Povežite se sa nama

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Kad optužnice padaju, gubi društvo

Objavljeno prije

na

I u slučaju Telekom, kao i Carine, desilo se nešto što se ponavlja u crnogorskom pravosuđu, da optužnice imaju ugrađene nedostatke na koje onda sudovi odgovore oslobađajućim presudama

 

MONITOR: Ove sedmice oslobođeni su optuženi u aferi Telekom, Oleg Obradović i Miodrag Ivanović, a prethodne sedmice gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša za slučaj Carine. To su afere koje su godinama bile u fokusu javnosti. Kako komentarišete te odluke? 

GORJANC PRELEVIĆ: Presude nisu objavljene, obrazloženje je nedostupno, pa mogu samo da pretpostavim, imajući u vidu poznate činjenice – da je, u aferi „Telekom“, Nemački telekom svojevremeno platio 100 miliona dolara da zaustavi tužbu američke komisije za hartije od vrijednosti zbog korupcije u privatizaciji Telekoma Crne Gore, a da je, u slučaju „Carine“, i sud prethodno poništio kao nezakonit ugovor kojim je gradonačelnik Mugoša Carinama ustupio građevinsko zemljište daleko ispod tržišne cijene – da se desilo nešto što se ponavlja u crnogorskom pravosuđu, da optužnice imaju ugrađene nedostatke na koje onda sudovi odgovore oslobađajućim presudama. Često se, posle nekoliko ukidanja, na primer, u slučaju ubistva policijskog inspektora Šćekića, radi o takvom pravnom galimatijasu, da je teško razaznati ko je za koji propust u postupku bio odgovoran. Iako „i vrapci na grani“ znaju ko je kriv, ne primeti se šta sve u međuvremenu „pojedu skakavci“. Međutim, u oba slučaja za koja ste pitali ne bi trebalo da je tako teško utvrditi šta se desilo. Očekujem da se državno tužilaštvo o tome i javno oglasi, kao što je i MANS to tražio u odnosu na „Carine“, jer su oni podneli krivičnu prijavu u tom slučaju i zaista više godina zastupali javni interes umesto tužilaštva, koje se uključilo tek mnogo godina kasnije. Nadam se i da će novi Glavni specijalni tužilac donositi optužnice kakve nijedan sud neće moći da zaobiđe. Međutim, da bi se bolja praksa osigurala, trebalo bi da odgovaraju oni koji su do sada pomagali izvršiocima krivičnih dela da izbegnu odgovornost.

MONITOR: Da li bi te slučajeve trebalo preispitati i vjerujete li da do toga može doći, imajući u vidu da odgovornost tužilaca i sudija do sada nije na pravi način ispitivana?  

GORJANC PRELEVIĆ: U normalnim okolnostima, žalba je osnovni način da se preispita prvostepena presuda, posao je i drugostepenog suda i rukovodioca tužilaštva da analiziraju propuste. Videćemo do čega će sad dovesti opravdana očekivanja javnosti za utvrđivanjem odgovornosti u tim slučajevima.

Vrlo je neobično da američka državna komisija za hartije od vrednosti ustanovi korupciju u privatizaciji Telekoma Crne Gore, da tu korupciju prizna Nemački telekom, koji je dao mito, i da za to plati ogromnu odštetu, a da na kraju za tu korupciju u Crnoj Gori niko nije kriv. Ako Obradović i Ivanović nisu krivi, onda ko jeste? Da li je „sestra najvišeg državnog zvaničnika” koju je označila  američka komisija, a bivši VDT Ivica Stanković „abolirao”, možda za sve kriva? To i slično tome su pitanja ostvarivanja pravde oko kojih Crna Gora treba da se ujedini, bez obzira na poreklo, jer se radi o tome da zajednička kasa nije bila pokradena, mogla je penzija da bude veća, škola bolja, da ne skupljamo dobrovoljne priloge za lečenje dece u inostranstvu, da Podgorica svuda ima kanalizaciju, i tako dalje…

Naravno, sve bi velike slučajeve bilo dobro alternativno analizirati. Međutim, nije ni to lako, jer se, na primer, ni optužnice ni prvostepene presude ne objavljuju, samo prvostepena presuda npr. u slučaju državnog udara ima 700 stranica, a nema ni sadržaj ni podnaslove, a jedna rečenica često traje i preko čitave stranice. I sama ta forma obeshrabruje čitanje presuda, sakriva suštinu, i to je nešto što mora da se menja. Presude su opšta stvar i svaka bi trebalo da bude i dostupna i razumljiva. Obrazloženja se pišu za one koji gube, a kad optužnice padaju, gubi društvo u celini, koje mora da razume zašto se to desilo, ima pravo da zahteva obrazloženje.

MONITOR: Hapšenje dugogodišnje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice, a potom i predsjednika Privrednog suda, potvrdilo je sumnje u crnogorsko pravosuđe. Kako vidite činjenicu da su vodeći ljudi u pravosuđu pod optužbama da su dio kriminalnih organizacija, te da su uticali na presude?

GORJANC PRELEVIĆ: Hapšenja su trenutno povratila veru u to da je pravda dostižna i u Crnoj Gori. Pričalo se godinama o tome da Vesna Medenica utiče na sudije, a da je Blažo Jovanić u sprezi sa stečajnim upravnicima i vlasnicima privatizovanih preduzeća, ali nije bilo poznato da su za to obezbeđeni dokazi kojima neki tužilac želi da se bavi. Ipak, posle početnog entuzijazma, ne treba zaboraviti da je ova država već isplatila milione onima koji su odležali u pritvoru, a posle to dobro naplatili kada nisu osuđeni, jer su pale optužnice. Tako da treba sačekati i videti dokaze kojima Specijalno državno tužilaštvo raspolaže. Nadam se da će oni to na odgovarajući način i objaviti javnosti čije interese zastupaju.

MONITOR: Brojni predmeti decenijama čekaju razrješenje. Do danas ne znamo ko je ubio Duška Jovanovića, recimo. HRA je nedavno ocijenila da se nada da je došlo vrijeme da se to ubistvo rasvijetli. Da li je zaista došlo to vrijeme, imajući u vidu da je DPS i dalje značajan politički faktor, pa i kada je u pitanju deblokada pravosuđa?

GORJANC PRELEVIĆ: Odavno ponavljam da bi vrhu DPS-a trebalo da je u najvećem interesu da se otkriju nalogodavci ubistva Jovanovića, ako ga sami nisu ubili, jer ovako većina sumnja da jesu. Deblokada pravosuđa je ozbiljna stvar, obećana je, ali je važno da se pravosuđe odblokira nezavisnim kandidatima, iako će se za sve te pozicije sigurno prijaviti i oni drugi.

Rasvetljavanje ubistva Jovanovića jeste na neki način alfa tačka za ovu državu, i do toga bi zaista moralo da dođe. Najmanje što se odmah može uraditi je rasvetliti šta sve u istrazi nije urađeno, a trebalo je da bude urađeno, odnosno šta je sve pogrešno urađeno. To je na svaki način korisno za budući rad službi bezbednosti Crne Gore, čak i ako ne bude dokaza da su oni odgovorni za propuste bili povezani s ubicama.

MONITOR: Pad DPS-a u avgustu 2020. nije, kako se očekivalo, donio neke suštinske promjene, pa tako ni odnos prema ratnim zločinima. Kada očekujete da će se desiti promjene na tom planu?

GORJANC PRELEVIĆ: Odmah. Očekivali smo promjene sve vrijeme jer žrtve i porodice žrtava umiru. Očekujemo da novi Glavni specijalni tužilac, koji je u vreme ratova ’90-ih bio mlađi maloletnik, nema nikakvih interesa da čini bilo sebi bilo ikome od onih koji su za te zločine odgovorni. Očekujemo da za razliku od svih dosadašnjih nadležnih tužilaca, pokrene istrage na sopstvenu inicijativu i da se i tako upiše u istoriju.

MONITOR: Da li je prisustvo vlasti na memorijalnom okupljanju povodom godišnjice zločina deportacija bosanskih izbjeglica ove godine, prvi put, dovoljno?

GORJANC PRELEVIĆ: Prvi put su ove godine prisustvovali predstavnici vlade, i to ne jedan ministar, unutrašnjih poslova, koga smo jedinog očekivali, već su došla četvorica. Po prvi put je prisustvovao i direktor Uprave policije Zoran Brđanin, koji se javno izvinio zbog onoga što se dogodilo žrtvama deportacije 1992. godine, kao i ministar unutrašnjih poslova Filip Adžić. Ministar pravde Marko Kovač rekao je da podržava i spomenik i dan sećanja. Prisustvovali su i ministar rada i socijalnog staranja Admir Adrović i ministar Adrijan Vuksanović. Ostalo je da ministri nastave da se zalažu za te naše incijative sa njihovih uticajnih pozicija. Sednica Vlade je počela minutom ćutanja za žrtve deportacije. Prema tome, ove godine jeste napravljen veliki napredak, koji izgleda da može da dovede do toga da narednu godišnjicu po prvi put zvanično obeleži država Crna Gora. Što se tiče krivične pravde, za to je nadležan Glavni specijalni tužilac, ostaje da sačekamo da se SDT i tome posveti.

MONITOR: Crna Gora je nedavno proslavila 14 godina nezavisnosti. Koliko smo nezavisni, a koliko zavisni i od čega?

GORJANC PRELEVIĆ: Crna Gora je suverena država i takva treba i da ostane. Međutim, treba stalno voditi računa da su građani zaista nosioci te suverenosti, a ne, na primer, kriminalne organizacije u sprezi s političkom elitom. Za nezavisnost je to možda i najveća opasnost, jer je velika količina novca koju proizvodi šverc droge, cigareta i ljudi ogroman izazov za one na vlasti, i svaki birač u Crnoj Gori je valjda toga svestan. Nije izvesno da se taj šverc kroz Crnu Goru ne odvija i dan danas. Mislim da je vlast dužna da za to, da se šverc više ne dešava, pruži uverljive garancije. Inače, u svetu u kome pitanje svetskog rata i opstanka čovečanstva ne zavisi od Crne Gore, najbolje što ona može je da svom stanovništvu obezbedi najbolje moguće uslove za život tako što čuva svoju divnu prirodu, suzbija krađu zajedničke imovine i siromaštvo, obezbeđuje svima poštovanje ljudskih prava i ostvarivanje pravde pod jednakim uslovima.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

TEA GORJANC PRELEVIĆ, AKCIJA ZA LJUDSKA PRAVA: Izbori su ključ za stabilnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nije dobro što su predsjednički izbori raspisani bez Ustavnog suda, jer je on nadležan za sudsku kontrolu izbornog postupka od momenta raspisivanja izbora. Smatram i da je očigledan promašaj što istovremeno nisu raspisani i vanredni parlamentarni izbori, oni su ključni za stabilnost

 

MONITOR: Najave restriktivnih mjera Crnoj Gori zbog institucionalne krize izostale su nakon sjednice Savjeta za vanjsku politiku SE. Ipak, čule su se ocjene da je Crna Gora „rak rana“, Gabrijel Eskobar definisao je stanje u zemlji kao „institucionalni kolaps“.  Kako to komentarišete?

GORJANC PRELEVIĆ: Sadašnja nestabilna situacija u Crnoj Gori ne odgovara ni Evropskoj uniji ni SAD-u, kao što ne odgovara ni njenom stanovništvu. Crnogorske političke partije i pojedinci aktivno doprinose toj nestabilnosti uz providne politikantske izgovore. Pravo pitanje je za što i za koga oni to rade, da li male partije samo grčevito drže nelegitimnu vlast, a velike se samo plaše izbora ili svi rade za neke strane faktore kojima odgovara poraz Crne Gore kao ozbiljne države.  EU je u Crnu Goru, kao najozbiljnu kandidatkinju za članstvo, već mnogo investirala. Nestabilna država nikako ne odgovara ni SAD-u ni drugim članicama NATO-a, jer ih užasava problem u sopstvenim redovima. Iako ove međunarodne organizacije gledaju istini u oči, koju su njihovi predstavnici i saopštili, još se nadaju proviđenju izbora crnogorskih državnih organa najkasnije tokom februara, i, u perspektivi, uspostavljanju stabilne vlasti s jasnim evropskim i evroatlantskim kursom.

MONITOR: Da li je u zemlji institucionalni kolaps?

GORJANC PRELEVIĆ:  Jeste, zato što nije normalno da Ustavni sud praktično ne funkcioniše, da Vrhovni državni tužilac nije izabran već tri godine, predsjednik Vrhovnog suda već dvije godine, tri člana Sudskog savjeta nisu izabrani već petu godinu, drugim rečima, vrh pravosuđa je u produženom v.d. stanju, uostalom kao i Vlada. Da ne zaboravimo da i predsjedniku države ističe mandat, i da je moguće da sadašnja predsjednica Skupštine preuzme i tu funkciju kao v.d., ako, na primjer, dođe do izbornog spora oko izbora predsjednika, a Ustavni sud ne bude osposobljen da ga reši. Za zemlju koja je istovremeno na ivici bankrota i sa izraženim nacionalnim i verskim podelama ovo je izuzetno veliki problem. Igraju se vatrom svi koji zbog svojih 5 minuta vlasti održavaju i produbljuju ovu krizu.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN DVORNIK, PUBLICISTA I KOMENTATOR IZ HRVATSKE: Vječno pitanje – gdje je crta preko koje i legitimna obrana postaje agresija

Objavljeno prije

na

Objavio:

Onaj ko izumi metodu i tehniku zaustavljanja rata bez upotrebe sile bio bi spasilac ili spasiteljica čovječanstva

 

MONITOR: Dinamika „kohabitacije“ u hrvatskom državnom vrhu, dovela je nedavno do izjave Andreja Plenkovića da je Hrvatska ozbiljno podijeljena i da je katalizator te podjele u odnosu prema ratu u Ukrajini. Kako da to razumijemo?

DVORNIK: Rat u Ukrajini je Plenkovićeva zgodna priča, jer se tu, gledano površinski nalazi na „strani“ koju  za hrvatsku elitu referentna grupa (SAD i EU) smatra ispravnom. Kada je veći dio opozicijskih zastupnika u Saboru odbio glasati za Vladin prijedlog da Hrvatska daje obuku pripadnicima ukrajinske vojske, to nije učinio zbog toga što bi podržavao Rusiju. Plenković je još prije tog glasanja odao da mu je svejedno kako će prijedlog proći, jer ako i padne, to će mu dati municiju protiv opozicije.

Kad bismo se pitali da li ova razmirica u Saboru i na relaciji Vlada-predsjednik zaista govori o podjeli društva, morali bismo objasniti kako to „podijeljeno“ društvo u ispitivanju javnog mnijenja dvotrećinski odbacuje angažman koji je predlagala Vlada. Opoziciji je smetalo to što se Plenkovićev utjecaj proširio mnogo dalje od HDZ-a, pa ga je na ovom pitanju uspjela osujetiti. Plenković i Milanović ne zastupaju bitno različite, pogotovu ne suprotstavljene koncepcije politike RH, nego se bore za to čiji će utjecaj biti veći i tko će gdje namjestiti svoje ljude. Dovoljno je pogledati što zastupaju u odnosu na BiH pa da otpadnu sve iluzije o principijelnim podjelama.

MONITOR: U jednom intervjuu ste rekli da je u EU „kritična zona“ u zemljama koje su u nju ušle iz perioda socijalizma a koje nemaju dovoljno razvijen politički pluralizam i sklone su autoritarnosti. Hrvatska je bila dio SFRJ-a koja je imala „sopstveni put u socijalizam“. Koliko je to danas čini drugačijom od zemalja nekadašnjeg Varšavskog ugovora?

DVORNIK: I danas bih to zaključio. Pa podsjetimo se što je bio socijalizam – sistematsko gušenje i sprečavanje autonomnih odnosa i razvojnih procesa u društvu. Kako se tu pojavila ta famozna demokracija, kad nije bilo nijednog sloja, nijedne – ako hoćete – klase, nijedne značajne grupacije u usponu? Svima je samo bilo dosta starog režima (pa i samim njegovim akterima), a nije bilo mnoštva raznolikih društvenih snaga koje bi se slagale oko demokracije i vladavine prava kao zajedničke osnove. To nije bila kriza, nego logična posljedica vladajućeg modela. Zbog toga se čak i danas, nakon tri i po decenija, ta društva s mukom i jako sporo odvajaju od autoritarnog vladanja.

Postjugoslavenske su se zemlje razlikovale od drugih postsocijalističkih manje nego što bi se očekivalo. Dapače, veći dio postjugoslavenskih se povijesno vratio unatrag, u etničke ratove. U Jugoslaviji je nacionalistički monizam stalno tinjao, polako rastao, od kraja šezdesetih i sa u početku stidljivom, a onda otvorenom podrškom partijskih vodstava po republikama.

MONITOR: Hrvatska je nedavno ponovo osuđena u Sudu za ljudska prava u Strazburu u vezi sa postupanjem prema migrantima. Od početka rata u Ukrajini i solidarnosti koju zemlje  Evrope pokazuju prema ukrajinskim izbjeglicama, postao je još upadljiviji odnos Evrope prema migrantima iz Azije i Afrike. Koliko to ima veze sa recidivima rasizma, ultra desničarskom propagandom ili vjerskim predrasudama?

DVORNIK: Institucije EU i zemalja članica nisu uvijek popustljive prema takvim sentimentima populacije (i sreća je da ECTHR osuđuje državnu ksenofobiju Hrvatske), ali  već duže ta ksenofobija raste. Ovakve se stvari, s usponima i padovima, događaju već barem pola stoljeća. Globalne ekonomske promjene uključuju prvo doseljavanje radne snage (i populacije bivših kolonija) u razvijenije zemlje, a onda seljenje industrijskih investicija van najbogatijeg dijela svijeta. Tako ni u najrazvijenijim zemljama, pogotovu u onima s nerazvijenom socijalnom državom kakve su SAD, nije zajamčena puna zaposlenost.

Najavljena reindustrijalizacija Evrope mogla bi donijeti nove, interesantne promjene – reindustrijalizacija s drukčijom, ekološki uvjetovanom tehnologijom, materijalima, interakcijom sa živim i neživim okolišem. Nisam siguran koliko su društva koja tako uporno njeguju svoje predrasude sposobna bez većih muka – prije svega za najslabije – probaviti predstojeće promjene.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 27. januara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Poslednji čas za reformu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj pojimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji

 

MONITOR: Pokušaj formiranja vlade sa vama na čelu, propao je. Rekli ste da je teško razumjeti racionalnim putem miniranje svega od strane URA-e i SNP-a. Odgovornost za neuspjeh tog projekta, dakle, vidite na tim političkim partijama?

LEKIĆ:  Činjenice su poznate i tu nemam šta da dodam. Niti želim da se bavim temom zašto su dvije stranke poslije mnogih dogovora, pa i onih potpisanih, odustali od formiranja nove vlade, opredjeljući se za nastavak aktuelne Vlade u ostavci.

Meni ostaje da se zahvalim na povjerenju većine u parlamentu za dodjeljivanje statusa mandatara, za koji se, kao što je poznato, nisam lično kandidovao. A koji sam pokušao da obavim na ozbiljan, javan i demokratski način. I jedino u interesu zemlje. Bez – i to tvrdim –  uplitanja drugih, iz zemlje ili inostranstva.

MONITOR: Formiranje te vlade nije imalo podršku međunarodnih partnera. Vidite li u tome možda razlog?

LEKIĆ: Ne znam, niti su me interesovale moguće igre iza kulisa.

Znam da smo u usvojenom i potpisanom Programskom sporazumu svih stranka nedvosmisleno naveli otvorenost za međunarodnu saradnju, primarno sa Evropskom unijom i spremnost za poštovanje i ispunjavanje svih ugovornih sporazuma sa međunarodnim partnerima.

Iskren da budem nisam ni čuo stav o nepovjerenju iz inostranstva, barem ne ozbiljan, jer bi se to kosilo sa osnovnim načelima međunarodnih pravila. U suprotnom Crna Gora bi i formalno pristala na status protektorata, drugim rječima na svoje samoponištavanje, posebno statusa suverene države.

Uostalom nova vlada nije bila ni formirana, pa bi najava o nesaradnji na neviđeno, bila dodatno apsurdna.

Ako ste mislili na izjave u nedovoljno ozbiljnom, lobističkom, dakle mešetarskom stilu, one su kao takve irelevantne. Mogle su samo nanijeti štetu ugledu zemalja odakle takvi predstavnici dolaze.

Za nas su mnogo značajnije demokratske vrijednosni tih zemalja, proklamovani prijateljski odnosi bazirani na recipročnom uvažavanju – nego što je neko u stilu specijalnih službi ovdje nešto rekao i impresionirao domaće poltrone. I to suprotno važećim demokratskim pravilima koja se poštuju u njihovim državama.

Uostalom dio gostiju je imao razloga i za zabrinutost zbog utiska da su njihovim izjavama najviše bili zadovoljni u Crnoj Gori nosioci hibridnog režima i mafijaško-korupcionaških struktura.

MONITOR:  Koliko će taj, međunarodni faktor biti značajan u formiranju naredne Vlade?

LEKIĆ: Sve zavisi od domaćih aktera koji budu autonomno ili neautonomno sastavljati takvu vladu.

MONITOR: Kako vidite u tom smislu pokušaj formiranja predizbornih koalicija prije određivanja datuma vanrednih izbora? Demokate su ponudile savez Evropi sad, ali i dogovor oko zajedničkog kandidata za predsjedničke izbore raspisane za mart ove godine.

LEKIĆ: Ne smatram da treba da dajem sugestije, još manje upustva drugima kako da se pozicioniraju u daljim političkim procesima. Svako će preuzeti odgovornost za svoje odluke.

MONITOR: I Vas mediji pominju kao jednog od potencijalnih predsjedničkih kandidata?

LEKIĆ: I ja sam to pročitao u medijima.

MONITOR: Jedan dio stranaka vladajuće većine pozvao je da se nastupi sa zajedničkim kandidatom. Koliko je to realno?

LEKIĆ:  Nije rijetka praksa u demokratskim društvima da stranke kandiduju svoje lidere na predsjedničkim izborima. I to je sasvim legitimno. S druge strane, treba koliko je moguće realno sagledavati šanse za uspjeh, i ne priređivati eventualne poklone protivničkoj strani.

MONITOR: Sa evropskih adresa stižu najave mogućeg zaustavljanja evoprskog procesa ukoliko ne bude odblokiran Ustavni sud.  Ko će biti odgovoran ukoliko se taj proces zaustavi?     

LEKIĆ: Takav scenario bi se mogao vidjeti na dva načina: Kao novi čin u anatomiji crnogorske (auto)destrukcije. Ili kao nova i konkretna odgovornost konkretnih aktera koje treba sankcionisati. Mislim na kažnjavanje od strane  građana, prije svega na izborima.

U ovako teškim situacijama kada u  parlamentu nema konsenzusa, kada je vlada u ostavci, kada predsjednik države nije predsjednik svih građana već jedne stranke i gravitirajućih satelita i zato ga ne intersuje opšti interes, već institucionalne blokade – treba vjerovatno sagledati prava i dužnost i preostaloj, trećoj grani vlasti, dakle nazavisnom sudskom sistemu da na neki način zaštiti pravno funkcionisanje države.

MONITOR:  Kako komentarišete nedavni boravak predsjednika Đukanovića u St. Moricu u jeku krize u zemlji, sa novim troškovima, rekordrnim cijenama soba?

LEKIĆ: S jedne strane ništa novo, potvrđuje se kombinacija visokog stepena otuđenja od realnosti i nezaustavljive skorojevićke motivacije provoda po cijenu blamiranja države i materijalnu cijenu na račun crnogorskih građana.

A sve se dešava – kako je zvanično objavljeno – u vremenu tužilačkog izviđaja o jednoj od mnogih Đukanovićevih afera, takozvanog prvog miliona čije problematične zaplete su izgleda i obični građani savladali.

Građanima možda ostaje da preko privatnih provoda predsjednika male i siromašne države savladaju geografsku razliku između St. Tropea i St. Morica. Razliku između ranijeg Đukanovićevog provoda u St. Tropeu, čak sa javnim slikama baškarenja u bazenu sa kumovima i tajkunima, i ovog provoda u St. Moricu sa skupim hotelskim troškovima.

Povodom iste teme zanimljivo je da se boravak u elitnom St. Moricu dešava u vremenu kada Đukanović u Crnoj Gori poziva građane u šumu, organizuje proteste, sve za odbranu države i njenog istorijsko-etičkog dostojanstva. Proteste koji prijetećim porukama idu i ispred tužilaštva, onog koje danas skoro jedini liči na ozbiljnu i autonomnu državnu instituciju.

Istina, neodgvorna i nedovljno transparentna putovanja, sa takođe visokim finansijskim izdacima se ne završavaju sa Đukanovićem i uopšte sistemom koji je stvorio.

MONITOR: Da li mislite na period nove vlasti, poslije 20. avgusta 2020?

    LEKIĆ:  Da, upravo mislim na taj period, jer je sistem neopravdanog, nekontrolisanog trošenja državnog novca  nastavljen.

U svojstvu poslanika i predsjednika Odbora za međunarodne odnose zatražio sam u periodu Krivokapićeve Vlade – dakle u vremenu kada sam još imao posljednje nade ili iluzije o moguće ozbiljnom zaokretu u vođenju državnih poslova –  izvjestaj o putovanjem i troškovima Vlade i ministartava.

Na osnovu onoga što sam dobio, a nisam sve, uočio sam da se nastavila praksa, nedopustive ležernosti, sa zbirom velikih i nepotrebnih troškova, često bez elemenatnih izvještaja.

Uostalom, dio najgorih praksi DPS-a su nastavljene sve do danas, a možda su neke i prevaziđene.

MONITOR:  Kako komentarišete posjete crnogorskih gradonačelnika iz redova Demokratskog fronta Beogradu, te posjetu dvojice ministara proslavi u Republici Srpskoj?

LEKIĆ:  Bez namjere da relativizujem konkretnu temu, jer je ozbiljna, ona je dio mnogo kompleksnijeg pitanja stanja, pa i sistemskog karaktera naša države.

Odavno se dominantan proces uređenja i funkcionisanja  crnogorskog društva odvija, ne u pravcu integrativno-vrijednosne cjeline, već modelu države kao zbira nacija. Sa takozvanim identitetskim bitkama koje se nerijetko i tragikomično pretvaraju u bitke za bolju prošlost, a ne budućnost. Zapravo nastavak tog procesa vodi federalizovanju zemlje, njenoj  državno-duhovnoj dezintegraciji sa svim daljim posljedicama.

Sada smo u fazi kada nijedna etnička grupa ne želi da odustane od svojih nacionalnih centara u drugim zemljama, koje neko otvoreno zove maticama. A sav taj pravac zapravo postaje matica naše duboke državno-političke krize.

Pritom je država bez institucionalnih i personalnih autoriteta, bez autoriteta javne riječi, pa je problem još izraženiji. Tako izlasci zvaničnika iz naše zemlje, kao i ulasci drugih u nju – sve bez pravila, čini zemlju, najblaže rečeno,  nedovoljno ozbiljnom.

Kako vratiti stanje integrisane zemlje, pritom bez asimilacije bilo koje etničke grupe, kako državnu politiku voditi na poznatim pravilima ozbiljnih i uređenih zemlja jeste jedno od najurgentnijh pitanja u našoj državi.

MONITOR: A pojačanu retoriku devedesetih?

LEKIĆ:  Devedesetih se padom Berlinskog zida mijenjao međunarodni sistem, mjenjao unutrašni sistem našeg društva, i što je najteže – ratovima raspadala zajednička država. Ove dramatične oklonosti ne mogu pravdati mnoge teške vrijednosne poremećaje, pa i retoričke, ali negdje u balkanskim istorijama nisu sasvim nepoznate.

Međutim danas 2023. ponavljanje slične retorike mržnje govore o porazu državne politike. Govore o ,,pobjedi” cinične politike podjela, da bi se na podjelma i njenoj primitivnoj retorici, vladalo. I skrenule teme kriminala i korupcije, te ipak ontološke bolesti crnogorskog društva.

MONITOR:  Kako izaći iz političke i institucionalne krize u Crnoj Gori?

LEKIĆ: Dubina krize, njena tri najurgentnija elementa – neodrživi model ekonomije, kriminal i korupcija, stanje duboko podijeljenog društva zahtijevaju ozbiljnu državnu politiku. Doraslu političku elitu. Konačno pravnu državu. Izgrađivanjem makar minimum kulturno-duhovnog jedinstva zemlje. Kraj poimanja da u politici političar treba da primarno bude prevarant, veći ili manji.

Uprkos svemu, i dalje smatram da konačno zrelom političkom vlasti, ozbiljnom državnom politikom, nezavisnim institucijama, sve uz pomoć Evropske unije, Crne Gora može ostvatiti svoju veliku društvenu i moralnu reformu.

Utisak je, da je posljednji čas za to.

 

    Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo