INTERVJU
DEJAN MILOVAC, MANS: Moglo se uraditi mnogo više

Objavljeno prije
5 godinana
Objavio:
Monitor online
I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti
MONITOR: Saopštili ste da je posjetom farmi Marka Carevića na Krimovici ministar poljoprivrede Aleksandar Stijović iznova afirmisao bezakonje i otimanje državne imovine kao recept za nezakonito lično bogaćenje. Na koji način?
MILOVAC: Slučaj Krimovica se trenutno razmatra u Osnovnom državnom tužilaštvu u Kotoru zbog sumnje da je predsjednik Opštine Budva, Marko Carević uzurpirao blizu pola miliona kvadrata državnog zemljišta na kome je bez građevinske dozvole podigao preko 6.000 m2 poslovnih objekata za uzgoj stoke. Uzurpacija i nelegalna gradnja su zakonom prepoznata kao krivična djela koja povlaće višegodišnje zakonske kazne. MANS je još prošle godine upoznao javnost Crne Gore sa obimnom dokumentacijom koja dokazuje da je Carević počinio pomenuta krivična djela, a sasvim sam siguran da je ministar poljoprivrede, Aleksandar Stijović jedan od građana ove zemlje koji su čuli za taj slučaj.
Posjeta Stijovića, ili kako su naveli u ministarstvu ,,prvi ministar koji je posjetio to poljoprivredno gazdinstvo na Krimovici”, je imala afirmatvini karakter, što je u potpunoj koliziji sa onim što nova Vlada javno deklariše kao svoju najveću vrijednost – raskid sa dosadašnjom praksom koju je uspostavio DPS, maksimalna transparentnost i jednakost svih pred zakonom.
Pri činjenici da Carević na Krimovici već šest godina uzurpira državno zemljište, da je potpuno nesmetano gradio bez dozvole, te da je nakon svega dobio i subvencije od resornog ministarstva, nije teško zaključiti kako je izgledala ta ,,jednakost” za vrijeme vladavine DPS-a.
Zbog toga je apsolutno neprihatljivo da se jedno takvo ponašanje afirmiše i prezentuje kao primjer uspješnog poslovanja i to sa pozicije resornog ministra. Smatram da se time poslala izuzetno loša poruka, naročito onom dijelu javnosti koji je očekivao i stvarni raskid sa katastrofalnom politikom DPS-a u mnogim sferama našeg društva, a naročito kada je u pitanju vladavina prava.
Stijović je svojom posjetom poslao direktnu poruku da je Carević iznad zakona, te da umjesto da odgovara za njegovo očigledno kršenje, ima privilegiju posjete ,,na visokom nivou”.
MONITOR: MANS je početkom prošle godine podnio krivičnu prijavu protiv Carevića zbog zloupotrebe službenog položaja, odnosno uzurpacije državnog zemljišta na Krimovici. Ta prijava međutim ,,preživljava” i staru i novu vlast. Zašto?
MILOVAC: Iz prostog razloga što, iako je došlo do promjene vlasti, i dalje imamo tužilaštvo koje je nastavilo da funkcioniše po istom principu i pored privida ,,pojačane aktivnosti” koji se u posljednje vrijeme forsira. Svakako, nije uzurpacija državne imovine na Krimovici najgora stvar koja se desila Crnoj Gori u posljednjih 30 godina iako govorimo o pojedinačno najvećem slučaju te vrste. Slučaj Marka Carevića je važan zbog toga što predstavlja test političke volje, ne samo za tužilaštvo jer smo tu već vidjeli kakva je situacija, već prije svega za novu vlast koja je posljednje izbore dobila, između ostalog, i na obećanju da će borba protiv korupcije i kršenja zakona biti bezkompromisna i lišena upliva političkog uticaja.
Afirmacija Carevića na način na koji je to uradio ministar poljoprivrede ne korespondira sa tim obećanjima, niti doprinosi opštem osjećaju da je nakon 30. avgusta otpočeo proces korjenitih promjena. Više od dva mjeseca od formiranja, nova Vlada je mogla da uradi mnogo toga, ne čekajući da ovakvo tužilaštvo reaguje. Umjesto toga, imamo afirmaciju poslovanja koje počiva na bezočnoj otimačini i pljački državnih resursa, kršenju zakona i vrlo je moguće – na korupciji. To je model koji je decenijama iscrpljivao resurse ove zemlje, zbog čega se domaća ekonomija danas nalazi pred kolapsom.
Favorizovanje pojedinaca u odnosu na javni interes, tolerancija korupcije i aboliranje od zakona nije put ka vraćanju povjerenja građana u državne institucije koje je prijeko potrebno kako bi se iz korijena promijenila svijest o tome šta mora da bude suština odnosa između građana i vlasti koju oni biraju.
Posmatrajući sa strane, slučaj Carević pokazuje da se tu još uvijek ništa nije ozbiljno promijenilo, te da taj pojedinac i dalje uživa, ne samo zaštitu, već evo vidimo i javnu podršku državnih organa, bez obzira ko je na vlasti.
MONITOR: Da li još negdje primjećujete selektivnost u pristupu nove vlasti?
MILOVAC: I pored nesporne činjenice da se nova vlast po izboru susrela sa mnogim problemima, smatram da se za proteklo vrijeme moralo uraditi mnogo više, naročito kada govorimo o zakonodavnoj vlasti. Podsjetiću vas da i dalje čekamo na izmjene zakona o slobodnom pristupu informacijama koji predstavlja ključni alat za borbu protiv korupcije i odličan način da se ta borba proširi na što veći broj aktera u društvu, u prvom redu nevladin sektor i medije.
Kada su mediji u pitanju, još uvijek ne postoji čak ni razgovor o potrebi da se gebelsovski Zakon o medijima koji je usvojila prethodna vlast promijeni i time stvori povoljniji ambijent za istraživačko novinarstvo, oslobođeno od konstantnih pritisaka i prijetnji. Ista situacija je i sa Zakonom o borbi protiv korupcije, zakonima koji uređuju porijeklo imovine, Zakon o izgradnji objekata, Zakon o energetici i čitavom nizu zakonske regulative koji je donijet u prethodnom periodu a koji je poslužio za zarobljavanje ove zemlje.
Poseban problem predstavlja način na koji se donose oni zakoni koji jesu usvojeni ili se trenutno nalaze u skupštinskoj proceduri, a koji su mahom lišeni bilo kakve, da ne govorimo kvalitetne, javne rasprave. Vjerujem da je nedostatak široke društvene diskusije jedan od razloga i za to što se spolja sa nelagodom gleda na predložene izmjene zakona koji se tiču Specijalnog državnog tužilaštva.
Kada je u pitanju izvršna vlast, svakako je dobro da možemo da vidimo da postoji kontinuitet u smjenama kadrova prethodnog režima iako se i u toj oblasti gubi dragocjeno vrijeme. Ono što ostavlja gorak ukus jeste što se nerijetko tim smjenama pravda takozvani drugi talas partijskog zapošljavanja po dubini gdje se ponovo ključne kvalifikacije ne nalaze u expertizi, već dominantno u partijskim knjižicama. Nisam siguran koliko su istinite tvrdnje da Vlada na taj način održava klimavu podršku u parlamentu, ali svakako to ne može biti riješenje na dugi rok, a nikako ne bi bilo dobro da postane modus operandi nove izvršne vlasti.
Sa druge strane, pohvalno je to što je formiran Savjet za borbu protiv korupcije na visokom nivou pred kojim svakako neće biti lak zadatak imajući u vidu količinu opstrukcija i hroničan nedostatak informacija i dokumentacije za koju se sumnja, kako smo čuli, da je uništavana tokom perioda tranzicije vlasti. Zbog toga i smatram da je dosta vremena izgubljeno na političke nesuglasice među konstituentima nove vlasti, što je prethodna vlast vrlo vjerovatno koristila da uništi ili sakrije dokaze nezakonitih poslova. Ono što je jako važno u ovom trenutku, jeste da to tijelo zadrži nezavisnost u svom postupanju jer bez toga borba protiv korupcije ne može biti održiva na dugi rok, niti dati rezultate koji mogu da potvrde da smo kao zemlja spremni za naredni korak u EU integracijama.
MONITOR: Kazali ste nedavno da će ,,u narednom periodu, i pored smjene višedecenijske vlasti DPS-a, ključni problem biti crnogorsko pravosuđe “. Jasno je da ta reforma neće ići lako, ali da li vidite da se u tom smjeru prave pravi potezi?
MILOVAC: Borba protiv korupcije, kao početna osnova za najvažnije reforme u državi mora da rezultira u konkretnim istragama, jakim optužnicima, transparetno vođenim sudskim postupcima i presudama koje su lišene bilo kakvog tužilačkog ili sudskog javašluka. Zadnjih godina smo došli u situaciju da su ,,cijenu” borbe protiv korupcije na način kako je to radilo crnogorsko tužilaštvo, plaćali isključivo građani kroz odštetne zahtjeve zbog palih optužnica i presuda. I dok se borba protiv organizovanog kriminala i velike korupcije širom svijeta koristi kako bi se opljačkani novac vratio u budžet, u Crnoj Gori imamo proces takozvanog pranja biografija koji već podosta košta građane.
Imajući to u vidu, jasno je da je korjenita promjena potrebna i u pravosudnom sistemu, ali moramo biti svjesni da do nje nećemo doći lako. Ono što se trenutno predstavlja kao reforma pravosuđa, debelo je obojeno i opterećeno politikom, lišeno široke javne rasprave koja je potrebna bez obzira na to koliko je jaka javna svijest o tome da je ta promjena neophodna. Smatram da je od septembra prošle godine bilo i više nego dovoljno vremema da se neophodne konsultacije urade, ne samo unutar zemlje, već i sa međunarodnim partnerima, te da smo danas mogli da imamo već pripremljenu osnovu za jednu takvu reformu.
Generalno, preskakanje koraka koji jesu postulat demokratke vladavine, ma koliko cilj bio legitiman, na dugi rok ne smiju biti usvojen obrazac za izgradnju demokratskih institucija u Crnoj Gori.
MONITOR: Kako komentarišete situaciju u tužilaštvu, i gdje sve ona može odvesti?
MILOVAC: Jasno je da je postojeća situacija neodrživa, te da je politički uticaj na tužilačku organizaciju do kraja ogoljen. To je svojim posljednjim javnim nastupom potvrdio i sam SDT Katnić i pokazao da su političke kalkulacije sastavni dio procesuiranja slučajeva. U posljednih nekoliko godina smo imali prilike da čujemo vrlo ozbiljne optužbe na račin VDT-a SDT-a na koje javnost još uvijek nema odgovor koji bi uvjerio građane da ove dvije institucije i dalje postoje kao nezavisne.
MANS već dvije decenije u kontinutetu radi na otkrivanju konkretnih slučajeva korupcije i organizovanog kriminala i vjerovatno smo pojedinačno najveći podnosilac krivičnih prijava za slučajeve visoke korupcije u Crnoj Gori. Nikada do sada nismo uspjeli da ostvarimo uvid u ono što je tužilaštvo radilo po našim prijava, bilo da su one bile odbačene ili procesuirane. Po pravilu je izgovor bio zaštita istražnog postupka ili privatnosti lica koje je predmet istrage. Ipak u slučaju navodne kupovine tužioca Savkovića od strane funkcionera Demokrata, Katnić nije imao problem da u sred istražnog postupka u javnosti objavi transkripte prisluškivanih razgovora iz 2017. godine. Dakle iz predmeta koji se ,,procesuira” čitave četiri godine i to baš u momentu kada raste javni pritisak za njegovu smjenu. Nema sumnje da se radi o političkom djelovanju SDT-a i pravnom nasilju koje za cilj ima zadržavanje trenutne situacije u tužilaštvu. Samo taj posljedni slučaj, a bilo ih je sasvim dovoljno i u prethodnom periodu, dovoljan je kao dokaz da reforma tužilaštva mora početi sa njegovog vrha.
Milena PEROVIĆ
Komentari
IZDVOJENO
-
KAKO JE POLICIJA SLUŽBENIM ORUŽJEM POMOGLA KATNIĆEVU PRIČU O DRŽAVNOM UDARU: Montiranje stvarnosti po nalogu SDT-a
-
UPRAVA ZA KADROVE ZA ŠEFA POLICIJE DISKVALIFIKUJE DOKAZANE PROFESIONALCE: Hoće li konkurs biti poništen
-
NEVOLJE RADNIKA KOMBINATA ALUMINIJUMA: Bez osnovnih radnih prava
-
SLUČAJ PETRA IVANOVIĆA: Mak na konac
-
HAPŠENJA U VLADINOM PREDUZEĆU MORSKO DOBRO: Kako se krčmilo državno zemljište u zaštićenoj zoni
-
NE NAZIRE SE KRAJ SUĐENJA ZA DVOSTRUKO UBISTVO NA STAROM AERODROMU U PODGORICI: Osam godina patnje zbog gubitka dva sina i nemara pravosuđa
INTERVJU
TEA GORJANC PRELEVIĆ, IZVRŠNA DIREKTORICA AKCIJE ZA LJUDSKA PRAVA: Promocija neofašizma nije spriječena

Objavljeno prije
6 danana
16 Augusta, 2025
Postavljanje spomenika Pavlu Đurišiću, bila je otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je sve skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici
MONITOR: Ocijenili ste da je osveštanjem spomenika Pavlu Đuršiću u selu Zaostro kod Berana zgažen insitucionalni poredak. Kako komentarišete sve što se dešavalo nakon osveštanja, od unošenja spomenika u crkvu do napada na novinare i fotoreportere?
GORJANC PRELEVIĆ: Gaženje pravnog poretka počinje ranije, tolerancijom fašističke ideologije Pavla Đurišića. Vrhovno državno tužilaštvo je odgovorilo da u veličanju Đurišića ne vidi nikakav prekršaj ni krivično djelo. Mi iz Akcije za ljudska prava i drugih nevladinih organizacija koje se tom neofašizmu protive, u tome itekako vidimo govor mržnje, jer je nemoguće veličati njega, saveznika Hitlera i Musolinija, koji se hvalio ubistvima žena i djece u sklopu politike etničkog čišćenja na sjeveru Crne Gore, a ne sijati mržnju prema zajednicama koje su bile žrtve te politike, a to su Muslimani i Bošnjaci, Romi i svi antifašisti koje su ovi satirali. Tolerancija pesme i priče u slavu Đurišića dovela je i do toga da mu se postavlja spomenik. Da se organizatori i njihovi podržavaoci u vlasti pitaju, Đurišića bi uveli i u škole. I postojeće državno tužilaštvo se tome ne bi protivilo, jer ne bi bilo nezakonitog postavljanja spomenika, što su oni u svemu tome prepoznali kao jedino kažnjivo djelo.
Postavljanje tog spomenika je ranije najavljeno, ali država nije reagovala. Prije deset i više godina, takav pokušaj je suzbijen, jer u vlasti ta politika nije imala saveznika. U međuvremenu je četnički vojvoda postao i predsjednik Skupštine i jedne od vladajućih partija, pa se to i moglo očekivati. Problem je što promocija neofašizma nije spriječena. Umjesto da je spomenik uklonjen, pregovaralo se o tome i dopušteno je da se skloni u crkvu, iako se već sumnjalo da predstavlja predmet izvršenja krivičnog djela. Policija takve predmete redovno oduzima, da su na postament postavili bacač plamena, drogu, švercovane cigarete, oduzelo bi se, težina i veličina s tim nemaju veze. Međutim, pregovaralo se, a znalo se ili se moralo znati kako će se završiti.
Postavljanje spomenika je bila otvorena demonstracija nasilja. I to ne samo zato što je nezakonito postavljen, kako to smatra tužilaštvo, već zato što slavi mržnju i ubijanje ljudi po osnovu nacionalne i vjerske pripadnosti, kao i antifašista ili komunista. Ista ta politika nas je skupo koštala devedesetih, a najteže je koštala žrtve genocida u Srebrenici i drugde i njihove porodice. S tim se ubrzo pokazalo i prostačko, fizičko nasilje, u vidu napada na novinare i fotoreportere, koji su samo dokumentovali šta se događalo. Problem je i ponašanje predstavnika Srpske pravoslavne crkve, koji su se pojavili u svojstvu organizatora (od kojih su novinari morali da traže „blagoslov“ za izvještavanje), koji ih nisu zaštitili i nisu reagovali na to nasilje. Što je još gore, bar je jedan fotoreporter, čiji sam iskaz čula, rekao i da su dirigovali nasiljem „kao Sauron iz Gospodara prstenova“. To nema nikakve veze s onim što crkva propovijeda ili bi na osnovu Biblije trebalo da radi. Ali blagosiljanja zločinaca smo se već nagledali devedesetih, to nije ništa novo, nije prestalo i očigledno i neće.
MONITOR: Šta su sve nadležne institucije mogle i morale da urade, a nijesu?
GORJANC PRELEVIĆ: Posao Agencije državne bezbjednosti je da unapred zna da se spomenik Pavla Đurišića izrađuje i unosi u Crnu Goru, da se planira njegovo postavljanje uz odgovarajuću manifestaciju i da onda alarmira državno tužilaštvo. To tužilaštvo je i prije spomenika trebalo da reaguje na izraze veličanja Đurišića, ali nije. Ima nas koji pamtimo kako je 2006. godine iz Crne Gore povučen cio tiraž beogradskog enigmatskog časopisa „Tri rubikon“ zbog promocije lika Draže Mihajlovića na futroli koju su poklanjali uz taj časopis. Povukli su ga u Srbiju i Republiku Srpsku, gde je to moglo da prođe, ali u antifašističkoj Crnoj Gori nije. S te linije nije trebalo odstupati, ne samo zato što je to politička linija, već i linija odbrane vladavine prava. Cijeli antifašistički svijet će to lako shvatiti, probajte Hitleru ili Musoliniju da dignete spomenik u Njemačkoj, Austriji, Italiji, Poljskoj, Francuskoj, o tome nema pregovora, to je krivično djelo govor mržnje zbog koga se ide u zatvor, a spomenik se odmah uklanja.
MONITOR: Protivili ste se odredbi Temeljnog ugovora po kojoj policija ne smije da uđe u crkvu bez saglasnosti crkvenih vlasti. Vaš stav je da je ona protivna pravnom poretku. Šta ta odredba danas omogućava SPC i koliko je opasna?
GORJANC PRELEVIĆ: Smatram da je odredba i dalje protivna pravnom poretku i da ne bi smjela da spriječi državne organe da uđu u crkvu i oduzmu predmet izvršenja krivičnog djela, zbog koga je jedan čovjek već lišen slobode. Ali, jesu li to učinili? Pa nijesu. A zašto, pa zato što SPC ima poseban vaninstitucionalni tretman oličen u tom Temeljnom ugovoru.
MONITOR: Kako je ta odredba i dalje na snazi?
GORJANC PRELEVIĆ: Ustavni sud je većinom glasova (4:2) usvojio stav da ne vidi ništa sporno u odredbi Temeljnog ugovora po kojoj državni organi bezbjednosne mjere u vjerskim objektima mogu da preduzmu bez saglasnosti crkvenih vlasti samo u cilju zaštite života i zdravlja ljudi. Ta odredba jeste protivna pravilu iz Ustava i Zakonika o krivičnom postupku, da policija na osnovu sudske odluke ili izuzetno i bez nje može da uđe u bilo čiji privatni prostor kako u cilju zaštite života i zdravlja, tako i u cilju lišavanja slobode učinioca krivičnog djela ili pronalaženja predmeta izvršenja krivičnog djela itd. Većina sudija je, bez ulaženja u suštinu stvari, kao što je i značenje pojma „bezbjednosne mjere“, zaključila da ta odredba sasvim dobro štiti slobodu vjeroispovjesti, iako to nije bilo sporno, da inicijativama za ocjenu ustavnosti nije dovoljno precizno objašnjeno šta s njom nije u redu, što je bilo žmurenje na oba oka, da ista ili slična odredba postoji u drugim ugovorima sa drugim vjerskim zajednicama, kao da je to argument koji može bilo koju neustavnu odredbu da opravda. To je u najmanju ruku bila jedna neobrazložena odluka i primjer kako sud umije da namigne vlasti.
MONITOR: Ima pravnika koji su već ukazali da nadležni treba da se vode Ustavom i zakonima, a ne Temeljnim ugovorom?
GORJANC PRELEVIĆ: Mislim da nema pravnika koji će reći da ne treba primijeniti Ustav i zakon, nego samo Temeljni ugovor, ali mislim da je tim ugovorom dat argument SPC da tvrdi drugačije. Inače, zašto bi se takav ugovor zaključivao? Upravo imajući u vidu komplikacije u praksi koje bi neustavne odredbe mogle da proizvedu, zalagala sam se zajedno sa profesorkom Vesnom Rakić-Vodinelić i advokatom Veselinom Radulovićem u okviru HRA da se takav ugovor ne zaključuje.
MONITOR: Ocijenili ste da državno tužilaštvo ne ispunjava svoj zadatak sprječavanja podsticanja mržnje i netrpeljivost. Kako komentarišete njihovo ponašanje nakon što su visoki predstavnici SPC poslali opasne poruke iz Zaostra?
GORJANC PRELEVIĆ: Otvaranje predmeta od strane Višeg državnog tužilaštva u Bijelom Polju ne znači mnogo, to znači da smatraju da postoji samo najniži stepen sumnje da je izvršeno krivično djelo. Pokretanje istrage bi već bilo značajno. Tužilaštvo mora da otvori predmet kad god dobije krivičnu prijavu ili na bilo koji drugi način sazna za osnov sumnje da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, npr. kad sami vide da treba da djeluju ili ih prozivaju u javnosti. Otvoren predmet se lako zatvori, arhivira, zastari, ima mnogo mogućnosti da se ne uradi ništa. Imajući u vidu da je Vrhovno državno tužilaštvo u liku državne tužiteljke Lidije Vukčević već saopštilo da u veličanju Pavla Đurišića nema govora mržnje, sumnjam da će niže rangirano tužilaštvo stisnuti petlju da postupi drugačije.
Poražavajuće je da je upravo tužiteljka Vukčević u predmetu ratnog zločina Deportacije podržala pogrešan politički narativ o tome da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, priklonivši se stavu da je taj rat bio samo građanskog, a ne i međunarodnog karaktera, iako je Crna Gora vojsci Republike Srpske isporučivala muslimanske izbjeglice kao taoce, a i na druge načine tu vojsku podržavala zajedno sa Srbijom u vidu goriva, plata i penzija, što su ranije utvrdili i međunarodni sudovi. I sad ista tužiteljka objašnjava da ni u veličanju Hitlerovog saveznika nema govora mržnje…
Očigledno je da se institucije same po sebi neće reformisati. Mi ćemo se u nevladinim organizacijama potruditi da preko Ujedinjenih nacija, Evropske Unije i Savjeta Evrope utičemo da Crna Gora do kraja ipak zaštiti ljudska prava i od neofašizma.
MONITOR: A reakcije vlasti?
GORJANC PRELEVIĆ: Neubedljive, mlake. U vlasti su i ljudi koji promovišu neofašizam, dok drugi, kao što je premijer, balansiraju, neće oštro da se zamjeraju toj politici da ne ugroze koaliciju i ne izgube vlast. Iako se nadam da premijer ne spada u taj korpus sa srednjevjekovnim pogledom na svijet i srpstvo, koji forsira SPC, ipak treba uzeti u obzir da je i njega ta crkva promovisala na političku scenu.
I na drugim poljima vidimo da se vlast većinski ne doživljava kao odgovornost, već kao trofej. U svemu tome, EK još po inerciji vidi potencijal Crne Gore za EU. Kao da se ne vodi računa da postoji mnogo razloga, uključujući političke promjene u bilo kojoj od država članica, zbog kojih se prijem Crne Gore „na lijepe oči“ možda ipak neće desiti.
Gubitak prilike za članstvo u EU bila bi velika šteta za Crnu Goru. Ispaštali bi narod ove zemlje i sav njen živi svijet koji nema gdje drugo da ode.
SPC sprovodi Vučićevu politiku srpskog sveta
MONITOR: Kako vidite ulogu SPC u Crnoj Gori?
GORJANC PRELEVIĆ: Kao nesumnjivo političku. SPC ima političke predstavnike u vlasti na lokalnom i državnom nivou, koji sprovode politiku „srpskog sveta“ Aleksandra Vučića u sadejstvu sa SPC. Tu politiku vidim kao prijetnju i državnosti i stabilnosti Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Kosova, a i Hrvatske, mada je tamo srpska manjina najprosvećenija, opekla se već dobro na nacionalističkom Miloševićevom loncu i nije više spremna za iste samoubilačke poduhvate.
Drugdje i prolazi predstavljanje fašista i ratnih zločinaca i iz Drugog svjetskog rata i iz ratova devedesetih kao heroja samo zato što su bili Srbi, što bi i moralno i pravno moralo biti neprihvatljivo u prvom redu za sve Srbe, kao i ostale po istom principu. Po istom principu, kao govor mržnje, treba tretirati veličanje i ustaškog pokreta i Handžar divizija, i Krsta Zrnova u njegovoj kolaboracionističkoj fazi i svih drugih koji su u nacistima i fašistima Hitleru i Musoliniju videli uzor svetskog poretka.
Milena PEROVIĆ
Komentari

Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje. Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
MONITOR: Vaš film „Spomenik Revolucije“ (master rad nastao na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu) uvršten je u selekciju najperspektivnijih dokumentarnih projekata iz Centralne i Istočne Evrope na Sarajevo film festivalu. Kako ste došli na ideju da snimate film baš o čuvenom i urušenom spomeniku na Petrovoj Gori?
IVANOVIĆ: Tražio sam najmanji zajednički sadržalac sa Hrvatskom. Na Akademiji tempo rada je zahtjevan. Od nas se traži red, disciplina i stalni rad na vježbama koje mogu prerasti u filmove.
Kada sam pokušao da odgonetnem šta me lično veže za Hrvatsku,
osim porodičnih sjećanja, shvatio sam da je to antifažizam i njegovo kulturno-umjetničko nasljeđe. Malo po malo, otkrio sam monumentalne spomenike NOB-a, djela koja su se prikazivala čak i u muzeju MOMA u Njujorku. Njihov značaj za svjetsku civilizaciju je ogroman, a njihovo današnje stanje očajno. Taj kontrast me privukao.
MONITOR: Iako se po broju snimljenih filmova ne bi kazalo, da li se u Crnoj Gori posljednjih godina nešto promjenilo što je olakšalo rediteljima i filmskim radnicima posao?
IVANOVIĆ: Filmski centar Crne Gore je jedna od rijetkih institucija koja u našoj zemlji zaista funkcioniše. Osnovan je 2017. godine, na inicijativu doc. dr Sehada Čekića, koji je bio i prvi vršilac dužnosti direktora. Kasnije ga nasljeđuje Aleksandra Božović, nastavljajući njegov dobar rad. Nama, filmskim radnicima, Filmski centar je omogućio da nesmetano stvaramo i da imamo partnera posvećenog našem radu. Istovremeno, Crna Gora kroz FCCG dobija relevantne predstavnike u inostranstvu.
Naši budžeti su mali; ne možemo se takmičiti sa velikim produkcijama, ali možemo stvarati autorske filmove koji nose potencijal istraživanja ličnih i umjetničkih sloboda izvan komercijalnih ograničenja. Umjesto što se ogledamo u Americi ili Francuskoj, uzor bi nam trebale biti male,
ali izuzetno kreativne kinematografije poput grčke i rumunske.
Na pomen ,,autorski film” čak neke kolege prevrnu očima, zamišljajući ga kao nešto dosadno i hermetično. A u stvarnosti, upravo su autorski filmovi i festivali koji ih promovišu bastion savremenog filma, presjek onoga što je relevantno u svakoj kinematografiji.
MONITOR: Vratimo se na spomenik koji je dobar pokazatelj odnosa prema antifašističkom nasljeđu u Hrvatkoj. Kod nas se spomenici nijesu toliko dirali, ali se počelo se sa podizanjem novih. Kako tumačite događaje oko otkrivanja pa dislokacije spomenika Pavlu Đurišiću?
IVANOVIĆ: Hrvatska je svoje antifašističke spomenike čak i dizala u vazduh. Tadašnja zvanična politika izjednačila je nacionalističku agendu Slobodana Miloševića sa onima koji su od 1941. do 1945. oslobađali
zemlju od fašista. To je duboko pogrešno. Milošević je popularnost stekao na talasu probuđenog nacionalizma, a isti obrazac prešao je i u Hrvatsku. Slobo je imao svoje ljude i u Crnoj Gori – Mila Đukanovića, Momira Bulatovića i Svetozara Marovića. Potonji, iako ga odavno tražimo, nikada nije izručen iz Srbije. Zašto? Zbog interesa, prljavog kapitala, skrivenih informacija koje mogu ugroziti kriminalne dogovore. Slični scenariji odvijaju se i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Tako vidim i ovo postavljanje spomenika, kao političku predstavu. Kao tinejdžersko mjerenje falusa. Vučić i Mandić pronađu nekoga duboko obilježenog traumom iz Drugog svjetskog rata, poput Dobrašinovića,
čiji je otac ili đed stradao u ratu. On nije mogao napraviti spomenik. I sigurno nije jedan od pobjednika tranzicije. Obećaju mu kule i gradove. On na kraju jedini prođe loše, dok ostali dobiju priliku da skrenu pažnju javnosti sa potencijalnog bankrota države, neuspjele sezone, pljačke
imovine i prodaje zemlje mutnim investitorima. Vuk sit, ovce na broju. A ovaj ili onaj tor može da mjeri svoj kolektivni falus.
Četnici su bili saradnici okupatora, a Pavle Đurišić je po zločinima prednjačio. Stavljati ga u istu ravan (fizičku) sa Isusom Hristom nije samo istorijski apsurd, nego i svetogrđe. Podsjećanja radi, ne smijemo zaboraviti da smo vodili neke ratove, i da smo te ratove izgubili. Nakon njih su nam došli kolonijalni namjesnici, nacionalisti svih boja i ratnih uniformi, ne da nam donesu napredak, već da pune svoje džepove.
Njihova vlast opstaje isključivo na podjelama duboko istraumatizovanog društva.
MONITOR: Koliko smo kao društvo zreli da prevaziđemo ove podjele, 80 godina nakon Drugog svjetskog rata uz političke elite koje zloupotrebljavaju ne samo četničku i druge kvislinške ideologije, nego i nasljeđe antifašizma?
IVANOVIĆ: Sve postjugoslovenske države u svoje ustave i političku praksu ugradile su istorijski revizionizam. Bez stalnog napada na Jugoslaviju, koja je bila najveći civilizacijski domet
južnoslovenskih plemena, te države/kolonije ne bi znale kako da opravdaju sopstvenu nesposobnost, korupciju, pljačku i kriminal koji ih povezuje.
Zato stalno pritiskaju neuralgične tačke preminulog jugoslovenskog tijela: Jasenovac, Srebrenicu, Kosovo, Vukovar, Dubrovnik, Oluju, Košare, Loru, Morinj…
Kad god im zatreba da nešto prikriju, natrljaju na nos, opljačkaju ili završe iza zatvorenih vrata, te teme izbijaju u prvi plan.
Da su to istinske države, bavile bi se rješavanjem transgeneracijskih trauma, pomaganjem žrtvama i porodicama vojnika koje su poslale u smrt, i kojih su se posle tako lako odrekli. Ovako, kao prave kolonije, oni traume koriste kao pokriće za sopstveno bogaćenje.
MONITOR: Vidite li uopšte neku razliku u načinu vladanja i manipulacije u Crnoj Gori od 90-ih naovamo?
IVANOVIĆ: Crna Gora ima jasno određene političke polove. Ima svoju projektovanu desnicu, i one koji navodno brane Crnu Goru od te desnice.
Svi su, međutim, izmigoljili iz istog šinjela i svi poteze vuku u dogovoru. Ta dramaturgija je jednostavna i bazična, ali kod nas,
prema svjetskim statistikama, Crnogorci nisu baš najoštriji noževi u ladici, tj. želim reći, Crnogorci ne prednjače po inteligenciji,
obrazovanju i kulturi u svijetu, pa im i takve proste političke igre prolaze bez otpora.
Kada se DPS vrati na vlast, a čini se vratiće se brzo, nastavićemo taj tango smrti do sudnjeg dana. Samo, nisam siguran da kao društvo imamo beskonačno mnogo prilika za oporavak. Nešto će morati brzo da se promijeni. I taj talas polako dolazi.
MONITOR: Kao aktivista ste uključeni i u pomaganju u borbi sa vatrenom stihijom koja je bijesnila širom Crne Gore. Vjerujete li da će vlasti izvući neke povuke nakon ovogodišnje tragedije?
IVANOVIĆ: ,,Snijeg je iznenadio putare, požari su iznenadili državu”. I tako svake godine. Naravno da neće ništa naučiti, riječ je o ljudima koji ne vole ovu zemlju, niti je osjećaju kao svoju. Za njih je ona sirotica koju treba pljačkati i paliti, na leđima časnih ljudi poput hrabrog vojnika Dejana Božovića.
Da su htjeli, mogli su davno obezbijediti svu potrebnu opremu i sredstva. Premijer je čak to javno i obećao, no, premijer je davno
izgubio kapacitet da izgovori istinu.
Umjesto toga, perpetuum mobile nesposobnosti se ponavlja: ista priča, isti propusti, isti izgovori. Država gori. Molimo ostale za pomoć i brojima krvna zrnca kanaderima. Kad se sve to nazove juče, niko ne snosi odgovornost, a nove teme svađalice, neki novi Đurišići, zavladaju društvom. Do novih požara.
Samo ovaj put ima razlike, jedan vojnik je dao život za svoju zemlju samo zato što ona, u kontinuitetu od 35 godina, ne funkcioniše. Slava mu i hvala. Porodici saučešće, saosjećanje i ljubav. Jer samo oni znaju kako im je danas.
Predrag NIKOLIĆ
Komentari
INTERVJU
ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI UREDNIK MEDIJSKOG PORTALA BUKA, BANJALUKA: Dodikov argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude

Objavljeno prije
6 danana
15 Augusta, 2025
Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji
MONITOR: Dodik najavljuje niz referenduma u RS i tvrdi da tek „dolazi vrijeme Milorada Dodika“. Kako ocjenjujete njegovu najnoviju političku ofanzivu?
TRIFUNOVIĆ: Juče sam došao u posjed naslovne strane Oslobođenja iz 2006. godine, s naslovom: „Proglasićemo referendum o otcjepljenju Republike Srpske“. Pažljivi ili prosječni posmatrač, mogao bi steći utisak da se radi o ovoj godini, s obzirom na to da je referendum ponovo glavna tema. Međutim, riječ je o priči staroj gotovo dvije decenije. To pokazuje da je Milorad Dodik već 20 godina u konstantnoj političkoj ofanzivi s jednim jedinim ciljem – da što duže ostane na vlasti. I to mu uspješno polazi za rukom. Teško da je i on sam očekivao da će ista mantra o referendumima i krizama biti dovoljno moćna da ga toliko dugo održi na čelu Republike Srpske, ali i da mu omogući političku težinu na nivou cijele BiH. U tom vremenu, Dodik se pokazao jačim od institucija – kako u RS, tako i u Federaciji – do te mjere da je država ostala u zastoju upravo onako kako je njemu odgovaralo.
Da li će i kako organizovati referendum, pitanje je koje i dalje nije jasno ni njegovim saradnicima – već se spotiču o samo formuliranje referendumskog pitanja. Ali to je, u suštini, sporedno. Bitan je metod: stalna prijetnja referendumom, bez ikakve realizacije, dok istovremeno jača njegova politička i, što je još važnije, ekonomska moć.
MONITOR: Kako razumjeti ovo „ponižavanje“ Predsjednika RS – kako je to nazvao dio opozicije – da se ovim žalbama-u stvari, priznaju pravosudne institucije države koje inače Dodik ne priznaje?
TRIFUNOVIĆ: Dijelom sam na to odgovorio već ranije: Dodik jednostavno igra više paralelnih igara. Zatvor je skinuo sa dnevnog reda. Sljedeći izazov mu je šestogodišnja zabrana bavljenja politikom. Godinama je oko sebe okupljao maksimalno lojalne ljude, a njegovo ponašanje ne proizilazi iz osjećaja poniženja – njega jednostavno ne zanima šta o njemu misli bilo ko. Fokusiran je isključivo na sebe-ne na sudbinu RS, čak ni vlastite stranke. Osim u mjeri u kojoj mu služe za očuvanje moći. Međutim, smatram da je to daleko od poniženja. On je zainteresovan samo za sebe i za svoju sudbinu. Ni za sudbinu pozicije ni opozicije niti Republike Srpske.
MONITOR: Koliko je Dodikov argument protiv odluke CIK-da ga je izabrao narod, uopšte pravno relevantan?
TRIFUNOVIĆ: U pravnom smislu – nikako. Presuda Suda BiH je donesena i može se ili poštovati ili ignorisati, a oba izbora nose posljedice. Dodik se s presudom ne slaže, ali njegove izjave o tome ko navodno stoji iza nje služe isključivo dnevnoj političkoj upotrebi. Jedan dan optužuje SDA-s kojom je u protekle dvije decenije imao najdužu i najstabilniju političku saradnju na nivou BiH, drugi dan proziva Britance ili Amerikance – zavisno od trenutne političke potrebe. Argument „izabrao me narod“ nije pravno relevantan za posljedice presude.
MONITOR: VP Karl Šmit kao da je iz borbe sa Dodikom sada izašao kao pobjednik?
TRIFUNOVIĆ: Ne bih govorio o pobjednicima i gubitnicima. Država BiH gubi zbog nejasne i slabe pozicije Visokog predstavnika. Prisjetimo se – prethodni visoki predstavnik, Valentin Inzko, proveo je više od decenije gotovo bez ikakvih konkretnih poteza. Šmit je došao u trenutku kada međunarodna zajednica nema ni rješenja ni stvarnog interesa za BiH, a često nije ni jasno ko stoji iza njegovih odluka.
Činjenica da se Dodiku šest godina zabranjuje kandidatura za javne funkcije praktično ima efekat smjene, ali mi kao društvo nastavljamo pokazivati da nismo politički zreli za samostalno funkcionisanje bez „tutora“.
MONITOR: Ima analitičara BiH prilika koji tvrde da je opozicija u RS-u najvećem broju, odana Aleksandru Vučiću i da bi njemu trebalo da bude svejedno ko je Predsjednik RS. Vučić se-poslije pravosnažne presude Dodiku, gotovo zakleo na odanost ne samo Srbima u RS već i samom Dodiku, garantujući mu slobodu i bezbjednost u Srbiji. Kako ocjenjujete ta obećanja, koliko su održiva?
TRIFUNOVIĆ: Odnosi Dodika i Vučića su daleko od idealnih. Vučić uvijek nastoji zadržati kontrolu nad političkim dešavanjima u RS i ne prepušta ništa slučaju. Njegova aktuelna podrška Dodiku ima i unutrašnjopolitičku funkciju – skretanje pažnje s protesta i problema u Srbiji.
Vučić se u prošlosti otvoreno uključivao i u kampanju drugih kandidata, poput Jelene Trivić. Zato je sasvim moguće da će-paralelno s podrškom Dodiku, razgovarati i s drugim političkim akterima u RS.
MONITOR: Koliko će presuda i odluka CIK, uticati na odnose Dodikove SNSD i partnera na nivou državnih institucija BiH, mogu li se očekivati promjene i u odnosu HDZ BiH?
TRIFUNOVIĆ: Odnosi SNSD-a i HDZ-a su čvrsti i zacementirani i obostrano korisni. Dodik i Čović izvlače maksimalnu korist za sebe-i mogu slobodno reči, da oni potpuno kontrolišu Bosnu i Hercegovinu. Prekid koalicije Trojke sa SNSD-om na državnom nivou nije doveo ni do kakvih promjena. SNSD-ovi ministri i dalje obavljaju svoje funkcije. Ni sa ovom najnovijom odlukom neće tu biti neke promjene. Izbori 2026. godine su šansa za promjene. Do izbora, sve ostaje po starom…
MONITOR: U martu je državni sekretar Marko Rubio napisao na X-u, da Dodik podriva institucije BiH. Prije nekoliko dana on se u Vašingtonu sastao sa šefom srpske diplomatije Markom Đurićem. To su pratili komentari da je glavni razlog susreta odnos Srbije prema Dodiku, a slično se komentariše i kratka posjeta italijanske premijerke Đorđe Meloni Vučiću. Da li je ta nova taktika dijela MZ-pritisak na Beograd?
TRIFUNOVIĆ: Vučiću odgovara percepcija da ima uticaj na Dodika – to mu daje na važnosti pred međunarodnim partnerima. On igra na tu kartu. Da može svojim međunarodnim partnerima reći da on ima uticaja na Dodika-da ga može umirit, da ga može kontrolisat…U praksi, Dodik može da posluša Vučića, ali ključne odluke donosi sam.
Da li je ovo bio glavni razlog sastanka Marka Rubija i Marka Djurića? Sumnjam, mislim da oni imaju drugih važnijih otvorenih pitanja…Mislim da američka administracija danas ima manji interes za BiH nego ikada ranije, što se vidi i po tome što nemamo ambasadora nego samo otpravnika poslova. Prethodna administracija je-prije svega preko ambasadora Majkla Marfija imala jedan interes u BiH –koji se jasno pokazivao u određenim potezima u javnosti. Međutim, sadašnja to ne pokazuje. Ne zna se ni sudbina Američke ambasade u BiH. I to govori o jednom potpunom nedostatku interesa. Međutim, činjenica da je Marko Rubio dva ili tri puta komentarisao situaciju u BiH, da je to danas objavljeno u izvještaju da se Dodik smatra krivcem za situaciju u BiH-po izvještaju za 2024. godinu, ali koji je doradila nova Trampova administracija… To znači i da ovakav skroman interes američke administracije i međunarodne zajednice ne odgovara Dodiku, a podsjećam vas da Republika Srpska daje milionske iznose za lobiranje u Americi, da bi se to promijenilo. To znači da on ne uspijeva sa lobiranjem i da su u Americi svjesni da je Dodik jedan od glavnih krivaca za trenutno stanje u BiH. Nijesam siguran kako se on može nositi sa tim, pošto konstantno javnosti predstavlja da ima neke specijalne veze i da će Tramp kad-tad progledati i vidjeti da je on neko na koga bi trebalo obratiti pažnju. Sada je više nego jasno da to nije tačno i da neće doći do takve vrste promjena.
Dodik će na sve načine pokušati da zadrži političku moć
MONITOR: Da li Dodik traženjem od Suda BiH da mu odobri otkup zatvorske kazne (što mu je Sud i odobrio), a od Ustavnog suda da privremeno suspenduje odluku Suda BiH o pravosnažnoj presudi, kupuje vrijeme za svoje referendume?
TRIFUNOVIĆ: Milorad Dodik cijelu svoju političku karijeru gradi na kupovini vremena – od jednog izbora do drugog, od jedne krize do druge. Činjenica da se pojavio u Sudu BiH, nakon čega mu je skinuta potjernica, pokazuje njegovu pragmatičnu stranu-onu koju ne pokazuje javnosti. On je u Sud otišao sam sa advokatom, a za vrijeme trajanja procesa tamo se okupljao sa svojom svitom-najbližim članovima partije koji su ga podržavali tokom čitavog procesa. Dakle, imao je jedno lice za javnost i za svoju stranku, a drugo lice za institucije gdje-u nekom trenutku, mora da ispuni neke obaveze, da smanji neku vrstu pritiska na sebe…Znači sve radi u mjeri u kojoj mu to služi za očuvanje moći…
On zna igrati više uloga: pred svojim biračima i stranačkim kadrovima on nastupa kao borac protiv državnih institucija, ali kad procijeni da mu to koristi-u njima se lično pojavi, ispuni određene obaveze i time smanji pritisak na sebe. Sve to radi planski i promišljeno. Ali je svjestan da ako može da otkupi godinu dana zatvora po drugostepenoj presudi, on će to uraditi. To je i najavio. Tako je zatvor skinuo sa dnevnog reda. Sada se bori da sebi olakša ono što znači drugi dio presude-a to je da se u sljedećih šest godina ne može baviti politikom ili javnim funkcijama. Na sve načine će pokušati da zadrži političku moć i-vjerovatno će mu to, donekle, poći za rukom…Jer, sve ove godine veoma uspješno za svoje saradnike bira maksimalno lojalne ljude.
Nastasja RADOVIĆ
Komentari
Kolumne
-
DANAS, SJUTRA / prije 6 dana
Vatra i mržnja
Zoran Radulović
-
ALTERVIZIJA / prije 2 sedmice
Tehno-manija
Milan Popović
-
DUHANKESA / prije 2 sedmice
Uskrsla metamorfoza Hirošime
Ferid Muhić
-
DANAS, SJUTRA / prije 2 sedmice
Testiranje
Milena Perović
-
ALTERVIZIJA / prije 3 sedmice
Multipolarizam na ivici apokalipse
Milan Popović

Novi broj


GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again

CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja

VUČIĆEVI JURIŠNICI U ZAOSTRU: Disciplinovnje srpskog sveta za još jače udare na Crnu Goru
Izdvajamo
-
DRUŠTVO4 sedmice
ZAKLJUČANI SVETI STEFAN ČEKA PRESUDU: U petak završne riječi arbitraže u Londonu
-
DRUŠTVO4 sedmice
PRVA PRESUDA CRNOGORSKOG PRAVOSUĐA ZA RATNO SEKSUALNO NASILJE: Jedna presuda ne znači suočavanje
-
Izdvojeno4 sedmice
MISTERIJA POSJETE NIKA ĐELJOŠAJA SAD: Traži li zaštitu FBI
-
DRUŠTVO3 sedmice
NOVA SEZONA POŽARA I STARE BOLJKE: Gledanje u nebo
-
FOKUS6 dana
CRNA GORA U PLAMENU: Skupa neispunjena obećanja
-
Izdvojeno6 dana
ODLAZAK NA LJETOVANJE LUKSUZ ZA CRNOGORSKU PORODICU: More preskupo i kad je svoje
-
DRUŠTVO3 sedmice
TALAS NASILJA SE NASTAVLJA: Alarm nema ko da čuje
-
IN ENGLISH4 dana
GRENELL’S (UN)OFFICIAL VISIT TO WESTERN BALKANS: Backroom Deals in Montenegro Again