INTERVJU
LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Nadam se novim akterima na političkoj sceni

Zabrinjavajuća je izjava predsjednika Milatovića da se pomirenje desilo samim tim što je značajan dio stare opozicije (neodgovorne sadašnje vlasti) stao u jednu kolonu da bi Milo Đukanović bio smijenjen. Glasati protiv Đukanovića ne znači saglasiti se sa ideologijom onih koji ga ruše i to treba ozbiljno uzeti u obzir
MONITOR: Evropski Sud za ljudska prava u Strazburu odbacio je prethodne sedmice kao neprihvatljivu tužbu protiv Crne Gore za deportaciju bosanskohercehgovačkih izbjeglica iz 1992. godine, koju je podnijela rodbina deportovanih. Kako tumačite tu odluku, i njene implikacije na Crnu Goru i suočavanje s njenom ratnom prošlošću?
KOVAČEVIĆ: Prateći političke trendove u Evropi u posljednje vrijeme prema Crnoj Gori, odluka me nije iznenadila, ali me uznemirila zbog poruke koja je s njom poslata. Prihvata se da se zločin desio, počinioci i naredbodavci nisu kažnjeni a finansijska reparacija porodici je izvršena. Reparaciju su platili građani i građanke Crne Gore iz budžeta i prihvatili stigmu kolektivne odgovornosti iako su se i zločin i reparacija desili iza javne scene u odgovornosti državnog vrha Crne Gore. Nije zadovoljena pravda a proces tranzicione pravde u osnovnom elementu (krivične odgovornosti) je zaustavljen a svjedok zločina je platio visoku cijenu.
Važno je istaći da ljudi i na ličnom i na društvenom planu izbjegavaju da se suoče sa traumatskom prošlošću jer je to težak i bolan proces suočavanja sa zločincem i žrtvom i sa vlastitom odgovornošću za oboje, ali je isto tako istina da nema ozdravljenja (ni psihološkog razvoja, ni moralne obnove) ako se to ne desi. Potisnuta trauma u osobi i u društvu čeka povoljne okolnoti da se ponovo aktivira i tako se nastavljaju lične, porodične i društvene tragedije a autoritarne vođe profitiraju na nesrećama. Kontinuitet nasilja i nepravde se generacijski prenosi. Svjedoci smo tome u crnogorskom društvu trideset godina na stalnoj ivici ponora da može biti gore. Mehanizmi tranzicione pravde, pomirenja i iscjeljenja zajednica su razrađeni i vrlo su jasni. Država je odgovorna da obezbijedi sudove i suđenja (individualizovanje odgovornosti za zločine), komisije za istinu i pomirenje, reparacije, lustraciju, institucionalne reforme, simboličke reparacije. Kod nas je to urađeno djelimično i selektivno. Nije bilo političke volje. Ostali smo zaglavljeni u posljedicama trauma, zločina i nepravdi koje se ponavljaju.
MONITOR: Može li se Crna Gora sa novom vlašću suočiti sa ratnom prošlošću?
KOVAČEVIĆ: Prethodna vlast je imala ozbiljnih razloga da ne sprovede ovaj proces do kraja i da ne daju šansu tranzicionoj pravdi, moralnoj obnovi i pomirenju kao učesnici dešavanja. Radili su to samo da bi se dodvorili stranim mentorima i do granice koja ih nije ugrožavala. Mislim da dominantni akteri avgustovske vlasti, čiji je mentor bila SPC, smatraju da je tranziciona pravda nepotrebna, da su oni žrtve i da značajan dio njihovih ubjeđenja ostaje na ideološkim matricama rata koji se desio, traženje neprijatelja u drugima i drugačijima i širenje moći. Pod patronatstvom SPC ovaj proces je nemoguć. Čak i podrška iz Evrope u tom pravcu kao što vidimo izostaje. U tom kontekstu zabrinjavajuća je izjava predsjednika Milatovića da se pomirenje desilo samim tim što je značajan dio stare opozicije (neodgovorne sadašnje vlasti) stao u jednu kolonu da bi Milo Đukanović bio smijenjen. Glasati protiv Mila Đukanovića ne znači saglasiti se sa ideologijom onih koji ga ruše i to treba ozbiljno uzeti u obzir. Suviše je opustošeno, zapušteno i rastrgano društvo na svim nivoima da bi proces bio brz i bezbolan i da bi samo povećanje standarda ljudi dovelo do ekonomskih i drugih promjena sistema. Podrazumijevati da se Crna Gora pomirila onda kada su konačno oni sa kojima je započeo političku karijeru (skoro tri godine) stali iza njegovog izbora, ukazuje na sljepilo za one koji su glasali protiv, sa kojima je neophodno stvoriti veze da bi se konsolidovalo društvo. Možda je bilo slučajno i u zanosu uspjeha, ali stvarno je ovo društvo preumorno od takvih zanosa koji su se pretvarali u čuvanje privilegija.
MONITOR: Đukanović se povukao sa pozicije lidera DPS-a nakon što je izgubio trku za predsjedničke izbore, i tako ostao bez pozicije u vlasti nakon više od tri decenije. Šta to znači za Crnu Goru, a šta za Đukanovića i njegovu partiju?
KOVAČEVIĆ: U ovom trenutku ova promjena za Crnu Goru znači mogućnost kretanja u pravcu ekonomske, pravne i moralne obnove. Realizovanje ove mogućnosti zavisi od kapaciteta i političke volje buduće vlasti da mijenja dosadašnji sistem vladavine i društvene odnose. Nove opcije su otvorene. Što se tiče Đukanovića ne znam da li će moći da izbjegne poziciju sive eminencije u partiji i državi i da li je pozicija u kojoj je sada bezbjedna za njegov kapital i njega lično. Što se tiče partije, očekujem potrese, razdore i eventualno formiranje novih partija što bi bilo pozitivno s obzirom na smjenu generacija. Ostati u jednoumlju, pod patronatom Đukanovića i zakačiti se za nacionalizam, značilo bi da je u ovoj partiji potpuno uništena kritička misao i inicijativa i da je ona osuđena na nestajanje sa političke scene.
MONITOR: Jedna od prvih najava Vlade, nakon Đukanovićevog poraza, bila je da će sruštiti njegovu nelegalno sagrađenu kuću na starevini u nikšićkom naselju Kočani. Kako komentarišete prve dane nakon Đukanovića?
KOVAČEVIĆ: Prilično selektivno, politički nekorektno i neozbiljno. Milo Đukanović je personifikacija sistema u kojemu je divlja gradnja i svaka krađa države koja ne ugrožava njega ili njemu bliske bila dozvoljiva. Njegova neoliberalna mantra – Postoje šanse, treba se snaći. To je u crnogorskim poratnim uslovima privredne tj. sistemske tranzicije značilo da je potkradati državu i državnu imovinu nekažnjivo, čak poželjno. Ovo je otvorilo vrata endemskoj korupciji, divljoj granji, izbjegavanju obaveza prema državi, urušavanju obrazovnog i moralnog sistema. Cijenim da se za skoro tri godine nove vlasti moglo mnogo više uraditi na promjeni političkog, pravnog i ekonomskog (ovdje se možda nešto uradilo) ambijenta umjesto što su se bavili sobom i širenjem u sistemu po dubini i širini. Ovako ova prijetnja liči na hirovito istjerivanje ličnog shvatanja pravde premijera koji se vjerujem najviše trudio, najveće nasilje sa svih strana trpio ali je i vrlo brzo izgubio kompas u vođenju spoljašnje i unutrašnje politike. Za poštovanje je obračunavanje sa kriminalom, ali je prilično nelogično ne prihvatiti antimafija zakon koji predlaže MANS. Nedopustivo je da se u Crnoj Gori bilo ko abolira od odgovornosti bogaćenja devedesetih jer je to bio nastavak rata nad stanovništvom drugim sredstvima.
MONITOR: Kako će, po Vašem mišljenju, rezultati predsjedničkih izbora, Đukanovićev pad i pobjeda kandidata Evropa sad uticati na parlamentarne izbore, odnosno buduću političku scenu?
KOVAČEVIĆ: Čini mi se da je otvoren prostor za zanimljiviju političku utakmicu ako se ne vrate stari narativi i manipulanti koji ne mogu da se odlijepe od privilegovanih pozicija.
MONITOR: Izbori su zakazani za jun, no već se spekuliše da bi opet mogli biti odloženi. Kako vidite aktulenu političku krizu u Crnoj Gori?
KOVAČEVIĆ: Vidim da je velikoj većini (i pozicije i opozicije) važno da zadrže privilegije i da su u velikom strahu. Trude se da u haosu koji stvaraju ućare još ponešto za sebe i naprave dodatnu štetu društvu i državi urušavajući čak i fasade institucija. Ponekad mislim da je haos projektovan ili makar podržan od međunarodnih stratega u interesu nekih geostrateških pozicija u kojima je Crna Gora minorna ali simbolički značajna pa da se još trguje našom sigurnošću i nezavisnošću. Izbore žele oni koji u njima nisu učestvovali do sada.
MONITOR: Koje nasljeđe Đukanovića, a koje avgustovskih pobjednika treba mijenjati?
KOVAČEVIĆ: Breme na nama je veliko i teško i o njemu godinama govore nezavisni i osviješćeni ali je njihov glas marginalizovan, inicijative gušene a veliki broj i istjeran iz države. Promjene sistema i međuljudskih odnosa su neophodne. Treba raditi na izgradnji vrijednosti Crne Gore kao sekularne i građanske države, na vladavini prava i ekonomsko socijalnoj pravdi, na osposobljavanju institucija da budu servisi građana na temeljima stručnosti i uvažavanja ravnopravnosti, na promjeni neoliberalnog sistema, patrijarhalnog sistema, na promjeni obzovnog i zdravstvenog sistema itd.
MONITOR: Hoće li to Milatović i Evropa sad moći, s obzirom na to da su i lideri te novoformirane partije učestvovali u postavgustovskoj izvršnoj vlasti?
KOVAČEVIĆ: Učestvovali su u vlasti pod političkim patronstvom kao eksperti, pa njihova politička mudrost, a ni odgovornost nisu bile u prvom planu. Utisak mi je da je to iskustvo bilo kratko da ih osposobi za političke i društvene izazove u Crnoj Gori, ali je očito bilo primamljivo pa su odlučili da pokušaju. Ljudi su velikom podrškom na izborima u Podgorici i podrškom Milatoviću to odobrili. Čini mi se da ih podržavaju važni međunarodni akteri kao i SPC. Što se mene tiče konstatovala sam da su prevarom krenuli u predsjedničke izbore i to mi ne uliva veliki optimizam. Podržali su ih ljudi koji žele promjene, koji su šansu davali novima na svim izborima i bili razočarani rezultatima pa i vlašću u čijem su radu lideri PES-a učestvovali. Podržali su ih i mladi ljudi. Očekujem nove političke aktere na sceni, tome se nadam.
Milena PEROVIĆ
Komentari
INTERVJU
DALIBORKA ULJAREVIĆ, CGO: Živimo život za 2+

Istraživanja pokazuju da nam je opšte povjerenje u institucije i organizacije prije avgusta 2020. bilo jače nego danas kada najviše rangirani jedva prebacuju 2,5 na skali od 1 do 4. I mnogo je važnih segmenta koji su nam na ocjeni 2+. Život koji se kreće oko ocjene 2+ nije onaj koji ukazuje na poboljšanje
Za očekivati je da na ovim izborima imamo manju izlaznost nego u avgustu 2020. godine, jer nema više mobilizacijskog potencijala koji bi mogao da se aktivira kao tada, niti su na isti način spoljni akteri zainteresovani za Crnu Goru, kaže Daliborka Uljarević, izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje (CGO) u razgovoru za Monitor. „Nema ni onog DPS-a koji je bio homogenizirajući kako za svoje birače, tako i za one koji su izlazili samo da glasaju protiv. To predstavlja izazov mnogima koji su svoju politiku gradili samo na oponiranju DPS-u i sistemu koji je ona oblikovao.
Takođe, dio građana i građanki je poslije ove tri godine razočaran i onim akterima za koje su glasali na prethodnim izborima jer su vidjeli da im je na prvom, a često i jedinom, mjestu lični interes”.
MONITOR: Čeka nas Parlament, a moguće i Vlada, sa mnogo novih lica. Treba li to da nas raduje ili plaši?
ULJAREVIĆ: Problem Crne Gore danas je što ona od obnove nezavisnosti nije uspjela da stvori jaku, prozapadnu alternativu Đukanoviću i DPS-u. Umjesto toga, svjedočimo rastu desno-populističkih snaga, uz dio onih koji su nepouzdani i neotporni na štetne uticaje ili retrogradne strukture. Zato mi sa novim licima, nažalost, najmanje dobijamo kvaliteta u pristupu politici, rukovođenju, pa i u onom što se odnosi na struku kad je riječ o specifičnim oblastima.
Vrijedi podsjetiti da smo mi već imali tu političku fazu u kojoj su samo mladost, neiskustvo, i puka kritika prema prethodnicima bili protežirani kao prednosti – a to nijesu prednosti u politici demokratskih društava. Izgleda da lekciju naučenu 90-ih godina prošlog vijeka moramo da obnavljamo, a vidjećemo i koliko će nas to koštati.
MONITOR: A kakva bi mogla biti nova Vlada?
ULJAREVIĆ: Sada se u dijelu javnosti pozicionira pretpostavljena većina koja bi trebalo da je formira, a koji bi činili Evropa sad sa koalicijom Demokrate-URA i manjinskim partijama. Imajući u vidu sve razlike koje postoje među njima, ali i lične animozitete koji se kao u talasima javljaju i ukrivaju, za očekivati je da to bude mučan proces.
Nema tu kohezivnog faktora koji bi se zasnivao na principima i vrijednostima, uz činjenicu da za neke i ne znamo koje su to magistralne vrijednosti na kojima stoje.
Dodatno, imamo još nekoliko nepoznatih: da li je DF i dalje neprihvatpjiv kao dio vlasti, jer smo svjedoci da se on već duže od aktera sadašnje Vlade i njima bliskih saveznika iz različitih sfera „umiva”; kako će se odvijati stvari u PES-u s obzirom na vidno postojanje različitih struja; da li će koalicija Demokrate – URA biti raskinuta nakon izbora; Kakav će biti odnos Spajića prema Abazoviću i njegovoj partiji koja je bila ključna u obaranju Vlade čiji je on faktički bio drugi čovjek i protiv kojeg je Abazovićeva Vlada prije samo nekoliko sedmica podnijela prijavu zbog zaduženja iz 2020…
Konačno, uz očekivani uspjeh PES-a i činjenicu da su oni otvorili Pandorinu kutiju primarno ekonomskog populizma, bila bi neka kosmička pravda i da dođu u poziciju da pokušaju sprovesti svoja obećanja.
MONITOR: Kako, u odsustvu stabilnih institucija, nadomjestiti očekivani nedostatak iskustva kod budućih nosilaca ključnih političkih funkcija?
ULJAREVIĆ: Nije samo neiskustvo ono što karakteriše novu političku strukturu, već i nedostatak odgovornosti i nevjerovatno brza i jaka opijenost onim što nosi funkcija, a takvima odgovaraju erodirane institucije.
Pored izostanka kvaliteta političkih struktura, treba ukazati i na hronično nedostajanje zdrave kritičke misli u dovoljnom obimu. Naglašavam ovo zdrava kod kritičke misli, da bi pravili razliku između kritike i krikova, a mi, na žalost, prečesto čujemo samo te neartikulisane i prizemne krikove sa raznih strana.
Upravo nedostatak zdrave i principijelne kritike, stalno kalkulisanje niza aktera sa novim ili prolaznim donosiocima odluka, predstavlja opasnost u društvu koje prolazi kroz turbulentne procese u pokušaju da dođe do nove paradigme političkog djelovanja. To bi uključilo fokus na institucijama a ne na ličnostima, realnim javnim politikama a ne promotivnoj kampanji, osluškivanje pulsa građanstva čak i kad nije u skladu sa onim što su preferencije, kao i donošenje odluka koje vode emancipaciji društva, a ne njegovom nazadovanju da bi se lakše vladalo.
Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu

Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbjeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja
MONITOR: Upozorili ste tokom pandemije na pogoršanje psihičkog zdravlja ljudi. Koliko je povećana agresija i nasilje rezultat pandemije, a koliko drugih faktora?
BURDŽOVIĆ: Posljednjih dana, dešavanja kojima svijedočima kod nas, u regionu, a reklo bi se i u čitavom svijetu, nesumnjivo ukazuju da je nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu. Pritiak na mentalno zdravlje svakog pojedinca nakon zvaničnog kraja pandemije produbio se pogoršanjem socioekonomske situacije, rata u Ukrajini, te raznih političkih previranja. Kada imamo takve prilike u drštvu, a odgovorni ne čine potrebne intervencije da to ublaže, pojačan stepen svih oblika agresije je neminovan.
MONITOR: Kako preduprijediti nasilje?
BURDŽOVIĆ: Ako znama da je porijeklo svakog nasilja rezultanta straha kao jedne od tri osnovne emocije, uz bijes i gnijev, onda moramo znati da obezbijeđivanjem osjećaja sigurnosti kod svakog pojedinca, najbolje možemo spriječiti pojavu nasilnog ponašanja. Veliki problem kod nas predstavlja porast vršnjačkog nasilja o kome se dosta govorilo u posljednje vrijeme, a moramo znati da sigurnost dijece isključivo zavisi od odraslih koji brinu o njima. Kad kažem „odrasli”, mislim na njihove roditelje, blisko okruženje, prosvjetne radnike i sve one koji kreiraju ambijent u kome ta djeca rastu. Jasnim strategijama zdravstvenih vlasti, brigom o mentalnom zdravlju, intervencijama prosvjetnih radnika, možemo učiniti mnoga za nas i naše najmlađe.
Predrag NIKOLIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije

Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi
MONITOR: Kako vidite posljedice dva masovna ubistva u Beogradu koja su imala reperkusije i u regionu, pa i u Republici Srpskoj gdje je policiji prijavljeno više incidentnih situacija, naročito u školama?
PUHALO: Ako izuzmemo Sloveniju i donekle Hrvatsku, za ostale zemlje koje su nastale raspadom Jugoslavije, možemo reći da su zapuštana društva u svakom smislu. I to traje već 30 godina. Siromašni smo, PTSP-om se niko nikada nije bavio, permanetno smo pod stresom, politička nestabilnost je svakodnevica, nezadovoljni smo, naoružani smo… Antidepresivi, alkohol i lake droge su nam najbolji prijatelji, besperspektivnost dominira, ljudi odlaze, roditelji nemaju kada da se bave poslom roditelja od trke da zarade za pristojan život, djeca odrastaju u takvom društvu i smatraju ga normalnim, a niko ništa ne preduzima da se to zaustavi.
Što se tiče sistema vrijednosti koji dominira, čini mi se da imamo ozbiljne razlike između onoga što se govori u školama i realnosti.
Imamo sve predispozicije da budemo agresivni, ljuti i samo je pitanje kako će se to ispoljiti prema sebi, porodici, slabijim od sebe, pederima, ljudima druge nacionalnosti ili protivničkim navijačima.
Kao što vidite, namjerno ne spominjem rijalitije, video igrice, jutjubere, Tik-Tok i ostale „kvaritelje omladine“ jer mislim da oni nisu mnogo važni u čitavoj ovoj tragediji.
Naravno, ne smijemo na osnovu jednog ili dva slučaja donositi generalizacije, ali je sasvim jasno da od ovakvih incidenata nijedno društvo nije zaštićeno. Sada treba sjesti i prepustiti stručnjacima da predlože plan kako sanirati štetu i šta raditi na prevenciji da nam se ovakve tragedije ne bi ponavljale.
MONITOR: Ove tragedije su dovele i do nove solidarnosti sa žrtvama i građanstvom u Srbiji. U BiH i Crnoj Gori je proglašen, povodom njih, i dan žalosti. Kako bi to trebalo da razumijemo?
PUHALO: Prije svega naš problem je što nas tragedije najčešće ujedinjuju, sjetimo se poplava ili zemljotresa u Hrvatskoj. Koliko god nas svađali, plašili i djelili, to nije toliko uspješno koliko se na prvi pogled čini. Najviše putujemo unutar regiona. Rodbinski i prijateljski smo povezani. Mi govorimo isti jezik, imamo isto porijeklo, mentalitet nam je sličan, jedemo istu hranu, slušamo istu muziku i protiv toga su nemoćni svi naši nacionalizmi. Na kraju, kada nastradaju djeca, svaki roditelj, kao i odrasli čovjek, ne može da ne saosjeća sa roditeljima žrtava. Empatija je biološki uslovljena i to ne može zaustaviti nijedna granica, niti ideologija ili politika.
Nastasja RADOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI4 sedmice
VIJEK OD STRADANJA PORODICE ZVICER U CUCAMA: Sjećanje na srbijanski državni teror
-
SUSRETI3 sedmice
NATALIJA KOKA ĐUKANOVIĆ, ŽENA BOEM: Onaj trag, kad odete
-
FOKUS4 sedmice
HOĆE LI PREŽIVJETI NERADNA NEDJELJA: Imati ili biti
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije
-
HORIZONTI2 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
HORIZONTI3 sedmice
ZADUŽIVANJE MILOJKA SPAJIĆA OD 750 MILIONA, U SUSRET IZBORIMA: Posao za SDT ili politički pazar
-
Izdvojeno4 sedmice
PREDIZBORNA TUMBANJA: Na sitno
-
DANAS, SJUTRA4 sedmice
Pretpraznički mamurluk