Vučića uza zid“?

ANDREJIĆ: Ne, to su motivacione parole koje su kadgod kontraproduktivne, nepromišljene, zasnovane na manjku ideja i višku osvrtanja unazad na protestnu kolonu uz oduševljenje „uf, vidi koliko nas je!“ Ali, rekoh, sve to jeste zabrinulo vlast i ljude režima, vidljiva su neka popuštanja, ali na manipulativan način. To vladanje manipulacijama može se održati mnogo duže nego što opozicija misli, pa i po cenu zaoštravanja do svođenja zemlje na „populistički logor“. Ali, to istovremeno nosi i rizik strašnih lomova i veliko je pitanje za vlast – čitati Vučića  koji to dobro zna – dokle veruje, tojest dokle će biti tvrdoglav u manipulaciji svojim podanicima, a kad će shvatiti da se lomovi mogu preduprediti dijalogom.

Kad kažem manipulacija, dobar je primer lažni, izveštačeni i zakasneli poziv na ad hoc zakazan dijalog o Kosovu u Skupštini. Samo zarad dodatnog izvrgavanja ruglu one opozicije koja parlament bojkotuje. A kad Evropska komisija stavi primedbe na rad Skupštine i odnos prema opoziciji, oni kažu pa evo zvali smo ih. Izveštaj je za čitavu 2019. a poziv je došao jedva nedelju pred sednicu…

MONITOR: Kako toliko godina Vučiću uspijeva da, kako mnogi kažu, radi što god hoće i kad god hoće?

ANDREJIĆ: On je vešto iskoristio nedostatke izbornog sistema koji omogućava zloupotrebe. Manipulacijom sa krajnje suprotstavljenim gledištima i idejnim i političkom stavovima koji zastupaju i nepreležano i neprežaljeno radikalstvo i evropejstvo, uz politički marketing koji  računa sa zaboravom do operacija sa notornim lažima, te svođenjem javnosti na javnost pijace, Vučić uspeva da  pokupi četvrtinu ukupnog biračkog tela. To prevedeno na odnose izašlih, apstiniranih i suprotnoglasajućih na kraju ispadne na 50 odsto izašlih. Ta se činjenica kasnije razrađuje i dorađuje, potkrepljuje mitom, korupcijom, partijskim zapošljavnjem uz zastrašivanje i negovanje kulta vođe.

I sve je to uronjeno u najveću višedecenijsku, ma, viševekovnu pošast  Srbije – pristajanja, navikavanja na sve, povlađivanje, oprtunizam. Kad je prvi put počeo da javno ućutkuje ministre, dere se na njih, a oni ćute, videlo se da se pred njim lagano rasprostire polje beščašća po kome on može da jaše kako hoće. I koga hoće.

MONITOR: Mnoge  javne ličnosti u Vučiću pružile podršku na predsjedničkim izborima ili  ne reaguju na ono što on radi od Srbije i njenih građana. Je li to Srbijom zavladao  strah da se rizično javno pobuniti protiv bilo čega ili je u pitanju nešto drugo?

ANDREJIĆ: Deo odgovora je u prethodnom odgovoru – da i strah i korumpiranost, i linija nezameranja, lični i profesionalni ćar… Ali videli smo i primere “razumnog” i razumljivog straha od osvetničkih poteza koji ne prezaju ni od prebijanja, pretnji, podmetanja, medijskih harangi… U ne samo simboličnoj ravni, vi ovde imate tvrdnju državnog sekretara koji hvali, na primer,  medijsku situaciju podatkom da, eto, ovde odavno nije ubijen ni jedan novinar, a eto u eunskoj Slovačkoj  i na Malti se i to dešava.

MONITOR: Da li će predstojeći parlamentarni izbori označiti kraj Vučićeve diktature i na koje se snage u Srbiji može računati da do toga dođe?

ANDREJIĆ: Ne, ne verujem da će sami sledeći izbori, pa čak i uz prihvatanje dela ili u celosti primedbi koje se odnose na izborna pravila, a koje je deo opozicije ponudio uz pomoć struke, bitno promeniti odnos snaga u srpskom parlamentu. Vlast već vrši obimne pripreme, ne računajući kontra-kampanju „Budućnost Srbije“, kroz razmeštanje svojih ljudi na srednje pozicije svuda po Srbiji. Oni imaju uticaja na konkretne privredne i ekonomske tokove, ali i na modeliranje, odnosno urušavanje svesti i civilizacijskog nivoa društva. Vlast već obrazuje „rezervne“ stranke i računa na popuštanje do mere da bojkot-opozicija ne odustane od bojkota ili da trik-popuštanje izvede u poslednjem času kao sa sednicom Skupštine o Kosovu, da dalje ogađuje opozicione prvake. A znajući strukturu ličnosti vladara, moguće su i dosetke i potezi kakve zdravoj političkoj logici ni na um ne mogu pasti… Možda je moguća promena vlasti i na neki drugi način, ali tek to ne valja…

MONITOR: Kosovo je i dalje vrlo aktuelna politička tema. Nedavno je Vučić rekao da će o Kosovu građani odlučivati na referendumu ukoliko ne bude postignut kompromis sa Albancima. Treba li referendumom rješavati status Kosova ili drugačije?

ANDREJIĆ: Ustav podrazumeva referendum, ali i Ustav je promenljiva kategorija. Vučić reče da “pravo prati stvarnost”, a stvarnost većine za promenu Ustava, na primer, može da bude podrška šešeljevaca Vučiću –  a i on sam to jeste još uvek kao i dobar deo glasčkog mu tela – za “rešenje” Kosova, “ako se odrekne EU”. Ovo Vaše pitanje je isuviše logično i normalno da bi se iz vizure današnje Srbije na njega normalno odgovorilo. Jer, mislim da su i potencijalni sporazum o Kosovu, pa i referendumsko pitanje, u glavama glavnih pregovarača – naravno i prištinskih – zamišljeni kao nešto dvosmisleno, prevarno, što će se teško razumeti, a moći da se tumači i ovako i onako. Uostalom, na postsocijalističkom Balkanu nije bilo malo međunarodnih akata koji se zovu, na primer – okvirni sporazum, o “visokim predstavnicima” kao eufemizmu za guvernere i da ne govorim.

MONITOR: Da li će zastoj u dijalogu između Beograda i Prištine, odnosno problemi koji su nastali u takozvanoj normalizaciji odnosa Srbije i Kosova, usporiti evropske integracije Srbije?

ANDREJIĆ: Da, one već usporavaju proces, a novo je to što se sada čini da to usporavanje svima odgovara i “neproširljivoj” Evropi i našim prevarantima koji uključujući se tobož i verbalno u EU uvek drže otvorena i “zadnja vrata”.

MONITOR: U ovogodišnjem Izvještaju o napretku Srbije u procesu pristupanja EU piše da Srbija nije ostvarila nikakav napredak u oblasti slobode izražavanja. Šta na to kažete?

ANDREJIĆ: Pa i nije, kad je, videli smo, glavni “državni” argument da se više ne ubijaju novinari. A ka će, ne znamo…

MONITOR: Kako izgleda medijska scena u Srbiji. Koliko mediji poštuju profesionalne standarde, objavljuju li lažne  informacije u korist vlasti, je li većina pod kontrolom vlasti…

ANDREJIĆ: Suvšna pitanja, medijska scena ne izgleda nikako, profesionalni standardi, šta to beše, prvo vlast laže, pa ovi objavljuju, a onda obrnuto i tako unedogled, većina jeste pod otvorenom ili suptilnom kontrolom, ili izložena nezamislivim pritiscima. Bukvalno nezamislivim – imali smo i ovakaj slučaj – tabloidi su počeli besomučnu kampanju protiv neke nove firme koja proizvodi sokove, jer navodno krši pravila o ispravnosti proizvoda za ljudsku upotrebu i sastavu na deklaraciji. A samo zato što te proizvode reklamira televizija  koju lično Vučić izvrgava ruglu i napadima da je izdajnička agentura…  Sve manje je i pravih novinara, opšte pristajanje i njih potapa.

                                    Veseljko KOPRIVICA
 Fotografije: Peđa Mitić

Komentari

INTERVJU

HADŽEM HAJDAREVIĆ, KNJIŽEVNIK IZ SARAJEVA: U BiH su fašisti u znatnoj mjeri u vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Aktuelne probleme bosanskohercegovačke države i društva prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći

 

MONITOR: Koji su najveći problemi u današnjoj Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Nema tog problemoskopa, niti nekog, da se našalimo, ovozemaljskog problemjera kojim bi se preciznije moglo “odrediti”, “klasificirati”, “izračunati” aktualne probleme bosanskohercegovačke države i društva! Ja te probleme prvenstveno vidim u kontinuiranim antibosanskim neofašističkim politikama beogradskih i zagrebačkih centara klerofašističkih moći… Vlasti u Zagrebu i Beogradu, preko svojih naciziranih satelitskih ispostava u Bosni, bjesomučno, od disolucije Jugoslavije pa sve do danas,  ustrajavaju na mentalnoj i svakoj drugoj kolonizaciji bh. društva, a kad se tome doda razroko ideološko nejedinstvo, nesnalaženje,  stranačko politička cirkusanija onih bosanskih snaga koje se vole prikazivati patriotskima, onda to “razvlačenje pameti”, kako se živopisno izrazio jedan od đeneralskih ratnih zločinaca, kao da će trajati do Dana sudnjega. Kako nikad nisu “definirani” uzroci i posljedice agresorsko-genocidnih politika/ratova od 1991. do 1995. godine, ostavljena je mogućnost da se suksecivno reaktualiziraju mnogi socijalnopolitički i socijalnopsihološki problemi u Bosni i na Balkanu. Devedesete  su bile nastavak Drugoga svjetskog rata; nanovo su orgijali i četnici i ustaše. Sadašnje veličanje osuđenih ratnih zločinaca, negiranje genocida, ignoriranje zločina i posljedica zločina, nije ništa drugo do prihvatanje fašizma kao vlastite nacionalne kulturne tečevine. Tako se ponašaju mnogi političari u Zagrebu, tako se ponaša vlast u Srbiji, tako se ponašaju njihovi profašistički sateliti u Bosni… To su najveći problemi države Bosne i Hercegovine!

MONITOR: Šta  BiH najviše nedostaje?

HAJDAREVIĆ: Osjećanje sigurnosti njenih građana. Mirovnim sporazumom skrpljenim u Daytonu nametnut je antigrađanski, naciokratski, idiotski koncept vlasti, u svemu, od politike do ekonomije, pa je dojučerašnjim ubicama, a koju godinu kasnije i “haškim pitomcima”, povjereno postdejtonsko “instaliranje vlasti”, čime je pometena normalnija i dugoročnija sigurnost bh. građanina. Pripadam onima koji su uvjereni da su granice države BiH na Drini, Savi, Uni visoke do nebesa, ništa njih nikad neće pomjeriti, ali nažalost svi ćemo prije pomrijeti,  negoli će bešćutne neonacističke protuhe ikada to shvatiti.

MONITOR: Jednom ste kazali da čovjek u Bosni više misli glavom nekog Beograda i Zagreba, neke Ankare, Moskve, Teherana, Brisela i Vašingtona nego glavom svoje države… 

HAJDAREVIĆ: To je jedan od fundamentalnih problema Bosne – ta drama “posuđenih identiteta”, ta (auto)kolonizacija svijesti, ti krvavoliki kleronacistički “uvjetni refleksi” naprema normalnog građanskoga života, ta usiljena pseudoznanstvena ideologizacija/mitologizacija i prošlosti i budućnosti… Često glava čovjeka u Bosni nije u državi u kojoj živi, nije u društvu iz kojeg potječe, nego je u nekom Beogradu, Zagrebu, nekom Istanbulu, Teheranu, Moskvi, Washingtonu… Morat će proći generacije i generacije, pa da se dekolonizira svijest razbosančenih dijelova bh. društva!

MONITOR: Nedavno je  grupa bosanskohercegovačkih intelektualaca, među njima i Vi,  uputila otvoreno pismo institucijama BiH u kojem  navode – potvrdite da BiH nije više pašaluk u kome se bespogovorno izvršavaju naredbe iz Stambola. 

HAJDAREVIĆ: Potpisujem i borim se za sve ono što uzdiže dostojanstvo zemlji Bosni i državi Bosni i Hercegovini. Nadam se da do izručivanja političkih neistomišljenika Turskoj, ili onih koji se etiketiraju takvima, neće doći… Dogodi li se, bio bi to veliki bosanski poraz i strašna sramota bosanskohercegovačke političke i svake druge pameti!

MONITOR: Šta bi BiH donijelo članstvo u EU ?

HAJDAREVIĆ: Mnogo bi šta dobroga. Prije svega, osjećali bismo se sigurnije. I u osobnom i u kolektivnom smislu. To bi donijelo veću zaštitu od bešćutnih, lakomih, kolonijalistički raspoloženih susjeda. Doprinijelo bi procesu postupne denacifikacije. Mirnije bismo lijegali u postelje i horniji dočekivali jutarnje sunce.

MONITOR:  U BiH se, kažu mnogi, danas najmanje čuje glas antifašista. Zašto?

HAJDAREVIĆ: Pa zato što je BiH država gdje su fašisti, u znatnoj mjeri, danas u vlasti! Dodatno je tragična činjenica da je Bosna najstradalničkiji prostor i u vrijeme Drugog svjetskog rata i u vrijeme agresorskog komšijskog fašizma devedesetih godina prošloga vijeka! Ali, ipak, čuje se glas antifašista, nije da se ne čuje, ne dao Bog da se ne čuje!

MONITOR: I dalje na ex jugoslovenskim prostorima nacionalistički govor nadjačava govor o pomirenju. Čemu to vodi? 

HAJDAREVIĆ: To vodi u daljnji društveni haos, u kontinuiranu, naciokratski dirigiranu ”strategiju haosa”, u neprestani strah i nesigurnost, vodi u produbljivanje bijede i siromaštva, vodi u masovno iseljavanje mladih sa svih prostora nekadašnje jugoslavenske državne zajednice!

MONITOR: Radite u Institutu za jezik Univerziteta u Sarajevu. Često se polemiše o tome kakvim jezikom govore Crnogorci, Srbi, Bošnjaci i Hrvati…

HAJDAREVIĆ: Jezik je žalosno ispolitiziran. Mada, valja znati, jezik je i jedno od ponajvažnijih političkih a ne samo komunikacijskih, edukacijskih, kulturnih, memorijskih i ostalih  životnih pitanja… Prihvatimo li opću civilizacijsku istinu da je pitanje jezika pitanje elementarne čovjekove slobode, onda je razumljivo da je on za jedne bosanski, ili crnogorski, ili hrvatski, ili, za neke, srpski jezik… Za mene, lično, u BiH svi govore jednim jezikom, i ja ga osjećam, čujem, čitam kao bosanski jezik, ali, kako je jezik najuže vezan za čovjekovu slobodu, onda nema nikojeg razloga da mi smeta  da neko u BiH kaže kako se njegov jezik zove srpski ili hrvatski jezik. Je li na onom čuvenom Bečkom dogovoru od 28. maja 1850. godine bilo ijednog Crnogorca, ijednog Bošnjaka? I Bosna i Crna Gora bile su izvan i Austro-Ugarske monarhije i tadašnje srpske kneževine. Koji su to životni prostori u srednjojužnoslavenskim govorima poslužili tadašnjim kodifikatorima nekog zajedničkog standarnog jezika? Pogledajte u geografsku kartu Balkana! Oni koji niječu ime bosanskoga i ime crnogorskoga jezika zapravo se osjećaju nesigurnima u vlastitom jezičkom identitetu!

MONITOR: Izjavili ste da su lingvisti na Balkanu danas ponajveći nacionalisti. 

HAJDAREVIĆ: To je tako. Ako se nekome negira pravo na jezik i ime maternjeg jezika, negira mu se i pravo na život i na vlastito postojanje, posvaja mu se nacionalna memorija, otima kultura, historijsko sjećanje, sve… To je fašizam!

MONITOR: Kako ocjenjujete stanje u kulturi u Bosni i Hercegovini?

HAJDAREVIĆ: Stanje je vrlo neuređeno, često nacionalistički “usmjereno”, nesređeno, jadno. BiH je jedina država u Evropi koja nema državno ministarstvo za kulturu. Zato je BiH, kad su u pitanju institucije kulture, danas najzapušteniji prostoru Evropi. Ovdje, kao i na mnogim dijelovima Balkana, kultura nije, primarno, u funkciji kultiviranja, uzdizanja, spajanja, zdrave kulturne interakcije, nego je u funkciji nabildavanja “nacionalnih mišića” i, najčešće, mozaik živopisnih samolagarija o sebi, a sve prema projiciranim epskoguslarskim matricama i “natpjevavanjima”.

MONITOR: Objavili ste preko dvadeset pet knjiga. Kakve su šanse u BiH da pisac objavi novi rukopis i koliko se uopšte danas  čitaju knjige? 

HAJDAREVIĆ: Ja imam sreću da imam prijatelja koji ima izdavačku kuću i štampariju. Riječ je o sarajevskoj “Dobroj knjizi”. Inače, šanse za objavljivanje rukopisa su vrlo ograničene. Tu su na posebnom nesretnom udaru mladi talentirani autori. Neki tzv. kantonalni i entitetski ministri za kulturu u BiH više se ponašaju kao osioni blagajnici negoli kao kulturotvorni stratezi. Decenijama nas u Bosni guši i teror amaterizma. Pa, ipak, u cijelome ovom haosu, probije se i mnogo važnih, velikih književnih djela. Smio bih ustvrditi da se u Bosni ovih godina ispisuje jedna od najvećih književnosti u Evropi, pitanje je samo kako to na kvaltetan način prepoznati i prezentirati. Inače, prestalo me boljeti sve slabije nečitanje knjiga. Kome se ne čita, ima svoje ustavno i građansko pravo biti ograničen i biti glup!

 

Aluminij – tipična naciokratska priča 

 

MONITOR: Afera mostarski Aluminij trenutno je jedan od najaktuelnijih događaja u BiH …

HAJDAREVIĆ: Mostarski Aluminij je tipična naciokratska priča! Ovih dana svi pričaju o Aluminiju, a samo u Mostaru je, od vremena agresije na Bosnu do danas, propalo mnogo, možda i značajnijih privrednih giganata, kakvi su Soko, Hepok, Fabrika duhana Mostar, Pamučna industrija Đuro Salaj, Tvornica kompresora, GP Hercegovina. Samo je Aluminij zadržan da funkiconira kao “zlatna koka” partijsko-nacionalističkog kriminala u režiji jedne od nacionalističkih, antibosanskih partija – HDZ-a. Nije stradao ni jedan kooperant Aluminija u Hrvatskoj ili BiH, stradao je samo Aluminij, stradalo je, zapravo, nekoliko stotina porodica koje su vjerovale u Aluminij i u partitokratnu, antigospodarsku hadezeovsku priču i politiku. Pogledajte ko sad pregovara o Aluminiju. Lider nacionalističke političke stranke koja je uništila Aluminij! To je posao za ekonomske stručnjake, ali i za policiju, tužilaštva, sudove, proceduru prava i zakonitosti…

MONITOR: Hrvatski mediji tvrde da je aktuelna bošnjačka politika “iz osvete” uništila Aluminij.

HAJDAREVIĆ: Bošnjaci, ni koju deceniju iz Daytona, nisu mogli ni primirisati “Aluminiju”. Čak je finansijskoj policiji zabranjivan ulazak. Tzv. privredni gigant bio je organiziran po mjeri hadezeovske naciokracije i kriminala pod zašitom “nacionalnih interesa”. U pitanju je pljačkaški interes lokalne, mafijaške klike unutar HDZ BiH.

 

Klerofašizam je balkansko zlo

 

MONITOR: Školovali ste se i na sarajevskoj Gazi Husrev-begovoj medresi. Da li se u BiH i u našem regionu manipuliše vjerom?

HAJDAREVIĆ: Itekako se manipulira vjerom. I svi manipuliraju vjerom. Pokazalo se da je nacionalistički konfesionalizam na Balkanu više antivjera negoli ikakva vjera. Devedesete godine su svjedočile da su mnogi tzv. duhovnici bili promotori i zaštitnici zločina. Klerofašizam je najozbiljnija prijetnja budućnosti svih naših prostora. Klerofašizam je  zlo u kojemu su pozivi na Boga i vjerske svetinje u službi najperverznijega mogućeg sataništva. Koliko se u socijalističkoj Jugoslaviji pretjerivalo u službenom odnosu prema vjeri i instituciji vjere kroz crkve i druge vjerske zajednice, danas se otišlo u još opakiju krajnost – nacionalistički konfesionalizam je postao “mjera svih stvari”, a Bog i citati iz svetih knjiga opadaju s licemjernih propovjedničkih usana poput natruhla lišća, ili uprazno vise po uzdignutim, podnebesnim tornjevima.

                                         Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ENVER KAZAZ, KNJIŽEVNIK I PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U  SARAJEVU: Talac borbe tri nacionalizma

Objavljeno prije

na

Objavio:

BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih političkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok

 

MONITOR: Prošle sedmice navršilo se deset mjeseci od izbora u BiH. Kakvi su rezultati aktuleni vlasti u tom periodu?

KAZAZ: Nove vlasti, zapravo, nema, osim u nekoliko kantona i u Republici Srpskoj. Pregovori oko njenog formiranja su zapeli oko članstva BiH u NATO-u. Hoće li Predsjedništvo BiH podržati novog mandatara Vijeća ministara iz Dodikovog SNSD-a, još uvijek se ne zna. Ali, može se već sada reći da je BiH u pregovorima oko formiranja vlasti zakočena na svom putu u NATO, jer je Bakir Izetbegović popustio pred Dodikovim zahtjevima i pristao na reduciranje Godišnjeg akcionog plana koji je uslov da ta vojna alijansa počne razmatrati uslove za prijem BiH u svoje članstvo. To znači da će BiH u narednom periodu biti primorana da pravi ustupke republičkosrpskim oligarhijama kad je u pitanju članstvo u NATO-u.

Dobra vijest iz BiH je da Vlada Kantona Sarajevo, formirana u složenoj koaliciji bez Izetbegovićeve nacionalističke SDA, radi odličan posao. Ona je uvela niz principa transparentnosti, odgovornosti i poštenja, a u nekim privrednim i ekonomskim mjerama pokazala zavidnu razinu efikanosti.

Kantoni pod kontrolom HDZ-a nisu formirali vlast, jer ta stranka na čelu sa Draganom Čovićem vodi borbu protiv SDA oko promjena izbornog zakona, tražeći da se tobožnjim etničkim legitminim predstavljanjem uvedu takve odredbe izbornog zakona prema kojemu će pripadnici svake od etnija moći glasati samo za svoje predstavnike. Jednostavno rečeno, HDZ računa da se na izbore izlazi s etničkim trakama oko ruke.

Sve u svemu BiH je i dalje talac borbe tri nacionalizma oko strategijskih poltičkih pitanja i svi su izgledi da će to i ostati na duži vremenski rok.

MONITOR: Politički analitičari upozoravaju da u BiH vladaju interesne krimi-etno grupe i da građani žive između straha i strepnje…

KAZAZ: Da, ta upozorenja imaju realne osnove, jer tri nacionalističke partije organizirane su kao tajkunski etnički karteli koji su privatizaciju pretvorili u pljačku društvene, tj. državne imovine, a institucije sistema poimaju kao sredstva za svoje bogaćenje.

Istodobno s tim nacionalizam razvija naracije o stalno nadolazećim sukobima, pa BiH živi, kako bi Ivan Lovrenović rekao, u stanju nezavršenog rata. A to znači da su sukobi s vojnog prebačeni u političko polje, te da naracija o njima služi kao maska za kriminal, korupciju, nepotizam i formiranje klase tajkuna koji su preko noći postali milioneri.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SERGEJ SEKULOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I ADVOKAT CENTRA ZA GRAĐANSKE SLOBODE: Treba nam ubrzanje reformi koje će osnažiti ugled pravosuđa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poštujući vladavinu prava kao osnovni princip, te podjelu vlasti kao njen bitan sastojak, mislim da se rješavanje stambenih pitanja kada se radi o sudskoj grani vlasti mora odigravati isključivo u okviru nje same. Drugačija praksa otvara prostor za legitimnu sumnju u politički uticaj izvršne vlasti na sudsku vlast

 

MONITOR: Da li bi opozicija trebalo da učestvuje u  radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva, obzirom da je rok za reforme produžen i tako smanjeno vrijeme za pripremu fer izbora, i  da nije ispunjen zahtjev za formiranjem tehničke vlade? I da li je ta reforma uopšte dovoljna za odžavanje fer izbora, ili su potrebne sveobuhvatnije promjene? 

SEKULOVIĆ: Mislim da opozicija treba da učestvuje u radu Odbora za sveobuhvatnu reformu izbornog zakonodavstva. Neučesvovanje bi u ovom trenutku bilo teško opravdati međunarodnim partnerima. Naravno, imam u vidu činjenicu da opozicija nije jedinstvena po ovom pitanju i da prisustvujemo opozicionom ratu kakav je malo ko očekivao. U tom smislu držim, uz određenu ogradu jer je opoziciona scena nepredvidiva,  da će jedan dio opozicije prije izabrati strategiju povlačenja iz rada Odbora, kako bi privukao ili vratio dio opozicionih birača koji imaju jak antizapadni stav.

Međutim, i ako se ovo desi, drugi dio opozicije koji je prozapadno orijentisan bi trebao da uzme učešće. Naravno, da će taj put biti pun zamki, ali se na djelu mora pokazati kapacitet i snaga da se ovakvi procesi vode, odnosno da se preuzme odgovornost. U krajnjem, ako imate jasne agrumente  uvijek se možete povući, pri čemu teret neuspjeha prelazi na drugu stranu.

Ne treba imati iluziju da bilo koja reforma može dovesti do idealnih izbornih uslova. U svakoj državi vlast na određeni način ima startnu prednost, u našem kontekstu institucionalna prednost se ogleda primarno u činjenici da je država glavni poslodavac a da nemamo iskustvo sa demokratskom smjenom vlasti. Ono što se može realno očekivati od čitavog procesa – ukoliko on bude vođen politički razborito,- sa jasnom predstavom što se hoće i sposobnošću da se to u realnosti iznese – je ambijent koji izborni proces čini elementarno fer i poštenim.

MONITOR: Organizatori protesta Odupri se i opozicija potpisali su Sporazum o budućnosti u  kojem se, između ostalog, najavljuje bojkot svih izbora u slučaju da ne bude formirana tehnička vlada. Kako vidite ponašanja dijela opozicije, u tom smislu? 

SEKULOVIĆ: Mislim da priča oko tehničke vlade nije završena, samo što tu vlada prilična konfuzija. Iako sam saglasan da bi mandat takve vlade trebao biti što duži, ne mislim da je tragedija ukoliko umjesto dvanaest mjeseci bude recimo deset. Ono što je suština je da ulazak u takvu vladu mora biti dio paketa koji bi bio pripremljen ozbiljno, stručno i održivo, kako bi imala svoj efekat u dijelu pojačane kontrole izbornog procesa.

Poželjno bi bilo da iza takve ideje direkno ili indirektno stanu svi, jer se time jača legitimitet procesa i dobija se na političkoj težini. Kako će to u krajnjem izgledati, ostaje da se vidi, pri čemu zadržavam određenu rezervu zbog pomenutog ponašanja opozicije.

 

PROČITAJTE VIŠE U ŠTAMPANOM IZDANJU MONITORA OD 16. AVGUSTA

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo