Povežite se sa nama

MONITORING

Brano duguje Acu i Milu najmanje 3,79 miliona eura

Objavljeno prije

na

U posljednjih godinu-dvije Branislav Mićunović, alijas Brano ili Baka, izašao je iz „anonimnosti” kockarnica i fudbalskih transakcija. Sa pribavljenim dozvolama investira u turistički biznis na elitnim lokacijama u Budvi.

Poduhvati su multimilionski i za javnost otvaraju dileme: kakvo je porijeklo tolikog novca i ko su mu poslovni partneri?

Mićunović je 23. februara ove godine od Ministarstva održivog razvoja i turizma dobio urbanističko-tehničke uslove izrade dokumentacije za apartmanski kompleks u zahvatu lokacije Mirište, tik uz magistralu Sveti Stefan – Bečići.

Investicija je pod budnim okom MANS-a, koji je izradio posebnu studiju slučaja. Utvrđeno je da su novembra 2007. započeti divlji građevinski radovi. Izgradnja osmospratnice i dvospratnice oko sedam mjeseci kasnije je obustavljena jer investitor nije imao dozvolu. Lokacija je u dokumentima bila definisana kao maslinjak. Nelegalni objekti nijesu srušeni.

No, Mićunović nije bio vlasnik parcele, već Dragan Radusinović, šef FZU Mig – sjetićemo ga se iz perioda masovne vaučerske privatizacije. Parcelu na Mirištu je kupio aproksimativno za 2,5 miliona eura, ali je iz nekog razloga 17. aprila 2008. za pet puta manje, odnosno za svega 500.000 eura potpisao kupoprodaju nepokretnosti. U ugovoru – koji divlje sagrađene objekte ne pominje! – piše da je Mićunović isplatio Radusinovića „danom potpisivanja”.

Studiju lokacije za Mirište je naručila i novcem poreskih obveznika platila budvanska opština. Izradila je firma Urban studio, vlasnice Gordane Raičević, koja je radila u Agenciji za planiranje prostora SO Budva. Njen prethodni posao je bio u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, privatnoj firmi Aca Đukanovića.

Ministri nadležni za urbanizam Branimir Gvozdenović i Predrag Sekulić, prezentni i bivši politički direktor DPS-a, davali su saglasnosti na izmjene opštinskih urbanističkih planova za Mićunovićevu investiciju. Odluku da se otpočne izrada plana za Mirište donio je sredinom 2009. budvanski eks-gradonačelnik Rajko Kuljača, sada nepravosnažno osuđen na pet godina robije. Divlje sagrađeni objekati su „uklopljeni”, iako lokalni nacrt plana nije bio usklađen sa dokumentom višega reda. Kompleks na Mirištu će imati prvoklasne apartmane, zatim penthause, jedan od bazena biće na krovu, tu su i prostori za wellness, beauty i spa sadržaje, garaža u suterenu, itd.

Druga, krupnija Mićunovićeva investicija, preko jednog ili više povezanih lica je Harmonia building sa 14 spratova (službeni podatak investitora, iako se u javnosti pominju 13 spratova) i oko 28.000 kvadrata bruto površine. Nalazi se između bečićkog hotela Iberostar Bellevue i famozne Astra Montenegro, koju je do bankrota gradio ruski Mirax.

Vrijednost projekta je procijenjena na oko 15 miliona eura. Prva dva sprata Harmonia building su parkinzi, slijede dva sprata sa poslovnim prostorima, na petom su glavni ulaz, recepcija, restoran, 6. sprat je kombinacija apartmana i poslovnih prostora, od 7. do 13. su samo apartmani a na 14. spratu penthausi.

Mićunovićeva kćerka je vlasnica 30 odsto Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia building. Radovi su započeti 2009. a kasnije iste godine je od ministra Gvozdenovića dobijena građevinska dozvola.

U nedavno objavljenom serijalu OCCRP-a o Prvoj banci, izvještava se o epizodi u kojoj su maja 2010. kontrolori CBCG za Svetlanu Mićunović, Branovu suprugu, ustanovili minus na tekućem računu, navodno od 4,6 miliona eura. Taj minus od banke, odobren maja 2008, opisan je kao „neuobičajen za fizičko lice” i kasnije pretvoren u kratkoročni kredit – uz napomenu kontrolora da nije predočena nikakva analiza „na osnovu koje bi se moglo zaključiti kako će novac biti vraćen”.

Svježiji i pouzdaniji podaci o finansijskim transakcijama porodice Brana Mićunovića i banke Đukanovića, Aca i Mila, dostupni su u katastarskim registrima. Radi se, prema našem uvidu, o većim sumama od pomenutih u serijalu OCCRP-a koje su pokrivene hipotekama: jedna na Harmonia building a druga na parcele u Reževićima. Kredit Prve je 18. decembra 2008. zapisan kao hipotekarni teret od 5,4 miliona eura, dok je ista nekretnina ugovorom od 6. juna 2011. takođe pod teretom Prve zbog kredita od 2,45 miliona eura.

Ipak, najveću hipoteku od 14,37 miliona eura na investiciju Old Town Invest Group posjeduje budvanska firmu Radenko I, koju su osnovali Rusi, izvjesni Stanislav i Igor Ivanov. I ,,druga banka Crne Gore”, Hipo Alpe-Adria, takođe je plasirala najmanje dva kredita za Old Town Invest Group, ukupno 5,6 miliona.

No, banka braće Đukanović je za suprugu Brana Mićunovića odobrila dodatnu kreditnu liniju. Prema ugovoru od 28. decembra 2009. zemljište koje se vodi na Svetlanu Mićunović u Reževićima, ukupne površine 6.467 kvadrata, pod hipotekom je Prve za 1,44 milion eura.

Na osnovu opisanih hipotekarnih tereta, uzimajuću u obzir da je Mićunovićeva kćerka vlasnica 30 odsto Harmonia building, dobija se podatak da porodica Mićunović duguje Đukanovićima najmanje oko 3,79 miliona eura.

Ta suma je možda samo kusur dvodecenijske kooperacije započete duvanskim tranzitom ili švercom, kako ko voli. Milo Đukanović nikada nije demantovao da je prijatelj ili saradnik Brana Mićunovića. Usmena književnost prenosi predanja očevidaca da su ih mnogo puta viđali zajedno.

U svakom slučaju, do prve polovine 2008, kada je Đukanovićev predmet pred Sudom u Bariju navodno stavljen ad acta, bili su zajedno pod istragom a zatim i optužnicom italijanskog tužilaštva zbog mafijaškog udruživanja.

Ispostavilo se da Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Mićunovića. Za Duška Mićunovića iz Beograda, prvooptuženog u italijanskoj akciji Šah mat protiv švercera kokaina, nagađalo se da je ,,brat od strica” Brana Mićunovića, što je Đukanović dematovao: ,,Nijesam pronašao podatak da je on brat Brana Mićunovića”.

Nekoliko insajdera, javno ili u istragama su tvrdili da postoje, kako bi se reklo, „netransparentne” robo-novčane realcije između Mićunovića i Mila Đukanovića. Na primjer, Radivoje Lolo Šturanović, bivši bokser iz Nikšića, svojevremeno se požalio da je izigran za 600.000 DEM.

Početkom 1999. tadašnja savezna vojska je zaplijenila šest glisera od nekoliko italijanskih državljana da bi ih, nešto kasnije, dala na licitaciju. Šturanović je navodno kupio te glisere. Kada je u Luci Bar htio da ih preuzme, naoružani pripadnici SDB-a mu to nijesu dozvolili jer je tako „naredio Milo Đukanović”.

„Uključio se i Brano Mićunović, navodno, da mi pomogne da se problem riješi”, ispričao je. Đukanović je, tvrdi, primio Šturanovića u svom kabinetu. „Obećao da će sve biti riješeno uz napomenu da on, navodno, nema ništa s tim” i da će se „za vikend spuštiti do Svetoga Stefana i reći Mićunoviću da to napokon završi”. Kada je to ispričao listu Dan, 19. maja 2005, bio je još bez novca ili glisera.

Italijanski mafijaš Benedeto Stano je novembra 1996, tokom istrage, na pitanje tužioca odgovorio da poznaje „izvjesnog Brana koji je bio u društvu predsjednika Mila Đukanovića”. Brano je, tvrdi, vodio glavnu riječ, izdavao naređenja jednom rođaku Mila Đukanovića, koji je glavna veza iz Bara. Desetak drugih italijanskih svjedoka je dalo slične iskaze.

O relaciji Mićunovića i Đukanovića svjedočio je i Vasilije Mijović, ratni pukovnik JSO srpske policije, brendiran nadimkom Ladni. U jednoj polemici 2006, kada je kao bivši savjetnik MUP-a Crne Gore u Zeti snimio onaj famozni film, detaljno je opisao kako je pištolj izraelske proizvodnje jericho dobio od premijera Mila Đukanovića u njegovom kabinetu. Mijović je kazao:

„Kako bih pomogao Đukanoviću da se prisjeti toga, za sada ću mu reći samo da je tom prilikom on pio red-bul, a ja i Brano Mićunović viski. Mi smo sjeđeli, a on je šetao”.

Mijović je pozvao Brana Mićunovića za svjedoka. Đukanović tu epizodu nije demantovao.

O „veoma strašnom čovjeku” i drugim priključenijima

Tokom 2010. u sudski registar je upisano, pa kasnije uklonjeno, da of-šor firma iz Belizea MS Invest inc. posjeduje 51,9 odsto Old Town Invest Group. Vlasnik MS Investa je Rus Sergej Malov a firma preko svog sajta reklamira Harmonia building i prodaje dio apartmana.

Za najmanje dvojicu, od ukupno četvoro aktuelnih osnivača Old Town Invest Group, postoje podaci ili izjave da su navodno bliski saradnici Brana Mićunovića. Osim 30 odsto koje u toj firmi prema sudskom registru posjeduje Mićunovićeva kćerka, Danilo Mićović iz Podgorice je juna prošle godine upisan kao vlasnik 30 odsto, koliko ima i Nikšićanin Milan Zindović, dok prvobitni osnivač firme Goran Boljanović iz Budve ima 10 odsto.

Danilo Mićović je početkom 2000-ih bio zamjenik osnovnog tužioca u Baru. Potom prelazi u advokate. U odvojenim procesima branio je ili još brani: Milana Čilu Šćekića iz Berana za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića, Ranka B. Radulovića iz Nikšića u aferi Lipci, gangstera Veselina D. Bujića za pucnjavu u Baru, Gorana Lekovića, bivšeg policajca i vlasnika diskoteke Sparta u Budvi zbog tuče sa pripadnicima SAJ-a… Takođe je dio advokatskoga tima koji zastupa okrivljene u aferi Zavala.

Vladimir V. Kuznjecov, bivši pripadnik specijalnih jedinica Ruske Federacije koji tvrdi da je vlasnik restorana Jadranska straža u budvanskom Starom gradu, objavio je da ga dvojica nepoznatih ljudi maja 2009. nijesu pustili da uđe u taj objekat „po naređenju Danila Mićovića iz Podgorice”, ali da ih on „smatra ljudima Dragana Gige Zindovića”.

Ispričao je Kuznjecov Vijestima „dva puta sam se susreo sa Mićovićem, advokatom porodice Zindović”, koji ga je, tvrdi, ubjeđivao da je njegova partnerka, izvjesna Ruskinja, „prodala svoj dio nekom Crnogorcu i da je to veoma strašan čovjek”.

„Insistirao sam da se susretnem sa tim čovjekom, ali mi je Mićović kazao da treba ići nekuda u planine. Saglasio sam se, ali do susreta nije došlo”, kazao je Kuznjecov.

Advokat Mićović, međutim, saopštio je da sa tim Rusom nikada nije govorio o prodaji Jadranske straže. Njegov klijent, pomenuti Dragan Giga Zindović, skupa sa trojicom drugova, nepravosnažno je osuđen na 17 godina zbog pucnjave septembra 2007. u Jadranskoj straži. Tada su ubijeni Vladimir Rakočević i Ukrajinac Adalbert Šuto, dok su Vladimir i Željko Janković ranjeni. Ponovljeno suđenje je u toku a Mićović je u timu branilaca okrivljenih.

Dragan Giga Zindović je rođeni brat Milana Zindovića, sada osnivača, ovlašćenog zastupnika i izvršnog direktora Old Town Invest Group. Braća Zindovići su se 7. oktobra 2000. godine kartali u kazinu hotela Podgorica dok je „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović”. Te okolnosti su pominjane na suđenju za ubistava Cetinjanina Petka Pešukića i Nikšićanina Radovana Kovačevića.

Mićunović je bio terećen za smaknuće Kovačevića ispred Urgentnog bloka KBC-a, no pravosnažnom presudom je 2008. oslobođen. U prvobitnoj optužnici Mićunović i Milan Zindović su optuženi i za neovlašćeno posjedovanje naoružanja.

Kod Zindovića je kobne noći 7/8. oktobra 2000. u automobilu zaplijenjen hekler, dok su u gepeku Mićunovićevog audija A8 pronađeni: hekler, okvir od heklera, prigušivač, okvir od automatske puške, 30 metaka. Zindović je na suđenju izjavio da mu je hekler dala policija, „za njega je dobio i potvrdu, ali je izgubio, ne može se sjetiti ko mu je tu potvrdu dao”.

Kasnije je MUP Crne Gore za Brana Mićunovića i Milana Zindovića sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, zbog čega su oslobođeni krivice za to djelo.

Karijera

Brano Mićunović je rođen 1953. u Nikšiću.

Nakon kratke karijere boksera u lokalnom klubu, 1970-ih odlazi na studije u Novi Sad. U društvu je sa tamošnjim Crnogorcima, kako onima na školovanju ili „školovanju”, tako i onima iz Vojvodine, potomcima kolonista, poput Branislava Dugog Lainovića (Savino selo, 1955 – 2000) ili Nikšićanina Ratka Bata Kankana Butorovića, dugogodišnjeg vlasnika FK Vojvodina. Potom kreće na „turneje” po Zapadnoj Evropi.

Mićunović je bio kum sa Đorđem Božovićem (1955 – 1991), zvanim Giška i Debeli, beogradskim kriminalcem koji je očevim porijeklom iz Kuča. Svojevremeno su u Austriji imali firmu Sloga. Kada je Božović imao probleme sa policijom u Beogradu, kao 1991. nakon opozicionih protesta, sklanjao se kod Mićunovića u Crnu Goru.

„Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Milena, majka pokojnog Božovića. Pomenula je da joj je Mićunović pomogao nakon pogibije sina.

Sreten Jocić, koga branša i mediji brendiraju kao Jocu Amsterdama, 21. aprila ove godine je na suđenju izjavio: „Giška Božović me 1991. upoznao sa Mićunovićem”. Jocić je kazao da su ga u istrazi nagovarali da za ubistvo Iva Pukanića tereti Mila Đukanovića, Stanka Cana Subotića i Mićunovića. Tvrdi da su mu obećavali status svjedoka-saradnika i obezbijeđen život u Kostariki.

„Nijesam pristao, jer ne znam ništa o tom zločinu. Ko su uopšte Cane, Milo i Brano da bih ja ubijao za njih? Ja sam prije njih imao i novac i biznis!”

Sa Vlastimirom Zečevićem, zvanim Mićko Talijan, rođenim u Kotoru, Brano Mićunović je bio prijatelj. Zečević je, prvi u Crnoj Gori iz serije „žestokih momaka”, ubijen 2. septembra 1991. u Budvi. Optuženi za taj zločin, sa prebivalištima u Beogradu, pravosnažno su oslobođeni.

Boško Radonjić (1943 – 2011), alijas Yugo, takođe je bio ortak Brana Mićunovića. Radonjić je 1970-ih i 1980-ih bio saradnik irske i italijanske mafije u Njujorku, uključujući u filmovima opjevane članove porodice Gambino.

Do hapšenja Dragana Džajića i predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića, za beogradsku štampu je Brano Mićunović, zbog navodnog namještanja i „dionica” u kupoprodaji igrača, bio „kralj srpskoga fudbala”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

IZVJEŠTAJ O POSTUPANJU BEZBJEDNOSNOG SEKTORA NA CETINJU: Papir bez pravne snage

Objavljeno prije

na

Objavio:

Komisiju Vladinog Biroa za operativnu koordinaciju ne prepoznaje zakon, zbog čega njen izvještaj nema pravnu snagu.  Međutim, ovaj dokument  može poslužiti kao osnov sumnje drugim, stvarno nadležnim, državnim organima da pokrenu eventualne postupke

 

Nešto više od mjesec dana od ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija, završen je dokument komisije, koju je osnovao Biro za operativnu koordinaciju (BOK), a koja je trebala da utvrdi šta se dešavalo na dan ustoličenja na Cetinju, 5. septembra ove godine, i da li je bilo propusta u radu izvršnih organa.

Noć uoči ustoličenja došlo je do sukoba između premijera Zdravka Krivokapića i ministra unutrašnjih poslova (MUP) Sergeja Sekulovića i direktora Uprave policije Zorana Brđanina, jer su navodno, vođeni bezbjednosnim procjenama Agencije za nacionalnu bezbjendost (ANB) i Uprave policije, čelnici policije bili za to da se ustoličenje izmjesti ili odgodi. Krivokapić je navodno tražio smjenu Sekulovića i Brđanina, ali se predomislio prije konferencije na kojoj je to trebao da najavi, a nakon reakcija zemalja Kvinte i najave Građanskog pokreta URA da će uskratiti podršku Vladi. Na toj konferenciji je, međutim, premijer iznio da će Vlada obrazovati tijelo, koje će ispitati rad svih državnih organa tokom protesta na Cetinju 4. i 5. septembra. Iza Krivokapića stali su Demokratski front i Demokratska Crna Gora, dok je iza Sekulovića i Brđanina stao potpredsjednik Vlade i koordinator bezbjednosnih službi Dritan Abazović.

Izvještaju o rezultatima postupanja sektora bezbjednosti tokom ustoličenja mitropolita Joanikija, prethodilo je prepucavanje između političkih lidera. Vlast i dalje preokupira  ko je bio za, a ko protiv ustoličenja novog mitropolita, dok se gotovo i ne pominje  uloga najvećeg opozicionog subjekta Demokratske partije socijalista (DPS) u neredima na Cetinju.

Komisija, na čijem čelu je poslanik Socijalističke narodne partije (SNP) Dragan Ivanović, konstatovala je u Izvještaju  da su lica kojima tu nije bilo mjesto i koja nisu u lancu odgovornosti, prisustvovala  sastanku u Vladi na kom su donošene važne odluke uoči ustoličenja mitropolita crnogorsko-pimorskog Joanikija. Situaciju je, piše u izvještaju, dodatno usložnila činjenica da su se Sekulović i Brđanin protivili ustoličenju na Cetinju, pozivajuću se na procjene ANB-a i Uprave polcije. Komisija je zaključila da je Uprava policije profesionalno odradila svoj posao.

,,Uzimajući u obzir sve okolnosti, probleme i uočene nedostatke, UP je 5. septembra svoj zadatak obavila profesionalno i efikasno, čuvajući ustavni poredak i štiteći zagarantovana vjerska prava i slobode”, navodno piše u Izvještaju.

Na posljednjoj sjednici BOK-a nije usvojen Izvještaj, niti se razmatrao, jer je Ivanović bio odsutan. Abazović je rekao da je na sjednici preovladao stav da u Izvještaju nije dovoljno potencirana uloga državnog tužilaštva u potencijalnom suzbijanju rizika za dešavanje na Cetinju 4. i 5. septembra.

,,Siguran sam da će to biti glavni komentar nakon što se mi i zvanično izjasnimo, i vjerujem da će i Komisija to prihvatiti. Možda je to nešto što je promaklo, ali to je jako važna činjenica vezana za aktivnosti državnog tužilaštva u susret i tokom dešavanja na Cetinju”, kazao je Abazović.

Članovi Biroa za operativnu koordinaciju će na narednoj sjednici dati komentare na Izvještaj, ali i usvojiti zaključke. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, pojedini članovi će insistirati da se kroz zaključke precizira da Sekulović i Brđanin nijesu bili protiv ustoličenja mitropolita, već da nijesu željeli da ugrožavaju bezbjednost štićene ličnosti (patrijarha Porfirija), za čiji su život bili najodgovorniji kao rukovodioci policije. Da je postojao visok stepen opasnost po život štićene ličnosti ukazuju bezbjednosne procjene ANB-a.

Iako bi Izvještaj trebao da završi priču o događajima na Cetinju, sagovornici Monitora iz izvršne vlasti smatraju da se to neće dogoditi. Jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbjednost i odbranu Milan Knežević tražio je da Izvještaj, koji trenutno nosi oznaku tajnosti, bude dostavljen članovima tog tijela. Takođe je tražio da se taj dokument otvori za javnost.

Nezvanični izvori Monitora tvrde da je i ministar Sekulović predložio da se svi iskazi, na osnovu kojih je sačinjen Izvještaj, učine javnim. O tome će se, međutim, takođe raspravljati na narednoj sjednici BOK-a, a i na nekoj od narednih sjednica Vlade.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

DRŽAVA SE OGLUŠILA NA NAJAVU UBISTVA ŠEJLE BAKIJE: Gorka poruka žrtvama nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Prema jednom od istraživanja, u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja. Mnoge o strahotama koje doživljavaju još uvijek ćute. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje

 

Šejla Bakija, devetnaestogodišnjakinja koju je 30. septembra svirepo ubio bivši nevjenčani muž Ilir Đokaj, nije ćutala na nasilje koje je trpjela. Tražila je od države da je zaštiti od prijetnji koje je dobijala. Uzalud.

Zato što nije htjela da obnovi vanbračnu zajednicu sa njim, Đokaj (28) je, na terasi porodičnog doma Bakije, ispod dukserice izvadio pištolj, a potom više puta pucao u nju. Naočigled dijela njene porodice. Teško je ranio i njenog oca Šabana koji se sada bori za život.

Nakon zločina, ubica je pet dana bježao policiji. Prijeti mu zatvorska kazna do 40 godina, Više državno tužilaštvo (VDT) tereti ga za krivično djelo – teško ubistvo.

Ova tragedija je uznemirila javnost. Ispred zgrade policije u Tuzima održan je i mirni protest. Simbolično, trajao je tačno 19 minuta. Organizatori, NVO Pokret za razvoj Tuzi i Centar za ženska prava, zatražili su hitno pokretanje istrage o ubistvu Bakije.

Ona je, u prijavi Upravi policije (UP) 26. avgusta, opisala kako ju je Đokaj maltretirao i kako joj je prijetio. ,,Ni na nebu, ni na zemlji neće bit’ drugoga. Neću ti dat’ da se udaš za drugoga! Proliće se krv za ove stvari, život ti je u mojim rukama”, izgovorio je dok joj je nasilno upao u kuću. Svemu su prisustvovala njena maloljetna braća i sestre.

U prijavi je kazala – Zbog svega što mi radi Ilir Đokaj, osjećam se ugroženo i strahujem za svoju sigurnost.

Sa time je upoznat dežurni tužilac u Osnovnom državnom tužilaštvu (ODT) u Podgorici koji se izjasnio da u konkretnom događaju nema elemenata bića krivičnog djela. Đokaj je, dan nakon prijave, lišen slobode zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti nasilja u porodici – prijetnja napadom, a odmah potom i priveden nadležnom sudiji za prekršaje na dalje postupanje.

Đokaj, inače, ima nasilničku prošlost.

Prije četiri godine je procesuiran zbog sumnje da je izvršio krivično djelo „neovlašćena proizvodnja, držanje i stavljanje u promet opojnih droga”. U septembru 2019. godine, presudom Osnovnog suda u Podgorici, osuđen je na 240 sati rada u javnom interesu i bio je obavezan da uplati 500 eura Institutu za bolesti djece Kliničkog centra Crne Gore. Tada mu se, zajedno sa bratom Agronom, sudilo se jer su u martu te godine u Tuzima, kako piše u presudi, vršenjem nasilja prema drugom, drskim i bezobzirnim ponašanjem, ugrozili spokojstvo građana i remetili javni red i mir.

Niko od nadležnih u institucijama koje su bile dužne da zaštite Šejlu Bakiju nije uzeo u obzir sve pomenute činjenice.

Tužilac iz ODT-a nije bio upoznat sa bezbjednosnom procjenom ličnosti, niti kaznenom evidencijom Đokaja. To je utvrdila naknadna istraga Višeg državnog tužilaštva (VDT), koje je bilo dužno da obavi detaljnu provjeru postupanja ODT-a.

Sem toga, ODT je u potpunosti zanemarilo Istanbulsku konvenciju koju je država Crna Gora potpisala 2011. godine, a koja kriminalizuje psihološko nasilje nad ženama i uhođenje. Portparol tog tužilaštva Vukas Radonjić, u gostovanju na Televiziji Crne Gore (RTCG), opravdao je postupanje tužioca, kazavši da je donio u potpunosti pravilnu i zakonitu odluku kada je u avgustu odlučivao po prijavi Šejle Bakije. Tek je usputno ukazao na neusaglašenost zakona međusobno, i Zakona o zaštiti od nasilja u porodici sa Krivičnim zakonikom (KZ) i sa Istanbulskom konvencijom. Nije odgovorio na pitanje Monitora zbog čega je, pri odlučivanju u vezi sa prijavom Bakije, u potpunosti zanemarena Istanbulska konvencija.

Pravnik Budislav Minić je na svom Fejsbuk profilu napisao da, iz prakse crnogorskih sudova u brojnim sudskim postupcima, pa i u postupku u vezi sa prijavom Bakije, spoznaje nepoznavanje i neprimjenjivanje osnovnih obavezujućih normi Ustava Crne Gore. „Neoprostivo je da tužioci ne znaju da su bili dužni da neposredno primijene Istanbulsku konvenciju, jer ih na to obavezuje član devet Ustava Crne Gore u slučaju kada ta konvencija odnose uređuje drukčije od (i, po kazivanju portparola ODT-a) manjkavog unutrašnjeg zakonodavstva.”

Advokat Damir Rebronja za Monitor ističe da problem postaje evidentan nakon prijave nasilja, i to na relaciji policija – tužilaštvo. „Tužilac ne vidi ispred sebe žrtvu i ne može da ocijeni koliko je prijava ozbiljna. Morao bi da čuje osobu koja prijavljuje nasilje, kasnije i da sasluša okrivljenog, i utvrdi koliko su prijetnje ozbiljne.”

On nije saglasan sa stavom ODT-a da je Zakon o zaštiti od nasilja u porodici lex specialis (poseban zakon koji mijenja opšti zakon u određenim situacijama) u odnosu na Krivični zakonik. „Zakon o zaštiti od nasilja u porodici bi mogao biti lex specialis samo u odnosu na Zakon o javnom redu i miru.“

Kako objašnjava, termin ‘prijeti napadom’ iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici bi trebalo shvatiti kao neku radnju koja izaziva nesigurnost člana porodice. „Tu se radi o subjektivnom osjećaju žrtve. Često se u svađi koriste izrazi ‘ubiću te’, ‘uništiću te’, ‘udariću te’. Takve reakcije najčešće su samo prazne riječi, ali po mom mišljenju, trebalo bi da se smatraju prijetnjom za koju se odgovara prekršajno. Međutim, kada nekoj osobi uputite riječi ‘Proliće se krv za ovu stvar, život ti je u mojim rukama’, a osoba to ozbiljno shvati, i u policiji izjavi da strahuje za život – tu više nema nesigurnosti, već postoji ozbiljno narušavanje duševnog integriteta, drugim riječima- nema govora o prekršaju, izvršeno je krivično djelo.”

Ni Uprava policije (UP) nije se pokazala boljom od ODT-a, jer njeni službenici nijesu preduzeli sve mjere iz svoje nadležnosti. Prema Zakonu o unutrašnjim poslovima Crne Gore, oni su, u cilju sprečavanja izvršenja krivičnog djela ili prekršaja, obavezni da privremeno oduzmu predmet ako okolnosti slučaja, priroda i svojstva predmeta ukazuju da je predmet namijenjen za izvršenje krivičnog djela ili prekršaja, ili ako je to neophodno radi zaštite opšte bezbjednosti. Zbog čega nakon prijave Bakije nijesu potom pretresli Đokaja zbog mogućeg posjedovanja oružja, Monitoru nije objašnjeno iz UP-e.

„Riječ je o ozbiljnom kršenju zakona i protokola koje treba da ispita Sektor za unutrašnju kontrolu i koje zahtijeva utvrđivanje i otklanjanje uzroka takvog (ne)postupanja, uz obaveznu individualnu odgovornost, kako se takva situacija ne bi ponovila”, kaže za Monitor izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević.

Prema njenim riječima, činjenica da je VDT utvrdilo da nadležni tužilac nije imao bezbjednosnu procjenu i uvid u kaznenu evidenciju osumnjičenog, kada je kvalifikovao djelo, govori o traljavosti u usmjeravanju i vođenju istrage i prikupljanju informacija potrebnih za tužlačku ocjenu djela, koja pada i na teret tužilaštva i na teret policije. „Nadalje, propust da se obavi pretres mjesta stanovanja osumnjičenog, inače povratnika kada je u pitanju nasilničko ponašanje, radi mogućeg posjedovanja oružja, predstavlja neodgovornost i diletantizam”, napominje Raičević.

Nije Šejla Bakija jedina žrtva nasilja koju je sistem iznevjerio.

Ivanu Premović (38) prošle godine je u Beranama ubio muž, u kući, pred djecom. Iznervirao se jer je vidio kako „besposleno sjedi na kauču”. Radio je kao policajac i vrlo brzo je iz zatvora prebačen u psihijatrijsku bolnicu Dobrota u Kotoru. Kako stvari sada stoje, vjerovatno će biti oslobođen kroz par godina. Djeca su sada prepuštena babi i djedu, koji su stari i slabih primanja, i do skoro nisu imali ni socijalnu pomoć.

„Imamo dosta primjera da policija ne vrši nadzor nad zaštitinim mjerama za koje je nadležna, već se isključivo oslanja na informacije koje dobija od žrtava. To nije dovoljno, jer mnoge žrtve misle da su prijavom policiji riješile mnoge probleme”, kaže Maja Raičević.

Direktorica Sigurne ženske kuće Ljiljana Raičević saopštila je na protestu u Tuzima da se, kroz svoj rad, već 20 godina suočavaju sa tragedijama poput Bakijine, makar jednom godišnje.

Prema jednom istraživanju Kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Crnoj Gori i Direkcije za rodnu ravnopravnost u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru programa Podrška antidiskriminacionim i politikama rodne ravnopravnosti, svaka druga žena u Crnoj Gori tokom života preživjela je neku vrstu nasilja.

Mnoge ćute o strahotama koje doživljavaju. Institucije su ih u ćutnju, kroz primjer Šejle Bakije, otjerale još snažnije i dublje.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

TRIDESET GODINA OD NAPADA NA DUBROVNIK: Sjeme naših poraza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rat za mir i njegovi glavni protagonisti u Crnoj Gori nakon tri decenije

 

Prije tačno 30 godina, jedinice Jugoslavenske narodne armije (JNA), Teritorijalne odbrane Crne Gore (TOCG) i Posebna jedinica milicije MUP-a Crne Gore su prešli crnogorsko-hrvatsku granicu nakon pripremnih vazdušnih i artiljerijskih udara. Gotovo 36 hiljada vojnika, rezervista i pripadnika MUP-a iz Crne Gore, potpomognutim tenkovima, ratnom mornaricom i avijacijom, će se kao lavina sručiti na pitomo Konavle rušeći sve pred sobom. Istovremeno je krenuo napad JNA sa hercegovačke strane da se presiječe jadranska magistrala, poluostrvo Pelješac i Dubrovnik od ostatka Hrvatske. Nakon toga je trebalo „pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu“, piše u naredbi general-potpukovnika Jevrema Cokića, prvog zapovjednika Druge operativne grupe JNA. Pored dubrovačke uveliko su tekle i operacije presijecanja Hrvatske u zapadnoj i istočnoj Slavoniji, Karlovcu dok su krajiški Srbi i JNA  u zaleđini Zadra već odsjekli Dalmaciju od ostatka zemlje. Vodeći srbijanski političari su najavljivali granice proširene Srbije pod firmom preuređene Jugoslavije „u kojoj će živeti svi oni koji to budu želeli“.

Po dokumentima Generalštaba i izjavama generala Cokića 2008. dubrovačka operacija je trebala trajati od 5 do maksimalno 25 dana. Savezni ministar odbrane general Veljko Kadijević je rekao članu krnjeg Predsjedništva SFRJ Borisavu Joviću da se na dubrovačkom sektoru hrvatske snage „mogu lako likvidirati“ dok je tadašnji predsjednik crnogorske Vlade Milo Đukanović javno izjavio da „kada bi za to imali interesa, mogli bi bez većih problema prošetati i podalje teritorijom tzv. povijesne i demokratske Hrvatske“.

Statistički gledano bili su u pravu. Agresor je imao ogromnu prednost u ljudstvu (samo na crnogorsko-hrvatskoj granici omjer je bio skoro 20:1), dok hrvatske snage tehniku nisu imale osim nekoliko ranije zaplijenjenih topova i minobacača. Na dan 1. oktobra 1991. hrvatske snage koje su branile dubrovačko područje su brojale 410 boraca i još 70 u rezervi i do početka opsade grada narasle su na nekih hiljadu i po. Međutim trupe su naišle na srčan otpor branitelja i tek su 15. oktobra izbile na Žarkovicu, udaljenu oko 2 kilometra od Dubrovnika. Isti dan je okupiran i Cavtat. Od 27. oktobra Dubrovnik je bio pod opsadom i napadima sa mora, kopna i vazduha. Prije toga se slilo u grad preko 15 hiljada izbjeglica iz opljačkanih i popaljenih Konavla. JNA je 7. novembra uputila ultimatum za predaju grada koji je odbijen. Kombinovani napad 6. decembra od strane mornarice, avijacije, tenkova i pješadije na tvrđavu Imperijal na brdu Srđ, koja dominira gradom, je propao zahvaljujući herojskom otporu branilaca. Uporedo sa napadom na Srđ, vojska tada predvođena generalom Pavlom Strugarom je iskalila  bijes prema nepokorenom gradu granatiranjem starog gradskog jezgra pod zaštitom UNESCO-a. Ubijeno je 13 civila i napravljena velika materijalna šteta. JNA je gađala i gradsku bolnicu natjeravši hirurge da operišu ranjenike u podrumu. Svjetska javnost je bila zatečena do tada najgorim granatiranjem grada i crnogorskim divljaštvom.

Međutim, ono što je vidjela svjetska javnost je bilo suprotno prikazu državnih medija pod kontrolom Demoktratske partije socijalista (tada još Saveza komunista). Još od ranog ljeta 1991. godine i sukoba u Sloveniji vodila se žestoka demonizacija svega što je imalo veze sa Hrvatskom, Slovenijom i „domaćim izdajnicima“ među kojima je antiratni Monitor bio posebno prokazan.

Kulminacija je došla u jesen 1991. RTCG i Pobjeda su tvrdili da je Hrvatska nagomilala 30 hiljada ustaša i još nekoliko hiljada plaćenika Kurda na granicu sa Crnom Gorom i da predstoji napad na Boku i garnizon JNA na Prevlaci koji je na hrvatskoj teritoriji na ulazu u zaliv. Da bi sve izgledalo uvjerljivije JNA je počela izvještavati o „pokušajima napada na Prevlaku“ (bez objašnjenja šta to znači) u rasponu od 26. do 30. septembra dok je 25. septembra 1991. na teritoriju crnogorskog sela Žvinje „ispaljeno 8 mina od 82mm“ . To je naknadno potvrdio i general Strugar 1992. dodavši da je „lično bio prisutan tog septembra u Herceg Novom… prije toga je bilo snajperske i druge vatre i morali smo odgovoriti“. Srpski inostrani ministar Vladislav Jovanović je još dodao kako je „hrvatska vojska razorila dva stara crnogorska grada, Herceg Novi i Prevlaku“.

Da nema nikakve nagomilane ustaške vojske uz granicu koja se sprema ući u Crnu Goru će se ubrzo uvjeriti crnogorske jedinice koje su 1. oktobra krenule u napad. Štaviše, bivši oficir JNA i kasniji zapovjednik hrvatske odbrane Dubrovnika Nojko Marinović je u Hagu u procesu protiv srpskog lidera Slobodana Miloševića, izjavio da je bio očevidac ispaljenih granata na Crnu Goru. One su zapravo ispaljene iz kasarne na Prevlaci kako bi se „motivirali vojnici“. Kasnije analize međunarodnih posmatrača će potvrditi ovaj iskaz. Takođe, veliki broj vojnih i državnih dokumenata sa obje strane koje je u svojoj knjizi „Srce tame- Uloga Vlade Crne Gore u ratnoj 1991. godini“ objavio poznati crnogorski publicista i novinar Vladimir Jovanović jasno pokazuju da hrvatska vojska jedva da je tada postojala u tom regionu a kamoli spremala agresiju na Crnu Goru. U tom trenutku Hrvatska je napadnuta sa svih strana, a četvrtina njene teritorije je bila pod kontrolom Beograda.

Činjenice i logika neće omesti premijera Mila Đukanovića i njegovog kolegu predsjednika Momira Bulatovića da svjesno obmanjuju javnost za račun njihovog gazde u Beogradu i nadoknade loš vojni odziv u Srbiji sa crnogorskim topovskim mesom. Đukanović izjavljuje da je „Crna Gora napadnuta od strane ustaša… najprije učestalim provokacijama a onda i stvarno artiljerijskim granatama“ i da će „agresoru pokazati njegovo“. On je nazvao „izdajnicima“ sve koji su se protivili bratoubilačkom ratu. Štaviše „granice sa Hrvatskom će se povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi“ urlao je Đukanović koji je po sopstvenim riječima i šah omrznuo zbog šahovnice.

Proteste opozicije protiv rata, prije svega Liberalnog saveza (LSCG) i Socijaldemokratske partije (SDP) premijer u Pobjedi od 3. i 22. oktobra 1991. naziva „galamom, navodno mirotvornom, koja je u suštini podlo-politikantska“ i da se „rat ne dobija dezerterstvom već mobilizacijom“. Organizuje se i lov na dezertere kojima prijeti otkazima na poslu i krivičnim procesuiranjem.

Kasnije će Bulatović i Đukanović okrenuti ploču i svu krivicu svaliti na JNA. Bulatović je još 1996. počeo davati otklon izjavama Slobodnoj Dalmaciji i Radiju Slobodna Evropa dok je Đukanović 2000. u Dubrovniku izjavio „žaljenje za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima“. Međutim Đukanović nije nikad izrazio ni najmanje žaljenje za bol koji je on lično nanio i Hrvatima i Crnogorcima koje je gurnuo jedne protiv drugih. Hrvata je izginulo blizu 300 dok je 165 crnogorskih građana platilo životom odlazak na „vojnu vježbu“ kako je zvanično zavedeno slanje u rat. Đukanović je u studiju Hrvatske televizije 13. marta 2005. tvrdio kako je Crna Gora bila žrtva velikosrpske manipulacije Slobodana Miloševića i Generalštaba JNA“ i da je i „danas savršeno čist pred samim sobom na tu i sve druge teme“.

Međutim, dokumenta objavljena u knjizi Vladimira Jovanovića pokazuju da je Crna Gora bila žrtva manipulacije, prije svega Đukanovića i DPS-a koji su u borbi za Veliku Srbiju bili „veći katolici i od pape“. Vlada Crne Gore je znala tačno stanje stvari na granici sa Hrvatskom i najkasnije do 16. septembra znala detalje predstojeće agresije kojoj je svjesno i ciljano pružila svu logističku i drugu pomoć. Vlada je 1991. regrutovala i septembarsku klasu JNA, i čak morbidno naglasila da se najbolji crnogorski regruti šalju u „krizna područja“ i naredila opštinama da tragaju za dobrovoljcima-snajperistima. Preko Ministarstva pravde je oslobođen veliki broj kriminalaca iz spuškog zatvora i poslat na ratište. Jovanović dalje navodi da je, „premijer Đukanović neposredno mobilisao rezerviste i u proljeće 1992“ kao i da je Vlada preko RTCG i Pobjede „kontaminirala medijski prostor najcrnjom ratnom propagandom“.

Svetozar Marović koji je prvi izgovorio kovanicu „rat za mir“ se javno hvalio da je njegova Budva dala više dobrovoljaca od Beograda. Ondašnji ministar zdravlja Miomir Mugoša se u Skupštini 4. oktobra 1991. hvalisao da „mi iz Vlade i ja lično kao ministar smo obišli linije fronta i ranjene… ljudi se žestoko bore, a imao sam prilike neposredno da se uvjerim da su ljudi ginuli do zadnjeg ispaljenog metka“. U okupiranom Cavtatu se obreo kao oficir vojne Kontraobavještajne službe (zloglasni KOS) i sadašnji glavni tužilački specijalac Đukanovića Milivoje Katnić koga mnogi mještani i pritvorenici pamte po zlu i premlaćivanjima u Hotelu Makedonija. Po tvrdnjama književnika Jevrema Brkovića „u borbi protiv ustaša“ se dobrovoljno javila i doskorašnja predsjednica Vrhovnog suda Vesna Medenica koja je to negirala.

Kao vrhunac crnogorske mraka, „Srce tame“ navodi da Vlada predvođena sadašnjim predsjednikom države organizuje sa JNA i direktnu redistribuciju opljačkane robe, ustupanje iste raznim privrednim subjektima i pojedincima u Crnoj Gori. Tako iz depeše pov.br. 19-21/367 viceadmiral Miodrag Jokić doznaje da je Lučkoj kapetaniji Kotor dodijeljen čamac iz ratnog plijena „na osnovu konsultacije i saglasnosti Ministarstva za privredu“ Vlade SR Crne Gore.

Jovanović na kraju sumira da nije Vlada na čelu sa premijerom, a sada predsjednikom države, samo pljačkala okupirana hrvatska područja. Naime, „dok su kod Dubrovnika hiljade mobilisanih crnogorskih radnika krvarili, mnogi bivali ranjeni a neki ubijeni, dok su drugi raspojasano pucali, ojkali, demolirali i krali, pripremljen je teren za ortačko-kumovske privatizacione pljačke njihovih preduzeća. Embrion nove klase crnogorskih tranzicionih predatora začet je u jesen 1991. a potpuno oblikovan protekcionističkim švercom goriva i cigareta tokom godina produženog oružanog raspada bivše SFRJ i međunarodnih sankcija“. Sve što je kasnije slijedilo u „dinamičnom razvoju države“ je bila razrada manipulacija koje su Miloševićevi đaci naučili te ratne godine.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo