Povežite se sa nama

MONITORING

Brano duguje Acu i Milu najmanje 3,79 miliona eura

Objavljeno prije

na

U posljednjih godinu-dvije Branislav Mićunović, alijas Brano ili Baka, izašao je iz „anonimnosti” kockarnica i fudbalskih transakcija. Sa pribavljenim dozvolama investira u turistički biznis na elitnim lokacijama u Budvi.

Poduhvati su multimilionski i za javnost otvaraju dileme: kakvo je porijeklo tolikog novca i ko su mu poslovni partneri?

Mićunović je 23. februara ove godine od Ministarstva održivog razvoja i turizma dobio urbanističko-tehničke uslove izrade dokumentacije za apartmanski kompleks u zahvatu lokacije Mirište, tik uz magistralu Sveti Stefan – Bečići.

Investicija je pod budnim okom MANS-a, koji je izradio posebnu studiju slučaja. Utvrđeno je da su novembra 2007. započeti divlji građevinski radovi. Izgradnja osmospratnice i dvospratnice oko sedam mjeseci kasnije je obustavljena jer investitor nije imao dozvolu. Lokacija je u dokumentima bila definisana kao maslinjak. Nelegalni objekti nijesu srušeni.

No, Mićunović nije bio vlasnik parcele, već Dragan Radusinović, šef FZU Mig – sjetićemo ga se iz perioda masovne vaučerske privatizacije. Parcelu na Mirištu je kupio aproksimativno za 2,5 miliona eura, ali je iz nekog razloga 17. aprila 2008. za pet puta manje, odnosno za svega 500.000 eura potpisao kupoprodaju nepokretnosti. U ugovoru – koji divlje sagrađene objekte ne pominje! – piše da je Mićunović isplatio Radusinovića „danom potpisivanja”.

Studiju lokacije za Mirište je naručila i novcem poreskih obveznika platila budvanska opština. Izradila je firma Urban studio, vlasnice Gordane Raičević, koja je radila u Agenciji za planiranje prostora SO Budva. Njen prethodni posao je bio u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, privatnoj firmi Aca Đukanovića.

Ministri nadležni za urbanizam Branimir Gvozdenović i Predrag Sekulić, prezentni i bivši politički direktor DPS-a, davali su saglasnosti na izmjene opštinskih urbanističkih planova za Mićunovićevu investiciju. Odluku da se otpočne izrada plana za Mirište donio je sredinom 2009. budvanski eks-gradonačelnik Rajko Kuljača, sada nepravosnažno osuđen na pet godina robije. Divlje sagrađeni objekati su „uklopljeni”, iako lokalni nacrt plana nije bio usklađen sa dokumentom višega reda. Kompleks na Mirištu će imati prvoklasne apartmane, zatim penthause, jedan od bazena biće na krovu, tu su i prostori za wellness, beauty i spa sadržaje, garaža u suterenu, itd.

Druga, krupnija Mićunovićeva investicija, preko jednog ili više povezanih lica je Harmonia building sa 14 spratova (službeni podatak investitora, iako se u javnosti pominju 13 spratova) i oko 28.000 kvadrata bruto površine. Nalazi se između bečićkog hotela Iberostar Bellevue i famozne Astra Montenegro, koju je do bankrota gradio ruski Mirax.

Vrijednost projekta je procijenjena na oko 15 miliona eura. Prva dva sprata Harmonia building su parkinzi, slijede dva sprata sa poslovnim prostorima, na petom su glavni ulaz, recepcija, restoran, 6. sprat je kombinacija apartmana i poslovnih prostora, od 7. do 13. su samo apartmani a na 14. spratu penthausi.

Mićunovićeva kćerka je vlasnica 30 odsto Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia building. Radovi su započeti 2009. a kasnije iste godine je od ministra Gvozdenovića dobijena građevinska dozvola.

U nedavno objavljenom serijalu OCCRP-a o Prvoj banci, izvještava se o epizodi u kojoj su maja 2010. kontrolori CBCG za Svetlanu Mićunović, Branovu suprugu, ustanovili minus na tekućem računu, navodno od 4,6 miliona eura. Taj minus od banke, odobren maja 2008, opisan je kao „neuobičajen za fizičko lice” i kasnije pretvoren u kratkoročni kredit – uz napomenu kontrolora da nije predočena nikakva analiza „na osnovu koje bi se moglo zaključiti kako će novac biti vraćen”.

Svježiji i pouzdaniji podaci o finansijskim transakcijama porodice Brana Mićunovića i banke Đukanovića, Aca i Mila, dostupni su u katastarskim registrima. Radi se, prema našem uvidu, o većim sumama od pomenutih u serijalu OCCRP-a koje su pokrivene hipotekama: jedna na Harmonia building a druga na parcele u Reževićima. Kredit Prve je 18. decembra 2008. zapisan kao hipotekarni teret od 5,4 miliona eura, dok je ista nekretnina ugovorom od 6. juna 2011. takođe pod teretom Prve zbog kredita od 2,45 miliona eura.

Ipak, najveću hipoteku od 14,37 miliona eura na investiciju Old Town Invest Group posjeduje budvanska firmu Radenko I, koju su osnovali Rusi, izvjesni Stanislav i Igor Ivanov. I ,,druga banka Crne Gore”, Hipo Alpe-Adria, takođe je plasirala najmanje dva kredita za Old Town Invest Group, ukupno 5,6 miliona.

No, banka braće Đukanović je za suprugu Brana Mićunovića odobrila dodatnu kreditnu liniju. Prema ugovoru od 28. decembra 2009. zemljište koje se vodi na Svetlanu Mićunović u Reževićima, ukupne površine 6.467 kvadrata, pod hipotekom je Prve za 1,44 milion eura.

Na osnovu opisanih hipotekarnih tereta, uzimajuću u obzir da je Mićunovićeva kćerka vlasnica 30 odsto Harmonia building, dobija se podatak da porodica Mićunović duguje Đukanovićima najmanje oko 3,79 miliona eura.

Ta suma je možda samo kusur dvodecenijske kooperacije započete duvanskim tranzitom ili švercom, kako ko voli. Milo Đukanović nikada nije demantovao da je prijatelj ili saradnik Brana Mićunovića. Usmena književnost prenosi predanja očevidaca da su ih mnogo puta viđali zajedno.

U svakom slučaju, do prve polovine 2008, kada je Đukanovićev predmet pred Sudom u Bariju navodno stavljen ad acta, bili su zajedno pod istragom a zatim i optužnicom italijanskog tužilaštva zbog mafijaškog udruživanja.

Ispostavilo se da Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Mićunovića. Za Duška Mićunovića iz Beograda, prvooptuženog u italijanskoj akciji Šah mat protiv švercera kokaina, nagađalo se da je ,,brat od strica” Brana Mićunovića, što je Đukanović dematovao: ,,Nijesam pronašao podatak da je on brat Brana Mićunovića”.

Nekoliko insajdera, javno ili u istragama su tvrdili da postoje, kako bi se reklo, „netransparentne” robo-novčane realcije između Mićunovića i Mila Đukanovića. Na primjer, Radivoje Lolo Šturanović, bivši bokser iz Nikšića, svojevremeno se požalio da je izigran za 600.000 DEM.

Početkom 1999. tadašnja savezna vojska je zaplijenila šest glisera od nekoliko italijanskih državljana da bi ih, nešto kasnije, dala na licitaciju. Šturanović je navodno kupio te glisere. Kada je u Luci Bar htio da ih preuzme, naoružani pripadnici SDB-a mu to nijesu dozvolili jer je tako „naredio Milo Đukanović”.

„Uključio se i Brano Mićunović, navodno, da mi pomogne da se problem riješi”, ispričao je. Đukanović je, tvrdi, primio Šturanovića u svom kabinetu. „Obećao da će sve biti riješeno uz napomenu da on, navodno, nema ništa s tim” i da će se „za vikend spuštiti do Svetoga Stefana i reći Mićunoviću da to napokon završi”. Kada je to ispričao listu Dan, 19. maja 2005, bio je još bez novca ili glisera.

Italijanski mafijaš Benedeto Stano je novembra 1996, tokom istrage, na pitanje tužioca odgovorio da poznaje „izvjesnog Brana koji je bio u društvu predsjednika Mila Đukanovića”. Brano je, tvrdi, vodio glavnu riječ, izdavao naređenja jednom rođaku Mila Đukanovića, koji je glavna veza iz Bara. Desetak drugih italijanskih svjedoka je dalo slične iskaze.

O relaciji Mićunovića i Đukanovića svjedočio je i Vasilije Mijović, ratni pukovnik JSO srpske policije, brendiran nadimkom Ladni. U jednoj polemici 2006, kada je kao bivši savjetnik MUP-a Crne Gore u Zeti snimio onaj famozni film, detaljno je opisao kako je pištolj izraelske proizvodnje jericho dobio od premijera Mila Đukanovića u njegovom kabinetu. Mijović je kazao:

„Kako bih pomogao Đukanoviću da se prisjeti toga, za sada ću mu reći samo da je tom prilikom on pio red-bul, a ja i Brano Mićunović viski. Mi smo sjeđeli, a on je šetao”.

Mijović je pozvao Brana Mićunovića za svjedoka. Đukanović tu epizodu nije demantovao.

O „veoma strašnom čovjeku” i drugim priključenijima

Tokom 2010. u sudski registar je upisano, pa kasnije uklonjeno, da of-šor firma iz Belizea MS Invest inc. posjeduje 51,9 odsto Old Town Invest Group. Vlasnik MS Investa je Rus Sergej Malov a firma preko svog sajta reklamira Harmonia building i prodaje dio apartmana.

Za najmanje dvojicu, od ukupno četvoro aktuelnih osnivača Old Town Invest Group, postoje podaci ili izjave da su navodno bliski saradnici Brana Mićunovića. Osim 30 odsto koje u toj firmi prema sudskom registru posjeduje Mićunovićeva kćerka, Danilo Mićović iz Podgorice je juna prošle godine upisan kao vlasnik 30 odsto, koliko ima i Nikšićanin Milan Zindović, dok prvobitni osnivač firme Goran Boljanović iz Budve ima 10 odsto.

Danilo Mićović je početkom 2000-ih bio zamjenik osnovnog tužioca u Baru. Potom prelazi u advokate. U odvojenim procesima branio je ili još brani: Milana Čilu Šćekića iz Berana za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića, Ranka B. Radulovića iz Nikšića u aferi Lipci, gangstera Veselina D. Bujića za pucnjavu u Baru, Gorana Lekovića, bivšeg policajca i vlasnika diskoteke Sparta u Budvi zbog tuče sa pripadnicima SAJ-a… Takođe je dio advokatskoga tima koji zastupa okrivljene u aferi Zavala.

Vladimir V. Kuznjecov, bivši pripadnik specijalnih jedinica Ruske Federacije koji tvrdi da je vlasnik restorana Jadranska straža u budvanskom Starom gradu, objavio je da ga dvojica nepoznatih ljudi maja 2009. nijesu pustili da uđe u taj objekat „po naređenju Danila Mićovića iz Podgorice”, ali da ih on „smatra ljudima Dragana Gige Zindovića”.

Ispričao je Kuznjecov Vijestima „dva puta sam se susreo sa Mićovićem, advokatom porodice Zindović”, koji ga je, tvrdi, ubjeđivao da je njegova partnerka, izvjesna Ruskinja, „prodala svoj dio nekom Crnogorcu i da je to veoma strašan čovjek”.

„Insistirao sam da se susretnem sa tim čovjekom, ali mi je Mićović kazao da treba ići nekuda u planine. Saglasio sam se, ali do susreta nije došlo”, kazao je Kuznjecov.

Advokat Mićović, međutim, saopštio je da sa tim Rusom nikada nije govorio o prodaji Jadranske straže. Njegov klijent, pomenuti Dragan Giga Zindović, skupa sa trojicom drugova, nepravosnažno je osuđen na 17 godina zbog pucnjave septembra 2007. u Jadranskoj straži. Tada su ubijeni Vladimir Rakočević i Ukrajinac Adalbert Šuto, dok su Vladimir i Željko Janković ranjeni. Ponovljeno suđenje je u toku a Mićović je u timu branilaca okrivljenih.

Dragan Giga Zindović je rođeni brat Milana Zindovića, sada osnivača, ovlašćenog zastupnika i izvršnog direktora Old Town Invest Group. Braća Zindovići su se 7. oktobra 2000. godine kartali u kazinu hotela Podgorica dok je „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović”. Te okolnosti su pominjane na suđenju za ubistava Cetinjanina Petka Pešukića i Nikšićanina Radovana Kovačevića.

Mićunović je bio terećen za smaknuće Kovačevića ispred Urgentnog bloka KBC-a, no pravosnažnom presudom je 2008. oslobođen. U prvobitnoj optužnici Mićunović i Milan Zindović su optuženi i za neovlašćeno posjedovanje naoružanja.

Kod Zindovića je kobne noći 7/8. oktobra 2000. u automobilu zaplijenjen hekler, dok su u gepeku Mićunovićevog audija A8 pronađeni: hekler, okvir od heklera, prigušivač, okvir od automatske puške, 30 metaka. Zindović je na suđenju izjavio da mu je hekler dala policija, „za njega je dobio i potvrdu, ali je izgubio, ne može se sjetiti ko mu je tu potvrdu dao”.

Kasnije je MUP Crne Gore za Brana Mićunovića i Milana Zindovića sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, zbog čega su oslobođeni krivice za to djelo.

Karijera

Brano Mićunović je rođen 1953. u Nikšiću.

Nakon kratke karijere boksera u lokalnom klubu, 1970-ih odlazi na studije u Novi Sad. U društvu je sa tamošnjim Crnogorcima, kako onima na školovanju ili „školovanju”, tako i onima iz Vojvodine, potomcima kolonista, poput Branislava Dugog Lainovića (Savino selo, 1955 – 2000) ili Nikšićanina Ratka Bata Kankana Butorovića, dugogodišnjeg vlasnika FK Vojvodina. Potom kreće na „turneje” po Zapadnoj Evropi.

Mićunović je bio kum sa Đorđem Božovićem (1955 – 1991), zvanim Giška i Debeli, beogradskim kriminalcem koji je očevim porijeklom iz Kuča. Svojevremeno su u Austriji imali firmu Sloga. Kada je Božović imao probleme sa policijom u Beogradu, kao 1991. nakon opozicionih protesta, sklanjao se kod Mićunovića u Crnu Goru.

„Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Milena, majka pokojnog Božovića. Pomenula je da joj je Mićunović pomogao nakon pogibije sina.

Sreten Jocić, koga branša i mediji brendiraju kao Jocu Amsterdama, 21. aprila ove godine je na suđenju izjavio: „Giška Božović me 1991. upoznao sa Mićunovićem”. Jocić je kazao da su ga u istrazi nagovarali da za ubistvo Iva Pukanića tereti Mila Đukanovića, Stanka Cana Subotića i Mićunovića. Tvrdi da su mu obećavali status svjedoka-saradnika i obezbijeđen život u Kostariki.

„Nijesam pristao, jer ne znam ništa o tom zločinu. Ko su uopšte Cane, Milo i Brano da bih ja ubijao za njih? Ja sam prije njih imao i novac i biznis!”

Sa Vlastimirom Zečevićem, zvanim Mićko Talijan, rođenim u Kotoru, Brano Mićunović je bio prijatelj. Zečević je, prvi u Crnoj Gori iz serije „žestokih momaka”, ubijen 2. septembra 1991. u Budvi. Optuženi za taj zločin, sa prebivalištima u Beogradu, pravosnažno su oslobođeni.

Boško Radonjić (1943 – 2011), alijas Yugo, takođe je bio ortak Brana Mićunovića. Radonjić je 1970-ih i 1980-ih bio saradnik irske i italijanske mafije u Njujorku, uključujući u filmovima opjevane članove porodice Gambino.

Do hapšenja Dragana Džajića i predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića, za beogradsku štampu je Brano Mićunović, zbog navodnog namještanja i „dionica” u kupoprodaji igrača, bio „kralj srpskoga fudbala”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

18. GODIŠNJICA NEZAVISNOSTI CRNE GORE: Bilans punoljetstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

Država je proslavila punoljetsvo ali je još daleko od ekonomske samostalnosti. Pa joj i djeca tridesetu dočekuju živeći kod roditelja.  Kako  i ne bi kada je prosječna cijena stana u Crnoj Gori od 2006. godine porasla makar za 80 odsto

 

Za osamnaest godina državne samostalnosti, crnogorska ekonomija je značajno porasla. Ipak, nedovoljno za ocjenu da smo period od maja 2006. iskoristili na valjan način, u skladu sa željama i  (prirodnim) potencijalima.

Prema lanjskim podacima Eurostata, BDP po stanovniku u Crnoj Gori, računat prema standardu kupovne moći (tako se ujednačavaju postojeće razlike u cijenama) iznosi polovinu prosjeka članica EU. Nešto smo bolji od regionalne konkurencije. Srbija ima 44 odsto EU prosjeka, Sjeverna Makedonija 42, Bosna i Hercegovina 35 a Albanija 34 odsto. Podaci za Kosovo nijesu objavljeni. Nama najbliža članica EU je Bugarska sa BDP-em po stanovniku, prema standard  kupovne moći, od 62 odsto prosjeka EU. Dok je Hrvatska bolja od nas za približno polovinu (73 odsto EU prosjeka).

Koliko je to ozbiljna razlika pokazuje podatak iz 2008, kada smo, po istoj računici, dobacili do 43 odsto tadašnjeg prosjeka EU. To znači da smo za 15 godina osvojili sedam procentnih poena, odnosno, za toliko je naš BDP po stanovniku prema standard kupovne moći – ali sa daleko niže polazne pozicije – rastao brže od prosjeka zemalja EU. Tom dinamikom, prosječan EU standard mogli bi dostići početkom narednog vijeka.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

APELACIONI SUD SILOVATELJU MALOLJETNICE DUPLO SMANJIO KAZNU: Nasilje u produženom trajanju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu, te je sa maksimalne od 15 smanjio na osam godina.  Odluka je izazvala bijes javnosti, brojne reakcije i proteste

 

Maloljetnicu od 15 godina je pod prinudom početkom 2020. u svoju kuću odveo 50-godišnji  komšija B.B. ,,Ako ne dođe kod njega da ga nešto posluša” roditelji će joj ostati bez posla. Prijetnje su pojačavane, zaprijetio je i da će joj oca ubiti.

Djevojčica je krila od roditelja šta joj se dešava, dok otac nije primijetio promjene u njenom ponašanju, pregledao njen telefon i pronašao poruke komšije. Potom je djevojčica bratu ispričala o nasilnim seksualnim odnosima koje je mjesecima trpjela. Porodica je slučaj prijavila policiji nakon čega je silovatelj uhapšen i pritvoren.

Viši sud je, u dva navrata u julu 2022. i novembru 2023, B.B. osudio na maksimalnu kaznu zatvora od 15 godina. Sud je utvrdio da je B.B. od januara do juna 2020, upotrebom sile i prijetnje, u više navrata silovao djevojčicu, prijeteći joj da će joj ubiti oca ako nekome kaže.

Apelacioni sud je u februaru prošle godine ukinuo prvostepenu presudu Višeg suda koju je potpisala i jula 2022. godine donijela sutkinja Vesna Kovačević. Ona je B. B. osudila na 15 godina zatvora, ali je tadašnjom odlukom Apelacionog suda silovatelj vraćen na ponovno suđenje. Nakon toga, u novembru prošle godine sudija Višeg suda Veljko Radovanović donosi istovjetnu presudu kao i sutkinja Kovačević.

Apelacioni sud je sada preinačio odluku i smanjio kaznu sa 15 na osam godina.

Iako je u ranijim presudama izrečeno da ne postoje olakšavajuće okolnosti te da je B.B. i ranije osuđivan, Apelacioni sud je naveo da je Viši sud ,,prestrogo odmjerio” kaznu. Posljednja odluka Apelacionog suda je pravosnažna.  Ako ona ostane na snazi B.B, koji je već četiri godine u pritvoru izaći će iz zatvora tokom 20**08.????

Odluka Apelacinog suda izazvala je bijes javnosti i brojne reakcije. U srijedu je ispred ovog suda održan protest više desetina građana.  ,,Strože kazne za zločine nad djecom”, ,,Smanjite silovanje, ne kaznu”, ,,Osam godina zatvora za doživotnu traumu”, ,,Produženo silovanje nema prenaglašen značaj”, neki su od transparenata koji su se mogli vidjeti na protestu.

Iz Apelacionog suda su, nakon burnih reakcija javnosti, u saopštenju za javnost naveli da je izrečena kazna u granicama zakonom propisane.
Vijeće sudija Apelacionog suda koje čine Predrag Tabaš, Srđan Vujović i Vesna Moštrokol je u obrazloženju navelo da umanjuje kaznu koju je dosudio Radovanović, jer je Viši sud dao višestrukom silovanju i ranijoj osuđivanosti okrivljenog prenaglašen značaj, koji nije takvog karaktera da bi se izrekla maksimalna kazna. Smatraju, takođe, da je osam godina zatvora srazmjerno težini učinjenog krivičnog djela.

Crnogorski ženski lobi je poručio da je Apelacioni sud presudom poslao poruku počiniocima da će kazne biti blage, ali i žrtvama silovanja da se ne žale i ćute. ,,Nasilni akt silovanja od strane silovatelja nije jedini akt silovanja nad žrtvom ovog sadističkog, neljudskog čina seksualnog nasilja. Nakon njega dolaze na red ostala silovanja žrtve u vidu: izostanka podrške, traume do kraja života; stigmatizacija i doživotno žigosanje žrtve, žene, đevojke ili đeteta na osnovu donošenja zaključaka o moralnosti osobe koja je preživjela ovozemaljski pakao u vidu zločina višestrukog silovanja; relativizacija i negiranja istog kroz minimiziranje zločina silovanja i njegovih trajnih posljedica po žrtvu u vidu blagih ili smanjenih sankcija prema zločincu silovatelju”, poručili su iz Crnogorskog ženskog lobija.

Organizacije Prima, Sigurna ženska kuća i SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Nikšić u reakciji na presudu navode da zbog ove i ovakvih odluka žrtve silovanja nemaju povjerenja u institucije, da će u najdubljoj tišini i najskrivenijem kutku svog bića uporno tražiti gdje su to pogriješile pa su ,,zaslužile“ da njihov silovatelj bude mnogostruko više shvaćen, opravdan, zaštićen i amnestiran i da će im svakodnevna misao biti samopovređivanje i suicid, a ne odluka da preživljeno nasilje prijave nadležnim instancama.

Centar za ženska prava (CŽP) i Akcija za ljudska prava ( HRA) uputili su protest zbog drastičnog, a neobrazloženog smanjivanja kazne izvršiocu višestrukog silovanja djeteta.

Zbog bijesa javnosti i nemuštog obrazloženja presude Apelacionog suda, reagovali su i iz Vrhovnog suda. Iz ovog suda tvrde da je ovakvu presudu moralo pratiti obrazloženje –  u predmetima, koji su od interesovanja za javnost, naročito u predmetima nasilja nad ženama i maloljetnim licima, sudovi su dužni da sačine saopštenje za javnost koje će sadržati kratke razloge presude u dijelu obrazloženja o vrsti i visini izrečene kazne, saopšteno je, između ostalog, nakon sastanka predsjednika svih crnogorskih sudova.

Da je ovaj predmet percipiran kao alarm potvrdili su iz Vrhovnog suda za Radio slobodnu Evropu: ,, Vrhovni sud  će razmotriti pravosnažnu presudu u ovom predmetu i sagledati efekte preporuka u konkretnom slučaju u skladu sa zakonom”.

Mirela Radić iz pokreta Mi možemo zatražila je na ovonedjeljnom protestu strožije kazne za počinitelje: ,,Zahtijevamo pod hitno promjenu kaznene politike. Ne komentarišemo sudske odluke, ali smatramo da je nešto pogrešno kada je u pitanju kaznena politika Crne Gore”.

O kaznenoj politici govore i dvije presude Apelacionog suda tokom ovog mjeseca. Početkom maja Apelacioni sud preinačio je presudu B.A., osuđenom za krivično djelo silovanje, i smanjio mu kaznu sa pet na četiri godine zatvora. Usvojena je žalba kojom se ukazuje da je optuženom izrečena prevelika kazna, jer je optuženi u vrijeme događaja bio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, koja je izazvana njegovom psihičkom bolešću. Ove sedmice objavljena je odluka Apelacionog suda kojom je J.Lj. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i dva mjeseca zatvora zbog krivičnog djela silovanje i produženog krivičnog djela nasilje u porodici.

Pored sudova ni ostale institucije nemaju valjan odgovor na ovaj problem. Skupština je još 2022.godine  usvojila izmjene Krivičnog zakonika koji propisuje strožije kazne za seksualno nasilje nad djecom.One se neprimjenjuju zbog nedostatka propisa za njihovo sprovođenje koje Skupština nije donijela.

U Izvještaju Evropske komisije o Crnoj Gori za 2023. godinu se konstatuje: ,,Ne postoji zadovoljavajući nivo zaštite djece od počinilaca seksualnih krivičnih djela i još uvijek ne postoje sistematski prikupljeni podaci o seksualnom zlostavljanju djece i seksualnom iskorišćavanju”.

Predviđeno je i formiranje registra prestupnika i mjere nadzora počinilaca nakon boravka u zatvoru. Konvenciju o zaštiti djece od seksualnog iskorišćavanja i seksualnog zlostavljanja Savjeta Evrope, Crna Gora je potpisala još 2009. Tada su se obavezali da će napraviti bazu osuđenih za krivična dela protiv polne slobode učinjenih nad djecom.Da je takav dokument neophodan upozoravao je i ombudsman. Registar još ne postoji.

Građanski pokret Mi možemo pokrenuo je prošle godine peticiju kojom se traži povećanje kazni koje se izriču za krivična djela protiv polnih i seksualnih sloboda. Oni  smatraju da kazna ne može biti manja od osam godina. Zalažu se i da se najteža krivična djela iz ove oblasti – obljuba nad djetetom i oljuba nad nemoćnim licem kazne sa najvećom zatvorskom kaznom koju poznaje crnogorski pravosudni sistem.

Peticiju je potpisalo šest hiljada građana i predata je u oktobru Skupštini. Još nije došla na dnevni red.

,,Pitamo Apelacioni sud i vijeće suda zbog čega je nagradilo silovatelja. Ukoliko nije bilo jedne olakšavajuće okolnosti, ako se radi o maloljetnom djetetu, ako se radi o povratniku, zašto su kaznili djevojčicu? “, pitala je Aida Petrović iz nevladine organizacije Prima na protestu 15.maja. I ona i javnost su ostali bez odgovora.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

SRPSKI REVIZIONIZAM O SREBRENICI KAO POKRIĆE KORUMPIRANIM POLITIČARIMA: Ponovno guranje Crne Gore u kandže mitomanija i zavjera

Objavljeno prije

na

Objavio:

Premijer Spajić  je juče( četvrtak)  rekao da će Vlada glasati za rezoluciju UN o genocidu u Srebrenici . No, otvaranje ovih bolnih tema očito stvara  nelagodu Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD.  Srbijanski režimski mediji neprestano vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice  po kojima na kraju  ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima. Istina je, naravno, drugačija

 

 

Ko prati vučićevsku štampu i njegove marionete u Srbiji, BiH i Crnoj Gori lako stiče utisak da je UN-ova rezolucija o genocidu u Srebrenici jula 1995. pitanje života i smrti za sav srpski narod, Srbiju i Republiku Srpsku (RS). Predsjednik Aleksandar Vučić govori kako će Srbi  biti proglašeni za genocidni narod, rezolucija će dovesti do ukidanje Republike Srpske, dok će Srbiji biti nametnuto plaćanje ratne odštete. I Vaskršnji sabor Srbije i Srpske je pomjeren jer se čeka glasanje u UN-u. U samom tekstu rezolucije se ni Srbi kao narod, niti vojska, niti bilo koja osoba spominje, a još manje etiketira kao „genocidan“. Uprkos tome, crnogorski podržavaoci Prve familije Srbije su se uključili u beogradsku propagandu. Jovan Vučurović, poslanik Nove srpske demokratije (NSD) i predsjednik parlamentarnog Odbora za ljudska prava i slobode je pozvao Vladu da ne podrži rezoluciju jer je „usmjerena protiv srpskog naroda“. Milan Knežević, lider Demokratske narodne partije (DNP) je rekao da Njemačka (kosponzor rezolucije) je „država koja je svijetu podarila Hitlera, Himlera, Gebelsa, Aušvic proglašava nas Srbe genocidnim a najstradalniji smo narod Balkana“. Pri tome zgodno zaboravlja da sadašnja Njemačka priznaje holokaust čije negiranje, nacistički simboli i pozdravi su zabranjeni zakonom. SNP-ov Dragoslav Šćekić, jedan od potpredsjednika Vlade Milojka Spajića kaže da će glasati protiv ako rezolucija dođe na Vladu jer „nećemo dozvoliti da bilo koji narod u ovom momentu nazivamo genocidnim“.

Demokratska partija socijalista (DPS) je tražila da Vlada bude kosponzor rezolucije zgodno zaboravljajući svoju i bivšeg lidera Mila Đukanovića ratnu prošlost. Bivši ministar u vladi RS-a Momčilo Mandić je još 2012. pohvalio ulogu Đukanovića za „pomoć koju su on i njegova vlada 1994. upućivali VRS-u i srpskom narodu“ u vremenu kad je Milošević uveo sankcije RS-u. „Gorivo za naše tenkove koji su se borili od Foče preko Srebrenice do Bihaća i dalje slao je upravo Đukanović i ko zna šta bi bilo sa RS da te pomoći nije bilo“ rekao je Mandić. Na Youtube-u postoji snimak u kome se Đukanović hvali da Momir Bulatović „ne treba da štiti srpstvo“ od njega, jer vlada koju on vodi je „morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj, kad su joj oni odlučno i bezdušno spustili rampu“.

Oglasile su se prije dva dana i Majke Srebrenice, tj. njihovo, po mnogima komercijalizirano, rukovodstvo. Ranije su zdušno tvrdile da je „Crna Gora učestvovala u genocidu u Srebrenici“ ali su prije dva dana rekle da „nikad i nigdje nismo našle dokument koji upućuje da je Đukanović bio učesnik ili imao bilo kakve veze sa genocidom u Srebrenici“. One su mu i „zahvalne na svemu što čini za žrtve i njihove porodice“.

Državno tužilaštvo nikada nije ispitalo Đukanovića oko njegove uloge u tom zločinu koji zakonski ne zastarijeva. Kada se tome doda i deportacija bošnjačkih izbjeglica na nož vlastima RS-a i razne druge pomoći za „srpsku stvar“ vjerovatno bi bilo dosta toga što bi on morao objasniti.

Premijer je juče( četvrtak) o rekao da će Vlada glasati za rezoluciju. No očito je da otvranje ovih bolnih tema stvara  nelagodu Vladi i Spajiću koji se koalicionim sporazumom obavezao na rekonstrukciju Vlade i uvođenje vučićevskih DNP-a i NSD-a. Vlada je predložila i amandmane na rezoluciju kojima bi se dodatno individualizirala krivica za genocid i da se skine etiketiranje srpskom narodu koje ionako ne postoji u prijedlogu rezolucije.

Srbijanski režimski mediji vrte revizionističke priče o ratu u i oko Srebrenice.Narativ ima dva smjera. Prvim se potenciraju zločini Armije BiH nad srpskim civilima i konstantni teror koji su u Podrinju trpili od snaga Nasera Orića sve do kraja rata. Orić, kome se kasnije neuspješno sudilo u Hagu je, po srbijanskim medijima, prije „osvete“ u Srebrenici pobio do tri i po hiljade Srba, „uglavnom žena, dece i staraca“, što je , tvrde,  izazvalo razumljivu odmazdu nad muslimanskim dželatima krajem rata. To je ponovio i predsjednik RS-a Milorad Dodik na skupu u Banja Luci 18. aprila ove godine u znak protesta zbog rezolucije. Dodik je rekao da „3.5 hiljade Srba koji su ubijeni u Srebrenici i Bratuncu niko ne spominje” i da je „to bio zločin na kraju rata, nakon zamora, mržnje i stradanja, osveta, ali to nije bio genocid”. I Ana Brnabić, predsjednica srbijanske Skupštine je optužila „one koji sponzorišu rezoluciju da ne pokazuju ni žaljenje ni pijetet“ već „diskvalifikaciju za celi srpski narod“.

Drugi smjer narativa potencira teorije zavjera i da zapravo nije ubijeno osam hiljada muškaraca i dječaka već da su zapadne službe, prije svega britanska i američka, organizovale preko srpskih izdajnika u Vojsci Republike Srpske (VRS) strijeljanje do hiljadu zarobljenih suparničkih vojnika. Tako da na kraju ispada da je genocid zapravo izvršen nad Srbima.

Činjenice kažu ovako. Kada je uz američku podršku i pomoć Dodik došao na vlast u RS (koja je spašena od vojnog sloma upravo od istih Amerikanaca), on je tada javno koristio riječ „genocid“ u opisu dešavanja u Srebrenici jula 1995.  Komisija Vlade RS koja je ustanovljena pod premijerom Draganom Mikerevićem je od decembra 2003. do jula 2004. izvršila rekonstrukciju događaja na osnovu vojnih i policijskih dokumenata RS-a. U Komisiji je bilo pet Srba, jedan Bošnjak i jedan Britanac iz međunarodne zajednice. Zaključci Komisije da su od 10. od 19. jula 1995. snage RS-a zarobile i pogubile između 7,800 i 8,000 Bošnjaka su usvojeni jednoglasno. Usvojila ih je i kasnija Vlada premijera RS-a Pera Bukejlovića. Naknadno će Dodikova vlast reći da su zaključci doneseni pod pritiskom međunarodne zajednice pa je 2019. godine formirana nova Nezavisna međunarodna komisija za istraživanje stradanja svih naroda u srebreničkoj regiji u periodu 1992-1995. godine. „Nezavisna“ komisija je rekla da nije bilo genocida i da „pogubljenje 2.500 do 3.000 vojnih zatvorenika, uključujući nekoliko stotina muških civila iz baze Potočari…predstavlja ratni zločin“. Svi ostali su stradali u borbama prilikom proboja ili umrli od drugih uzroka.

Sadašnje srbijanske narative o paljenju 50 srpskih sela oko Srebrenice, masakre civila (ravno 3.267 ubijenih) od strane Orićevih vojnika najbolje negiraju izvještaji institucija i vojnih komandanata Srba. Prema podacima RS-ovog Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od početka do kraja rata u BiH (1992-1995) godine na širokoj teritoriji opština Zvornik, Srebrenica, Bratunac, Vlasenica sa opštinom Milići, Kalesija sa opštinom Osmaci i Šekovići poginulo je ukupno 2,385 Srba. Žrtve su određene prema mjestu stradanja. To je 882 osobe manje u odnosu na propagandističke brojke. Do 3,267 stradala se stiglo dodavanjem stradalih sa teritorija oko Sarajeva i drugih mjesta koje su Srbi morali predati nakon Dejtonskog sporazuma. Mrtvi sa tih teritorija su kasnije ponovo sahranjeni u istočnoj Bosni u gorepomenutim opštinama. Od 2,385 stvarno poginulih iz tih opština su 1,974 bili vojnici, 387 civili a 24 su u kategoriji „nepoznat status“.

Najviše Srba je poginulo na početku agresije na BiH 1992.  – 1,489 – od toga 273 civila, 1,201 vojnika i 15 imaju nepoznat status. U ostalim godinama rata (od 1993. do 1995.) je poginulo 896 Srba od čega su 114 bili civili. Ovo se u velikoj mjeri slaže sa pismom generala Ratka Mladića od 10. jula 1995. godine poslatom komadantu UNPROFOR-a  generalu Rupertu Smitu. U pismu Mladić navodi da je „VRS pokrenula ofanzivu na Srebrenicu“ između ostalog jer su prije toga “muslimanske snage ubile 100 i ranile preko 200 Srba”. Mladić navodi stradanja „mnogih srpskih sela duž granice zone i… odvratne zločine protiv civila… spalili su sela Višnjica i Banja Lučica, ubivši njihove stanovnike“. Ove brojke su u ogromnoj koliziji sa navodnih preko 3 hiljada masakriranih Srba. Nesporno je da je nekoliko dana prije napada na Srebrenicu napadnuto selo Višnjica i da su ubijene 4 starije osobe. Poginuo je i jedan vojnik VRS-a.

Snage 28. divizije Armije BiH i/ili oni koji su ih pratili u stopu radi pljačke  ( pretežno hrane jer je u opkoljenjoj Srebrenici  harala glad)  počinili su i druge dokazane zločine protiv srpskih civila. Desetine civila su ubijeni u Skelanima u januaru 1993. (uključujući i majku sa dvoje maloljetne djece od 5 i 12 godina dok su pokušavali pobjeći u Srbiju), Zalazju (na Petrovdan 12.jula 1992. – uključujući i pogubljenje 30-tak zarobljenih vojnika), Bjelovac i druga mjesta što su nesporno urtvrdili i BiH sudovi i Hag. Nekoliko civila je stradalo i u Kravicama na julijanski Božić 1993. što se u Srbiji potencira. Međutim, Kravice su bila legitimna vojna meta zbog skladišta municije i artiljerijske baze VRS-a odakle je gađana Srebrenica. Najveći dio  ubijenih –  46 Srba po jednom, ili 49 po drugom izvještaju – su bili pripadnici VRS-a, seoskih straža i vojnih lica iz Srbije.

Domaća tužilaštva i Hag su uradili loš posao u procesuiranju tih zločina za koje Srbi imaju pravo biti ogorčeni. Međutim, podrinjski  Bošnjaci imaju i te kako  pravo biti ogorčeni na ista tužilaštva zbog zločina iz 1992. (Preko 3 hiljade ubijenih Bošnjaka) i čišćenja Bratunca, Višegrada, Zvornika i drugih mjesta gdje su bili većina prije rata. Do tada će se balkanske prljavštine i kriminal pokrivati Srebrenicom i drugim stratištima.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo