Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DEPORTOVANJE BH IZBJEGLICA DVADESET I TRI GODINE KASNIJE: Projektovani zaborav za nekažnjeni zločin

Objavljeno prije

na

Navršile su se dvadeset i tri godine od kada se u Crnoj Gori desio nekažnjeni ratni zločin – deportovanje bosanskohercegovačkih izbjeglica. Crnogorska policija je u maju i junu 1992. nezakonito uhapsila u Herceg Novom i u još nekoliko primorskih gradova blizu sto civila, koji su u Crnoj Gori potražili spas od rata u BiH, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Većina njih su ubrzo ubijeni, ostali su stradali u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje. Nekima se još ne zna grob, niti gdje su ubijeni.

Ni nakon toliko vremena, u Crnoj Gori niko ni od nalogodavaca ni od izvršilaca tog ratnog zločina nije osuđen. I pored nekoliko sudskih procesa grupi optuženih visokih policijskih funkcionera i višegodišnjih apela sa raznih strana da se krivci izvedu pred lice pravde, crnogorska vlast je svih proteklih godina bila posvećena samo jednom cilju – da projektovanim kolektivnim zaboravom zataška taj zločin i tadašnje čelnike spasi od zaslužene kazne. U tome su joj svojski pomagali njeni specijalci i mediji nastojeći da laži preokrenu u istinu, da od dželata naprave mirotvorce, a od žrtava zločince.

„Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica je najstrašniji ratni zločin u seriji zločina nad manjinama 90-ih. Ni za jedan od tih zločina nema odgovornih, iz prostog razloga što je nemoguće očekivati da zločinci procesuiraju sami sebe, pogotovo oni koji su komandno odgovorni, a komandnu odgovornost snosi vrh ondašnje tj. sadašnje vlasti koja je ostala nepromijenjena. Za ratni zločin deportacije BiH izbjeglica lanac odgovornosti ide sljedećim redosljedom: na prvom mjestu komandne odgovornosti je tadašnji i sadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović, jer je MUP, koji je hapsio i isporučivao izbjeglice iz BiH, paravojnim formacijama tada tzv. Republike Srpske (a ne zvaničnoj Vladi u Sarajevu) njegovo resorno ministarstvo i tako velika akcija hapšenja se nije mogla izvesti bez njegove saglasnosti i odobrenja. Poslije njega su najodgovorniji tadašnji ministar MUP-a Pavle Bulatović, te tadašnji predsjednik države Momir Bulatović. Ove činjenice su poznate svima, čak i pravnim laicima, ali u zarobljenom društvu nepostojećih institucija treba očekivati da Đukanović bude procesuiran kao najmoćniji čovjek u državi je iluzija”, kaže za Monitor Omer Šarkić, poznati bloger iz Podgorice.

Prije sedam godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u završnici prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da su se „pojedinci iz MUP-a” konsultovali sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Tužilaštvo i sudovi na to se nisu obazirali.

,,U slučaju deportacije BiH izbjeglica niko nije snosio ni objektivnu odgovornost, naprotiv, svi iz lanca komande su zadržali svoje pozicije ili napredovali, počev od samog Đukanovića, pa nadalje”, podsjeća Šarkić.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred podgoričkim Višim sudom 12. novembra 2010. Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je sarajevsko-podgorička hajka na Slobodana Pejovića i one koji su stali u njegovu odbranu. Pejović, koji je u vrijeme deportacija bio policijski inspektor u Herceg Novom, prvi i jedini je iz policijske službe Crne Gore javno progovorio o zločinu i potvrdio da je to bila organizovana državna akcija, koju je naredio MUP Crne Gore.

I danas mnogi o tome ćute. Reagujući povodom godišnjice deportacija Bošnjačka stranka se, na primjer, svojski potrudila da označi ko je i zašto naložio zločin deportacija.

Advokat Velija Murić kaže za Monitor – zašto se nije pošlo od krunskog svjedoka Momira Bulatovića, koji indirektno čak ni sebe ne abolira? ,,Njegovo svjedočenje skoro da je dovoljno da povuče i svjedočenja onih drugih iz tadašnjeg državnog vrha, koji se takođe ne mogu abolirati nekog vida odgovornosti za ovaj zločin. Niko me ne može uvjeriti da depeša, koju je tada odaslao vođa pobunjenih ekstremista, Radovan Karadžić, nije bila na stolu tadašnjeg predsjednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova i saradnika, te da je ona tek onako ‘naivno’ shvaćena”, kaže Murić.

Murić podsjeća da je Bulatović rekao da su to bili normalni tekući poslovi, a da se desila državna greška. “Prosto je nevjerovatno da se u jednom uređenom sistemu vertikalnog i horizontalnog djelovanja i odgovornosti, koji je uređen sa nivoa Vlade, a preko Ministarstva unutrašnjih poslova koje je direktno izvršilo ovaj zločin, usput ga nazvavši ‘akcijom’, ne može doći do onog malog broja najodgovornijih za mučku smrt toliko ljudi”, kaže advokat Murić.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, spaljivanjem je uništila dokaze o ovom zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina. Vlast je previdjela da ratni zločini ne zastarijevaju. I da svjedoka, uprkos režimskim pogromima, još ima. Zbog toga i danas živi nada da Crna Gora neće ostati masovna grobnica za istinu.

Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
Državni zločin

– Hajka, hapšenje i deportacija izbjeglih Bošnjaka, u okviru jednog od najjezivijih državnih zločina koje je Crna Gora ikada vidjela, nedjela počinjenog nad ljudima koji su po svim međunarodnim, zvaničnim i moralnim konvencijama zaštićena kategorija, ako je vjerovati crnogorskom parlamentu, Vladi i odgovornom pravosuđu, ne zahtijeva više mnogo pažnje, ali ni pomena. Jedino što nam je ostalo nakon dvadeset i tri godine borbe je neslavni, ,,rezultat”: činjenica da je Crna Gora, umjesto da udomi ljude koji su došli da u njoj potraže spas, gazeći po Marku Miljanovom i tradicionalnim normama svoga naroda i svijeta, bez sudske odluke, ali sa državnom naredbom preko resornog ministarstva, potpuno u stilu Crvenih Kmera, selektivno hapsila, vezivala, mučila, zlostavljala i nasilno predala u smrt preko osamdeset ljudi. Isto tako, ne može se negirati da država Crna Gora, preko svoje Vlade i pravosudnih institucija, za dvadeset i tri godine nije iznašla mogućnost da odgovorne za zločin izvede pred lice pravde.

Naravno da nemuštim optuženjem i amaterski organizovanim maratonskim sudskim procesima, te konačno oslobađajućim presudama, nijesu dati nikakvi odgovori porodicama žrtava i javnosti. Nije zadovoljen ni onaj osnovni instinkt koji nas čini ljudima, a to je žeđ za istinom i pravdom. Bez dileme u ovom slučaju akter je bila država. To direktno proizilazi od javnog priznanja koje je dao Momir Bulatović, nazvavši ga „državnom greškom”. A pošto državu ne čini samo zemlja, već i ljudi, put ka odgovornom praktično je trasiran i ne bi morao da bude dug. Što se tiče motiva, koji god da je bio, istorijska slika kojom je iscrtano ovih par crnogorskih decenija, više je nego sablasna. Da li je razlog bila etnička mržnja ili nešto drugo? Možda želja da se doprinese ispunjenju starozavjetnog milenijumskog plana koji je diktiran iz Beograda? Ili banalna inferiornost pred zahtjevima ekstremista iz Srpske Republike, koja je tih godina svojom surovošću zaprepaštavala čitav svijet, ništa manje nego Islamska Država na Bliskom istoku danas.

Uzaludna krivična prijava

Profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović 3. maja 2012 . godine podnijeli su tužilaštvu krivičnu prijavu protiv premijera Mila Đukanovića i ostalih najodgovornijih iz vrha vlasti za ratni zločin deportacija. Takođe i protiv državnih tužilaca, od 1992. do tada, zbog toga što su nečinjenjem glavnim krivcima za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica pomogli da izbjegnu pravdu. Tužilaštvo se tim povodom nikada nije oglasilo, niti obratilo – ni podnosiocima krivične prijave ni javnosti. Niti je bilo šta preduzelo. O ovoj krivičnoj prijavi ćuti i sadašnji tužilac Ivica Stanković. Popović, Kočan i Pavlović pozvali su se, u obrazloženju krivične prijave, na svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koje su oni okarakterisali kao ,,dokaz najveće dokazne snage”. Oni su naveli Bulatovićeve riječi tokom svjedočenja na sudu da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo ,,sve znalo” o slučaju deportacije, a da je Milo Đukanović, kao tadašnji premijer, ,,najviše znao”. Popović, Kočan i Pavlović smatraju da je na osnovu te samooptužujuće izjave Bulatovića, državno tužilaštvo trebalo da optužnicu proširi i na njega i na Mila Đukanovića. Đukanović je, kako su obrazložili, od 1989. bio na najvišim državnim i političkim funkcijama u Crnoj Gori i time uticao na odugovlačenje pokretanja sudskog postupka, kao i na sudski postupak. Oni su naveli da ratni zločini ne zastarijevaju i da ne mogu biti predmet nikakve tajne međunarodne diplomatije, realpolitike i abolicija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo