Povežite se sa nama

INTERVJU

FILIP MARTINOVIĆ, REDITELJ: Telenovela u multikoloru

Objavljeno prije

na

Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čovjeka već kao i umjetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavno je to što sam postavio sve elemente u granici gdje film postaje život ili život postaje film

 

Film Telenovela: sivo u koloru scenariste i reditelja Filipa Martinovića prikazan je u okviru regionalne selekcije 13. Underhillfesta – međunarodnog festivala dokumentarnog filma, koji se održava u Podgorici do 15. juna.

Filip Martinović odrastao je u Barseloni. Master-studije filmske i televizijske režije završio je 2017. godine na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Njegov debitantski film Telenovela: sivo u koloru nagrađen je na prošlogodišnjem Beldocsu nagradom za najbolju montažu, nedugo nakon svjetske premijere na Filmskom festivalu u Malagi. Za isti projekat u fazi razvoja dobio je nagrade na festivalima u Lokarnu i na Belodcsu, kao i Silver Eye nominaciju Institute of Documentary Film and Le Film Français. Osnivač je produkcijske kuće GULU GULU presenta u Beogradu.

MONITOR: U filmu ste spojili špansku i srpsku kulturu. Koristeći dokumentarni film kao umjetnički alat, kako se i navodi u opisu filma, krenuli ste u potragu za sopstvenim identitetom. Kako je nastala ideja da se film snimi i kako je tekao proces rada na filmu?

MARTINOVIĆ: Film počinje tako što odlazim na putovanje u potrazi za odgovorima na pitanja koja me ceo život prate – šta čini jednog čoveka da bude sa jednog mesta? Rođen sam u Beogradu, a kad sam imao samo dve godine preselili smo se u Barselonu, gde sam odrastao. Moj otac je preminuo u Barseloni, kad mi je bilo 12 godina, tamo je i sahranjen. Oduvek je ostalo nedorečeno u porodici pitanje gde bi trebalo da bude sahranjen. To je i u meni uvek pokretalo pitanja o sopstvenom identitetu. Nikada nisam prekinuo vezu sa Beogradom i često sam odlazio preko leta. Međutim uvek sam se osećao kao mali Španac tamo. Kad sam napunio 22 godine, rešio sam da se vratim u Beograd, gde živim i danas. Ovde sam studirao režiju i na neki način sam se asimilovao. Pri kraju fakulteta, kada je došlo vreme da snimim završni film na master studijama, rešim da pokrenem sva ta pitanja koja me gone toliko dugo i da konačno pođem u nekom pravcu pomeranja iz predugačkog statusa kvo. Tema telenovele se prirodno uklopila u celu priču kao neka vrsta izvitoperene veze između moja dva identiteta.

Proces rada je bio spor i često isprekidan. U neku ruku mislim da je takva okolnost finansijskih poteškoća da se izgura film doneo dobrih stvari! Snimao sam u nekoliko navrata u tri godine i to nam je omogućilo da ulazimo u montažu, preispitujemo materijal i gradimo nove teme za snimanje. Svakako mislim da smo iskoristili tu manjkavost kako bismo imali sve vreme na ovom svetu da radimo natenane.

MONITOR: Naslov filma ima doslovni i metaforički smisao. Zašto baš sivo u koloru?

MARTINOVIĆ: Telenovele, odnosno latino TV sapunice obično prikazuju svetove koji su jako polarizovani – ona ga voli ili ga mrzi; on je dobar ili je zao; želi da ga spasi ili da ga uništi… Moj predlog jeste jedna ljubavna, dramska i avanturistička priča sa elementima telenovele koja prikazuje sve nijanse u ovom životu koji nije tako crno-beli, već u svim nijansama sivih. Ovo je telenovela u multikoloru!

MONITOR: Je li bilo teško da dobijete povjerenje ljudi koji su bili uključeni u stvaranju filma? Kako su reagovali ispred kamere članovi porodice i prijatelji?

MARTINOVIĆ: Likovi u filmu jesu uglavnom članovi moje porodice – majka, tetka… Tako da poverenje od njih sam već imao. Možda i previše poverenja jer niko nije znao šta ja tačno radim. Šalu na stranu, imao sam neverovatnu sreću da tokom snimanja filma upoznam Ašu, koja nije bila planirana da bude u filmu, međutim srećne okolnosti su nas spojile i krenuli smo zajedno u ovu filmsku avanturu. Moram da istaknem da je ovaj film bio moguć uz dobru dozu truda, velikog talenta moje ekipe ali uz ogromnu sreću koja nas je pratila sve vreme.

MONITOR: Koliko vremena ste proveli u istraživanju i pripremi za film. Pomenuli ste Ašu – pa koliko se razlikuje film od početne ideje?

MARTINOVIĆ: Istraživanje i pripreme gotovo da nisu postojale. Ja sam imao jedan tekst u obliku scenarija koji sam pisao tokom jedne godine. Međutim, kad je došao momenat da se snima, ja sam taj scenario stavio u fioku i niko od članova ekipe ga nije video. Shvatio sam da sam imao u glavi okvirnu ideju šta treba da se snimi u svakom bloku i išli smo u neizvesnost. Želeo sam da ovo ne bude klasično snimanje filma već jedno putovanje u neizvesno, gde će avantura i spontanost diktirati pravac u filmu. Imali smo fantastičnu (ne) sreću da smo bili prinuđeni da snimamo veoma razvučeno zbog finansijske konstrukcije filma, tako da smo imali mogućnost da gledamo i da gradimo u kom pravcu da širimo priču. Ta činjenica je naravno diktirala promene u prvobitnoj ideji stvarajući jednu autentičniju i plemenitiju priču.

MONITOR: Pretpostavljam da ste imali mnogo usnimljenog materijala. Da li je bilo teško da montirate film, da se odreknete mnogih zabilježenih trenutaka?

MARTINOVIĆ: Zapravo, nismo imali puno toga snimljenog što nije ušlo u film. Ovo je film koji je nastajao na licu mesta, dok se snimalo. Zajedno sa Markom Milovanovićem, snimateljem, imali smo uspostavljen jezik pričanja priče i pratili smo ono što se događa junacima koji se postavljaju u neizvesne situacije. Trudili smo se da što manje lutamo temama nego da ih imamo već osmišljene ili makar postavljene u nekom pravcu i da radimo na tome, bez mnogo dublova. Ovaj film predstavlja jedan tanak balans između insceniranog i spontanog.

MONITOR: Koliko Vas je sami film promijenio?

MARTINOVIĆ: Ovaj film je pratio nekakav moj razvoj ne samo kao čoveka već kao i umetnika. Naučio sam puno toga radeći na filmu. Glavna stvar je to što sam postavio sve elemente u granici gde film postaje život ili život postaje film. Kao kulminacija toga je to što sam upoznao Ašu i potpuno intuitivno, i ona i ja, smo se upustili u tu igru telenovele, odlazeći na filmska mesta koja je nemoguća napisati. Toliko smo verovali u ovu našu avanturu da je ona postala i deo našeg života. Nakon toga, naši životi su bili na nekom drugom potpuno novom mestu.

MONITOR: Šta nakon „Telenovele: sivo u koloro”? Radite li na nekom novom projektu?

MARTINOVIĆ: Pripremam naredni film gde će Aša biti glavna junakinja. Mislim da sam ostao dužan njoj, ali i publici da proživimo još jednu filmsku avanturu u potrazi za njene etiopske korene.

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD POKRETAČA „PREOKRETA“: Izbori su izlaz

Objavljeno prije

na

Objavio:

Zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 posto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme

 

MONITOR: Politička kriza se ne razrješava, već zaoštrava. Opozicija je van parlamenta, i čvrsto stoji na svojim zahtjevima, kao i parlamentarna većina. Ako se i pomenu ustupci, na njih nema reakcije. Kako vidite današnju političku situaciju i političku klasu?

PERIĆ: Politička klasa osjeća sigurnost u postojećem stanju i strah od njegove promjene. Oni ne žele mijenati ovu startešku igru. Ugodno je stalno produkovati krize koje onda kao rješavate bez ikakvog obavezivanja šta ćete konkretno učiniti dok ste na nekoj poziciji.

Nažalost, koliko god ih kritikovali, svjesno ili ne, i onaj kritički orijentisani dio društva koji se nalazi u akademskoj zajednici i značajnom dijelu kredibilnih medija u ključnim momentima im pruža prećutni legitimitet, pristajući na pravila koja oni propisuju. Moguće da je to prvi korektivni faktor koji bi pomogao razvlašćivanju vladajućeg pogleda na politiku u Crnoj Gori – u kojem legitimaciju za bilo kakav politički stav smijete imati samo kroz već etablirane političke strukture. Tu se mora biti strpljiv jer je akademska zajednica kod nas prilično pasivna, a kredibilni mediji su često bili na udaru i žele neku vrstu sigurnosti. Oboje je razumljivo, ali ako se stvari nastave tako odvijati, zajednica će sve manje imati koristi od njih. S namjerom ili bez namjere, oni tako mogu postati dio političke klase. Želim da vjerujem da su prije svega u medijima svjesni ovog izazova koji je pred njima. Naglašavam da mislim na kredibilne medije, ne na pamflete ili žutu štampu.

MONITOR: Šta je izlaz iz političke krize?

PERIĆ: Izbori. Nema nikakve dileme da ovaj sastav parlamenta ne može i ne želi suštinski izlazak iz krize, jer se oni njome politički hrane. Zašto uljepšavati? Oni ne žele da mijenjaju igru koju su osmislili i u kojoj na više ravni odlično prolaze. To je za njih komfor zona. Jedni kao brane državu, drugi je kao napadaju, treći su kao za neko spasonosno rješenje – dakle svako ima svoju ulogu i svoju političku nišu. Dodatno, zar nije logično da ako postojeće strukture ne mogu da postignu dogovor koji gradi tropetinsku većinu prije svega za imenovanja u pravosuđu, a oko 30 oposto građana želi političke opcije koje nisu u parlamentu, da idemo na izbore i provjerimo da li bi novi saziv mogao doći do većine potrebne za reforme?

MONITOR: Vjerujete li da će doći do izbora sudija Ustavnog suda 28. novembra?

PERIĆ: Već smo čuli iz usta predstavnika nove vlasti da oni sada hoće kontrolu nad Ustavnim sudom. Opet, prethodna vlast ovu poziciju smatra dobrodošlom da koristi svoj ucjenjivački kapital. Ako sudite po tome, teško je očekivati taj izbor krajem novembra, ali neodgovornost je tolika da je teško predvidjeti šta kome može pasti na pamet i što partijski gledano može smatrati korisnim, drugim riječima kakvu nagodbu može sklopiti – i u skladu sa tim glasati.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VEHID ŠEHIĆ, PREDSJEDNIK FORUMA GRAĐANA TUZLE: Dobrosusjedske odnose graditi poštovanjem suvereniteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Želio bih da novo Predsjedništvo BiH uspostavi dobrosusjedske odnose sa Crnom Gorom, Hrvatskom i Srbijom. To podrazumijeva poštovanje suvereniteta i integriteta ovih država, što danas nije slučaj. Neprihvatljiva je trenutna politička situacija u regionu ali kao primjer mogu poslužiti dobri odnosi između BiH i Crne Gore što je uticalo na visok stepen razumijevanja i povjerenja među građanima ovih država

 

MONITOR: Prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH, poznatijeg kao Dejtonski sporazum. U vezi sa njegovim sprovođenjem ili izmjenama podijeljena su mišljenja, naročito u BiH. Kakvo je Vaše mišljenje?

ŠEHIĆ: Istina, prošlo je 27 godina od parafiranja Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini ali mnoge obaveze predviđene aneksima ovog Sporazuma nisu ispunjene. U prvom redu razlog je neodgovornost domaćih vlasti što je i uzrok višegodišnje političke nestabilnosti u BiH. Često se čuje da je Sporazum „Sveto pismo“, međutim sam naziv ukazuje da su utvrđeni principi i okvir, te je ostavljena mogućnost i promjena sadržaja aneksa Sporazuma. Obavezu u implementaciji ovog Sporazuma preuzele su SDA, HDZ i SDS. Postavlja se logično pitanje da li su stranke koje su bile vladajuće i tokom rata smogle implementirati ovaj Sporazum, jer se i danas u političkom životu nekih stranaka vidi intencija da se ostvare neki od neostvarenih ratnih ciljeva. Isključivo zaslugom Visokog predstavnika dolazilo je do donošenja određenih zakona a samim tim i izmjena u Sporazumu, pa je između ostalog osnovan Sud BiH, Oružane snage BiH, u početku nametanjem ali su svi ti zakoni dobili legalitet i legitimitet usvajanjem u Parlamentarnoj skupštini BiH.

MONITOR: Željka Cvijanović je u izjavi povodom ove godišnjice tražila „vraćanje izvornom Dejtonu“, a Dodik je ponovio da neće, kao predsjednik RS, poštovati odluke visokog predstavnika Krisitijana Šmita i da će zajedno sa Cvijanovićkom koja predstavlja Srbe u Predsedništvu BiH, „jačati RS“. Kako vi ovo, posebno Dodikovu najavu, tumačite?

ŠEHIĆ: Kao što sam napomenuo, svi zakoni koji su „nametnuti“ od strane Visokog predstavnika, prošli su redovnu parlamentarnu proceduru tako da ih je nemoguće jednostranim aktima taviti van snage jer je isključiva nadležnost da se određeni zakoni ukinu, da ih Parlamentarna skupština BiH stavi van snage, što je u skladu sa Ustavom BiH. Članovi Predsjedništva BiH biraju se iz reda bošnjačkog, srpskog i hrvatskog naroda i njihove temeljne nadležnosti su predstavljanje BiH te zaštita vitalnog entitetskog interesa i ne biraju se kao predstavnici naroda, što je jasno u Ustavu naznačeno. Kako je Visoki predstavnik vrhovni tumač Dejtonskog sporazuma, njegove odluke se moraju poštivati.

 

 

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 25. novembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESKO RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nezapamćena institucionalna kriza

Objavljeno prije

na

Objavio:

Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju

 

MONITOR: Protesti se nastavljaju, kao i politička i institucionalna kriza. Kako vidite situaciju u kojoj se zemlja trenutno nalazi?

RADULOVIĆ: Stanje u državi je prilično zabrinjavajuće. Institucionalna kriza je poprimila razmjere kakve do sada nijesmo nikada imali. Umjesto slabih institucija iz prethodnog perioda, sada svjedočimo praksi koja takve, slabe institucije, čini nefunkcionalnim umjesto da se radi na njihovom jačanju. Osim toga, Vladi je izglasano nepovjerenje i ona funkcioniše u tzv. tehničkom mandatu, ali bez ikakvih ograničenja u donošenju odluka. Skupština već godinama ne vrši svoje nadležnosti utvrđene Ustavom jer ne bira članove Sudskog savjeta, ne bira Vrhovnog državnog tužioca, ne bira sudije Ustavnog suda, ne donosi bitne zakone kao što su zakon o vladi i zakon o skupštini, a reforma izbornog zakonodavstva očigledno nije u interesu politčkih partija. U krajnjem, mislim da partitokratija, odnosno partijski i lični interesi političara, prijete da potpuno uruše sve institucije i pravni poredak.

MONITOR: Kriza je zaoštrena nakon usvajanja Zakona o predsjedniku. Da li je taj zakon po vašem mišljenju neustavan?

RADULOVIĆ: Ne sjećam se da je o pitanju nekog zakona pravna struka imala tako jedinstven stav kao u slučaju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o predsjedniku. Očigledno je da se radi o zakonu koji nije saglasan sa Ustavom jer se njime definiše nešto što je ustavna materija, i to na način suprotan najvišem pravnom aktu. Predsjednik po Ustavu ima ovlašćenje da predlaže Skupštini mandatara, a usvojene izmjene Zakona definišu da će se, u slučaju da predsjednik države to ne uradi u propisanom roku, mandatarom smatrati osoba koju podrži parlamentarna većina. Nije to nikakva razrada ustavnih odredbi, kako tvrde predlagači, već zadiranje u ustavna pitanja i njihovo definisanje suprotno onome kako ih definiše Ustav. Takođe, ne postoje razlozi i jasno utvrđen javni interes da zakon ima povratno dejstvo. Politički interes koji predlagači imaju je legitiman, ali on se ne može izjednačiti sa javnim interesom i ne može biti razlog za povratno dejstvo zakona.

MONITOR: DPS i opozicija traže da se prvo povuče taj dokument, pa onda odblokira Ustavni sud, dok većina koja je usvojila zakon smatra da prvo treba odblokirati Ustavni sud, koji bi potom odlučivao i o ustavnosti tog zakona. Kako vi vidite korake u rješavanju krize?

RADULOVIĆ: Očigledno je da svi politički subjekti isključivo vode računa o političkim interesima i u skladu s time predlažu i povlače poteze. To pokazuju u kontinuitetu, ne samo u ovom slučaju. Izbor sudija Ustavnog suda više od dvije godine je predmet uslovljavanja, ucjenjivanja i pokušaja političke trgovine. Za to vrijeme bila su čak četiri javna oglasa. Poslanici konstituenata parlamentarne većine – Demokrate, DF i URA su barem jednom, u različitim periodima, odbijali da glasaju za bilo kog kandidata. S druge strane, opozicioni DPS je u jednom periodu preko dva mjeseca bojkotovao rad Skupštine i skupštinskih tijela. Bojkot je prekinut kada se glasalo o smjeni tadašnjeg ministra pravde g-dina Leposavića, ali se nije prekidao kada se odlučivalo o kandidatima za sudije Ustavnog suda. Dalje, premijer Abazović je podršku DPS-a njegovoj Vladi pravdao potrebom deblokade pravosuđa i izborom sudija Ustavnog suda. Kasnije je potpisivanje Temeljnog ugovora takođe pravdao potrebom da se deblokira pravosuđe i izaberu sudije Ustavnog suda. Njegova Vlada izabrana je glasovima DPS-a i Temeljni ugovor je potpisan odlukom njegove Vlade, ali izbor sudija Ustavnog suda još nije izvršen. Istovremeno, Vlada g-dina Abazovića i dalje obavlja poslove izvršne vlasti, što dovoljno govori i nedostatku elementarne političke, ali i moralne odgovornosti. Da zaključim, kada bi postojala volja da se kriza riješi, redosljed koraka bilo bi manje bitan. Nažalost, čini se da ta volja ne postoji.

MONITOR: Očekujete li da Ustavni sud bude odblokiran na sjednici 28. novembra?

RADULOVIĆ: Način na koji su političke partije pristupale ovom pitanju do sada ne daje razloga za nadu da će Ustavni sud biti odblokiran 28. novembra. Volio bih kada bi me političke partije demantovale jer bi to bio korak ka uspostavljanju institucije koja je jedina ovlašćena da autoritativno tumači Ustav i donosi odluke da li je bilo koji akt saglasan sa Ustavom ili nije.

MONITOR: Kome odgovara blokada Ustavnog suda?

RADULOVIĆ: Po logici stvari blokada Ustavnog suda odgovara onima koji krše Ustav jer ne postoji organ koji bi donio odluku da su oni prekršili Ustav. S druge strane, građani su ti kojima to ne odgovara i koji trpe posljedice neustavnog, neodgovornog i neozbiljnog ponašanja političara.

MONITOR: Čak i kada se odblokira Ustavni sud, ostaju brojni problemi u pravosuđu. Kako vidite situaciju u pravosuđu danas?

RADULOVIĆ: Pored Ustavnog suda koji nije funkcionalan, ni stanje u pravosuđu nije baš sjajno. Naprotiv, u v.d. stanju je Vrhovni sud kome je u prvoj polovini godine nedostajalo dvije trećine sudija. U v.d. stanju je Vrhovno državno tužilaštvo i nema izgleda da će iz tog stanja uskoro izaći, a izbor Vrhovnog državnog tužioca gotovo niko više i ne pominje. Donedavno je u v.d. stanju bio i Upravni sud, a Sudski savjet radi u nepotpunom sastavu. Sve ovo je posljedica poltičke trgovine koja se besprizorno odvija pred očima javnosti.

MONITOR: Kako komentarišete puštanje iz pritvora bivše predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice?

RADULOVIĆ: Teško je ozbiljno komentarisati sudsku odluku sa čijim sadržajem javnost nije upoznata. Vjerujem da je sud dao razloge za ukidanje pritvora, odnosno stav da ne postoje okolnosti koje ukazuju da postoji opasnost od bjekstva. Treba podsjetiti da g-đi Medenici pritvor nije ni određen iz ovog razloga, već da se ovaj osnov za pritvor pojavio nekoliko mjeseci nakon što je pritvorena. Mislim da je teško obrazložiti da se opasnost od bjekstva javila nekoliko mjeseci nakon što je g-đa Medenica pritvorena, a da ta opasnost nije postojala u vrijeme pritvaranja. Međutim, javnost je opravdano zainteresovana za ovaj postupak i veoma je važno da odluke suda ne ostavljaju prostora za sumnje. Ovo dodatno jer je g-đa Medenica nedavno u svom iskazu navela da je svjedok mnogih prljavih biografija. Takva izjava može se tumačiti kao poruka sudijama koje bi trebale da donose odluke u postupku koji se vodi protiv nje. Vjerujem da je g-đa Medenica govorila istinu i da je ona svjedočila mnogim prljavim biografijama, ali ne samo u sudstvu, ili možda i najmanje u sudstvu, već više u drugim granama vlasti. Zato bi takva izjava trebala da bude razlog da tužilaštvo pokuša da otkrije o čijim prljavim biografijama se radi i koliko su te biografije prljave jer bi to bilo veoma korisno za jačanje vladavine prava i uspostavljanje sistema odgovornosti.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo