Povežite se sa nama

INTERVJU

DRAGAN MEKTIĆ, MINISTAR BEZBJEDNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE: BiH je duboko korumpirano društvo

Objavljeno prije

na

Najveći problem u BiH je nefunkcionisanje pravosudnog sistema i nepostojanje vladavine zakona što je motivisalo korumpirane političke elite da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem

 

MONITOR: Koji su najveći problemi  sa kojima se danas suočava Bosna i Hercegovina?

MEKTIĆ: Bosna i Hercegovina nije uspjela da uspostavi pravni sistem. Skoro od rata pa naovomo uglavnom je bila u manjim ili ozbiljnim krizama, a sada se nalazi u najozbiljnjoj krizi od završetka rata. BiH je i u ustavnoj, i političkoj, i  pravnoj i u ekonomskoj krizi zbog unutrašnjih slabosti, ali i zbog do kraja neodređene međunarodne zajednice. Zbog toga je  ekonomski sve slabija. Naravno, u svemu tome u značajnoj mjeri doprinose  političke elite koje su već dvadeset i nešto godina na vlasti i kojima je odgovarao nedograđen i neuređen sistem u kome je došlo do ekspanzije korupcije i kriminala, sprege političke vlasti i korupcije I stalnog nastojanja politike da dominira i utiče na pravosudni sistem i u bezbjednosne agencije. Zato su sve više slabili pravna država i vladavina prava i razvijala se korupcija.

BiH je duboko korumpirano društvo. Postoje vrlo jake sprege između političkh elita i kriminala i korupcije. Zbog nefunkcionisanja pravne države i pravosudnog sistema BiH je ekonomski ugrožena i kao rezultat toga je visoki stepen siromaštva, a građani zbog neadekvatnih političkih rješenja za te probleme napuštaju BiH, pogotovo mladi i vrlo obrazovani ljudi. To je ozbiljan problem.  Posebno bih istakao u posljednje vrijeme visok stepen korupcije, koji se uvukao u pravosudne institucije i nosioce pravosudnih funkcija. Praktično nemamo nikakvih  ozbiljnih rezultata u borbi protiv korupcije, nemamo nijedne ozbiljne presude za korupciju, nemamo nijedne presude kojom se konfiskuje imovina bilo kome zbog toga što je stekao na bazi korupcije i kriminala. Sada je najveći problem u BiH nefunkcionisanje pravosudnog sistema, nepostojanje vladavine zakona, što je motivisalo i političke elite, inače korpumpirane, da se isključivo bave sopstvenim interesom i koristoljubljem.Sve to skupa dovelo je BiH  u  vrlo tešku   i političku, i ustavnu i ekonomsku krizu.

MONITOR: To Vas je vjerovatno natjeralo da bespoštedno kritikujete vlast iako ste i Vi dio te vlasti?

MEKTIĆ: Ja jesam dio te vlasti. U Savjetu sam ministara BiH, ali sam po proefisiji policajac,koji je cio životni vijek proveo radeći u policijskim strukturama, i ovo mi je prva politička funkcija. Prihvatio sam se tog posla s namjerom da stvaram ambijent u kome će se poštovati pravna država i vladavina zakona. Ne poistovjećujem se sa političkim elitama i strukturama zato što su zbog svoje korumpiranosti i kriminala   dovele  BiH u ovakvu situaciju. Čitav svoj mandat potrošio sam na borbu protiv toga, ali dolazeći na ovu poziciju nisam bio svjestan tolike neefikasnosti i tolike nefunkcionalnosti pravosudnog sistema. Kada bi se promijenilo stanje u pravosudnom sistemu, otpočeli  bismo efikasnu  borbu protiv kriminala i korupcije, dobar dio političkih elita odgovarao bi za ovo stanje, za nezakonito bogaćenje, za sav ovaj kriminal i mogla bi se uspostaviti vladavina zakona. U pravosuđe se uvuklo dosta ljudi sumnjivog morala, koji su podložni i političkim uticajima, koji traže zaštitu u političkim elitama i koji su skloni korupciji i kriminalu. Zbog toga u nefunkcionalnosti pravosudnog sistema vidim glavni problem  krize u BiH. Pokušavao sam da promijenim taj ambijent i javno govorio o svim tim problemima.

MONITOR:Prošlog mjeseca uoči protesta u Sarajevu, u kojem ste i Vi učestvovali, prekoTwitter naloga oglasili ste se ovako: “Dragi narode, krajnje je vrijeme da SILOM rušimo ovu bagru sa vlasti. Ako imalo dobroga mislimo sebi i našoj djeci to je JEDINO RJEŠENJE”!

MEKTIĆ:Više puta sam se na takav način oglašavao. Bilo je dosta pozitivnih komentara na društvenim mrežama. Naravno, političke elite manipulišu nacionalističkom  huškačkom retorikom, strahom i pričom o ugroženosti jednih ili drugih ili trećih naroda. Ratno-huškačkom retorikom proizvode strah i dijele narod po nacionalnoj osnovi  i tako razbijaju opštu mobilizaciju naroda. A suština je u tome da sebe zaštite od svake vrste odgovornosti, prije svega krivične, i od konfiskacije njihove imovine. Zato sam i govorio narodu dajte da se borimo protiv toga. Mi ovdje hoćemo bolji život, hoćemo bolje plate, hoćemo sve bolje.

MONITOR: Jedan od povoda za taj protest bilo je ubistvo Davida Dragičevića…

MEKTIĆ: Rekao sam da se ovdje javlja lična, pojedinačna nesigurnost građana i njihove imovine. Za to je primijer ne samo David Dragičević, kojim je sve ovo eskaliralo. Imate niz takvih politički  motivisanih ubistava za koja postoji visok stepen indicija da iza toga stoje politički interesi, a slučaj banjalučkog studenta Dragičevića je vrh ledenog brijega. I tu se vidjelo, nakon pronalska njegovog tijela  da je MUP Republike Srpske sjutradan na konferenciji na medije pokušao da izrežira samoubistvo da bi samo nakon nekoliko dana, zbog pritisaka i protesta, morao da odustane od takve konstrukcije i da prizna da se radi o ubistvu. Pokušali su kriminalizovati žrtvu i zataškati slučaj. I pored svih pritisaka i protesta, policija i tužilaštvo nisu željeli da taj slučaj dovedu do kraja, ali su ipak  morali da to kvalifikuju kao ubistvo. Postoji visok stepen motivisanosti da postoje politički motivi za to ubistvo kao i za još određen broj  ubistava i prije i poslije toga i da politika upravlja tim slučajem. Zbog stanja u pravosuđu ne  može se ni očekivati da se taj slučaj rasvijetli.

MONITOR:  Komentarišući  izjavu Bakira Izetbegovića da je njegov otac Alija Izetbegović predsjednikuTurske  Erdoganu ”ostavio BiH u amanet” poručili ste mu: “Što je tvoj babo ostavioTurskoj u amanet ogradi, mi ne damo ni pedalj”!

MEKTIĆ: Ovdje žive Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali narodi. I BiH se  može ostaviti u amanet samo tim narodima i građanima koje žive ovdje.

MONITOR: Vi ste otkrili aferu o miješanju djelova hrvatskih tajnih službi  u unutrađšnje poslove BiH, i vrbovanje ljudi iz raznih struktura kako bi se diskreditovala BIH kao leglo ekstemizma? 

MEKTIĆ:  Nažalost, BiH u velikoj mjeri zavisi od odnosa u kompletnom regionu. Prvenstveno mislim na Hrvatsku i Srbiju. Neiskreni, bilo kakvi politički potezi, koji dođu sa bilo koje te strane, značajno se odražavaju na stanje u BiH. Zato mislim, a tako sam se čitavo vrijeme ponašao u ovom bezbjednosnom sektoru, da moramo funkcionisati i sarađivati, prije svega na principu međusobnog uvažavanja i povjerenja. Bilo je pokušaja, a ja sam i odgovarao na neke prozivke Kolinde Grabar Kitarović, koja je davala neodmjerene izjave o problemu radikalizma i terorizma u BiH. Nikad nisam bježao od problema radikalizma i nasilng ekstremizma, a i terorizma. Naprotiv o tome sam javno govorio prezentujući činjenice i smatrajući, ako bi taj problem pokušavali gurati pod tepih, da bi on u jednom momentu eskalirao sa mnogo gorim posljedicama. Zato smo stalno pozivali i naše susjede i zemlje u regionu da funkcionišemo na bazi međusobnog povjerenja, da razmjenjujemo bezbjednosne informacije, da pomažemo jedni drugima… Ali ovdje se ispostavilo da je hrvatska tajna  policija ili obavještajna služba izvršila operativni prodor na BiH i vrbovala ljude iz raznih  miljea, pa i ekstremiste, da joj daju određene informacije, i čak planirala da se izvede akcija transporta oružja kako bi se vjerovatno potkovale izjave predsjednice Hrvatske o problemu ekstremizma. Reagovali smo kada smo  vidjeli da je to prevršilo svaku mjeru i predložili da o svakom bezbjednosnom problemu, naročito iz sfere ekstremizma i terorizima,  zajedno razgovaramo. Kad sjednemo za sto ispada da je sve dobro, a onda se ispostavi da vrbuju naše građane. Rekli smo daj o svemu da transparentno razgovaramo, a ne tajno o problemima ni jedne,  ni druge, ni treće države.


Narodu treba pravda

MONITOR: Jedna od Vaših ranijih izjava glasi: „Narodu treba pravda, narodu treba sigurnost. Bez toga nema ni ekonomskog ni drugog razvoja“.

MEKTIĆ: Pravna država, pravna sigurnost i pravda su temelj svakog drugog razvoja u okviru BiH. Sve ostalo je nadgradnja i u političkom i u ekonomskom smislu. Ne možete imati kvalitetan ekonomski razvoj ako nemate  pravnu sigurnost i vladavinu zakona. Zato sam govorio – narodu treba pravna država, narodu treba pravna sigurnost. Pravna sigurnost predodređuje ekonomski razvoj.  Strana ulaganja u BiH drastično padaju. Kako da očekujete strana ulaganja u zemlju koja nema dobru pravnu sigurnost  i kada se taj kapital ne osjeća sigurnim i zaštićenim.  Posljedica svega toga je da je narod u ovoj državi sve jadniji,  siromašniji i odlazi. Vrlo teško se ovaj problem može rješavati u institucijama. Zato i radim na tome da mobilišemo narod, da  demokratski pritisak izvrši na institucije sistema, na političke strukture i političke elite da bi se stanje promijenilo. Čak sam, što je ovdje izazvalo veliku polemiku, organizivao proteste ispred pravosudnih institucija tražeći od njih pravdu i sigurnost.  Ovdje se osjeća i pojedinačna, lična nesigurnost građana i njihove imovine.  Sve sam više ubijeđen da će narod morati da izvrši  strahovit  pritisak. Ne pozivam na anarhiju i nasilje. Protesti i mirna ulica su način da se izvrši pritisak na ove strukture. I politika puno tome doprinosi, jer su, kako rekoh, političke elite korumpirane, veoma, veoma bogate, otuđile se od naroda i sve rade da bi zaštitile svoj kapital. Pri tome često manipulišu sa narodom tako što se potencira ratno-huškačka retorika.

 

Dodiku ništa ne vjerujem 

MONITOR: Nedavno ste rekli da ništa ne vjerujete Miloradu Dodiku. Zašto mu ništa ne vjerujete?

MEKTIĆ: Zato što u njegovoj političkoj karijeri, koja traje dvadeset i nešto godina,  ni u jednoj stvari nema kontinuiteta i sve potčinjava  dnevnopolitičkom  interesu. On je nekad zagovarao NATO, evropske integracije, hodao po Americi i tamo govorio da je jedino rješenje NATO. Poslije toga u mnogim oblastima društveno-političkog života  sve je to prilagođavao dnevnim intresima. Danas priča jedno, sjutra drugo, i na kraju se ispostavilo da je čitav rezultat te njegove politike enormno bogaćenje njegove porodice.

 

Od Herceg Bosne se nije odustalo

MONITOR: Je li još aktuelno stvaranje Herceg Bosne I šta bi to značilo za BiH ako bi se formirao i taj entitet?

MEKTIĆ: Od te ideje se nije odustalo.Iako je ta ideja i pred Haškim  tribunalom kvalifikovana kao udruženi zločinački poduhvat, ona se sve se više i više pominje u posljednje vrijeme. BiH je kao država definisana Dejtonskim sporazumom i rečeno je da ima dva entiteta i Brčko distrikt. Prije toga bio je Vašingtonski sporazum i uspostavljena je Federacija Bosna i Hercegovina sa kantonima i riješeno je pitanje Bošnjaka i Hrvata u Federaciji BiH. Čak u ustavima pojedinih kantona, u kojima dominiraju Hrvati, Srbi još nisu konstitutivni narod. Ponovno otvaranje Pandorine kutije značilo bi povratak na ratne godine i zato mislim da su sva tri naroda konstitutivna. Vraćati se u reviziju BiH značilo bi  neku  vrstu novog ratnog sukoba.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

MILORAD MITROVIĆ, NVO BREZNICA: Povišene koncentracije teških metala u Ćehotini

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost

 

 

MONITOR: Krajem prošlog mjeseca su otpadne vode iz rudnika cinka i olova ,,Šuplja stijena” završile u Ćehotini. Kako je došlo do ovog incidenta, ima li odgovornosti za ovaj ekocid?

MITROVIĆ: Nažalost, radi se o još jednom primjeru koliko su naši sistemi zaštite životne sredine slabi, a nadzor i odgovornost gotovo simbolični. U Crnoj Gori ne postoji odgovornost ni za šta, pa ni za ovakve velike ekološke incidente. Prema onome što je do sada poznato, došlo je do izlivanja otpadnih voda iz postrojenja rudnika „Gradir Montenegro”, zbog pukotina na dnu brane jalovišta na kome se odlaže otpad nakon prerade, odnosno odvajanja koncentrata rude od drugih sastojaka. Odgovornost svakako postoji – i pravna, i moralna, i institucionalna. Ne možemo govoriti o ,,nezgodama” kada se ovakve stvari dešavaju u kontinuitetu. Ovo je kolosalni incident i najsličniji je incidentu koji se desio u Mađarskoj, koji je poznat kao „aluminaplant” i incident koji se desio u Rumuniji, kada je otrov cijanid iz jalovišta dospio u vode Tise, a kasnije i u Dunavski sliv. Sjetimo se hemijskog hazarda u Mojkovcu kada je iz zatvorenog Rudnika olova i cinka „Brskovo” isteklo osam tona visokokoncentrovanog, tečnog cijanida u rijeku Taru, poznatiju kao „Suza Evrope” i da niko nikad nije odgovarao za takav ekocid. E to je Crna Gora.

Ovdje je riječ o nečemu što se moglo predvidjeti i spriječiti. Sada je važno da se sprovede nezavisna ekološka i pravna istraga i da se ne ostane samo na ,,internim izvještajima” i fingiranim kaznama. Možda budemo imali sreće da nas susjedne države kojima smo napravili štetu neće tužiti i naplatiti neogovornost.

MONITOR: Zna li se kolike su razmjere zagađenja nakon incidenta?

MITROVIĆ: Prvi uzorci vode nakon incidenta pokazali su povišene koncentracije teških metala, posebno cinka i olova, u Ćehotini, čak i nekada ljekovitom, izvoru „Badanj” koji se nalazi na desnoj obali Ćehotine, što je zabrinjavajuće. Međutim, i dalje nemamo cjelovitu analizu – ni procjenu štete po floru i faunu, ni procjene uticaja na lokalno stanovništvo koje koristi ovu vodu za navodnjavanje, ili čak u domaćinstvima. Zagađenje vodotokova je jedno od najopasnijih jer posljedice dolaze postepeno, tiho, ali su dugoročne. Država mora hitno insistirati na transparentnosti i javno objaviti sve rezultate ispitivanja, ali i napraviti sistem koji će spriječiti ponavljanje ovakvih događaja u budućnosti, izraditi planove kojih sada nema, šta raditi u ovakvim ili sličnim situacijama.

MONITOR: U toku je rekonstrukcija TE Pljevlja. Da li se u tom gradu lakše diše? Da li će nakon što taj posao bude završen biti manje zagađenja vazduha u Pljevljima?

MITROVIĆ: Trenutno, građani Pljevalja još uvijek ne osjećaju značajno poboljšanje, jer rekonstrukcija nije u potpunosti završena. Ona jeste važan korak i daje nadu, ali da budemo iskreni – nije dovoljna. Pljevlja su godinama unazad potpuno devastirana u svakom smislu. To je  postao najzagađeniji grad u Evropi, pa čak i svijetu, a rekonstrukcija TE je samo dio šire slike. Potrebna je diversifikacija energetskih izvora, pošumljavanje, sistemsko smanjivanje korišćenja uglja, do potpune zabrane spaljivanja u individualnim ložištima i toplanama, i  naravno promjena strategije lokalnog razvoja. Samo tako ćemo dugoročno doći do toga da se u Pljevljima zaista lakše diše, ali i manje umire od kancera.

MONITOR: Usvojen je prostorni plan Crne Gore. Kako ga komentarišete, šta on novo donosi Pljevljima i sjeveru Crne Gore?

MITROVIĆ: Prostorni plan mora biti više od dokumenta koji zadovoljava forme i otvara vrata investitorima – on mora imati viziju održivog razvoja. Prostorni plan je krovni dokument, kao Ustav neke države, koji se mora poštovati. Pljevlja moraju prestati biti „energetski izvor“ države koji zauzvrat dobija zagađenje, bolesno stanovništvo i prazna sela. Novi plan donosi određene infrastrukturne projekte i obećanja, ali ono što zabrinjava jeste to što u njemu nema dovoljno jasno izražene zaštite prirodnih resursa, niti preciznih mjera za smanjenje zagađenja. Takođe, utisak je da se opet više razmišlja o eksploataciji nego o ravnoteži između razvoja i očuvanja. Dakle, mora se raditi na principima održivog razvoja, mora da se uspostavi ravnoteža između ekonomije, energija i ekologije.

MONITOR: Vidite li promjenu u našem odnosu prema ekologiji? Ima li tu boljitka ili i dalje tapkamo u mjestu?

MITROVIĆ: Postoji malo veća svijest građana, naročito mladih, u odnosu na prije trideset godina, što je jako mali pozitivan pomak. Međutim, institucije i dalje ne prate tempo koji  nameće nova tehnologija i razvijene zemlje. Tapkamo u mjestu jer nedostaje politička volja, (a sve nam zavisi od nečije političke volje) stručni kadar se često zanemaruje, znanje ignoriše, a korupcija je i dalje veliki problem u oblasti zaštite životne sredine. Promjena mora doći odozgo i odozdo – građani moraju biti još glasniji, a vlast mora znati da ne postoji razvoj koji ignoriše prirodu.

 

Moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas

MONITOR: Mediji su nedavno izvjestili da ste na autoputu, u tunelu kod Veruše, spasili majku i djecu iz zapaljenog automobila.

MITROVIĆ: To je bio trenutak u kome nijesam mnogo razmišljao – jednostavno sam reagovao. Auto je već bio u plamenu, a unutra su bili žena i dvoje djece, postojala je opasnost i po druge učesnike u saobraćaju koji su se zatekli u tunelu. Srećom, sve je prošlo bez tragičnih posljedica. Regionalni mediji su informacije o ovom događaju brzo prenijeli, snimci koje je napravio moj kolega postali su viralni, nazivali su me „Herojem iz tunela”, „Herojem sa Veruše”, a ja ne doživljavam to kao neko herojsko djelo – svako bi, vjerujem, uradio isto.

Taj događaj me podsjetio koliko su život i sigurnost krhki i koliko u sekundi, sve može da se promijeni pa i da se izgubi život. Oni i njihova imovina su u tom trenutku bili u opasnosti, oni su bili bespomoćni, uplašeni, bila im je potrebna pomoć. Takođe, to je još jedna opomena koliko nam je važna ta brza i efikasna reakcija u kriznim situacijama, kada službe ne mogu tako brzo priteći u pomoć, koliko je bitno da reagujemo u trenutku i pomognemo onome ko je u opasnosti, kao i dobro opremljene službe. Moramo više imati senzibiliteta jedni prema drugima, slabijima od sebe, ili onima kojim je vaša pomoć potrebna, moramo razmišljati o onim ljudima koji su tu –  pored nas.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IRENA JOVEVA, ČLANICA EVROPSKOG PARLAMENTA, STRAZBUR: EU nije projekat zasnovan na vojnoj moći već na zajedničkim vrijednostima

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju se samo na margini društva-niti negdje daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora

 

MONITOR: Povod za glasanje o povjerenju Evropskoj komisiji je odbijanje Ursule fon der Lajen da objavi svoju prepisku sa šefom kompanije Fajzer. Temu je pokrenuo ultradesni rumunski poslanik Đorđe Piperea. Predsjednica EK je pokretače opoziva nazvala protivnicima vakcinacije i pristalicama Putina. Ostaje, ipak, pitanje  zašto se ta prepiska drži van javnosti EU?

JOVEVA: Ta afera već dugo predstavlja trn u peti Ursule fon der Lajen. Od početka sam bila kritična, pre svega zato što se tako važni dogovori ne mogu sklapati putem SMS poruka. Ne možemo promeniti način na koji je odlučila da vodi posao, ali moramo ostati potpuno jasni – kada se radi o javnim tenderima i trošenju javnog novca, ne postoji privatnost i nema mesta tajnama.

Sporna prepiska i dalje ostaje nedostupna javnosti. Zvaničnici iz njenog kabineta tvrde da SMS poruke više ne postoje jer nisu bile propisno arhivirane, neki i nagađaju da su možda namerno obrisane. Evropsko javno tužilaštvo (EPPO) i dalje vodi istragu i na kraju će doneti zaključak koji će ili omogućiti forenzičko vraćanje poruka ili će dovesti do pravnih posledica za Fon der Lajen. To će biti daleko delotvornije od bilo kakvih populističkih manipulacija koje nude ekstremno desničarske partije.

MONITOR: Kako gledate na uzroke pogoršanih odnosa„sudbinski“ povezanih zemalja regiona;  da li su oni marginalni problem za EU-kao što se čini iz deklarativne kritike onoga što se danas dešava u Srbiji, gdje ste Vi podržali bunt studenata i građanstva?

JOVEVA: Umesto da se okrenu budućnosti, pojedini politički akteri ZB svesno i uporno održavaju atmosferu etničkih podela, koristeći strah, mržnju i istorijsku manipulaciju kao političko sredstvo. I dok se oni bave prošlošću, stvarni problemi građana ostaju isti. Upravo u tome i leži ključ njihove dugovečnosti na vlasti.

Kroz različite regionalne inicijative poput osnivanja procesa Brdo-Brioni i aktivnu podršku Berlinskom procesu, Slovenija ulaže napore da se smanje tenzije, prevaziđu razlike i pronađu kompromisna rešenja koja vode ka pomirenju i zajedničkom napretku.

Podrška studentskom pokretu u Srbiji nije pitanje političke hrabrosti već političke pristojnosti. Za mene su ti ljudi podsetnik da iza svojih principa treba stati, pa čak i kada to nije lako ni popularno, a vidimo ni sigurno.

EU već godinama zasniva svoju politiku prema Zapadnom Balkanu na ideji „stabilnosti po svaku cenu“. Stabilnosti koja se često svodi na očuvanje geopolitičkog balansa i zaštitu profitabilnih ekonomskih interesa, čak i onda kada to znači svesno prećutkivanje autoritarnih praksi. U tom kontekstu, predsednik Aleksandar Vučić je, uprkos činjenici da sve ćešće krši osnovna demokratska načela, uspeo da se nametne kao ”faktor stabilnosti”.  Dok god evropske institucije budu spremne da zanemare urušavanje demokratije zarad političke pogodnosti ili formalne stabilnosti, izostaće i ozbiljna kritika Vučićevog režima koji se više i ne trudi da prikrije svoj autoritarni karakter.

MONITOR: Na samitu NATO u Hagu, odlučeno je da članice do 2035. počnu da izdvajaju pet odsto BDP za odbranu. Ovo su neki nazvali i „Trampovom pobjedom“. EU već duže najavljuje jačanje svoje odbrambene snage… Zašto je političko-ekonomski savez sa oko 450 miliona ljudi i izuzetnom ekonomskom i finansijskom snagom, postao drugorazredna politička sila?

JOVEVA: Odluka NATO-a da poveća izdvajanja za odbranu nije Trampova pobeda, iako možda tako deluje zbog njegovih javnih izjava. U stvarnosti to odražava tendenciju većine država članica EU da više ulažu u svoju bezbednost.

Ne delim mišljenje da je EU postala drugorazredna politička sila. Naprotiv, važno je da jasno definišemo šta EU jeste – a to je projekat u stalnom razvoju, zasnovan ne na vojnoj moći, već na diplomatiji, pravu i zajedničkim vrednostima. Naravno, takav pristup se ponekad teško prevodi u konkretno projektovanje ”tvrde moći”, naročito u svetu koji je sve više obeležen sukobima i transakcionom politikom. Ali istovremeno, kako se globalni poredak sve brže menja, tako se i time dodatno ogoljavaju slabosti u strukturi spoljne i odbrambene politike EU. Upravo zato verujem da imamo ogroman potencijal za ostvarenje istinske strateške autonomije – kako u pogledu ekonomske otpornosti, tako i u oblasti odbrane.

Ali da bismo to postigli, neophodno je ukinuti pravilo konsenzusa u Savetu. To bi omogućilo brže donošenje odluka u svim politikama.

MONITOR: U EU parlamentu je izglasana Rezolucija kojom se Slovenija poziva da adekvatno tretira žrtve komunističkog režima, a ne samo fašističkog i nacističkog sistema. Kako  ocjenjujete razloge da se pomenuti zakon ukine kao i „odnos snaga“ prilikom glasanja u EU parlamentu?

JOVEVA: Tvrdnja da je slovenačka vlada „ukinula zakon“ o žrtvama komunizma nije tačna. Ukinut je tek jedan dekret prethodne vlade (vlade Janeza Janše), donet doslovno u poslednjim danima njenog mandata, i to bez ikakve prethodne javne niti stručne rasprave. Štaviše, taj akt je donet u periodu kada je ta vlada već obavljala samo tehničke poslove, kao politički motivisan potez sa izraženim ideološkim obeležjem.

Niko razuman ne poriče da su se nakon Drugog svetskog rata dogodili teški i tragični zločini, niti da svaka žrtva zaslužuje pijetet i pravo na dostojanstvenu sahranu. Ali upravo zato je neprihvatljivo da se ovako složene i bolne istorijske teme pretvaraju u politički instrument. Kada se rezolucija koristi isključivo za odavanje počasti žrtvama poražene strane u Drugom svetskom ratu, dok se sistematski prećutkuje nacistička i fašistička okupacija, tada to više nije poziv na pravdu, već opasan pokušaj istorijske revizije.

Jasno je da je u odnosima snaga unutar EP presudnu ulogu odigrao politički pritisak koji je Evropska narodna partija (EPP) preuzela od Slovenačke demokratske stranke. Umesto da se rezolucija usvoji kroz inkluzivan dijalog i kao rezultat konsenzusa. Krajnje ironično, s obzirom na istorijsku težinu same teme, konačan tekst rezolucije su usvojili uz podršku najradikalnijih desnih snaga u Evropi, uključujući nemačku AfD, austrijski FPÖ i italijanski FdI, partije koje otvoreno održavaju ideološku povezanost s neonacističkim i neofašističkim tradicijama.

MONITOR: U EU parlamentu Vi ste i potpredsjednica parlamentarne grupacije Obnovimo Evropu, članica ste u nekoliko odbora. U grupi ste i za saradnju sa Palestinom. Kako objašnjavate to što su manifestacije otvorene podrške Palestincima u Gazi u nekim EU zemljama nepoželjne, u čemu se posebno ističe Njemačka ?

JOVEVA: Situacija u Gazi je bolna. Genocid koji se tamo sprovodi sve više otežava međunarodnu saradnju, ali upravo zato je sada još važnije nego ikada da održavamo redovne sastanke i intenzivnu koordinaciju. U stalnoj smo komunikaciji sa palestinskim predstavnicima, predstavnicima civilnog društva i sa humanitarnim organizacijama. Naš glavni cilj je postizanje prekida vatre i pravičnog, održivog mira. Do tada, prioritet nam je da se humanitarna pomoć nesmetano dostavlja civilima i da se poštuje međunarodno humanitarno pravo, uključujući zaštitu civila. Nažalost, “velike” sile se još nisu pridružile tim naporima. EU pokazuje duboku hipokriziju kada je reč o Palestini.

Pojedine zemlje članice EU, a posebno Nemačka, odlučuju da ne stanu u odbranu nemoćnih. Nivo nametnutog proizraelskog stava postaje sve više zabrinjavajući. I da budem jasna: moja kritika prema politici Izraela nije antisemitizam. Niti moja podrška Palestini ima veze sa terorističnom organizacijom Hamas.

Iako razumem istorijsku odgovornost koju Nemačka nosi, način na koji pokušava da ”ispravi” greške iz prošlosti vodi sasvim u drugu krajnost.

Svedočimo verovatno najdokumentovanijem genocidu u savremenoj istoriji, koji se odvija pred našim očima, a istovremeno i genocidu koji se najviše poriče i relativizuje. To je uznemirujući odraz stanja današnjeg društva, a mene lično duboko posramljuje ovaj gubitak osnovnih vrednosti i otvoreno zanemarivanje ljudskih života.

 

Problem nije u Thompsonu koliko u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene

MONITOR: U Zagrebu je-pred oko pola miliona ljudi održan koncert Marka Perkovića Tompsona. Čuli su se-i poznati pozdravi iz vremena fašističke NDH. Zašto zvanična EU ne reaguje na ovaj događaj otvorenijom kritikom hrvatskih vlasti?

JOVEVA: Zato što bi time – konačno – priznali da se mržnja, istorijski revizionizam i fašistička simbolika ne odvijaju samo na margini društva-niti negde daleko, već se pod reflektorima vraćaju u središte našeg javnog prostora.

Ta ista Evropa je, koliko ja znam, nekada jasno, odlučno i “za sva vremena“ odbacila bilo kakvo veličanje ekstremne ideologije, nacizma, fašizma … Zato nije na mestu okretati glavu od toga već je na mestu smoći snage i to zvanično osuditi. Problem, dakle, nije u Thompsonu samom, koliko je i u normalizaciji ideologija koje bi morale ostati nepovratno osuđene. Nažalost, toj normalizaciji nisu doprinele samo društvene mreže i senzacionalistički mediji. Meni je duboko razočaravajuće i neprihvatljivo, da bivši slovenački premijer koji je samozvani ”domoljub” očigledno uživa u slušanju pesama čoveka koji svaki nastup započinje ustaškim pozdravom. A žrtve te pogubne ideologije bili su i Slovenci.

 

Crna Gora se ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU

MONITOR: Ovih dana je zatvoreno još jedno poglavlje, ali tek sedmo od 33. Premijer Spajić je  obećao veću dinamiku ka kraju 2026. Marta Kos i dalje tvrdi da CG ima velike šanse da postane članica do 2029-e.  Da li ovaj optimizam iz EK pokazuje da je CG „miljenica“ Brisela kao simbolički primjer da će proširenja uopšte biti?

JOVEVA: Ohrabrujuće je videti da je Crna Gora uspela u poslednjih godinu dana pokrenuti novu fazu pregovora i zatvoriti više pregovaračkih poglavlja. Još važnije je da svi relevantni politički akteri, bilo u vlasti ili opoziciji, jasno poručuju da evropski put nema alternative.

Posebno ohrabruje činjenica da Crna Gora već ima gotovo opšti društveni konsenzus oko članstva u EU, da je u potpunosti uskladila spoljnu i bezbednosnu politiku s Unijom, da koristi evro, članica je i NATO-a, i da pokazuje kontinuitet u ključnim reformskim procesima.

U tom kontekstu, snažna podrška komesarke za proširenje Marte Kos, ali i mog kolege, izvestioca Evropskog parlamenta Marjana Šarca, nije nikakvo iznenađenje, već potvrda  da se Crna Gora ističe kao najspremniji kandidat za članstvo u EU. Stoga, Crna Gora svakako jeste simbol toga da evropska perspektiva Zapadnog Balkana još uvek postoji i duboko sam uverena da može Crna Gora postati 28. članica Evropske unije do kraja ovog mandata komisije. Ali treba da ostane na kursu reformi, političke stabilnosti i jasne evropske vizije.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Strašnu staminu traži ovo vrijeme

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas

 

 

MONITOR: Ove sedmice  u fokusu javnosti je  situacija u susjednoj Srbiji. Kako vidite ono što se dešava u komšiluku  i kako to može uticati na Crnu Goru?

PETRIČEVIĆ: Ključna riječ (bila) je nada. Studentski protesti u Srbiji dali su toliko potrebnu, rekla bih čak – ljekovitu nadu ne samo građankama i građanima Srbije, već cijelog regiona, raumatiziranog i izmrcvarenog srpskim velikodržavnim projektom posljednjih više od stotinu godina. Potencijal za drugačije i bolje konačno se pojavio na licima studenata i onih koji su ih podržavali, dočekivali, koji su učili od njih jedan novi jezik društvenog saobraćanja, jezik brige, dostojanstva, empatije i solidarnosti, jezik drugačije moći koja leži u nenasilju, odgovornosti i političkoj imaginaciji skoro zbunjujuće svježine i silovitosti. I ne samo u regionu, studentski su protesti i šire bili prepoznati kao oni koji „obnavljaju nadu“, koji mogu biti iskra koja će je upaliti, koji treba da posluže kao uzor koji inspiriše, pokreće i kojeg treba slijediti. Zato je toliko ljudi do suza bilo dirnuto prizorima koji su dolazili sa Slavije, iz Novog Pazara, sa trgova i ulica ostalih gradova i sela u Srbiji, koji su pokazivali da je drugačiji svijet zbilja moguć, i da se, možebit, rađa upravo na ruševinama novosadske nadstrešnice, na ruševinama korumpiranog sistema koji ne haje ni za život, a kamoli za zakone i pravdu. Protesti su tome bili alternativa, kao što su bili alternativa psihotičnom nacionalizmu srpskih političkih elita od kojih su studenti nastojali da preuzmu otete i okaljane nacionalne simbole – himnu, zastavu i ostalu menažeriju.

Međutim, sa Vidovdanom su se zagrcnuli. Sam izbor datuma dovoljno govori o potrebi organizatora protesta da se, u potrazi za osiguranjem većinske podrške, prije svega opravdaju pred optužbama Vučića, Vulina i ekipe da su „najprljavija obojena revolucija, finansirana spolja“ i da se pred srbijanskom javnošću legitimišu kao patriote. Prije nego su „bacili mikrofon“ i izjavili da „protest više nije studentski“, dajući namjerno višeznačno zeleno svijetlo ostalima, umjesto nade, obnovili su ustajali vidovdanski ideologem i prisegnuli bajatim zavjetima kojima je započinjao svaki krvavi pir kojeg je vodio srpski „integracionizam“ kako ga je jedan od govornika eufemistički nazvao.

Možda jedan od razloga što srpski studentski pokret nije uspio da povrati otete nacionalne simbole leži i u samim simbolima – u tome što oni sadrže elemente nespojive sa promjenom koju je studentski bunt želio da proizvede (uzmimo za primjer samo himnu u kojoj se pominju „srpske zemlje“ ili preambulu Ustava koja počiva na kolektivnoj konfabulaciji da je Kosovo dio Srbije). Za Crnu Goru ovakav epilog, jer studentski su protesti završeni, znači otpuštanje nade da je u Srbiji došlo do suštinskih promjena i da ona neće nastaviti da senilno bali nad teritorijama susjednih država u kojima srpstvo proglašava ugoženim ne bi li širila svoju „integracionističku“ agendu – Srpski svet ili Veliku Srbiju, kako ko voli da tepa ovom političkom delirijumu koji ne pokazuje znake umora niti odustajanja.

MONITOR:  Predsjednik Skupštine Andrija Mandić pohvalio se da je od srpskog predsjednika Aleksandra Vučića dobio počasno priznanje povodom Vidovdana. Kazao je da to vidi „kao potvrdu rezultata politike pomirenja“.  Kako nam ide to „pomirenje“?

PETRIČEVIĆ: Žalosno je da u studentskim protestima u Srbiji nadu nijesu prepoznali predstavnici Srba u Crnoj Gori. Naprotiv, bliži im je autokrata pod čijim se repom kite „počasnim priznanjima“. „Pomirenje“ je oteta riječ i kada je Mandić koristi ona je šifra za vlastitu suprotnost, pa znači razdor ne samo između različitih etnija u Crnoj Gori, već i unutar one srpske, ma kojim se lomparovskim „krakom slobode“ protezala.

„Politika pomirenja“ koju sprovodi Mandić je politika bezočnog izjednačavanja suprotnosti, osobito onih vrijednosnih – istine i laži, slobode i ropstva, zločina i žrtve. U tom se smislu nadam da nam ne ide nikako, istovremeno se plašeći nepodnošljivog šuma koju ovaj tip nasilne promjene značenja i korumpiranja smisla unosi u javnu sferu i mogućnosti njene racionalne i utemeljene artikulacije. Buka mora biti zaglušujuća, kako bismo prestali da se trudimo da čujemo i razumijemo, gužva mora biti nepodnošljiva kako bismo odustali da bilo gdje krenemo, nasilje mora biti normalizovano kako bismo zaboravili da na drugačiji način možemo jedni sa drugima da saobraćamo. Isto tako, četnički vojvoda, počastvovan na Vidovdan – datum ritulno ojačan još jednim srpskim porazom ove godine, mora biti dovoljno uporan u poricanju crnogorskog suvereniteta da zaboravimo na čelu čijeg parlamenta se zapravo nalazi.

MONITOR: Učestale su  poruke iz vrha SPC, odnosno MPC, u kojima se veliča četnički pokret. Gdje nas to vodi i kako vidite ćutanje vlasti na te poruke?

PETRIČEVIĆ: Crna Gora se dugo batrgala na klizavoj revizionističkoj nizbrdici, ali joj to sve teže polazi za rukom. Bojim se da ozbiljno i planirano proklizavamo ka gubitku sekularnog karaktera države, a veličanje četničkog pokreta je samo jedna od logičnih posljedica toga, budući da je SPC epicentar iz kog se širi retradicionalizacija i repatrijarhalizacija društva i priželjkivano utapanje države u rusko-srpski svet. Jedna od posljedica na koju sam posljednjih pet godina upozoravala je i ugroženost reproduktivnih i seksualnih prava žena, učestali mizogini napadi na žene u javnom prostoru, ali i ugroženost prava trans osoba i generalno LGBT zajednice.

Izjednačavanje suprotnosti koje uključuje i izjednačavanje antifašista i fašista, partizana i četnika, heroja i zločinaca, jedna je od strategija masovnog gaslightinga – sluđivanja (u nedostatku boljeg prevoda) i dezorjentacije koji mogu rezultirati političkom apatijom i apstinencijom, ili daljom polarizacijom, radikalizacijom i otvorenim sukobima. Ne bih se složila da vlast ove poruke ignoriše, naprotiv – ona ih očito podržava – bilo neposredno, kao što je to Mandić i učinio izjavivši da se ne protivi izjavama popova koji veličaju koljače – bilo posredno, tako što krivično ne goni propagatore notornog govora mržnje.

Ako se u Crnoj Gori i formalno rehabilituje četnička ideologija, što je u vrhu agende SPC, od ove države neće ostati ništa vrijedno pomena i opstanka. Utopiće se u kolektivnu deluziju crnih mantija i još crnje ideologije koja će postati naša stvarnost.

MONITOR: Anima je nedavno organizovala polusatno stajanje, sa porukom “Stop genocidu u Gazi – u Gazi umire Čovječnost”. Kako vidite situaciju na Bliskom istoku i ulogu Zapada?

PETRIČEVIĆ: Sramim se i da izgovorim ime Palestine i Gaze. Mogu samo da nijemo stojim u znak protesta protiv onog što se dešava, a dešava se genocid nad palestinskim narodom koji oni koji bi trebalo da ga spriječe i kazne propuštaju i da osude, a ne da zaustave. Militarizacija društva na koju decenijama upozoravaju feminističke i mirovne aktivistkinje sad se operacionalizuje kroz budžete za odbranu, industrija rata potvrđuje svoju globalnu dominaciju nad bilo kojom drugom, dok Izrael sprovodi nesankcionisanu politiku istrebljenja Palestinaca temeljenu na sličnoj ideologiji od koje je jevrejski narod tako strašno nastradao tokom Drugog svjetskog rata. Zapad trguje i to će nastaviti da čini, na štetu vrijednosti i načela na kojima navodno počiva.

Prvi put nam se desilo da smo tokom stajanja 11. juna bile izložene uvredama prolaznika. Jedan nas je par turista, nakon što smo odbili da se pomjerimo sa mjesta na kom smo protestvovali, nazvao „odvratnim ljudima“ („disgusting people“). Ne vjerujem da to nije imalo veze sa porukom koju smo držale.

MONITOR: Vlasti rado pominju evropsku budućnost Crne Gore. Kako vidite to naše putovanje?

PETRIČEVIĆ: Moraju da pomenu „evropsku budućnost Crne Gore“, jer je to krinka pod kojom su došli na vlast i pod kojom ostaju na njoj. Za to vrijeme, otimačina je i stvarna i pravna. Usvajanje sporazuma sa UAE – Sporazuma o ekonomskoj saradnji i Sporazuma o saradnji u oblasti turizma i razvoja nekretnina, zatim usvajanje (Predloga odluke o donošenju) Prostornog plana Crne Gore do 2040. godine, ali i Predlog izmjena Zakona o javnim okupljanjima kojim bi se zabranila blokada saobraćajnih puteva (auto-puteva, brzih saobraćajnica, magistralnih, regionalnih ili lokalnih puteva i graničnih prelaza) – jasni su pokazatelji toga da Crna Gora, po ugledu na Srbiju, klizi u autokratiju, izbijajući građanima iz ruku vlasništvo ne samo nad javnim prostorima, već potencijalno i onim privatnim, kao i sredstva za vaninstitucionalnu borbu protiv otuđene i štetočinske vlasti. Ironično je da oni koji su litijajući po crnogorskim ulicama došli na vlast, hoće da zabrane zauzimanje ulica kao vid protesta, skretanja pažnje na probleme koje sistem ignoriše i kao posljednje utočište nenasilnog otpora i građanske neposlušnosti. Stvar se ovdje ne završava, naredni pokušaj otimačine suvereniteta tek predstoji kroz izmjene izbornog zakonodavstva i eventualno proširivanje prava glasa i na nerezidente.

Zamor proširenja djeluje veći nego ikad, kao i perspektiva ulaska na evropski „after-party“ koja se sve više čini upitnom i neubjedljivom. Uvijek mi je smetala nespremnost da kao društvo sazrijevamo zbog nas samih, nezavisno od evropske politike uslovljavanja.Pa opet, čini se da je to bila i ostala jedina brana tranzicionoj hajdučiji. Ono što smo uspjeli da sačuvamo od prethodne vlasti, gubimo od ove, a EU je sve manje briga za to. Njeni najviši zvaničnici tapšu po leđima izraelske političare i rukuju se i smiješe pred kamerama sa srbijanskim autokratom u zamjenu za litijum. Ipak, koliko god umorna i istrošena, mogućnost evropskih integracija Crne Gore ostaje najmanje loše rješenje za nas, važno je samo da znamo zbog čega i zbog koga ostajemo na tom putu.

Nije lako priznati da je svaka pobjeda građanskog aktivizma privremena. Istovremeno, to ni na koji način ne umanjuje vrijednost svakog osvojenog prava, svake odbranjene rijeke ili sačuvanog trga. Strašnu staminu traži ovo vrijeme, nadam se da će doći ono u kom ćemo prestati da se oslanjamo na Gramšijev pesimizam intelekta i optimizam volje.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo