Povežite se sa nama

INTERVJU

BOŽO PRELEVIĆ, ADVOKAT, OSNIVAČ SKUPŠTINE SLOBODNE SRBIJE: Srbija je preplavljena tužnim slikama

Objavljeno prije

na

Eksperti za zaluđivanje i medijsku hipnozu su sve uradili da hipnotisani građani stvarno pomisle da su oni koji su učestvovali aktivno na strani SNS-a, koji su se zbog toga obogatili i postali moćni, dobili i lože na stadionu i zaštitu na sudu, a uzgred, protivnike poubijali, baš protiv onog koji ih je stvorio

 

MONITOR: Rekli ste nedavno da će afera „Belivuk i organizovani kriminal“, za razliku od mnogih ranijih, imati sudski epilog. Ako do toga dođe, može li se očekivati da pravosuđe u odlukama bude nezavisno?

PRELEVIĆ: Kad god se u Srbiji napravi koalicija socijalista i radikala, kao što je to danas slučaj, pojavi se u okviru političke grupacije paravojna formacija sastavljena od navijača i narko-dilera.Tako je bilo za vreme Slobodana Miloševića, setite se Čumeta i Zemunskog klana, tako je i danas sa Belivukom. Nije bila tajna ni onda ni sada da su u organizaciji i jačanju paravojne grupe aktivno učestvovali predstavnici države. Ovih dana je otvorena jedna grupa Partizanovih navijača koja je imala političku podršku preko generalnog sekretara Vlade, očigledno sa najvišeg političkog mesta u zemlji. Ta grupa je finasirana od strane vlasti, omogućeni su joj uticajni poslovi, pomagala je vlastima prilikom svih izbornih procesa tako što je uterivala strah građanima „na slobodnim i poštenim“ izborima. Takva grupa postoji i u Crvenoj zvezdi, a postoji i u Jovanjici, kao i u fudbalskom klubu Vojvodina, kao i u nekim nižerazrednim klubovima.

Sasvim sigurno će neko iz Belivukove ekipe biti osuđen i sasvim sigurno istraga neće krenuti ni ka njihovim prijateljima – političarima u Srbiji, ni ka njihovim prijateljima po biznisu, u Crnoj Gori. Verujem da je tužilac za organizovani kriminal Crne Gore Katnić u pravu kad je rekao da je Belivuk poslat u Crnu Goru da bude ubijen, a što su prozrele crnogorske službe bezbednosti i vratile Belivuka u partijski inkubator.

MONITOR:  U Srbiji se dugo spinuje da se priprema obračun unutar SNS. Predsjednik Vučić često najavljuje da će se postaviti pitanja odgovornosti istaknutih funkcionera Partije, a Nebojšu Stefanovića je na mjestu ministra policije zamijenio Aleksandrom Vulinom. Može li se Vučić „odreći“ onih koji su sa njim stvarali partiju od 700.000 članova i dijelili odluke van očiju javnosti?

PRELEVIĆ: Već dugo postoje sukobi u SNS-u između istaknutih funkcionera partije. Trenutno je to napad na Nebojšu Stefanovića i na njemu bliske ljude. Taj napad bi bio direktniji i žešći da ne postoje snimci prisluškivanih razgovora. Jedan drugome mogu odlučiti o glavi, a interes za profitom ih spaja da do obračuna ne dođe. Teško je tu sa sigurnošću predvideti epilog, ali je potpuno sigurno da ni u SNS-u nisu svi spremni da jednako odgovaraju za štete Srbiji koje se mere milijardama evra. Nisu svi u Jovanjici (narko-plantaži), nisu svi ni pajtosi sa Belivukom. Različiti su im kontakti u obaveštajnim strukturama u inostranstvu. Jedan je Bog u pokušaju, drugi je Juda u pokušaju. Ali taj biblijski zaplet ne mora da ima i biblijski rasplet. Videćemo ko će biti razapet, a ne isključujem mogućnost da to budu oba. Sledbenika neće biti. Oni će biti zauzeti gledanjem rialiti programa ili dnevnika u kome će moći da vide kako se baš u Hrvatskoj teško živi.

MONITOR: Godinama  s vremena na vrijeme, vrh države upozorava na pripremu atentata na Aleksandra Vučića. Vučić se u režimskim medijima  predstavlja kao Đinđić, a klan oko Belivuka kao Zemunski. Kao neko ko je u jesen 2000. pokrenuo akciju POSKOK u vezi sa nizom političkih ubistava, kako vam izgleda ovo „asociranje“?

PPRELEVIĆ: Od kad je Vučić došao na vlast, sebe predstavlja kao žrtvu. On se obogatio, mi smo osiromašili i sve smo dalje od EU, a on tako bogat je baš žrtva. Njega hoće da ubiju stranci, domaći, hoće da mu dođu glave opozicija i njegovi. Ciljaju ga Amerikanci i Albanci, pa Crnogorci i Rusi i naravno Hrvati. Rado bi ga ubili i njegovi navijači, ali i Kokezini. Svi hoće da ga ubiju, a njega je uspeo da sačuva jedino ministar policije Nebojša Stefanović, a taj mu je i najveći neprijatelj.

Njegova sličnost sa Zoranom jeste što su osuđeni za ubistvo Zorana uglavnom radikali, što je Šešelj pobegao u Hag najavljujući šta će da se desi, što je Toma Nikolić jasno rekao da je i Tito pred smrt imao problema sa nogom, što su okrivljeni rekli s kim je igrao šah u Surčinu i što je Vučić tada bio radikal. Vučića sa Zoranom veže i grupa Đinđićevih bliskih saradnika, poznatih po tezi da je svaka ideologija koja njima puni džepove dobra za iznuđene i fanatizovane Srbe.

MONITOR: Prije nekoliko dana se u vijestima TV sa nacionalnom frekvencijom pojavio otac jednog od mladića za koje se pretpostavlja da su žrtve Belivikuve grupe, i izjavom doveo u vezu novinarski istraživački tim KRIK sa Belivukom, što je izazvalo više protesta kolega i novinarskih udruženja.

PRELEVIĆ: Cela istraga se bazira na tome da je Vučić žrtva budućeg atentata, jer samo tako može da postoji otklon Vučićev od Belivukove ekipe. Zato je u središtu izveštavanja bio snajper, kojim je navodno trebalo da bude izvršen atentat. Eksperti za zaluđivanje i medijsku hipnozu su sve uradili da hipnotisani građani stvarno pomisle da su oni koji su učestvovali aktivno na strani SNS-a, koji su se zbog toga obogatili i postali moćni, koji su dobili i lože na stadionu i zaštitu na sudu, a uzgred, protivnike poubijali, baš protiv onog koji ih je stvorio. No, pojavio se profesor Vladimir Vuletić iz Partizana, sve objasnio dovodeći u vezu aktuelnog sekretara Vlade i baš tu ekipu „navijača“. Više su oni navijali za SNS nego za Partizan, kao i predsednik društva Partizan, bivši prijatelj Mire Marković i Slobodana Miloševića, a sada vlasnik nedeljnika Pečat, Milorad Vučelić. Svi novinski spinovi su pali posle izjava Vladimira Vuletića. Odjedanput Vladimir Vuletić postade moralna nakaza, a KRIK jedna od najhrabrijih istraživačkih kuća u Srbiji, koja je o vezama Belivuka i SNS-a pisala još 2015. godine, postade saradnik organizovanog kriminala.

Tako je to u Srbiji, u kojoj je potrebna izričita hrabrost da bi se bavili novinarstvom. Ovaj besmisleni spin su dohvatili medijski plaćenici, ne bi li pomogli u očuvanju vlasti, od koje se i sami gade.

MONITOR: Šta očekujete  od ovog drugog pokušaja EU da se dođe do dogovora prihvatljivog za opoziciju u Srbiji koja je u priličnoj konfuziji. Da li je potrebno i moguće i da od strane EU u tome učestvuje neko sa više ličnog autoriteta i mogućnosti da pruži  ponudu koja se „ne može odbiti“?

PRELEVIĆ: EU je zabavljena svojim problemima i ne bavi se ni Srbijom ni Crnom Gorom. U Srbiji nije otvoreno ni jedno poglavlje već 14 meseci. Naš ministar spoljnih poslova ide u posetu vladici Hrizostomu u Bosnu. Ni Top lista nadrealista nije ovoliko bila duhovita kao vlast u Srbiji. Srbija je preplavljena tužnim slikama. Građani umiru od muke i od korone, a vlast to predstavlja kao da građani umiru od smeha. To je stvarnost slobodnih medija i uticaja EU u Srbiji. Tanja Fajon nam mnogo smeta, svi u okruženju ugrožavaju Srbiju, a mi smo najbolji u svemu. Skupština slobodne Srbije će nastaviti da okuplja sve odgovorne ljude, da se usprotivimo zlu koje tera našu decu iz sopstvene zemlje. Srbija je u Prvom svetskom ratu svoju pobedu platila sa 50 posto muških glava. Crna Gora, na Mojkovcu: jesu li svi ti časni ljudi i ratovali protiv carevine da bi i najpametnija deca završila u Beču? Upravo to bi se desilo i da nisu ratovali. Srbi su pobedili Austrougare, ali su, istorijski gledano, uvek teško izlazili na kraj sa sopstvenim ološem.

MONITOR: Kada su u avgustu tri opozicione koalicije u Crnoj Gori odnijele tijesnu pobjedu nad DPS-om, u Srbiji se govorilo da je to dobar model i za Srbiju. Sada crnogorski premijer Zdravko Krivokapić mora da se ograđuje od Demokratskog fronta kojeg je, mada kao nezavisan, predvodio. Kako se vama to čini, ima li „dobrog modela“?

PRELEVIĆ: Impresivna je pobeda tri opozicione koalicije u avgustu prošle godine. Nisu oni pobedili DPS, nego su pobedili i DPS i policentrični malignitet u svakoj instituciji i mafije i donatore i neprofesionalne medije i kupljene glasove. Istorijska odgovornost pobednika je da ne dozvoli da se prethodni sistem vrati. Oni mogu da pridobiju najpametnije i najsposobnije građane, da razgrade sistem zla i izgrade sistem po meri građana Crne Gore. Nikad više ne treba da se vrati na političku scenu neko ko će izbore dobijati na sukobu Srba i Crnogoraca, niti na sukobu Srba i Srba. Sposobni moraju prosvećivati nesposobne, moraju reorganizovati zemlju i omogućiti da građani mogu živeti od sopstvenog rada, a ne od donacija i krađe. Retko koja zemlja na malom prostoru ima takve lepote. Građani Crne Gore su oštroumni ljudi, ali svoju pamet i svoj život ne treba da daju ni političarima, ni Škaljarima i Kavčanima, već svojim potomcima. Zdravko Krivokapić je pametan i umeren čovek. On bi, po meni, morao da profiliše sopstvenu političku opciju, da radi na profilisanju budućih lidera evopske Crne Gore. Njemu je u ruke pala mnogo veća odgovornost i obaveza od jednog mandata na mestu premijera. Ima mnogo nepravdi koje je prethodni režim učinio i mogao bi da deo svog vremena iskoristi u ispravljanju tih nepravdi.

 

Zaštitnici mafijašnih  klanova nedodirljivi

MONITOR: Dugo se govori o obračunima kotorskih klanova – Kavačkog i Škaljarskog i njima pridruženih grupa, na teritoriji Srbije. Sada se pominje da je ta „hobotnica“ stigla i u RS. Koliko su političke oligarhije i moćni pojedinci namjerili da se međusobno i regionalno obračunaju preko ovih istraga, hapšenja i eventualnih sudskih procesa?

PRELEVIĆ: Niti su pripadnici Kavačkog klana isključivo Kavčani, niti su pripadnici Škaljarskog klana stanovnici dela Kotora koji se zove Škaljari. Pripadnici i jednog i drugog klana su naša deca kojima je omogućeno da kroz kriminal žive na način na koji to nije moguće poštenim radom ni u Srbiji ni u Crnoj Gori. Nijedan od tih klanova ne bi postojao da neko nije zažmurio, primio pare, omogućio, smatrao da ih može kreditirati ili od njih imati bilo kakve koristi. Taj maligni biznis se širi bez obzira na nacionalnost i obuhvata stanovnike više kontinenata. Kao i prethodni veliki klan, koji je imao svoje ljude i u Španiji i u Sloveniji i u Latinskoj Americi, a pre svega u vladama Srbije i Crne Gore. Kada te mafije ojačaju i novcem potkupe bezbednosne službe i političke stranke, onda na neki način kupuju državu. Ti koji su kupljeni se sa njima, prirodno, nikada neće obračunati ili će se obračunati tako da mafiju najmanje košta. Nažalost, kada bi se pokrenule stvarne istrage, kako se to radi u Italiji ili nekim drugim državama, znam i siguran sam da bi se pronašli njihovi zaštitnici u državnoj strukturi.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo