Povežite se sa nama

DRUŠTVO

DEPORTOVANJE BH IZBJEGLICA DVADESET I TRI GODINE KASNIJE: Projektovani zaborav za nekažnjeni zločin

Objavljeno prije

9 godina

na

Momir-Bulatovic1

Navršile su se dvadeset i tri godine od kada se u Crnoj Gori desio nekažnjeni ratni zločin – deportovanje bosanskohercegovačkih izbjeglica. Crnogorska policija je u maju i junu 1992. nezakonito uhapsila u Herceg Novom i u još nekoliko primorskih gradova blizu sto civila, koji su u Crnoj Gori potražili spas od rata u BiH, i predala ih vojsci bosanskih Srba. Većina njih su ubrzo ubijeni, ostali su stradali u logorima, a nekolicina je preživjela mučenje. Nekima se još ne zna grob, niti gdje su ubijeni.

Ni nakon toliko vremena, u Crnoj Gori niko ni od nalogodavaca ni od izvršilaca tog ratnog zločina nije osuđen. I pored nekoliko sudskih procesa grupi optuženih visokih policijskih funkcionera i višegodišnjih apela sa raznih strana da se krivci izvedu pred lice pravde, crnogorska vlast je svih proteklih godina bila posvećena samo jednom cilju – da projektovanim kolektivnim zaboravom zataška taj zločin i tadašnje čelnike spasi od zaslužene kazne. U tome su joj svojski pomagali njeni specijalci i mediji nastojeći da laži preokrenu u istinu, da od dželata naprave mirotvorce, a od žrtava zločince.

„Ratni zločin deportacije BiH izbjeglica je najstrašniji ratni zločin u seriji zločina nad manjinama 90-ih. Ni za jedan od tih zločina nema odgovornih, iz prostog razloga što je nemoguće očekivati da zločinci procesuiraju sami sebe, pogotovo oni koji su komandno odgovorni, a komandnu odgovornost snosi vrh ondašnje tj. sadašnje vlasti koja je ostala nepromijenjena. Za ratni zločin deportacije BiH izbjeglica lanac odgovornosti ide sljedećim redosljedom: na prvom mjestu komandne odgovornosti je tadašnji i sadašnji predsjednik Vlade Milo Đukanović, jer je MUP, koji je hapsio i isporučivao izbjeglice iz BiH, paravojnim formacijama tada tzv. Republike Srpske (a ne zvaničnoj Vladi u Sarajevu) njegovo resorno ministarstvo i tako velika akcija hapšenja se nije mogla izvesti bez njegove saglasnosti i odobrenja. Poslije njega su najodgovorniji tadašnji ministar MUP-a Pavle Bulatović, te tadašnji predsjednik države Momir Bulatović. Ove činjenice su poznate svima, čak i pravnim laicima, ali u zarobljenom društvu nepostojećih institucija treba očekivati da Đukanović bude procesuiran kao najmoćniji čovjek u državi je iluzija”, kaže za Monitor Omer Šarkić, poznati bloger iz Podgorice.

Prije sedam godina u istrazi povodom ovog zločina saslušan je i Đukanović. Sudija Radomir Ivanović nije mu postavljao nikakva pitanja. Sutkinja Milenka Žižić u završnici prvostepenog postupka početkom 2011. odbila je kao „nepotreban” predlog odbrane da Đukanovića pozove kao svjedoka.

Đukanović je izjavio da su „pojedinici iz MUP-a trebali da se konsultuju šta da se radi, a ne da postupe ovako kako su postupili bez ikakvog traženja savjeta ili konsultacije sa mnom kao premijerom, sa Momirom Bulatovićem, kao šefom države ili predsjednikom Skupštine, ili na kraju sa državnim tužiocem”. Međutim, osim svjedočenja Momira Bulatovića, postoje i pisani dokazi da su se „pojedinci iz MUP-a” konsultovali sa državnim tužilaštvom. To potvrđuju dokumenti koje je Nikola Pejaković (kao ministar unutrašnjih poslova naslijedio Pavla Bulatovića) krajem 1992. i u proljeće 1993. dostavio Skupštini Crne Gore. U njima piše da se hapsilo i deportovalo „u konsultaciji sa nadležnim državnim tužilaštvom”. Tužilaštvo i sudovi na to se nisu obazirali.

,,U slučaju deportacije BiH izbjeglica niko nije snosio ni objektivnu odgovornost, naprotiv, svi iz lanca komande su zadržali svoje pozicije ili napredovali, počev od samog Đukanovića, pa nadalje”, podsjeća Šarkić.

Prekretnicu u rasvjetljavanju deportacija trebalo je da predstavlja Bulatovićevo svjedočenje pred podgoričkim Višim sudom 12. novembra 2010. Desilo se nešto sasvim drugo. Pojačana je sarajevsko-podgorička hajka na Slobodana Pejovića i one koji su stali u njegovu odbranu. Pejović, koji je u vrijeme deportacija bio policijski inspektor u Herceg Novom, prvi i jedini je iz policijske službe Crne Gore javno progovorio o zločinu i potvrdio da je to bila organizovana državna akcija, koju je naredio MUP Crne Gore.

I danas mnogi o tome ćute. Reagujući povodom godišnjice deportacija Bošnjačka stranka se, na primjer, svojski potrudila da označi ko je i zašto naložio zločin deportacija.

Advokat Velija Murić kaže za Monitor – zašto se nije pošlo od krunskog svjedoka Momira Bulatovića, koji indirektno čak ni sebe ne abolira? ,,Njegovo svjedočenje skoro da je dovoljno da povuče i svjedočenja onih drugih iz tadašnjeg državnog vrha, koji se takođe ne mogu abolirati nekog vida odgovornosti za ovaj zločin. Niko me ne može uvjeriti da depeša, koju je tada odaslao vođa pobunjenih ekstremista, Radovan Karadžić, nije bila na stolu tadašnjeg predsjednika Vlade, ministra unutrašnjih poslova i saradnika, te da je ona tek onako ‘naivno’ shvaćena”, kaže Murić.

Murić podsjeća da je Bulatović rekao da su to bili normalni tekući poslovi, a da se desila državna greška. “Prosto je nevjerovatno da se u jednom uređenom sistemu vertikalnog i horizontalnog djelovanja i odgovornosti, koji je uređen sa nivoa Vlade, a preko Ministarstva unutrašnjih poslova koje je direktno izvršilo ovaj zločin, usput ga nazvavši ‘akcijom’, ne može doći do onog malog broja najodgovornijih za mučku smrt toliko ljudi”, kaže advokat Murić.

Skupština Crne Gore, i tada joj je predsjednik bio Ranko Krivokapić, spaljivanjem je uništila dokaze o ovom zločinu. To su dokumenti MUP-a i parlament nije obavezan da ih čuva – glasilo je obrazloženje tog čina. Vlast je previdjela da ratni zločini ne zastarijevaju. I da svjedoka, uprkos režimskim pogromima, još ima. Zbog toga i danas živi nada da Crna Gora neće ostati masovna grobnica za istinu.

Velija Murić, advokat i izvršni direktor Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava
Državni zločin

– Hajka, hapšenje i deportacija izbjeglih Bošnjaka, u okviru jednog od najjezivijih državnih zločina koje je Crna Gora ikada vidjela, nedjela počinjenog nad ljudima koji su po svim međunarodnim, zvaničnim i moralnim konvencijama zaštićena kategorija, ako je vjerovati crnogorskom parlamentu, Vladi i odgovornom pravosuđu, ne zahtijeva više mnogo pažnje, ali ni pomena. Jedino što nam je ostalo nakon dvadeset i tri godine borbe je neslavni, ,,rezultat”: činjenica da je Crna Gora, umjesto da udomi ljude koji su došli da u njoj potraže spas, gazeći po Marku Miljanovom i tradicionalnim normama svoga naroda i svijeta, bez sudske odluke, ali sa državnom naredbom preko resornog ministarstva, potpuno u stilu Crvenih Kmera, selektivno hapsila, vezivala, mučila, zlostavljala i nasilno predala u smrt preko osamdeset ljudi. Isto tako, ne može se negirati da država Crna Gora, preko svoje Vlade i pravosudnih institucija, za dvadeset i tri godine nije iznašla mogućnost da odgovorne za zločin izvede pred lice pravde.

Naravno da nemuštim optuženjem i amaterski organizovanim maratonskim sudskim procesima, te konačno oslobađajućim presudama, nijesu dati nikakvi odgovori porodicama žrtava i javnosti. Nije zadovoljen ni onaj osnovni instinkt koji nas čini ljudima, a to je žeđ za istinom i pravdom. Bez dileme u ovom slučaju akter je bila država. To direktno proizilazi od javnog priznanja koje je dao Momir Bulatović, nazvavši ga „državnom greškom”. A pošto državu ne čini samo zemlja, već i ljudi, put ka odgovornom praktično je trasiran i ne bi morao da bude dug. Što se tiče motiva, koji god da je bio, istorijska slika kojom je iscrtano ovih par crnogorskih decenija, više je nego sablasna. Da li je razlog bila etnička mržnja ili nešto drugo? Možda želja da se doprinese ispunjenju starozavjetnog milenijumskog plana koji je diktiran iz Beograda? Ili banalna inferiornost pred zahtjevima ekstremista iz Srpske Republike, koja je tih godina svojom surovošću zaprepaštavala čitav svijet, ništa manje nego Islamska Država na Bliskom istoku danas.

Uzaludna krivična prijava

Profesor Milan Popović, glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik PZP-a Koča Pavlović 3. maja 2012 . godine podnijeli su tužilaštvu krivičnu prijavu protiv premijera Mila Đukanovića i ostalih najodgovornijih iz vrha vlasti za ratni zločin deportacija. Takođe i protiv državnih tužilaca, od 1992. do tada, zbog toga što su nečinjenjem glavnim krivcima za deportacije bosanskohercegovačkih izbjeglica pomogli da izbjegnu pravdu. Tužilaštvo se tim povodom nikada nije oglasilo, niti obratilo – ni podnosiocima krivične prijave ni javnosti. Niti je bilo šta preduzelo. O ovoj krivičnoj prijavi ćuti i sadašnji tužilac Ivica Stanković. Popović, Kočan i Pavlović pozvali su se, u obrazloženju krivične prijave, na svjedočenje bivšeg predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, koje su oni okarakterisali kao ,,dokaz najveće dokazne snage”. Oni su naveli Bulatovićeve riječi tokom svjedočenja na sudu da je tadašnje crnogorsko rukovodstvo ,,sve znalo” o slučaju deportacije, a da je Milo Đukanović, kao tadašnji premijer, ,,najviše znao”. Popović, Kočan i Pavlović smatraju da je na osnovu te samooptužujuće izjave Bulatovića, državno tužilaštvo trebalo da optužnicu proširi i na njega i na Mila Đukanovića. Đukanović je, kako su obrazložili, od 1989. bio na najvišim državnim i političkim funkcijama u Crnoj Gori i time uticao na odugovlačenje pokretanja sudskog postupka, kao i na sudski postupak. Oni su naveli da ratni zločini ne zastarijevaju i da ne mogu biti predmet nikakve tajne međunarodne diplomatije, realpolitike i abolicija.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

DRUŠTVO

MMF O NAJAVAMA PROGRAMA EVROPA SAD 2: Visokorizično i inflatorno

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Dok iz Vlade ponavljaju šta sve neće (zaduženja, povećanje PDV-a), nikako da saznamo šta namjeravaju uraditi kako bi, nakon obećanog povećanja minimalnih i prosječnih zarada, državne finansije ostale održive. To je razlog više da upozorenjima iz MMF-a posvetimo dužnu pažnju

 

Vladin program Evropa sad 2 i dalje je tajna. Ipak, klub onih koji upozoravaju na neželjene posljedice najavljenog povećanja zarada na račun smanjenja ili potpunog ukidanja doprinosa za penziono osiguranje, dobio je još jednog člana. Međunarodni monetarni fond (MMF).

Značajan dio nedavnog izvještaja MMF-a za Crnu Goru odnosi se na izborna obećanja pokreta Evropa sad Milojka Spajića „koja nijesu sadržana u prijedlogu budžeta za 2024. godinu ili u srednjoročnim projekcijama vlasti, uključuju i djelimično ili potpuno ukidanje penzijskih doprinosa“. Prije svega, iz MMF-a su u fokus svoje analize stavili najavljeno povećanje minimalne plate sa  sadašnjih 450 na 700 eura, i prosječne zarade  sa februarskih 820 na 1.000 eura mjesečno.

Ni analitičarima MMF-a nijesu poznati detalji „reforme“ koju Spajić i njegovi najbliži saradnici najavljuju za kraj ove ili početak naredne godine. Ali su i oni, poput većine ovdašnjih analitičara, došli do zaključka da se tajna najavljenog povećanja minimalne i prosječne zarade krije u prevođenju bruto u neto platu. Čime bi državna kasa ostala bez, još uvijek nepoznatog, dijela prihode koji je ove godine planiran na 560 miliona. „To bi dovelo do značajnog pogoršanja fiskalne pozicije (države Crne Gore – prim. Monitora)“, navodi se u Izvještaju. Uz konstataciju: „Povećanje plata takođe bi dovelo do veće inflacije“.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POLITIKA U LOKALU: Novi izbori, stari principi   

Objavljeno prije

2 dana

na

17 Maja, 2024

Objavio:

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija

 

Bliže se izbori u dvije crnogorske opštine, Budvi i Andrijevici. Izbori u Budvi održaće se 26. maja, a oni u Andrijevici  2. juna.  I bez izbora, Ulcinj je promijenio vlast. Dok u Šavniku izbori i dalje traju. Gotovo dvije godine.

Funkcionerske kampanje, prljavi obračuni na društvenim mrežama, kršenje koalicionih sporazuma, ostavke, krize, nepoštovanje ženskih kvota – samo su neki od detalja trenutne političke scene u lokalu. Sve u svemu – ništa novo. U odnosu na vrijeme DPS-a, razlika je tek – hiperpordukcija partija.

U Budvi će građani te primorske opštine moći da glasaju za devet lista. Analitičari ne očekuju da bi neka od izbornih lista sama mogla osvojiti vlast, koja će se u tom slučaju morati organizovati kroz postizborne koalicije.

Da pobjeda jedne liste ne garantuje stabilnost, u Budvi smo već imali prilike da vidimo. Iako je na prethodnim lokalnim izborima apsolutnu pobjedu u tom gradu odnio bivši Demokratski front, njihov mandat protekao je u svađama i konačnom raskolu, što je Budvu dovelo do hronične krize. Plus hapšenje bivšeg gradonačelnika Mila Božovića, koji je dugo ključna gradska pitanja rešavao iz Spuža.

Bivši DF ovog put ide u dvije kolone.  Na jednoj strani je široka koalicija nekadašnjih članica tog političkog saveza. Lista nosi naziv Za budućnost Budve – Budva otvoreni grad, a čine je – NSD, PzP, DNP, SNP, Ujedinjena Crna Gora, Prava Crna Gora, Slobodna Crna Gora i Demos.  S druge strane je Grupa građana Budva naš grad  koju predvodi aktuelni predsjednik Skupštine opštine Nikola Jovanović. Svađe dojučerašnjih saboraca, kako iz lokala izvještvaju mediji, nastavile su se u predizborno doba i pretvorile u prljavu kampanju u kojima se rivalima spočitava  seksualna orijentacija ili porijeklo.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SEZONSKI RADNICI U TURIZMU: Manjak ,,goriva” u motoru crnogorske privrede

Objavljeno prije

1 sedmica

na

10 Maja, 2024

Objavio:

Priča o hroničnom manjku radnika u turizmu zatiče nas i pred ovogodišnju sezonu. Iako crnogorska ekonomija zavisi od turističke sezone, prosječna plata u turizmu iznosi 760 eura i niža je od prosječne na državnom nivou

 

I ove, kao i svake godine, očekuje se rekordna turistička sezona. A najave protiču uz upozorenja o hroničnom nedostatku radne snage.

I dalje nema zvaničnih podataka koliko nedostaje sezonaca. Umjesto toga imamo procjene koje govore da će ih nedostajati više nego prošle godine i da ta brojka prelazi 30.000.

Iz Zavoda za zapošljavanje najavljuju da će izdati oko 20.000 radnih dozvola za strance, a očekuje se da će strancima za sezonski rad u  turizmu biti izdato oko 5.000 dozvola. Iz MUP-a stižu informacije da je ovogodišnja kvota dozvola za privremeni boravak i rad stranaca 29.000, od čega je za sezonsko zapošljavanje planirano samo 2,5 hiljada dozvola.

Tokom prošle godine izdato je 2.710 sezonskih radnih dozvola. Najviše za državljanje Srbije 1.603, BiH 283, Kosova 234, Sjeverne Makedonije 152, a ispod sto za državljanje Turske, Rusije, Albanije, Indije, Meksika, Argentine.

Iako je broj nezaposlenih u Crnoj Gori krajem aprila bio preko 36.000, dovoljan da podmiri sve potrebe za radnom snagom, podsticaji za nezaposlene da rade sezonski se nijesu bitno promijenili u odnosu na prethodnu godinu.

Posebno za mlade, Hrvatska je atraktivnija za sezonske poslove u odnosu na Crnu Goru. U 2023. godini u Hrvatskoj je izdato 1.488 dozvola za boravak i rad crnogorskim državljanima, a u prava dva mjeseca 2024. godine 194 dozvole, navodi Forbes Crna Gora.

U Hrvatskoj kuvari/ce zarađuju od 1.400 do 2.500 eura, pica i roštilj majstori zarađuju oko 1.500 eura, pomoćni radnici u kuhinji od 1.000 do 1.300 eura, sobarice 1.200 eura, a zarada konobara/ca kreće se od 1.000 eura plus bakšiš.

Većina oglasa na sajtu Zavoda za zapošljavanje Crne Gore nema u opisu visinu plate. Oglasi u kojima se zainteresovanima daje uvid u platu govore od tome da su one niže od onih u Hrvatskoj. Tako u oglasima Zavoda za zapošljavanje sobaricama se nude plate od 450 do 600 eura, kuvarima od  450, 950 i 1.200, šankerima 600, perač suđa 600, noćni recepcionar 600, pomoćni radnik u kuhinji 1.000, pomoćna kuvari/ica od 700 do 850, poslastičarka 700…

Prema podacima Monstata plate u turizmu u prvom kvartalu ove godine su iznosile 760 eura i niže su od prosječne na državnom nivou koja iznosi 821 euro. Državni službenici, na primjer, imaju veće prosječne plate od turističkih djelatnika iako crnogorska ekonomija zavisi od turizma. Prema podacima Centralne banke, prošla turistička sezona je bila rekordna, ostvaren je prihod od 1,5 milijardi eura. Ukupno učešće turizma u bruto domaćem proizvodu Crne Gore je najveće u Evropi, prošle godine je iznosilo 22 odsto. Zato, turistički poslenici i ističu da je turizam motor crnogorske privrede, koji generiše saobraćaj, trgovinu, poljopriivredu i ostale usluge.

Pored većih zarada, sezonci iz Crne Gore i regiona više idu u Hrvatsku jer tamo sezona duže traje, pa su često angažovani šest i više mjeseci. Tokom mjeseci kada se ne radi, u Hrvatskoj država ovim radnicima plaća dio plate da bi se oni i sljedeće sezone vratili. O ovoj ideji i uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu govoreno je i prethodne godine.

Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da  bi se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. Prema tom konceptu rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi dio plate preostalih šest mjeseci plaćala država. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Nade da će ovo rješenje zaživjeti tokom ove sezone izjalovile su se, a ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić najavila je da bi ovaj model mogao biti spreman za uvođenje tek sljedeće godine. Slijede analize, promjene Zakona o radu i drugih zakona, pa dokle se stigne.

Nedavno je iz Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) navedeno da je i pored rekordnih prihoda, prethodne sezone zabilježen rast troškova u dijelu zarada, nedostatka radne snage i nabavke, zbog čega poslovni rezultati nijesu bili na očekivanom nivou, ali da su turistički poslenici, uprkos svemu, zadovoljni.

Poslodavci svake godine i pored hroničnog manjka radnika apostrofiraju troškove zarada. Česta su i čuđenja kako i zašto niko neće da radi iako su plate koje oni nude ,,astronomske”. Novina je da su, uprkos svemu, zadovoljni i svojim profitom.

Zbog nemanja snijega, zimske turističke sezone skoro da nije bilo. U prvih par mjeseci zabilježena je manja posjeta nego protekle godine. Iz Ministarstva turizma tvrde da je razlog tome i veći odlazak Rusa i Ukrajinaca iz Crne Gore.

Predsjednik Odbora Udruženja za turizam i ugostiteljstvo Privredne komore (PKCG) Ranko Jovović najavaljuje da bi predstojeća ljetnja turistička sezona, prema bukingu i rezervacijama hotelskih kapaciteta, trebalo da nadmaši prošlogodišnju. Optimistična očekivanja, prema njegovim riječima, potvrđuju saobraćajne gužve i izletničke ture u predsezoni, kao i dobar buking hotelskih kapaciteta i najave za glavnu sezonu. Ova predviđana je potvrdila i dobra posjećenost za prvomajske praznike.

Da bi preduprijedili rizike, kao i protekle godine kada su na primorju pred sezonu podigli cijene usluga za 15 odsto, rast cijena ponavlja se i ove godine. Zvanični podaci govore da je u prvom kvartalu ove godine u odnosu na isti period prošle u segmentu smještaja i ishrane rast cijena bio 13,5 odsto. Kako se sezona približava rast će biti veći.

 

Šta sezonci traže

Hrvatski mediji su nedavno izvjestili da je prema podacima prikupljenim istraživanjem koje je MojPosao sproveo na temu sezonskog zapošljavanja, u kojem je učestvovalo više od 500 ispitanika, tri četvrtine Hrvata (76 odsto) je barem jednom tokom svoje karijere radilo u sezoni.

Prema istraživanju, najveće prednosti sezonskog posla su sticanje novih znanja i vještina (68 odsto ispitanika), upoznavanje novih ljudi (61 odsto). Tek na trećem mjestu je plata, koja je po pravilu osjetno viša nego u slučaju cjelogodišnjeg zaposlenja (54 odsto). Tu su još boravak na moru (45 odsto) te zanimljivost i atraktivnost posla (44 odsto), a svega šest odsto ljudi smatra da sezonski posao nema prednosti.

Kad je riječ o plati u prosjeku, očekivana mjesečna neto plata za sezonski posao iznosi 1307 eura, što je šest odsto više u odnosu na prošlu godinu.

Očekivanja govore da konobari u prosjeku očekuju mjesečnu platu od 1.408 eura, kuvari bi za svoj rad htjeli minimalno 1.482 eura, sobari mjesečno u prosjeku očekuju minimalno 1.145 eura, recepcionari smatraju da bi za svoj rad trebalo da dobiju minimalno 1.259 eura, prodavci u prosjeku očekuju platu od 1.105 eura, skladištari u sezoni očekuju 1.050 eura, a pomoćni radnik u kuhinji očekuje 1.322 eura.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo