Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SLAVO KUKIĆ, UNIVERZITETSKI PROFESOR I POLITIČKI ANALITIČAR IZ MOSTARA: Misa ustašama u Sarajevu, pokušaj revizije istorije

Objavljeno prije

na

Antifašizam je temeljna odrednica savremenog svijeta, koja i teorijski isključuje mogućnost bilo kakvog obilježavanja, kamo li misa i komemoracija onih koji su u Drugom svjetskom ratu ili nakon njega, zaglavljivali u svim vrstama fašističkih šinjela

 

MONITOR: U Sarajevu se na 75. godišnjicu od pobjede nad fašizmom najavljuje održavanje komemoracije i mise za žrtve Blajburga. Kako je javnost u BiH reagovala na najave da će se misa održati i u sarajevskoj katedrali i da će je predvoditi lično vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić?

KUKIĆ: Reakcije su burne, onakve kakve jedna ovakva sramota i zaslužuje. Jer, nije u pitanju samo „služba božja” ustaškim dželatima, koje se nevješto skriva iza pogibija i nedužna svijeta, kojih je u Blajburgu također bilo, iako ni približno u mjeri koja se pokušava prodati. Naprotiv, po srijedi je puno više pokušaj revizije historije, pokušaj da se zamijene uloge u Drugom svjetskom ratu sukobljenih. Da se ustaški pokret prikaže borcima za hrvatsku nacionalnu stvar, a pripadnike partizanskog pokreta izdajnicima, kvislinzima, tko zna čime još sve ne. A to, naprosto, nije moguće. Jer, historijski fakti su puno snažniji od njihovih revizionističkih ambicija.

MONITOR: Je li tačno da se nigdje u civilizivanom svijetu ne održavaju komemoracije i mise za stradale nacističke žrtve osim u Blajburgu, što protežiraju desničarski krugovi u Hrvatskoj i BiH?

KUKIĆ: Koliko ja imam uvida, točno je. Antifašizam je jedna od temeljnih odrednica suvremenog svijeta, koja i teorijski isključuje mogućnost bilo kakvog obilježavanja, kamo li misa i komemoracija onih koji su u Drugom svjetskom ratu ili nakon njega, zaglavljivali u svim vrstama fašističkih šinjela. I takav odnos će, izvjesno je, svijet određivati i u njegovoj budućnosti. O tim faktima bi, da ima pameti, računa morala voditi i hrvatska vlast. Zašto to i ne čini, sasvim drugo je pitanje. Zbog budućnosti hrvatske države i hrvatskog naroda, u koje se svakodnevno kune, sigurno ne.

MONITOR: Pokrovitelj je Hrvatski sabor a supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine?

 KUKIĆ: Hrvatski narodni sabor (HNS) je registriran kao nevladina organizacija u BiH. Stvarno, međutim, radi se o paradržavnom tijelu koje glumi hrvatski nacionalni parlament u BiH i pokušava političkim pritiscima izazivati promjene u ustavnom i političkom ustroju ove zemlje. U njegovu sastavu je većina stranaka s hrvatskim nacionalnim predznakom koje djeluju u BiH. Istina je, mnoge od njih su virtualne, bez članstva, formirane od samog HDZ-a s ciljem da se stvori privid hrvatskog jedinstva i na taj način povećava pritisak i na institucije sistema i na centre svjetske moći da prihvate promjenu ustavnog i političkog sistema na kojima istrajava HDZ BiH.

Mene osobno ne brine HNS, ali kako ostati ravnodušan prema činjenici da iza organizacije komemoracija i misa, formalno u Blajburgu stradalima a stvarno ustaškim dželatima koji su odgovorni za tisuće nevino stradalih, i na prostoru BiH, stoji najviše tijelo zakonodavne vlasti Hrvatske. Jer to, što god naši zapadni susjedi zborili, izaziva nimalo ugodne asocijacije, uključujući i onu o nanovo oživljenim ambicijama da popuju međunarodno priznatoj i suverenoj zemlji, pa i više od toga.

MONITOR: Šta je glavni motiv za održavanje takve komemoracije?

KUKIĆ: Generalno, po srijedi je ambicija sljedbenika endehazijske filozofije da se historijskim činjenicama pripišu značenja suprotna onima koja su, i ovdje i u svijetu, svih prethodnih desetljeća te činjenice imale. Da se pripadnici ustaškog pokreta prikažu borcima za nacionalnu slobodu, a partizanski pokret i Tito zločincima, odgovornim za sve patnje hrvatskog naroda. No, ta podvala ne može proći. Jer, partizanski pokret je na poziciju koje mu pripada smjestila svjetska historiografija i mogućnosti historijske revizije, na čemu istrajavaju sljedbenici endehazije, je, na njihovu žalost, ravna nuli.

MONITOR: Reagovale su vjerske zajednice, antifašistička udruženja, intelektualaci, stvaraoci iz oblasti kulture… Na što se ukratko svodi njihova osuda?

KUKIĆ: Nitko, dakako, nema ništa protiv službe božje, kojoj je cilj molitva za duše nevino preminulih. Takvih je, istina, bilo i u Blajburgu ali, ponavljam, ni približno broju koji se javnosti želi podvaliti. No, onima koji iza svega ovog godinama stoje, do takvih, u Blajburgu nevino stradalih, ni nije stalo. Naprotiv, oni im služe kao neka vrsta paravana za rehabilitaciju onih zbog kojih sve to čine – ustaških koljača od čijih ruku je, prema nekim izvorima, ovaj svijet napustilo i desetak tisuća Sarajlija. A najefikasniji način je da se loptica odgovornosti prebaci na drugu stranu – na partizanski pokret, na što se normalan svijet, u Sarajevu i čitavoj BiH, zgraža.

MONITOR: Kako su reagovali iz Islamske zajednice i hoće li, kako je objavljeno,  molitvu za ubijene u Blajburgu predvoditi i imam zagrebačke džamije?

KUKIĆ: Islamska zajednica u BiH se, koliko sam uspio upratiti, zadovoljila izjavom da nije i neće biti uključena u obilježavanje događanja u Blajburgu. Na izvjestan način je, potom, demantirana i najava da će molitvu za ubijene u Blajburgu voditi i imam zagrebačke džamije saopćenjem iz ureda Islamske zajednice za odnose s javnošću u Sarajevu da u takvom obilježavanju, prema informacijama koje imaju, neće sudjelovati ni službenici Islamske zajednice u zagrebačkoj džamiji.

MONITOR: Je li ko u Katoličkoj crkvi i kardinalu Puljiću dao podršku?

KUKIĆ: Organizaciju mise i komemoracije je pravdao tajnik Biskupske konferencije BiH. Što se ostalih tiče, upratio sam samo potporu HNS-a, koji je i negativne reakcije iz politike i javnosti protumačio kao dokaz nejednakopravnosti Hrvata i želje da ih se eliminira kao jednog od konstituenata državnosti u BiH. Što, dakako, nema veze sa stvarnošću, ali ima s utjecajem na izazivanje strahova kod jednog dijela Hrvata u BiH. Je li, međutim, to jasno i uzoritom kardinalu, ili je i on sam dio HDZ-ova đavoljeg plana, sasvim drugo je, i pitanje na koje ni sam nemam odgovora.

MONITOR: Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda Željko Komšić podsjetio je Puljića da su „oni za koje želi da se moli počinili užasavajuće zločine”. Da Ii  se oglašavao kardinal Puljić na reagovanja?

KUKIĆ: Po onome što sam uspio upratiti nije. A Komšić je spominjao i Gradinu i Jasenovac, u kojima su od ustaške zločinačke ruke stradavali ljudi samo za to što nisu Hrvati – ili što, u slučaju da su Hrvati, nisu bili spremni identificirati se s ustaškom ideologijom. A ako su i svi oni, bez obzira na njihovo etničko pripadanje, djeca božja, i posebice zna li se da su ginuli ni krivi ni dužni, valjda su i oni zaslužili „službu božju“ i spomen crkvenih velikodostojnika. Vjerujem da je to jasno i kardinalu. No, nešto se ne sjećam da je takvu službu do sada on sam upriličio.

MONITOR: Draži Mihailoviću, četničkom komanadantu se odaju počasti  kao žrtvi „totalitarnog komunističkog režima”. Mogu li se  očekivati zahtejvi da se gase  Vječne vatre u Sarajevu ili ruši spomenik Vladimiru Periću Valteru?

KUKIĆ: Što se odavanja počasti Draži Mihailoviću tiče, to je ustaljena praksa. On i četnički pokret su od srpskih nacionalista u BiH, a oni su u institucijama državne vlasti, rehabilitirani, tretiraju se dijelom antifašističkog pokreta, po njima se daju imena ulicama, školama i trgovima, oni su dio nacionalne historije na koju se, prema zvaničnim tumačenjima, treba biti ponosan. Ne vjerujem da će taj zaokret doći glave i Vladimira Perića Valtera i sarajevske Vječne vatre. Ne vjerujem, iako živimo u zemlji u kojoj ništa nije nemoguće.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu posljednjeg predsjednika Predsjedništva Jugoslavije i bivšeg predsjednika Hrvatske Stjepana Mesić da pojedinci iz Katoličke crkve ne mogu da prežale što je kapitulirala Nezavisna država Hrvatska i da je za često reaktiviranje priče o Blajburgu kriva, prije svega, aktuelna hrvatska vlast?

KUKIĆ: Iz svega što sam dosad rekao jasno je. Mesićevo mišljenje dijelim bez ostatka.

MONITOR: Kako će sve to uticati na odnose između Hrvatske i BiH?

KUKIĆ:  Objektivno, mogući su vrlo različiti scenariji. No, o njima ovom prilikom ipak ne bih. Ipak, da ne bi bio pogrešno shvaćen, sarajevsko komemoriranje ustaških dželata teško može biti prilog izgradnji dobrosusjedskih odnosa.

 

(Ne)ozbiljne osude i ćutanje iz državnog vrha 

MONITOR: Kako su reagovali predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Šefik Džaferović, član Predsjedništva Milorad Dodik i predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović?

KUKIĆ: Dodikovu reakciju nisam uspio upratiti. I to je zanimljivo, jer se radi o čovjeku koji se ne uspijeva suzdržati ni u komentiranju seoske koride, kamo li jednog takvog događaja. Uostalom, i on sam se svake godine pojavljuje u Gradini kod Jasenovca i potpomaže očuvanju povijesnog sjećanja na ono što su četrdesetih godina pripadnici ustaškog pokreta činili. No, Dodik je veliki pragmata – i ako procijenjuje da je i sarajevska komemoracija prilog destrukciji države, prešutjeti će je bez obzira što o njoj mislio.

Džaferović i Izetbegović su osudili sarajevsko misno komemoriranje s obrazloženjem da je to komemoriranje zločinaca koji su sijali smrt i u Sarajevu. Ali, njihove reakcije čovjek ne smije ozbiljno uzimati. Jer, u samom vrhu ustaškog pokreta su bili i oni kojima ti isti danas odaju počasti, po njima daju imena školama i ulicama itd. A osuda komemoracije im u ovom momentu dođe kao melem na ranu, jer se njome na drugi teren prebacuje loptica s kriminalne afere nabavke respiratora u kojoj je čitav SDA vrh.

                                                                       Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

ALEKSANDAR VUJOVIĆ, REDITELJ: Trenutak spoznaje

Objavljeno prije

na

Objavio:

Priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih

 

Višestruko nagrađivani film Duga reditelja Aleksandra Vujovića, početkom jula imao je crnogorsku premijeru u Lustica Bay-u. Od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine, Vujovićev film je dobio ukupno 21 međunarodnu nagradu i priznanja. Izabran  je na oko 40 festivala u takmičarskim kategorijama na međunarodnim festivalima u Italiji, Španiji, Turskoj, Češkoj, Kini, Indiji, Grčkoj, Slovačkoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Ukrajini, Sjedinjenim Američkim Državama, Srbiji, Brazilu i Francuskoj.

Film Duga čiju režiju, montažu i izvršnu produkciju potpisuje Vujović, nastao je po motivima istinite priče iz knjige Dipingo dunque esisto!, italijanskog umjetnika Gaetana Grila. Scenario je po ideji i sinopsisu Vujovića napisala Jelena Lela Milošević, direktor fotografije je Vladimir Vučinić, dok pored Vujovića izvršni producent je i Anja Sekulić. Uloge u filmu tumače: Nikša Radojičić, Miloš Pejović, Ana Vučković i Đorđije Tatić. Film je realizovan u okviru međunarodnog projekta CIRCE, finansiran je iz evropskih fondova u produkciji Apulia Film Commission, u izvršnoj produkciji Boka F i uz podršku Filmskog centra Crne Gore.

Aleksandar Vujović je docent na Fakultetu za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica.

MONITOR: Film ,,Duga” je nastao po motivima istinite priče. Bavite se trenutkom kada šestogodišnje dijete prepoznaje svoju životnu vokaciju. Otkuda je došla ideja da baš ovo bude tema kratkometražnog filma?

VUJOVIĆ: Tematika koja je sama po sebi prilično atipična u odnosu na teme koje se obično tretiraju u filmovima na ovom prostorima bila mi je jako zanimljiva, tim prije što je priča koncipirana iz vizure djeteta. Dakle, priča se odvija iz junakovog doživljaja svijeta koji ga okružuje, djeteta koje sredinom dvadesetog vijeka odrasta u malom mediteranskom selu. U pitanju je doživljaj i iskustvo sa kojim se dječak uzrasta između pet i šest godina prvi put susrijeće i u tom kontekstu nije „kontaminiran” bilo kakvim uticajem odraslih koji bi u bilo kom smislu mijenjao njegovu percepciju. Zbog toga je događaj potpuno jedinstven, pritom zauvijek određuje životni put jednog djeteta  u čovjeka koji će postati. Upravo iz takve vizure sam koncipirao cijeli film i to su glavni elementi koji su me inspirisali da ovoj priči udahnem filmski život.

MONITOR: U Milanu ste upoznali Gaetana Grila, autora knjige prema kojoj ste napravili film. Kažite nam o tom poznanstvu i da li je on zadovoljan kako ste priču pretočili u film?

VUJOVIĆ:  Gaetana Grila upoznao sam kada sam imao osamnaest godina. Tada sam otišao na studije u Milano, upisao sam milansku Breru. Naše poznanstvo sticaj je različitih i slučajnih okolnosti, ako slučajnost uopšte postoji! Čovjek koji je postao moj mentor, imao veoma značajnu ulogu, pogotovo u toj prvog godini mog života u Milanu. Iako ne tako davno, za razliku od danas, 2005. godine bilo je značajno teže otići na studije u inostranstvo. Naša zemlja tada nije bila ni u Šengen zoni, samo putovanje u Evropu bilo je značajno komplikovanije nego što je to slučaj danas… U tom periodu, Gaetano je bio dominantno vezan za Torino, bio je šef katedre na Albertini u Torinu, u Milanu je živio i imao svoj studio. Nekoliko godina kasnije postao je jedan od direktora milanske Brere.
Tokom niza godina mog stalnog života i rada u Milanu, i nakon završenih studija, stvoreno je jedno doživotno prijateljstvo sa Gaetanom koji je postao i moj vjenčani kum.
Negdje 2017. godine, Gaetano mi poklonio svoju autobiografsku knjigu Dipingo dunque esisto!. U prvom poglavlju te knjige, Gaetano govori o tome kako je postao umjetnik. Već na prvom čitanju, na mom omiljenom mjestu, u kultnoj biblioteci Braidense u Milanu, znao sam da ću u odnosu na taj događaj snimiti film.
Gaetano je znao da su neophodna određena oblikovanja originalne priče, kako se bi se narativna struktura prilagodila mediju kakav je film, i u tom kontekstu veoma je zadovoljan rezultatom i filmom u konačnom.

MONITOR:  U filmu se komunikacija među likovima temelji na filmskom jeziku koji nadilazi verbalni, a on je i omaž umjetnosti i stvaralačkom procesu. Da li ste to htjeli otpočetka, od prvobitne zamisli?

VUJOVIĆ:  Od samog početka, to mi je bila odrednica. Kao što svi znamo, film je prvenstveno audiovizuelna umjetnost, koristeći isključivo te karakteristike, sliku i muziku, bez korišćenja bilo kakvog dijaloga, od samog početka želio sam da na taj način ispričam film. Cijenim da se u takvoj postavci ostvaruje mnogo snažniji doživljaj priče koju tretira film, a to je doživljaj priče sa stanovišta petogodišnjeg dječaka. Mislim da bi u konkretnom slučaju, bilo kakav dijalog između likova, umanjio taj doživljaj filma koji predstavljam kroz vizuru glavnog junaka. S druge strane, i konceptualno i simbolično-metaforički se takav tip kreativnog rješenja potpuno uklapa u tematiku filma. To je svakako bio dodatni izazov i rizik u procesu stvaranja filma. Vjerujem da je teže ispričati priču samo slikom u pokretu nego kada to radite verbalnom komunikacijom.

MONITOR:  Protagonista Nikša Radojičić je tokom snimanja imao šest godina. Da li je rad sa djetetom bio najveći izazov u procesu snimanja?

VUJOVIĆ:  Rad sa djetetom tog uzrasta bio je jedan u nizu izazova u procesu stvaranja Duge, zbog cijelog niza karakteristika koje su prilično atipične, pogotovo za ovaj prostor i koje su vezane za ovaj film. To mi je kao autoru bila primarna intencija – napraviti film koji će i tematski i vizuelno biti drugačiji, a da te karakteristike budu u potpunosti stavljene u službu filma i njegove priče.

MONITOR: U čemu je prednost kratkometražnog filma naspram dugometražnog? Da li je slobodniji i kritičniji od dugometražnog?

VUJOVIĆ:  Razlika je samo u formatu i karakteristikama. Ne bih mogao da kažem da jedan format ima više ili manje prednosti u odnosu na drugi. Nerijetko je značajno teže ispričati priču u formi kratkometražnog filma, nego u formi dogometražnog, iz razloga što vladaju ista plavila narativne strukture. Samo što u kratkoj formi od početka morate biti skoncentrisani na suštinu. Kod dugog metra možete da dozvolite da nekada napravite digresiju koja opet mora imati makar simboličku konekciju sa nukleusom. Dakle, film je film, bez obzira na tip formata, njegova umjetnička vrijednost data je kvalitetom i poetikom rada, a ne dužinom trajanja.

MONITOR:  Film je od svjetske premijere krajem oktobra 2020. godine imao ogroman uspjeh. Da li ste pozvani na još festivala i mislite li da film tek očekuju nova priznanja?
VUJOVIĆ:
  Film je od oktobra 2020. godine, do ovog trenutka, dobio 21 nagradu na međunarodnim festivalima i selektovan je na više od 40 festivala širom svijeta u takmičarskim kategorijama. Imao je špansku premijeru na 32. izdanju Aguilar Film Festivalua – festival sa GOYA licencom. Regionalnu na 68. Izdanju Martovskog festivala u Beogradu gdje je otvorio međunarodni takmičarski program kao jedini film iz Crne Gore u takmičarskim programima, na jednom od najstarijih evropskih i svjetskih festivala. Kako je u pitanju i dalje relativno mlad film, očekujem da kulminacija međunarodnog festivalskog života tek predstoji i nadam se da će biti uspješna kao od oktobra mjeseca kada je film zvanično izašao.

Miroslav MINIĆ
Foto: Monika PARKOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SONJA DRAGOVIĆ, ISTRAŽIVAČICA IZ OBLASTI URBANIZMA NA UNIVERZITETSKOM INSTITUTU LISABON I ČLANICA GRUPE KANA: Temeljno nerazumijevanje planiranja prostora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi – čitavo društvo – godinama pokušavamo da se snađemo u sistemu planiranja prostora određenom kombinacijom starih planova koji su i dalje na snazi, i novih propisa koji su neproduktivni, ako ne i sasvim beskorisni

 

MONITOR: Vidite li naznake da nova vlast ima volju da poboljša prostorno planiranje i da spriječi dalji urbanistički i graditeljski haos u Podgorici i na Primorju?

DRAGOVIĆ: Nosimo se sa temeljnim nerazumijevanjem problema u prostornom planiranju od strane nadležnih za ovu oblast. Uzmimo za primjer to što se dešava, ili bolje rečeno ne dešava, sa zakonskim okvirom. Zakon o planiranju prostora i izgradnji objekata iz 2017. je i dalje na snazi, iako je poguban za održiv i ujednačen prostorni razvoj Crne Gore;  o predlogu za izmjene opet treba da raspravljamo usred ljeta – kažem opet, jer je tako bilo i prošle godine, kada je ovaj Zakon posljednji put izmijenjen. Evidentan je nedostatak shvatanja važnosti zakonskog okvira i hitnosti temeljnog preispitivanja modela koji je do sada bio na snazi, a to je nužno za bilo kakav napredak u ovoj oblasti.

MONITOR: Koliko povjerenje uliva ministar Mitrović?

DRAGOVIĆ: Ministar Mitrović ne uliva povjerenje, nego  pruža razloge za zabrinutost. Njegove izjave pokazuju nerazumijevanje povezanosti prostornog planiranja, ekonomske situacije i održivog razvoja, što je veliki hendikep za nekog ko vodi ovako važan resor. Primjera je mnogo, ali navešću jedan iz emisije Načisto, kada je Mitrović rekao da je jedan od razloga za sadašnje stanje prostornog razvoja to što prije 15 godina ekološka svijest nije bila razvijena i da bi bilo dobro da se ekolozi uključe u procese planiranja. Niko ne poriče da smo danas svjesniji ekoloških problema nego što smo bili ranije – i u Crnoj Gori, i globalno – i da je neophodno veće učešće stručnjaka za ovu oblast u svim procesima koji se tiču budućeg razvoja. No od suštinske je važnosti da ministar koji se bavi ovom oblašću razumije da korijen problema leži u nečemu drugom: u ekonomskom modelu zasnovanom na stalnoj ekspanziji gradnje, u permisivnosti zakonskog okvira, i u nemoći vlasti da artikuliše i sprovede viziju razvoja zasnovanu na opštem, zajedničkom dobru, umjesto na privatnoj dobiti. Ministar je pokazao da ovo ne razumije i sopstvenim postupcima, kada je odlučio da mu to što posjeduje zemlju na kojoj može da gradi i novac za izgradnju daje pravo da gradi kuću mimo planova – kada je, dakle, odlučio da mu to što je u privilegovanoj imovinskoj poziciji daje pravo da ne poštuje plan. Zabrinjavajuće je da neko sa takvim razumijevanjem sistema planiranja sada vodi resor koji bi trebalo da donese i sprovede progresivne promjene, i ne znam da li se tome možemo nadati.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESNA PEŠIĆ, SOCIOLOŠKINJA: Srbija da okrene drugi list

Objavljeno prije

na

Objavio:

Za mene je pitanje zašto je veliki dio srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosjećanje prema preko osam hiljada pobijenih dječaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa

 

MONITOR: Valentin Incko je na samom kraju mandata nametnuo dopunu Krivičnog zakona BiH, propisujući kazne za poricanje zločina genocida. Kako komentarišete tu odluku?

PEŠIĆ: Ne mogu da se upuštam u poteze Incka da li su dobri i koliko će biti uspešni da se u BiH kažnjava poricanje genocida u Srebrenici (reakcije Dodika su već poznate). Za mene je to pitanje zašto je veliki deo srpskog naroda u Bosni i Srbiji izgubio svaku ljudsku empatiju i saosećanje prema preko osam hiljada pobijenih dečaka, muškaraca, sinova, očeva i muževa. Zar ne osećamo ljudsku tugu prema tolikim ljudskih žrtvama koje su iskasapljene od ruke srpskog vođstva u RS. Kao da nam na pamet ne pada da se izvinimo za tolike pokolje, zatražimo  opraštaj i većno sećanje na te žrtve i sopstvenu bruku. Kakvo je to preganjanje da li je u Srebrenici bio genocid ili „strašni zločin“, kao da nije bilo suda i presuda. Srbija je jedina koja ne priznaje genocid u Srebrenici. Čestitam Crnoj Gori koja je uspela da donese Rezuluciju o genocidu u Srebrenici.

MONITOR: Jedan od mojih skorašnjih sagovornika iz BiH postavio je pitanje: Šta ćemo sa prošlošću? Svakodnevno svjedočimo prepucavanju političkih elita u tzv. regionu. REKOM proces se, izgleda, pokazao neizvodljivim. Šta je izvodljivo?

PEŠIĆ: Istoričar Markovina iz Hrvatske je konstatovao da je suočavanje sa prošlošću na tlu bivše Jugoslavije propalo, ili jednostavno nije uspelo. REKOM je postavio visoke zahteve u tom pogledu, a da ih je postavio i manje ambiciozno, opet i najskromnije zamišljeno suočavanje sa prošloću kao uslov pomirenja – ne bi uspelo. Time smo pokazali da nismo važni ni sebi ni drugima. Nema ovde kapaciteta za razumevanje događaja  i tragedije iz devedestih. Podgreva se balkanska „večna mržnja“, održava se ta vatra, bilo da je reč o vlastima ili opoziciji. Šta može umesto toga?  Markovina predlaže „miroljubivu koegzistenciju“, pa se i meni učinilo da bi to već bio veliki skok, ako zaista ne možemo da skočimo više od toga. Da bi to bio skromniji vid pomirenja, ali za nas značajan, da živimo u miru i koegzistenciji, i možda usmereni u istom pravcu, vrednostima i  saradnji.

MONITOR: Većinu zemalja Zapadnog Balkana opterećuju teški oblici organizovanog kriminala. Najčešće se u vezu dovode Srbija i Crna Gora. Kako ćemo izaći iz takvog „bratskog zagrljaja“?

PEŠIĆ: Pa tako što ćemo uvesti pravnu državu i ustavnu demokratiju, drugačiji sistem vrednosti, transparentnost vlade, umesto korupcije i ličnih odnosa – „ja tebi ti meni“ koji vladaju u našim plemenskim društvima u kojima su lični odnosi na prvom mestu, pa šta onda ostane za zakone koji se po pravilu olako krše. Samo u državama uređenim na vladavini prava možemo stići do normalne države, a mafija i kriminal ne mogu biti sistemski njen deo, nego se moraju  uredno goniti i kažnjavati. Kad država ne može da izađe na kraj sa klanovima, to je samo izgovor. To govori da su klanovi povezani sa državom ili su te države totalno nefukcionalne. Imam utisak da su neke bivše jugoslovenske republike to uspele, to da mafija nije u državi nego van nje – protiv koje se država bori i eliminiše je legitimnim i zakonskim sredstvima. I Hrvatska je jedno vreme bila mafijaška država, ali je uspela da mafiju izbaci iz države, što ne značći da mafije nema, nego je nema u državi. Srbija i Crna Gora u tome nisu uspešne države, a nisu ni na putu da do toga stignu, jer vidimo da se vlast održava i funkcioniše korišćenjem i uvlačenjem mafije u državu. Bez mafije ne uspevaju da se održe na vlasti, nego od mafije traže usluge koje moraju da se vrate. Eto to sada gledamo sa uhapšenim Belivukom, Miljkovićem i drugima koji u svojim iskazima  svedoče koliko i na koji način su bili angažovani od vrhova vlasti. To je tek početak i nisu sve rekli. Da bi se to sakrilo, Vučić danima prikazuje leševe, iskasapljene ljude, čisto smo zaplivali u nekrofiliju da bi se nekako skrenula pažnja sa toga šta ta družina radi na vlasti.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 30. jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo