Povežite se sa nama

MONITORING

Brano duguje Acu i Milu najmanje 3,79 miliona eura

Objavljeno prije

na

U posljednjih godinu-dvije Branislav Mićunović, alijas Brano ili Baka, izašao je iz „anonimnosti” kockarnica i fudbalskih transakcija. Sa pribavljenim dozvolama investira u turistički biznis na elitnim lokacijama u Budvi.

Poduhvati su multimilionski i za javnost otvaraju dileme: kakvo je porijeklo tolikog novca i ko su mu poslovni partneri?

Mićunović je 23. februara ove godine od Ministarstva održivog razvoja i turizma dobio urbanističko-tehničke uslove izrade dokumentacije za apartmanski kompleks u zahvatu lokacije Mirište, tik uz magistralu Sveti Stefan – Bečići.

Investicija je pod budnim okom MANS-a, koji je izradio posebnu studiju slučaja. Utvrđeno je da su novembra 2007. započeti divlji građevinski radovi. Izgradnja osmospratnice i dvospratnice oko sedam mjeseci kasnije je obustavljena jer investitor nije imao dozvolu. Lokacija je u dokumentima bila definisana kao maslinjak. Nelegalni objekti nijesu srušeni.

No, Mićunović nije bio vlasnik parcele, već Dragan Radusinović, šef FZU Mig – sjetićemo ga se iz perioda masovne vaučerske privatizacije. Parcelu na Mirištu je kupio aproksimativno za 2,5 miliona eura, ali je iz nekog razloga 17. aprila 2008. za pet puta manje, odnosno za svega 500.000 eura potpisao kupoprodaju nepokretnosti. U ugovoru – koji divlje sagrađene objekte ne pominje! – piše da je Mićunović isplatio Radusinovića „danom potpisivanja”.

Studiju lokacije za Mirište je naručila i novcem poreskih obveznika platila budvanska opština. Izradila je firma Urban studio, vlasnice Gordane Raičević, koja je radila u Agenciji za planiranje prostora SO Budva. Njen prethodni posao je bio u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, privatnoj firmi Aca Đukanovića.

Ministri nadležni za urbanizam Branimir Gvozdenović i Predrag Sekulić, prezentni i bivši politički direktor DPS-a, davali su saglasnosti na izmjene opštinskih urbanističkih planova za Mićunovićevu investiciju. Odluku da se otpočne izrada plana za Mirište donio je sredinom 2009. budvanski eks-gradonačelnik Rajko Kuljača, sada nepravosnažno osuđen na pet godina robije. Divlje sagrađeni objekati su „uklopljeni”, iako lokalni nacrt plana nije bio usklađen sa dokumentom višega reda. Kompleks na Mirištu će imati prvoklasne apartmane, zatim penthause, jedan od bazena biće na krovu, tu su i prostori za wellness, beauty i spa sadržaje, garaža u suterenu, itd.

Druga, krupnija Mićunovićeva investicija, preko jednog ili više povezanih lica je Harmonia building sa 14 spratova (službeni podatak investitora, iako se u javnosti pominju 13 spratova) i oko 28.000 kvadrata bruto površine. Nalazi se između bečićkog hotela Iberostar Bellevue i famozne Astra Montenegro, koju je do bankrota gradio ruski Mirax.

Vrijednost projekta je procijenjena na oko 15 miliona eura. Prva dva sprata Harmonia building su parkinzi, slijede dva sprata sa poslovnim prostorima, na petom su glavni ulaz, recepcija, restoran, 6. sprat je kombinacija apartmana i poslovnih prostora, od 7. do 13. su samo apartmani a na 14. spratu penthausi.

Mićunovićeva kćerka je vlasnica 30 odsto Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia building. Radovi su započeti 2009. a kasnije iste godine je od ministra Gvozdenovića dobijena građevinska dozvola.

U nedavno objavljenom serijalu OCCRP-a o Prvoj banci, izvještava se o epizodi u kojoj su maja 2010. kontrolori CBCG za Svetlanu Mićunović, Branovu suprugu, ustanovili minus na tekućem računu, navodno od 4,6 miliona eura. Taj minus od banke, odobren maja 2008, opisan je kao „neuobičajen za fizičko lice” i kasnije pretvoren u kratkoročni kredit – uz napomenu kontrolora da nije predočena nikakva analiza „na osnovu koje bi se moglo zaključiti kako će novac biti vraćen”.

Svježiji i pouzdaniji podaci o finansijskim transakcijama porodice Brana Mićunovića i banke Đukanovića, Aca i Mila, dostupni su u katastarskim registrima. Radi se, prema našem uvidu, o većim sumama od pomenutih u serijalu OCCRP-a koje su pokrivene hipotekama: jedna na Harmonia building a druga na parcele u Reževićima. Kredit Prve je 18. decembra 2008. zapisan kao hipotekarni teret od 5,4 miliona eura, dok je ista nekretnina ugovorom od 6. juna 2011. takođe pod teretom Prve zbog kredita od 2,45 miliona eura.

Ipak, najveću hipoteku od 14,37 miliona eura na investiciju Old Town Invest Group posjeduje budvanska firmu Radenko I, koju su osnovali Rusi, izvjesni Stanislav i Igor Ivanov. I ,,druga banka Crne Gore”, Hipo Alpe-Adria, takođe je plasirala najmanje dva kredita za Old Town Invest Group, ukupno 5,6 miliona.

No, banka braće Đukanović je za suprugu Brana Mićunovića odobrila dodatnu kreditnu liniju. Prema ugovoru od 28. decembra 2009. zemljište koje se vodi na Svetlanu Mićunović u Reževićima, ukupne površine 6.467 kvadrata, pod hipotekom je Prve za 1,44 milion eura.

Na osnovu opisanih hipotekarnih tereta, uzimajuću u obzir da je Mićunovićeva kćerka vlasnica 30 odsto Harmonia building, dobija se podatak da porodica Mićunović duguje Đukanovićima najmanje oko 3,79 miliona eura.

Ta suma je možda samo kusur dvodecenijske kooperacije započete duvanskim tranzitom ili švercom, kako ko voli. Milo Đukanović nikada nije demantovao da je prijatelj ili saradnik Brana Mićunovića. Usmena književnost prenosi predanja očevidaca da su ih mnogo puta viđali zajedno.

U svakom slučaju, do prve polovine 2008, kada je Đukanovićev predmet pred Sudom u Bariju navodno stavljen ad acta, bili su zajedno pod istragom a zatim i optužnicom italijanskog tužilaštva zbog mafijaškog udruživanja.

Ispostavilo se da Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Mićunovića. Za Duška Mićunovića iz Beograda, prvooptuženog u italijanskoj akciji Šah mat protiv švercera kokaina, nagađalo se da je ,,brat od strica” Brana Mićunovića, što je Đukanović dematovao: ,,Nijesam pronašao podatak da je on brat Brana Mićunovića”.

Nekoliko insajdera, javno ili u istragama su tvrdili da postoje, kako bi se reklo, „netransparentne” robo-novčane realcije između Mićunovića i Mila Đukanovića. Na primjer, Radivoje Lolo Šturanović, bivši bokser iz Nikšića, svojevremeno se požalio da je izigran za 600.000 DEM.

Početkom 1999. tadašnja savezna vojska je zaplijenila šest glisera od nekoliko italijanskih državljana da bi ih, nešto kasnije, dala na licitaciju. Šturanović je navodno kupio te glisere. Kada je u Luci Bar htio da ih preuzme, naoružani pripadnici SDB-a mu to nijesu dozvolili jer je tako „naredio Milo Đukanović”.

„Uključio se i Brano Mićunović, navodno, da mi pomogne da se problem riješi”, ispričao je. Đukanović je, tvrdi, primio Šturanovića u svom kabinetu. „Obećao da će sve biti riješeno uz napomenu da on, navodno, nema ništa s tim” i da će se „za vikend spuštiti do Svetoga Stefana i reći Mićunoviću da to napokon završi”. Kada je to ispričao listu Dan, 19. maja 2005, bio je još bez novca ili glisera.

Italijanski mafijaš Benedeto Stano je novembra 1996, tokom istrage, na pitanje tužioca odgovorio da poznaje „izvjesnog Brana koji je bio u društvu predsjednika Mila Đukanovića”. Brano je, tvrdi, vodio glavnu riječ, izdavao naređenja jednom rođaku Mila Đukanovića, koji je glavna veza iz Bara. Desetak drugih italijanskih svjedoka je dalo slične iskaze.

O relaciji Mićunovića i Đukanovića svjedočio je i Vasilije Mijović, ratni pukovnik JSO srpske policije, brendiran nadimkom Ladni. U jednoj polemici 2006, kada je kao bivši savjetnik MUP-a Crne Gore u Zeti snimio onaj famozni film, detaljno je opisao kako je pištolj izraelske proizvodnje jericho dobio od premijera Mila Đukanovića u njegovom kabinetu. Mijović je kazao:

„Kako bih pomogao Đukanoviću da se prisjeti toga, za sada ću mu reći samo da je tom prilikom on pio red-bul, a ja i Brano Mićunović viski. Mi smo sjeđeli, a on je šetao”.

Mijović je pozvao Brana Mićunovića za svjedoka. Đukanović tu epizodu nije demantovao.

O „veoma strašnom čovjeku” i drugim priključenijima

Tokom 2010. u sudski registar je upisano, pa kasnije uklonjeno, da of-šor firma iz Belizea MS Invest inc. posjeduje 51,9 odsto Old Town Invest Group. Vlasnik MS Investa je Rus Sergej Malov a firma preko svog sajta reklamira Harmonia building i prodaje dio apartmana.

Za najmanje dvojicu, od ukupno četvoro aktuelnih osnivača Old Town Invest Group, postoje podaci ili izjave da su navodno bliski saradnici Brana Mićunovića. Osim 30 odsto koje u toj firmi prema sudskom registru posjeduje Mićunovićeva kćerka, Danilo Mićović iz Podgorice je juna prošle godine upisan kao vlasnik 30 odsto, koliko ima i Nikšićanin Milan Zindović, dok prvobitni osnivač firme Goran Boljanović iz Budve ima 10 odsto.

Danilo Mićović je početkom 2000-ih bio zamjenik osnovnog tužioca u Baru. Potom prelazi u advokate. U odvojenim procesima branio je ili još brani: Milana Čilu Šćekića iz Berana za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića, Ranka B. Radulovića iz Nikšića u aferi Lipci, gangstera Veselina D. Bujića za pucnjavu u Baru, Gorana Lekovića, bivšeg policajca i vlasnika diskoteke Sparta u Budvi zbog tuče sa pripadnicima SAJ-a… Takođe je dio advokatskoga tima koji zastupa okrivljene u aferi Zavala.

Vladimir V. Kuznjecov, bivši pripadnik specijalnih jedinica Ruske Federacije koji tvrdi da je vlasnik restorana Jadranska straža u budvanskom Starom gradu, objavio je da ga dvojica nepoznatih ljudi maja 2009. nijesu pustili da uđe u taj objekat „po naređenju Danila Mićovića iz Podgorice”, ali da ih on „smatra ljudima Dragana Gige Zindovića”.

Ispričao je Kuznjecov Vijestima „dva puta sam se susreo sa Mićovićem, advokatom porodice Zindović”, koji ga je, tvrdi, ubjeđivao da je njegova partnerka, izvjesna Ruskinja, „prodala svoj dio nekom Crnogorcu i da je to veoma strašan čovjek”.

„Insistirao sam da se susretnem sa tim čovjekom, ali mi je Mićović kazao da treba ići nekuda u planine. Saglasio sam se, ali do susreta nije došlo”, kazao je Kuznjecov.

Advokat Mićović, međutim, saopštio je da sa tim Rusom nikada nije govorio o prodaji Jadranske straže. Njegov klijent, pomenuti Dragan Giga Zindović, skupa sa trojicom drugova, nepravosnažno je osuđen na 17 godina zbog pucnjave septembra 2007. u Jadranskoj straži. Tada su ubijeni Vladimir Rakočević i Ukrajinac Adalbert Šuto, dok su Vladimir i Željko Janković ranjeni. Ponovljeno suđenje je u toku a Mićović je u timu branilaca okrivljenih.

Dragan Giga Zindović je rođeni brat Milana Zindovića, sada osnivača, ovlašćenog zastupnika i izvršnog direktora Old Town Invest Group. Braća Zindovići su se 7. oktobra 2000. godine kartali u kazinu hotela Podgorica dok je „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović”. Te okolnosti su pominjane na suđenju za ubistava Cetinjanina Petka Pešukića i Nikšićanina Radovana Kovačevića.

Mićunović je bio terećen za smaknuće Kovačevića ispred Urgentnog bloka KBC-a, no pravosnažnom presudom je 2008. oslobođen. U prvobitnoj optužnici Mićunović i Milan Zindović su optuženi i za neovlašćeno posjedovanje naoružanja.

Kod Zindovića je kobne noći 7/8. oktobra 2000. u automobilu zaplijenjen hekler, dok su u gepeku Mićunovićevog audija A8 pronađeni: hekler, okvir od heklera, prigušivač, okvir od automatske puške, 30 metaka. Zindović je na suđenju izjavio da mu je hekler dala policija, „za njega je dobio i potvrdu, ali je izgubio, ne može se sjetiti ko mu je tu potvrdu dao”.

Kasnije je MUP Crne Gore za Brana Mićunovića i Milana Zindovića sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, zbog čega su oslobođeni krivice za to djelo.

Karijera

Brano Mićunović je rođen 1953. u Nikšiću.

Nakon kratke karijere boksera u lokalnom klubu, 1970-ih odlazi na studije u Novi Sad. U društvu je sa tamošnjim Crnogorcima, kako onima na školovanju ili „školovanju”, tako i onima iz Vojvodine, potomcima kolonista, poput Branislava Dugog Lainovića (Savino selo, 1955 – 2000) ili Nikšićanina Ratka Bata Kankana Butorovića, dugogodišnjeg vlasnika FK Vojvodina. Potom kreće na „turneje” po Zapadnoj Evropi.

Mićunović je bio kum sa Đorđem Božovićem (1955 – 1991), zvanim Giška i Debeli, beogradskim kriminalcem koji je očevim porijeklom iz Kuča. Svojevremeno su u Austriji imali firmu Sloga. Kada je Božović imao probleme sa policijom u Beogradu, kao 1991. nakon opozicionih protesta, sklanjao se kod Mićunovića u Crnu Goru.

„Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Milena, majka pokojnog Božovića. Pomenula je da joj je Mićunović pomogao nakon pogibije sina.

Sreten Jocić, koga branša i mediji brendiraju kao Jocu Amsterdama, 21. aprila ove godine je na suđenju izjavio: „Giška Božović me 1991. upoznao sa Mićunovićem”. Jocić je kazao da su ga u istrazi nagovarali da za ubistvo Iva Pukanića tereti Mila Đukanovića, Stanka Cana Subotića i Mićunovića. Tvrdi da su mu obećavali status svjedoka-saradnika i obezbijeđen život u Kostariki.

„Nijesam pristao, jer ne znam ništa o tom zločinu. Ko su uopšte Cane, Milo i Brano da bih ja ubijao za njih? Ja sam prije njih imao i novac i biznis!”

Sa Vlastimirom Zečevićem, zvanim Mićko Talijan, rođenim u Kotoru, Brano Mićunović je bio prijatelj. Zečević je, prvi u Crnoj Gori iz serije „žestokih momaka”, ubijen 2. septembra 1991. u Budvi. Optuženi za taj zločin, sa prebivalištima u Beogradu, pravosnažno su oslobođeni.

Boško Radonjić (1943 – 2011), alijas Yugo, takođe je bio ortak Brana Mićunovića. Radonjić je 1970-ih i 1980-ih bio saradnik irske i italijanske mafije u Njujorku, uključujući u filmovima opjevane članove porodice Gambino.

Do hapšenja Dragana Džajića i predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića, za beogradsku štampu je Brano Mićunović, zbog navodnog namještanja i „dionica” u kupoprodaji igrača, bio „kralj srpskoga fudbala”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

POSLIJE ZAPLIJENE BEZAKCIZNIH CIGARETA U LUCI BAR: Duvanski profit mijenja vlasnika

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uprava prihoda i carina zaplijenila oko 145.000 paketa cigareta u magacinima Slobodne carinske zone. Šta sad?

 

„Sa velikim stepenom sigurno kažemo da je šverc cigareta preko Luke Bar klinički mrtav“. Tako je premijer Dritan Abazović opisao zaplijenu oko 145.000 paketa cigareta, u magacinima barske Slobodne carinske zone.

„Plan Vlade je da se nakon oduzimanja stvori zakonski okvir i mogućnost da se cigarete izvezu iz zemlje, prodaju, a novac upumpa u budžet”, pojasnio je Abazović koji je prisustvovao početku utovara neocarinjenih cigareta.

Uprava prihoda i carina ranije je naložila Carinarnici Bar da oduzme duvanske proizvode, vrijedne više desetina miliona eura, prethodno ne produživši rok za njihovo skladištenje u Slobodnoj carinskoj zoni. Cigarete su oduzete zbog isteka rokova za izmještanje iz skladišta.

Abazović ističe da je šverc bio najunosniji posao u Crnoj Gori. Tvrdi da je riječ o poslu koji je težak 500 miliona eura godišnje. Kaže da želi da vrati kredibilitet Upravi carina i Luci Bar, nakon čije podrške je država dosla u situaciju da bude vlasnik preko 100.000 paketa duvana.

„Ovo nikada nije bio državni posao. To je velika prevara koja se plasirala. Mi danas završavamo sa ovim procesom. Počinje proces transporta koji će trajati nekoliko dana. Kao što smo obećali, izborićemo se sa svim vidovima kriminala i mafije”, rekao je Abazović.

Premijer je najavio mogućnost da dug Fonda za zdravtsveno osiguranje od 60 miliona eura pokriju iz sredstava od prodaje zaplijenjenih cigareta.

Ministar finansija Aleksandar Damjanović kaže da je intencija da se nakon što se popiše roba koja je pronađena i koja će se izmjestiti, izveze iz Crne Gore. On smatra da Luka Bar i Slobodna zona, koje su bile pod ružnim imidžom, treba da dobiju novo lice. Tvrdi da zaplijenjene cigarete ne mogu biti plasirane na našem tržištu.

„Dolazimo do nivoa da je ostalo malo prostora za nelegano tržište. Prvo ćemo da nađemo mehanizme akciznog opterećenja, kako bi imalo smisla da se pod punim nadzorom države iznese iz Crne Gore. Na taj način ćemo prihodovati ozbiljna sredstva. Ukoliko bi se sadašnja zakonska opterećenja, koja su sada na tržištu, primijenila na ovu robu, koja je nižeg kvaliteta, ona ne bi imala neku ekonomsku prohodnost”, kazao je Damjanović.

Izvršna direktorica Mreže za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) Vanja Ćalović Marković smatra da je problem u tom planu to što dio tih cigareta uopšte ne može biti prodat. Pojasnila je da u švercu duvana postoje tri vrste cigareta koje se krijumčare.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PRAVOSUĐE, BANKE I ZLOUPOTREBA MOĆI: Falsifikatom do bogatstva?

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve više je povoda za sumnje u presude sudova pod komandom Vesne Medenice, tokom trajanja njene funkcije i nakon odlaska sa nje. I Dragan Senić tvrdi da je presudom zasnovanom na falsifikovanom dokumentu (mjenici AA 0889562) oštećen za ogroman novac. Pa traži reviziju i čeka odluku Tužilačkog savjeta

 

Širi se istraga o zloupotrebama nekadašnje predsjednice Vrhovnog suda i Vrhovne države tužiteljke Vesne Medenice. Više nije o riječ o dva već o četiri predmeta u kojima je, sumnja se, presuđeno tako što su sudije u postupku izvršile njeno naređenje. Ne mareći za činjenice i pravdu.

O načinu na koji je funkcionisalo pravosuđe pod komandom Medenice nedavno je, u Tužilaštvu, svjedočio sudija Osnovnog suda u Herceg Novom Jovan Stanković. Novinarka TV Vijesti Svetlana Đokić predočila nam je dio njegovog iskaza o tome kako je postupio nakon što je Medenica, tada već bivša predsjednica Vrhovnog suda, od njega naručila presudu vršeći, jezikom krivičnog prava, nezakonit uticaj.

„U tom trenutku sam se našao u veoma nezahvalnoj poziciji. Da sam odbio, zamjerio bih joj se, shvatio sam da mi može vrlo lako stvoriti goleme probleme u pravosuđu, a s druge strane otvorio bih prostor za dalje pritiske da se taj predmet što prije završi, a koji bi sigurno uslijedili čim se ona za njega zainteresovala”, objasnio je Stanković u svom iskazu. „I donio sam tu (traženu – prim. Monitora) odluku, smatrajući to u tom trenutku najjednostavnijim rješenjem, da sklonim taj predmet iz kancelarije, a što je najvažnije da skinem nju sa dnevnog reda”.

U zapisniku sa saslušanja zapisano je i opravdanje hercegnovskog sudije. On se, kaže, kaje a nezadovoljne stranke mogu da se – žale.

„Ja, kao i sve sudije parničari u Crnoj Gori, predmete često lomim preko koljena…  U tim uslovima se ponekad donose odluke sa jasnim falinkama samo da bi se predmet riješio”. Pravdajući svoje postupke sudija-svjedok saopštio je da nije mogao da se odupre pritisku Vesne Medenice, ali jeste drugima koji su dolazili iz Višeg ili Apelacionog suda. Sa tih adresa je „u najmanje dva navrata”, dobijao direktne naloge kako da postupi u određenim predmetima. Ali ih, kaže, nije izvršio.

Možemo samo da razmišljamo o tome koliko je sličnih presuda donijeto u crnogorskim sudnicama. Po predočenom modelu: predmet sklonim iz kancelarije, moćnika skinem s dnevnog reda. A možemo i da se zapitamo šta je sa onima kojima su takve presude, jednostavne i efikasne, nanijele nepravdu i, nerijetko, donijele velike egzistencijalne probleme. Posebno ako pretpostavimo, a za to već postoji jak osnov sumnje, da se niz presuda donijetih pod pritiskom onih koji mogu da naruče ili kupe pravdu protezao od najnižih do najviših sudskih instanci. Odnosno, od osnovih do Vrhovnog suda.

Iz arhiva sumnjivih slučajeva izdvojimo jedan. On je dio priče o švajcarskim kreditima koje je nekadašnja Hypo Alpe Adria Banka (HAAB) svojim klijentima isplaćivala u domaćoj valuti (eurima) a nominalno obračunava u švajcarskim francima. Da bi naknadno, na kursnim razlikama, ostvarila ogromnu razliku. Gurajući u probleme i bijedu nekoliko stotina svojih klijenata u Crnoj Gori. I hiljade njih u regionu.

„Poslovanje Hypo Alpe Adria Grupe u Jugoistočnoj Evropi najveći je kriminalni akt nakon Drugog svjetskog rata”, ocijenio je Kristijan Bohler, inspektor austrijske policije i vođa posebnog tima zaduženog za istraživanje afere Hypo u Beču.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 20. maja ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

PREDSJEDNIK PRIVREDNOG SUDA – VOĐA ORGANIZOVANE KRIMINALNE GRUPE?: Od Vrhovnog suda do ZIKS-a

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iskustvo  uči da bi do pravosnažnog okončanja postupka protiv Blaža Jovanića i Vesne Medenice mogle proći godine. Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama njihove vladavine. Ako dobije priliku da se oporavi

 

Nedugo za Vesnom Medenicom, nekadašnjom VDT i višestrukom predsjednicom Vrhovnog suda, u pritvorsku jedinicu spuškog zatvora (ZIKS, ili po novom, UIKS) stigao je predsjednik Privrednog suda Blažo Jovanić. Direktno iz kancelarije nakon što je, prema nezvaničnim informacijama, osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i formirao kriminalnu organizaciju koja je, u makar desetak stečajnih postupaka, stranke oštetila za iznose koji se mjere milionima eura.

I površno upućeni u višedecenijska dešavanja u pravosuđu prepoznali su, u tom spletu okolnosti, još jedno preklapanje u biografijama dvojca koji je, godinama, vedrio i oblačio ovdašnjim sudnicama. I blisko sarađivao – formalno i, sumnja se, neformalno – na predmetima od zajedničkog interesa.

Kada je Blažo Jovanić, sa mjesta parničara i sudije Osnovnog suda u Podgorici, u aprilu 2014, neočekivano izabran za predsjednika Privrednog suda, preskačući uobičajenu dinamiku napredovanja u sudskoj hijerarhiji, analitičari nijesu imali dileme o uzrocima njegovog profesionalnog uzleta. Baš kao ni u ocjeni da je za tu odluku, operativno, najzaslužnija bila Vesna Medenica. Razlike su bile samo u interpretativnim finesama.

Jedni su  imenovanje Jovanića cijenili kao „pokušaj Medenice da zaštiti predmete koji se direktno tiču članova i poslova uže familije Đukanović“, dok su drugi bili direktniji, tvrdeći da je Jovanić „doveden na tu odgovornu funkciju direktno po nalogu Aca i Mila Đukanovića, a sve u cilju da se kontroliše prodaja imovine Kombinata aluminijuma u stečaju“.

Slijed događaja potvrdio je ova predviđanja. Ali i pokazao da se Jovanićeve ambicije nijesu zadržavala samo na zaštiti interesa  prve familije.

Pronevjera novca iz blagajne Vrhovnog suda, 2006. godine, dovela je Jovanića u fokus interesovanja javnosti. On je tada, kao šef  kabineta tadašnjeg predsjednika Vrhovnog suda Ratka Vukotića osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i učestvovao u pronevjeri skoro 330 hiljada eura iz sudske kase.  Jovanić, tada već sudija Osnovnog suda, oslobođen je sumnji usljed nedostatka dokaza (ceh je platila blagajnica).

O kolopletu veza i uticaja svjedoči i epizoda iz poslovne biografije njegovog brata Bora Jovanića. On je, kao carinik, osuđen na godinu zatvora zbog primanja mita u vrijeme kada je Blažo već bio sudija Osnovnog suda. Nakon pola izdržane kazne pomilovao ga je tadašnji predsjednik Filip Vujanović. Na prijedlog Duška Markovića, ministra pravde iz tog doba. Javnost je, zahvaljujući NVO MANS, saznala da je Jovanić vraćen na posao u Upravu carina, suprotno svim zakonskim propisima. Podigla se prevelika prašina, Jovanić je napustio Upravu carina i novi posao našao kod Aca Đukanovića.

Kao sudija Osnovnog suda Blažo Jovanić je opravdao očekivanja svojih zaštitnika i promotera. Po tužbi Stanka Subotića osudio je Monitor. Kada je propao pokušaj da nas osudi za nanošenje duševnog bola kontroverznom tužiocu (čije je saslušanje odbio) Jovanić je Monitor proglasio krivim zato što, navodno, Subotićevo reagovanje nije objavljeno na zakonom propisan način.

Vijesti je osudio zbog prenošenja izjave poslanika Nebojše Medojevića koji je kritikovao (tadašnju) privatizaciju Željezare u Nikšiću i doveo u pitanje kredibilitet njenih novih vlasnika. Isti su, da pomenemo, kasnije pobjegli iz Nikšića ostavljajući dugove a odnoseći sa sobom svu vrjedniju pokretnu imovinu kompanije.

Konačno je dara prevršila mjeru, pa je Jovanić, kao sudija u postupku po tužbi kompanija Lutrija i Džek pot (Sava Grbović i Branislav Mićunović) protiv Daily Pressa (izdavač Vijesti) i MANS-a, izuzet zbog pristrasnosti. Tek nakon trećeg zahtjeva tuženih.

Prelazak na dužnost u Privredni sud, pozicionirao je Jovanića na skali uticaja. Kao što je višestruko uvećao štetu koju je on, sa nove pozicije, proizvodio ovdašnjoj privredi, ali i cijelom društvu.

Njegovim odlukama nepristrasnim sudijama su oduzimani predmeti, nepodobni su premještani sa sistemski važnih funkcija, a protiv nesalomivih su pokretani discilinski postupci s naumom da se, uz pomoć Medenice i njenog Sudskog savjeta, istjeraju iz sudnice.

Jovanić je mandat u Privrednom sudu započeo pomenutom aferom KAP. Kao stečajni sudija u postupku morao je biti u toku prodaje imovine bankrotirale firme. A ona je Veselinu Pejoviću i njegovom Unipromu prodata uz kršenje praktično svih postojećih pravila i procedura.

Stečajni upravnik Veselin Perišić prodao je imovinu koja nije pripadala KAP-u;  Kupac godinama nije platio „kupljeno“; Država i Opština Podgorica častile su ga, nakon potpisivanja kupoprodajnog ugovora, sa nekih 2,5 miliona kvadrata građevinskog zemljišta uz oproštene komunalije, uz sumnje da je taj aranžman ugovoren ranije, mimo znanja drugih potencijalnih kupaca; Stečajni upravnik je novom vlasniku iznajmljivao radnike i iz stečajne mase plaćao fizičko obezbjeđenje (stražare) prodate imovine, a stečaj je okončan tek krajem prošlog ljeta. Povjerioci su namirili manje od 10 odsto svojih (priznatih) potraživanja a Pejović je nekoliko mjeseci kasnije zaustavio proizvodnju u svojoj fabrici.

Nabrojati sve one koji su podnijeli krivične prijave zbog (ne)postupanja stečajnog sudije i upravnika zahtijevalo bi još jedan, makar ovoliki, pasus. Ne znamo, ipak, da li su i  za slučaj KAP  Jovanić i grupa njegovih saradnika privedeni u ponedjeljak. Čekamo zvanične informacije iz SDT-a.

Jovanić, uporedo sa poslom predsjednika Privrednog suda obavlja, ili je obavljao, posao stečajnog sudije u KAP-u, Boksitima, Radoju Dakiću, Vektri Boki, Brodogradilištu Bijela, Onogoštu, uz još nekoliko stotina stečajnih postupaka manje vrijednosti. Karakteristično za većinu njih  je da se radi o kompanijama koje su bile, ili su prešle, u vlasništvo nekog od ovdašnjih pobjednika tranzicije. I da su stečajni postupak u njima pratile sumnje i optužbe zbog brojnih, velikih, zloupotreba.

Veselin Pejović je, uz KAP, kupio i imovinu Boksita u stečaju ali i njihovu koncesiju za kopanje crvene rude. Opet uz brojne kontroverze.

Veselin Barović nije uspio u naumu da državno zemljište, 1,5 miliona kvadrata u zaleđu Velike plaže, urbanizuje i proda kao svoje vlasništvo. Iako je stečajni upravnik Žarko Ostojić (Jovanićev kum i kolega iz afere pljačka Vrhovnog suda) u više navrata oglašavao prodaju tog zemljišta. Znajući da ono ne pripada Solani.

Dragan Brković, vlasnik HTP Boka uhapšen je prošlog ljeta zbog sumnji da je novac dobijen prodajom imovine svog preduzeća u stečaju, umjesto povjeriocima, distribuirao sebi bliskim kompanijama iz nekadašnjeg sistema Vektra (bankrotirala i promijenila vlasnika). Prethodno je, uz pomoć Blaža Jovanića, godinama blokirao  uvođenje stečaja koji su tražile banke kojima je dugovao. Bivši radnici Boke godinama su upozoravali na zloupotrebe ali Jovanić i stečajni upravnik koga je imenovao (navodno, još jedan njegov kum)  nijesu imali sluha za njih. Dok se nije umiješalo SDT.

Kao što je i Vesna Medenica ostajala slijepa na njegove propuste i, moguće, nezakonite radnje.

Udruženje za zaštitu interesa manjinskih akcionara DKP-a (njih je bilo 3.600), nezadovoljno načinom na koji je proveden stečajni postupak u njihovom preduzeću, uložilo je u novembru 2015.  Privrednom sudu zahtjev za reviziju postupka. I ako je u pitanju postupak koji bi trebalo da se rješava po ubrzanoj proceduri, njihov zahtjev čamio je, skriven, sve do jula 2020. Tek tada, nakon skoro pet godina,  proslijeđen je na postupanje Vrhovnom sudu. Sporna imovina je do data trajno izgubljena. Reakcije Medenice nije bilo.

Na krivičnu prijavu koju su protiv Jovanića državnom tužilaštvu podnijeli predstavnici Udruženja još nije bilo zvanične reakcije.

Zanimljiva je i priča sa predmetom vezanim za odluku EPCG-a da od Aca Đukanovića i italijanske A2A kupi većinski paket akcija Rudnika uglja u Pljevljima. Jovanić je taj predmet oduzeo sudiji Nataši Bošković nakon što je ona, dva puta, donosila mjeru privremene zabrane sprječavajući da se taj posao pravno okonča dok se ne razriješe kontroverze koje su ga pratile. I krivične prijave dijela manjiskih akcionara EPCG-a ostale su bez reakcije tužilaštva ali i Sudskog savjeta.

Nabrajanje bi moglo potrajati. Ipak, tek treba da saznamo za šta, konkretno, SDT sumnjiči Jovanića i njegove saradnike. Onda treba napisati optužnicu koju, opet, mora da potvrdi nadležni sud. Odnosno, neko od Jovanićevih kolega – on je i dalje sudija i predsjednik Privrednog suda. Kad sve to prođe predviđenu proceduru predmet treba dovesti do pravosnažne presude.

Iskustvo uči (suđenja za aferu Telekom, Koverta (Slavoljub Stijepović), Carine (Miomir Mugoša) da bi do okončanja tog postupka mogle proći godine. Uz mogućnost da se predmet okonča plaćanjem odštete optuženim pa pravosnažno oslobođenim (Šarić, Kalići…).

Crnogorsko pravosuđe još će se duže nositi sa posljedicama vladavine Medenice, Jovanića i njima sličnih. Ako dobije priliku da se oporavi.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo