Daljnja destabilizacija uzrokovana rivalstvom između SAD-a i Kine čini se neizbježnom. Tramp i njegova administracija, uprkos neuspjehu u Iranu, izgleda  ima  ozbiljne namjere da intenzivira sukob. Nakon pokušaja SAD-a da preuzmu kontrolu nad uvozom kineske nafte, Peking bi mogao biti prisiljen uspostaviti vlastitu sferu utjecaja. Kina može početi formiranje međunarodnih saveza pod svojim vodstvom, ne samo u Aziji, već i u Africi. Ovaj korak, iako se čini logičnim, može biti opasan za Kinu

Kineski predsjednik Xi Jinping je 25. maja pozdravio pakistanskog premijera Shehbaza Sharifa u Velikoj palati naroda u Pekingu, nazivajući ga starim prijateljem, a njihovo međusobno prijateljstvo neraskidivim. Kao odgovor, Sharif je izjavio da su Kina i Pakistan bratske zemlje i da odnosi između njih ne ostavljaju gotovo ništa za poželjeti.

Kineska vlada Pakistan smatra članom ekskluzivne grupe zemalja koje su klasificirane kao strateški partneri za sve vremenske uvjete. Pakistanske luke i planinski prolazi ključni su za kineske globalne transportne infrastrukturne projekte.

U trenutnim okolnostima, čini se da će se ekonomsko i političko partnerstvo pretvoriti u pravi savez. Nakon pokušaja SAD-a da preuzmu kontrolu nad uvozom kineske nafte, Peking bi mogao biti prisiljen uspostaviti vlastitu sferu političkog utjecaja. Ovaj korak, iako se čini logičnim, može biti opasan za Kinu. Ona je do sada izbjegavala formiranje političkih koalicija. Peking pokušava razviti obostrano korisne odnose s mnogim zemljama. U posljednjih trideset godina postoji samo nekoliko primjera kineskog političkog i vojnog miješanja na strani režima koje podržava kineska vlada, mimo finansijske  pomoći koju im je pružena.

Jedini značajan suprotni primjer je podrška vojnom puču u Mjanmaru 2021. godine nakon što je vojska  izgubila parlamentarne izbore. Da je vojska svrgnuta s vlasti, Kina bi izgubila kontrolu nad naftovodom koji počinje na obali Mjanmara. Čak i nakon što je predsjednik Venecuele Nicolas Maduro zarobljen po nalogu američke administracije, kineska reakcija je bila ograničena na osudu, uprkos tome što su kineske državne kompanije uložile milijarde u venecuelanska naftna polja, rudarstvo i infrastrukturu. Kina  nije uložila stvarne napore ni da podrži Iran. Kineska vlada izgleda nije bila spremna za brze i odlučne Trumpove akcije. Američki predsjednik nije uspio postići svoje ciljeve u Iranu, ali njegov pokušaj je jasno pokazao da se strateške kontradikcije između SAD-a i Kine produbljuju. Stoga Kina mora biti spremna da Washington može iznenada pokušati udariti na kinesku ekonomiju, tamo gdje je najviše boli, ometajući uvoz kineske nafte ili blokirajući pristup globalnim trgovinskim rutama.

Stoga, Kina može početi formiranje međunarodnih saveza pod svojim vodstvom, i to ne samo u Aziji, već i u Africi, koja ima prirodne resurse, neophodne za kineski ekonomski razvoj i pretvara se u važno tržište za kinesku robu, mašine i tehnologije. Jedina alternativa je odustati od konkurencije sa SAD-om za dominaciju nad globalnom ekonomijom. Xi Jinping se ne može složiti s tim, ali se nadao da SAD, za koje je izjavio da su u opadanju, neće moći koristiti vojne akcije kako bi uspjele u ovom ekonomskom rivalstvu.

Postoji savjet koji se čini korisnim. Ako želite shvatiti stvarnu ideologiju političkog režima, obratite pažnju na to koje satove nosi njegov vođa. Xi Jinping nosi Omega Constellation, koji koštaju otprilike 3000 eura. Ovaj model je vrlo popularan među kineskom srednjom klasom, koja ga, zahvaljujući značajnom porastu životnog standarda u gradovima, može priuštiti. To je u jasnom kontrastu s ruskim i američkim predsjednicima, koji nose mnogo skuplje modele. Vladimir Putin također nosi ruski i sat Raketa, jer je rekonstrukcija tvornice koja ih proizvodi bila njegov lični projekat.

Xi Jinping ne želi isticati ni svoj lični društveni uspjeh, niti demonstrirati dostignuća kineske industrije satova. Kineski vođa želi pokazati da poštuje ukuse i vrijednosti nove srednje klase i želi da ih više ljudi može podijeliti. U tom aspektu, Xi Jinping podsjeća na bivšeg američkog predsjednika Joea Bidena, koji je također nosio modele švicarskih satova, koje sebi mogu priuštiti pripadnici američke srednje klase.

No,  trebala bi postojati velika razlika u strategiji usmjerenoj na odbranu interesa američke i kineske srednje klase. SAD su bile globalni ekonomski lider posljednjih osamdeset godina i postale su jedna od najrazvijenijih zemalja svijeta početkom XX stoljeća. Kina je uspjela prevladati masovno siromaštvo prije samo trideset godina, zahvaljujući brzom ekonomskom rastu. Može izgubiti većinu društvenih dostignuća iz posljednjih decenija, ako se ekonomski razvoj ometa. Ne treba zaboraviti da je tek pobjeda Kineske komunističke partije (KPK) u građanskom ratu omogućila kraj stoljeća nacionalnog poniženja.

Čini se da Kina uspješno savladava prijetnje koje su uništile dvije najuticajnije socijalističke zemlje – SSSR i Jugoslaviju. Sovjetski Savez je destabiliziran zbog ekonomskih teškoća i stalnog deficita robe široke potrošnje, što je potkopalo povjerenje u državne vlasti i društvene ideje. Jugoslaviju su rastrgali nacionalistički pokreti. U Kini nije bilo nestašice hrane i odjeće četrdeset godina i neće ih biti sve dok trenutni ekonomski sistem nastavi funkcionirati. Više od 90 posto kineskog stanovništva identificira se kao Han narod. Nacionalistički osjećaji drugih etničkih grupa su ozbiljno potisnuti (što se jasno može vidjeti iz primjera Ujgura), a istovremeno im država daje neke prednosti. A najvažnije je da su nacionalistički osjećaji Hana zasnovani na dostignućima vladavine KPK. Pojavi socijalističke države u Kini nije prethodio relativno kratak period nakon sloma monarhije, kao u Rusiji ili Jugoslaviji, već vijek stranih invazija, teritorijalnih gubitaka, društvenih nemira, ustanaka, građanskih ratova. Praktično ne postoji izvor političkih mitova koji mogu potkopati vladajuću poziciju KPK.

Ali,  ako se Kina uključi u dugu borbu za dominaciju u globalnoj ekonomiji, pojavit će se nove prijetnje društvenom razvoju, ne manje opasne od ekonomske disfunkcije ili etnocentrizma. Kina može postići uspjeh u konkurenciji sa SAD-om samo uz pomoć brze političke ekspanzije, koja je potrebna da bi se SAD lišile prilike da iskoriste  globalni utjecaj za ograničavanje kineskog ekonomskog razvoja. To znači da će uloga države u kineskom političkom životu i državnih korporacija u kineskoj ekonomiji, koja je već znatno porasla pod Xi Jinpingom, postati još važnija.

Prema hijerarhiji potreba koje motiviraju ljudsko ponašanje, koju je razvio Abraham Maslow, ljudsko biće nakon zadovoljenja osnovnih potreba počinje željeti samoostvarenje.  U društvenom okruženju koje stvara želja vlade da osigura unutrašnju lojalnost potrebnu za vanjsko širenje, nema mjesta za samoostvarenje. Stoga će KPK morati potisnuti društvene osjećaje,  neizbježne kada se postigne određeni nivo kvalitete života. Ne postoji bolji način da se dugoročno,  nepovratno, potkopa društvena i politička stabilnost.

Kinesko historijsko iskustvo je jedinstveno i odredilo je posebnost kineskih društvenih organizacija, uključujući i sadašnju, za koju se tvrdi da je zasnovana na marksističkim idejama. Kineski socijalizam ne mogu usvojiti druge nacije, posebno one u drugim globalnim regijama. Dakle, Kina ne može postati lider moćnog političkog saveza širenjem svojih ideja i društvenih praksi. To se može postići samo stalnim povećanjem svoje vojne moći i miješanjem u politički proces savezničkih država. A takvi napori mogu potkopati kinesku ekonomiju.

Poznati vođa KPK Dan Xiaoping izjavio je da Kina treba ostati nisko u međunarodnim odnosima. Kineski ministar vanjskih poslova Wang Yi je u martu 2026. godine izjavio da Kina slijedi ovaj savjet u vrijeme svjetskih turbulencija i primjenjuje strateška ograničenja. Istovremeno, na  konferenciji za novinare u Ujedinjenim nacijama 26. maja, Wang Yi je priznao da su „svjetski mir i sigurnost ugroženi“ i da su osnovne norme međunarodnih odnosa potkopane. Jasno je stavio do znanja da će se Kina suprotstaviti globalnoj destabilizaciji.

Daljnja destabilizacija uzrokovana rivalstvom između SAD-a i Kine čini se neizbježnom. Američka administracija, uprkos neuspjehu u Iranu, izgleda  ima vrlo ozbiljne namjere da intenzivira sukob. Prije nekoliko dana, Alaxander Velez-Green, viši savjetnik podsekretara za ratnu politiku Elbridgea Colbyja (Monitor je već pisao o njegovim planovima), obavijestio je saveznike NATO-a da će američka administracija povući značajan broj američkih nosača aviona, ratnih aviona i podmornica iz Evrope. Kao rezultat,  američki kapacitet za duboke udare u Evropi bit će prepolovljen. Budući da je Colby siguran da je evropska sigurnost izgubila strateški značaj za SAD, američki napori bi trebali biti usmjereni protiv Kine.

Sve veća konfrontacija će ugroziti budućnost Kine. I ne samo zato što SAD mogu postići svoje ciljeve i ometati kineski ekonomski rast. Pokušavajući spriječiti takav ishod, Kina može početi uspostavljati vlastitu sferu utjecaja. Vanjsko širenje može postati ozbiljnija prijetnja društvenoj i političkoj stabilnosti, čak i od američkog pritiska.

Dmitri GALKIN

Još se ne naziru finalne stavke sporazuma koji bi obezbijedio makar kratko primirje između SAD-a i Irana. SAD iznova bombarduje Iran, oni prijete odmazdom, a Izrael se buni što je gurnut ustranu i pominje dugoročne planove za taj dio svijeta

Ni pedesetak dana nakon što je krenula priča oko primirja na Bliskom istoku, između Irana, SAD-a i Izraela nijesu prevazđene ključne razlike oko glavnih tačaka pregovora. U međuvremenu je došlo do novih napada.

Šta stoji na stolu kada su pregovori u pitanju, niko ne zna. Javnost barata sa vrlo malo podataka, koji se onda detaljno razlažu i analiziraju. U objavi na svojoj društvenoj mreži Donald Tramp je rekao da sporazum još nije finalizovan i da niko ne zna šta će tačno biti u njemu.

Posrednici i američki zvaničnici napomenuli su da SAD neće pružiti ekonomsku pomoć Iranu bez ozbiljnih obaveza Teherana u vezi sa nuklearnim programom. To predstavlja veliki zastoj u pregovorima. Iran odbija da razgovara o nuklearnom programu bez ekonomskog olakšanja. Predsjednik SAD-a napisao je dan kasnije na Trut Sošalu da iranski visoko obogaćeni uranijum mora biti odmah predat SAD-u ili uništen unutar Irana ili na nekoj drugoj prihvatljivoj lokaciji. U tom slučaju potrebna je adekvatna verifikacija.

Osim nuklearnog programa, i dalje su velike razlike i oko Hormuza. „Pod uslovom da Islamska Republika Iran pristane na potpuno, hitno i bezbjedno otvaranje Hormuškog moreuza, pristajem da obustavim bombardovanje i napade na Iran u periodu od dvije sedmice“, napisao je Tramp. Otvaranje moreuza se nije se dogodilo. Administracija SAD je narednih dana pokušavala da situaciju predstavi pozitivno i govorila o navodnom napretku u otvaranju prolaza.

Tramp je više puta prijetio povratkom neprijateljstvima, dok je istovremeno gurao ka mirovnom sporazumu. U jednoj od posljednjih poruka rekao je da nema žurbe da se postigne sporazum, te da će rezultat biti ili sjajan i značajan ili dogovora uopšte neće biti.

Duhove su dodatno uzburkale i ekonomske sankcije. Davanje ekonomskog olakšanja Iranu kroz odmrzavanje sredstava ili ukidanje sankcija vjerovatno bi skratilo vrijeme potrebno za obnovu vojnih kapaciteta te zemlje. Prema pisanju nekih iranskih medija, ta zemlja je navodno zahtijevala da SAD odmah oslobode prvu polovinu zamrznute iranske imovine po potpisivanju sporazuma, a drugu polovinu u roku od 60 dana. Tačan iznos te imovine nije poznat. Iranski zvaničnici takođe su pozvali SAD da ukine pomorsku blokadu i sankcije na izvoz nafte kao dio sporazuma, makar na period od 30 do 60 dana.

Usred ovakvih spoticanja u pregovorima dolazi do pomenutih novih vojnih udara. To je pregovore odvelo još jedan korak unazad. Vrhovni vođa Irana Mojtaba Khamenei napisao je na svom Telegramu da zalivske sile više neće biti štit za američke baze i da SAD više neće imati sigurno utočište u regionu. Odmah se oglasila i Islamska revoluciona garda i saopštila da zadržava pravo da odgovori na svako kršenje primirja od strane SAD-a. Iranska vojska nije objavila konkretne mjere odmazde. To sugeriše da Teheran ne želi da napad poremeti osjetljive završne korake ka sporazumu koji Iran namjerava da predstavi kao jednu od velikih prekretnica svoje istorije otpora.

S druge strane ovog rata, izraelske snage počele su operacije izvan takozvane Žute linije u južnom Libanu. Izraelski premijer Benjamin Netanjahu rekao je u ponedjeljak da će Izrael pojačati napade na Hezbolah u Libanu, dok je jedan američki zvaničnik izjavio da je ta grupa ignorisala upozorenja da obustavi raketiranje Izraela.

Izraelska vojska saopštila je da je tokom noći pogodila više od 100 lokacija Hezbolaha u južnom i istočnom Libanu, uključujući skladišta oružja i komandne centre. Takođe je u utorak izdala upozorenje za evakuaciju cijelog grada Nabatije, jednog od najvećih gradova u južnom Libanu, signalizirajući da su vazdušni udari tamo neizbježni.

Čini se da se nasilje u Libanu intenzivira baš u trenutku kada Tramp i iranski zvaničnici signaliziraju napredak ka mogućem dogovoru o okončanju američko-izraelskog rata sa Iranom. Teheran pokušava da ojača dio sporazuma koji obavezuje Izrael na primirje u Libanu.

Vijesti vezane za primirje sa Iranom ne prihvataju se najbolje u Izraelu.  Otkako su počeli da se pojavljuju izvještaji o mogućem sporazumu Vašingtona sa Teheranom, proizraelski zagovornici u SAD upozoravali su Trampa da ne potpisuje takav dogovor. Tvrde političke figure, uključujući neke uticajne senatore, protivile su se svakom sporazumu koji ne bi uklonio ili makar ozbiljno oslabio političko rukovodstvo Irana i uništio njegove vojne kapacitete. Nakon što je Tramp pomenuo mogućnost da još arapskih zemalja uspostavi formalne odnose sa Izraelom kao dio sporazuma, neki od kritičara ublažili su ton. Trampova vizija je proširenje Abraham Accords, koji čine niz sporazuma o normalizaciji odnosa između Izraela i arapskih zemalja. To bi, nada se, ublažilo kritike njegove politike. Protivljenje nije nestalo, a za sada nijedna od pomenutih arapskih zemalja nije odgovorila na njegov poziv. Godinama su mnoge države odbijale normalizaciju odnosa sa Izraelom, naročito nakon rata u Gazi. Analitičari sumnjaju da Tramp ima dovoljno uticaja da arapskim zemljama nameće političke odluke kao dio pregovora sa Iranom. Rješavanjem ovog odnosa Tramp se bavio od prvog mandata. Tada ustanovljeni Abrahamovi sporazumi nijesu se mijenjali za njegovog, ni Džo Bajdenovog predsjednikovanja.

Tramp se suočio i sa rijetkim kritikama iz redova Republikanske partije, kada se radi o iranskom pitanju. Senator Ted Kruz, čvrstih proizraelskih stavova, rekao je da je zabrinut zbog izvještaja o sporazumu. „Ako rezultat svega bude iranski režim, kojim i dalje upravljaju islamisti koji uzvikuju ‘smrt Americi’, koji sada dobija milijarde dolara, može da obogaćuje uranijum i razvija nuklearno oružje, te ima efektivnu kontrolu nad Hormuškim moreuzom, onda bi to bila katastrofalna greška“, napisao je Kruz.

„Navodni 60-dnevni prekid vatre, uz vjerovanje da će Iran ikada pregovarati u dobroj vjeri, bio bi katastrofa“, napisao je republikanski senator iz Misisipija Rodžer Viker. Majk Pompeo, koji je bio državni sekretar tokom Trampovog prvog mandata, pridružio se kritikama, upoređujući navodni sporazum sa nuklearnim dogovorom iz 2015. godine koji su pregovarale Demokrate.

Kratki sporazum, koji bi okončao rat ali ne i definisao trajni mir, politički je veoma osjetljiv jer sve strane pokušavaju da iz njega izađu s rezultatom koji mogu predstaviti svojoj javnosti kao dokaz da su žrtve imale smisla. Tramp je u  objavi na Trut Sošal rekao je da sporazum još nije finalizovan i da „niko ne zna šta će tačno biti u njemu“.

Šta bi za koga od zaraćenih strana značila pobjeda i kako će to „prodati“ svojim pristalicama, veliko je pitanje. Za sada se najviše turbulencija u unutrašnjoj politici osjeća u Izraelu. Prema pisanju Nju Jork Tajmsa, Izrael ne samo da je isključen iz pregovora sa Iranom, već nije ni obavještavan o njihovom napretku. Vlada je bila primorana da se oslanja na regionalne saveznike i njihove mreže koje prate iransko rukovodstvo. To ne donosi mnogo poena vladi izraelskog premijera pred nadolazeće izbore. Ima dosta ogorčenih koji bi potpisali riječi izraelskog novinara i političkog komentatora Bena Kaspita:  „Ako Iran ipak dođe do nuklearne bombe, to će biti Bibijeva bomba“. Nezadovoljni su i krajnje desničarski članovi koalicije. Netanjahu trpi pritisak da se suprotstavi američkom predsjedniku u vezi primirja. „Vrijeme je da premijer lupi šakom o Trampov sto i obavijesti ga da se vraćamo ratu u Libanu“, napisao je ministar nacionalne bezbjednosti Itamar Ben-Gvir na društvenim mrežama.

Vođa opozicije Jair Lapid kaže da je apsurdno što pregovori o okončanju sukoba ne uključuju Izrael, koji mora zadržati slobodu djelovanja bez obzira na sporazum. „Trenutna situacija je rezultat kontinuiranog neuspjeha vlade. Benjamin Netanjahu je čovjek s talentima, ali je ostario i umoran i okružen ljudima koji su najmanje pogodni da vode državu“, rekao je. Napominjujući da je umjesto da SAD i Izrael sruše iranski režim, on samo ojačao.

I drugi opozicioni lideri oštro su kritikovali sporazum. Avigdor Liberman rekao je da je „samo pitanje vremena“ kada će dronovi Hezbolaha pogoditi Jerusalim i Tel Aviv, te da Izrael mora postići odlučujuću pobjedu. „Ruke naših vojnika su vezane u Libanu“, rekao je nakon napada dronovima Hezbolaha koji su ubili jednog izraelskog vojnika i pogodili kuću u sjevernom gradu Metula.

Iz svijeta se najčešće se čuje da je novi Tampov predlog odjek polovičnog mirovnog sporazuma za Gazu. Rješenja koja su na vidiku donijela bi nove nivoe nesigurnosti, koji bi se rješavali godinama. Vjerovatno je ovakvo rješenje uslovljeno nemogućnošću raspetljavanja situacije u Hormuškom moreuzu. Na kraju dana, usvajanje faznog pristupa komplikovanim pregovorima kratkoročno može biti korisno i za Vašington i Teheran. Takav u potpunosti nejasan scenario tumačio bi se u zavisnosti od želja i potreba svake strane ponaosob. Hvalospjeva ne bi manjkalo.

Analitičari očekuju, da bi, ukoliko se uđe u fazno primirje, scenario bio istovjetan sa onim u Gazi. Tamo se Trampova administracija zaglavila u drugoj fazi primirja. Hamas nije položio oružje, međunarodne snage se ne raspoređuju a nova palestinska administracija nije preuzela kontrolu nad obnovom uništenih gradova u enklavi. Izrael nastavlja da bombarduje i izgladnjuje Gazu gotovo svakodnevno, a Hamas konsoliduje moć u polovini teritorije koju kontroliše. Iranski sukob donosi mnogo veće izazove. Ostaviti ga između faza bilo bi opasno za sve učesnike i svijet u cjelini.

Dragan LUČIĆ

Vrijeme je potvrdilo ispravnost referendumskog  izbora 2006, i ojačalo spoznaju da priliku nijesmo iskoristili na pravi način. Još uvijek. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi

Uveliko traje muzički dio proslave/obilježavanja jubilarne, 20. godišnjice od održavanja referenduma o državno pravnom statusu Republike Crne Gore. Dok sa trgova odjekuju pjesme, replike u parlamentu podsjećaju kako je pred nama još mnogo posla. Ukoliko želimo da Crna Gora bude slobodna, uređena i prosperitetna država svih njenih građana.

Dvadeset godina nakon referenduma, Crna Gora je međunarodno priznata država, članica NATO-a i “prvi sledeći” kandidat za prijem u članstvo Evropske unije. Dok se crnogorska zastava vijori pred sjedištem UN, lokalne vlasti u dijelu ovdašnjih opština ignorišu državna obilježja i praznike. U čemu ih pomažu  pojedini državni zvaničnici.

Predsjednik opštine Pljevlja Dario Vraneš poželio je otići i korak dalje. Zato je,  nakon nipodaštavajuće – i netačne – izjave kako u Pljevljima nema zainteresovanih za proslavu Dana nezavisnosti, skupa sa svojim saradnicima pokušao organizovati “kontramiting” u vidu koncerta Mirka Pajčina. Uprava policije je skupa sa Agencijom za nacionalnu bezbjednost odlučila da zabrani planirani nastup osobe koja pod umjetničkim imenom baja mali knindža promoviše vjersku i nacionalnu mržnju, veliča ratne zločine i zlikovce koji su ih počinili.

Prema nezvaničnim ali pouzdanim informacijama iz sektora bezbjednosti, ANB je Pajčinu zabranila da uopšte uđe u Crnu Goru. Dok su UP obavijestili da bi tokom njegovog koncerta  (javnog okupljanja) “moglo doći do narušavanja javnog reda i mira, ugrožavanja bezbjednosti građana i imovine, ali i narušavanja građanskog koncepta države”.

Suprotno predsjedniku opštine Pljevlja, njegov partijski šef i predsjednik Skupštine Crne Gore uzeće učešće u obilježavanju Dana nezavisnosti. Andrija Mandić je saopštio da će prisustvovati prijemu koji, povodom 20. godišnjice nezavisnosti, organizuje premijer Milojko Spajić. “Konačno je došao trenutak da svi zajedno kažemo ‘Evropo, vraćamo se’. Srećna ti budućnost pomirena Crna Goro”, poručio je Mandić, nekoliko sati nakon što je u Skupštini objasnio da će, pod njegovom dirigentskom palicom, i parlament obnovu nezavisnosti obilježiti svečanom sjednicom. Ona neće biti upriličena na dan održavanja referenduma o nezavisnosti, već na godišnjicu prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije.

Zgodno se potrefilo pa je to 28. jun. Odnosno, Vidovdan, jedan od najvažnijih datuma u kalendaru zagovornika velike Srbije/srpskog sveta.

Zna Mandić šta radi, cijene i njegovi sljedbenici i kritičari. U svakom slučaju, javna manifestacija njegovog odnosa prema nezavisnoj Crnoj Gori bitno je drugačija od nekadašnjih. Prije nepunih 10 godina (2017.), Mandić je uoči Dana nezavisnosti poručivao kako „srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj”. I dodatno zamjerao neistomišljenicima iz sopstvenih redova: ,,Neki pripadnici nekadašnjeg Bloka za zajedničku državu danas, napadnim i smiješnim čestitkama za 21. maj, brukaju i sramote vlastitu prošlost i nedostojno podilaze crnogorskim separatistima”.

Nije mali put otuda do Evropo vraćamo se. Ko ne vjeruje neka priupita Milana Kneževića, odskorašnjeg opozicionara (ponovo) i, i dalje, zvaničnog koalicionog partnera Mandićeve NSD.

Ispada da je Kneževiću je najviše zasmetala najava predsjednika Skupštine o obilježavanju 20. godišnjice obnove državnosti Crne Gore. Makar i na Vidovdan. Pa je, kako reče, “sa punim pravom” zatražio da, “ukoliko se bude održavala sjednica za ove koji su glasali ‘da’, želim da se održi sjednica i za nas koji smo glasali ‘ne’”.

Ništa nije izgubljeno, tvrdi predsjednik DNP, kontrirajući onima koji se pozivaju na istraživanje javnog mnjenja prema kome bi, danas, 75 odsto građana Crne Gore podržalo njenu nezavisnost.  “Taj broj je ispod 55 odsto građana, tako da podrška državi opada iz dana u dan…”, zaključio je Knežević.

Pretprazničke nastupe Mandića i Kneževića mnogi su doveli u kontekst “čestitke” koju je građanima Crne Gore, povodom 20. godina  obnove nezavisnosti, uputio predsjednik Srbije Aleksandar Vućić.

„Inače sam dobio poziv da učestvujem u glamuroznoj proslavi otcepljenja od moje Srbije. Naravno, u tome neću učestvovati. Srbiju volim najviše na svetu i da slavim tako nešto bilo bi me sramota i pljunuo bih sebi i svom narodu u lice. A oni neka slave šta god hoće”, poručio je Vučić, 14. maja, iz Beograda. Dan kasnije, pojasnio: “Vi nama niste smetali, doživljavali smo vas kao sestre i braću i hteli da živimo u istoj državi sa vama. Priznajem, krivi smo, i izvinite što smo vas voleli više nego vi nas.”

Neko je primijetio kako Vućićevo obrazloženje nalikuje na sudski iskaz nesuđenog mladoženje koji je na neuzvraćenu ljubav odgovorio surovim nasiljem. U tom je kontekstu nesvrsishodno obrazlagati zbog čega Crna Gora nije mogla da se “otcepi” od Srbije. Ali je racionalno registrovati animozitete koji dolaze sa te strane. I kalkulisati sa njihovim dometima i, eventualnim, posljedicama.

U međuvremenu, kratak osvrt na domete dvodecenijske crnogorske samouprave.

Crna Gora  još nema zakone o vladi i parlamentu koji bi propisali pravni okvir za njihov rad. U redovnim okolnostima i vanrednim situacijama.  Kao jednu od posljedica takvog stanja, Crna Gora danas nema kompletiran Ustavni sud. On radi na granici kvoruma, uz ustavno sporan mandat pojedinih sudija.

Nije formiran ni Fiskalni savjet, iako je to zakonska obaveza još iz vremena poslednje DPS Vlade premijera Duška Markovića. I tu je problem nedostatak volje da se vlastite odluke podvrgnu kontroli. Finansijske ili pravne prirode, svejedno. Uz poslovično nastojanje da se mjesta u državnom aparatu popunjavaju partijskim kadrovima. Ili održe prazna, dok neko “naš” ne stasa za tu funkciju.

Vlada uglavnom zasijeda na telefonskim sjednicama a parlament radi bez kvoruma. Poslanici vladajuće većine aktivno izbjegavaju prisustvo sjednicama skupštinskih odbora na kojima se planira preispitivanje postupaka predstavnika vlasti. Ili njihovih zastupnika u državnim institucijama i preduzećima.

Jednako, predsjednik Vlade izbjegava dolaske u Skupštinu, dok predsjednik parlamenta selektivno određuje dnevni red zasijedanja i “tempira” kada će se vladini prijedlozi zakona i odluka naći na dnevnom redu. Slijedeći, uglavnom, partijski a ne javni interes.

Analitičari su tvrdili da su vlasti Mila Đukanovića  godinama imale podršku Zapada jer je Crna Gora pod njegovim vodstvom, nakon što se odrekao patronata Slobodana Miloševića,  slovila za pouzdanog, ili makar krajnje kooperativnog, geopolitičkog saveznika. Današnje vlasti koje personifikuju Spajić i Mandić tu podršku zaslužuju procjenom da bi se oni mogli okrenuti ka nekom izdašnijem ponuđaču ukoliko bi EU uskratila pregršt obećanih šargarepa…  Iako je članstvo u EU jedan od rijetkih državnih projekata oko kojeg politička elita Crne Gore još može graditi zajednički narativ.

Vlast  ubjeđuje javnost  da je raskrstila sa svakojakim tranzitima bivših DPS vlasti, od duvana do kokaina, te raskinula nekadašnju spregu kriminala i države. Istovremeno  bezbjednosni sektor ne uspijeva da uđe u trag dvojici najtraženijih bjegunaca. Jedan je bronzani spomenik ratnom zlikovcu Pavlu Đurišiću za kojim se traga od ljeta prošle godine. Drugi je Miloš Medenica, pobjegao nakon nepravosnažne osuđujuće presude zbog, pored ostalog, trgovine narkoticima i sudskim presudama.

Sada Medeni, kako sebi tepa, zapljuskuje informacijama – domaćim i regionalnim – koje službe bezbjednosti nerado dijele sa javnošću. ANB na sve to šuti, dok  čelnici MUP-a i UP ubjeđuju da to nije pravi Miloš, već njegova virtuelna projekcija proizvedena uz pomoć vještačke inteligencije. Ne komentarišući to što od stvarnog ili AI bjegunca dolaze tačne vijesti. Makar one koje je moguće provjeriti.

To je još jedan kamenčić u mozaiku koji kazuje da je međunarodno priznanje države bilo mnogo lakše obezbijediti nego izgraditi unutrašnje povjerenje. Na raznim nivoima. Od institucija do drugih i drugačijih. Po bilo kom osnovu. Makar bili rođaci ili komšije.

U tom vakuumu, najbolje su se snašli SPC i njeni glasnogovornici. Oni su se, uprkos unutrašnjim problemima, uspjeli nametnuti kao važan, ako ne i dominantan, politički faktor u državi koja pokušava postati prva sledeća članica EU. Dobar dio vlasti u Mitropoliju idu po mišljenje dok DPS, kao najjača opoziciona partija, ovdašnjim filijalama SPC neštedimice daje novac poreskih obveznika, pokušavajući obnoviti nekadašnji partnerski odnos.

Nije realizovana najava o popravljanju dobrosusjedskih odnosa sa zemljama okruženja nakon smjene DPS vlasti. Vučićeve izjave pokazuju da napretka u odnosima sa Srbijom,  ako nijesu pogoršani “nezasluženim” približavanjem Crne Gore Evropskoj uniji. Odnosi sa Hrvatskom značajno su unazađeni “neiznuđenim” potezima prvaka ovdašnjih vlasti. Počev od Rezolucije o Jasenovcu, pa nadalje.

Što se saradnje sa ostalim susjedima tiče, njih bi najkraće mogli opisati kao: zapuštene. Izuzev kada se ukaže prilika da se novcem iz međunarodnih donacija pokrene kakav zajednički projekat. No i tada stvari znaju da se razvijaju poprilično traljavo. Ili nikako, ako za primjer uzmemo zajednički projekat premošćavanja Bojane kod Ulcinja.

Ostaje put.   Simbolično on se može označiti kao izbor, između dogodine u Brisel i onog dogodine u Prizren.

Kad se stišaju praznična veselja, stići će najave novih zakona pripremljenih za usvajanje uz blagoslov Evropske komisije. Među njima, kako sada stoje stvari, neće biti Opšteg kolektivnog ugovora.

Optimisti će licitirati sa poglavljima koja će, možda, biti zatvorena u narednih četiri-pet mjeseci. Držeći se procjene da će Crna Gora postati dio EU do kraja 2028. Oprezniji će se sjetiti da slične priče slušaju 20 godina. Još od jeseni 2006, i prve predizborne kampanje nakon obnavljanja nezavisnosti. Tada je Milo Đukanović obećao kako „za četiri godine u Crnoj Gori neće biti nezaposlenih“. I bi što bi.

Red obećanja, pa red kriza. Prvih dvadeset godina je za nama. Pred nama, uglavnom, iste želje i izazovi.

Pregled glavnih ekonomskih pokazatelja Crne Gore iz perioda obnove nezavisnosti (2006) i ove, odnosno prošle godine

* podaci za prethodnu godinu

Zoran RADULOVIĆ