Povežite se sa nama

HORIZONTI

DOMETI OTKAZANE POSJETE SERGEJA LAVROVA SRBIJI: Bijes, buka  i govor mržnje  

Objavljeno prije

4 godine

na

foto: Reuters

Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija

 

Ovu sedmicu je značajno obilježio nedolazak ruskog ministra vanjskog Sergeja Lavrova u Beograd. Nedolazak je planiran za 6. jun na osnovu otkazivanja preleta aviona ruskog ministra od strane Srbiji susjednih zemalja. Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji se na kraju pridružila i Crna Gora.

Ministarstvo vanjskih poslova kojim rukovodi Ranko Krivokapić izjavilo je da je otkazivanje preleta urađeno na osnovu postojećeg režima sankcija EU. Krivokapić je napomenuo da je Vlada Crne Gore obaviještena o zabrani preleta koja je „administrativna mjera“. Ministar Lavrov je na listi sankcionisanih zvaničnika kome je zabranjen ulazak u zemlje EU i zemlje kandidate sa izuzetkom Srbije. Takođe od evropskih zemalja vrata ruskom ministru još jedino nisu zatvorile Bosna i Hercegovina, Moldavija i vazalna Bjelorusija. Planirani nedolazak je izazvao oštre reakcije, prije svega Rusije i „srpskog sv(ij)eta“ u regionu. Kremlj je nazvao takav potez tri evropske zemlje činom neprijateljstva i rekao da bi takvi akti neprijateljstva mogli da izazovu određene probleme. Zamjenik predsjednika gornjeg doma ruskog parlamenta Konstantin Kosačov na Telegramu napisao da je zabrana preleta „usmjerena protiv Rusije kao države i protiv Srbije kao države. Reakcija će, nadam se, biti zajednička i izuzetno oštra, u formatu ne samo diplomatskih protesta, već i konkretnih, praktičnih odgovora”. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić požalio se da je stvorena „histerija“ u vezi sa posjetom Lavrova i da je „bilo mnogo razgovora u kojima je traženo da se otkaže gostoprimstvo Lavrovu” napominjući da je Srbija osudila u Ujedinjenim nacijama osudila rusku agresiju na Ukrajinu, ali da Srbija neće uvoditi sankcije Moskvi. Inače, srpski mediji u regionu pod kontrolom zvaničnog Beograda veoma afirmativno i propagandistički izvještavaju o ruskoj invaziji i u skladu sa zvaničnim stavovima Kremlja.

U Crnoj Gori je zabranu preleta osudio prosrpski politički blok, dok je predsjednik države Milo Đukanović u Istanbulu izjavio agenciji Anadolija da je  siguran da je Lavrov znao kakav će biti odgovor zemalja na vazdušnom putu između Moskve i Beograda ,,ako je zaista ozbiljno razmišljao” o toj posjeti. ,,Pokušaj ministra Lavrova da dobije dozvolu za prelet preko teritorija zemalja koje su članice NATO-a i koje su stoprocentno usaglasile svoju spoljnu politiku s Evropskom unijom obična je politizacija i pokušaj stvaranja privida o nekoj rusofobnoj atmosferi u današnjoj Evropi”, rekao je Đukanović.

Da izistinske rusofobije nema u crnogorskoj vlasti potvrdio je i jedan od lidera Demokratskog fronta i predsjednik skupštinskog Odbora za bezbijednost Milan Knežević. Knežević je na twitteru napisao čelnicima Demokratske partije socijalista (DPS) da „nije bilo Lavrova 2006. ne bi mu mogli zabraniti 2022. prelet preko Crne Gore u trajanju od 2 minuta i 14 sekundi. Možda su vam usta puna Brisela i Vašingtona ali ćete do kraja života podrigivati na votku i boršč“.

Đukanović i njegova partija su već nekoliko puta formalno osudili agresiju Rusije, i deklarativno se zalažu za evroatlantski sistem vrijednosti. Međutim, i na Zapadu i na Istoku je odavno prepoznato da je DPS vrhuška  svih ovih decenija u praksi gradila i oponašala sistem vrijednosti na kojima počiva Rusija Vladimira Putina i njegovih oligarha, prije svega u izgradnji autokratske i kleptokratske vlasti koja je privatizovala državne institucije i resurse za mali broj ljudi oko državnog i partijskog vrha. Đukanović i njegova elita su dobili ključnu inostranu podršku za pravljenje njihove „države“ upravo od Putina i njemu bliskih oligarha što su pokazali i objavljeni (na portalu IN4S) presretnuti razgovori tadašnjeg ambasadora Srbije i Crne Gore u Moskvi i ključnog čovjeka DPS-ove vanjske politike Milana Roćena. DPS takođe ima potpisan sporazum o saradnji sa Putinovom Jedinstvenom Rusijom još od 2011. godine i koji nikada nije formalno raskinut ili odbačen.

Da bi planirani nedolazak Lavrova bio što zabavniji pobrinuo se  direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin koji je na twitteru napisao da su Crnogorci izdali zajedničku istoriju, da su Bugari kukavice a Rumuni osvetoljubivi i da Sarmat, interkontinentalna balistička nuklearna raketa neće tražiti saglasnost za letenje.  

Dok je Rogozin navodno prijetio svojim prijateljima Bugarima i vladajućim Crnogorcima (sa kojima dijeli iste standarde i vrijednosti) dotle je bivši ruski predsjednik i jedan od najbližih Putinovih saradnika Dmitrij Medvedev na Telegramu se opet glasnuo kako bi odgovorio na česta pitanja zašto su njegove objave o Ukrajini i Ukrajincima tako grube.

,,Odgovor je da ih mrzim. Oni su gadovi i degenerici. Oni žele smrt za nas, Rusiju. I dok sam živ, učinit ću sve da nestanu”, napisao je Medvedev. Medvedev je takođe i potpredsjednik moćnog Savjeta za bezijednost Ruske Federacije.

I ministar Lavrov se potrudio da ne zaostane u govoru mržnje. U srijedu je bio u Ankari da se vidi sa svojim turskim kolegom Mevlutom Čavošogluom nakon čega je organizovan zajednički press. Na pitanje novinara Muslima Umerova iz nacionalne ukrajinske televizije o tome šta je sve, osim žitarica, ruska okupaciona vojska pokrala u Ukrajini i kome je to prodala, Lavrov je sa podsmjehom odgovorio da „ vi Ukrajinci se previše brinete o tome šta sve možete ukrasti i mislite da svako razmišla na isti način“. Lavrov je cinično dodao da su ruski „ciljevi jasni – želimo da spasimo narod od pritisaka neonacističkog režima“. Nekoliko sedmica prije toga Lavrov je italijanskom mediju izjavio na konstataciju da je ukrajinski predsjednik Jevrejin da je i Hitler bio jevrejske krvi kao i da su najveće antisemite bili Jevreji, što je izazvalo buru u Izraelu i jevrejskim zajednicama diljem svijeta. Jedan od glavnih Putinovih propagandista Vladimir Solovjov je prije dvije i po sedmice izjavio kako Rusi „oslobađaju“ Ukrajinu od „njemačkih, anglo-američkih i jevrejskih kolonizatora“. Marija Zaharova, Lavrovljeva glasnogovornica početkom maja izjavila kako se izraelski plaćenici bore „rame uz rame sa Azovcima“. Azov je pukovnija Nacionalne garde Ukrajine koja je herojski branila lučki grad Mariupolj 82 dana i koju Rusija smatra nacistima. Rusiji ne smeta što znatan broj njenih vojnika i plaćeničkih formacija nosi neonacističke simbole na uniformama i što njeni zvaničnici i propagandisti otvoreno optužuju Jevreje za zavjere i kolonizaciju ruskih zemalja.

Nedavno je i glavni rabin grada Moskve Pinčas Goldšmit morao napustiti Rusiju zbog prijetnji i pritisaka da podrži režim Putina i agresiju na Ukrajinu. Goldšmit je na mjestu glavnog rabina još od 1993. godine.

Na frontu, ruska armija se trudi da ispuni želju Medvedeva i njegovog šefa. Kijev je nedavno bio podvrgnut novoj salvi raketnih napada, bombarduje se i Harkiv, Odesa i preostali slobodni dio Donbasa. Ruska armija je nakon ukrajinskog protivnapada u Sieverodonjetsu opet osvojila rezidencijalni dio grada dok ukrajinske snage još drže industrijsku zonu grada. U međuvremenu su Ukrajinci ubili još dvojicu ruskih generala. Vode se i borbe na jugu u Hersonskoj oblasti a ukrajinski partizani napadaju rusku vojsku i na okupiranim teritorijama.

Sjedinjenje Države su najavile isporuku 4 sistema dugometnih bacača raketa a u sinhronizaciji sa Amerikancima i Britanci spremaju isporuku sofisticiranih raketnih sistema kako bi Ukrajina mogla parirati ruskoj vatrenoj moći.

Vodi  se žestoka debata u Njemačkoj oko toga koliko stvarno Njemačka istinski pomaže Ukrajini a koliko njen establišment drži fige i navija za Putina. Ben Aris, urednik specijalizovanog analitičkog portala BNE Intellinews, sa sjedištem u Berlinu, je prošlog petka sumirao politiku zapadne vojne pomoći Ukrajini, prije svega američke i kontinentalnih Evropljana (Francuske i Njemačke). Naime, „SAD salju raketne sisteme ali (Amerikanci) žele da spriječe eskalaciju rata. To znači da se zapravo traži od Ukrajinaca da se bore samo sa jednom rukom dok druga treba da je savijena iza leđa. Šalje se samo toliko oružja da Ukrajina ne izgubi, tj. ne šalje se toliko koliko bi bilo dovoljno da Ukrajina bude apsolutni pobjednik na bojnom polju“. Aris dalje kaže da je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski u tjeskobi, jer za sada ima samo podršku Zapada da zaustavi ruski prodor ali ne i da „ponizi Rusiju“ što je francuski predsjednik Emanuel Makron i javno rekao kao nešto što se ne smije dogoditi. Analitičari predviđaju da će još puno krvi proteći prije nego se sjedne za mirovni sto.

Crnogorski premijer Dritan Abazović je nedavno u pismu Zelenskom rekao da Ukrajina „brani od agresije ne samo svoju domovinu nego i cijelu Evropu, kao i demokratske vrijednosti i civilizacijske norme na kojima počiva savremeni svijet“. Ukoliko bi se desilo suprotno, pobjeda ruskog agresora bi istovremeno bila i pobjeda za balkanske autokrate i kleptokrate koji bi se zahvaljujući Putinu ponovo mogli naći u poziciji koju su imali 90-ih godina.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

HORIZONTI

Nobelovci na crnogorskom terenu

Objavljeno prije

5 dana

na

24 Oktobra, 2026

Objavio:

Zašto brojevi ne znače ništa ako se ne upravlja psihologijom tržišta i ne jačaju institucije

 

Crna Gora se nalazi na pragu najambicioznijeg ekonomskog eksperimenta u svojoj modernoj istoriji. Najava Euro modela za 2027. godinu, koji predviđa istorijski skok minimalnih zarada, pokrenula je talas legitimnih pitanja u stručnoj i laičkoj javnosti: da li naša ekonomija može iznijeti ovaj teret bez inflatornog urušavanja? Odgovor na ovo pitanje ne leži u pukim matematičkim formulama, već u oblasti koju proučava savremena ekonomska nauka – u upravljanju očekivanjima i snazi društvenih institucija.

Ovogodišnji dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju Robert E. Hall i Michael Woodford, nagrađeni su upravo za dokaz da ekonomiju ne pokreću samo trenutni brojevi, već očekivanja koja ljudi i preduzeća imaju o budućnosti. Ako preduzeća očekuju haos, preventivno će podići cijene; ako građani strahuju od održivosti reforme, novac će čuvati umjesto da podstiču potrošnju. Ključ uspjeha svake velike reforme je, dakle, u slanju poruke stabilnosti i predvidljivosti kroz inkluzivan dijalog i institucionalno povjerenje.

Ako Vladin predlog posmatramo kroz aparat Nove institucionalne ekonomije (NIE) i teorijske postulate nobelovaca (2024) Darona Acemoğlua, Simona Johnsona i Jamesa A. Robinsona, pred nama se otvara prostor za ozbiljnu i optimističnu hipotezu. Šta ako je Euro model upravo onaj spoljni, egzogeni šok, naša ekonomska „kritična raskrsnica“ (critical juncture), koja nam je neophodna da izađemo iz višedecenijskog sistema koji je služio privilegovanoj, ekskluzivnoj, uskoj grupi ljudi i zakoračimo u sistem inkluzivnih institucija koji pruža jednake šanse svima, u čemu, kako ovi autori objašnjavaju, i jeste razlika između nacija koje propadaju i nacija koje uspijevaju.

Pregovarački sto kao ekonomska kotva: Prostor za usklađivanje očekivanja Vlade i privrede:  Upravo na tom tragu, aktuelna dinamika između Unije poslodavaca i Privredne komore, sa jedne strane, i Vlade Crne Gore, sa druge, važan je prostor za usklađivanje očekivanja. Glavni mehanizam kompenzacije koji Vlada nudi poslodavcima u okviru „Euro modela“ jeste potpuno ukidanje preostalih doprinosa na zarade, odnosno svođenje poreskog opterećenja na rad na nulu. Iako Vlada nudi nultu stopu doprinosa kao olakšicu, Unija poslodavaca upozorava da ta kompenzacija nije dovoljna da pokrije ogroman skok neto minimalaca i, umjesto predložena tri, predlaže dva, niža, nivoa minimalnih plata.

Ostavljanje prostora da se kroz dalji dijalog ovi stavovi približe donosi Euro modelu realnu šansu iz više razloga:

Zajedničko amortizovanje cjenovnog šoka: Ako konačni dogovor bude inkluzivan i fazan, preduzeća će dobiti neophodno vrijeme da prilagode svoje biznis planove. Umjesto paničnog i naglog podizanja cijena (što Woodfordov mehanizam predviđa u slučaju jednostranih šokova), privreda i država mogu zajednički trasirati put blagog i kontrolisanog prilagođavanja, čime se direktno suzbija spekulativna inflacija.

Institucionalno povjerenje i legitimitet inspekcija: Iz ugla Nove institucionalne ekonomije (NIE), društveni dogovor je najvažnija neformalna institucija. Kada se rješenje postigne konsenzusom, transakcioni troškovi sprovođenja zakona drastično padaju. Država tada dobija puni legitimitet da kroz inspekcijske organe oštro i targetirano kažnjava isključivo one koji krše zajednički dogovor, štiteći tako fer tržišnu utakmicu.

Nedovršena slika konsenzusa: Strah penzionera naspram Vladinih obećanja:  Međutim, istinski društveni pakt nije moguć ako se u obzir ne uzme jedna od najranjivijih, a demografski najmasovnijih grupa – crnogorski penzioneri. Unutar ove populacije tinja nezadovoljstvo i strah da će najavljeno ukidanje ili smanjenje dijela preostalih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje (PIO) dugoročno ugroziti stabilnost i redovnost isplata, čineći ih zavisnim od tekućih budžetskih prihoda.

Penzioneri otvoreno signaliziraju spremnost na politički otpor i oponiranje na narednim izborima. Svjesna ovog zapaljivog terena, Vlada i premijer Milojko Spajić su u javnost izašli sa jasnim porukama i setom kompenzacionih mjera sa ciljem da uvjere penzionere u suprotno. Drugim riječima, stabilnost ovog modela Vlada argumentuje jedinstvenim državnim trezorom, prelaskom sa doprinosa na poreze, aktivnim poreskim mjerama i suzbijanjem sive ekonomije, kao i makroekonomskom stabilnošću.

Što se obračuna samih penzija tiče, njegova suštinska logika se ne mijenja, samo se način obračuna bodova prilagođava novom sistemu: zadržava se sistem bodova, garantovana je formula za konverziju iz starog modela na novi, nastavlja se sa godišnjim usklađivanjima sa kretanjem potrošačkih cijena i prosječnih zarada. Dakle, suštinska promjena je u izvoru podataka za formulu – umjesto poreske prijave o uplaćenim doprinosima, koristiće se zvanični podaci o isplaćenim neto platama.

Ekonomska nauka nas uči da verbalna obećanja teško pobjeđuju duboko ukorijenjeni strah od sistemskih promjena. Da bi se politički rizik neutralisao, a Euro model dobio puni legitimitet, Vlada mora pretočiti ove najave u čvrste zakonske garancije i kroz inkluzivan dijalog sa udruženjima penzionera dokazati da stabilnost isplate penzija ostaje neprikosnovena, kroz stabilne izvore finansiranja (oporezivanje dobiti i PDV), čime bi se dugoročno preduprijedili demografski pritisci na penzioni sistem.

Uspjeh reforme direktno zavisi od sposobnosti države da uvjeri najstariju populaciju da nisu žrtvovani zarad statističkog rasta plata zaposlenih.

Podrška Brisela kao operativni vjetar u leđa: Nezavisno od Euro modela, Evropska unija godinama finansira i operativno vodi duboke strukturne reforme u Crnoj Gori koje direktno jačaju kapacitete države da sprovede i kontroliše ovako radikalne ekonomske rezove.

Bez ovih fundamentalnih evropskih projekata, sprovođenje Euro modela u praksi (naročito kontrola tržišta i punjenje budžeta bez doprinosa) bilo bi neizvodivo. Brisel kroz pretpristupnu pomoć (IPA fondovi) i pregovaračka poglavlja najviše radi na četiri ključne oblasti:

  • modernizacija Poreske uprave (digitalizacija sistema i e-fakture),
  • reforma inspekcijskih organa (borba protiv rada na crno i sive ekonomije),
  • unapređenje zvanične statistike (usklađivanje Monstata sa Eurostat standardima),
  • jačanje Uprave carina (kontrola akcizne robe i suzbijanje šverca).

Sve ove oblasti paralelno i sistemski podižu kapacitet države da kontroliše tokove novca, što posredno omogućava stabilnije funkcionisanje i punjenje budžeta u okviru novog ekonomskog modela.

Putokaz za održivu transformaciju: Euro model ne smije biti polje političke polarizacije, već tačka društvenog ujedinjenja, u susret Programu ekonomskih reformi za naredni srednjoročni period. Da bi transformacija bila uspješna, ona mora proći kroz iglene uši pregovora sa poslodavcima, ali i kroz vrata pune finansijske sigurnosti za penzionere, kao i kroz zaokruživanje institucionalnih kapaciteta. Kombinacija otvorenog domaćeg dijaloga i snažne podrške Evropske unije pruža Crnoj Gori istorijsku priliku, pod uslovom da u tom procesu niko ne bude ostavljen iza kolone.

Mirjana KULJAK

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

POZADINA  MISIJE MIHAILA  ZINČUKA U CRNOJ GORI: Pomogao da bude otkriven

Objavljeno prije

2 sedmice

na

17 Oktobra, 2026

Objavio:

Nakon ulaska u Crnu Goru, Zinčuk je na  svom kanalu  crnogorsku graničnu policiju nazivao nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se nalazi pod sankcijama EU. On je morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa. Očigledno je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije jedini Zinčukov neuspjeh. Krajem septembra, zaposleni Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke. Može se pretpostaviti: želio je pokazati da se njegova mreža u Evropi prati i ne može koristiti za tajne operacije

 

 

Devetog oktobra, ruski propagandista Mihail Zinčuk, njegova supruga i troje zaposlenika deportovani su iz Crne Gore, u koju su stigli samo dva dana ranije. Zinčuk vodi nekoliko medijskih projekata, uključujući svoj glavni Telegram kanal Rybar sa gotovo 1,4 miliona pretplatnika (Telegram kanali nisu široko rasprostranjeni u Crnoj Gori, ali su izuzetno popularni u Rusiji). Uprkos svom ukrajinskom prezimenu, Zinčuk je jedan od najuticajnijih profesionalnih huškača na rat, koji poziva na vođenje rata sve do uništenja nezavisne ukrajinske države. Smatra se da je on zadužen za širenje poruka koje odražavaju stvarne stavove „jastrebova“  iz najužeg kruga ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Jedno pitanje ostaje bez odgovora: Zašto je Zinčuk odlučio da dođe u Crnu Goru? Objasnio je da je namjeravao snimiti dokumentarni film o ekonomskim i društvenim poteškoćama s kojima bi se, prema njegovom mišljenju, Crna Gora mogla suočiti nakon pristupanja EU. To objašnjenje je u suprotnosti s njegovim ponašanjem. Ubrzo nakon ulaska u Crnu Goru, na svom kanalu je objavio post u kojem je vrijeđao crnogorsku graničnu policiju, nazivajući je nesposobnom jer ga nije zaustavila, iako se on nalazi pod sankcijama EU. Takva izjava djeluje krajnje glupo, jer je Zinčuk morao znati da će njegove medijske aktivnosti biti pod lupom crnogorskih organa za provođenje zakona. Umjesto da se što duže pretvara da je običan turista, on je počeo ismijavati državnu instituciju od koje zavisi njegov boravak u zemlji.

Očigledno Zinčuk je želio javno doživjeti neuspjeh. To nije bio jedini Zinčukov neuspjeh posljednjih sedmica. Krajem septembra, zaposlenici Zinčukovog kanala deportovani su iz Češke nakon što su previše otvoreno razgovarali s lokalnim novinarom. Ono što je djelovalo kao naivna greška, sada se može sagledati u drugačijem svjetlu.

Može se pretpostaviti: Zinčuk je želio pokazati da se njegova mreža u Evropi pomno prati i da se ne može koristiti za tajne operacije. Njega i njegove saradnike lako je identifikovati i razotkriti. Izvještava se da je, nakon izbornog poraza bivšeg mađarskog premijera Viktora Orbána, došlo do radikalne promjene u pristupu ciljevima i sredstvima tajnih aktivnosti u Evropi. Podrška proruskim političkim snagama ocijenjena je neefikasnom. Odlučeno je da se značajniji uticaj na javno mnjenje može postići društvenom destabilizacijom putem akcija političkih radikala i sabotaža. Zinčuk je možda želio izbjeći učešće članova svoje mreže za dezinformisanje u Evropi u realizaciji takvih planova. A izgledi za njihovo provođenje postali su izraženiji posljednjih sedmica, jer  Putin očigledno vjeruje da je blizu postizanja dogovora sa SAD-om koji bi mu dao odriješene ruke za podrivanje EU. U jednom od svojih nedavnih govora otkrio je da očekuje raspad EU u bliskoj budućnosti, ali je uvjeravao da neće učiniti ništa kako bi ubrzao taj proces. Na osnovu iskustva s dugotrajnom Putinovom vladavinom, može se sa sigurnošću pretpostaviti da, ako on javno tvrdi da neće djelovati, zapravo je već odlučio pojačati svoje aktivnosti.

Vladimir Putin pravi istu grešku u svojoj percepciji američkog predsjednika Donalda Trumpa kakvu je napravio i u odnosu na njegove prethodnike, Baracka Obamu i Joea Bidena. Smatrao je da Obamina mlaka reakcija na aneksiju Krima i izazivanje vojnog sukoba u Donbasu dokazuju da SAD nemaju  namjeru ni resurse da ometaju Rusiju. Ispostavilo se da je Obamina administracija zapravo željela da se Kremlj zaglavi u sukobu u Ukrajini kako bi se narušila ekonomska saradnja između Rusije i Njemačke (te EU u cjelini). Putin je vjerovao da Bidenova administracija neće uvesti ozbiljne sankcije Rusiji niti pružiti značajnu vojnu pomoć Ukrajini. I ponovo je pogriješio. Sada Kremlj želi ukidanje američkih sankcija. Putin očekuje da će to učiniti Trump, jer ga smatra potencijalnim saveznikom u sukobu s EU.

Odnosi između Evropske komisije i aktuelne američke administracije nisu nimalo srdačni. Ipak, američki predsjednik ne želi uništiti EU. On je želi kontrolisati i od nje iznuditi ekonomske ustupke. Putin, kao i mnogi koji su odrasli u SSSR-u, ne vjeruje da se politički sistemi zapadnih zemalja temelje na utvrđenim procedurama i formalnim pravilima. Za razliku od Rusije, njihovim vladama nije potrebna vanjska ekspanzija da bi osigurale legitimitet vlasti; one ga već imaju. Stoga su ciljevi njihove ekspanzije – čak i kada djeluju nedostižno, kao u slučaju trenutne američke administracije – utemeljeni na racionalnim razlozima.

Trump pokušava nagovoriti Putina na dogovor i osigurati američkim korporacijama udio u ruskom izvozu nafte i plina. Američki predsjednik nema ništa protiv vršenja pritiska na Ukrajinu kako bi olakšao pregovore s Kremljem. Ipak, ne može dopustiti Putinu da destabilizira EU, jer je američkom predsjedniku u interesu da evropska potrošnja nafte i plina ostane visoka. To podrazumijeva da evropska ekonomija mora nastaviti stabilno funkcionisati.

Američka administracija već je počela stvarati temelje za opravdavanje predstojeće saradnje s Rusijom. To je ujedno i jedini mogući cilj takozvanog „sporazuma o dizelu” između Washingtona i Moskve, najavljenog 9. oktobra. Količina dizela koju bi Rusija trebala isporučiti SAD-u prema ovom sporazumu zanemariva je. Navedeno je da će Rusija isporučiti 300 hiljada tona u oktobru, 500 hiljada tona u novembru, milion tona nakon toga, te dodatnih 3 miliona tona. Dnevna potrošnja dizela u SAD-u iznosi 500–520 hiljada tona. Stoga ruski izvoz ne može napraviti značajnu razliku.  SAD dnevno izvoze približno 180 hiljada tona dizela. Dakle, privremena zabrana izvoza povećala bi količinu dizela na američkom tržištu mnogo više nego ruski uvoz.

Trumpu nije potreban dizel; potreban mu je primjer spremnosti Rusije da pomogne Americi kad zatreba. Već se zahvalio Rusiji na spremnosti da snabdijeva SAD dizelom, a ukorio je Ukrajinu zbog ignorisanja američkog zahtjeva da obustavi napade na ruske rafinerije. Treba napomenuti da bi ti napadi mogli biti okončani ako bi SAD prestale pružati ukrajinskim snagama obavještajne podatke iz svemira. Čini se da Trumpa ne brinu previše ruske rafinerije. Uspio je pokazati da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ne obraća pažnju na američke zahtjeve. Stoga nema razloga za žrtvovanje američkih interesa odustajanjem od profitabilne saradnje s Vladimirom Putinom, koji se pokazao kao američki prijatelj.

A ako se uspostavi saradnja između Moskve i Washingtona, to će donijeti ogromne rezultate. Prvi put je u septembru objavljeno, a 8. oktobra gotovo i zvanično potvrđeno, da Kremlj i američka administracija razgovaraju o prenosu sistema gasovoda Sjeverni tok na američke korporacije.

Prošle godine, govoreći na Generalnoj skupštini UN-a, Trump je pozvao Evropu da odustane od ruskog gasa. Američka administracija sada planira profitirati od njegovog povratka, ali će on  biti u vlasništvu američkih korporacija, a Trump protiv toga neće imati ništa.

Njemačka je s vremenom postala zavisna od ruskog gasa i uvukla veliki dio Evrope u tu zamku. Sada, nakon što je EU uložila bolne napore da prevaziđe tu zavisnost, Donald Trump je uspostavio kontrolu nad energetskim tržištem EU. Prema podacima, 92 posto njemačkog i 59 posto ukupnog uvoza LNG-a u EU dolazi iz SAD-a. Ako se postigne sporazum s Rusijom (a čini se da je to prilično vjerovatno), američke korporacije će Evropu snabdijevati i gasom iz cjevovoda. Ruski LNG će zasigurno biti uključen u taj aranžman, jer bi njegovo snabdijevanje Evrope moglo biti prekinuto u svakom trenutku ako Trump odluči primijeniti zakon koji mu omogućava uvođenje sankcija zemljama koje uvoze rusku naftu i gas.

Američke korporacije mogle bi učestvovati u eksploataciji ruske nafte i njenom izvozu u Evropu, budući da Rusija ne može povećati eksploataciju svojih naftnih polja na Arktiku sve dok se ne ukinu američke sankcije na opremu za naftnu industriju.

Predstava koju je Trump priredio kako bi opravdao saradnju s Putinom mogla bi se pokazati veoma profitabilnom. Američka administracija će dodatno učvrstiti svoju kontrolu nad evropskom ekonomijom. Istovremeno, sigurnost Evropske unije bit će ugrožena sve većom ruskom aktivnošću, razaranje ukrajinskih gradova će se nastaviti, a aktuelna američka administracija ponovo će odbaciti moralne norme.

Dmitri GALKIN

 

Komentari

nastavi čitati

HORIZONTI

REGULACIJA DRUŠTVENIH MREŽA: Tinejdžeri između analiza, zabrana i posljedica

Objavljeno prije

2 mjeseca

na

21 Augusta, 2026

Objavio:

Ograničenja korišćenja društvenih mreža u Australiji stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025.  Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države. Za sada su ove akcije otvorile brojna kompleksna pitanja

 

 

Držati tinejdžere podalje od društvenih mreža, nakon što su tim platformama već bili izloženi od malih nogu, veoma je težak zadatak. Ako ova politika koja je pilotirana u Australiji zaživi, najveću korist od nje mogu imati mlađa djeca, koja još imaju priliku da razviju drugačije navike.

Ograničenja korišćenja društvenih mreža stupila su na snagu prije nešto više od pola godine, u decembru 2025. Ove reforme predstavljaju najveću regulatornu i kulturnu promjenu sa kojom su se tehnološke platforme suočile od stupanja na snagu Opšte uredbe Evropske unije o zaštiti podataka (GDPR) 2018. godine. Zakonska odgovornost je na platformama, a ne na djeci ili roditeljima. Zakon se trenutno odnosi na Facebook, Instagram, Kick, Reddit, Snapchat, Threads, TikTok, Twitch, X i YouTube. Popularni servisi kao što su Discord, Messenger, WhatsApp, Roblox, Steam i Google Classroom nalaze se među servisima koji nijesu obuhvaćeni ograničenjima. Tehnološkim kompanijama koje ne sprovedu mjere zaprijećene su kazne do 54,6 miliona australijskih dolara. Još je veoma rano pričati o bilo kakvim efektima australijskih mjera koje su imale uticaja i na druge države.

Ovih dana u fokusu je Francuska koja je na primjeru Australije počela da mijenja navike svojih tinejdžera. Planirana francuska zabrana, koja bi bila prva takve vrste u Evropi, trebalo je da od narednog mjeseca onemogući pristup društvenim mrežama svim osobama mlađim od 15 godina. Francuski sud je prošlog petka odbacio ovaj zakon. Odluka predstavlja veliki udarac njenom zagovorniku, predsjedniku Emanuelu Makronu i otvara temeljna pitanja o pokušajima zaštite djece na internetu.

U saopštenju objavljenom kasno u petak iz kancelarije francuskog predsjednika poručeno je da vlada neće odustati od zakona. Novi rok postavljen je za proljeće 2027. godine, što se poklapa sa završetkom Makronovog mandata. Grčka i Danska planiraju da slijede francuski primjer. Očekuje se da u septembru i predsjednica EK Ursula von der Lejen najavi mjere na nivou cijele EU.

Promjena australijskih zakona o korišćenju društvenih mreža dogodila se u vrućoj političkoj atmosferi. Dobar dio tadašnje kampanje za premijersko mjesto ispratila su obećanja o brzom uvođenju ovog zakon. U to su se uključili mediji, javne ličnosti i roditelji čija su djeca pretrpjela ozbiljne posljedice ili izvršila samoubistvo nakon zlostavljanja na društvenim mrežama. Nakon što je 2024. godina protekla u ovakvoj atmosferi, kraj naredne donio je nove mjere. To nijesu uspjeli usporiti ni brojni političari i dobar dio javnosti koji su tražili detaljnije analize i procjenu učinaka ovih reestriktivnih mjera na mlade ljude. Vlada je zakon predstavila kao odgovor na problematično ili kompulsivno korišćenje platformi, sajber nasilje, štetan sadržaj, neželjene kontakte sa odraslim osobama i rizike po mentalno zdravlje.

U mjesecima nakon početka primjene zabrane uklonjeno je, deaktivirano ili ograničeno najmanje 4,7 miliona naloga. Što se tiče tinejdžera, tek je svaki četvrti planirao da prestane da koristi društvene mreže nakon stupanja zabrane na snagu. Mnogi su smišljali načine kako da prevare sistem. U prvom istraživanju među roditeljima, 31 odsto ispitanika reklo je da njihovo dijete i nakon početka primjene zakona ima najmanje jedan nalog na društvenim mrežama, u poređenju sa 49 odsto prije njegovog uvođenja.

Iako brojna istraživanja potvrđuju razloge za zabrinutost zbog ranjivosti adolescenata, ona ne dokazuju da će zabrana smanjiti nevolje. Javna rasprava bila je usmjerena i na dizajn platformi koji podstiče zavisnost i rizik da takva rješenja negativno utiču na mentalno zdravlje mladih čiji se mozak još razvija.

Funkcije poput beskonačnog skrolovanja podstiču neprestano korišćenje društvenih mreža, koje može potisnuti aktivnosti vezane za dobrobit mladih, poput spavanja i druženja sa prijateljima. Ipak, poslije dvije decenije istraživanja, dokazi da su društvene mreže štetne po mentalno zdravlje većine adolescenata i dalje nijesu konačni. Neki se nadaju da bi prirodni eksperiment „prije i poslije“, koji je omogućila australijska zabrana, mogao biti prilika da se posljedice društvenih mreža mnogo bolje ispitaju.

Istraživanje koje je sproveo YouGov početkom januara 2026., svega mjesec od uvođenja novih mjera, pokazuje da su roditelji prijavili neke prve pozitivne promjene. Njih 38 odsto primijetilo je da su djeca prisutnija i više uključena u međusobnu komunikaciju, a isti procenat smatrao je da se njihov odnos sa djecom poboljšao. Bilo je i negativnih posljedica. Njih 25 odsto primijetilo je smanjenje društvene povezanosti, kreativnosti ili podrške vršnjaka na internetu.

Sve veća podrška mjerama kojima se tinejdžeri nastoje zaštititi od štetnih posljedica društvenih mreža vuče korijene iz izvještaja koji je The Wall Street Journal objavio 2021. godine. Tekst je bio zasnovan na procurjelim internim dokumentima Mete, prema kojima je kompanija u sopstvenim istraživanjima utvrdila da je Instagram štetan za tinejdžerke. Prema izvještavanju WSJ-a, kompanija je zanemarila te nalaze u korist maksimalnog vremena korišćenja platforme i profita.

Izvještaj je pokrenuo veliku istragu u SAD, a izvršni direktor Mete Mark Cukerberg pozvan je 2024. da svjedoči pred Senatom o bezbjednosti djece na internetu. Prema navodima iznesenim na saslušanju, Instagram je doprinio okolnostima zbog kojih su neki od tih tinejdžera izvršili samoubistvo. Meta se trenutno suočava sa talasom novih tužbi zasnovanih na navodnim posljedicama po mentalno zdravlje. Kompanija tvrdi da zavisnost od društvenih mreža nije priznata kao medicinsko stanje i da se zbog toga ne može smatrati odgovornom.

Više istraživanja povezuje oslanjanje na ove platforme sa povećanom učestalošću depresije i anksioznosti, iskrivljenom slikom o sopstvenom tijelu i niskim samopoštovanjem. Osim studija koje utvrđuju takve korelacije, pojedini zakonodavci ukazuju i na sve veću učestalost osjećaja beznađa i usamljenosti među djecom. Istovremeno, nije jasno da li će zabrane ostvariti cilj smanjenja pretjeranog korišćenja društvenih mreža među djecom.

Svjesna da je više od milion mladih ljudi praktično postalo dio eksperimenta javne politike, australijska kancelarija eSafety Commissioner zadužena za sprovođenje zabrane, finansira istraživanja kojima treba utvrditi njene koristi i štetne posljedice. Istraživanje obuhvata ankete, fokus grupe i intervjue, praćenje korišćenja društvenih mreža na telefonima i više od 4.000 adolescenata i njihovih roditelja i staratelja.

Jedno istraživanje zaključuje da ograničavanje pristupa određenim platformama ne podstiče nužno djecu da više vremena provode van interneta. Umjesto toga, ona se mogu okrenuti drugim aktivnostima, poput gledanja televizije, igranja video-igara ili čak istraživanja mračnijih djelova interneta.

Osnovni problem ovog regulatornog trenda je to što zabrane društvenih mreža ciljaju pristup platformama umjesto ponašanja samih platformi. Glavna briga donosilaca odluka jeste izloženost djece štetnom sadržaju i uticaj društvenih mreža na mentalno zdravlje. Međutim, takva šteta nije ograničena samo na maloljetne korisnike. Elementi dizajna koji podstiču zavisnost, opasan sadržaj i negativne psihološke posljedice pogađaju korisnike svih starosnih grupa. To ukazuje na potrebu za rješenjima koja će se ovim problemima baviti sistemski, a ne isključivo kroz starosna ograničenja.

Neki istraživači upravo iz ovih razloga smatraju da bi političari i naučnici trebalo da promijene pristup. Umjesto pokušaja da se uvedu sveobuhvatne zabrane, koje će vjerovatno biti uzaludne, oni smatraju da je vrijeme da se pooštri kontrola algoritama društvenih mreža i pravila koja određuju kakav će sadržaj korisnici dobijati. Ti algoritmi osmišljeni su tako da adolescente što duže zadrže uz njihove feedove, nudeći im sadržaj koji može biti bezazlen ili banalan, ali prečesto i štetan.

Problem je ovdje što velike kompanije svoje algoritme smatraju poslovnom tajnom i ne dozvoljavaju istraživačima uvid u njih. Regulatori pritiskaju kompanije da budu transparentnije. Na primjer, Akt Evropske unije o digitalnim uslugama (Digital Services Act) od avgusta 2023. zahtijeva od internet platformi sa više od 45 miliona korisnika, među kojima su Instagram, TikTok i Snapchat, da uopšteno objasne kako njihovi algoritmi funkcionišu.

Umjesto zabrane pristupa internet prostorima koji mlade obrazuju, povezuju i osnažuju, zakonodavci bi trebalo da se usmjere na regulisanje sistema koji pokreću štetnu dinamiku na internetu, prikupljanje podataka, algoritme i moderaciju sadržaja. Zagovornici ovakvog pristupa smatraju da bi unapređenje dizajna platformi i njihovim sveobuhvatnim upravljanjem bilo obećavajući put ka digitalnom okruženju koje će biti bezbjedno, inkluzivno i održivo za korisnike svih uzrasta.

Dok je sve još u eksperimentalnoj fazi, jedan efekat australijske zabrane je već vidljiv. Širom svijeta zabrana je  promijenila stavove prema dizajnu i regulisanju društvenih mreža i povećala pažnju javnosti prema alatima kojima kompanije svoje proizvode čine neodoljivim.

Među državama i jurisdikcijama koje su nakon Australije preduzele korake za ograničavanje pristupa društvenim mrežama nalaze se Brazil, Indonezija, Kanada, Malezija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Francuska, Španija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Grčka, Danska, Evropska unija…

Dragan LUČIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo