Povežite se sa nama

INTERVJU

DENIS ČARKADŽIĆ, POLITIKOLOG I POLITIČKI ANALITIČAR: Zapad je dugo potcjenjivao uticaj Rusije u BiH

Objavljeno prije

na

Zašto etnoelite u BIH ne žele normalno uređenu zemlju odavno je jasno, ali je ključno pitanje zašto dobar dio Zapada ovoreno ili u rukavicama koketira s njima

 

MONITOR: Izbori u BiH su završeni. Kako ocjenjujete njihove rezultate kao i nivo zakonitosti?

ČARKADŽIĆ: Što se rezultata tiče, nije bilo iznenađenja. Jedina bitna promjena u odnosu na 2018. godinu je pobjeda kandidata SDP-a BiH, Denisa Bećirovića, protiv Bakira Izetbegovića, ali i ona je bila očekivana s obzirom da je Bećirovića podržalo 11 politčkih subjekata. Kada je riječ o intergitetu Izbornog procesa, on je i ovoga puta više nego upitan i tako će ostati sve dok se ne promijeni način izbora biračkih odbora čijim se sastavima trguje, a zakon je takav da je to skoro nemoguće dokazati. To je rak rana izbornog procesa u BiH i mjesto gdje se odigravaju ključne izborne malverzacije u smislu krađe glasova. Sve dok se to ne riješi na pravi način, nikakav CIK tu neće moći pomoći. Jedan od načina da se to riješi je uvođenje elektronskog glasanja.

MONITOR: Denis Bećirović je najistaknutije novo lice poslije ovih izbora. Kao kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda glatko je pobijedio Bakira Izetbegovića. Može li se očekivati da njegovim ulaskom u Predsjedništvo dođu do većeg izražaja objedinjujući interesi svih građanki i građana u BiH?

ČARKADŽIĆ: Treba reći da njegov prethodnik, Bakir Izetbegović tokom svog mandata nije činio ništa čime bi pogoršao odnose BiH i Srbije, tako da, što se tiče poboljšanja odnosa, smatram da je loptica i sada, kao i ranije, u Beogradu. Kada su objedinjavajući interesi svih građana u BiH u pitanju, to su u prvom redu osiguravanje stabilnosti i vladavina prava. U tom kontekstu smatram da su NATO integracije ključne. Temelj za njih postavio je odlazeći sastav Predsjedništva BiH usvajajem Programa reformi BiH nakon što je naša zemlja primljena u MAP. Kako će se stvari dalje razvijati u tom smislu ostaje da se vidi, a nadam se da će Bećirović znati odgovoriti toj vrsti izazova.

MONITOR: Srbija i Hrvatska tvrde da nastupaju kao države-garanti sprovođenja Dejtonskog sporazuma. Hrvatska, faktički, traži treći entitet, a Dodik sada izjavljuje da se sa Draganom Čovićem već dogovorio o zajedničkom nastupu pri formiranju centralne vlasti BiH. Postoji li u BiH relevantna politička i društvena snaga koja bi postala preprekom negativnim uticajima sa strane?

ČARKADŽIĆ: Srbija i Hrvatska nisu nikakvi garanti Dejtonskog sporazuma, već „potpisnice”, „sudionice” i „strane” u Dejtonskom sporazumu. U BiH postoje političke i društvene snage koje se suprotstavljaju negativnim vanjskim uticajima, ali ključni problem s tim u vezi je politički sistem u BiH koji daje široke mogućnosti i nebrojene mehanizme za djelovanje, a sa njima i zaštitu, onima koji neskriveno rade za interese susjednih, ali i nekih drugih zemalja. Iz tog razloga su političkim akterima koji čine sve da zaštite inerese svoje zemlje, Bosne i Hercegovine, ruke često vezane, ili su im mogućnosti da to čine u punom kapacitietu ograničene. Sve dok je politički sistem u BiH takav, mogućnosti da susjedne zemlje na najdirektniji mogući način utiču na procese u našoj zemlji bit će velike, i ne treba imati sumnju da će ih one nastaviti koristiti, uz najužu saradnju sa svojim filijalama.

MONITOR: Ako je Dejtonski sporazum, kako to neki tumače, tek sporazum čiji je prevashodni cilj bio da se prekine rat, da li bi za neki novi sporazum o unutrašnjem uređenju BiH bio neophodan neki Dejton 2?

ČARKADŽIĆ: BiH je suverena država sa svojim institucjama i Ustavom i bilo kakav Dejton dva u smislu nekave međunarodne konferencije na kojoj bi se odlučivalo o njenom uređenju nije moguć. Između ostalog, i iz ranije navedenog citata presuda Suda za ljudska prava u Strazburu, jasno je kojim putem ona ne samo da treba, već mora ići, s obzirom na to da su navedene presude obavezujuće i natkrovljuju ustavnu legislativu svake zemlje, pa tako i BiH. Dakle građansko uređenje je obaveza i jedino sukladno sa opštim demokratskim standardima i načelima. Postojeće stanje je takvo jer je ustanovljeno Dejtonom a koji je, pored određenih pozitivnih elemenata, savršena platforma prvo za opstanak, a vrijeme je pokazalo i za jačanje etnonacionalnih snaga, što borbu za građansko uređenje, na kakvom čitav normalan svijet egzistira, čini teškom, ali ne i nemogućom. Zašto etnoelite ne žele normalno uređenu zemlju odavno je jasno, ali je ključno pitanje zašto dobar dio Zapada ovoreno ili u rukavicama koketira sa njima, što je sve očitije.

MONITOR: U Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu donijeto je više presuda kojima se državnim institucijama BiH nalaže da promijene ili dopune više zakona i zakonskih odredbi. Najpoznatija je ona iz „slučaja Sejdić-Finci“, ali do sada ta važna presuda Suda, kojom se predviđa ne samo izmjena Izbornog zakona već i Ustava BiH, nije sprovedena. Šta su razlozi?

ČARKADŽIĆ: Mislim da sam u nekim od vaših prethodih pitanja dao dobar dio odgovora i na ovo. Dodao bih još da bi svako dosljedno i suštinsko provođenje tih presuda direktno udarilo u temelje načina dosadašnjeg vladanja u ovoj zemlji, te nije za očekivati da oni koji se pitaju sjeku granu na kojoj sjede.

MONITOR: Ukrajinska kriza je izmijenila, u značajnoj meri, globalnu političku geografiju. SAD i EU, Ujedinjeno Kraljevstvo i druge zapadne političke i ekonomske faktore brine „uticaj ruskog faktora“ na Zapadnom Balkanu, posebno u RS i Srbiji. Koliko je taj uticaj jak kada se radi o RS kao dijelu BiH? Kako razumijete prilično nediplomatsko ponašanje ruskog ambasadora u BiH Igora Kalabuhova?

ČARKADŽIĆ: Moj je utisak da je taj uticaj dugo vremena, od strane onih koje ste nabrojali, potcjenjivan što sada dolazi na naplatu. Uticaj Rusije u Srbiji, Republici Srpskoj ali i čitavoj BiH je dovoljno veliki da prije svega održava status quo, odnosno zakoči sve suštinske procese koji vode napretku ka NATO-u i EU, pa čak i da ih vrati nazad. No, tu problemima nije kraj, naprotiv. Održavajući status quo jačane su retrogradne snage koje danas otvoreno prijete, i koje čak i nakon agresije Ruske Federacije na Ukrajinu i jasne podjele svijeta po tom pitanju, ovdje, u srcu NATO zone, ne kriju da su na strani Moskve. Sve skupa izgleda da je prepalo Zapad koji im ovdje u BiH povlađuje, a sve u strahu da bi te iste snage, koristeći zaokupljenost Ukrajinom, mogle početi raditi konkretnije na destabilizaciji Regiona koji je meki trbuh NATO zone u ovom dijelu Evrope. Sve to skupa daje mogućnost, a bez posljedica po njene interese, da se Moskva ovdje ponaša, kako ste rekli, i nediplomatski, znajući da joj interese štite unutrašnje snage kojima je upravo Zapad dozvolio da se u ovolikoj mjeri razmašu i ojačaju, i zapravo vode igru i diktiraju pravila.

 

Šmitovom odlukom povećan disbalans između etničkog i građanskog u BiH

MONITOR: Izborima u BiH je prethodila intenzivna aktivnost međunarodne zajednice, posebno SAD i EU kako bi se promijenio Izborni zakon, ali nije bilo rezultata. Visoki predstavnik Kristijan Šmit je nametnuo izmjene tog zakona u dva maha: u julu – kada su te izmjene okvalifikovane kao tehničke i u noći poslije izbora. Ove druge izmjene su naišle i na značajne kritike u kojima se insistiralo na tome da Šmit povlađuje zahtjevima HDZ BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ČARKADŽIĆ: Rezultata nije bilo jer se nije moglo ni smjelo pristati na prijedloge koji su dolazili od HDZ-a BIH a koji su išli u pravcu daljeg jačanja kolektiviteta, odnosno etničkih gupa tj. „konstitutivnih naroda” u odnosu na individulana, građanska prava. Na kraju, taj i onako ogroman disbalans, odnosno diskriminaciju građanskog u odnosu na etničko – koja je ustanvljena Dejtonom, povećao je Šmit svojim intervencijama u Ustav Federacije BiH i sam Izborni zakon BiH. Ono što je uradio Šmit, bez ikakve dvojbe, protivno je konvencijama za ljudska prava, presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, protivno je i onome što se u okviru Mišljenja Evrospske komisije o članstvu BiH u EU nalaže našoj zemlji da uradi a to je, pored ostalog, redukovanje kako izbora, tako i načina odlučivanja na osnovu etničke pripadnosti. Šmit je dodatno ojačao elemente koji će sutra biti nova prepreka ne samo evropskim, već i NATO integracijama.

Podsjetiću na jedan citat iz presude suda u Strazburu u predmetima „Zornić”, i „Sejdić i Finci protiv BiH”, iz kog se jasno vidi kojim pravcem BiH mora ići: „U presudi Sejdić i Finci Sud je primijetio da je u vrijeme kada su donesene sporne ustavne odredbe na terenu došlo do vrlo krhkog primirja, te da je cilj tih odredbi bio da se zaustavi brutalni sukob obilježen genocidom i „etničkim čišćenjem“. Priroda tog sukoba bila je takva da je bilo neophodno pristati na „konstitutivne narode” kako bi se osigurao mir. Međutim sada, više od osamnaest godina nakon završetka tragičnog sukoba, ne može postojati bilo kakav razlog za održavanje na snazi spornih ustavnih odredbi. Sud očekuje da će se bez daljeg odgađanja uspostaviti demokratsko uređenje. S obzirom na potrebu da se osigura stvarna politička demokracija, Sud smatra da je došlo vrijeme za politički sistem koji će svakom građaninu Bosne i Hercegovine osigurati pravo da se kandidira na izborima za Predsjedništvo i Dom naroda Bosne i Hercegovine, bez diskriminacije po osnovu etničke pripadnosti i bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine”.

 

Da je vlast u Beogradu željela pobjedu Jelene Trivić, ona bi pobijedila

MONITOR: Najdramatičniji postizborni događaj je bila borba Milorada Dodika i Jelene Trivić za dokazivanje da su pobijedili. Šta bi novo a bolje, RS-oj donijela pobjeda Dodikove protivkandidatkinje?

ČARKADŽIĆ: Sud BiH je stavio tačku na to pitanje, a CIK potom proglasio konačne rezultate na osnovu kojih je pobijedio Milorad Dodik. Da je vlast u Beogradu u punom kapacitetu bila tu za Trivić, siguran sam da bi ona sada slavila pobjedu. Ko je od njih dvoje bolji za RS neka sude građani koji tamo žive. Što se odnosa spram države Bosne i Hercegovine tiče i njenih interesa, ne vidim neku krucijalnu razliku. Također, govoreći u kontekstu ideološkog i vrijednosnog, teško je u nekom ko, poput Jelene Trivić, veliča lik i djelo Draže Mihajlovića, vidjeti kvalitatitvnu promjenu u odnosu na trenutnu vlast u Republici Sprskoj.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo