Povežite se sa nama

INTERVJU

DR ZARIJA PEJOVIĆ, EKONOMISTA: Crna Gora je skrenula udesno

Objavljeno prije

na

Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novih aktera političke scene. Trebaju nam ljudi sa sposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma

 

MONITOR: Kakav je po vama aktuelni socijalni kontekst u kome se dešavaju masovne litije u organizaciji Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ:  U Crnoj Gori prema Monstatu u 2018. godini,  stopa rizika od siromaštva iznosi 23, 8 %, i ova stopa se odnosi na stanovništvo čiji je dohodak ispod praga rizika od siromaštva koji Monstat procjenjuje na 2.270 eura godišnje za jednočlano domaćinstvo, odnosno 189 eura mjesečno.  Za četvoročlano domaćinstvo prag siromaštva je dohodak od 4.766 eura godišnje, odnosno 397 eura mjesečno. Prema Upravi za statistiku i Unicefu u riziku od siromaštva se nalazi čak 32,4% djece. U 2018. godini  u sjevernom regionu je 40 % stanovništva u riziku od siromaštva. Takođe, tom riziku je izložen svaki treći stanovnik ruralnih područja. Socijalne razlike u Crnoj Gori su izražene –  20% stanovništvaprihoduje čak  40% raspoloživog dohodka, dok  20% prihoduje svega 5,4% ukupnog dohodka stanovništva. Ovi Podaci potiču iz Monstatove „Ankete o dohotku i uslovima života“ za 2018. godinu. Komentar ovih pokazatelja ostavljam čitaocu.

Kada ljude socijalno marginalizujete i osiromašite, kada izgube vjeru u prosperitet, lični i društveni, oni se po pravilu okreću katemeljnim, fundamentalnim vrijednostima kao što su crkva i religija. Ako  ih dodatno  podstaknete da vjeruju  da ćete i tu nešto da im oduzmete, onda se ne treba čuditi buntu u vidu litija koje je proteklih sedmica organizovala Mitropolija Crnogorsko primorska. Nameće se ovdje puno pitanja, prvo je svakako – što je država uradila u proteklih 15 godina od refereduma na ovamo da socijalno integriše društvo i ponudi mu objektivan prosperitet? Da li to što u nizu anketa građani više vjeruju Mitropoliji nego državnim institucijama govori više o slabosti državnih institucija nego o crkvi koja je već vjekovima to što jeste? Da li se identitet jedne nacije gradi (isključivo) sviješću o specifičnosti kulturnog i istorijskog identiteta proisteklog iz istorijske dijalektike i standardizijom jezika,  ili pak socijalnom kohezijom, kao i političkom inkluzijom. Eto recimo Švajcarskoj ne smeta što  kulturnoi lingvistički ima germanski, frankofonski, italijanski i retroromanski identitet, da bi bila politički integrisana i ekonomski bogata zajednica.Ako vladavinu bazirate na siromaštvu i  identitetskim pitanjima, onda kao zajednica balansirate na ivici žileta.

MONITOR: Kako vidite položaj Mitropolije Crnogorsko primorske?

PEJOVIĆ: Odnosi države Crne Gore i Mitropolije su kompleksni i opterećeni negiranjem crnogorskog identiteta od strane velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Identiteta iz koga je i nastala savremena država Crna Gora.

Mada je ustavom i evropskim pravnim nasljeđem crkva odvojena od države, legitimno je od Mitropolije Crnogorske primorske, kao crkve sa najvećim brojem vjernika, očekivati veću samostalnost, osobito onu kadrovske i političke prirode u odnosu na Beograd. Crkva ne bi smjela  biti instrument bilo čije politike. Mitropolija Crnogorsko primorska treba deklarativno da prihvati nezavisnost Crne Gore. Takođe, možda na prvom mjestu neohodno je da pruži ruku prema drugim vjerskim zajednicama posebno prema Islamskoj zajednici Crne Gore. Država i crkva treba da grade dijalog kroz odnos međusobnog poštovanja. Pitanja, uključujući i ona imovinske prirode se moraju rješavati transparentno, inkluzivno, uz poštovanje Ustava Crne Gore.

Na kraju ili na početku, u aktuelnom kontekstu neophodno je  naglasiti da bi sve strane trebalo da izbjegavaju nasilje koje bi moglo da ima nesagledive posljedice.

MONITOR: Kako vidite stanje političkog sistema u Crnoj Gori?

PEJOVIĆ: Smatram da je našpolitički sistem od 2012. godine skrenuo u desno. Uopšte 2012. godina je znakovita, od građanskih protesta MANS-a i sindikata, premijera Igora Lukšića koji je demokratski korektno otvorio vrata za dialog organizatorima protesta, do formiranja Fronta i povratka Đukanovića na premijersko mjesto, čime su šahovke figure na tabli postavljene za zaokret   u pogrešnom smjeru. Mada je Front zamišljen kao građanski savez nezavisnih pojedinaca, istaknutih profesionalaca, koje bi partije osnivači Fronta organizaciono podržale, već se poposlaničkoj listi 2012. godine vidjelo da će to biti tvrdo desničarska organizacija sa nacionalnim, srpskim predznakom. Ovo je svakakoolakšalo pomenuto vraćanje Đukanovića na premijersko mjesto 2013. godine. Svakome iole upućenom u međunarodnu politiku, bilo je jasno da je pitanje pristupanja NATO paktu neupitno, budući da smo bili jedini dio sjevernog Mediterana kojinije pokriven ovim vojno političkim savezom. Front je u tome vidio priliku da obnovi predreferendumski diskurs.  Na ovaj način je u očima zapadne politike Front legitimisao vladajuću partiju, što će vlastima opet olakšati razbijanje protesta sa primarno građanskom energijom oktobra 2015. godine. Potom će doći mučna 2016. godina sa aferom “državni udar”, koja će politički sistem  gurnuti u stanje neregularnosti. Umjesto da se nakon izbornog dana pod hipotekom državnog udara, formira nova Vlada povjerenja sastavljena od vladajućih i građanskih partija, u cilju ponavljanja izbora, vlast je iskoristila podršku Zapada i u polupraznoj Skupštini, izabrala Vladu nepotpunog legitimiteta koja će potrošiti puni mandat. Posljedice neregularnosti političkog sistema se direktno reflektuju na ekonomiju, tako da prosječna zarada u Crnoj Gori stagnira čitavu deceniju, mada se Vlada hvali privrednim rastom.

Vladajućoj partiji su u opoziciji odgovarale snage koje imaju problem sa prihvatanjem državnosti Crne Gore, kako bi vršili obostranu mobilizaciju birača. Na drugoj strani one partije koje su prihvatale da je pitanje državnog statusa riješeno i bazirale se na životna, egzistencijalna pitanja, bile bi predmet udara sa obije strane, i režim se nebi zadovoljavao nestajanjem ovih partija, već bi sprovodio marginalizaciju idiskriminaciju njihovih istaknutih članova, valjda da bi poslao poruku kako će proći svako kopolitiku doživi kao borbu protiv korupcije odnosno, zalaganje za uspostavljanje pravne države. Na žalost Crna Gora je zemlja progona, diskriminacije i marginalizacije oponenata, a najtužnije je što naši zapadni saveznici to pasivnoposmatraju, na štetu demokratskih procesa  Crne Gore.

MONITOR: Premijer je pozvao na razgovore u kontekstu aktuelne političke krize. Kakva suvaša očekivanja od ovih pregovora?

PEJOVIĆ: Loša poruka jeste u tome što je potrebno da na ulice izađe desetine hiljada građana da bi Vlada prizanala da se nalazimo u krizi. Da je opozicija samo prije par mjeseci tražila pregovore od Vlade oni bi vjerovatno bili ignorisani.  Smatram da bi najodgovornije bilo formirati nekuprelaznuVladu koja bi organizovala izbore, no takva inicijativa  je ignorisana još za vrijeme prošlogodišnjih protesta. Nalazimo se u situacijikoju  bi politikolozi  dijagnostifikovali kao “spiralu negativnog funkcionisanja institucija”.  Stanje u političkom sistemu ne obećava pozitivne promjene, čak i da se one dogode. Institucije i partije čine ljudi, a nakon decenije negativne kadrovske selekcije, nisam siguran da bi  promjene čak i da se dogodedonijele pozitivne rezultate.

MONITOR: Da li ipak nazirete izlazak iz krize?

PEJOVIĆ: Potrebno nam je novo okupljanje na pozicijama građanske ljevice. Što sa postojećim političkim snagama, što okupljanjem starih, novihaktera političke scene. Trebaju nam ljudi sasposobnošću osmišljavanja političke scene, umjesto agresije, populizma i antiintelektualizma.Slažem se sa mišljenjem gospodina Blagoja Grahovca da je Crnoj Gori potreban novi narodni “antifašistički ustanak” protiv sa jedne strane “privatno državnog”, a sa druge strane “velikodržavnog” fašizma, koji su dva lica iste novčanice, “zarađen” u prvobitnoj akumulaciji kapitala  90 tih godina. Društvu su potrebne politike privrednog razvoja, i nove investicije. Na žalost ovakve teme  su na marginama u kriznim periodima, kada  populizam ima primat nad ekspertskim znanjima.

MONITOR: Nalazimo se u izbornoj godini a jošnije završena reforma izbornog zakonodavstva?

PEJOVIĆ: Izborno zakonodavstvo je naš Skadar na Bojani, koji vile sruše što god se u zakonu napiše. Jednostavno na jednoj strani imate koaliciju vladajuće partije, državnih institucija i privatnog kapitala, a na drugoj strani su opozicione partije limitiranih finansijskih i organizacionih kapaciteta. To je potpuno neravnopravna politička utakmica sa već decenijski poznatim pobjednikom. Građani su od te igre umorni, i nadaju se da promjene mogu doći vaninstitucionalnim metodama političkog djelovanja.Što opet generalno nije dobro za stabilnost zajednice.

MONITOR: Kakvo je vaše mišljene o  ulozi Evropske unije  u Crnoj Gori i regionu?

PEJOVIĆ: Smatram da je EU istorijski dužna da integriše  “zapadni Balkan”.  Slažem se sa mišljenjima da je Evropa   ovaj prostor koji se primarno sastoji od republika bivše Jugoslavije, trebala da integriše još prije raspada velike Jugoslavije kako bi se prevenirali ratni sukobi i potpuni raspad jugoslovenske federacije. Ovaj prostor se takođe mogao integrisati zajedno sa ostalim balkanskim državama Bugarskom, Rumunijom, ili makar zajedno sa Hrvatskom. Na žalost zapadni Balkan kao da je getoiziran i zaboravljen od EU. Stabilokratija kao vid fasadne demokratije, u biti autokratije, možda iz Brisela i Wašingtona izgleda prihvatljivo, dok su samim društvima, donosi političku a time i ekonomsku stagnaciju, antiintelektualizam u  politici i kulturi, što su manifestacije fašizma. U ekonomskom i političkom  smislu evropa je propustila ono što je najmanje mogla da uradi, a to je da saobraćajno i infrastrukturno integriše region.

U odnosu prema domaćoj političkoj sceni, Brisel i Vašington nikad nisu pokušali da u opoziciji iskreno nađu saveznika. Što je po mom mišljenju gurnulo u ruski zagrljaj jedan dio opozicije,  dodatno komplikujući političku scenu u kontekstu globalne političke dinamike. Ne rijetko bi zapadni centri moći koristili građansku opoziciju kada je trebalo dati neku vrstu podrške većini, i nakon toga bi istu tu opoziciju ostavljali pod pritiskom vladajućih partija i nacionalne opozicije sa druge strane. Ovakav odnos zapadnih centara moći prema Crnoj Gori suštini je uticao na formiranje negativne konjukture naše političke scene. Smatram da bi EU trebala aktivnije da pomogne Crnoj Gori,  kako kroz političko posredovanje, tako i kroz veće investicije, što bi pomoglo otvaranju novih radnih mjesta i umanjenju siromaštva.

 

Milena PEROVIĆ-KORAĆ

Komentari

INTERVJU

SREĆKO CRNOGORAC, FILOZOF I POLITIKOLOG: Postoji pravo na pobunu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći

 

MONITOR: Kako biste najkraće opisali današnju Crnu Goru?

CRNOGORAC: Kad god se takvo pitanje postavi, s nelagodom se sjetim jedne večeri na Oksfordu, kada sam prisustvovao predavanju profesora Džozefa Naja, jednog od najslavnijih svjetskih politikologa i tvorca pojma „meke moći”. Održavši predavanje i odgovarajući na pitanja publike, profesor Naj se dotakao i balkanske politike. Došavši do savremene Crne Gore, opisao ju je kao „balkansku satrapiju, rukovođenu od strane kriminalnog kartela, koji u evropskim i evroatlantskim integracijama prepoznaje samo privremenu ličnu korist”. Ma kako neprijatno i poražavajuće ta ocjena zvučala, ni danas nemam ništa da dodam, osim iskrene želje da stid koji sam kao student tada osjetio, više ne doživi niti jedan naš mlad čovjek u inostranstvu.

MONITOR: A njenu vlast?

CRNOGORAC: Politička teorija je iznašla terminološki nezadovoljavajuće opise režima u Podgorici – a „režim”, ne zaboravimo, je politički neutralan izraz. Reći da se radi o „stabilokratiji”, dakle sistemu u kome sloboda, demokratija i prava bivaju žrtvovana radi stabilnosti, opisuje isključivo spoljnopolitički aspekt – jer se na hibridnu prirodu poretka gleda kao na žaljenja vrijednu, ali neophodnu cijenu stabilnosti na trusnom Balkanu. Interno, radi se o nominalno liberalnoj autokratiji – nominalno, jer je usvajanje liberalnih vrijednosti površno i ima isključivo trenutnu pragmatičnu svrhu, dok je teza o samodržavlju sasvim opravdana, budući da je vlast lidera vladajuće partije sine qua non čitave strukture. Prava istina je da se radi o akterima savršeno lišenim bilo kakvog ideološkog usmjerenja, koje bi ih samo ograničilo i smanjilo manevarski prostor. Vlast karakteriše, međutim, nemogućnost da prevaziđe problem legitimnosti, koju nadomješta naslijeđenim totalitarnim mehanizmima proizvodnje saglasnosti dijela populacije, kao i disciplinovanjem putem kontrole radnih mjesta, izbornih manipulacija, a sve češće i otvorene represije. Vlast ima jasan zavjerenički karakter, jer je riječ o grupi okupljenoj oko projekta očuvanja nezarađenih sredstava i privilegija, kao i nezasluženih pozicija u profesionalnoj hijerarhiji.

MONITOR: Kako vidite dešavanja u Budvi, iz koje nam svakodnevno stižu nove slike nasilja, mahom policijskog?

CRNOGORAC: Dva su ključna aspekta prisutna u budvanskim dešavanjima: legalizacija političke korupcije i normalizacija nasilja. I dok prvo odavno više nikog ne skandalizuje, ovo drugo je jasna indicija da su žaljenja vrijedna instrumentalizacija policije i upotreba neuniformisanih plaćenika dio strategije eskalacije, a ne pokušaji pacifikacije antirežimski orijentisanog stanovništva. Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja svijeta u kojima je policija po operativnim sposobnostima u najmanju ruku rival vojnim snagama, iako te kapacitete koristi ekstremno (i sumnjivo) neefikasno u borbi protiv organizovanog kriminala. Stoga bi se dalo zaključiti da primaran razlog takvog stanja leži u svrsi kontrole stanovništva u slučaju opravdanog bunta. Ne smije se zaboraviti – u uslovima predstojećeg i sasvim izvjesnog ekonomskog kraha, policijski poziv može privremeno nanovo postati privlačan očajnim mladim ljudima, čija će stvarna lojalnost svakako vremenom biti stavljena na probu.

Javno demaskiranje koruptivnih praksi neće posebno zabrinuti Đukanovića, dok god uspije da u očima populacije obezvrijedi pojam slobodnih izbora. Ovdje su radikalizacija i zloupotreba državnih organa, koji kažnjavaju satiru, a štite in flagranti uhvaćene vinovnike korupcije i nasilja, zapravo integralni dio predizborne taktike koja računa na kreiranje iluzije moći.

MONITOR: Kada, postoji razlog za pobunu?

CRNOGORAC: Na takvo nešto, filozofija politike je odgovorila još od početaka Prosvjetiteljstva – pobuna je opravdana kada Vlada iznevjeri svrhu zbog koje joj je povjerenje dato. Kada je  jasno da su institucije nelegitimne, ali da odbijaju da se povinuju društvenom ugovoru koji ih obavezuje, baš kao što građane obavezuje na poštovanje normi, kada su one ne samo zarobljene, već uzurpirane, kada pravda više nije slijepa, kada se značajan dio populacije osjeća isključenim, jer je suštinska podjela ona koju svi izbjegavaju artikulisati – a to je zapravo klasna podjela, tako nesumnjivo postoji džefersonovsko pravo na pobunu. Opasnost od nekanalisane i stihijske pobune, jednako je velika, koliko i opasnost od stanja u kome je srušen i privid principa jednakosti pred zakonom. Svaku vrstu društvene kohezije je moguće postići, kada napokon postane jasno, da država postoji zbog građana, a ne građani zbog države.

MONITOR: Vlast je raspisala izbore usred ljeta. Mislite li da je to slučajno? I ima li razloga za vjeru da izbori mogu biti demokratski?

CRNOGORAC: Ne samo vrijeme, već je i način raspisivanja izbora bez presedana i predstavlja demonstraciju predsjedničke moći, koje je opozicija 2018. bila savršeno nesvjesna. Očigledan taktički razlog se nalazi u potrebi da se preduprijedi razorna ekonomska kriza, kao i mogući krah javnih finansija, nakon kojeg bi uslijedilo masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru, koji čini značajan glasački rezervoar. Drugi razlog leži u očekivanim znatno težim zimskim pandemijskim uslovima, koji lako mogu urušiti zdravstveni sistem u kome je najnovija bolnica izgrađena 1975, jer se 1/3 vijeka ulagalo u privatan luksuz, a ne u opšte dobro.

Opštepoznato je, da niti jedan uslov za održavanje fer i demokratskih izbora nije ispunjen. Problem vlasti ne leži u izbornom procesu, već u mogućnosti da se postizborna narodna frustracija pretoči u po nju znatno opasnije političke aktivnosti.

MONITOR: Kako stojimo sa alternativom ovoj vlasti?

CRNOGORAC: Intrigantno je da u opoziciji sasvim nedostaje potreba za rekompozicijom, ili makar podmlađivanjem, iako je i DPS tome pribjegao 2016. Suštinski problem nije samo u vladajućoj partiji, već i u kvalitetu političke klase generalno, kao i težnji da se podražavaju devijacije poput partitokratskog zapošljavanja i načina vladanja. Taktički, opozicija dozvoljava da Đukanović diktira kako teme, tako i tempo događaja, dok ona sama prvenstveno bira letargiju kao strategiju. Posebna nevolja crnogorske scene je odsustvo sposobnosti ili volje da se artikulišu stvarni društeni problemi koji tište većinu populacije, dok kod pojedinih lidera problem leži u artikulaciji sopstvenih stavova, čak i u rijetkim prilikama u kojima imaju nekakve stavove.

Izbor alternative vlastima morao bi biti zasnovan na sposobnostima, integritetu i vrlinama. Jer, ako građani ne biraju shodno tim kategorijama, već tradicionalnom partijskom afinitetu, kakvo pravo onda imaju da očekuju drugačiji tretman u privatnom životu?

MONITOR: Trenutno je najjača opozicija DPS-u  Mitropolija crnogorsko primorska. Šta vam to govori?

CRNOGORAC: Cetinjska mitropolija se ne može smatrati opozicijom, iako su i u modernom dobu u pravoslavnom svijetu postojale krizne situacije u kojima je svještenstvo preuzimalo na sebe aktivnu političku ulogu – sjetimo se arhiepiskopa i predsjednika Kipra Makariosa III, npr. Utisak o kome govorite nastao je zbog masovnog odziva i  pravednog cilja Mitropolije. Litijama prisustvuju građani svih vjeroispovijesti, kao i oni bez nje, očigledno u njima prepoznajući ono što im u političkom životu nedostaje – autoritet znanja i moralnu čvrstinu. Jer, iako pojedinačni velikodostojnik može i znatno griješiti ili biti grešan, sanktitet crkve se ne može narušiti, kao ni njena pozicija institucije koja konstantno uživa najveće povjerenje. Moramo priznati da je Mitropolija pokazala najveće dostojanstvo u jednoj ekstremno složenoj situaciji. Svako  ko modernost i evropske vrijednosti uzima ozbiljno, ne bi trebao da se dvoumi: paradoksalno, država je ta koja je narušila princip sekularnosti najavom stvaranja državne crkve, nečuvenom od Vestfalskog mira, kao i neprikosnoveno pravo vlasništva de facto ozakonjivanjem nacionalizacije. Uzrok je apsolutna pretenzija vladajuće porodice. Građani štede u njihovim bankama, školuju djecu na njihovim univerzitetima, plaćaju njihovu struju, ali idu u tuđe crkve. To je suština spora.

MONITOR: Kako vidite činjenicu da mladi i obrazovani odavde odlaze i kako se to može zaustaviti?

CRNOGORAC: Trivijalno je isticati ekonomske razloge kao primarne i oni su nesumnjivo konstantan problem, ali nisu jedini. Mladi prepoznaju da su se obreli u sredini koju karakteriše temeljna nepravda i nevrjednovanje kvaliteta, u kojoj se ne nagrađuje ono što znaju, već koga znaju. Oni vide da u njihovoj domovini plagijatori postaju ambasadori, da su njihovi roditelji živjeli gore živote nego što su zaslužili i ne žele da protraće svoju priliku. Vratimo meritokratske principe u društvo i pokažimo da nijedna generacija nije budućnost, ako se za nju ne izbori. Budućnost je nešto što se osvaja.

 

Država je ugrožena uzurpacijom vlasti

MONITOR: Vlast svoje nasilje pravda  odbranom „ugrožene države“. Je li država ugrožena i od koga?

CRNOGORAC: Zaista jeste. Od kako su nakon objelodanjivanja afere Koverta postale jasne razmjere rutinske kupovine glasova i otkako je time postao jasan deficit legitimnosti kada je u pitanju Skupština, a time i Vlada, uključujući i „ministarstva sile”, mi ne možemo s pravom govoriti o suverenitetu Crne Gore, jer suverenitet prvenstveno predstavlja ekskluzivno pravo države da upotrijebi silu. To pravo ne postoji, ukoliko nije podržano većinskom voljom. Otuda potreba da se reduciranjem MUP-a na partijsku vojsku, a potom i upotrebom nasilja protiv sopstvenih građana, nadomjesti nedostajući legitimitet.

Da, naša domovina je ugrožena, ne spoljnom opasnošću ili izdajom, već uzurpacijom vlasti i zarobljavanjem institucija od strane onih koji se cinično predstavljaju kao njihovi zaštitnici. Posebno je zabrinjavajuća toksična retorika koju putem kontrolisanih medija šire pseudo-intelektualni lakeji režima, ne bi li izjednačili partiju i državu, a osujetili osvješćivanje naroda koji ne pati toliko od vještačke podjele i miloševićevske segregacije, koliko od nejednakosti i nepravdi počinjenih u ime države.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva: BiH nije siromašna već opljačkana

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, preduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizovani kriminal

 

MONITOR: Kakva je  politička situacija u BiH?

MARIĆ: Politička situacija u Bosni i Hercegovini je već dugi niz godina loša i zabrinjavajuća. Kriza je za nas postala normalno političko i društveno stanje. Izazivanje vještačkih kriza i podizanje nacionalnih tenzija je snaga koja održava političke stranke na vlasti. Ukoliko bi se situacija normalizirala i smirila, građani bi mogli početi razmišljati o kvalitetu svog života i perspektivi koju njima i njihovoj djeci nudi Bosna i Hercegovina. Vještačkim stvaranjem sukoba i izazivanjem straha od „drugih“ političari svoje narode uspješno drže pod kontrolom. Vodeći političari ne žele da zaista dođe do sukoba, pogotovo ne oružanog i stoga uspješno balansiraju. Oni ciljano stvaraju onoliko tenzija koliko im je potrebno da se održe na vlasti, a dobro paze da slučajno ne pređu nedozvoljenu granicu. I dok se narod zabavlja njihovim predstavama oni mogu neometano dalje da dijele „osvojeni plijen“.

MONITOR: Koji su to najveći problemi sa kojima se BiH suočava?

MARIĆ: Najveći problem Bosne i Hercegovine, uostalom, kao i čitavog regiona, je korupcija i organizirani kriminal koji su doveli do velike nezaposlenosti i jako loše ekonomske i socijalne situacije u državi. Bosna i Hercegovina nije siromašna država, ona je opljačkana država. Mafijaška hobotnica je zahvatila sve sfere društva, od politike, preko pravosuđa, poduzetništva, zdravstva, pa sve do obrazovanja. Najbolji dokaz za to je da u Bosni i Hercegovini niko od ljudi s vrha piramide nije osuđen za korupciju i organizirani kriminal. Građani su korupciju prihvatili kao sastavni dio života i uobičajen način da dođu do onoga što žele. Prioritet većine vodećih političara je lično bogaćenje nauštrb građana i sve dok im građani to tolerišu, oni se neće brinuti za dobrobit društva. Bosna i Hercegovina je zahvaljujući svojim korumpiranim političarima, ali i biračima koji ih već decenijama opetovano biraju, postala crna rupa na Balkanu koju više niko ne shvata ozbiljno.

MONITOR: Lokalni izbori u BiH odgođeni su za 15. novembar. Zbog toga je negodovao srpski član Predsjedništva BiH i lider SNSD-a Milorad Dodik. Je li ta odluka Centralne izborne komisije legitimna?

MARIĆ: U Bosni i Hercegovini je uvijek važniji uzrok problem kojeg vladajuće strukture dobro kriju, nego sam problem. To je i ovaj put u pitanju. Vodeće stranke bh. Hrvata i Srba su nezadovoljni nedavnim kadrovskim promjenama u Centralnoj izbornoj komisiji BiH (CIK). Javna je tajna da su lideri upravo ove dvije stranke imali utjecaj na pet od ukupno sedam članova CIK-a. SDA, vodeća Bošnjačka stranka u BiH, je u suradnji s još nekoliko stranaka nedavno uspjela promijeniti taj odnos snaga tako da trenutno u CIK-u niko nema monopol. To je glavni razlog za Dodikove kritike „nelegalnom“ odgađanju lokalnih izbora.

S druge strane, SDA je tokom pandemije ostavila građane da se sami liječe, ugrožavala je njihova ljudska prava nedozvoljenim restrikcijama, te bila upletena u brojne aferesa sumnjivim nabavkama. SDA je svjesna da će zbog toga izgubiti podršku birača i zato se najglasnije zalaže za odgađanje izbora, po mogućnosti i njihovo spajanje s općim izborima 2022. godine. HDZBiH i SNSD su taj očaj SDA pokušale iskoristiti da odgađanje izbora uvjetuju ponovnim izborom članova CIK-a ne bi li vratili raniji utjecaj u ovoj, za izborne rezultate, jako korisnoj instituciji. Možda bi i uspjeli u tome da se nije umiješala međunarodna zajednica, koja je nedvosmisleno poručila da se izbori moraju održati.

Samo odgađanje izbora jeste upitno, jer Izborni zakon Bosne i Hercegovine predviđa da CIK može odgoditi samo izbore na određenom izbornom mjestu ili u izbornoj jedinici, ali ne i cjelokupne izbore, i to ukoliko izbore nije moguće provesti. U tom slučaju izbore u pravilu provode u roku od sedam do 30 dana od dana kada su izbori predviđeni (4. oktobar 2020). Međutim, oni su izbore odgodili za više od 30 dana pozivajući se na dio odredbe koji kaže „u pravilu od sedam do 30 dana“.

MONITOR: Nedavno se navršilo trideset godina od osnivanja Stranke demokratske akcije. Kako ocjenjujete rezultate njene vladavine?

MARIĆ: Od trenutka kada je Bakir Izetbegović, sin osnivača stranke Alije Izetbegovića, preuzeo predsjedavanje strankom, ona bilježi stalni pad. Stranku je od tada napustio značajan broj visokih dužnosnika od kojih su neki osnovali nove stranke koje su sada najveći oponenti SDA. Brojni visoki dužnosnici ove stranke su vremenom postali „poznati organima gonjenja“ zbog afera u kojima su glavni osumnjičeni. Zahvaljujući dobroj suradnji politike i pravosuđa niko od njih nikad nije odgovarao za počinjeni kriminal. Dodatni problem za stranku predstavljaju i politički apetiti supruge predsjednika Izetbegovića, koja je čak bila i potencijalni kandidat za člana Predsjedništva BiH iako ranije nije bila politički aktivna. To je dodatno doprinijelo razdoru u stranci. Trend opadanja moći ove stranke i prelaska članova u druge stranke nastale iz SDA će se sigurno nastaviti i u narednom periodu.

MONITOR: Milorad Dodik često izjavljuje da Repubici Srpskoj nije mjesto u BIH i prijeti da će je propijiti Srbiji. Može li on ostvariti taj  plan?

MARIĆ: Cilj Dodika nije samostalnost Republike Srpske i njeno pripajanje Republici Srbiji, njegov cilj je da na osnovu te priče vlada i narednih 20 godina. Samostalnost Republike Srpske je mantra koja Dodika već drugu deceniju drži na vlasti. To je jedna od tema koje mu donose najviše političkih poena. On jako dobro zna da Ustav Bosne i Hercegovine ne predviđa mogućnost osamostaljenja RS-a, tako da bi to mogao eventualno pokušati ostvariti samo ratom. Upravo zbog toga Dodik i ne smije da provede referendum o samostalnosti Republike Srpske, jer zna da bi to ujedno značilo i objavu rata. Inteligentan je on političar i zna da bi tim činom prešao crvenu liniju koju su mu nacrtale svjetske sile, uključujući tu čak i Rusiju. Time bi odsvirao kraj sopstvenoj političkoj karijeri.

MONITOR: Politička psihologija je jedna od sfera Vašeg interesovanja. Da li su politički akteri svjesni važnosti psihologije u oblikovanju društva i djelovanju pojedinaca, odnosno njene uloge u vezi funkcionisanja političkih ideologija, formiranja javnog mnjenja, političkih konflikata, nasilja…

MARIĆ: Vladajući političari ne da su svjesni značaja i moći političke psihologije i propagande, oni su postali majstori tog zanata. Manipulacija biračima ih i održava na vlasti već nekoliko decenija i to bez ikakvih konkretnih rezultata i poboljšanja ekonomskog i socijalnog položaja građana. Čim osjete da se građani počinju buniti zbog loše ekonomske situacije, oni izmisle neki novi nacionalni sukob. I tako naivni birači već evo 30 godina nasjedaju na njihove iste fore.

 

Tužilaštvo zbog korone imalo najviše posla

MONITOR: Kakva je  situacija u BiH kad je u pitanju epidemija korona virusa?

MARIĆ: Građani Bosne i Hercegovine su na samom početku pandemije shvatili da su prepušteni sami sebi. Zdravstvene ustanove su bile nespremne za borbu protiv pandemije, a zdravstveni radnici su bježali od pacijenata sa simptomima COVID-19. Uglavnom, možemo reći da smo imali više sreće nego pameti. Situacija se ni do danas nije znatno popravila. Krizni štabovi su se odmah na početku podijelili po nacionalnoj liniji pa je svako mogao neometano da provodi javne nabavke u svom reonu. Situacija u Republici Srpskoj je bila malo bolja, dok je u Federaciji BiH vladao haos. Građani su morali poštovati nelogične i neopravdane restrikcije kriznih štabova u kojima nije bilo relevantnih stručnjaka za ovu oblast. Najviše posla tokom pandemije imalo je tužilaštvo koje je istraživalo brojne sumnjive javne nabavke. Građani su se osjećali kao da su sve institucije prestale raditi dok su se političari povukli u apsolutnu izolaciju ostavljajući građane da se sami brinu za sebe, po pitanju fizičke, zdravstvene i ekonomske egzistencije.

MONITOR: Kako je u BiH reagovano na odluku Hrvatske da opet zatvori granice prema BiH i uvede obaveznu dvonedjeljnu samoizolaciju za sve one koji iz nje ulaze u Hrvatsku?

MARIĆ: Bosanskohercegovački Hrvati su posebno emotivno reagirali na ovu odluku, jer su navikli da imaju poseban tretman. Nije ih toliko pogodilo što je Hrvatska uvela restrikcije za sve bh. građane, već to što se ta zabrana odnosi i na bh. Hrvate. Međutim, Hrvatska je shvatila da je napravila grešku i već je poništila tu odluku. Na to su se odlučili djelomično zbog predstojećih izbora i činjenice da određeni broj bh. građana ima prebivalište u Hrvatskoj i tamo glasa, većinom za HDZ, a djelomično i zbog pokušaja spašavanja turizma, posebno južnog dijela hrvatske obale gdje su ove godine upućeni na turiste iz BiH, jer teško da mogu računati na značajniji odziv gostiju iz drugih država.

 

I vodiči pasa postali ministri

MONITOR: Analitičari kažu da je današnje bh. društvo izgubilo moralni kompas i da u takvom društvu vlast prelazi u ruke najgorih, što će reći neobrazovanih i nemoralnih. Šta Vi na to kažete?

MARIĆ: Loši đaci ako ne i najgori polako preuzimaju sve više rukovodećih funkcija. Kada kažem „loši đaci“ ne mislim simbolično već mislim na bukvalno loše đake koji su se jedva provlačili kroz školovanje, koji su studirali duže od decenije i koji imaju sumnjive, da ne kažem kupljene diplome. Brojni vozači, portiri, vodiči konja i pasa su u BiH ostvarili svoj san i sada su ministri i direktori nekih od najvažnijih institucija. Takvi ljudi su najodaniji kadrovi onih koji ih postave na te pozicije, jer su svjesni da to nisu zalužili svojim radom i znanjem već time što su poslušni. Reći da ste nečiji „poltron“ (uvlakač) je postao trend koji drugi odobravaju aplauzom. Podobni kadrovi su polako zauzeli primat nad sposobnim kadrovima što se katastrofalno odražava na cjelokupnu situaciju u državi.

                                    Veseljko KOPRIVICA

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

Aida Ćorović, aktivistkinja za ljudska prava iz Beograda: Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo, mi više nemamo državu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dok ovo pišem, hiljade građana su na ulicama Beograda, bijes je  uglavnom uperen protiv novonajavljenih mjera koje je objavio predsjednik Srbije. Bojim se da će bilo kakva odluka koju narednih dana donese Vučić biti dočekana sa negodovanjem. Nije isključeno da ćemo imati ozbiljne nemire na ulicama Beograda. Duboko polarizovana Srbija je na korak od građanskog rata i sada je važno da svi sačuvamo hladne glave

 

MONITOR: Srbija se ovih dana našla u fokusu javnosti zbog epidemije korona virusa. Kakvo je trenutno stanje?

ĆOROVIĆ: Kao laik, mogu da kažem da je stanje pred kolapsom i da će se u nekoliko narednih dana zdrvastveni sistem u Srbiji raspasti. Sve više gradova i opština proglašava krizne situacije, vidimo sve veći broj ljudi ispred bolnica i zdravstvenih centara, svakodnevno čujemo da je neko nama blizak bolestan ili je umro. To nije bio slučaj u prvom talasu epidemije.

MONITOR: Da li se zvanično saopštava istina o broju oboljelih i umrlih?

ĆOROVIĆ: Vlast čini sve da zataška istinu. Pre svega, da bi sakrili svoju direktnu odgovornost za eskalaciju epidemije i porast zaraženih, a drugo da se ne vidi kolaps zdrastvenog sistema. Korona je ogolila Vučićevo Potemkinovo selo i tu besmislenu kulu od karata i mi više nemamo državu, ne samo zdravstveni sistem.

MONITOR: Kada su se pojavili prvi zaraženi korona virusom, vlasti su negirale da će biti ozbiljnijih problema…

ĆOROVIĆ: Od samog početka epidemije u Srbiji vlast je lagala građane. Što je još gore, pripadnici Kriznog štaba, koga čine medicinski radnici, neki eminentni lekari, stavili su struku i lekarsku odgovornost u drugi plan i stavili se u službu manipulacija Aleksandra Vučića. Srbija ima nekoliko vrhunskih stručnjaka iz oblasti epidemiologije, cenjenih u celom svetu, ali su sklonjeni u stranu jer su nepotkupljivi i zato što bi zasigurno reagovali protiv politikantskih odluka vlasti. Nažalost, neki lekari su svoju profesionalnu i ljudsku čast stavili na raspolaganje Vučiću, neki su se ponašali kao klovnovi i obrukali profesiju za koju se nakada položili zakletvu.

MONITOR: Zloupotrebljava li i sada vlast pandemiju za svoje političke ciljeve?

ĆOROVIĆ: To je vidljivo čak i nekom ko se ne bavi politikom i ko ne prati društvena dešavanja. Vlast, tačnije Aleksandar Vučić, je od početka pandemije zloupotrebljavao okolnosti da bi sebe promovisao kao jedinog ko kontroliše situaciju, kao jedinog spasioca i dobrotvora. On je lično nosio opremu po Srbiji (između ostalog i u Novi Pazar), svakodnevno je bio prisutan na prorežimskim medijima, neustavno proglasio vanredno stanje koje je Skupština Srbije „blagosiljala” tek tri meseca nakon uvođenja. Javno se hvalio kako kupuje medicinske aparate mimo procedura, teatralno dočekivao avione sa humanitarnom pomoći iz Kine ili evropskih zemalja, koju su građani kasnije plaćali po višetruko većim cenama, bukvalno je zamandalio penzionere i osobe starije od 65 godina. Javni prevoz u Beogradu je bio obustavljen, bili smo zatvarani u kuće po 72 sata i za sve to vreme je krivio opoziciju i bukvalno pozivao na linč opzicionih lidera. Ta neprestana propaganda protiv opozicije i protesta građana, koji su nekoliko večeri pravili buku uperenu protiv Vučićeve samovolje, rezultirala je divljanjem navijačkih grupa koje su bile pod direktivom službi bezbednosti.

Kada je Vučić procenio da treba da uđe u otvorenu predizbornu kampanju, pandemija je iznenada poklekla, polovinom maja naš predsednik je obzananio da smo „pobedili koronu”, počela su masovna okupljanja, fudbalske utakmice, koncerti, predizborni skupovi. Krizni štab je otišao na odmor, građani su prestali da dobijaju informacije o pandemiji, što je za posledicu imalo poptuno odstupanje od mera koje su vladale tokom vanrednog stanja. U suštini građani su samo sledili primer političkih elita i Kriznog štaba, pa je eskalacija pandimije isključivo njihova odgovornost.  Svet je obišao snimak tzv. „vlažne noći” gde je vrh SNS-a, uz trubače, igru i pesmu, bez maski i držanja odstojanja, slavio svoju „veliku pobedu” na parlamentarnim i lokalnim izborima u Srbiji.

Veseljko KOPRIVICA

Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 10. jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo