Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Dođoh, vidjeh – nestadoh

Objavljeno prije

na

Kada se u medijima ovih dana oglasio Momir Bulatović, na interent blogovima pojavila su se i pitanja – ko je ovaj? Postavljaju ih, očigledno, mlađi posjetioci koji su imali sreću da ne budu savremenici jedne od najburnijih epizoda višestranačja u Crnoj Gori. Šta bi tek rekli za neke druge stranačke lidere kojima se davno zametnuo svaki politički trag. Iako su u Crnoj Gori prvi parlamentarni izbori održani daleke 1906, za početak razvoja višepartizma uzima se 1990. godina – kada su, poslije rušenja jednopartijske komunističke vlasti, održani prvi višestranački parlamentarni izbori.

Početkom devedesetih bile su registrovane 74 partije, ali najveći broj ezgistirao je na papiru. U međuvremenu stranke su nestajale i nastajale, cijepale se i ujedinjavale, mijenjali su se partijski lideri…

Prvih nekoliko godina višestranačja dominirali su Demokratska partija socijalista, Liberalni savez i Narodna stranka.

Današnji čelnik DPS-a Milo Đukanović došao je na vlast nakon puča 11. januara 1989. godine, kojim je svrgnuto tadašnje crnogorsko rukovodstvo. Triling “mladih i lijepih” – Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović, imao je jaku logistiku ne samo od domaće moćne tajne policije, nego i iz Beograda.

Tajna policija je, prema svjedočenju Novaka Kilibarde, formirala i Narodnu stranku – “kućnu pomoćnicu” nove vlasti.

Novu crnogorsku političku scenu obilježili su, pored međustranačkih, i unutarstranački sukobi.

Sukob u DPS-u 1996. godine zasjenio je sve ostale iz tog vremena. Puklo je između Momira i Mila. Jedno krilo DPS-a, koje od tada pa evo do danas predvodi pobjednik iz tog raskola Milo Đukanović, odlučilo je da se distancira od srpskog vožda, a druga strana nije mogla da podnese takvu žrtvu. Ta druga grupacija osniva Socijalističku narodnu stranku na čelu sa Momirom Bulatovićem. Danas se može lakše ustanoviti: Bulatovića i Đukanovića je donio Miloševićev velikosrpski talas, a razdvojio biznis.

Socijalističku narodnu partiju na početku je i politički i finansijski podržavao Miloševićev režim. Devedesetih imala je jak uticaj u Crnoj Gori. Njen predsjednički kandidat Momir Bulatović zamalo nije osvojio novi mandat predsjednika Crne Gore na izborima 1997. godine. Pobijedio ga je Đukanović.

Onda je Momir Bulatović poražen i u SNP-u. Morao je kormilo partije da prepusti prezimenjaku Predragu. Kasnije je Momir Bulatović osnivanjem Narodne socijalističke stranke bezuspješno pokušao da se vrati na političku scenu Crne Gore. Godinama živi u Beogradu.

Poslije referenduma 2006. godine SNP Predraga Bulatovića na parlamentarnim izborima imao je katastrofalan rezultat i Bulatović lidersko mjesto prepušta Srđanu Miliću. Bulatović je sada poslanik SNP-a u Skupštini Crne Gore.

Narodna stranka, kao reprezent “eltinog srpstva” u Crnoj Gori, doživjela je brojna cijepanja i iznjedrila masu partija sa srpskim predznakom. Počelo je sa Narodnom demokratskom strankom, a nastavljeno sa Srpskom sabornom strankom, Srpskom narodnom strankom, iz koje je nastala Demokratska srpska stranka.

Prvi predsjednik Narodne stranke bio je Novak Kilibarda. Poznat kao Miloševićev vatreni pristalica, pregalac za rušenje Njegoševog mauzoleja, planirao je da stvori srpsku republiku Dubrovnik… Ostao je zapamćen i po tome što je u skoro jednom danu izgubio dvije funkcije i dobio novu državnu. Početkom 2000. imenovan je za šefa Trgovinsko-informativne misije Crne Gore u Sarajevu. Potom je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade u kabinetu Filipa Vujanovića i povukao se sa funkcije predsjednika Narodne stranke. Bilo je to vrijeme nesuglasica izmedu Kilibarde i njegovih najbližih saradnika – potpredsjednika stranke Predraga Drecuna, Dragana Šoća i Predraga Popovića.

Bilo je i ranije sukoba između narodnjaka, ali Kilibarda ih je preživio. Najjači udar desio se 1996. godine u doba stvaranje Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom. Tada je Kilibardu napustio i potpredsjednik stranke dr Božidar Bojović. Kilibarda je u politički vrh stranke lansirao Drecuna, Šoća i Popovića. Kada je poslije sukoba unutar DPS-a bezrezervno stao uz Đukanovića – pobunili su se mladi lavovi Šoć, Drecun i Popović. Kilibarda je ostao u apsolutnoj manjini unutar Glavnog odbora i završio karijeru u toj stranci.

Sada je uzorni Crnogorac, piše jotovanim crnogorskim jezikom, voze ga državna kola, često se hvali kako je ”evoluirao u svojim nekada srpskim stavovima”.

Danas vanparlamentarnu Narodnu stranku predvodi Predrag Popović. Jedno vrijeme predsjednik joj je bio Dragan Šoć.

Dr Božidar Bojović osnovao je krajem 2003. Srpsku narodnu stranku, a nakon unutarstranačkih previranja zamijenio ga je 2005. dr Ranko Kadić. Bojović se onda povukao sa političke scene i odavno ga nema u javnosti. Marginalizovan je i Kadić.

Po unutrašnjim sukobima poznat je i Liberalni savez. Na devetoj konferenciji, održanoj na Cetinju 24. marta 2005. godine, stranka je zamrznula svoj rad. Stranka je prekinula političko djelovanje iako u njenom statutu stoji da “u bilo kojim okolnostima, poštujući demokratske principe, ova stranka nikada neće prestati sa radom”. Dugogodišnji politički lider Slavko Perović to je nazvao najvažnijom odlukom stranke u njenom petnaestogodišnjem postojanju.

Posljednji potresi u stranci nastali su zbog afere Grbalj 2004. i sukoba Slavka Perovića sa tadašnjim liderom Miodragom Živkovićem.

Osipanje LSCG počelo je još 1990. Mnogi koji su, pogotovu nakon sukoba u vrhu DPS –a napuštali LSCG, postali su bliski Đukanovićevom režimu, a neki su se rezignirano povukli sa javne scene.

Iz stranke su 2001. isključeni zaslužni predsjednik dr Radoslav Rotković i predsjednik mladih Krsto Pavićević, koji su bili protiv formiranja vlade sa prosrpskim strankama.

Iz LSCG su nastale Liberalno demokratska partija, Građanska partija i Liberalna partija.

Bivši liberali osnovali su početkom 2002. Građansku partiju. Za predsjednika je izabran Radoslav Rotković, jedan od osnivača Liberalnog saveza. Na redovnom kongresu Građanske partije, 14. februara 2004. godine za novog predsjednika izabran je Krsto Pavićević. Poslije neuspjeha njegove partije na parlamentarnim izborima 2006. Pavićević se povukao iz političkog života.

U Podgorici, 31. oktobra 2004. godine osnovana je Liberalna partija Crne Gore. Za predsjednika je izabran Miodrag Živković. On, pet godina kasnije, podnosi ostavku nakon što Liberalna partija na vanrednim parlamentarnim izborima nije uspjela da uđe u parlament.

Živkovića je naslijedio Andrija Popović. I Živković se povukao iz poltičkog života.

Bivši liberali osnovali su i Liberalno-demokratsku partiju Crne Gore. Predsjednik joj je bio novinar Slobodan Racković. Stranka je “plesala” samo ljeto i za nju se više nikad ništa nije čulo. Racković je kasnije imenovan za generalnog konzula državne zajednice Srbije i Crne Gore u Štutgartu. Nakon isteka mandata odlazi sa javne scene.

Prva albanska patija u Crnoj Gori bio je Demokratski savez, kojeg je predvodio i sada predvodi Mehmet Bardhi. U međuvremenu je i iz te partije nastalo njih nekoliko. Prva je otcjepljenjem fromirana DUA, koju dugo vodi Ferhat Dinoša.

I dijeljene, i obnavljane, i sa raznim liderima – opozcione stranke nisu uspjele da ugroze neprikosnovenu vlast DPS-a, koji je nakon raskola posvojio SDP.

Prije nekoliko dana, obraćajući se “stanovnicima i stanovnicama Crne Gore”, bivši politički lider LSCG Slavko Perović poručio je iz Praga, gdje živi, da nikad i ni pod kojim uslovima neće preuzeti vlast u Crnoj Gori.

Vladajuća koalicija DPSDP svakoga dana poručuje da ima ozbiljnu namjeru da Crnom Gorom vlada duže nego – Tito. Grešnici podsjećaju na moguću razliku: Tito je prije dolaska na vlast bio u zatvoru, današnjim gospodarima Crne Gore moglo bi se to desiti kad odu s vlasti. Kad tad.

Ni traga, ni glasa

Osnivaču prve opozicione partije – Demokratske partije dr Slobodanu Vujoševiću izgubio se svaki politički trag.Posljednju značajnu političku ulogu odigrao je januara 1997. kada je kao član rukovodstva Srpske narodne stranke učestvovao u protestima pristalica Momira Bulatovića, gubitnika na predsjedničkim izborima. Vujošević je počeo kao demokrata, a završio kao srpski nacionalista.

Na crnogorskom političkom nebu odavno nema ni Haruna Hadžića, nekadašnjeg prvog lidera Stranke demokratske akcije, koja je doživjela sudbinu mnogih političkih partija – pocijepala se i marginalizovala. Krajem 1993. uhapšeno je cijelo rukovodstvo SDA. Nakon završetka ratova stvorena je jedinstvena politička partija sa bošnjačkim nacionalnim predznakom – Bošnjačka stranka.

Za koalicioni nastup na aprilskim izborima 2001. odlučile su se SDA CG (Rasim Šahman), Internacionalna demokratska unija (Harun Hadžić) i Stranka nacionalne ravnopravnosti (Alija Matović), sve iz Rožaja. Nastupile su pod nazivom Bošnjačko-muslimanska demokratska koalicija. Dogovor o formiranju te koalicije doveo je do raskola u SDA. Potpredsjednik te stranke Rifat Vesković napustio je stranku i osnovao Demokratsku zajednicu Muslimana-Bošnjaka u Crnoj Gori.

Uoči parlamentarnih izbora u aprilu 2001. godine bilo je registrovano više od 60 stranaka. Među njima su bile i ove koje su otišle u zaborav: Stranka srpskog jedinstva za Crnu Goru, Srpska radikalna stranka dr Vojislav Šešelj, Srpska narodna radikalna stranka, Otadžbinska stranka, Internacionalna demokratska unija, Liberalno demokratska partija CG, Stranka prirodnog zakona, Savez komunista Jugoslavije – komunisti Crne Gore, Jugoslovenski komunisti Crne Gore, Jugoslovenska levica u CG, Radnička stranka Jugoslavije, Radnička partija Crne Gore, Stranka deviznih štediša…

Mnogih se više ne sjećaju ni politički analitičari. A možda ni njihovi osnivači i vođe.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

POVEĆANJE PLATA I PROSVJETA: Nijesu na spisku prioriteta

Objavljeno prije

na

Objavio:

I pored obećanja nove vlade da će, nakon zdravstva, njima prvima biti povećana plata, prosvjetni radnici su strpani, kako kažu, u isti koš sa ostalima. O najavljenom povećanju koje će obuhvatiti sve zaposlene u Crnoj Gori malo znaju jer dijaloga sa Ministarstvom nema

 

Prosvjetni radnici koji su, pored zdravstvenih, već godinu i po u prvoj liniji borbe protiv korona virusa – ponovo se osjećaju izigranima. Prema podacima Monstata prosječna plata u zdravstvu je za 100 eura veća od one u prosvjeti, a za razliku od prosvjetara, zdravstveni radnici su dobili obećanje o povećanju plate za 12 odsto, pored onog od 17 odsto koje će od početka sljedeće godine, kako je najavljeno, sljedovati sve zaposlene u Crnoj Gori.

Povećanje koje je najavljeno za sve u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta pripisali su kao svoj uspjeh, pa su najavili da će zarade prosvjetnih radnika od 1. januara 2022. godine biti veće za 17 odsto. Iz resora Vesne Bratić poručuju da su od početka mandata pokazali i dokazali da su im na prvom mjestu djeca i prosvjetni radnici, što je misija i vizija koja mora biti primarna, posebno u resoru prosvjete.

„Jako smo nezadovoljni činjenicom da smo i pored obećanja ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića, datom na našem prvom zajedničkom sastanku u januaru mjesecu ove godine, da će prosvjetni radnici poslije zdravstvenih biti prva adresa sa kojom će razgovarati u vezi sa povećanjem njihovih zarada, ostali, da tako kažem, u košu sa ostalim zaposlenima u Crnoj Gori. Bez ulaganja u obrazovni sistem i plata prosvjetnim radnicima nema napretka društva u cjelini. Sve ozbiljne zemlje, sa uspješnim ekonomijama, najviše izdavajaju upravo za prosvjetu“, kaže za Monitor Nikolaj Knežević, potpredsjednik Sidikata prosvjete Crne Gore (SPCG).

Posebnu brigu o obrazovanju najavio je i premijer Zdravko Krivokapić u svom ekspozeu. I pored najava, posljednje povećanje postignuto je u socijalnom dijalogu i pregovorima sa prethodnom Vladom. Tada su se plate u prosvjeti uvećale za devet odsto 2020. i početkom januara 2021. dodatnih tri odsto. Trenutno se kreću malo iznad državnog prosjeka, po posljednjim podacima Monstata za avgust ove godine prosječna zarada u prosvjeti iznosi 553 eura.

„Nesumnjivo su zapošljeni u zdravstvu i prosvjeti ponijeli najveći teret odgovornosti od početka pandemije COVID-19 virusa. Iako su ti sektori pokazali da su u ovim kriznim situacijama u stanju da idu i preko sopstveih
granica, to se i dalje ne cijeni adekvatno, a posebno kad je riječ o zapošljenim u prosvjeti“, kaže za Monitor Snežana Kaluđerović, viša pravna savjetnica u Centru za građansko obrazovanje (CGO). Ona smatra da je neobjašnjivo što najavljeni talas povećanja zarada nije kao posebnu kategoriju prepoznao i zapošljene u prosvjeti i što pitanje njihovih zarada nije zasebno razmatrano od strane resornih ministarstava.

„S obzirom da nacrt Zakon o budžetu još nije ni podnešen Skupštini, prostor za ispravljanje ove greške postoji. Vjerujemo da bi to imalo stimulativan uticaj na prosvjetne radnike, koji  tokom pandemije, za razliku od zdravstvenih radnika, nisu imali dodatke na zaradu na račun povećanog
obima rada. CGO podsjeća da su nove okolnosti rada nastavnika pedagoški vrlo zahtjevne i da je količina nastavnog materijala ostala ista, dok je količina odgovornosti i obaveza nastavnika samo rasla“, kaže Kaluđerović.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

POKRENUT POSTUPAK ZA VRAĆANJE CITADELE U BUDVI: Sporna privatizacija kulturnog dobra

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dajući nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Branko Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi

 

Skandalozna razmjena nepokretnosti između Ministarstva odbrane SRJ i privatne firme Imobilia sa Svetog Stefana, čiji je vlasnik kontroverzni biznismen Branko Ćupić, obavljena u decembru 1992. godine, ne prestaje da intrigira građane Budve, koji se ne mire sa tim da je jedan od značajnijih  spomenika kuture drevne Budve, na volšeban način trajno prešao u privatne ruke.

Sekretarijat za zaštitu imovine opštine Budva započeo je prije dvije godine postupak za poništenje Ugovora o razmjeni nepokretnosti u cilju zaštite prava i interesa Opštine Budva i države Crne Gore, obraćajući se instituciji Zaštitnika imovinsko pravnih interesa CG. Na dopise Sekretarijata, koje potpisuje Đorđe Zenović, odgovora nije bilo sve do nedavno, kada je iz Podgorice stigao dopis Zaštitnika, Bojane Ćorović, kojim se traži dostava kompletne dokumentacije o Citadeli i sudskom sporu vođenom od 1993. do 1998. u Osnovnom sudu u Kotoru.

Tvrđava Citadela uzdiže se nad Starim gradom, zahvata površinu od ukupno 2.650 kvadrata, odnosno 8 odsto površine stare Budve. Tu je izgrađeno više objekata ukupne površine 650 m2, dok je ostao slobodan prostor koji čine prolazi, terase, kule, stražare… Nakon zemljotresa slobodan prostor na Citadeli adaptiran je za pozorišne scene tada uspješnog budvanskog festivala Grad teatar.

Kupoprodaja Citadele između Ministarstva odbrane SRJ – VP Podgorica, kao vlasnika tvrđave i Branka Ćupića uznemirila je tada građane Budve. Iza ustupanja značajnog kuturnog dobra prebogatom biznismenu stajali su tada pojedini funkcioneri DPS-a, među kojima i Svetozar Marović. Ugovorom o razmjeni  Ministarstvo odbrane prenijelo je na preduzeće Imobilia tri nepokretnosti, objekat austrougarske kasarne korisne površine 615 m2, staru kulu od 56 kvadrata i suterenski prostor ispod velikog platoa od 12,50 kvadrata. To je ukupno 684,39 m2.

Zauzvrat, Imobilia je preuzela obavezu da Ministrastvu odbrane preda isto toliko, 680 m2 stambene površine na lokaciji Delfin u Tivtu, u stanovima koji tek treba da se sagrade. Građani su ogorčeni ovakvom razmjenom po kojoj je  kvadrat na budvanskoj Citadeli vrijedio isto koliko i kvadrat u nekoj stambenoj zgradi u Tivtu.

Pored toga, Ministarstvo odbrane ustupa Ćupiću na korišćenje cjelokupan neizgrađen prostor Citadele, za koji navode da predstavlja gradsko građevinsko zemljište, površine nešto manje od 3.000 kvadrata. U međuvremenu, kupac je korišćenje pretvorio u vlasništvo, te je u katastru nepokretnosti pod firmom Citadela d.o.o, uknjižen kao vlasnik cijelog prostora.

Dakle, za nekoliko stanova u Tivtu, biznismen Ćupić postao je vlasnik objekata od 684 m2 i parcela površine blizu tri hiljade kvadrata, vrijednog kulturno-istorijskog nasljeđa u Budvi.

Branka PLAMENAC
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

ZNACI: Zbog ugrožavanja sigurnosti novinarke tri mjeseca zatvora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Božidar Filipović osuđen na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti Milke Tadić-Mijović. Ovakve, preblage presude, ohrabruju nasilje nad novinarima.

 

Božidar Boško Filipović (56) osuđen je u srijedu na tri mjeseca zatvora zbog ugrožavanja sigurnosti direktorice Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore Milke Tadić-Mijović.

Tu odluku donijela je sutkinja Osnovnog suda u Kotoru Momirka Tešić, koja je Filipoviću produžila pritvor. U njenoj sudnici saslušani su svjedoci, a sutkinja je nakon više opomena, udaljila Filipovića iz sudnice. Tokom iznošenja završnih riječi, državna tužiteljka Anđa Radovanović tražila je da se produži pritvor Filipoviću.

Punomoćnik oštećene Tadić-Mijović, advokat Aleksandar Đurišić u završnim riječima ocijenio je da je dokaznim postupkom nesumnjivo utvrđeno činjenično stanje, odnosno dokazano da su ostvareni elementi bića krivičnog djela koje se optužnim predlogom Filipoviću stavlja na teret. On je istakao da dugogodišnja novinarka ne podnosi imovinsko-pravni zahtjev i da se pridružuje krivičnom gonjenju okrivljenog Filipovića.

Đurišić je istakao da, kada se radi o otežavajućim okolnostima, podržavaju završne riječi tužiteljke: ,,I smatramo da su dvije osnovne – njegovo (Filipovićevo) nepriznavanje djela i neiskreno odnos sa jedne strane, a sa druge povrat u konkretnoj pravnoj stvari, čak i specijalni, što se vidi iz izvoda kaznene evidencije”.

Branilac okrivljenog, advokatica Slavica Ilić, u završnim riječima tražila je ukidanje pritvora Filipoviću. Isto je tražio i okrivljeni.

Podsjetimo – sredinom avgusta Filipović je psovao i prijetio novinarki, na parkingu u Petrovcu kod supermarketa Voli. Novinari Vijesti lažu, pišu bez dokaza protiv škaljaraca i Mila Đukanovića, ispričala je detalje napada na nju Tadić – Mijović. Prijetnje su se ređale od toga da će izbušiti gume do toga da pojedine treba ubiti. Policija je ovoga puta brzo reagovala, pa je Filipovića uhapsila za manje od pola sata.

Filipović, bivši bokser koji je u policijskoj evidenciji označen kao bezbjednosno interesantno lice, ni u jednoj fazi postupka nije priznao krivicu, već je tvrdio da je pokušavao da novinarku zaštiti od verbalnog napada izvjesne osobe u trenutku dok se parkirala.

Njega je sud u Beogradu u julu 2018. osudio  na 11 mjeseci kućnog pritvora zbog prijetnji smrću predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću i bivšem ministru MUP-a Nebojši Stefanoviću. On je skinuo ,,nanogicu” i utočište našao u Crnoj Gori, gdje je ubrzo uhapšen nakon što je u jednom petrovačkom kafiću vitlao pištoljem i prijetio osoblju i gostima. Beogradski mediji su pisali da srpsko tužilaštvo i sud razmatraju da Crnoj Gori pošalju zahtjev za uvažavanje presude srpskih sudova, na osnovu koje će Filipović biti poslat u zatvor.

,,Kod specijalnog povrata vrlo je neuobičajeno da se dobije ista kazna kao i ranije, obično se dobija oštrija kazna u ovom slučaju najmanje dvostruko veća”, kaže za Monitor advokat Aleksandar Đurišić. ,,Ići će  žalba koju će na prvostepenu presudu, ne sumnjam u to, uložiti tužilaštvo. Vidjećemo  kakav će biti epilog pravosnažne presude”.

Ovakve,  preblage presude,  ohrabruju nasilje nad novinarima.

P.NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo