Povežite se sa nama

PERISKOP

Četvrti narod

Objavljeno prije

na

Brez prisustva Sefarda na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina ne bi bili ono što jesu, ni  kroz burnu povijest, ni danas. Doselivši se u Sarajevo brojne židovske su obitelji donijele nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit,čineći  grad podno Trebevića čudesnijim i ljepšim nego što je bio do njihovog doseljavanja

 

Dok sam slušao zvuke stare židovske pjesme u interpretaciji glumice Minke Muftić,tokom trajanja predstave Sedam dana kasnije Svetlane Broz u Narodnom pozorištu Sarajevo, na premijernoj izvedbi ove predstave mojim mislima prolazila su, vjerovali ili ne, čitava stoljeća…

Sam sam u ovu predstavu uvrstio part izvedbe divne sefardske pjesme, ali i na probama i tokom ove izvedbe razmišljao sam, ustvari o sarajevskim Sefardima. O narodu bez čijeg prisustva na  bosanskohercegovačkim prostorima ni Sarajevo ni Bosna i Hercegovina nebi bili ono što jesu, kako kroz burnu povijest,jednako i danas. Doselivši se u Sarajevo brojne u to doba, židovske su obitelji donijele potpuno nove boje u sarajevski i bosanskohercegovački,i inače nacionalno i vjerski bogati kolorit, čineći ovaj grad podno Trebevićačudesnijim i ljepšim u svakom pogledu, nego što je bio do njihovog doseljavanja…Razmišljao sam kako rijetko i malo mislimo o tom četvrtom narodu, koji uz Bošnjake, Srbe i Hrvate čini bogatstvo Sarajeva. Taj najmalobrojniji bh. i sarajevski narod dao je značajne osobnosti koje su u različitim oblastima privrednog, naučnog, kulturnog i sportskog života ostavili uistinu neizbrisivi trag…

Upravo i predstava Svetlane Broz koju pominjem donijela je mali, ali dostatno jarki detalj o doprinosu  širenju dobra i čovjekoljublja u najstrašnijim danima opsade Sarajeva i agresije na Bosnu i Hercegovinu,onaj o značenju kuhinje koju su Jevreji organizovali da bi prehranili dio svojih sugrađana, Hrvata, Srba, Bošnjaka, Roma, ali i da bi kroz cjelodnevna druženja spasavali dušu napaćenog sarajevskog populusa…

Tih dana dok sam na Malu scenu En Face sarajevskog Narodnog pozorišta inscenirao bisere ljudske dobrote koje je Svetlana Broz sakupila u svojoj draguljno vrijednoj knjizi Dobri ljudi u vrememu zla, koincidentno čitao sam knjigu Priče Isaka Samokovlije, sarajevskog i goraždanskog Židova, za kojeg je Ivo Andrić ustvrdio da se radi o bosanskohercegovačkom Čehovu.

U toj atmosferi koju su mi Brozova i Samokovlija stvarali kao svojevrsni bekgraund za predstavu i pojedine njene prizore sjećao sam se i veličanstvene predstave zeničkog Narodnog pozorišta Pasha nosača Samuela, ali i baletne stilizacije Simha posvećene sarajevskim Jevrejima.

Taj tihi četvrti sarajevski  i bh narod, za kojeg su tvrdili da je sol Bosne, sve češće naseljava moje misli.Valjda i zbog toga što sam sve svjesniji da njihovim tihim odlascima sa životne scene Sarajevo sve manje liči sâmo na sebe. Dok moju realnost ali i imaginaciju ispunjava lik čudesnog, sitnog i siromašnog bakalina Juse snivam moguću novu teatarsku freskovitost napučenu čudesima tog skromnog jevrejskog populusa. A sve radi tog zvuka iz moje predstave,zvuka sefardskog a tako sličnog našem sevdalijskom.

Četvrti narod kojem vrijedi posvećivati pozornost. Ali ne zgodimice, jer on to zaslužuje i češće i svestranije!

 

Gradimir GOJER

Komentari

PERISKOP

Mostarski paroh

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na fotografiji su se našli nekadašnji mostarski gradonačelnik Safet Oručević, slavni nogometni reprezentativac Dušan Bajević i mostarski paroh Radivoje Krulj. Impresivno je ono što je Oručevič uradio za Mostar poslije rata,  proslavio je ovaj grad Princ sa Neretve,Duško Bajević… Paroh Krulj tiho,a strasno  radi na obnovi središnje mostarske pravoslavne crkve,  nekada jedne od najznačajnijih pravoslavnih bogomolja na Balkanu. Iz dana u dan šireći  logiku brat je mio ma koje vjere bio

 

Radivoje Krulj mostarski je paroh. Ovaj svećenik ulazi u moj Periskop temeljem fotografije koju sam video na jednom portalu,napravljene povodom slavlja Dana Svete trojice u nedovršenom-obnovljenom hramu, mostarskoj Sabornoj crkvi.Na fotografiji su se našli nekadašnji mostarski gradonačelnik Safet Oručević, proslavljeni nogometni reprezentativac Dušan Bajević i mostarski paroh.Prigoda je bila uistinu svečarska,ali indikativan je fotos ove trojice uglednih Mostaraca.Ono štoje Safet Oručevič uradio za svoj Mostar poslije rata i dejtonskih zbitija, uistinu je impresivno, ništa manje nije grad na Neretvii Radobolji proslavio Princ sa Neretve,Duško Bajević…

Sad dolazimo do najmlađeg u ovom trilingu asova,paroha Radivoja Krulja.Krulj tiho,ali strasno neimarski radi na obnovi središnje mostarske pravoslavne crkve koja je nekada bila jednom od najznačajnijih pravoslavnih bogomoljanaBalkanu.

Ali, Krulj nije koncentrisan samo na obnovu bogomolje.Mostarski paroh, iz dana u dan, u gradu koji je i dalje podijeljen, pravi sjajne ekumenske poteze, širi logiku brat je mio ma koje vjere bio.Takav, postao je vrlo brzo jedan od najpopularnijih stanovnika grada na Neretvi. Njegov ekumenizam tih je kao i graditeljstvo njegovo.

Bez velikih gestova, smireno i krajnje razumno, Radivoj Krulj vraća vjeru i u crkvene strukture srpsko- pravoslavne crkve, koje su znale u agresiji na Bosnu i Hercegovinu i zločine blagosiljati.

Njegov rad na postizanju jedinstva među Mostarcima svih vjera i političkih svjetonazora dobiva svakim danom nove pobornike na nimalo lakom putu do istine i pomirenja.Zato njegovo pojavljivanje sa Safetom Oručevićem, direktorom Centra za mir i multietničku toleranciju šalje snažne poruke svim Mostarcima diljem svijeta.

Mostarski paroh Krulj atipičan je crkveni poslenik.

Atipičan što temeljna poslanja crkve svoje i hrišćanstva uopšte primjenjuje na pravi način, na način kako bi vjera i trebala usmjeravati vjernike svoje. Njegova misija duboko prožeta humanizmom je misija pravog čovjeka.Na pravom mjestu.

Krulj djeluje ekumenski.

Krulj djeluje mostarski!

Poželio sam sinoć da se zemljama ovim, gdje istim jezikom govorimo i isti jezik razumijemo zacare KRULJEVI…
Sa Oručevićima,Bajevićima… Bosancima i Hercegovcima!

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Buca ili o snovima

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Aleksandrovcu počinju teatarske svetkovine koje čuvaju uspomenu na Milosava Bucu Mirkovića, pjesnika, dramatičara, esejistu i teatarskog kritičara. Ispijte prijatelji po čašu temjanike za nas koji nećemo biti u tamo. Jer, Bucina  poezija i kritika bili su njegvi budni snovi

 

Danas sam u beogradskom dnevniku Danas, najčestitijem mediju suvremenog Beograda i Srbije, pročitao vijest o početku teatarskih svetkovina u Aleksandrovcu,koje čuvaju uspomenu na osobnost i književno iteatarsko djelovanje Milosava Buce Mirkovića, pjesnika,dramatičara, esejiste i teatarskog kritičara.

Ovaj je vedri, rijetko talentirani čovjek, za života ušao u plejadu pozorišnih kritičara, po kojima sam, između svih drugih vrlina, cijenio beogradsku teatarsku sredinu.Bilo je to doba u kojem su teatarski kritičari iteko uticali na društvenu i političku klimu kada su selomila koplja oko budućnosti nekadašnje zajedničke domovine, ali i slobode stvaralaštva u svim umjetničkim oblastima,uopće…

Mirković, koji je jedno vrijeme obilježio i kao čelni čovjek uglednog Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ostao mi je u sjećanju kao vedar,duhoviti rijetko nadahnut poeta. Stvaralac čiji su sudovi bili iznimno cjenjeni,a poetska ostvarenja legitimirala,u literarnom smislu Župu i Aleksandrovac.Mirkovićeve kritike bile su blage, nerijetko humorom prožete vinjete u kojima je ovaj kritičarposebnu pozornost posvećivao magiji glumački veličajnih izraza…

Ti posvetni medaljoni Milosava Mirkovića ostati će kao jedinstveni pjesnički intonirani zapisi o nizu velikana srpskoga glumišta.

Mirković-pjesnik i Mirković-teatarski kritičar ostavili su duboki trag u povjesti srpskog i jugoslavenskog pozorja i dramske umjetnosti, ali i teatrologijske publicistike. Zato i Bucini daniu Aleksandrovcu imaju itekakav značaj,n e toliko po teatarsko-manifestacionom i mogućet akmičarskom dijelu, već  po  ostrašćenom teatroljublju i knjiželjublju, a  iznad svega po druželjublju i čovjekoljublju.
Takav je bio Milosav Buca Mirković,koji me primao u svom kabinetu, poznatoj kavani-restoranu, Kod Orača.
Pjesnik koji je opjevao Župu, čudesno vino Temjaniku iz  zavičajni Aleksandrovac,a toliko doprinio srpskom teatru,književnosti i teatru- naš Milosav-Buca Mirković.

Ispijte,zato,prijatelji dragi, na ovogodišnjim Bucinim susretima ipo jednu čašu temjanike za sve nas koji nećemo tad bitiuAleksandrovcu.

Zanašeg Bucu,jednog,jedinstvenog i neponovljivog!!!!

Jer, njegova poezija i kritika bili su budni snovi, Bucini.

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Mehina bjelina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje za toga rijetko talentovanog čovjeka

 

Bile su to godine sreće. Neke godine sklada i harmonije.Jednostavno, osjećam danas čudnu nostalgiju kad bacim pogled unatrag. Tih godina rastao sam uz čitavu plejadu negdanjih mostarskih korifeja  duha.

Budili su me glasovi neponovljivih mostarskih štiglića, ali i pjesme boema, poput nekadašnjeg nenadmašnog napadača Hajduka i Veleža Sulejmana Sule Repca,čijih se interpretacija najzahtjevnijih sevdalinki i danas sa sjetom sjećam.

Slušao sam velikog Skendera Kulenovića kako mudro govori pred mostarskom Pozorišnom kafanom, gledao neponovljivu glumu Dragana Šakovća kao Ćorovićevog Todora Baljameza, uživo za kafanskim stolom slušao Peru Zupca kako kazuje, iz duše, svoje neponovljive i neprolazne Mostarske kiše, jednako drugovao sa Miroslavom Mikom Antićem i Mišom Marićem.

Sve to i još mnogo toga što je u Šantićevom i Emininom  Mostaru odnjihalo i podiglo  moju i generacije poslije moje mladosti nije bilo usporedivo sa gospotstvenošću i nekim samo njemu pripadajućim kozmopolitizmom slikara i šansonjera Mehe Sefića. Svi u gradu na Neretvi zvali smo ga Maestro,unoseći u turiječ svo svoje poštovanje, nevjerovatan duhovni respekt za toga rijetko talentovanog čovjeka. Sefić koji je harao negdanjim šansonjerskim Zagrebom, u vremenima trijumfa šansone na način pjeva Ive Robića,vratio se u zavičaj da godine zlaćane zrelosti pokloni dvjema svojim strastima, Mostaru kao jedinstvenom urbanitetu i slikarskoj magiji.

Ponosan što sam rastao u godinama najpotentnije slikarske umjetnosti Sefićeve hoću u Periskop unijeti tračak čudesne svjetlosti, neponovljivih bjelina sefićevskih. Sve je na Maestrovim slikama podlijegalo i odjekivalo zovom bjeline.Ta bjelina koju je Maestro gajio dosljedno, od svojih platana do besprijekora bijelih odjela, mantila, kišobrana i šešira prati me i danas kao zvonki odsjaj te  čudne imperijalnosti mostarskog duha.

Maestrove bjeline formirale su u duši mojoj ognjice stvaralaštva i traženja autentičnih puteva ne samo u teatru i književnosti, nego, prije svega, u stilu življenja.

Svi smo ga pokušavali slijediti pa i bezuspješno imitirati.

A on se samo zagonetno smiješio.

Čak i onda kad je neposredno prije nego mu je duša prhnula zvijezdama tiho, na uho, otpjevao nekolicini nas – Što li mi se Radobolja muti, što se na me moja draga ljuti... Tiho je otišao jedan od simbola imperijalnog Mostara.

Gospodstveno, u bjelini.

Kako je i živio…

 

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo