Povežite se sa nama

MONITORING

Brano duguje Acu i Milu najmanje 3,79 miliona eura

Objavljeno prije

na

U posljednjih godinu-dvije Branislav Mićunović, alijas Brano ili Baka, izašao je iz „anonimnosti” kockarnica i fudbalskih transakcija. Sa pribavljenim dozvolama investira u turistički biznis na elitnim lokacijama u Budvi.

Poduhvati su multimilionski i za javnost otvaraju dileme: kakvo je porijeklo tolikog novca i ko su mu poslovni partneri?

Mićunović je 23. februara ove godine od Ministarstva održivog razvoja i turizma dobio urbanističko-tehničke uslove izrade dokumentacije za apartmanski kompleks u zahvatu lokacije Mirište, tik uz magistralu Sveti Stefan – Bečići.

Investicija je pod budnim okom MANS-a, koji je izradio posebnu studiju slučaja. Utvrđeno je da su novembra 2007. započeti divlji građevinski radovi. Izgradnja osmospratnice i dvospratnice oko sedam mjeseci kasnije je obustavljena jer investitor nije imao dozvolu. Lokacija je u dokumentima bila definisana kao maslinjak. Nelegalni objekti nijesu srušeni.

No, Mićunović nije bio vlasnik parcele, već Dragan Radusinović, šef FZU Mig – sjetićemo ga se iz perioda masovne vaučerske privatizacije. Parcelu na Mirištu je kupio aproksimativno za 2,5 miliona eura, ali je iz nekog razloga 17. aprila 2008. za pet puta manje, odnosno za svega 500.000 eura potpisao kupoprodaju nepokretnosti. U ugovoru – koji divlje sagrađene objekte ne pominje! – piše da je Mićunović isplatio Radusinovića „danom potpisivanja”.

Studiju lokacije za Mirište je naručila i novcem poreskih obveznika platila budvanska opština. Izradila je firma Urban studio, vlasnice Gordane Raičević, koja je radila u Agenciji za planiranje prostora SO Budva. Njen prethodni posao je bio u Republičkom zavodu za urbanizam i projektovanje, privatnoj firmi Aca Đukanovića.

Ministri nadležni za urbanizam Branimir Gvozdenović i Predrag Sekulić, prezentni i bivši politički direktor DPS-a, davali su saglasnosti na izmjene opštinskih urbanističkih planova za Mićunovićevu investiciju. Odluku da se otpočne izrada plana za Mirište donio je sredinom 2009. budvanski eks-gradonačelnik Rajko Kuljača, sada nepravosnažno osuđen na pet godina robije. Divlje sagrađeni objekati su „uklopljeni”, iako lokalni nacrt plana nije bio usklađen sa dokumentom višega reda. Kompleks na Mirištu će imati prvoklasne apartmane, zatim penthause, jedan od bazena biće na krovu, tu su i prostori za wellness, beauty i spa sadržaje, garaža u suterenu, itd.

Druga, krupnija Mićunovićeva investicija, preko jednog ili više povezanih lica je Harmonia building sa 14 spratova (službeni podatak investitora, iako se u javnosti pominju 13 spratova) i oko 28.000 kvadrata bruto površine. Nalazi se između bečićkog hotela Iberostar Bellevue i famozne Astra Montenegro, koju je do bankrota gradio ruski Mirax.

Vrijednost projekta je procijenjena na oko 15 miliona eura. Prva dva sprata Harmonia building su parkinzi, slijede dva sprata sa poslovnim prostorima, na petom su glavni ulaz, recepcija, restoran, 6. sprat je kombinacija apartmana i poslovnih prostora, od 7. do 13. su samo apartmani a na 14. spratu penthausi.

Mićunovićeva kćerka je vlasnica 30 odsto Old Town Invest Group, firme investitora Harmonia building. Radovi su započeti 2009. a kasnije iste godine je od ministra Gvozdenovića dobijena građevinska dozvola.

U nedavno objavljenom serijalu OCCRP-a o Prvoj banci, izvještava se o epizodi u kojoj su maja 2010. kontrolori CBCG za Svetlanu Mićunović, Branovu suprugu, ustanovili minus na tekućem računu, navodno od 4,6 miliona eura. Taj minus od banke, odobren maja 2008, opisan je kao „neuobičajen za fizičko lice” i kasnije pretvoren u kratkoročni kredit – uz napomenu kontrolora da nije predočena nikakva analiza „na osnovu koje bi se moglo zaključiti kako će novac biti vraćen”.

Svježiji i pouzdaniji podaci o finansijskim transakcijama porodice Brana Mićunovića i banke Đukanovića, Aca i Mila, dostupni su u katastarskim registrima. Radi se, prema našem uvidu, o većim sumama od pomenutih u serijalu OCCRP-a koje su pokrivene hipotekama: jedna na Harmonia building a druga na parcele u Reževićima. Kredit Prve je 18. decembra 2008. zapisan kao hipotekarni teret od 5,4 miliona eura, dok je ista nekretnina ugovorom od 6. juna 2011. takođe pod teretom Prve zbog kredita od 2,45 miliona eura.

Ipak, najveću hipoteku od 14,37 miliona eura na investiciju Old Town Invest Group posjeduje budvanska firmu Radenko I, koju su osnovali Rusi, izvjesni Stanislav i Igor Ivanov. I ,,druga banka Crne Gore”, Hipo Alpe-Adria, takođe je plasirala najmanje dva kredita za Old Town Invest Group, ukupno 5,6 miliona.

No, banka braće Đukanović je za suprugu Brana Mićunovića odobrila dodatnu kreditnu liniju. Prema ugovoru od 28. decembra 2009. zemljište koje se vodi na Svetlanu Mićunović u Reževićima, ukupne površine 6.467 kvadrata, pod hipotekom je Prve za 1,44 milion eura.

Na osnovu opisanih hipotekarnih tereta, uzimajuću u obzir da je Mićunovićeva kćerka vlasnica 30 odsto Harmonia building, dobija se podatak da porodica Mićunović duguje Đukanovićima najmanje oko 3,79 miliona eura.

Ta suma je možda samo kusur dvodecenijske kooperacije započete duvanskim tranzitom ili švercom, kako ko voli. Milo Đukanović nikada nije demantovao da je prijatelj ili saradnik Brana Mićunovića. Usmena književnost prenosi predanja očevidaca da su ih mnogo puta viđali zajedno.

U svakom slučaju, do prve polovine 2008, kada je Đukanovićev predmet pred Sudom u Bariju navodno stavljen ad acta, bili su zajedno pod istragom a zatim i optužnicom italijanskog tužilaštva zbog mafijaškog udruživanja.

Ispostavilo se da Đukanović odlično poznaje rodbinske relacije Mićunovića. Za Duška Mićunovića iz Beograda, prvooptuženog u italijanskoj akciji Šah mat protiv švercera kokaina, nagađalo se da je ,,brat od strica” Brana Mićunovića, što je Đukanović dematovao: ,,Nijesam pronašao podatak da je on brat Brana Mićunovića”.

Nekoliko insajdera, javno ili u istragama su tvrdili da postoje, kako bi se reklo, „netransparentne” robo-novčane realcije između Mićunovića i Mila Đukanovića. Na primjer, Radivoje Lolo Šturanović, bivši bokser iz Nikšića, svojevremeno se požalio da je izigran za 600.000 DEM.

Početkom 1999. tadašnja savezna vojska je zaplijenila šest glisera od nekoliko italijanskih državljana da bi ih, nešto kasnije, dala na licitaciju. Šturanović je navodno kupio te glisere. Kada je u Luci Bar htio da ih preuzme, naoružani pripadnici SDB-a mu to nijesu dozvolili jer je tako „naredio Milo Đukanović”.

„Uključio se i Brano Mićunović, navodno, da mi pomogne da se problem riješi”, ispričao je. Đukanović je, tvrdi, primio Šturanovića u svom kabinetu. „Obećao da će sve biti riješeno uz napomenu da on, navodno, nema ništa s tim” i da će se „za vikend spuštiti do Svetoga Stefana i reći Mićunoviću da to napokon završi”. Kada je to ispričao listu Dan, 19. maja 2005, bio je još bez novca ili glisera.

Italijanski mafijaš Benedeto Stano je novembra 1996, tokom istrage, na pitanje tužioca odgovorio da poznaje „izvjesnog Brana koji je bio u društvu predsjednika Mila Đukanovića”. Brano je, tvrdi, vodio glavnu riječ, izdavao naređenja jednom rođaku Mila Đukanovića, koji je glavna veza iz Bara. Desetak drugih italijanskih svjedoka je dalo slične iskaze.

O relaciji Mićunovića i Đukanovića svjedočio je i Vasilije Mijović, ratni pukovnik JSO srpske policije, brendiran nadimkom Ladni. U jednoj polemici 2006, kada je kao bivši savjetnik MUP-a Crne Gore u Zeti snimio onaj famozni film, detaljno je opisao kako je pištolj izraelske proizvodnje jericho dobio od premijera Mila Đukanovića u njegovom kabinetu. Mijović je kazao:

„Kako bih pomogao Đukanoviću da se prisjeti toga, za sada ću mu reći samo da je tom prilikom on pio red-bul, a ja i Brano Mićunović viski. Mi smo sjeđeli, a on je šetao”.

Mijović je pozvao Brana Mićunovića za svjedoka. Đukanović tu epizodu nije demantovao.

O „veoma strašnom čovjeku” i drugim priključenijima

Tokom 2010. u sudski registar je upisano, pa kasnije uklonjeno, da of-šor firma iz Belizea MS Invest inc. posjeduje 51,9 odsto Old Town Invest Group. Vlasnik MS Investa je Rus Sergej Malov a firma preko svog sajta reklamira Harmonia building i prodaje dio apartmana.

Za najmanje dvojicu, od ukupno četvoro aktuelnih osnivača Old Town Invest Group, postoje podaci ili izjave da su navodno bliski saradnici Brana Mićunovića. Osim 30 odsto koje u toj firmi prema sudskom registru posjeduje Mićunovićeva kćerka, Danilo Mićović iz Podgorice je juna prošle godine upisan kao vlasnik 30 odsto, koliko ima i Nikšićanin Milan Zindović, dok prvobitni osnivač firme Goran Boljanović iz Budve ima 10 odsto.

Danilo Mićović je početkom 2000-ih bio zamjenik osnovnog tužioca u Baru. Potom prelazi u advokate. U odvojenim procesima branio je ili još brani: Milana Čilu Šćekića iz Berana za ubistvo inspektora Slavoljuba Šćekića, Ranka B. Radulovića iz Nikšića u aferi Lipci, gangstera Veselina D. Bujića za pucnjavu u Baru, Gorana Lekovića, bivšeg policajca i vlasnika diskoteke Sparta u Budvi zbog tuče sa pripadnicima SAJ-a… Takođe je dio advokatskoga tima koji zastupa okrivljene u aferi Zavala.

Vladimir V. Kuznjecov, bivši pripadnik specijalnih jedinica Ruske Federacije koji tvrdi da je vlasnik restorana Jadranska straža u budvanskom Starom gradu, objavio je da ga dvojica nepoznatih ljudi maja 2009. nijesu pustili da uđe u taj objekat „po naređenju Danila Mićovića iz Podgorice”, ali da ih on „smatra ljudima Dragana Gige Zindovića”.

Ispričao je Kuznjecov Vijestima „dva puta sam se susreo sa Mićovićem, advokatom porodice Zindović”, koji ga je, tvrdi, ubjeđivao da je njegova partnerka, izvjesna Ruskinja, „prodala svoj dio nekom Crnogorcu i da je to veoma strašan čovjek”.

„Insistirao sam da se susretnem sa tim čovjekom, ali mi je Mićović kazao da treba ići nekuda u planine. Saglasio sam se, ali do susreta nije došlo”, kazao je Kuznjecov.

Advokat Mićović, međutim, saopštio je da sa tim Rusom nikada nije govorio o prodaji Jadranske straže. Njegov klijent, pomenuti Dragan Giga Zindović, skupa sa trojicom drugova, nepravosnažno je osuđen na 17 godina zbog pucnjave septembra 2007. u Jadranskoj straži. Tada su ubijeni Vladimir Rakočević i Ukrajinac Adalbert Šuto, dok su Vladimir i Željko Janković ranjeni. Ponovljeno suđenje je u toku a Mićović je u timu branilaca okrivljenih.

Dragan Giga Zindović je rođeni brat Milana Zindovića, sada osnivača, ovlašćenog zastupnika i izvršnog direktora Old Town Invest Group. Braća Zindovići su se 7. oktobra 2000. godine kartali u kazinu hotela Podgorica dok je „za susjednim stolom sjedio Brano Mićunović”. Te okolnosti su pominjane na suđenju za ubistava Cetinjanina Petka Pešukića i Nikšićanina Radovana Kovačevića.

Mićunović je bio terećen za smaknuće Kovačevića ispred Urgentnog bloka KBC-a, no pravosnažnom presudom je 2008. oslobođen. U prvobitnoj optužnici Mićunović i Milan Zindović su optuženi i za neovlašćeno posjedovanje naoružanja.

Kod Zindovića je kobne noći 7/8. oktobra 2000. u automobilu zaplijenjen hekler, dok su u gepeku Mićunovićevog audija A8 pronađeni: hekler, okvir od heklera, prigušivač, okvir od automatske puške, 30 metaka. Zindović je na suđenju izjavio da mu je hekler dala policija, „za njega je dobio i potvrdu, ali je izgubio, ne može se sjetiti ko mu je tu potvrdu dao”.

Kasnije je MUP Crne Gore za Brana Mićunovića i Milana Zindovića sudu dostavio potvrdu da su bili pripadnici rezervnog sastava policije i da su po tom osnovu dobili naoružanje, zbog čega su oslobođeni krivice za to djelo.

Karijera

Brano Mićunović je rođen 1953. u Nikšiću.

Nakon kratke karijere boksera u lokalnom klubu, 1970-ih odlazi na studije u Novi Sad. U društvu je sa tamošnjim Crnogorcima, kako onima na školovanju ili „školovanju”, tako i onima iz Vojvodine, potomcima kolonista, poput Branislava Dugog Lainovića (Savino selo, 1955 – 2000) ili Nikšićanina Ratka Bata Kankana Butorovića, dugogodišnjeg vlasnika FK Vojvodina. Potom kreće na „turneje” po Zapadnoj Evropi.

Mićunović je bio kum sa Đorđem Božovićem (1955 – 1991), zvanim Giška i Debeli, beogradskim kriminalcem koji je očevim porijeklom iz Kuča. Svojevremeno su u Austriji imali firmu Sloga. Kada je Božović imao probleme sa policijom u Beogradu, kao 1991. nakon opozicionih protesta, sklanjao se kod Mićunovića u Crnu Goru.

„Mog sina je u Crnoj Gori poznavala i policija i to kao čestitog čovjeka. Debelo su ga uvažavali”, kazala je Milena, majka pokojnog Božovića. Pomenula je da joj je Mićunović pomogao nakon pogibije sina.

Sreten Jocić, koga branša i mediji brendiraju kao Jocu Amsterdama, 21. aprila ove godine je na suđenju izjavio: „Giška Božović me 1991. upoznao sa Mićunovićem”. Jocić je kazao da su ga u istrazi nagovarali da za ubistvo Iva Pukanića tereti Mila Đukanovića, Stanka Cana Subotića i Mićunovića. Tvrdi da su mu obećavali status svjedoka-saradnika i obezbijeđen život u Kostariki.

„Nijesam pristao, jer ne znam ništa o tom zločinu. Ko su uopšte Cane, Milo i Brano da bih ja ubijao za njih? Ja sam prije njih imao i novac i biznis!”

Sa Vlastimirom Zečevićem, zvanim Mićko Talijan, rođenim u Kotoru, Brano Mićunović je bio prijatelj. Zečević je, prvi u Crnoj Gori iz serije „žestokih momaka”, ubijen 2. septembra 1991. u Budvi. Optuženi za taj zločin, sa prebivalištima u Beogradu, pravosnažno su oslobođeni.

Boško Radonjić (1943 – 2011), alijas Yugo, takođe je bio ortak Brana Mićunovića. Radonjić je 1970-ih i 1980-ih bio saradnik irske i italijanske mafije u Njujorku, uključujući u filmovima opjevane članove porodice Gambino.

Do hapšenja Dragana Džajića i predsjednika Fudbalskog saveza Srbije Zvezdana Terzića, za beogradsku štampu je Brano Mićunović, zbog navodnog namještanja i „dionica” u kupoprodaji igrača, bio „kralj srpskoga fudbala”.

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo