Povežite se sa nama

INTERVJU

DR NERZUK ĆURAK, PROFESOR SARAJEVSKOG FAKULTETA POLITIČKIH NAUKA: Dodik je potpuno na tamnoj strani

Objavljeno prije

5 godina

na

Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha

 

MONITOR: Bosna i Hercegovina je u centru pažnje javnosti nakon što je srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik poručio sa sastanka sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu da će tražiti da se referendumom odluči o statusu RS.

ĆURAK:Izjava koju navodite, kao i sijaset drugih neofantastičnih izjava gospodina Dodika, svjedoče da je pomenuti provincijski kabadahija u potpunosti prešao na tamnu stranu, da ga činjenice više e zanimaju i da je spreman poput njemačkih nacionalsocijalista tridesetih godina dvadesetog stoljeća, vršiti postepeni državni udar, institucionalno i parainstitucionalno. Upravo ovih dana na HBO možemo gledati vrhunsku seriju Babilon Berlin o proizvodnji uvjeta za dolazak nacista na vlast. Laž, primitivna drska laž koja mora postati istina, čak i po cijenu ubistava, proglašavanje bezopasnih najopasnijim, potčinjavanje državnih institucija goloj sili nadolazeće desničarske moći, permanentno proizvođenje vanrednog stanja… Slično radi režim Milorada Dodika uvjeren da neočembrlenovska, ksenofobna Evropa koja pokušava pobijediti dobru Evropu ljudskih i građanskih prava, ima više sluha za njegovo plemensko desničarenje nego za izgradnju pristojne, građanske države eurounijskog tipa u Bosni i Hercegovini.

To nije daleko od istine, budući da su izjave međunarodne zajednice (i to bez ruskog učešća), nakon što su njeni predstavnici skrušeno otišli čuti propovijed na Dodikovoj gori, bile baš ono što je antibosanski član bosanskog državnog predsjedništva htio čuti: ništa. Uspostavljena je nova politička linija od koje se ide u urušavanje BiH, a Dodik je de facto razumio poruku Zapada baš onako kako je Milošević svojevremeno razumio Bejkerovu poruku (državni sekretar SAD-a) da Amerika nema psa za borbu: Razvaljuj. Mi nećemo intervenirati. Čini mi se da kao jedina nada Bosne ostaje  racionalno uvjerenje da Vašington ipak neće dozvoliti poništenje Dejtonskog ugovora kao svog velikog internacionalnog uspjeha. Ne toliko zbog BiH, koliko zbog sopstvene vjerodostojnosti: teško je vjerovati da bi SAD bile spremne na toliko poniženje – da ih jedan lokalni drznik baci u prašinu balkanske geopolitike.

MONITOR: Analitičari upozoravaju da Dodikove poruke neskriveno govore da je konačni cilj takve politike razbijanje BiH i stvaranje Velike Srbije. 

ĆURAK: Zajedničku igru Beograda i Banjaluke ne vide samo oni koji ne žele da je vide. Najveći nitkov u ovoj beogradsko-banjalučkoj, obostranoparazitskoj simbiozi je vrhovni komandant tuzemnih i inozemnih Srba, brižni otac svih Srba u svim državama svih galaksija poznatog svemira, veliki AV, od čijeg je patetičnog, gnjilavog nacionalizma, gore samo njegovo lažno, patetično zalaganje za mir, koje prestaje čim se riječ mir izgovori. Kojim je tajnim kanalima njegov nacionalistički program došao na Zapad kao vrelo pacifizma i kako je Evropska Unija čiji je parlament izglasao univerzalnu rezoluciju o genocidu u Srebrenici, prihvatio ovog negatora genocida kao mirovnjaka, to zadire u fundamentalne temelje političke etike i opasnog povlačenja liberalizma pred terorom desničarske ksenofobije, čiji bi politički promotori, ako zagospodare EU, mirne duše predali i prodali BiH srpskohrvatskom nacionalizmu.

No, pored pesimističke slike, vrijedi primjetiti i optimističke valere koji nas ipak uvjeravaju da će BiH ne samo ostati cijela, nego da neće biti ni iz tri ni iz dva dijela nego zajednička zemlja svih nas istovremeno na cijelom teritoriju međunarodno priznate države. To je moja nada,ali i uvjerenje da će i Dodik i Vučić polomiti zube na Bosni, koja je najmanje kriva za sve što se desilo a najviše ispašta.

MONITOR: Predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović optužio je Dodika da pokušava provesti “tihi državni udar”.

ĆURAK:Gadi mi se na bilo koji način potvrditi da je u bilo čemu u pravu ta nesretna antibosanska svijest koja sebe smatra probosanskom.  Zato i ta u biti tačna ocjena bi bila vrijedna pažnje tek ako bi njen autor dodao da je on sa svojim gremijem nemuštih mislilaca značajno doprinio stvaranju političkog konteksta u kojemu Dodik postaje i suvereni vladar “političkog Sarajeva”.  Upravo je stranka Bakira Izetbegovića omogućila da u Domu naroda bosanskohercegovačkog parlamenta, u srpskoj kvoti delegata većinu ima Dodikov SNSD, zbog čega i može raditi ovo što radi glede paralize drzavnih organa. Dok SDA organizovano bježi od objašnjenja tog političkog dila sa SNSD-om, meni je najbliže tumačenje da SDA ne bi imala ništa protiv da se BiH izdijeli na tri etnonacionalne cjeline kojima upravljaju vladajuće nacionalističke stranke. No, SDA ne smije to otvoreno reći ni zagovarati, a ako bi se desilo da SDA ne bude  za to odgovorna – i vuk sit i ovce na broju.

MONITOR: U jednom intervjuu Monitoru rekli ste da je  BiH trajna meta i kao da je unutrašnja pokrajina Hrvatske, odnosno Srbije. Je li i danas?

ĆURAK: Da. Moramo promijeniti tu geopolitičku dioptriju na koju su se mnogi navikli i ne vide frustrirajuću nenormalnoist u ponašanju Beograda i Zagreba prema BiH. Naročito Beograda.

MONITOR: Zvuči li Vam zlokobno Vučićev poziv na okupljanje svih Srba?

ĆURAK:Zvuči. Srbija je jedina zemlja u regiji koja smatra svojom obavezom da blokira razvoj susjednih zemalja, sve pod egidom brige za rasuti nebeski narod. Kao da svi narodi svijeta nisu rasuti. Ali druge zemlje ne poznaju taj gotovo patološki način brige za narod u rasejanju. Čuj, u rasejanju. Kakva besmislena žrtvoslovna i nepotrebna riječ, kakvo jezičko forsiranje antropologije žrtve.

MONITOR: Koliko je to što se dešava u BiH opasno po region?

ĆURAK: Ništa se ne dešava u BiH samom Bosnom i Hercegovinom. To je važno naglasiti. Bosna je samo platforma za mrzilačke snove bolesnih nacionalističkih elita iz susjedstva koje uvijek pronađu izvođače radova u Bosni. Dakle, po region Bosna je najmanje opasna. Ali da su neke zemlje regiona opasne za Bosnu, to je već povijesni aksiom.

 

Literarna RS

MONITOR:  Republika Srpska odlučila je da blokira rad državnih institucija zbog odluke Ustavnog suda BiH da poništi nadležnosti RS nad javnim poljoprivrednim zemljištem proglašavajući ga državnim. Kakve će to posljedice imati?

ĆURAK: Sa velikom strašću, bez prethodnog znanja šta piše u odluci Ustavnog suda BiH povodom apelacije sedam bošnjačkih i hrvatskih delegata u Vijeću naroda RS-a, ključni srpski političari, na nagovor svog velikog tate, prihvatili su sve što im je Dodik kazao, sa većim ili manjim stepenom odobravanja ili reda radi prigovaranja, pa potrčali da participiraju u novoj sezoni državnog udara, bez ikakvog odmaka od politike koja sebe uopće ne unosi u BiH, iako ni te politike ni entiteta nema bez BiH. Proizvodeći višedecenijsku iluziju u narodu da je RS država, gradeći godinama paralelnu stvarnost, kako u politici, tako i u medijima, obrazovanju i kulturi,  nacionalizmom i klijentelizmom zadojena vlast proizvela je, da tako kažem, literarnu RSkoja ima svoje obrazovanje, svoju kulturu, svoju politiku, svoj sport… I kada se u stvarnoj BiH od strane stvarnog Ustavnog suda BiH donese odluka koja se tiče stvarne RS, nastupi šok u literarnoj RS, čiji vodeći likovi naprosto ne priznaju stvarnost, uvjereni da je zabluda o RS-u kao državi koju su proizveli istina a da je istina o toj zabludi napad na Republiku Srpsku. Nevjerovatno je to kolektivno pristajanje svih srpskih političkih subjekata u Republici Srpskoj da budu uzorni likovi jednog književnog entiteta. Danas se baš u RS potvrđuje kakav je teret na pleća Srba u BiH postavio Dobrica Ćosić, jedan lukav tip čiji likovi lutaju Banjalukom i uništavaju svojom politikom autentični srpski narod BiH stalnom dramatizacijom, inflacijom fikcije koja će kadtad izgubiti u sudaru sa činjenicama. Ili Dodik računa da je ovo njihovo doba, doba crnog desničarenja u kome činjenice ne igraju nikakvu ulogu, u kome su koljačke četničke horde iz onoga rata uzorni antifašisti u svijesti banjalučke političke elite koja nema srama da se otvoreno identifikuje s pokretom čiji su pripadnici poklali hiljade bosanskih muslimana u istočnoj Bosni.

 

Grobari BiH

MONITOR: Analitičari kažu da je novonastala situacija posljedica vlasti nacionalističkih lidera, ali i katastrofalnih grešaka međunarodne zajednice u BiH. 

ĆURAK: Bosna i Hercegovina je kroz višedecenijski proces socijalističke transformacije proizvodila političku, ekonomsku, socijalnu i kulturnu modernizaciju koja je zemlju udaljavala od plemenskog tipa politike kao anahronog oblika političke egzistencije. Taj proces je zaustavljen povratkom BiH u primordijalni etnički ekskluzivizam koji je omogućio formiranje stranaka na nacionalnoj osnovi: to je bio pravnonormativni i politički početak izdaje BiH i dostignutog stepena sveukupnog društvenog razvoja. Formiranje jednonacionalnih stranaka ovjerilo je put u pakao, a taj oblik političke organizacije već smo bili prevazišli socijalizmom, pa je povratak u plemenske politike morao voditi nasilju. Nacionalistički političari, koji su se našli na čelu nacionalnih stranaka ili sada predvode te stranke, grobari su BiH. Oni su  virus mržnje i nepovjerenja posijali u jednu veličanstvenu zemlju koja nema snage da se emancipira od nacionalističke bagre koja sa svakim novim fluksom mržnje povećava konto na svojim računima i ne primjećuje da su računi crveni od krvi sopstvenog i bratskih naroda.

Međunarodna zajednica je kao relevantan multilateralni faktor objektivno postojala i uticala na svjetsku politiku tokom devedesetih godina dvadesetog stoljeća i u prvim ovog. Na tragu liberalne hegemonije, razvili su se obrasci međunarodne politike koji su bili dobri i za BiH i u konačnici omogućili i moćan multilateralni instrument kao što je bio OHR,  dok multilateralizam nije pobijeđen i dok ponovo nije ustupio mjesto starim politikama balansa moći i povratka tzv. realizma na međunarodnu scenu koji nam nije donio ništa dobro, osim regresije, nazadnjaštva, bijelog suprematizma, ruskog ekspanzionizma, ksenofobnih politika… Sve u svemu, međunarodna zajednica je faktički nestala kao politički instrument zapadnog svijeta zadužen između ostaloga i za čuvanje BiH od raspada i za njen puni razvoj na premisama evropske liberalne utopije. Danas je to što zovemo međunarodna zajednica u BiH sekundant jednog rigidnog neodesničarskog pogleda na svijet koji nikako nije dobar za BiH. To smo vidjeli i kroz obzirno podržavanje Dodikovog državnog udara. Dovoljno je primjetiti da niti je uhapšen, niti se to ima na umu, ali je od strane međunarodne zajednice sekundirano da se prihvate razgovori o Ustavnom sudu na Dodikov način, što znači da on već jeste podržan u relativizaciji uloge jedine institucije BiH koja je pravno čuva od raspada, budući da OHR to uglavnom više nije.

                                     Veseljko KOPRIVICA

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

BALŠA BRKOVIĆ, PISAC: Svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva…U određenom smislu, svi smo mi pod krovom neke nadstrešnice koja će pasti, svi mi igramo u mračnoj diskoteci koja svakog trena može da plane, da ode u dim…

 

 

 

MONITOR:U subotu je završen veliki protest u Beogradu. Kako komentarišete i doživaljvate višemjesečne proteste u Srbiji?

BRKOVIĆ:Ovi protesti su, iznad svega, znak da ima nade za Srbiju. Da jedna loša i amoralna vlast i jedan neobrazovani diktator nisu do kraja zarobili Srbiju i time zatvorili njenu kapiju budućnosti.

Kao aktivni učesnik beogradskih martovskih studentskih protesta iz 1991. imam i jedan vrlo ličan doživljaj svega što se ovih dana tamo dešava. Taj lični ugao pojačan je i činjenicom da je moj sin Brajan danas aktivni učesnik ovih događanja. Iz toga slijedi i neveseli zaključak da se na ovim balkanskim prostorima bilo koja suštinska promjena osvaja (pre)sporo, a da bi se nešto pomjerilo sa mrtve tačke potreban je rad više generacija. I potrošeni životi više naraštaja.

I još jedan govorljiv detalj: na demonstracijama iz 1991. značajnu ulogu odigrao je tada glumac Branislav Lečić, kanalisao je sa bine tu novu i moćnu energiju, a danas kada ga vidim sa ovim mrakom iz Pionirskog parka, jasno mi je da su modeli korupcije u naših ljudi mnogo raskošniji i neobičniji nego što pretpostavljamo, posebno kada je riječ o umjetnicima i srodnim djelatnostima.

Biće zanimljivo te i takve ljude pogledati u oči kada sve ovo prođe.

Kao i gotovo sve diktatore kroz istoriju, Vučića, prije svega čine slabosti ljudi kojima vlada, zato je on duboko zastrašujuća politička figura – on je sve ono najgore u svima: od koruptivnosti do licemjerja, od neznanja do površnosti, od gluposti do surovosti, od pohlepe do agresije…

To je i logično i zakonomjerno: diktator nikad nije sazdan na dobrim osobinama onih kojima vlada.

Ipak, najvažniji proces koji se dešava u Srbiji danas je nestajanje straha. To je ključni simptom ozdravljenja jednog društva. A nestanak straha je suprotan nestanku struje – taj nestanak jasno pokaže sve oko vas. Kao kad se iznova uključi svijetlo – sve je najednom vidljivo, do najsitnijeg detalja. To je ono čega se autokrate najviše plaše – oni vole tamu i polutamu koja kod ljudi ionako aktivira sve moguće forme straha, vole i na sve bacaju zbunjujuće sjenke koje ljude vraćaju onim osnovnim, djetinjim strahovima od svijeta, od drugih… I što je nejnevjerovatnije, to djeluje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIKOLA LUNIĆ, IZVRŠNI DIREKTOR SAVJETA ZA STRATEŠKE POLITIKE IZ  BEOGRADA: Upotrijebljen je neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija

Objavljeno prije

5 dana

na

21 Marta, 2025

Objavio:

Mala je  mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Vjerovatno je upotrijebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod

 

 

MONITOR:  U subotu je, nekim sredstvom, za koje dio javnosti tvrdi da je tzv.zvučni top, napadnut veliki skup na Slaviji. Izvršna vlast, Aleksandar Vučić, Više javno tužilaštvo, čak i Urgentni centar u Beogradu, odmah su stali „u odbranu države“. Poslije peticije međunarodnim organizacijama preko pola miliona ljudi, ministar policije nudi istragu FBI i FSB. Čemu, u stvari, svjedočimo?

LUNIĆ: Svedoci smo bili istorijskog skupa u Beogradu gde su predstavnici vlasti nepovratno izgubili ne samo politički legitimitet, već i poverenje naroda. Niko više u Srbiji ne veruje zvaničnim saopštenjima, već se uglavnom do istine dolazi ukrštanjem raznih izvora informacija. Obzirom na brojna svedočenja i snimke sa društvenih mreža, može se reći da je upotrebljen neki od nesmrtonosnih sistema za suzbijanje demonstracija. Mala je mogućnost da se radi o tzv. zvučnom topu (LRAD – Long-Range Acoustic Device). Verovatno je upotrebljen neki od sličnih sistema poput energetskog (ADS – Active Denial System) ili vazdušnog/gasnog topa (Vortex Cannon). U svakom slučaju radi se o zabranjenim sredstvima koja su potencijalno mogla prouzrokovati tragičan ishod. Nikom sada ne trebaju političke floskule o kvazi istrazi ili plasiranim dezinformacijama, već istina koja mora dovesti do odgovornosti. Javnost očekuje odgovor na pitanje šta se stvarno desilo i koji nesmrtonosni sistemi su u posedu institucija u Srbiji.  Ponuda za istragu stranim službama na teritoriji Srbije govori u prilog da niti vlast razume koncept suvereniteta, niti dovoljno poštuje istorijsko nasleđe. Podsetiću da je Srbija 1914. upravo zbog odbijanja istrage stranoj službi iz tačke 6. ultimatuma, bila spremna za rat sa Austrougarskom.

MONITOR:  Vučić je obećao rezultate istrage u roku od 48 sati, prema onima koji tvrde da je država imala i upotrijebila zvučni top. Kritične situacije za vlast i ranije su  se često kanalisale u razne „teorije zavere“. Kakav „scenario“  predviđate?

LUNIĆ: Iako vlast voli da upotrebljava rusofilsku frazeologiju o obojenoj revoluciji, istina je da protesti predstavljaju široki narodni bunt prema stanju u društvu, probuđen studentskom inicijativom. Za razliku od opozicionih ili aktivističkih organizacija, protiv naroda je jednostavno nemoguće upotrebiti silu. U okruženju ljubavi, tolerancije i solidarnosti kakva do sada nije viđena, svaka metoda prisile je po pravilu beskorisna. Bez obzira što se studenti formalno ograđuju od politike, protesti predstavljaju političku destabilizaciju društva koji se u jednom trenutku moraju završiti demokratskim izborima. U društvu koje se nalazi u srcu Evrope i u okruženju globalne geopolitičke rekompozicije moći, bilo bi veoma neodgovorno upotrebiti silu. Jedini društveno prihvatljivi scenario predstavlja formiranje nezavisnih institucija koje će pomoći u organizaciji potpuno demokratskih izbora izbornih manipulacija koje su nam  postale svakodnevnica.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 21. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BRANO MANDIĆ, PISAC I NOVINAR: Potvrda da je imalo smisla pisati

Objavljeno prije

2 sedmice

na

14 Marta, 2025

Objavio:

Koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika

 

 

MONITOR: Napisali ste da ste pomislili da je to nevjerovatno, kad ste dobili papir Uprave policije da je protiv vas pokrenut postupak  zbog  kolumne u kojoj ste kritikovali javni nastup profesora Aleksandra Stamatovića. Zaista je nevjerovatno. Pomalo i jezivo. Šta ste još pomislili kad ste pročitali dokument?

MANDIĆ: Pomislio sam da je policijsko pismo najbolja moguća reklama koja se može desiti jednom piscu i da ću morati da ubrzam objavu moje knjige sabranih eseja i kolumni “Zbogom novine”. Baš ovih dana radim na tom rukopisu, prilično obimnom, i ova prijava nekako savršeno zatvara krug. Dvije se misli smjenjuju. Prva, da sam sve dosad u životu pisao uzalud, i druga, da je možda ovo što se dešava upravo potvrda da je imalo smisla pisati, neka vrsta priznanja da sam neke stvari makar dodirnuo.

Zapravo, kad sam dobio to plavo pisamce, trebalo mi je malo vremena da shvatim da nije riječ o privatnoj tužbi, nego da je država procijenila da je moj teskt opasan po javni red i mir. Situacija je bizarna i zato izgleda neozbiljno i upravo tu vidim najveću zamku percepcije. To što izgleda neozbiljno, ne abolira nas da cijeli slučaj tretiramo kao ozbiljan pritisak na novinara i podrivanje slobode govora, što na koncu cijela ova situacija jeste. A što se smiješne strane tiče, kažu da se Kafka smijao dok je čitao djelove Procesa, mislio je kako je to jako zabavno i komično djelo.

MONITOR: Osim što je ovaj postupak policije prijetnja  slobodi govora, državne institucije  se stavljaju u zaštitu profesora koji je  u medijima iznio najprizemnije seksističke komentare, a smatraju da vi remetite javni red i mir jer kritikujete takvo ponašanje profesora, kao i Etički odbor UCG koji ga je zaštitio?

MANDIĆ: O slučaju seksističke opaske profesora Stamatovića nisam imao namjeru da pišem, sve je tu bilo dovoljno jasno i jadno da bi se javnost dalje edukovala. Mislim da je profesor svojim ponašanjem sam sebi naškodio, pokazao se u svijetlu koje je samo po sebi karikaturalno i ne ostavlja mnogo prostora za satiričnu intervenciju. Ali kad je Etički odbor Univerziteta Crne Gore porodio nekakvu jeftinu pseudifilozofiju u vidu odbrane našeg profesora “zavodnika”, stvar je postala sistemska. Tek onda sam krenuo da pišem, jer je riječ o zanimljivoj i značajnoj temi – lažnom moralu akademske zajednice. Presuda Etičkog odbora nije bila ni objavljena na sajtu Univerziteta, dobio sam je od jedne NVO koja je pratila slučaj. Zgranut sam bio tim jezikom, farisejskim konstrukcijama o dobrom profesoru koji hvali duh ispod majice i novinarku gleda kao cilj a ne sredstvo. Jednom riječju, mrak. Mrak bez trunke svjetla, tim prije što je Odbor imao nekoliko elegantih načina da profesora opomene, da se ogradi, nije uopšte morala ničija glava da leti. Ipak, autoritarne strukture ne dozvoljavaju ni najmanju pukotinu za kritiku, sve tu mora biti ugašeno, splasnuto, bezgrešno, kako bi podržalo simulakrumu od koga žive armije pokornih, gotovo anonimnih profesora, nespremnih za bilo kakav javni istup.

Da, upravo sam to htio da kažem, naš Univerzitet dobrim dijelom funkcioniše kao autoritarna struktura i samo nečiji autoritet, pretpostavljam rektorov, učinio je da se odmah nakon Stamatovićevog gafa Univerzitet jednim nepotpisanim saopštenjem ogradi od njegovog ponašanja. Međutim, kad je stvar predata na rješavanje po proceduri, Etički odbor je pokazao kakva je zapravo klima na Univerzitetu, kako se ubija zdrava misao tamo gdje bi trebalo da se uči sloboda.

MONITOR: Po Zakonu, odnosno njegovom tumačenju od strane UP,  vi  kritikom “vrijeđate moral”. Šta je onda sa moralom u Crnoj Gori?

MANDIĆ: Tačno je da Zakon o javnom redu i miru pominje moral, iako naravno ne možemo znati šta moral zapravo znači. Za mene je moral individualna kategorija i u Crnoj Gori ga nema ni manje ni više nego na drugim mjestima. Ono važno je kako ćemo mi kodifikovati moral da postane društvena potreba. To možemo uraditi samo preko jezika, koji država, policija i partije žele da kontrolišu. Zato oni napadaju pravo na maštu, provokaciju i slobodan izraz, da bi njihova norma zavladala. U tom sistemu vrijednosti figura “matorog jarca” koju koristim posve literarno biva opasnija od kvaziakademskog meketanja kojim se opravdava prostakluk. Naši centri moći, a možda je bolje reći centri suštinske nemoći, žele da propišu fine riječi, tačne signale, da bi kroz njih lakše proturali svoje političke agende. Ne sumnjajte da svi znaju tačno što žele u ovom slučaju, a najmanje su naivni oni koji povrh svega primaju novac iz budžeta kao profesori, pravnici, filozofi. Najgori su ti zatvoreni krugovi lažnog akademizma u kojem se kale karijere zasnovane na političkoj podvali i pokoravanju.

Moj članak, kao i mnogi koje sam napisao, samo je pokušaj da jasno kažem crnogorskom društvu koliko je opasno i bijedno poigravanje sa istinom sa tih umišljenih visina.

MONITOR: Reagovali su iz dijela civilnog sektora,  medija..  Kako vidite reakciju javnosti?

MANDIĆ: U Crnoj Gori već postoji određeni broj pojedinaca i organizacija koje znaju šta treba raditi u ovakvim situacijama. Oko mene je stvoren obruč profesionalne stručne podrške koji mi omogućava da se skoncentrišem na svoj posao i sagledam stvar u pravom značenju. Sve što se dešava gledam prevashodno kao pisac, jer je to moja jedina donekle valjana optika. Na polju aktivizma i pravne akcije nisam naročito verziran, pa mi pomoć svakako dobro dođe. Hvala kolegama koji su pisali o mom slučaju, hvala civilnom sektoru što prati, a čitaocima što me podržavaju lično.

MONITOR: Nakon pritiska javnosti koji je trajao nekoliko dana, direktor policije Šćepanović je saopštio da će policija dodatno razmotriti osnovanost prijave protiv vas. Kako ste doživjeli njegove riječi?

MANDIĆ: To što je direktor policije saopštio liči na sugestiju da se od cijele stvari odustane. Pominje se tu pravo na kritiku, novinarski stilovi, čak i odbrana dostojanstva koleginice kao motiv za pisanje spornog članka. Dakle, sve što smo čuli je jedno atipično pravno usmjeravanje koje kao da govori neko verziran za medijska prava i slobode. Nismo imali prilike da čujemo nešto tako od ranijih direktora policije, tako da je izazvalo pažnju. Ako se desi da policija povuče svoju prijavu, znači u toj institutciji, ali i krovnom Ministarstvu unutrašnjih poslova, imaju dovoljno mudrosti da uvide pogrešan korak. Nije to mala stvar, ali da ne trčimo sa zaključkom, neka se prvo dogodi. Ne zaboravimo da je samo dan-dva prije Šćepanovićevog nastupa, Uprava policije izdala saopštenje u kojem sasvim opravdava prijavu protiv mene.

MONITOR:  Kazali ste da se nadate da je u tom slučaju reakcije policije riječ o neznanju, ali da se plašite  da je ovakvo djelovanje države pokušaj da se slobodna kritika zakine do mjere blaziranosti koju propisuju političari, istoričari i ostale malterdžije našeg oštećenog javnog diskursa. Ima li još simptoma koji ukazuju da uprkos narativima političke klase, baš i ne idemo u evropskom smjeru?

MANDIĆ: Ni sama Evropa više nije sigurna da li ide u “evropskom smjeru”, što našu poziciju dovoljno otežava. Naprosto, koliko god bizaran bio ovaj slučaj policijske zloupotrebe, on se uklapa sa svjetskim trendom. Naglašena autoritarna politika osnažena kapitalom koji kontroliše tehnologiju i suštinski uređuje medijski prostor, nadvila se kao prijetnja sa obje strane Atlantika. Ugrožena je naivna vizija pravne liberalno-demokratske države, koja se pokazala kao preskup servis i istorijski previzađen model kapitalističkog razvoja. Zato srljamo u ono što neki zovu tehno-feudalizam, a neki neofašizam. Kako god bilo, Crna Gora je nesnađena i podložna zlim tendencijama, koje se sve brže artikulišu ubrzanim tehnološkim prenosom informacija. Konačno nismo periferija, jer je cijeli svijet otišao dođavola.

MONITOR: Treba li nam ozbiljna normalizacija?

MANDIĆ: I treba, i ne treba. Sa jedne strane moramo da baštinimo narative van standarda i na granici onog okoštalog pojma o normalnosti koji nije ništa drugo nego politički mit i sredstvo manipulacije masama. Tu vrstu normalizacije valja podrivati, razotkriti njeno maligno svojstvo da opravdava zločine i dehumanizuje komunikaciju. Sa druge strane, ne možemo se dovijeka ni izmotavati u realtivizaciji svega, činjenica je da vrijeme koje živimo traži konstruktivnu moralnu okosnicu, makar kao polazište i minimum dogovora šta je to normalno. Taj minimum društvenog dogovora ni u svijetu ne postoji a kamoli kod nas, ali to ne znači da ga prestanemo tražiti i zagovarati.

MONITOR: Koliko je recimo normalno da još pričamo o jeziku i zastavama, dok i dalje čekamo reforme pravosuđa, javne uprave, rezultate u borbi protiv korupcije, procese protiv ratnih zločina, bolji život, niže cijene?

MANDIĆ: U ovom trenutku crnogorsko društvo nema snažan artikulisan glas koji bi pomogao da se te stvari prevaziđu. Namučeni mnogim traumama, još ne nalazimo ideološki referentni okvir u kojem bismo rešavali te smiješne probleme. Pošto tog okvira nema, pošto nam ljevicu glumi kasta tranzicionih zločinaca, dok desnica veliča ratne zločine i EU integracije, nalazimo se u besmislenom prostoru za bilo kakvu političku akciju. Ali ni to neće dovijeka. Epohalno pražnjenje u Srbiji nastupilo je u trenucima najvećeg očaja. Tektonski pokreti čine se nagli, ali posljedica su duge istorijske pripreme. Moram priznati da mi u ovom trenutku Crna Gora izgleda očajno, ali ja sam upravo traumiran jednom policijskom prijavom i vjerujem da nisam sasvim objektivan u ovom lamentu.

MONITOR: Koliko je važno da makar o svemu tome ne ćutimo, remeteći red i mir moćnih?

MANDIĆ: Važno je da preuzimemo definiciju moći i da je okrenemo u korist svojih potencija i potreba, kako su to učinili studenti u Srbiji. Moć je u stvaralačkom i slobodnom izrazu, te nikakva trošna balkanska državna forma ne može kontrolisati našu želju i potrebu za slobodom. To su u komšiluku shvatili onog trenutka kad se više nije moglo disati, kad je ugrožena osnovna supstanca društva. Kamo će rečena pobuna povesti, ne znam, ali vjerujem u nove pobune, ovdje i tamo, lijevo, prevashodno lijevo, gdje se treba okupiti, konsolidovati i spremiti za užase koji svijetu tek predstoje.

Milena PEROVIĆ

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo