Povežite se sa nama

MONITORING

DAN POSLIJE: CRNA GORA I NATO, EKONOMSKI ASPEKTI: Račun, molim

Objavljeno prije

na

Nedjelju dana pošto je veća polovina poslanika u parlamentu izglasala usvajanje Zakona o potvrđivanju Sjevernoatlantskog ugovora, dobro raspoloženje i euforija još drže zvaničnike i glasnogovornike „pobjedničke” strane. Što, ipak, ne znači da su njihovi oponenti pretjerano razočarani. Sve izgleda, zapravo, kao da je – po gotovom poslu – tek sada počela prava rasprava o manama i pogodnostima koje može donijeti ulazak u NATO.

Kako i dolikuje počecima debate, argumenti su dovoljno opširni i neprecizni kako bi se pokušalo osvojiti što više terena. Priču je na Cetinju započeo premijer Duško Marković, besjedeći da „članstvo (u NATO-u) predstavlja ogroman podsticaj za dalji razvoj države i uspostavljanje pune stabilnosti društva i sistema, uz bolje privlačenje stranih investicija”.

Isto je, samo svojim riječima, ponovio i Filip Vujanović. I on se u Podgorici, na skupu Evropska unija – Jugoistočna Evropa, osvrnuo na ekonomske aspekte najavljenog učlanjenja Crne Gore u NATO: „Članstvo u ovom velikom savezu Crnoj Gori daje mogućnost intezivnije ekonomske saradnje sa članicama i bolje uslove za investicije, za valorizaciju turističke ponude i vrijednosti kulture a time i značajnu šansu za ukupni ekonomski razvoj”, rekao je Vujanović.

Ni predsjednik parlamenta Ivan Brajović nije sjedio skrštenih ruku. Zapravo, on je još u januaru, tokom posjete Italiji, ocijenio kako članstvo u NATO-u „predstavlja preduslov daljeg ekonomskog razvoja”.

Interesantna je stvar da tako očigledne ekonomske benefite ne vide ljudi kojima bi poznavanje ekonomskih tokova i zakonitosti – ne samo po opisu posla već i po iskazanoj stručnosti – morala biti jača strana u odnosu na citirane crnogorske zvaničnike.

Tako je Vladimir Gligorov, ekspert bečkog Instituta za međunarodnu ekonomiju, na sljedeći način, još prije dvije godine, u Novom magazinu komentarisao najavu crnogorskog ulaska u NATO: „Njeno opredeljenje za članstvo u Atlantskom savezu, koje nije od juče, što nemalom broju komentatora nije izgleda poznato, nije određeno odnosom prema Rusiji, već rizikom od nestabilnosti na Balkanu. Olako ruski zvaničnici ističu da Crnoj Gori niko ne preti, što je dobro znati ako se time misli na samu Rusiju, ali crnogorska stabilnost zavisi od balkanske, a rizik od ponovne balkanizacije nije mali. Zato su za tu zemlju, uostalom kao i za druge balkanske zemlje, evropska i atlantska integracija poželjne. Jer povećavaju verovatnoću da se granice neće menjati, što svakako deluje stabilizujuće. I nije čin neprijateljstva ni prema kome”. Ni pomena o ekonomskim benefitima. Gligorov je precizan, članstvo u NATO „povećava vjerovatnoću da se granice neće mijenjati”. Nije li to, samo po sebi, dovoljno?

Na (najjeftiniju) nacionalnu kartu zaigrao je na Cetinju Andrija Mandić. „Nema danas u CG nijednog Srbina, osim onoga koji je podmićen, koji je za NATO integracije”, ustvrdio je predsjednik Nove srpske demokratije ne trudeći se da pojasni šta mu to daje za pravo da govori u ime skoro trećine stanovnika Crne Gore. Izborni rezultat svakako – ne.

Zato se njegov koalicioni kolega Milan Knežević, predsjednik Demokratske narodne partije (DNP), prihvatio računa. I obznanio kako će Crnu Goru članstvo u NATO koštati 70 miliona eura, odnosno dva posto bruto društvanog proizvoda. „Voljom režimskih moćnika, naši troškovi za NATO predstavljaće petu potrošačku jedinicu u budžetu Crne Gore, nametnutu građanima i njihovim tankim primanjima”, izračunao je Knežević navodeći da tu nijesu uračunati troškovi angažovanja naših vojnika u Avganistanu koji, po njegovim informacijama, čine dodatnih 11 miliona eura godišnje.

Iz Ministarstva odbrane Kneževićeve tvrdnje nazivaju obmanom. Pa javnosti nude računicu po kojoj su finansijska obaveza Crne Gore prema NATO-u „za potrebe članarine” oko 450 hiljada eura godišnje. Pa tvrde: to su jedina sredstva koja je Crna Gora u obavezi da izdvoji za potrebe NATO!

„Kako je ministar Predrag Bošković slikovito precizirao, to znači da će svakog građanina Crne Gore članstvo u NATO koštati 72 centa na godišnjem nivou”, navodi se u udvoričkom saopštenju tog Ministarstva. U kome su, ipak, „zaboravili” da kažu kako članarina nije jedini trošak članstva.

Minimalan ceh koji svaka članica NATO mora da se plati su članarina za funkcionisanje administracije NATO-a i plate svog vojnog i civilnog osoblja zaposlenog u njoj. Pokazalo se da su sve nove članice (primljene nakon 1999.) morale da snose i troškove modernizacije sistema veza i uvođenja procedura zapadne vojne alijanse. Dostupni podaci pokazuju da su praktično sve istočnoevropske zemlje, po pitanju troškova, otišle dalje od plaćene članarine.

Zemlje članice nijesu dužne da kupuju zapadno naoružanje i opremu, ali se od njih sve glasnije traži vojni budžet težak minimalno dva odsto BDP. Crna Gora, prema informacijama iz Ministarstva odbrane, planira da taj nivo troškova dostigne sredinom naredne decenije, dok su ovogopdišnji vojni troškovi projektovani na 45 miliona eura. I konačno: vlasti Slovenije i Hrvatske su se suočile sa ozbiljnim korupcionaškim aferama koje su bile nusproizvod odluke da se njihove armije modernizuju oružjem po NATO standardima.

Na drugoj strani nalazi se pitanje očekivanih ekonomskih benefita. Tako se može čuti da će, učlanjenjem u NATO Crna Gora „znatno povećati” investicije iz zemalja članica; da će privreda imati velike koristi od NATO tendera na kojima se godišnje obrne oko 700 milijardi dolara; da će ulazak u NATO poboljšati kreditni rejting i ovdašnjim preduzećima i građanima omogućiti zaduživanje po nižim kamatama.

,,U praksi je potvrđeno da je napredak jedne zemlje prema članstvu u NATO najbolji pokazatelj renomiranim svjetskim poslovnim krugovima i investitorima i da doprinosi unaprijeđenju poslovnog ambijenta i povećanju povjerenja investitora. Na ovaj način se stvaraju uslovi da strani investitori ulažu kapital i pomažu razvoju domaćih privrednih subjekata, što značajno doprinosi ekonomskom razvoju u cjelini”, ustvrdio je aktuelni guverner CBCG Radoje Žugić u februaru prošle godine, tada još u svojstvu ministra finansija.

,,Posmatrajući i analizirajući iskustva zemalja koje su u prethodnim godinama pristupile NATO savezu, može se izvući jasan zaključak da je u svim tim zemljama došlo do povećanja stope rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u periodu pridruživanja NATO alijansi i da su, u istom periodu, poboljšani njihovi ekonomski indikatori”, konstatovao je Žugić.

Nema, nažalost, dokaza za ove tvrdnje. U Hrvatskoj i Albaniji, nakon što su 2009. primljene u NATO, nije došlo do rasta već do smanjenja direktnih stranih investicija. Kao što je, godinama u nizu, u Hrvatskoj padao i BDP. Zato se zaduženost zemlje udvostručila od 2008. do 2015. Pošteno bi, ipak, bilo pretpostaviti da za to nije kriva Sjevernoatlantska alijansa već svjetska ekonomska kriza.

Obilježavajući petogodišnjicu članstva, hrvatski novinari su pronašli nekoliko firmi koje su na tenderima za potrebe NATO sklopile ozbiljne i vrijedne poslove. Poroblem je što u Crnoj Gori, „hvala vladi”, danas praktično pa nemamo preduzeća spremna da izađu i pobijede na tom tržištu. Ili ih imamo za prste jedne ruke. Konačno, Grčka je dobar i više nego dovoljan primjer da kreditni rejting neke države ne zavisi od njene odbrambene moći i članstva u vojnim savezima. Baš kao što i Erdoganova Turska pokazuje da ljudska prava i sobode u nekoj zemlji nijesu direktno proporcijalne njenim vojnim izdacima (Turska ima, nakon SAD, najbrojniju armiju u okviru NATO).

Žugić je, ignorišući ove podatke, tvrdio: ,,Posmatrajući i analizirajući iskustva zemalja koje su u prethodnim godinama pristupile NATO savezu, može se izvući jasan zaključak da je u svim tim zemljama došlo do povećanja stope rasta bruto domaćeg proizvoda (BDP) u periodu pridruživanja NATO alijansi i da su, u istom periodu, poboljšani njihovi ekonomski indikatori”.

Na sličan način članstvo u NATO propagira i Duško Knežević. „Sigurnost postaje sve veći faktor u izboru destinacija za odmor i ulaskom u NATO Crna Gora dodaje značajnu vrednost svom turističkom brendu. Nestabilnost u Turskoj i istočnom Mediteranu otvaraju velike mogućnosti za privlačenje turista koji dolaze iz Zapadne Evrope”, piše Knežević. Ali pažljivo: „nestabilnost u Turskoj”!? Pa zar ona nije izuzetno uticajan član ovog privilegovanog društva?

Neke stvari će se, sigurno promijeniti. „Od napada na Dubrovnik do NATO trebale su vam tri decenije, a od NATO do Spuža vam neće trebati ni tri godine”, spočitali su iz URA DPS-u u aktuelnom ratu saop[tenjima na temu kome (ne)odgovara članstvo u NATO. Kad razmislite: ne bi to bila ni tako mala korist.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

VLAST I OPOZICIJA TRAŽE NOVU VLADU: Gladne oči

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok su se članice vladajuće koalicije borile za preraspodjelu „osvojenih” resursa, Đukanović je utvrdio poziciju predvodnika opozicije i preuzeo inicijativu. Učvrstio je saradnju sa manjinskim partijama, povratio starateljstvo nad SDP-om i, raspisivanjem lokalnih izbora na Cetinju, Mojkovcu i Petnjici, doveo u pitanje najavljeni novembarski popis

 

Bliži se kraj 42. Vlade Crne Gore. Ono što se do sredine nedjelje slutilo, sada postaje izvjesno. Makar u mjeri u kojoj bilo šta na ovdašnjoj političkoj sceni može biti predvidvo. O tome smo, u srijedu, obaviješteni odvojenim saopštenjima sa sastanka predstavnika dvije najveće koalicije unutar vladajuće većine (DF i Demokrate) i sa zajedničkog susreta zvaničnika opozicionih partija.

Da ovakvoj Vladi Zdravka Krivokapića ističe rok upotrebe, saglasili su se DF i Demokrate. „Potrebno je rekonstruisati postojeću Vladu na način da umjesto dosadašnjih 12 ima 18 ministarstava i tri potpredsjednika”, navedeno je u saopštenju u kome se naglašava da bi partije većine u novu vladu kandidovale svoje predstavnike „saglasno propisanim procedurama i demokratskim standardima”.

Koji sat ranije, medijima je proslijeđeno saopštenje sa sastanka partija parlamentarne opozicije u kome se kaže da se „dramatično stanje“ u zemlji može prevazići samo formiranjem prelazne Vlade „ograničenog mandata sa zadatkom organizovanja vanrednih parlamentarnih izbora”.

Sabiranjem poslanika iz poslaničkih klubova koji su u srijedu oglasili potrebu rekonstrukcije postojeće, odnosno, formiranje prelazne vlade, dolazimo do podatka da Vlada, u ovom sastavu, nema podršku više od dvije trećine parlamenta. Pošto 40 poslanika opozicije i makar 26 poslanika vladajuće koalicije (poslanički klub DF-a bez Pokreta za promjene – 16 poslanika, Demokrate – 10) traži promjene u izvršnoj vlasti.

Mnogo je teže pronaći formulu prema kojoj će neka od strana dobiti podršku 41 poslanika kako bi realizovala svoj naum. Sve uz pretpostavku da poslanici PzP (pet mandata), SNP (pet mandata) i nezavisni poslanik Marko Milačić podržavaju plan koji su osmislili DF i Demokrate.  Glavna nepoznanica je stav poslaničkog kluba Koalicije Crno na bijelo (tri poslanika GP URA i jedan poslanik Saveza građana CIVIS).

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

STUDIJA FONDACIJE FRIDRIH NOJMAN O RUSKOJ PROPAGANDI U SRBIJI: Podgrijavanje podjela u Crnoj Gori

Objavljeno prije

na

Objavio:

Studija Tomasa Braja se ne bavi detaljno Crnom Gorom ali naglašava da Vučićevi toksični tabloidi vode veliku kampanju u smislu afirmacije srpskog identiteta Crne Gore i demoniziraju posrnulog Mila Đukanovića koji se skoro isključivo napada zbog odnosa prema Srbima i Kosovu

 

Nedavno objavljena studija Tomasa Braja (bivšeg dugogodišnjeg beogradskog šefa dopisništva Njemačke novinske agencije DPA) o dometima ruske propagande na Balkanu sa posebnim osvrtom na Srbiju je već izazvala reakcije i kontraoptužbe. Studija je objavljena pod naslovom „Ruski mediji na Balkanu – studija slučaja, kako moskovska propaganda utiče na Srbiju“ u izdanju Fondacije Fridrih Nojman.  Nakon što je beogradski dnevnik  Danas rezimirao i prenio glavne navode studije prije nedjelju dana se oglasio Sputnjik Srbija koji je napao Braja da se obrušio na Rusiju samo iz razloga što su Srbi „neizlečivo“ vezani za Rusiju. Sputnjik u svom odgovoru citira istraživanje iz 2019. godine u kome 80 odsto ispitanika podržava proširenje kontakta sa Rusijom. Takođe se spočitava Braju da „stvara konfuziju“, da je paranoičan, promašen, nedorečen i amater. Sputnjik se na samu studiju i njene argumente nevoljno i trivijalno osvrće i fokus drži na ad hominem napade protiv Braja.

Međutim Braj u svojim analizama konstatuje da „Rusija briljantno igra na terenu mekih instrumenata moći kako bi osvojila srca Srba“ te da Zapad, koji i sam ima velikih problema sa ruskom propagandom, taj isti uticaj ne primjećuje na Balkanu ili ga nipodaštava svodeći ga „samo“ na izvještavanje Sputnjika. Braj osim Sputnjika navodi čak 11 portala sa izrazito nacionalistički srpskim i pro-ruskim narativima. Međutim, razlopg za  brigu je to što  maltene svi glavni mediji u Srbiji, uključujući i B92 preuzimaju sadržaje Sputnjika i objavljuju ih bez  provjere ili ikakvog ograđivanja. Navodno se Sputnjik citira između 200 i 300 puta dnevno u srpskim medijima. Sputnjikova glavna urednica Ljubinka Milinčić ovaj uspjeh objašnjava time što Sputnjik „nikada ne falsifikuje, ne laže i ne stoji ni na čiju stranu“ kao i da „nikada nisu bili uhvaćeni u laži“.

Braj navodi da otvorena ruska propaganda u regionu ima tri glavna fokusa – Srbija, Rusija i Amerika.

O Srbiji se izvještava maksimalno pozitivno kao lideru u regionu kada je u pitanju privredni razvoj i pristupanje EU. Čak iako postoje problemi u zemlji oni su puno manji nego u okolnim zemljama kao što je  Hrvatska koja „u novu deceniju ulazi kao treća najgora članica EU“ i „prezadužena je za razliku od Srbije“. Takođe se naglašava srpsko liderstvo u nabavci ruskih vakcina, sama vakcinacija i srpska humanitarna pomoć regionu. Kosovo je i dalje među glavnim temama i uvijek se pozdravlja stav i politika srpskog rukovodstva kada je u pitanju „južna srpska pokrajina“ i „mudrost predsednika Vučića u upravljanju zemljom“.

Izvještavanje o Rusiji je zapravo model po kom se izvještava o Srbiji s dodatnim naglaskom na kompleks tema vojska/oružje. Tu se hvali superiornost ruske vojne tehnologije nad zapadnom. Glavna urednica Milinčić kroz rubriku „Moj pogled na Rusiju“  ističe „Ruski odgovor na zapadnu šizofreniju – Oružje kakvo niko u svetu nema“ i „Ruska vojska se već priprema za vojnu pobedu“.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

ANKETA:  Svi smo izgubili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: Kako vidite događaje na Cetinju, njihove uzroke i posljedice

 

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISKINJA
Besramna instrumentalizacija

Događaji na Cetinju reflektuju žalosno stanje u kom se nalazi Crna Gora, razapeta zaoštrenim identitetskim politikama među kojima se neprestano produbljuju rovovi. U ovakvoj situaciji nema sigurne i lagodne pozicije, odbijanje da se svrstamo na neku od sukobljenih strana procjenjuje se kao izdaja, što i jeste – ali ne ‘naših’ ili ‘njihovih’ već identitarne logike koja počiva na mehanizmima isključivanja, a nerijetko i nasilja.

Nesporno je, naravno, kako pravo na slobodu vjeroispovjesti, tako i pravo na protest, sporno je međutim što se SPC nikada, a najmanje sada, nije bavila isključivo pitanjima vjere. Potrebna je posebna vrsta, ja bih rekla – namjernog sljepila da se previdi notorna činjenica političkog djelovanja ove vjerske institucije. S druge strane, nema niti može biti opravdanja ni za nasilne proteste, niti za pretjeranu upotrebu sile od strane policije, a posebno je otužna besramna instrumentalizacija protesta od strane potrošenih političara koje mislim da ni građanski rat više ne bi mogao da reanimira.

 

OMER ŠARKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA
Problem su političke elite

Sve ono što se događalo na Cetinju je samo posljedica podjela koje je vješto podsticala prošla vlast, a aktuelna ih nevješto još više produbila, dovela do pucanja. Poslije pobjede na izborima Vlada se, umjesto reformi sistema, pravosuđa, državne uprave, oporavka ekonomije, donošenja novih zakona među kojim je možda najvažniji onaj o porijeklu imovine, bavila uglavnom Crkvom, vjerom i revizijom istorije. Pored permanentnih sukoba u vladajućoj većini, svi osim URA-e su gledali da baš oni budu miljenici i dobiju podršku Crkve, a time i „poštovanog naroda, braće i sestara“ a ne građana. Crkva je – da se ne lažemo, postala ključni politički faktor u zemlji. Time je dat kiseonik bivšoj vlasti, ogrezloj u korupciji i kriminalu, da sebe opet predstavi kao zaštitnika sekularne države, Crnogoraca i manjinskih naroda. Znajući većinsko raspoloženje građana Cetinja prema SPC, DPS je u ustoličenju mitropolita Joanikija vidio odličnu priliku da „odbrani Cetinje i Crnu Goru“, a Crkva svojim nespornim pravom da ustoličenje obavi u Cetinjskom manastiru, to predstavi kao čin definitivne pobjede. Protestu protiv ustoličenja, iz sjenke, očito je upravljao Veselin Veljović, dok su mitropolit Joanikije, premijer Krivokapić, ali i potpresjednik Vlade Abazović svojim izjavama svjesno ili nesvjesno dolivali ulje na vatru. Idealna atmosfera za kontrolisani sukob u kome će se Crna Gora totalno podijeliti na dva pola. Ne znam što je bilo žalosnije, način na koji je ustoličenje obavljeno – helikopterskim desantom uz duge cijevi uz PR(!) fotografiju premijera kako to na TV-u posmatra zavaljen u fotelji, ili snimak iz Gradske kafane na kojem se vidi kako se „glavne patriote“ goste na stolu prepunom raznih pića, dok se protestanti ali i svi građani Cetinja guše u obalcima suzavca. Poslije svega, iako svi slave svoju pobjedu, svi smo izgubili, za dugo. Podjele i međusobna mržnja su nikad veće, Vlada još nestabilnija, a građanski pokret URA je sebe jednostavno ugasio. Nikakvog kompromisa nema, niti ko radi na njemu, a mislim da ga sa postojićim političkim „elitama“ ne može ni biti, tako da su novi izbori na proljeće neminovni.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Izgubila je Crna Gora

Događaji na Cetinju pokazali su još jednom neodgovornost najvećeg dijela političkih partija prisutnih na našoj političkoj sceni. Današnje opozicione partije su u različitim formama i periodima bile 30 godina na vlasti, DPS u cijelom periodu od 30 godina uz asistenciju SDP – SD, koja je trajala 17 godina. Pitanja vjerskih organizacija i slobode vjeroispovijesti su mogla biti riješena do sada da je nekadašnja vlast (a danas opozicija) imala želju da išta uradi za stvaranje uslova za nesmetano obavljanje i zadovoljenje vjerskih potreba građana.  DPS–SDP vlast je kontrolisala sve institucije u Crnoj Gori pa su upravo oni odgovorni ukoliko je bilo nezakonitih radnji prilikom upisa vjerskih objekata u katastarske knjige. Upravo DPS–SDP vlast nije stvorila zakonski osnov da se registruju vjerske organizacije već se npr. Crnogorska pravoslavna crkva registrovala kao NVO. Današnja opozcija, nažalost, ne može ništa da ponudi građanima osim podjela i navodne brige o zaštiti nacionalnih interesa jer ove partije vode potrošeni poltičari. Naravno, kao i u proteklih 30 godina DPS–SDP–SD nacionalnim interesima smatraju samo ono što je njihova politička platforma zanemarijući sve potrebe i raznolikosti crnogorskog društva.

S druge strane u novoj vlasti dominiraju partije kojima rejting zavisi od podrške Srpske pravoslavne crkve i zato su nespremne da razumiju osjećanja Cetinjana i onog dijela Crne Gore koji ima potrebu da zadovolji svoje vjerske potrebe u Crnogosrkoj pravoslavnoj crkvi i koji se nacionalno izjašnjavaju kao Crnogorci. Tokom mučnog vikenda i događaja na Cetinju imao sam utisak da je najveći dio vlasti imao isključivo želju da se izvrši vjerski obred na Cetinju bez obzira na moguće žrtve. Manji dio vlasti, po mom mišljenju, imao je racionalan odnos prema kriznoj situaciji i jednako je cijenio živote vjerskih poglavara kao i živote Cetinjana i protestanata. Na taj manji dio vlasti, koji je imao namjeru da osigura Ustavom garantovano pravo na ostvarvanje vjerskih sloboda ali i da spriječi teže posljedice po život onih koji su protestvovali protiv ustoličenja, okomili su se danas obje radikalne strane poltičke scene.

Istorijski procesi, koji su po pravilu puni nepravdi, ne mogu se rješavati nasiljem osim ako ne želite da Crna Gra bude zauvijek izgubljena u podjelama. Jedini način za rješavanje svih problema u društvu je dogovor oko principa koji se moraju poštovati. Ključni mora biti vladavina prava i primjena svih propisa, pa čak i onda kada nam se ne sviđaju.

Nakon događaja na Cetinju svi smo izgubili, izgubila je Crna Gora. Baviti se opservacijom ko je više izgubio, da li DPS, Srpska pravolsavna crkva, Cetinje, partije na vlasti, je gubljenje vremena.

 

SAMIR KAJOŠEVIĆ, KOLUMNISTA VIJESTI
Loše vrijeme za građanske stranke

Dešavanja na Cetinju radikalno su pomjerila političku scenu i vratila je na pozicije koje najmanje odgovaraju građanskim stranakama. Iako su pod pritiskom međunarodnih partnera, u DPS-u obećavali kohabitaciju sa novim vlastima i saradnju u ključnim reformama, stranka je radikalizovala politiku i pokazala se kao faktor koji može destabilizovati prilike u državi. Iako će i zvaničnim profilisanjem  u nacionalističku stranku okupiti dio crnogorskog biračkog tijela i održati rejting među biračima, Đukanovićeva stranka mogla bi da izgubi i ono malo kredibiliteta kod međunarodnih partnera. Time je dodadno smanjena mogućnost političkog dijaloga, bez jače intervencije stranog faktora.

Iako insistiranjem na smjenama u bezbjednosnom sektoru Zdravko Krivokapić i Demokratska Crna Gora rizikuju gubitak međunarodne podrške, mislim da su najnoviji pritisci na čelnike MUP-a i UP-a pokušaj rekonstrukcije Vlade u kojoj bi tražili veći udio. Insistirajem na SPC u cijeloj priči oni zapravo koriste uticaj koji ona već ima na Vladu, ali i pokušavaju da povrate povjerenje birača razočaranih nakon smjene ministra Leposavića i Rezolucije o Srebrenici.

U takvoj političkoj postavci, u najgoroj poziciji je URA koja je od tasa na vagi, postala stranka na udaru dvije desničarske politike. Njena pozicija će biti još teža ukoliko čelnici MUP-a i UP-a budu smijenjeni, jer bi svako otkazivanje povjerenja Vladi bilo tretirano kao izdaja volje birača 30. avgusta. Ukoliko ćutke prihvate smjene i dodatnu klerikalizaciju Vladine politike, rejting stranke Dritana Abazovića biće dodatno poljuljan u građanskom dijelu birača. S druge strane, DPS i ostale opozicione partije potrudiće se da je predstave kao antidržavnu stranku i smanje joj podršku među procrnogorskim biračima, koju su već poljuljala dešavanja na Cetinju.

 

DUŠKO VUKOVIĆ, NOVINAR
Opasne prijetnje Crnoj Gori

Događaji na Cetinju su pokazali da predmoderne političke konfrontacije predstavljaju opasnu prijetnju Crnoj Gori kao državi i kakvim-takvim pokušajima izgradnji moderne političke i institucionalne integrativne armature. Nekadašnji gospodstveni otpor izvornih antiratnih suverenista srpskoj militarističko-crkvenoj desnici na jučerašnjem Cetinju se transformisao u neartikulisanu galamu koja je, u praktičnoj izvedbi, neodoljivo podsjećala na onu koju su početkom devedesetih emitovali krajiški Srbi.

Ako je pretekla i šaka političke pameti u ovoj zemlji, iz ovih događaja se moraju izvući pouke. Ja bih sugerisao ove: Crna Gora je nezamisliva bez Cetinja, ama ni Cetinje bez Crne Gore; Crna Gora se kao demokratsko društvo ne može ukazivati kroz maglu i mamurluk cetinjskih pivnica, već kroz razgovor razboritih i dobromislećih predstavnika svekolike crnogorske raznolikosti.

 

ZARIJA PEJOVIĆ, BIVŠI POSLANIK
Licemjerno je bunt na Cetinju vezivati samo za DPS

Događaji na Cetinju otvaraju mnoga pitanja i  pobuđuju  emocije. Činjenica  je da „postoji  Crna Gora i van Cetinja”, ali je i činjenica da je prijestonica Crne Gore njena moralna vertikala. Sjetimo se ratne histerije ‘91 godine kada se  Cetinjem na antiratnom skupu orila pjesma  „Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”. I na taj skup od prije 30 godina, kao i na onaj u nedjelju, Srpska pravoslavna crkva je gledala istim očima. Znamo kome je istorijska dijalektika dala za pravo.

Dešavanje u nedjelju sam lično, emocionalno, doživio kao skrnavljenje prijestonice, i osjećam duševnu bol. Pitam, imaju li Cetinjani kao građani pravo da protestvuju a da se na njih ne baca onoliki suzavac? Na drugoj strani, barikade jesu radikalan iskaz političke borbe. Licemjerno je bunt i protest u prijestonici iskjučivo  povezivati sa organizacijom DPS-a i Đukanovićem, mada su najodgovorniji za stanje u državi. Takođe pitam, imaju li pravoslavni crnogorci koji se ne osjećaju vjernicima SPC pravo na hramove, na sveštenstvo, i u krajnjem pravo na priznanje od pravoslavnog svijeta?  Da li je pošteno da jedni imaju sve, a drugi ništa!?

Da li u vrhu vlasti Crne Gore postoji svijest o tome da je Srpska pravoslavna crkva institucija države Srbije, u sprovođenju politike, koju otvoreno treba nazvati asimilacijom Crnogoraca? Zar cilj te politike nije promjena demografske strukture Crne Gore, odnosno  inkoporiranje Crne Gore u „srpski svet”? Lavovski dio posla u korist te politike odradio je DPS kroz stvaranje države socijalne nepravde i „guranje” građana u pravcu crkve, jer im druge nade u pravedniju egzistenciju očigledno nije ostajalo. Takođe, prethodna vlast nije otvorila na vrijeme pitanje statusa pravoslavne crkve (koja bi u nezavisnoj državi trebala biti samostalna), već se bavila onim što njih prioritetno interesuje, imovinom.

Aktuelni vrh države Crne Gore je bio svjestan rizika da se u policijskoj akciji  izgube ljudski životi. Zašto je čin hirotonije važniji od života ljudi?

Crnoj Gori je potreban dijalog o vjerskim pravima. Pitanje je imaju li naši lideri volje i kapaciteta da takav dijalog pokrenu.

                                                                                                               Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo