Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Dođoh, vidjeh – nestadoh

Objavljeno prije

na

Kada se u medijima ovih dana oglasio Momir Bulatović, na interent blogovima pojavila su se i pitanja – ko je ovaj? Postavljaju ih, očigledno, mlađi posjetioci koji su imali sreću da ne budu savremenici jedne od najburnijih epizoda višestranačja u Crnoj Gori. Šta bi tek rekli za neke druge stranačke lidere kojima se davno zametnuo svaki politički trag. Iako su u Crnoj Gori prvi parlamentarni izbori održani daleke 1906, za početak razvoja višepartizma uzima se 1990. godina – kada su, poslije rušenja jednopartijske komunističke vlasti, održani prvi višestranački parlamentarni izbori.

Početkom devedesetih bile su registrovane 74 partije, ali najveći broj ezgistirao je na papiru. U međuvremenu stranke su nestajale i nastajale, cijepale se i ujedinjavale, mijenjali su se partijski lideri…

Prvih nekoliko godina višestranačja dominirali su Demokratska partija socijalista, Liberalni savez i Narodna stranka.

Današnji čelnik DPS-a Milo Đukanović došao je na vlast nakon puča 11. januara 1989. godine, kojim je svrgnuto tadašnje crnogorsko rukovodstvo. Triling “mladih i lijepih” – Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović, imao je jaku logistiku ne samo od domaće moćne tajne policije, nego i iz Beograda.

Tajna policija je, prema svjedočenju Novaka Kilibarde, formirala i Narodnu stranku – “kućnu pomoćnicu” nove vlasti.

Novu crnogorsku političku scenu obilježili su, pored međustranačkih, i unutarstranački sukobi.

Sukob u DPS-u 1996. godine zasjenio je sve ostale iz tog vremena. Puklo je između Momira i Mila. Jedno krilo DPS-a, koje od tada pa evo do danas predvodi pobjednik iz tog raskola Milo Đukanović, odlučilo je da se distancira od srpskog vožda, a druga strana nije mogla da podnese takvu žrtvu. Ta druga grupacija osniva Socijalističku narodnu stranku na čelu sa Momirom Bulatovićem. Danas se može lakše ustanoviti: Bulatovića i Đukanovića je donio Miloševićev velikosrpski talas, a razdvojio biznis.

Socijalističku narodnu partiju na početku je i politički i finansijski podržavao Miloševićev režim. Devedesetih imala je jak uticaj u Crnoj Gori. Njen predsjednički kandidat Momir Bulatović zamalo nije osvojio novi mandat predsjednika Crne Gore na izborima 1997. godine. Pobijedio ga je Đukanović.

Onda je Momir Bulatović poražen i u SNP-u. Morao je kormilo partije da prepusti prezimenjaku Predragu. Kasnije je Momir Bulatović osnivanjem Narodne socijalističke stranke bezuspješno pokušao da se vrati na političku scenu Crne Gore. Godinama živi u Beogradu.

Poslije referenduma 2006. godine SNP Predraga Bulatovića na parlamentarnim izborima imao je katastrofalan rezultat i Bulatović lidersko mjesto prepušta Srđanu Miliću. Bulatović je sada poslanik SNP-a u Skupštini Crne Gore.

Narodna stranka, kao reprezent “eltinog srpstva” u Crnoj Gori, doživjela je brojna cijepanja i iznjedrila masu partija sa srpskim predznakom. Počelo je sa Narodnom demokratskom strankom, a nastavljeno sa Srpskom sabornom strankom, Srpskom narodnom strankom, iz koje je nastala Demokratska srpska stranka.

Prvi predsjednik Narodne stranke bio je Novak Kilibarda. Poznat kao Miloševićev vatreni pristalica, pregalac za rušenje Njegoševog mauzoleja, planirao je da stvori srpsku republiku Dubrovnik… Ostao je zapamćen i po tome što je u skoro jednom danu izgubio dvije funkcije i dobio novu državnu. Početkom 2000. imenovan je za šefa Trgovinsko-informativne misije Crne Gore u Sarajevu. Potom je podnio ostavku na mjesto potpredsjednika Vlade u kabinetu Filipa Vujanovića i povukao se sa funkcije predsjednika Narodne stranke. Bilo je to vrijeme nesuglasica izmedu Kilibarde i njegovih najbližih saradnika – potpredsjednika stranke Predraga Drecuna, Dragana Šoća i Predraga Popovića.

Bilo je i ranije sukoba između narodnjaka, ali Kilibarda ih je preživio. Najjači udar desio se 1996. godine u doba stvaranje Narodne sloge, koalicije sa Liberalnim savezom. Tada je Kilibardu napustio i potpredsjednik stranke dr Božidar Bojović. Kilibarda je u politički vrh stranke lansirao Drecuna, Šoća i Popovića. Kada je poslije sukoba unutar DPS-a bezrezervno stao uz Đukanovića – pobunili su se mladi lavovi Šoć, Drecun i Popović. Kilibarda je ostao u apsolutnoj manjini unutar Glavnog odbora i završio karijeru u toj stranci.

Sada je uzorni Crnogorac, piše jotovanim crnogorskim jezikom, voze ga državna kola, često se hvali kako je ”evoluirao u svojim nekada srpskim stavovima”.

Danas vanparlamentarnu Narodnu stranku predvodi Predrag Popović. Jedno vrijeme predsjednik joj je bio Dragan Šoć.

Dr Božidar Bojović osnovao je krajem 2003. Srpsku narodnu stranku, a nakon unutarstranačkih previranja zamijenio ga je 2005. dr Ranko Kadić. Bojović se onda povukao sa političke scene i odavno ga nema u javnosti. Marginalizovan je i Kadić.

Po unutrašnjim sukobima poznat je i Liberalni savez. Na devetoj konferenciji, održanoj na Cetinju 24. marta 2005. godine, stranka je zamrznula svoj rad. Stranka je prekinula političko djelovanje iako u njenom statutu stoji da “u bilo kojim okolnostima, poštujući demokratske principe, ova stranka nikada neće prestati sa radom”. Dugogodišnji politički lider Slavko Perović to je nazvao najvažnijom odlukom stranke u njenom petnaestogodišnjem postojanju.

Posljednji potresi u stranci nastali su zbog afere Grbalj 2004. i sukoba Slavka Perovića sa tadašnjim liderom Miodragom Živkovićem.

Osipanje LSCG počelo je još 1990. Mnogi koji su, pogotovu nakon sukoba u vrhu DPS –a napuštali LSCG, postali su bliski Đukanovićevom režimu, a neki su se rezignirano povukli sa javne scene.

Iz stranke su 2001. isključeni zaslužni predsjednik dr Radoslav Rotković i predsjednik mladih Krsto Pavićević, koji su bili protiv formiranja vlade sa prosrpskim strankama.

Iz LSCG su nastale Liberalno demokratska partija, Građanska partija i Liberalna partija.

Bivši liberali osnovali su početkom 2002. Građansku partiju. Za predsjednika je izabran Radoslav Rotković, jedan od osnivača Liberalnog saveza. Na redovnom kongresu Građanske partije, 14. februara 2004. godine za novog predsjednika izabran je Krsto Pavićević. Poslije neuspjeha njegove partije na parlamentarnim izborima 2006. Pavićević se povukao iz političkog života.

U Podgorici, 31. oktobra 2004. godine osnovana je Liberalna partija Crne Gore. Za predsjednika je izabran Miodrag Živković. On, pet godina kasnije, podnosi ostavku nakon što Liberalna partija na vanrednim parlamentarnim izborima nije uspjela da uđe u parlament.

Živkovića je naslijedio Andrija Popović. I Živković se povukao iz poltičkog života.

Bivši liberali osnovali su i Liberalno-demokratsku partiju Crne Gore. Predsjednik joj je bio novinar Slobodan Racković. Stranka je “plesala” samo ljeto i za nju se više nikad ništa nije čulo. Racković je kasnije imenovan za generalnog konzula državne zajednice Srbije i Crne Gore u Štutgartu. Nakon isteka mandata odlazi sa javne scene.

Prva albanska patija u Crnoj Gori bio je Demokratski savez, kojeg je predvodio i sada predvodi Mehmet Bardhi. U međuvremenu je i iz te partije nastalo njih nekoliko. Prva je otcjepljenjem fromirana DUA, koju dugo vodi Ferhat Dinoša.

I dijeljene, i obnavljane, i sa raznim liderima – opozcione stranke nisu uspjele da ugroze neprikosnovenu vlast DPS-a, koji je nakon raskola posvojio SDP.

Prije nekoliko dana, obraćajući se “stanovnicima i stanovnicama Crne Gore”, bivši politički lider LSCG Slavko Perović poručio je iz Praga, gdje živi, da nikad i ni pod kojim uslovima neće preuzeti vlast u Crnoj Gori.

Vladajuća koalicija DPSDP svakoga dana poručuje da ima ozbiljnu namjeru da Crnom Gorom vlada duže nego – Tito. Grešnici podsjećaju na moguću razliku: Tito je prije dolaska na vlast bio u zatvoru, današnjim gospodarima Crne Gore moglo bi se to desiti kad odu s vlasti. Kad tad.

Ni traga, ni glasa

Osnivaču prve opozicione partije – Demokratske partije dr Slobodanu Vujoševiću izgubio se svaki politički trag.Posljednju značajnu političku ulogu odigrao je januara 1997. kada je kao član rukovodstva Srpske narodne stranke učestvovao u protestima pristalica Momira Bulatovića, gubitnika na predsjedničkim izborima. Vujošević je počeo kao demokrata, a završio kao srpski nacionalista.

Na crnogorskom političkom nebu odavno nema ni Haruna Hadžića, nekadašnjeg prvog lidera Stranke demokratske akcije, koja je doživjela sudbinu mnogih političkih partija – pocijepala se i marginalizovala. Krajem 1993. uhapšeno je cijelo rukovodstvo SDA. Nakon završetka ratova stvorena je jedinstvena politička partija sa bošnjačkim nacionalnim predznakom – Bošnjačka stranka.

Za koalicioni nastup na aprilskim izborima 2001. odlučile su se SDA CG (Rasim Šahman), Internacionalna demokratska unija (Harun Hadžić) i Stranka nacionalne ravnopravnosti (Alija Matović), sve iz Rožaja. Nastupile su pod nazivom Bošnjačko-muslimanska demokratska koalicija. Dogovor o formiranju te koalicije doveo je do raskola u SDA. Potpredsjednik te stranke Rifat Vesković napustio je stranku i osnovao Demokratsku zajednicu Muslimana-Bošnjaka u Crnoj Gori.

Uoči parlamentarnih izbora u aprilu 2001. godine bilo je registrovano više od 60 stranaka. Među njima su bile i ove koje su otišle u zaborav: Stranka srpskog jedinstva za Crnu Goru, Srpska radikalna stranka dr Vojislav Šešelj, Srpska narodna radikalna stranka, Otadžbinska stranka, Internacionalna demokratska unija, Liberalno demokratska partija CG, Stranka prirodnog zakona, Savez komunista Jugoslavije – komunisti Crne Gore, Jugoslovenski komunisti Crne Gore, Jugoslovenska levica u CG, Radnička stranka Jugoslavije, Radnička partija Crne Gore, Stranka deviznih štediša…

Mnogih se više ne sjećaju ni politički analitičari. A možda ni njihovi osnivači i vođe.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

DRUŠTVO

KADROVSKA RJEŠENJA (OPET) SVAĐAJU VLAST: Savjetnik bez pitanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mnogo bure podiglo se nakon saznanja da je Ranko Krivokapić, još od kraja prošle godine, ministar-savjetnik u Ministarstvu vanjskih poslova Crne Gore. Dobar dio onoga što smo tim povodom čuli i vidjeli više šteti aktuelnoj većini nego nekadašnjem predsjedniku parlamenta   

 

 

Kako ono rekoše: meritornost a ne partijska pripadnost/poslušnost, kao kriterijum za angažovanje na poslovima od javnog interesa. Ali, oćeš vraže. 

Izgleda da je najveći dio vladajuće većine iz novina i sa portala saznao da je ministar vanjskih poslova Ervin Ibrahimović angažovao počasnog predsjednika SDP Ranka Krivokapića u svojstvu ministra-savjetnika. Taj ugovor je potpisan sredinom decembra prošle godine, pa i sama činjenica da su predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti za njega saznali nakon pet mjeseci podosta govori o odnosima unutar vladajuće koalicije. Ali, i o još ponečemu.

Premijer Milojko Spajić isprva je, uz to što je zatečen, bio izgleda i prilično ljut. Pa su iz njegovog kabineta, nezvanično, najavili da će ministar Ibrahimović biti pozvan na konsultacije. Odnosno, na raport.   

Da problem precizira potrudio se član Predsjedništva Pokreta Evropa sad (PES) Tihomir Dragaš. Krivokapićevo imenovanje je “neprihvatljivo” ocijenio je i pozvao premijera, i partijskog lidera, da Ibrahimovića razriješi, a Bošnjačku stranku isključi iz vladajuće koalicije. “Ukoliko je za Ibrahimovića poželjan i koristan savjetnik koji je počasni predsjednik vanparlementarne opozicione partije, a čiji funkcioneri svakodnevno, neargumentovano, a vrlo često čak i primitivno osporavaju karakter aktuelne Vlade, onda je vjerovatno BS odlučila da pravi savez sa tom i drugim partijama iz opozicije”.

Ministar vanjskih poslova je, u međuvremenu, zainteresovane uputio na Zakon o vanjskim poslovima, član 72, u kome stoji da ministar može bez javnog oglašavanja donijeti rješenje o zasnivanju radnog odnosa “lica sa odgovarajućim iskustvom u naučno-istraživačkom radu, značajnim diplomatskim iskustvom, profesionalnim zvanjima i vještinom ili iskustvom u radu u međunarodnim i drugim organizacijama”.Uz opasku da je riječ o službeničkom mjestu koje se od sličnih u državnoj administraciji razlikuje samo po zvučnom nazivu.

Iskustva Ranku Krivokapiću, svakako, ne manjka. Za poslanika je biran deset puta. Bio je predsjednik crnogorskog parlamenta u četiri saziva (14 godina). Deset godina je bio šef crnogorske delegacije u Parlamentarnoj Skupštini OEBS-a, a 2014. godine je izabran za njenog predsjednika. 

Funkcionerima PES-a i njihovim koalicionim partnerima  dodatno ne smeta priličan broj kadrova koji su u sistem ušli sa članskom kartom neke od partija prethodne (DPS) većine.

Pojasnio je , na svoj način, Nebojša Medojević: “Braći Srbima na vlasti je prihvatljiviji fra Ranko Krivokapić nego ja. Korupcija je jača od srpstva, jezika, državljanstva, vjere, nacije, tradicije….Zato je Ranjo ustaša prihvatljiv, a Medo nije…”, ispljunuo je preko X-a bivši lider DF. Njegovi nekadašnji saborci Andrija Mandić i Milan Knežević, u skladu sa proklamovanim evropejstvom, bili su mnogo uzdržaniji.  

Spajić je, početkom nedjelje, riješio da spusti loptu. “Nisam još uspio da razgovaram sa gospodinom Ervinom Irahimovićem, ni sa jednim drugim ministrom, po pitanju kriterijuma koje svako ministarstvo treba da ima kada zapošljava kadrove koji su mu potrebni. Koliko znam, to zaposlenje je bilo po zakonu”, kazao je.  Što se tiče ovog “koliko znam” mogao je da se konsultuje sa nekim od članova svog Kabineta. Imao je sa kim. Uz šefa Kabineta i njegovu zamjenicu, tim najbližih saradnika predsjednika Vlade broji još osam savjetnika.

“Nije jasno zašto se to desilo ali, svaki ministar treba da odgovara za rad svojih ministarstva”, zaključio je Spajić uz konstataciju kako on “apsolutno” ne bi imenovao Krivokapića za svog savjetnika. Može biti i da bivši predsjednik parlamenta to ne bi prihvatio. 

Premijer do sada nije imao sličnih primjedbi na imenovanje savjetnika članova njegove vlade. Ni ostatak vlasti nije problematizovao savjetnike u izvršnoj i parlamentarnoj vlasti, iako ima zanimljivih  kadrovskih rješenja. 

U kabinetu predsjednika Skupštine Andrije Mandića ima interesantnih kadrova, od  doskorašnje direktorice podgoričke Gimnazije Biljane Vučurović, koja je nakon razrješenja udomljena u parlamentu, do Želidraga Nikčevića, književnog kritičara, portparola Narodne stranke Novaka Kilibarde, poslanika Srpske narodne stranke Božidara Bojovića i Mandića, predsjednika žirija koji je 1993. godine književnu nagradu Risto Ratković dodijelio  Radovanu Karadžiću za djelo simboličnog naslova  Siđimo u gradove da bijemo gadove. 

Opet, ne posmatraju svi stvari iz iste perspektive. Tako anonimnim autorima sa šovinističkog portala in4s u Mandićevom kabinetu nije zasmetao čovjek koji je nagradio ratnog zločinca a suprugu angažovao za savjetnicu (o državnom trošku) već, kako su istakli u naslovu,  novinarka Šukovićeve Antene M: “Gordana Đuračić se profilisala u javnosti kao jedna od novinara koja je oblikovala medijski prostor za vreme vladavine Demokratske partije socijalista”. 

Za čudo, Tihomir Dragaš nije nakon te medijske objave zatražio od predsjednika PES-a da raskine koaliciju sa NSD i razriješi Mandića titule predsjednika Skupštine. Ili Spajić, po pitanju imenovanja Đuračić, nije bio apsolutno nesaglasan, kao u slučaju Ranka Krivokapića.

Nijesu svi savjetnici za naslovne strane. Većina njih su , zapravo,javnosti prilično nepoznate osobe mlađe životne dobi i bez impresivnih profesionalnih referenci. Pa bi se, makar za pojedine, moglo zaključiti da su ih aktuelni poslodavci prepoznali najprije po unutarpartijskim zaslugama ili kao djecu prijatelja i(li) viđenijih funkcionera stranke. 

Ove sedmice je iz Budve stigla i  vijest da je predsjednik te opštine Nikola Jovanović za svog savjetnika za investicije imenovaoMladena Bojanića. Eto nove drame na pomolu.

Zaludu činjenica da u kasi opštine Budva često ima više novca nego što među lokalnim funkcionerima ima znanja da ga pametno upotrijebe, o čemu svjedoče  afere poput one oko izgradnje postrojenja za desalinizaciju morske vode. Neće pomoći ni to što je Bojanić bio predsjednički kandidat ispred značajnog dijela partija sadašnje većine, ali ni to što su ga iste birale, u vladi Zdravka Krivokapića, za ministra kapitalnih investicije. Iz čega bi se moglo zaključiti da je kao nacrtan za posao koji mu je upravo povjeren.

Ovdje se potvrde o meritornosti traže na nekom drugom mjestu. U partijskim arhivama, na primjer. A tamo su se već prisjetili da je Mladen Bojanić u parlament ušao kao poslanik suverenistički nastrojene Pozitivne Crne Gore, dok je Jovanović, praveći neformalnu koaliciju sa DPS, kumovao tome da se stranke vladajuće većine sa državnog nivoa u Budvi presele u opoziciju. 

Može se tu uvezati i Jakov Milatović, i eto novih povoda za tugovanke na temu šta nam rade oni od prije avgusta 2020. Ili za novu listu zahtjeva za raspoređivanje po dubini. Ako mogu bivši ministar, poslanik ili predsjednik Parlamentarne Skupštine OEBS-a biti savjetnici u Vladi, vala može i onaj mali od pašenoga naći neko mjesto, barem u opštini. Makar je naš, pa će naučiti.

Ima u ovoj priči još nešto. Ranko Krivokapić i tadašnji SDP su u opoziciju otišli dobrovoljno, spočitavajući DPS-u manje-više sve ono što im je spočitavala i tadašnja opozicija. A što se, gotovo u potpunosti, može prigovoriti i današnjim vlastima. Previše liče jedni na druge da bi ih neko na to dodatno podsjećao. 

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

UKINUT PRITVOR PETRU IVANOVIĆU: Junak prve arapske priče se brani sa slobode

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ivanoviću je pritvor prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani,  sudija za istragu prihvatio je predlog SDT da se Ivanoviću ukine pritvor 

 

 

Dok se u Crnoj Gori uveliko priča o arapskim investicijama,  ministar poljoprivrede i ruralnog razvoja u nekadašnjoj DPS vladi Petar Ivanović, junak jedne stare crnogorsko arapske price, prošle sedmice pušten je da se brani sa slobode.  

Protiv Ivanovića je u oktobru prošle godine potvrđena optužnica za zloupotrebe pri raspodjeli sredstava iz arapskog Abu Dabi Fonda. Takođe, tužilaštvo ga tereti za zloupotrebe sredstava iz Agrobudžeta, i u tom je predmetu  pušten da se brani sa slobode. 

Ivanoviću je pritvor ukinut na predlog Specijalnog državnog tužilaštva (SDT) i on je napustio Istražni zatvor u Spužu. Pritvor mu je prethodno određen zbog uticaja na svjedoke. Kako su svi svjedoci saslušani, prestali su razlozi za pritvor zbog čega je sudija za istragu prihvatio predlog SDT.

Ivanović, bivši ministri poljoprivrede Milutin Simović i Budimir Mugoša, bivši državni sekretar Ministarstva poljoprivrede i ruralnog razvoja Nemanja Katnić i nekadašnja načelnica Službe za finansije, računovodstvo i javne nabavke Ministarstva Vukica Perović uhapšeni su u decembru prošle godine, po nalogu SDT. 

Osumnjičeni su za zloupotrebu službenog položaja, odnosno da su od aprila 2014. do jula 2019. godine, suprotno Uredbi o sprovođenja mjera agrarne politike, dijelili novac i nanijeli štetu Crnoj Gori od preko 300.000 eura… Oni se terete za sumnjive isplate samo jednoj nevladinoj organizaciji – Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara, a svote novca date tom civilnom društvu u petogodišnjem periodu varirale su od 450 eura do 70.000 eura. Iz SDT tvrde da je najviše nezakonitih isplata omogućio Ivanović i tokom 2014, 2015. i 2016. godine.

Druge godine Ivanovićevog mandata na čelu Ministarstva poljoprivrede, on je dao nalog da se iz Agrobudžeta, u aprilu 2014. godine, najprije isplati 10.000 eura: “Iako je znao da ova organizacija prethodno nije podnijela zahtjev za isplatu novčanih sredstava, niti je ispostavila plan i program realizacije aktivnosti, kao ni izvještaj o njihovoj realizaciji”, navode iz tužilaštva u Naredbi za sprovođenje istrage.

Pola godine kasnije, na isti račun uplatio je identičnu cifru, odgovarajući na zahtjev Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, da im se pomogne u nabavci 40 barik buradi za potrebe crnogorskih vinara. To je bio dvostruko veći iznos od propisima dozvoljenog… Skoro godinu kasnije – avgusta 2015. godine, donio je rješenje da se istoj NVO isplati 15.000 eura, ponovo za nabavku buradi, promociju crnogorskih vina u Francuskoj i pomoć za učešće u radu skupštine CEVI u Briselu…

SDT u dokumentu objašnjava da je Ivanović rješenje o isplati donio tri dana prije nego je zahtjev zvanično zaveden: “Iako je znao da uz zahtjev o kojem je odlučivao nije dostavljena bilo kakva dokumentacija”. Iste godine u novembru, odlučujući o zahtjevu Nacionalnog udruženja vinogradara i vinara, bez djelovodnog pečata i broja kao dokaza da je zahtjev zaveden kod tog ministarstva, donio je reješenje o isplati 45.000 eura, a za prezentaciju crnogorskih vina u sjedištu OIV-a u Parizu, u organizaciji Ambasade Crne Gore u Francuskoj. Taj iznos, navode iz Specijalnog tužilaštva, bio je devetostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. U istom dokumentu stoji i da je Ivanović toj NVO, od aprila do oktobra 2016. godine, isplatio 70.000 eura.

Petar Ivanović i Vukica Perović, više su puta tokom 2014. i 2015. godine, protivpravno iskoristili službeni položaj i tako nanijeli štetu državnom budžetu. Navodi se je Ivanović 24. decembra 2014. godine, suprotno propisima, naložio Vukici Perović da Nacionalnom udruženju vinogradara i vinara isplati 10.000 eura.

“Te je u lijevom gornjem uglu zahtjeva svojeručno zabilježio – ‘Vukica uplatiti 10.000’, po kojom nalogu je postupila… iako je znala da ne postoji rješenje ovlašćenog lica o ispunjenosti uslova za ostvarivanje prava na podsticaj u poljoprivredi”, navodi se. 

Dodaje se da je Ivanović i dva dana kasnije, toj saradnici usmeno naredio da istoj nevladinoj organizaciji isplati 15.000 eura, iako nisu podnijeli zahtjev niti dostavili bilo kakvu dokumentaciju, ali i uprkos činjenici da je taj iznos trostruko veći od mjerom predviđenog maksimuma. Ona je to učinila iako je znala da nije po propisima, pa je, navode iz SDT-a, s tim u vezi svojeručno ispisala dva lista A4 formata, gdje je između ostalog na jednom konstatovala “treba rješenje”, a drugom “treba zahtjev”…

Ivanoviću  je u decembru određen pritvor, dok je Simoviću određena mjera – zabrana sastajanja sa svjedocima, a oduzet mu je i pasoš. Ista sudska odluka donijeta je i za bivšeg državnog sekretara u tom resoru Nemanju Katnića. Ovakve sudske mjere, zabrana sastajanja sa svjedocima, rijetko su do sada izricane. Pritvor, ali ni druge mjere nijesu tražene od SDT-a, pa nijesu ni određivane za osumnjičenu bivšu načelnicu Službe za finansije Vukicu Perović, ali ni nekadašnjeg ministra poljoprivrede i ruralnog razvoja Budimira Mugošu.

Sudski postupak u predmetu koji se tiče Abu Dabi fonda osim Ivanovića očekuje i  bivšeg ministra poljoprivrede Budimira Mugošu. Ivanovića i Mugošu SDT optužuje za zloupotrebu položaja u ovom slučaju. Optužnicom se tereti i Zoran Vukčević, nekadašnji čelnik Investiciono-razvojnog fonda (IRF), za nesavjestan rad u službi. Abu Dabi fond za razvoj (ADF) je državna agencija Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja je za podsticanje poljoprivrede na sjeveru Crne Gore 2015. obezbijedila kredit od 50 miliona dolara. Optužnicom SDT-a oni se terete za krivično djelo zloupotrebe službenog položaja od 2015. do 2017, tokom dodjele novca iz kredita Abu Dabi fonda.

 

Milionska imovina 

Vrijednost nekretnina u podgoričkim Doljanima, koje su  najvećim dijelom u vlasništvu majke Petra Ivanovića, a dijelom u njegovoj svojini procijenjena je 2019. godine na nešto preko dva miliona eura, saopšteno je iz Akcije za socijalnu pravdu (ASP). 

Kažu da se prema  izvještaju vještaka iz 2019. godine na imanju u Doljanima nalazilo 20.000 čokota vinove loze, 401 sadnica maslina, 350 sadnica lavande i 2.500 sadnica smilja. 

IRF je, dodaju iz ASP-a, oktobra 2019. godine odobrio kredit firmi “I – Wine”, u vlasništvu majke Petra Ivanovića, koja je rođena 1941. godine. U dokumentaciji u posjedu ASP-a navodi se da je preduzeće osnovano “da bi upravljalo kompletnim poljoprivrednim gazdinstvom”.

 Kredit u iznosu od 1,1 miliona eura odobren je na rok otplate od sedam godina, uz grejs period od godinu i po, a uz efektivnu kamatnu stopu od 3,14 odsto.

Ivan ČAĐENOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DEPORTACIJE, ŠTRPCI, MURINO:  JEDNOKRATNA NOVČANA POMOĆ PORODICAMA  ŽRTAVA: Korak na dugom putu suočavanja sa prošlošću

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini

 

 

Vlada je protekle sedmice usvojila Informaciju o dodjeli jednokratne novčane pomoći porodicama žrtava deportacije izbjeglica, tragičnih događaja u Štrpcima i bombardovanja u Murinu i Tuzima.

Za 16 porodica civilnih žrtava biće opredijeljeno po 100.000 eura obeštećenja – po 50.000 u ovoj i u 2026. godini.

,,Tragični događaji tokom deportacije izbjeglica 1992. godine, u Štrpcima 1993. godine, bombardovanja u Murinu i Tuzima 1999. godine predstavljaju propust tadašnjih državnih struktura da zaštite osnovna ljudska prava građana i lica koja su se nalazila pod njihovom nadležnošću. Takvo postupanje predstavljalo je povredu domaćih zakona i međunarodnih obaveza koje je Crna Gora imala i ima u oblasti ljudskih prava”, piše u Vladinom materijalu. Navodi se i da  porodice žrtava do sada nisu bile prepoznate ni u jednom sistemu podrške.

,,Gubitak najbližih je nenadoknadiv, ali je poštovanje osnovnih ljudskih prava, jednak tretman i vraćanje povjerenja u institucije naša obaveza. Suočavajući se sa prošlošću, gradimo bolju budućnost”, napisao je premijer Milojko Spajić na Iksu.

Za zločin deportacija do danas niko nije osuđen. Crnogorska policija je u maju 1992. godine nezakonito uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i više od stotinu civila koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u BiH, i  predala ih  vojsci Republike srpske Radovana Karadžića. Smrtno su stradale najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima. Još nijesu pronađena tijela svih stradalih.

Zločin u Štrpcima desio se krajem februara 1993, kad su pripadnici Vojske Republike Srpske na toj željezničkoj stanici, iz voza izveli 20 putnika, koje su opljačkali i ubili samo zato što nijesu bili srpskog porijekla, a njihova tijela bacili u Drinu. Za zločin je do sada je pravosnažno osuđeno deset osoba – jedna u Crnoj Gori i devet u BiH. U krivičnom postupku koji je vođen protiv Nebojše Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica bila planirana i sprovedena uz znanje tadašnjih visokih funkcionera civilnih, policijskih i vojnih organa Srbije i SR Jugoslavije.

Prilikom NATO bombardovanja mosta u naselju Murino (opština Plav) krajem aprila 1999, stradalo je šest civila, od kojih troje djece, dok je tokom bombardovanja u Tuzima stradala jedna osoba.

,,Oteti i ubijeni putnici iz voza Beograd-Bar u stanici Štrpci 28. februara 1993. godine, iz Crne Gore, su Esad Kapetanović, Iljaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Senad Đečević, Jusuf Rastoder i Ismet Babačić. Prilikom bombardovanja mosta u gradiću Murino, 30. aprila 1999. godine, stradalo je šest civila, od kojih troje djece. Poginuli su Miroslav Knežević, Olivera Maksimović, Julija Brudar, Vukić Vuletić, Milka Kočanović i Manojlo Komatina, dok je Paška Junčaj stradala u Tuzima, takođe tokom bombardovanja. Osmo Bajrović, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, čija porodica je nastavila da živi u Crnoj Gori, deportovan 1992. godine i još uvijek nijesu pronađeni njegovi posmrtni ostaci”, piše u materijalu Vlade.

Raniji predlog, protiv koga su udruženja žrtava i NVO protestovali krajem 2023, povukli su predlagači poslanici Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP). Prijedlog je isključivao porodice svih civilnih žrtava rata koje su stradale van teritorije Crne Gore i u vrijeme kada zvanično nije bilo proglašeno ratno stanje. Ovim prijedlogom su iz zakona bile isključene žrtve ratnih stradanja u prvoj polovini ’90-ih, a civlinim žrtvama rata bi bili proglašeni samo  stradali u Crnoj Gori tokom NATO bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ).

Akcija za ljudska prava (HRA), Crnogorski komitet pravnika za zaštitu ljudskih prava (CKP) i Udruženje ,,Štrpci – Protiv zaborava” pozdravili su   odluku Vlade Crne Gore da jednokratnim naknadama obezbijedi reparacije za porodice civilnih žrtava ratova ’90-ih, koje su ignorisane posljednje tri decenije. Ocijenili su da je ova odluka  od istorijskog značaja, i da ima veliki značaj za suočavanje sa prošlošću i prihvatanje najboljih standarda obezbjeđivanja reparacija za žrtve teških kršenja ljudskih prava kao što su ratni zločini.

Iz HRA su kazali da je važan i pravedan potez to što je Crna Gora priznala status civilne žrtve svim civilima stradalim u ratovima devedesetih, koji su imali jugoslovensko državljanstvo, i bez obzira gdje su stradali: ,,Naravno, pravo na socijalnu zaštitu, na mjesečne novčane naknade, obezbijeđeno je samo za crnogorske državljane, jer su i druge države na isti ili sličan način zbrinule njihove državljane”.

Iz ovih udruženja istakli su da nije jasno zašto je Vlada izostavila porodice civilnih žrtava rata koje su stradale na Kosovu i u Bukovici. Podsjetili su da su izostavljene i žrtve zločina u Kaluđerskom lazu. ,,Članovi njihovih porodica nemaju crnogorsko državljanstvo, pa ni pravo na socijalni status u Crnoj Gori. Taj zločin zbog propusta u istrazi nije prepoznat kao ratni zločin, zbog čega su i svi tužbeni zahtjevi porodica za obeštećenje svojevremeno odbijeni kao zastarjeli, ali Crna Gora ima dug časti i prema tim žrtvama”, naglasili su u saopštenju.

Zločin u Kaluđerskom lazu se dogodio za vrijeme NATO bombardovanja.  Pripadnici Vojske Jugoslavije ubili su 22 i ranili sedam civila albanske nacionalnosti, koji su sa ratom zahvaćenog Kosova prebjegli u Crnu Goru. Do danas niko za ta ubistva nije kažnjen, nije ni utvrđeno da je izvršen ratni zločin, a žrtve i porodice žrtava nisu obeštećene.

Predsjednik Crnogorskog komiteta pravnika za zaštitu ljudskih prava Velija Murić, koji je pravni zastupnik porodica ubijenih u Kaluđerskom lazu i oštećenih porodica iz Murina, kazao je, za Vijesti, da postoji još nekoliko slučajeva koje bi trebalo obuhvatiti Vladinom odlukom. To se, kako je rekao, odnosi i na porodice, žrtve zločina u pljevaljskoj Bukovici, koji su državljani Crne Gore.

Od 1992. do 1995. u Bukovici je ubijeno šest osoba, dvije su izvršile samoubistvo zbog torture, 11 ih je oteto, 70 mučeno, a oko 270 protjerano… Do danas za te zločine u Crnoj Gori niko nije osuđen, a nijesu otkriveni počinioci ni nalogodavci.

Tea Gorjanc-Prelević izjavila je da su u HRA bili iznenađeni potezom Vlade da odlukom prepozna 16 porodica, a ne još nekoliko drugih. To je, prema njenim riječima, sveukupno mali broj ljudi koji državu neće osiromašiti, već naprotiv – ,,učiniti je pravednijom i moralno jačom”.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo