Povežite se sa nama

INTERVJU

DR SVETLANA SLAPŠAK, PROFESORKA ANTIČKIH I RODNIH STUDIJA, FEMINISTKINJA, KNJIŽEVNICA: Strah od atomske bombe je prevelik

Objavljeno prije

na

Kako da očekujete masovan mirovni pokret u Srbiji ako rusofilstvo kontroliše javni govor – bar u dobrom dijelu Balkana. Zapadni odnos prema ratu u Ukrajini opet neobično sebičan, podrazumijeva da Ukrajinci treba da ginu, ako se na tome može fantastično zaraditi. Morali bismo pomagati i Ukrajincima i Rusima koji bježe, i svakako onima koji najviše trpe, ostalima u Ukrajini. Čudim se što još nema globalnog ženskog pokreta za mir

 

MONITOR: Kao članicu „Levice“ koja je koalicioni partner u Vladi Slovenije premijera Roberta Goloba, kako ocjenjujete rad Vlade koja je dosta brzo i lako formirana u junu prošle godine?

SLAPŠAK: Svi imamo problem sa novom vladom, posebno NGO i alternativa, dakle ljudi koji su bili vrlo važni za uspeh na izborima. Naročito nezadovoljstvo vlada oko ministarstva za zdravstvo, koje vodi čovek bez vizije, bez informacija i dobrih nastupa. S druge strane, nijedna slovenačka vlada nije doživela takav „tenkovski” napad kao Golobova od strane Janše i njegove SDS: optužbe, 39 novih zakona na dan pre nastupa vlade, tri isiljena referenduma, laži, manipulacije – sve što pobesnela desnica može da izmisli. Najgore je zauzimanje javne televizije i održavanje na vlasti Janšinih padobranaca. Vladi moramo dati još dosta kredita za očuvanje razuma…

MONITOR: Nekoliko referenduma je organizovano od početka rada nove Vlade Slovenije. Da li su njihovi rezultati pokazali da se slovenačko društvo zaista promijenilo i napravilo otklon od „orbanovštine“ Janeza Janše?

SLAPŠAK: Svi referendumi su bili pobeda za novu vladu, dakle to jeste važan otklon. Janša sada igra na populizam, skupove, provokatore, traktoriste u Ljubljani, plaćene demonstrante i slično. To mu se može gadno vratiti.

MONITOR: Jedan od tih referenduma odnosio se i na nezavisnost Javnog servisa. Vidjela sam da ste negdje izjavili kako ni referendum kojim je data podrška građanki i građana većoj medijskoj slobodi i nezavisnom i profesionalnom novinarstvu, ne može da se nosi sa već postavljenim „kadrovima“ iz vremena Janšine vlade. Postoje li mehanizmi da se to prevaziđe?

SLAPŠAK: Sad je stvar na Ustavnom sudu – posle referenduma, što je ruganje narodnoj volji, jer Ustavni sud nije imao primedbe na referendum! Vlada je, umesto nekoliko brzih ukaza, htela da čišćenje RTV izvede super-legalno, sad vidi kako to izgleda. RTV program je sve strašniji, gledanost pada, zaista je pitanje kako će se to završiti. Da bi bilo jasno, reč je o sasvim legalnim ukazima, posle kojih bi otpali kadrovi imali mogućnost da se do mile volje preganjaju po sudovima: trošak bi bio neuporedivo manji, o šteti da i ne govorimo.

MONITOR: Dosta ste hvalili ulogu mladih žena koje su, po Vama, glavne akterke promjena koje su dovele do toga da Pokret Sloboda osvoji najviše glasova. Da li je ono što se više godina dešavalo u napuštenoj fabrici bicikala Rog, bila „kuhinja“ promjene?

SLAPŠAK: Svakako jedna od kuhinja, ali bilo je i drugih. Alternativa nema problema sa novim pojavljivanjem, sa stapanjem, a bogme ni sa svađama, od kojih su neke vrlo korisne.

MONITOR: Da li je izborom Nataše Pirc Musar za prvu ženu predsjednicu Slovenije ova orijentacija slovenačkog društva dobila još jednu potvrdu? Pirc Musar ima bogato radno iskustvo – i u institucijama, a i kao advokatica koja se posebno bavila slučajevima gdje su bila ugrožena ljudska prava…

SLAPŠAK: Nataša Pirc Musar je na početku imala neku izjavu o tome da nije feministkinja, a onda se srećom predomislila. Ona je izvesno simbol važnih promena, ali žene joj neće dati više kredita nego što je realno ostvarila.

MONITOR: „Izbrisani“ su sada priznati kao žrtve slovenačkog nacionalizma i stvaranja slovenačke države, početkom 90-ih. O njihovim sudbinama ste napisali knjigu Prijetnja i strah. Šta im se može ponuditi kao kompenzacija, simbolički i u vidu prava?

SLAPŠAK: Moja knjiga je o proizvođačima govora mržnje, ne o žrtvama –upravo sam insistirala na tome da ih ne pominjem. Kompenzacija danas, kad su toliki pomrli ili otišli, mogla bi biti bar pošteno plaćanje odštete preživelima i njihovim pravno i materijalno oštećenim potomcima. Inače će ispred novog i komercijalnog Roga, biti postavljen spomenik izbrisanima u obliku latiničnog slova ”Ć”.

MONITOR: Slovenačka ministarka spoljnih poslova, socijaldemokratkinja Tanja Fajon, pokazala je veliku agilnost u vezi sa dobijanjem statusa kandidata za prijem u EU, za Bosnu i Hercegovinu. Slovenija je i u vrijeme Janeza Janše bila veoma zainteresovana za dešavanja na Zapadnom Balkanu, ali tada u vidu raznih non-pejpera. Kako Vi razumijete ovaj angažman Slovenije?

SLAPŠAK: To je vrlo pozitivna promena, uz to se Slovenija sada otvara i prema Africi. Slovenija je na Balkanu, mnogi žele da rade u Sloveniji. Zakonske i birokratske osnove za to su zastrašujuće, zato spoljnu politiku mora da prati otklanjanje tih besmislenih prepreka. Što se Afrike tiče, svi iz bivše države imaju kapital pokreta nesvrstanih, koji ne koriste zbog rasizma, sastavnog elementa nacionalizma…

MONITOR: Kao svjedokinji događaja iz 1968, koje ste nazvali jedinom pravom revolucijom, a i kasnijih mirovnih dešavanja i pokreta, a pisali ste i o ženama koje su pokrenule akcije za mir u Srbiji početkom 90-ih, da li Vas čudi što nema velikog globalnog mirovnog pokreta povodom rata u Ukrajini?

SLAPŠAK: Kako da očekujete masovan pokret ako rusofilstvo kontroliše javni govor – bar u dobrom delu Balkana. Zapadni odnos prema ratu je opet neobično sebičan, podrazumeva da Ukrajinci treba da ginu, ako se na tome može fantastično zaraditi. Čudim se diplomatiji, koja bi morala imati neka rešenja, a bogme i tajnim službama… Morali bismo pomagati i Ukrajincima i Rusima koji beže, i svakako onima koji najviše trpe, ostalima u Ukrajini. Čudim se što još nema globalnog ženskog pokreta za mir. Strah od atomske bombe je prevelik…

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Objavljeno prije

na

Objavio:

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+.  Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje

Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.

Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.

MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?

ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.

Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.

MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?

ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.

Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.

Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…

Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.

MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?

ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.

Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.

Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja

 

MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?

BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca  nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.

MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?

BURDŽOVIĆ:  Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od  odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika,  možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.

Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi

 

MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?

PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.

Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.

Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.

Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.

Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.

MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?

PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.

Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo