Povežite se sa nama

HORIZONTI

DOMAĆE PRIJETNJE AMERIČKIM SANKCIJAMA: Koga će Amerikanci staviti na crnu listu

Objavljeno prije

na

Crnogorski političari se nadaju u Eskobara i Bajdena

 

Iz Sjedinjenih Američkih Država stiže sve više signala da je administracija predsjednika Džoa Bajdena aktivnija na Balkanu od prethodne postavke u Bijeloj kući. Namjera je pogurati posrnulu demokratiju i neuspješne evrointegracije u šest zemalja zapadnog dijela poluostrva i istovremeno spriječiti rastući uticaj Kine, Turske i Rusije kojima ne smetaju sve jače i korupciji sklone balkanske autokrate. U tu svrhu je najavljeno sankcionisanje onih koji opstruiraju vladavinu prava i borbu protiv korupcije.

Nedavna trodnevna posjeta Crnoj Gori Gabrijela Eskobara, novog izaslanika američkog predsjednika za Zapadni Balkan, smatra se potvrdom navedenog, ali rezultati posjete se tek trebaju očitati. Dvorski krugovi i razni politički štabovi forsiraju svoje dijametralno suprotne kuloarske priče o tome šta im je navodno Eskobar obećao oko nove Vlade, i ko će se od crnogorskih političara i kriminalaca naći na američkoj crnoj listi koja povlači i određene sankcije.

Vijesti su početkom novembra objavile, pozivajući se ne više neformalnih izvora, da State Department „razmatra da funkcionere sadašnje i bivše vlasti stavi pod sankcije zbog ugrožavanja mira i stabilnosti u regionu i povezanosti sa korupcijom“. Potpredsjednik Vlade Dritan Abazović je još tokom posjete Americi u oktobru, najavio da dolaze pozitivna iznenađenja, i politička i ekonomska, iz Amerike. Prije 8 dana je na Twitter-u izrazio zahvalnost „vlastima SAD na sankcijama koje su stavili pojedinim akterima afere (Vjetroelektrana) Možura“ i najavio da će pravda polako doći i „do naših firmi i pojedinaca“. Radi se o bivšem malteškom ministru energetike Konradu Miciju i šefu premijerovog kabineta Kitu Škembriju zbog „umiješanosti u značajnu korupciju“ kao i zbog „korišćenja političkog uticaja radi sticanja lične koriste… dodjeljivanja vladinog ugovora za gradnju elekrane u zamjenu za ugrađivanje i mito“. Dalje se navodi da su svojim djelovanjem potkopali vladavinu prava i vjeru malteške javnosti u demokratske institucije pa je Miciju, Škembriju kao i članovima njihovih porodica zabranjen ulazak u SAD.

Inače, opis koruptivnih radnji savršeno odslikava i situaciju u Crnoj Gori gdje je Konrad Mici bio glavni terenski zamajac projekta Vjetroelektrana Možura. On je putovao osam puta u Crnu Goru (na osnovu analitičkih izvještaja njegovih službenih kreditnih kartica) da bi sredio detalje posla koje su dogovorili njegov prokazani premijer Džozef Muskat sa svojim prijateljem i kolegom Milom Đukanovićem. Posao će koštati crnogorske građane 115,3 miliona eura vladinih subvencija kineskom investitoru (koji je po Đukanoviću investitor iz EU). U poslu je posredovao i Jorgen Fenek (glavnooptuženi za ubistvo malteške novinarke Dafne Galizije koja je istraživala pomenuti projekat) koji je preko svoje firme u Dubaiju pravio duple transakcije i pomogao pokrivanje raznih „ugradnji“ u poslu sa obje strane, koje su koštale malteške građane najmanje desetak miliona eura. Muskat i Đukanović su negirali da imaju ikakve veze sa korupcijom i da ne znaju ništa o tome.

Ministar ekonomskog razvoja Jakov Milatović je početkom decembra izjavio, odgovarajući na kritike predsjednika Mila Đukanovića na rad Vlade, da je Đukanović „pod nekom tenzijom i zbog ove američke crne liste koja je već zaživjela i u narednim danima će tek da zaživi“. Nezvanično, nekoliko ministara tvrdi da im je Eskobar „obećao“ da će njihova Vlada trajati do kraja mandata a i duže, i da će se Amerikanci pobrinuti da Đukanović i DPS nestanu.

Istovremeno, osobe sa Đukanovićevog dvora tvrde da se na udaru sankcija neće naći oni i njihov šef nego ministri iz nove vlasti kao i lideri Demokratskog fronta, te da im je Escobar  „čvrsto obećao“ da će biti nova Vlada koju će oni kontrolisati.

Američko Ministarstvo finansija (Treasury) je objavilo nova proskribovana imena iz regiona. Tako su se 8. decembra na listi našli kosovski i srbijanski državljani Zvonko Veselinović i Milan Radoičić (koje kosovske vlasti sumnjiče za organizaciju ubistva kosovskog političara Olivera Ivanovića) zajedno sa članovima njihove međunarodne kriminalne grupe uključujući i 24 firme pod njihovom kontrolom na teritorijama Kosova, Srbije, Hrvatske i Bugarske. Tvrdi se da je „Veselinovićeva organizovana kriminalna grupa umiješana u masovno podmićivanje kosovskog i srbijanskih bezbjedonosnih zvaničnika koji su omogućili grupi nezakoniti šverc roba, novca, narkotika i oružja između Kosova i Srbije“. Dalje se navodi da su Veselinović i njegov brat Žarko imali dogovore sa političarima (ne navode se imena) da im pomognu pobjedu na izborima i finansiraju kandidate sa velikim sumama novca. Zauzvrat, ovi političari bi Veselinovićima dali kontrolu nad određenim oblastima za njihovo kriminalno poslovanje i najbolje ugovore o izgradnji infrastrukture.

Milan Radoičić je potpredsjednik Srpske liste na Kosovu (produžena ruka vladajuće Srpske napredne stranke u Srbiji), koja je apsolutni pobjednik izbora u srpskim sredinama sa preko 98 posto glasova na kojima bi im pozavidio i sjevernokorejski „dragi vođa“ Kim Džong Un. Obojica su prijatelji i poslovni partneri vladarske porodice u Srbiji i njihovih prijatelja iz doskoro vladajućih prištinskih struktura proizašlih iz Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Mnogi tvrde da su i u odličnim poslovnim i privatnim odnosima sa vrhom Demokratske partije socijalista (DPS). Po objavi imena, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je izjavio da Zvonko Veselinović ni dinar nije dao SNS-u i dodao da će ukoliko se pojave ozbiljne optužbe na račun Veselinovića državni organi raditi svoj posao. Američke vlasti su naredile zamrzavanje imovine proskribovanih u SAD-u, zabranile ulazak u zemlju i zabranile američkim građanima i firmama da posluju sa njima.

U maju ove godine na crnu listu je stavljen i bivši albanski premijer i lider Demokratske partije Sali Beriša takođe zbog „značajne korupcije“. Američke vlasti su uvele i zabranu izdavanja viza jednom broju albanskih sadašnjih i bivših sudija zbog veza sa kriminalom i koruptivnim radnjama.

Neki u regionu dovode u pitanje učinkovitost ovakve vrste američkog pritiska. Još je administracija  Džordža Buša Mlađeg 2002. godine počela uvoditi sankcije određenom broju osoba iz OVK i Albanske nacionalne armije (ANA) zbog izazivanja pobune i ratnog sukoba u Sjevernoj Makedoniji. Na listu je završio i Ali Ahmeti, lider pobunjenika u Makedoniji. Crna lista ga nije spriječila da kasnije postane potpredsjednik makedonske Vlade kao ni osobe iz OVK da kasnije postanu članovi kosovskog parlamenta i gradonačelnici kosovskih opština.

Možda najpoznatiji slučaj sa američke crne liste je onaj Nasera Keljmendija, kosovskog biznismena, narko bosa, pomagača vladajućih garnitura u Bosni (SDA Bakira Izetbegovića), Crnoj Gori (DPS Mila Đukanovića) i Kosova. Keljmendi je poznat i po vezama sa BiH tajkunom Fahrudinom Radončićem, takođe bliskim Đukanoviću. Barak Obama je juna 2012. godine potpisao ukaz kojim se Keljmendi označava narko-baronom čija djelatnost je opasna po američke nacionalne interese. Američki Ured za borbu protiv narkotika (DEA) je pokrenuo udar na njegovu narko mrežu koja je primorala bosansku, crnogorsku i kosovsku vlast da ga prestanu štititi, makar za neko vrijeme. Na kraju je osuđen na Kosovu na 6 godina zatvora zbog trgovine narkoticima dok je oslobođen svih drugih optužbi za kriminalno udruživanje, organizaciju ubistava i reketiranje. Bosanske vlasti su odustale od svih optužbi na njegov račun a prijateljstvo sa kontroverznim i često optuživanim za kriminal bosanskim državnim tužiteljem Olegom Čavkom mu je svakako išlo u prilog. Keljmendi je kaznu odslužio i sada slobodno šparta regionom dok su njegove firme u Bosni, Crnoj Gori i Kosovu i dalje pod američkim sankcijama.

Na međunarodnom planu je prošle godine je američka administracija stavila predsjednika Venecuele Nikolasa Madura i još 14 zvaničniku na istu listu kao i Keljmendija – označenih narko-barona (SDN kingpin list) čije djelovanje je direktno upereno protiv američkih nacionalnih interesa. Na listu je prvi dospio 2017. godine raniji potpredsjednik Venecuele Tarek el-Aisani. Aisani se slovi kao prijatelj poslovno-političkih krugova na zapadnom Balkanu kojima je, po nezvaničnim tvdnjama nekoliko zapadnih diplomata, pomogao u veletrgovinskim nabavkama kokaina nakon što je mirovni sporazum vlade Kolumbije i komunističke gerile FARC doveo do obustave isporuka kojima je kolumbijska komunistička gerila finansirala građanski rat. Za sada se Maduro uspješno nosi sa američkim sankcijama i pokušajima svrgavanja narko-komunističkog režima u Karakasu koji uživa podršku Kremlja.

Američke sankcije uperene protiv određenih turskih državnih funkcionera zbog zatvaranja američkog protestanstskog sveštenika Endru Bransona su urodile plodom. Nakon oslobađanja Bransona iz zatvora sankcije su uklonjene.

Crnogorskim građanima ostaje da se u narednoj godini nadaju pozitivnim vijestima iz Amerike, i političkim i ekonomskim.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

HORIZONTI

NOVE EKSKALACIJE – PUTIN MILOŠEVIĆEVIM STOPAMA: Narodni referendumi za „narodne republike“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom

 

Prošlog petka su počeli dugonajavljivani referendumi u tzv. „narodnim republikama“ Donjetsku i Luhansku (DNR i LNR) koje je pred početak agresije Rusija priznala kao „suverene i nezavisne države“. Referendumi su organizovani i na okupiranim djelovima Hersonske i Zaporoške oblasti. Narod je dobio šansu da se „slobodno i transparentno“ izjasni da li želi da se priključi Rusiji „jer je to ionako ruska zemlja“− kako ruski zvaničnici ponavljaju već neko vrijeme.

Referendumi su uglavnom sprovedeni transparentno –  vidi se kako se glasa, tj. kako se mora glasati. Na snimcima društvenih mreža mnoga glasačka mjesta nisu imala zastore za tajno glasanje, a babuške koje su dovedene pred glasačke kutije su morale „trasparentno“ pred članovima komisija zaokružiti „da“ prije ubacivanja listića. Na drugim snimcima su se vidjeli kako članovi komisija obilaze kuće i stanove u pratnji teško naoružanih vojnika i skupljaju glasove za „pripajanje“. Mnogi prestrašeni stanovnici su kasnije izjavljivali na društvenim mrežama da su morali glasati „da“ ispred uperenih cijevi automatskog oružja. Glasanje je trajalo od 23. do 27. septembra a dobri rezultati uz tako transparentnu pripremu nisu izostali.

Po podacima ruskih organa zaduženih za sprovođenje referenduma u DNR je izašlo čak 97,51 odsto dok je za priključenje Rusiji glasalo 99,23 odsto. Referendum je organizovan na 60 odsto teritorije koja se trenutno nalazi pod ruskom okupacijom. U LNR je navodno izašlo 92,6 odsto upisanih dok je „da“ glasalo 98,42 odsto. Oko 95% Luhanske oblasti drži ruska armija. U Zaporoškoj oblasti (čijih je 73 odsto pod okupacijom) glasalo je 85,4 odsto upisanih a za prisajedinjenje je bilo 93,11 odsto. Glavni grad Zaporoške oblasti − Zaporožje se nalazi na slobodnoj teritoriji Ukrajine i preko 60 odsto stanovništva oblasti živi na djelovima koji su pod kontrolom ukrajinske vojske. U Hersonskoj oblasti je navodno izašlo 76,86 odsto upisanih a „da“ je zaokružilo 87,05 odsto. Referendum je organizovan i u Rusiji gdje žive mnoge izbjeglice ili nasilno raseljeni.

Rezultat u Donjetsku sa 99,23 odsto „da“ je najbliži Hitlerovom referendumu o pripajanju Austrije koji je on organizovao mjesec dana nakon okupacije zemlje. Na plebescitu koji su nacisti priredili 10. aprila 1938. izašlo je 99,71 odsto upisanih a za anšlus je glasalo 99,73 odsto. „Narodne republike“ Donjetsk i Luhansk su imale iskustvo od ranije. U 2014. godini organizovana su izjašnjavanje o odvajanju od Ukrajine na teritorijama koje je ruska armija tada zauzela. U DPR je za odvajanje bilo 89,7 odsto a u LPR 96,2 odsto.

Referendumski listići za „narodne republike“ štampani su samo na ruskom dok su za druge dvije oblasti štampane i na ukrajinskom. Referendum je trebao i da se održi na dijelu okupirane Harkivske oblasti (oko 25 odsto teritorije) ali je uspješna ukrajinska kontraofanziva pokvarila planove.

Putinovi referendumi izuzetno podsjećaju na dešavanja u bivšoj Jugoslaviji 90-ih i na referendume koje je Miloševićeva vlast organizovala na osvojenim ili zaposjednutim teritorijama. Tako je u tzv. Krajini u Hrvatskoj organizovan referendum 12. maja 1991. gdje je navodno izašlo preko 95 odsto upisanih a za odvajanje od Hrvatske, tj. „za prisajedinjenje Republici Srbiji i ostanak u Jugoslaviji“ je glasalo preko 90 odsto izašlih. Tzv. Skuština Krajine je kasnije donijela odluku da je „Krajina sastavni dio Srbije“. U novembru 1991. predstavnici Srpske demokratske stranke (SDS) Radovana Karadžića u BiH su takođe organizovali referendum za ostanak BiH Srba u Jugoslaviji sa rezultatom od 98 odsto. Ubrzo nakon toga došlo je do rata i stvaranja Republike Srpske. Tokom rata Karadžić i njegovi su organizovali još dva „narodna izjašnjavanja“ – u maju 1993. je odbačen Vens-Ovenov mirovni plan sa 96 odsto protiv dok je u avgustu 1994. odbačen mirovni plan međunarodne Kontakt grupe za okončanje rata sa rezultatom od 97 odsto. U Crnoj Gori je Demokratska partija socijalista  pod dirigentskom palicom Beograda organizovala referendum 1. marta 1992. godine. Prije toga u januaru 1989. god. je srpska obavještajna služba zajedno sa vojnom Kontrabavještajnom službom (KOS) organizovala „događanje naroda“ i prevrat u komunističkoj partiji zahvaljujući kome je Slobodan Milošević instalirao svoje marionete u Crnoj Gori − Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića. U referendumu, od čije objave do održavanja je prošlo svega sedam dana,  isporučeni su dobri rezultati Miloševiću – 95,96 odsto je „glasalo“ da „Crna Gora kao suverena republika u Jugoslaviji nastavi da živi u zajedničkoj državi – Jugoslaviji, potpuno ravnopravno sa drugim republikama koje to budu željele“. Prijavljena je izlaznost od 66,04 odsto uz brojne neregularnosti i mogućnosti, kao i u Donbasu, da jedna osoba glasa za ostale članove porodice i susjede u zgradi.

Ono što Milošević nije nikada učinio je bilo zvanično anektiranje okupiranih teritorija u BiH i Hrvatskoj i njihovo pripajanje Srbiji. Na dan kada ovaj broj izlazi u štampu ruski predsjednik Vladimir Putin treba  i formalno potpisati dekret kojima će se formalizirati aneksija ukrajinskih teritorija.

Inkorporiranjem teritorija u sastav Ruske Federacije Putin i njegova vrhuška značajno podižu uloge u dosadašnjem ratu. Da megalomaniji i mitomaniji ne fali elana pokazao je govor od 9. juna kada je proslavljana 350. godišnjica rođenja ruskog cara Petra Velikog. Putin je naglasio da je zemlja koja je u Velikom sjevernom ratu osvojena u ratu protiv Švedske zapravo zemlja koja je vraćena Rusiji. Putin je uporedio izazove Rusije u doba Petra Velikog sa sadašnjim izazovima.

Jastrebovi oko Putina, pogotovo zamjenog predsjednika Savjeta za bezbjednost federacije Dmitrij Medvedev često prijete da će Rusija posegnuti i za nuklearnim oružjem u odbrani svoje teritorije uključujući i one koje je okupirala u Ukrajini 2014. i sada. Glavni kremaljski televizijski propagandisti već preko dva mjeseca zveckaju i prizivaju upotrebu nuklearnog oružja a sam Putin je rekao da „ne blefira“ kad o tome priča. Aktiviranje priče o nuklearnom oružju mnogi na Zapadu vide kao znak nemoći Rusije i rastuće frustracije zbog teških gubitaka i poraza ruskih elitnih jedinica u Ukrajini. Sve više ruskih nacionalista je nezadovoljno Putinom ali je za sada gro kritika usmjeren na nekompetentne generale.

Da histeriji nema kraja pokazala je emisija Olge Skabejeve 20. septembra kada je ugostila poslanika Dume i umirovljenog generala Andreva Guruleva. Poslanik parlamenta je odbacio nuklearno bombardovanje Ukrajine „jer i dalje treba da živimo tamo“ i dodao je ,,zašto bi bacili bombu na Ukrajinu ili Njemačku kad imamo Britaniju – korjen svih zala?“ Skabajeva je odgovorila da je to trebalo učiniti na dan sahrane Kraljice Elizabete II jer su „svi glavni ljudi bili u Britaniji, da mi Bog oprosti“.

Kad je u pitanju božanski oprost nedavno se glasnuo i Putinov kolega iz KGB-a Kiril Gunđajev – sa pozicije Patrijarha moskovskog i cijele Rusije. U besjedi Kiril je objasnio da „ako u vršenju (vojne) dužnosti (u Ukrajini) neko pogine, onda je taj van svake sumnje učinio akt vlastitog žrtvovanja… i zato kažemo da njegova žrtva čisti sve grijehe koje je ta osoba počinila“.

Međutim, ima puno Rusa kojima se ne sviđa ideja o odlasku u nebo prečicom tako što će poginuti za Putina i njegove oligarhe. Dosadašnji proces mobilizacije najavljenih 300 hiljada rezervista ide veoma haotično i izaziva  bijes ruskih ultranacionalista i televizijskih propagandista. Iako je Putin najavio da će određene profesije, hranioci porodica i studenti biti izuzeti zajedno sa svima koji nisu služili vojsku, na terenu mnogi ruski mediji izvještavaju potpuno drugu situaciju. Mobiliziraju se i šalju u regrutne centre osobe koje nikada nisu služile vojsku, invalidi, bolesni, osobe u 50-im i 60-im godinama, studenti i nesrazmjeran broj pripadnika nacionalnih i rasnih manjina  koje su i do sada najviše krvarile za megalomanske ciljeve Kremlja. Nije prošlo ni sedmica od obuke a neke jedinice rezervista su već poslate na front u Ukrajinu sa neispravnim oklopnim naoružanjem, zarđalim kalašnjikovima i starim puškama mozin-nagant koje datiraju još iz vremena prije Prvog svjetskog rata.

Sa druge strane najava Kremlja o mobilizaciji je izazvala masovni bijeg vojnih obveznika i rezervista van granica Rusije kao što su i nekada Miloševićeve i Đukanovićeve ratne mobilizacije izazvale egzodus ovdašnjih vojno sposobnih muškaraca. Za ulazak u Gruziju se čeka u kolonama dugačkim preko 15 kilometara i do 48 sati. Masovno se bježi i u Kazahstan, Tursku, Srbiju i Crnu Goru. Ruski opozicioni medij Meduza izvještava da je do sada preko 260 hiljada vojno sposobnih napustilo zemlju. Stigla je i najava da će ruske regrutacione vlasti postaviti kontrolni punkt na gruzijskoj granici. Demostrantima protiv mobilizacije koje je policija uhapsila po većim ruskim gradovima uručuju se pozivi za vojsku u samim policijskim stanicama i odmah se šalju u regrutne centre.

Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

KREMLJ KLIZI U TOTALITARIZAM: Putinova mobilizacija i zveckanje nuklearnim naoružanjem

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok zvanična Moskva sve glasnije prijeti atomskim oružjem, većina analitičara ne vjeruje da će započeta mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji

 

U srijedu ujutro Kremlj je pustio unaprijed snimljenu televizijsku poruku ruskog predsjednika Vladimira Putina čija objava se očekivala već u utorak. Putin je objasnio da se obraća zbog toka „specijalne vojne operacije“ u cilju oslobađanja Donbasa od „neonacističkog režima koji je 2014. zgrabio vlast u Ukrajini nakon oružanog državnog udara“.

Kremaljski car se obratio i „braći i sestrama u Donjeckoj i Luhanskoj narodnoj republici, Hersonskoj i Zaporoškoj oblasti i drugim krajevima koji su oslobođeni od neonacističkog režima“. Optužio je Zapad da je kriv za sve i da je gurnuo Ukrajince u rat protiv Rusije još 2014. koristeći ih kao „topovsko meso“. U svom govoru riječ neonacisti ili nacisti Putin je upotrijebio ravno 10 puta i opisivao zločine genocida i sva druga varvarstva koji su prema „oslobođenom narodu“ sprovodili grozni Ukrajinci. U istom govoru ruski predsjednik priznao je da njegova akcija „oslobađanja“ ne ide baš po planu jer su se branitelji dobro ukopali i utvrdili pa bi „direktni napad protiv njih doveo do velikih gubitaka“. Zato njegove trupe idu „korak po korak u oslobađanju Donbasa“ i „pomažu narodu koje je Kijevski režim pretvorio u taoce i ljudske štitove.“

Drugi razlog zbog kojeg se njegova „oslobodilačka“ akcija na teritoriji zapadnog susjeda ne odvija po planu je zbog toga što Zapad pumpa moderno oružje Ukrajini, šalje strane plaćenike i nacionaliste koje obučavaju i kojima naređuju zapadni savjetnici pa je stoga neophodna „djelimična mobilizacija“ u Rusiji. Zbog ugroženosti Majke Domovine.

Putin je uz to, ne trepnuvši, izjavio da „Vašington, London i Brisel javno ohrabruju Kijev da neprijateljstva prenese na našu teritoriju“ i da su navodno „neki visoki predstavnici NATO zemalja davali izjavi o mogućnosti i prihvatljivosti upotrebe“ nuklearnog oružja protiv Rusije. Stoga je Putin objasnio da Rusija ima isto takvo ili bolje oružje od NATO-a i da će ga upotrijebiti ako se osjeti ugroženom. Naglašavajući  da njegove riječi „nisu blef“.

Takođe je definisao šta će podrazumijevati pod odbranom ruske „teritorije“. Naime parlamenti „narodnih republika“ i drugih „oslobođenih krajeva“ su se obratili Moskvi „za podršku“ kako bi organizovali referendume o priključenju Rusiji, a imperator je obećao učiniti „sve što treba da se stvore bezbjedni uslovi kako bi narod mogao izraziti svoju volju na ovim referendumima“. Moskva će, potom, „podržati izbor“ većine stanovnika Donjetska, Luhanska, Zaporoške i Hersonske oblasti.

Francuski predsjednik Emanuel Makron je rusku objavu o referendumima nazvao „parodijom“ i dodao „kad ideja o referendumu u Donbasu ne bi bila tako tragična bila bi zabavna“. Većina analitičara i zapadnih medija smatra da je obraćanje Putina prevashodno usmjereno na domaću javnost usljed dosadašnjih teških neuspjeha i blamaže koju su pokazale njegove elitne jedinice na ratištu.

Holandski premijer Mark Rute je okarakterisao planove za referendume i mobilizaciju kao „znak panike“ dok je američki predsjednik Džozef Bajden Putinove prijetnje nuklearnim raketama osudio rekavši da „nuklearni rat ne može imati pobjednike“ i da „niko drugi nije tražio konflikt (u Ukrajini) do Rusija“.

U međuvremenu se oglasio i ruski ministar odbrane Sergej Šojgu rekavši da rat ide dobro i po planu, da će 300.000 rezervista biti pozvano pošto je došlo do „pregrupisavanja“ ruskih trupa na istoku Ukrajine. Pregrupisavanje, tako ruska komanda naziva vojni debakl elitne Prve gardijske tenkovske armije u Harkovskoj oblasti.

Šojgu je iznio podatke o dosadašnjim gubicima, u koje ni većina običnih Rusa ne vjeruje, rekavši da je Rusija izgubila 5.937 a Ukrajina 61.207 vojnika. Dodao je da je i 49.368 ukrajinskih vojnika ranjeno te da je pola ukrajinske armije izbačeno iz stroja. I da je likvidirano i 2.000 „stranih plaćenika“.

Inače, Putinovi glavni tv propagandisti Vladimir Solovjev, Margarita Simonijan i Olga Skabejeva su u danima koji su prethodili Putinovoj objavi referenduma i opšte mobilizacije krenuli u kampanju da objasne stanovništvu kako u Ukrajini najmanje ratuju Ukrajinci, već da su tamo „NATO strani plaćenici“ koji su zaslužni za vojne uspjehe Ukrajinaca. Poslanik Dume Oleg Matvejčev je 16. septembra na jednom tv nastupu objasnio kako su „Amerikanci priznali da se zapravo oni bore“ u oblastima koje je ukrajinska vojska nedavno oslobodila na istoku, da narod treba da shvati da „ovaj rat nije protiv Ukrajine“ i da nema uopšte Ukrajinaca u gradovima oko Harkova. Matvejčev je rekao da su tamo „Britanci i neke crnčuge koje govore engleski i komanduju trupama na engleskom… tamo se bore NATO jedinice sa NATO oružjem“.

Na jednom od snimaka prikazan je čitavom svijetu poznat vojni analatičar američke televizije MSNBC Malkolm Nens koji je krajem aprila otišao da kao dobrovoljac brani Ukrajinu i koji je do sada objavio bezbroj tvitova i snimaka sa ratišta. Samo dan ranije Vladimir Solovjev je na ruskoj televiziji pozvao na stvaranje internacionalnih brigada po uzoru na Španski građanski rat koji bi trebao da okupi ljude iz Afrike, Venecuele, Nikarakve, Irana i Sjeverne Koreje koji žele da se bore na ruskoj strani. Solovjev je priznao da u Korpusu Donjetske Republike već sada bore „neki Srbi“ i da „našu srpsku braću ne trebamo sputavati da dođu“.

Nedavno je glavni od „srpske braće“ sa lijeve obale Drine Milorad Dodik posjetio Kremlj nakon što je prije odlaska u izjavi za rusku agenciju TASS javno podržao agresiju na Ukrajinu. U razgovoru je Putin poželio uspjeh Dodiku na predstojećim izborima u BiH gdje se opet kandidovao za predsjednika Republike Srpske i izrazio nadu da će jačati „patriotske snage“ u tom entitetu.

S druge strane u Rusiji nema milosti za „nepatriotske snage“ ili „ološ i izdajnike“ kako je diktator direktno nazvao protivnike njegove „oslobodilačke“ misije u Ukrajini. Prije nekoliko dana drugostepeni sud u Moskvi je opravosnažio zatvorsku kaznu bivšem moskovskom odborniku Alekseju Gorinovu zbog „svjesnog širenja lažnih informacija i diskreditacije Oružanih snaga“. Gorinov je uhapšen u junu nakon što je nazvao Rusiju „fašističkom državom“ zbog namjere da pokori Ukrajinu. Na razmatranju žalbe Gorinov je održao kratki emotivni govor optuživši Moskvu za „razaranja kakva nisu viđena od kraja Drugog svjetskog rata, desetine hiljada mrtvih i ranjenih na obje strane, milioni izbjeglih dok svakodnevno slušamo priče da je ovo rat za mir“.

Nakon Putinove najave mobilizacije i referenduma došlo je do demonstracija u mnogim gradovima Rusije i do sada je, prema dostupnim podacima, policija uhapsila preko 1.300 osoba. Istovremeno su rasprodate sve karte iz Moskve prema destinacijama u koje se može putovati bez vize, prevashodno, Istanbul, Dubaji, Beograd i Kazahstan sa cijenama karata koje su, zbog silne potražnje, skočile i do 10 puta.

I Crna Gora bilježi povećani priliv „turista“ iz Rusije od početka septembra kada su, nakon ruskog vojnog poraza kod Harkova, počele špekulacije na društvenim mrežama da će doći do mobilizacije rezervista. Državna Duma je uvela po hitnom postupku izmjene Krivičnog zakonika kojima se drastično povećavaju zatvorske kazne za izbjegavanje mobilizacije, dezerterstvo, čak i predaju neprijatelju. Tako se za predaju može dobiti i do 10 godina zatvora.

Mobilizacija će se, ipak, sprovoditi selektivno, pa je Putin ostavio mogućnost izuzetaka, pogotovo kada su u pitanju djeca njegovih ljudi. Prenkeri su prije dva dana pozvali Nikolaja Peskova, sina Putinovog glasnogovornika Dmitrija, predstavljajući se kao osobe iz Vojnog odsjeka. Na snimku objavljenom na Twitter-u, Peskovu kažu da se ujutro idućeg dana javi u 10 sati radi mobilizacije. Nikolaj odgovara da je njegovo ime Peskov i da ako oni to ne razumiju može taj problem (pokušaj mobilizacije) iznijeti na drugoj ravni. Kada ga na kraju prenkeri pitaju da li ga mogu upisati kao dobrovoljca, Peskov odgovara „naravno da ne“. Nikolaj Peskov ima istoriju nasilničkog ponašanja, za šta je osuđen u Velikoj Britaniji gdje se školovao i poznat je po raskalašnom životu  i neumjerenom trošenju.

Većina analitičara ne vjeruje da će mobilizacija riješiti probleme ruske armije u doglednoj budućnosti pošto, osim Ukrajine, Rusija ima sve veći problem i u centralnoj Aziji.

Nakon što je prije desetak dana ponovo došlo do sukoba između Jermenije i Azerbejdžana, Jermenija je aktivirala član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), kojim se predviđa vojna pomoć država članica u slučaju napada na jednu od njih. CSTO čine Rusija, Bjelorusija, Jermenija, Kazahstan, Tadžikistan i Kirgistan. Mehanizam je zadnji put korišten zimus, tokom nemira u Kazahstanu kada je državna vlast uputila poziv za vojnu pomoć zbog rušilačkih nemira. Ovaj put Rusija je spustila loptu i umjesto vojne pomoći odlučila poslati „misiju za utvrđivanje činjenica na terenu“ što je mnoge Jermene uvjerilo da od Rusije ne očekuju puno.

I Tadžikistan i Kirgistan su ušli u otvoreni ratni sukob zadnjih dana zbog dugotrajnih sporova oko granične linije i vodenih resursa u pretežno besplodnim oblastima. Prethodno je najveći broj ruskih vojnika stacioniranih u Tadžikistanu prebačen na ukrajinsko ratište. Plan da se smanji ruski mirovni kontigent u Nagorno-Karabahu, etničkoj jermenskoj enklavi u Azerbejdžanu, obustavljen je zbog trenutne situacije na granici Jermenije i Azerbejdžana.

Referendumi u „oslobođenim oblastima Ukrajine“ treba da se održe od 23. do 27. septembra nakon čega će ta teritorija, prema mišljenju organizatora referenduma, postao dio Ruske Federacije. Ona će onda imati „sva prava da brani otadžbinu“ kako najavljuju ruski šešelji. Ukrajina je, s druge strane, poručila da ruska aneksija neće ništa promijeniti i da će se Ukrajinci boriti do oslobođenja i protjerivanja ruskog okupatora sa svih zauzetih teritorija, uključujući i Krim. Rat se nastavlja.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

UKRAJINSKA KONTRAOFANZIVA: Ruši se mit o snazi ruske armije – nacionalisti krive Putina

Objavljeno prije

na

Objavio:

Najavljivana ofanziva ka jugu bila je velika „maskirovka“. Ruski komandanti su se upecali i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta. Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, 1GTA je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarna pesnica u slučaju rata sa NATO

 

Ljetošnja serija ruskih ofanziva na slobodne djelove Donbasa i Harkovske oblasti je za mnoge Ukrajince djelovala deprimirajuće. U teškim višenedjeljnim borbama ruska armija i njene plaćeničke formacije su polako ali sigurno zauzimale grad za gradom koristeći veliku nadmoć u ljudstvu i tehnici. Rusija je na kraju slavodobitno izjavila da je „oslobodila“ čitavu Luhansku oblast koju je pred početak rata priznala kao „suverenu i nezavisnu državu“ i objavila da se dejstva nastavljaju prema dijelu Donjetske oblasti koja je još pod ukrajinskom kontrolom.

Ukrajinci su, po vlastitom priznanju, gubili dnevno između 100 i 200 vojnika sa još tri puta toliko ranjenih. Pojavio se i jezivi snimak kastriranja ukrajinskog zarobljenika od strane ruskih vojnika koji je postao viralan na ruskim društvenim mrežama i izazvao opšte zgražavanje i bijes širom planete. S druge strane, rusko napredovanje je odavno izgubilo odlike blitzkrieg-a i svelo se na maltene poziciono rovovsko ratovanje. Ruska vojna mašinerija se na kraju zamorila usljed velikih gubitaka, lošeg morala i uništenja mnogih skladišta municije raketnim sistemima HIMARS koje su Amerikanci isporučili Ukrajini. Zbog uništenja skladišta u pozadini, ruske linije snabdijevanja su postale fragmentirane i duže. Istovremeno je ukrajinska strana dugo najavljivala ofanzivu na jugu prema Hersonu i gominje trupa. Ukrajinci su napravili male pomake na frontu i otežali snabdijevanje ruske armije u Hersonu porušivši ili onesposobivši dva glavna mosta preko rijeke Dnjepar. Istovremeno je došlo do velike čistke i lova na ruske krtice u tradicionalno korumpiranoj službi bezbjednosti (SBU) i ograničen je medijski pristup linijama fronta. Na kraju je ispalo da je najavljivana ofanziva ka jugu bila velika „maskirovka“ i da su se ruski komandanti upecali na udicu i prebacili znatna pojačanja na toj liniji kontakta.

Ukrajinski kontranapad je snažno krenuo iz pravca Harkiva, drugog po veličini grada u zemlji. Sva silina udara se sručila na elitnu Prvu gardijsku tenkovsku armiju (1GTA) koja se ubrzo počela raspadati i povlačiti u rasulu. Po izvještajima britanskog Ministarstva odbrane, ta armija je formacijski bila zadužena za odbranu Moskve i bila je predviđena kao udarnu pesnica u slučaju rata sa NATO paktom. Prva gardijska tenkovska armija je početkom rata bila zadužena za osvajanje Černihiva ali su joj ukrajinski branitelji nanijeli teške gubitke i kasnije je povučena sa tog dijela ratišta nakon što je propalo munjevito osvajanje Kijeva i instaliranje marionetskog režima. Po izvještajima zapadnih službi, u trenutku početka ofanzive 1GTA se nalazila u prilično lošem stanju i nepopunjenosti usljed ranijih gubitaka.

Ukrajinska vojska je oslobodila Balakleju (25.000 stanovnika) i strateški važan Izijum (50.000) koji je bio baza sjevernih kliješta kojima je trebao biti opkoljen slobodni dio Donbasa i uništene tamošnje elitne ukrajinske Združene operativne snage (JFO). Ubrzo su oslobođeni gradovi Volčansk (na samoj granici) i Kupijansk u kom su ruski vojnici pri povlačenju ostavili veliku količinu municije i tehnike.  Ukrajinska armija je takođe opet prodrla u Luhansku oblast. Kupijansk je nakon njegovog zauzeća 5. jula tada posjetio Andrej Turčak i ushićeno izjavio da „Rusija ovdje ostaje zauvijek i nikada neće otići“. Turčak je senator iz Pskovske oblasti i generalni sekretar vladajuće Jedinstvene Rusije ruskog predsjednika Vladimira Putina. Turčak je inače najeksponiranija figura Moskve na teritorijama koje je Rusija okupirala od 24. februara.

Portparol ruskog Ministarstva odbrane general-poručnik Igor Konašenkov je pokušao relativizirati situaciju i objasnio da je došlo do „pregrupisanja“ vojnih snaga kako bi se „fokusirali na napore u Donbasu“. Konašenkov je dalje objasnio kako je pri planiranom povlačenju ruska armija nanijela velike gubitke Ukrajincima i stranim plaćenicima bez snimaka kojima bi potkrijepio svoje tvrdnje. Na internetu se mogu vidjeti brojni snimci uništene ili zarobljene ruske tehnike. Analitički vojni portal Oryx objavio 14. septembra sa fotografijama da je u posljednjih sedam dana kontranapada vizuelno potvrđeno uništenje 101 ruskog tenka, ne računajući druga brojna oklopna vozila. Oryx do sada ima najbolji pregled ratnih gubitaka u tehnici i ruske i ukrajinske strane izvještavajući samo ono što se može vizuelno ili iz zvaničnih priznanja potvrditi kao gubitak.

Konašenkove izjave su izazvale bijes i ruskih nacionalista i vojnih blogera koji su razočarani dosadašnjim traljavim vođenjem rata i koji traže agresivnije i odlučnije korake Kremlja. Čak se čulo i nekoliko glasova protiv samog kremaljskog imperatora. Sedam odbornika Sankt Petersburške opštine Smoljni je poslalo javni apel ruskoj Dumi da optuži predsjednika Putina za „veleizdaju“ zbog odluke da pokrene invaziju na Ukrajinu. Narednog dana su morali da se jave policiji radi davanja izjava. Većina drugih se uzdržava od kritike Putina i za sada usmjerava bijes na ruske generale. Jedan od glavnih kremaljskih propagandista Vladimir Solovjev je javno pozvao na pogubljenje ruskih komandanata koji su krivi za ovakav razvoj situacije na terenu. Da je stvari idu loše po Kremlj vidi se i po dokumentu ruskog Ministarstva finansija, koji je objavio odbjegli ruski tajkun i neprijatelj Kremlja Mihail Hodorkovski. Naime, u dokumentu stoji da je porodicama poginulih vojnika do 28. avgusta isplaćeno 361.4 milijarde rublji. Za svakog poginulog vojnika država plaća 7.4 miliona rublji (nepunih 125.000 eura) što znači da je do sada poginulo 48.759 vojnika ne računajući vojnike tzv. Luhanske i Donjetske „narodne republike“ i plaćenike Wagnera i drugih paravojski koji ratuju za Kremlj. Nisu uračunati ni oni koji se za sada vode kao nestali.

Na uspjehe ukrajinske vojske je odgovoreno raketnim napadima na civilnu infrastrukturu i rezidencijalne četvrti mnogih gradova na istoku uključujući i napad na hidroelektranu čija brana je nakon pogotka raketom izazvala poplavu u rodnom gradu predsjednika Volodimira Zelenskog.

U međuvremenu se pojavio i snimak koji navodno prikazuje vlasnika PMC Wagner Jevgenija Prigožina kako vrbuje kriminalce u kažnjeničkoj koloniji u republici Mari El da ratuju za njegovu paravojnu formaciju u Ukrajini. Prigožin je smatran nestalim ili teško ranjenim nakon ukrajinskog raketnog napada početkom avgusta na njegov štab u okupiranoj Popasni kojem je došao u posjetu. Snimak Prigožinove „regrutacije“ je objavio tim utamničenog ruskog opozicionara Alekseja Navaljnog.

Za sada se predsjednik Putin uzdržava od opšte mobilizacije i pokušava održati privid normalnosti života u najvećim gradovima Rusije. Zapadni analitičari smatraju da bi pozivanje rezervista ruske armije (zvanično ih je preko dva miliona) izazvalo promjenu raspoloženja jer je kod mlađe populacije najveće protivljenje ratu. Sem toga Rusiji će trebati vremena da ponovo obuči i opremi rezerviste i nadoknadi uništenu i zarobljenu ratnu tehniku. Zbog toga je Rusija ponovo aktivirala stare i dekomisionirane tenkove T-62 i T-34 (koji datiraju iz vremena Drugog svjetskog rata). Američki zvaničnici su izjavili da je Kremlj dogovorio kupovinu velike količine oružja i municije sovjetskog kalibra od Sjeverne Koreje. Američka strana je objavila nove kontigente modernog oružja koje će biti isporučeno ukrajinskim braniteljima.

Osim ukrajinskog ratišta, situacija na Kavkazu zadaje nove brige Rusiji. Jermenija je prije dva dana aktivirala Član 4 Organizacije zemalja ugovora o kolektivnoj bezbjednosti (CSTO), što je slično Članu 5 NATO saveza u slučaju napada na jednu njenu članicu. Jermenija je optužila Azerbejdžan da je izvršio prethodnih dana agresiju na djelove njene međunarodno priznate teritorije i da su vlasti u Jerevanu morale evakuisati stanovništvo iz jednog broja pograničnih mjesta. Ministarstvo odbrane Jermenije je objavilo i da je do sada 105 njenih vojnika poginulo u azerbejdžanskim napadima.

Azerbejdžan je optužio Jermeniju za provokacije i tvrdi da je stradalo preko 50 njihovih vojnika u sukobima. Jermenija i Azerbejdžan su do sada vodili dva rata oko pretežno Jermenima naseljene enklave Nagorno-Karabah koja je međunarodno priznata kao dio Azerbejdžana. U drugom ratu, koji je vođen 2020. godine, Jermenija je doživjela težak poraz, dijelom zahvaljujući turskim borbenim dronovima TB-2, koje i Ukrajinci uspješno koriste protiv ruske armije. Jermenija se spasla totalnog gubitka Nagorno-Karabaha samo zahvaljujući ruskoj intervenciji i raspoređivanju 2.000 ruskih vojnika u samoj enklavi koji održavaju krhki mir. Teritorija oko enklave koja je spaja sa Jermenijom je morala biti vraćena Azerbejdžanu osim uskog koridora Lačin koji kotrolišu ruski mirovnjaci. Rusija takođe ima vojnu bazu u Jermeniji i glavni je garant njenog suvereniteta i opstanka. Na zapadu se Jermenija graniči sa Turskom koja je podržala zvanični Baku u ratu, dok je rusko rokovodstvo za sada samo pozvalo na smirivanje situacije.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo