Povežite se sa nama

Izdvojeno

POSLOVANJE ELEKTROPRIVREDE I POLITIKA ZARADA: Sa čime će pred Skupštinu

Objavljeno prije

na

Vidovdanska Skupština akcionara EPCG obećava dosta vatre. Što zbog onoga što se nalazi na najavljenom dnevnom redu, ali i zbog onoga o čemu se za sada neće raspravljati. U oba slučaja, u pitanju je veliki novac

 

Dok je javnost zaokupljena sudbinom Željezare, gdje je radnicima najavljen otkaz, i Plantaža koje nemaju novca ni za proljetošnje plate zaposlenima, Elektroprivreda CG godišnju Skupštinu akcionara priprema u puno boljoj atmosferi.

Vidovdanska Skupština (za datum njenog održavanja odabran je 28. jun) ipak obećava dosta vatre. Što zbog onoga što se nalazi na dnevnom redu: izvještaji o poslovanju, odlika o raspodjeli dobiti, formalno ozvaničenje višemilionske pozajmice CEDIS-u, glasanje o razrješenju aktuelnih članova Odbora direktora i, eventualno, izbor njihovih nasljednika. Ali, možda ništa manje, i zbog onoga o čemu se za sada neće raspravljati.

Prije svega riječ je o obavezi da, početkom jeseni, EPCG iz svog vlasništva otpiše 10 odsto akcija kompanije koje su 2019. otkupljene od italijanske A2A za 53 miliona, dok je njihova sadašnja nominalna vrijednost oko 77 miliona eura. Zakon nalaže da akcinarsko društvo koje dođe u posjed sopstvenih akcija mora da ih,  u propisanom roku, proda ili poništi. U prvom slučaju kompanija dobija nove (stare) manjinske akcionare i novac koji može upotrijebiti u skladu sa sopstvenim potrebama. Ukoliko dođe do poništenja akcija, umanjuje se kapital društva u istom procentu.

Rok za izvršenje te obaveze je 26. septembar. EPCG od prošle jeseni čeka odluku Vlade o sudbini tih akcija, ali nje još nema. Pominjalo se, nezvanično, da su prethodni čelnici MKI, predvođeni ministrom Mladenom Bojanićem, predlagali da se pronađe strateški partner spreman da uđe u EPCG ali Vlada nije donijela bilo kakvu odluku. Zato je opcija poništenja sve realnija. Nikome nije palo na pamet da provjeri da li su građani i privreda zainteresovani da dio novca koji drže u bankama reinvestiraju u najveću i, trenutno, najznačajniju i najprofitabilniju državnu kompaniju. To bi im moglo dinijeti prihod veći od kamate. I, makar posredno, oživjeti tržište kapitala. Bez koga će i razvoj domaće privrede biti mnogo teži i skuplji.

Drugo pitanje koje je zaobiđeno ponuđenim dnevnim redom Skupštine EPCG tiče se projekata subvencionirane nabavke i ugradnje solarnih panela u individualnim domaćinstvima (projekti solari 3000+ i 500+). ,,Što se tiče solarnih panela izabrani su najbolji ponuđači za opremu, pa očekujemo da ćemo krajem aprila ili početkom maja početi da radimo solarne panele na objektima za individualno stanovanje”, najavio je predsjednik Odbora direktora EPCG Milutin Đukanović, u  martu. Od tada se po  tom pitanju malo šta dešava. Izuzev nepotvrđenih glasina o problemima u realizaciji projekta.

Tema bi mogla biti i budućnost saradnje Prve banke i EPCG, koja je u njoj jedan od dva najveća vlasnika ali je najavila povlačenje svog novca. Tvrde – zbog nekorektnog odnosa. Riječ je o, potencijalno, ozbiljnom problemu za banku, ali se ni o tome neće govoriti na predstojećoj Skupštini. Ako se što ne promijeni u međuvremenu.

A evo o čemu će biti riječi u Nikšići, krajem juna.

Prema materijalima pripremljenim za predstojeću Skupštinu, EPCG je prošlu godinu završila uz dobit iz redovnog poslovanja u iznosu od 47,5 miliona. To je, otprilike, tri puta više nego što je zarađeno 2020. I ko se, danas, sjeća novembarskog izvještaja MKI iz koga smo saznali da je EPCG u prvih devet mjeseci prošle godine poslovala uz dobit jedva nešto veću od 400 hiljada eura.

Zahvaljujući gašenju KAP-a i višku struje namijenjene izvozu Elektroprivreda je  u četvrtom kvartalu uvećala godišnju dobit za skoro 120 puta. Prethodno je, prinuđen da uvozi struju po neplanirano visokoj cijeni CEDIS zabilježio desetak miliona gubitaka. Zato je EPCG riješila da ćerku-firmu pomogne, tako što će joj izbrisati fakture u vrijednosti ostvarenog gubitka. Isprva su ignorisana upozorenja da takav postupak nije predviđen propisima i da, istovremeno, država trpi značajnu štetu. Onda se neko dozvao pameti, shvatajući da bi se moglo ući u zonu krivične odgovornosti, pa je konačna odluka prebačena na Skupštinu akcionara. Gdje će predstavnici države/vlade imati glavnu riječ.

Priča o gubicima CEDIS-a koje će, iz svog profita, namiriti EPCG daje povoda za podsjećanje na talas zapošljavanja u EPCG i sa njom povezanim kompanijama koji je uslijedio nakon što su pobjednici prethodnih izbora preuzeli upravljanje državnim kompanijama. Dogovorenom raspodjelom po dubini elektroenergetske kompanije, računajući tu i pljevaljski Rudnik uglja, preuzeli su kandidati DF-a i Demokrata. Pošto su se te partije ponovo našle u opoziciji, aktuelno je pitanje daljeg opstanka njihovih kadrova na osvojenim državnim funkcijama.

Sudeći prema dnevnom redu Skupštine akcionara EPCG, Odbor direktora kompanije mogao bi biti razriješen krajem juna. Slijedile bi dalje smjene – od izvršnog direktora prema dnu menadžerskog lanca. Uz moć koju te pozicije daju partijama i njihovim reprezentima, u pitanju je i velika finansijska korist. Lična i partijska.

Monitor je pisao da je svaki sedmi zaposleni u EPCG radni odnos zasnovao u periodu januar – septembar prošle godine (više od 200 novih službenika/radnika). U Rudniku uglja  je, istovremeno, upošljeno 350 novih radnika, odnosno svaki peti. O nastavku trenda svjedoči i nedavni oglas u kome pljevaljska kompanija traži ,,29 vrtlara – radnik/ca na sadnji i njegovanju sadnica, na određeno vrijeme u trajanju od šest mjeseci”. Valjda dok ne prođe sezona poljoprivrednih radova. U pozivu još stoji ,,radno vrijeme puno, bez obzira na radno iskustvo, mjesto rada Pljevlja”.

Kad je zapošljavanje prevršilo mjeru menadžment EPCG je pripremio i usvojio novu sistematizaciju sa 1214 radnih mjesta, 300 više nego što je u kompaniji radilo na kraju 2019. Istovremeno je, zbog dobrih poslovnih rezultata (iako su za njih najzaslužniji bili pandemija i vlasnik KAP-a Veselin Pejović koji je riješio da obustavi proizvodnju) Odbor direktora EPCG odlučio da se zaposlenima, od januarske plate, zarada poveća za 12,44 odsto. Plus povećanje od 17 do 20 odsto koje im sljeduje po program Evropa sad. Prosječna zarada u Elektroprivredi sa decembarskih 950 skočila je na sadašnjih, približno, 1.150 eura. Neto.

Menadžmentu je ta odluka donijela uvećanja zareda i do 800 eura mjesečno. Ne računajući bonuse.

Kao što je Monitor već pisao, od 2009. godine i mandata Srđana Kovačevića rukovodeći ljudi EPCG zaradu ne primaju po osnovu zakona i kolektivnog ugovora i utvrđenih koeficijenata (od 2,5 do 7,2), već ,,posebnim ugovorima i odlukama nadležnih organa na osnovu ove politike”. O čemu odlučuje izvršni direktor. Prema dokumentu koji nosi naziv Politika naknada EPCG,  predsjedniku borda su svakog mjeseca pripadale četiri prosječne zarade isplaćene u EPCG mjesec ranije. Članovima borda tri, ili jedna ako nije profesionalno angažovan (plus plata koju prima tamo gdje je stalno zapošljen), pa izvršni direktor (3,5 prosječne plate).

Ima još. ,,U smislu ove politike, lica sa posebnim dužnostima prema EPCG su predsjednik i članovi odbora direktora, izvršni direktor, glavni finansijski direktor, izvršni rukovodioci funkcionalnih i operativnih cjelina, rukovodioci podružnica, sekretar, članovi Revizorskog odbora, rukovodilac Tima za internu reviziju, kao i druga lica utvrđena posebnim odlukama Odbora direktora”, precizirano je u novoj Politici naknada koja će se naći pred Skupštinom akcionara.

Taj dokument predlaže da se koeficijenti za zarade privilegovanim menadžerima smanje (predsjedniku borda sa četiri na 3,5, izvršnom direktoru sa 3,5 na 2,5-3 prosječne plate…) ali će nominalni iznosi zarada, zbog uvećanja prosječne plate biti veći od prošlogodišnjih. A, uz redovna mjesečna primanja organi upravljanja i lica sa posebnim dužnostima imaju pravo i na bonuse. Umjesto nekadašnjih 12, predsjednik borda bi trebao dobiti devet prosječnih neto zarada u EPCG. Ili, ukupno malo manje od 10.500 eura. Uz platu, to nas dovodi do godišnje zarade od nekih 60 hiljada eura. Izvršni direktor može očekivati za trećinu manji iznos varijabilne naknade i nekih 15 odsto nižu platu. Uglavnom, oko 45-50 hiljada. Pa onda redom… Ko god da se, nakon Skupštine akcionara, nađe (ostane) na menadžerskim mjestima u EPCG zagarantovana mu je dobra zarada.

O poslovnim rezultatima EPCG, tek će se pričati. Bliži se ljeto. Tada EPCG bilježi najmanju proizvodnju a Crna Gora ima najveću potrošnju struje. A cijene na berzama električne energije ne pokazuju opadajuće trendove. Valjda bude para za uvoz.

 

Zoran RADULOVIĆ  

Komentari

FOKUS

SUOČAVANJE SA KRIZOM: Između strahova i obećanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Šta Vlada do jeseni može da popravi, šta da pokvari, a za šta je već kasno oko urednog snabdijevanja hranom i energentima

 

Red optimizma, talas pesimizma. Po tom principu zvaničnici u region i svjetskim centrima moći iznose očekivanja i prognoze o nastavku globalne krize hrane i energenata. U trendove su se uklopili i naši politički prvaci.

Premijer Dritan Abazović je, neki dan, našao za shodno da sa javnošću podijeli svoje strepnje. „Ne samo da ćemo imati krizu energenata, već i krizu hrane. Jednostavno – sve na svijetu čeka teška godina, i ona neće zaobići ni Crnu Goru. Apelujem i na građane da budu odgovorni, da rade na uštedama električne energije, goriva…”, upozorio je. U istom dahu, dodao da to ipak nije poziv građanima da promijene navike (iako je, možda, trebalo da uradi baš to) nego više apel da „dok je lijepo vrijeme” prihvate zdrave stilove života.

Onda je ministar ekonomskog razvoja Goran Đurović predočio ljepšu stranu stvarnosti: „Imamo dovoljno energenata, raspoloživost svih prehrambenih proizvoda je dostupna. Tu nemamo problema…”.

Umjereni optimisti su i Monitorovi sagovornici iz Vladine Komisije za ekonomsku politiku. Ministar Đurović im je, kažu, nedavno predočio dio aktivnosti njegovog Ministarstva na planu obezbjeđivanja urednog snabdijevanja osnovnim životnim namirnicama i naftnim derivatima. Pošto je Crna Gora izrazito zavisna od uvoza hrane i benzina, iz Ministarstva su se obratili kolegama iz zemalja naših tradicionalnih dobavljača ali i onima koji bi to, izmijene li se okolnosti, mogli postati. Odgovori su, prenose naši izvori, ohrabrujući. Makar kada je u pitanju dostupnost osnovnih životnih namirnica. Budemo li mogli da platimo – nećemo biti gladni.

Koji detalj više dobili smo od Vladimira Jokovića, ministra poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Podsjećajući da iz Srbije godišnje uvezemo hranu vrijednu blizu pola milijarde eura (500.000.000, računajući po prošlogodišnjim cijenama, ovogodišnje su za nekih 30 odsto veće, za sada) Joković najavljuje da su proljetošnje blokade i zabrane izvoza iz Srbije prošlost. „Znam da u toj susjednoj zemlji postoji volja da se Crnoj Gori rezervišu osnovni prehrambeni proizvodi za naredni period od šest mjeseci”, rekao je Joković za Radio Crne Gore, najavljujući da će to biti jedna od tema predstojećih razgovora premijera Abazovića i predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića.

Treba da se uzdamo, dakle, u „postojanje volje” i dobre lične odnose Abazovića i Vučića, pošto očigledan interes srpske poljoprivrede da zadrži stečene tržišne pozicije u Crnoj Gori ne vrijedi mnogo ako se na tom putu ispriječi politika. Ista ona koja je Vladu Duška Markovića u ljeto 2020. natjerala da pšenicu kupuje u Francuskoj. A Zdravka Krivokapića i njegove saradnike, zimus, da odu u Bugarsku po brašno. Jer, Srbija je uvela zabranu izvoza osnovnih životnih namirnica, pokazalo se, na štetu svojih proizvođača i prerađivača.

Dugoročno, to je neodrživa pozicija. Toga su, izgleda svjesni i u našoj vladi. „Naredne godine treba izdvojiti što više novca za poljoprivredu kako bi značajno povećali subvencije i omogućili da poljoprivrednici proizvedu više hrane”, rekao je ministar Joković. „Analize i bilansi pokazuju da dovoljno imamo samo domaće lubenice i u jednom momentu mladog krompira”.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

NOVA RASPODJELA DUBINE PO PARTIJSKOM KLJUČU: Kao da i nije bilo avgusta

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS-u bi, kako sada stvari stoje, trebalo da pripadne 30 odsto državnih pozicija po „dubini“. Pored Pošte, ta partija  je bacila oko na Investiciono razvojni fond, EPCG, Plantaže, Rudnik uglja, Željeznicu… Ni ostali ne zaostaju. A skoro niko više ne pominje da za zapošljavanje ne smije biti presudna partijska knjižica, već znanje

 

Skupštinska većina mora do kraja mjeseca dogovoriti raspodjelu pozicija u odborima najvećih državnih preduzeća jer mandati članovima tih tijela u većini kompanija ističu na kraju mjeseca.

Pregovori su dugi i mučni ali se „principi“ podjele odavno znaju – sve po partijskom ključu. Rijetko više ko i pominje obećanje da nakon smjene DPS-a neće biti presudna partijska knjižica, već znanje, sposobnosti, pregnuće…

Da se ništa nije promijenilo svjedoče aktuelni članovi Vlade. Potpredsjednik Vlade Vladimir Joković je izjavio da je DPS Vlada nakon što je 30. avgusta 2020. izgubila izbore uspjela da do Nove godine zaposli 4.700 radnika u državnim institucijama i preduzećima.

Iako je decenijska praksa čudo, ni prošla vlast nije imala zanemarljive učinke u ovom segmentu. Čelnici tri državne kompanije su za godinu dana uvećali broj zaposlenih za skoro 20 odsto, po kompaniji, precizirao je Ervin Ibrahimović, ministar kapitalnih investicija. Objasnivši da su Elektroprivreda, Crnogorski elektrodistributivni sistem, Rudnik uglja Pljevlja od kraja 2020. do kraja 2021. godine dobile po skoro 200 novih radnika. I to je bilo malo pa je menadžment CEDIS-a pred smjenu pokušao da zaposli još 300 novih radnika i da časti pojedine u menadžmentu sa po stanom.

Koja je razlika između podgoričkog Vodovoda, tog višedecenijskog pribježišta za DPS-ovsku porodično-umreženu klijentelu i današnjeg CEDIS-a, tog hrama nepotističkih poriva i potreba, pogotovo Demokrata i DF-ovaca, pita se u izjavi za Monitor bloger Duško Kovačević: „Ima li ko da pita direktora Vladimira Čađenovića koliko tisuća on i žena prihoduju mjesečno? A on nije DPS-ovac. Mnoge stvari su čak neuporedivo gore i tragičnije“.

On kaže da kada smo konačno vidjeli bivšu opoziciju na djelu, na ministarskim, direktorskim i svim tim funkcijama „naišli smo na isto zlo, i to, da ironija bude veća, upravo putem koji smo odabrali da bi pobjegli od zla, da parafraziram jednu divnu rečenicu Žana de Lafontena. Nova vlast nam je upriličila istu korupciju, nepotizam i filozofiju partitokratije, pa DPS više nije usamljeni bauk koji kruži Crnom Gorom. Jednu traumu izliječili smo novom došavši na to nihilističko mjesto o kojem su nam uporno govorili oni koji su davno doživjeli ‘promjene’: ne očekujte bolje, sve će ostati po starom i nakaradnom, a oni koji su bili moćni u starom sistemu postaće još moćniji u novom“.

Na nedavnoj sjednici Vlade, njen potpredsjednik Raško Konjević je bio otvoren i izjavio je da su zapošljenja stvar političkog dogovora. Imao je i određenih nedoumica: „Za dogovor jesam, ali mislim da kondukter i ugostitelj ne treba da budu predstavnici državnog kapitala, jer nemaju dovoljno znanja i iskustva“, rekao je Konjević konstatujući da se takvim predlozima pravi velika šteta dignitetu Vlade. Na Konjevićeve primjedbe, premijer Dritan Abazović je konstatovao da „dogovor kuću gradi“ uz ocjenu da to što je neko završio fakultet nije garant znanja.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

LUKSUZ NA CRNOGORSKOM PRIMORJU: Par ležaljki i suncobran 500 eura dan, noćenje u vili 14 hiljada

Objavljeno prije

na

Objavio:

Na prestižnim lokacijama sa enormnim cijenama usluga smještaja, hrane i pića, pored stranaca ima priličan broj domaćih gostiju

 

Turistički kompleks sa hotelima Sveti Stefan i Miločer, decenijski simbol elitnog turizma na Crnogorskom primorju, vidno propada, zatvoren za goste već drugu sezonu zaredom. Zaključan grad hotel Sveti Stefan, prepušten zubu vremena, napuštene i neuređene hotelske plaže našeg najpoznatijeg ljetovališta, na početku turističke sezone pružaju sliku propasti, neuspjeha i nebrige, kako države tako i zakupca, of šor kompanije Adway Investment sa Britanskih Djevičanskih Ostrva, i njene budvanske filijale Adriatic properties, kojom upravlja grčki biznismen Petros Statis.

Na drugoj strani, duž obale podignuti su novi rizorti sa hotelima, vilama i apartmanima, koji luksuzom i cijenama sa kojima su izašli na tržište, daleko nadmašuju ponudu Hotela Aman Sveti Stefan. Novi ekskluzivni turistički kompleksi, nikli na lokalitetima koji se ne mogu mjeriti sa prirodnim, kulturnim i istorijskim odlikama Sveca, posluju sa cijenama usluga koje ni na Svetom Stefanu do sada nisu postignute.

Po luksuzu koji nudi, izdvaja se kompleks One&Only Portonovi, izgrađen na mjestu nekadašnje vojne baze Kumbor, na obalama Bokokotorskog zaliva. Mlade ćerke predsjednika Azerbejdžana Ilhana Alijeva Arzu i Lejla, koje, prema podacima CIN-a, stoje kao krajnji vlasnici iza kompanije koja je gradila Portonovi, imaju trenutno,  u objektima sa 5 zvjezdica, najskuplju turističku ponudu u Crnoj Gori.

Najluksuzniji objekat novog rizorta, raskošna Vila One, površine 460 kvadrata, nudi se po nevjerovatnoj cijeni od 14.000 eura za jednu noć. Vila se reklamira kao ambijent koji nudi „božanski život“ i zagarantovanu sreću onom ko je iznajmi. Pored niza specijalnih usluga, privatnog bazena, bazena za hidroterapiju, privatnog kuvara, gosti dobijaju na raspolaganju  „stručnjaka za sreću“, ličnog batlera na 24 časa, koji je zadužen da svaki trenutak u vili gostima učini sretnim i nezaboravnim. Sa sopstvenim vrtom i bogatim modernim enterijerom, Vila One predviđena je za boravak najviše 6 osoba i dvoje djece.

Kompanija One&Only raspolaže sa dodatne tri „originalne vile“, nazvane po crnogorskim planinama. U vilama Orjen, Lovćen i Rumija  smještaj je nešto jeftiniji. Jedno noćenje sa doručkom za dvoje, staje od 12.800 eura pa do 16.000, u zavisnosti od broja soba u vili. Svaka od njih ima svoj bazen i sopstvenu pješčanu plažu. To je pet puta više od cijene po kojoj se izdavala čuvena Vila 118 na Svetom Stefanu, ikona skupog i luksuznog smještaja na crnogorskom primorju. Zakupac je ovu vilu površine 165 kvadrata, u kojoj se odmarao veliki broj slavnih i bogatih gostiju, preimenovao u Vila Sveti Stefan, čija je cijena za jednu noć iznosila 3.500 eura.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo