Povežite se sa nama

DRUŠTVO

Država u čeljustima ANB

Objavljeno prije

na

Da bi ušli u krug konzumenata povjerljivih podataka, članovi Odbora za bezbjednost i odbranu Skupštine Crne Gore, kako sada stvari stoje, moraće, za početak, da pribave gomilu dokumenta, između ostalog da su zdrava, radno sposobna i punoljetna lica. Direktor ANB (Agencije za nacionalnu bezbjednost) Duško Marković, shodno propisima (Zakon o tajnosti podataka, iz 2008.), obavjestio je članove Odbora kako je to uslov da im na posebnoj sjednici podnese izvještaj o radu. Provjeru poslanika obavlja upravo ANB – tajna služba koju bi poslanici, članovi Odbora, trebalo da kontrolišu! Članovi Odbora su u prethodnom sazivu potpisivali izjave o obavezi čuvanja državne, službene, poslovne i vojne tajne. U većini zemalja u regionu poslanici imaju automatski pristup dijelu povjerljivih podataka, Krajem juna, stari/novi predsjednik Odbora Dragan Kujović, obavijestio je druge poslanike da dostave dokumentaciju radi dobijanja dozvole za uvid u tajne podatke. Poslanici su, na taj način, tretirani poput drugih građana a ne kao javni funkcioneri koji imaju zakonom utvrđen mandat parlamentarne kontrole rada ANB-a (vidi boks). Ali, ni dostavljanje dokumentacije poslanicima automatski ne obezbjeđuje dozvolu za uvid. Konačnu riječ ima ANB (piše preporuku ko može ili ne može imati pristup tajnim podacima). Članovi Odbora bi dali prethodnu izjavu o dobrovoljnoj saglasnosti da ih ANB ,,obradi”, uzduž i poprijeko, jer je predviđeno i da se ,,bezbjednosnom provjerom mogu obuhvatiti i članovi porodice”.

PROVJERA: Mimo odredbe postojećeg Zakona o ANB-u (iz 2005.) – koji predviđa da prisluškivanje za svaki pojedinačni slučaj na pisani prijedlog direktora ANB odobrava predsjednik Vrhovnog suda – provjera za pristup tajnim podacima obavlja se ,,primjenom sredstava i metoda propisanih zakonom, za koje nije potrebno odobrenje suda”. To su, između ostalih, ANB metode tajnog praćenja uz korišćenje ,,tehničkih sredstava za dokumentovanje” i kupovina dokumenata, uključujući otkup ,,kompromitujućih materijala”.
Osim dokumenata o generalijama, poslanici bi popunjavali upitnike s pitanjima da li su bili ili su još alkoholičari i narkomani, imaju li neke druge probleme iz spektra medicinski definisanih bolesti zavisnosti i/ili duševnih bolesti, izvjestili bi i o svojim kontaktima sa stranim obavještajnim službama…
U skladu sa klasifikacijom podataka na strogo tajno, tajno, povjerljivo i interno, ANB će kroz specijalnu bezbjednosnu provjeru (koja traje šest mjeseci) za pristup podacima sa oznakom strogo tajno ispitati sve činjenice, okolnosti i događaje iz privatnog života podnosioca zahtjeva u posljednjih 10 godina od dana podnošenja zahtjeva ,,koji mogu da budu osnov za sumnju u njegovu pouzdanost”.
Provjere da li su poslanici pouzdani, jesu li pri čistoj pameti i da li su trezvenjaci, obavljala bi se i tamo gdje su bili ili su još zaposleni, možda – nije objašnjeno na koji način – i u njihovim matičnim političkim partijama, jer je propisano da se provjera vrši ,,u privrednim društvima, odnosno ustanovama, drugim pravnim licima u kojima je lice zaposleno ili je bilo zaposleno”.

Od ovakvih provjera – uključujući i podatke o ,,krivičnim postupcima koji su u toku” – po funkciji su izuzeti Milo Đukanović, zatim Filip Vujanović, Ranko Krivokapić, Vesna Medenica, Ranka Čarapić i ,,starješine organa državne uprave nadležnih za unutrašnje poslove, inostrane poslove, poslove finansija i poslove odbrane”.
Tajni podaci su pohranjeni u Direkciji za zaštitu tajnih podataka (u izvjesnom Centralnom registru povjerljivih podataka) na čijem je čelu Savo Vučinić, koji nije samo rođak i bivši savjetnik ministra odbrane Bora Vučinića, već mu je linijom subordinacije i podređen službenik. Direkcija je organ uprave pod nadzorom Ministarstvo odbrane. Ministar Vučinić je pismenim prijedlogom kandidovao Sava Vučinića za direktora a Đukanović je, odlukom Vlade, potpisao njegov izbor.

DELIKT MIŠLJENJA: Premijer Đukanović ima i sve druge mehanizme kontrole osjetljivih tačaka prikupljanja, klasifikovanja i protoka tajnih podataka. Direktora ANB-a imenuje i razrješava Vlada, na prijedlog premijera. Marković je, prije nego je postao šef tajne službe, bio sedam godina generalni sekretar Đukanovićeve Vlade, zatim poslanik i član organa (Glavnog odbora) DPS-a. Način i vrste vođenja evidencija, registara, zbirki podataka o ličnostima kao i pristup, odnosno rukovanje evidencijama, njihovo korišćenje, čuvanje, način arhiviranja i zaštite uređuje Vlada, na prijedlog direktora ANB. Đukanović kao premijer – ujedno je i šef DPS-a – ima diskreciono ovlašćenja da klasifikuje najstrožiji stepen tajnosti na strogo tajno. Zakonom o tajnosti podataka (da li slučajno!) nije definisan vremenski rok nakon čijeg isteka povjerljivi podaci ANB-a prestaju da budu tajni.

Takva empirijska osnova daje utemeljenje tvrdnjama kako je ANB zadržala prerogative političke policije uprkos činjenici što je 2005. prvi put u Crnoj Gori posebnim zakonom definisan njen djelokrug rada i nominalna ,,departizacija”.
Na sajtu ANB-a, u Kratkom istorijatu ANB, opisan je kontinuitet sa tajnom službom iz vremena jednopartijskog sistema. Malobrojni pouzdani dokumenti koji ugledaju svjetlost dana (poput dokumenta SSUP SDB, str.pov. 01. br. 42, 5. februar 1969.) svjedoče o užasavajućem formatu kontrole nad crnogorskim građanima. Do 1966, godini kada je tajna služba navodno ,,reformisana”, u SDB RSUP-u Crne Gore vođeno je 40.885 dosijea za građane (ukupne dužine oko pola kilometra), što je obuhvatalo čak 25 odsto radno-sposobnog stanovništva. Od tog broja SDB RSUP-a je zadržao 11.673 personalnih i 448 drugih dosijea (za oko 10 odsto stanovništva Crne Gore), kao i 50.000 raznih izvještaja, analiza i drugih dokumenata. Samo jedan metar dokumenata tajne službe je predat arhivskim ustanovama, ostatak je spaljen – čime je možda zauvijek nestala mogućnost pouzdane rekonstrukcije crnogorskih trauma iz prošlosti (postrevolucionarni teror, Goli otok, prinudna kolektivizacija, itd).

Vjeruje se kako je broj ,,obrada” nakon resetovanja od 1966. uvećan, jer su, na primjer, od ranih 1970-ih prvi put otvoreni dosijei i o licima koja su djelovala “sa pozicija crnogorskog nacionalizma”. Iz tog perioda je i Krivični zakon SFRJ, koji je u čl. 133 sankcionisao delikt mišljenja, omiljeno područje rada tajne službe čiji su pripadnici imali pravo podnošenja krivičnih prijava. Samo za 1986. iz SDB RSUP-a Crne Gore je aktivirano devet krivičnih i 74 prekršajnih prijava, 21 građanin je saslušavan i upozoren a u devet slučajeva je kao ,,represivna kazna” oduziman i pasoš. Krivični delikt mišljenja na način ,,ko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi” sankcionisao se zaprijećenom kaznom do 10 godina zatvora.

INFILTRACIJA: U međuvremenu, avangarda ,,radničke klase i radnih ljudi”, SK Crne Gore, preimenovao se (1991) u DPS, inovirajući stari stil upotrebe tajne službe, dok se, na drugoj strani, notorni “napisi, leci, crteži, govori, itd” sada sankcionišu astronomskim sudskim penalima, sve po zakonu, zbog ,,duševnih bolova”, paragraf taj i taj.
Upoređivanje podataka o brojnoj veličini daje sliku enormnog narastanja ANB-a. Na vrhuncu jednopartijskog sistema, sredinom 1980-ih, popunjenost SDB RSUP-a Crne Gore je iznosila svega 82 odsto projektovane veličine (podatak iz knjige Vrijeme meteža:1988-1989 Vladimira Kekovića), približno oko 220 pripadnika. Posljednji službeni izvještaji (za 2007) govore kako ANB ima čak 454 aktivnih operativaca i drugih službenika. Razumno je pretpostaviti kako je i broj saradnika i operativnih pozicija tajne službe – koji se mjeri na par desetina hiljada – u istom periodu barem dupliran. Od referenduma 2006, operativci ANB-a su preuzeli KIS (komandno-informacioni sistem) bivše Vojske SCG, uključujući registre dijela saradnika bivšeg jugoslovenskog KOS-a i Vojno-obavještajne službe u Crnoj Gori.
Infiltracija ANB-a u organe državne uprave (ministarstva, uprave, agencije, direkcije, itd.) i ,,pravna lica sa javnim ovlašćenjima” sada je i zakonski definisana kao neograničena, jer “po službenoj dužnosti obavještavaju ANB o podacima i činjenicama od značaja za nacionalnu bezbjednost”.
Tu je mogućnost direktnog uplitanja ANB-a u rad pravosuđa, tokom pretkrivičnog postupka. Duško Marković od državne tužiteljke Ranke Čarapić ispred tajne službe može, prema Zakonu o ANB-u, zatražiti ,,privremeno prekidanje pretkrivičnog postupka kada postoji osnov sumnje da je određeno lice izvršilo, vrši, odnosno priprema izvršenje krivičnog djela protiv bezbjednosti Crne Gore”. Prekid postupka je oročen na 90 dana, uz mogućnost produžetka za još 60 dana.
Šef ANB-a ima opcije pristupa u ,,registre i druge zbirke podataka” svih organa uprave i “pravnih lica sa javnim ovlašćenjima” (privatnih preduzeća, poput banaka ili telekomunikacionih kompanija). Državni organi ,,dužni su da ANB-u, na njen zahtjev, dostave podatke i informacije”. Službenik ANB-a, na osnovu sporazuma između direktora ANB-a i ,,starješine držanog organa” može biti ,,privremeno raspoređen u drugi državni organ”.

PREDRAG BULATOVIĆ, ČLAN ODBORA ZA BEZBJEDNOST I ODBRANU SKUPŠTINE CRNE GORE
ANB čuvar privatne države

MONITOR: Na čemu se temelji procjena da bi, uvidom u povjerljive podatke, članovi Odbora za bezbjednost i odbranu kontrolisali zakonitost rada ANB-a?
BULATOVIĆ: Ja to ne tvrdim. Smatram da je u Crnoj Gori, kakva je ona danas, suštinski gotovo nemoguće ostvariti parlamentarni nadzor nad ANB. Ta služba nije reformisana. Nastala je pukim preimenovanjem i kadrovskim preslikavanjem DB-a. Ova služba, uz sadejstvo sa porodično-prijateljskim i partijski lojalnim kadrovima u policiji, tužilaštvu i sudstvu, obezbjeđuje najznačajniju podršku Milu Đukanoviću da upravlja Crnom Gorom kao privatnom državom. To su dovoljno krupni razlozi za ANB da ne dozvoli ništa, a što ne mora, što bi krunilo njenu moć. Znači, relativizovati ili spriječiti opoziciju da dođe do tajnih podataka, a ako se već to mora desiti, onda je cilj da se to odvija pod njihovom kontrolom i nadzorom. A to je potpuno bez smisla.

MONITOR: Kako komentarišete izjavu direktora ANB-a da neće predočiti izvještaj o radu tajne službe, dok svi članovi Odbora ne dostave dokumentaciju radi bezbjednosne provjere?
BULATOVIĆ: To je jedna dobra izjava, jer govori gdje je moć i šta je parlament i to u cjelini. On time ne može poniziti parlamentarnu opoziciju, već parlamentarnu većinu – i to više poslanike DPS-a, nego SDP-a. Već sam rekao da se moj lični stav poklapa sa mandatom koji su mi dali birači SNP-a, a to je da mi nije i neće sertifikat za rad davati tajna politička policija. Opozicija mora istrajati na svojim stavovima o dostupnosti tajnim podacima bez prethodnih provjera ili dozvola i po cijenu bojkota rada u matičnom odboru.

MONITOR: Kada se može očekivati usvajanje Zakona o parlamentarnom nadzoru u oblasti bezbjednosti i odbrane koji je zimus, uoči izbora, na prijedlog Vlade i Odbora za ustavna pitanja i zakonodavstvo „zbog tehničke dorade” povučen iz skupštinske procedure?
BULATOVIĆ: Usvajanje ovog zakona ima smisla ako se vlast i opozicija dogovore o mehanizmu koji će suštinski otvoriti parlamentarni nadzor nad tajnim službama. Nijesam toliko naivan da vjerujem u to da će vlast pristati dobrovoljno da se odrekne dijela moći vladanja. Za to ćemo se tek morati izboriti, ali bojim se, ne uskoro.

MONITOR: Tajne službe su poput vatre – dobar sluga, ali loš gospodar. Dugo ste u politici, u vlasti, kasnije i u opoziciji. Kakva su Vaša iskustva sa tajnim službama?
BULATOVIĆ: Državni vrh se uoči 1997. godine. oštro borio između sebe ko će kontrolisati policiju i DB-e. Od tada do danas jedino Đukanović, i to sam, suvereno, te službe drži u svojim rukama. Tim službama se ne može primaći ni Filip ni Sveto, a Ranko može biti samo predmet njihove pažnje i analitike. To je tako, jer su tajne službe tu da očuvaju ličnu moć i uticaj, kao i kontrolu šefa nad njegovom privatnom državom. Kao lider SNP-a osjetio sam kako tajna policija može, preko svojih saradnika, pa i preko pojedinaca iz opozicije, da prljavo djeluje sa ciljem smanjenja dosta visokog političkog rejtinga, kako mog, tako i stranke. Na žalost, uspijevali su u određenoj mjeri. Ipak, ne treba glorifikovati moć i uticaj tajnih službi. Moramo biti i objektivni i reći otvoreno i o našim slabostima i nedostatcima kao opozicionih političara i stranaka.

 

Blokada

Zakon o ANB-u u čl. 5 precizira da se kontrola rada ANB-a ostvaruje i ,,putem parlamentarne kontrole”. Direktor Duško Marković je, svojim obavještenjem članovima Odbora za bezbjednost i odbranu dao na znanje kako će morati dobrovoljno proći kroz golgotu ,,obrade” ukoliko žele da im predoči izvještaj o radu tajne službe (za 2008), blokirao parlamentarnu kontrolu. Član 43. Zakona o ANB-u govori o obavezi ANB-a da – ne samo podnosi godišnji izvještaj “nadležnom radnom tijelu” Skupštine – već da, po potrebi, Odboru podnosi posebne izvještaje, te “dozvoli uvid u postupak nadzora nad poštanskim pošiljkama i drugim sredstvima komunikacije, ukoliko se time ne ugrožava nacionalna bezbjednost”.

 

Vladimir JOVANOVIĆ

Komentari

DRUŠTVO

ZLOUPOTREBE DJECE U POLITIČKE I VJERSKE SVRHE SVE UČESTALIJE: Pošast pred kojom žmurimo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Nedavni slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe na Cetinju nije prvi te vrste u našoj državi. Slično se događalo i tokom trajanja litija prošle godine, kao i za vrijeme predizbornih kampanja. Pa čak i u školama. Na sve brojnije  primjere kršenja osnovnih prava djeteta institucije ne reaguju

 

Fotografija koja je osvanula na društvenim mrežama sa protesta građana na Cetinju minulog vikenda, kojim su tražili ostavku premijera Zdravka Krivokapića, sablaznula je javnost u Crnoj Gori. Na njoj su dječak i djevojčica, obučeni u majice sa političkim porukama: Pucaj! Ne možeš mi ništa. Ja sam šćer (sin) Crne Gore, mene metak neće! Meni pancir ne treba, ja imam crnogorsko srce. Nije to prvi slučaj zloupotrebe djece u političke i vjerske svrhe u našoj državi. Ta pojava zabrinjavajuće raste.

Kristina Mihailović, izvršna direktorica Udruženja roditelja   upozorava da se, već neko vrijeme u Crnoj Gori ne vodi računa o ovakvim i sličnim zloupotrebama djece. ,,Da i ne govorimo o tome kakve im poruke šaljemo našim ponašanjem koje pokazuje neuvažavanje drugih. Sve to zajedno je već trebalo da nam upali crvenu lampicu, da se dobro preispitamo i promijenimo ponašanje, ako ni zbog čega drugog ili ni zbog koga drugog, onda upravo zbog njih – naše djece”, kaže ona u izjavi za Monitor

Nešto slično se na Cetinju dogodilo i tokom protesta 4. i 5. septembra povodom ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Tada je zabilježen snimak, na kom su glavni protagonisti djevojčica, ogrnuta zastavom Crne Gore, i policajac iz kordona koji je obezbjeđivao manastir. Djevojčici je neko  sugerisao da policajcu pruži ruku, nakon čega su okupljeni iščekivali da li će joj on  uzvratiti pozdrav. Jeste. Potom su pojedini mediji, bliski bivšem režimu, snimak objavili sa senzacionalističkim naslovima. Na kraju joj je ipak, pružio ruku – jedan je od njih. Zaštita identiteta i interesa djeteta, o kojima su novinari posebno dužni da vode računa prilikom izvještavanja, potpuno su izostali.

Niko od nadležnih nije reagovao – ni u jednom od dva sporna slučaja. Monitor se obratio Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, kojim rukovodi ministar Milojko Spajić, a u čijoj je nadležnosti dječja zaštita, sa pitanjem koji su sve pravni mehanizmi koje to ministarstvo može da iskoristi kako bi zaštitilo djecu od zloupotrebe u političke i vjerske svrhe. Pitali smo i da li su do sada preduzimali neke radnje sličnim povodima. Odgovore, do zaključenja ovog broja, nijesmo dobili.

,,Naš načelan stav je nepromjenjiv – odluku o pojavljivanju djece na javnim skupovima i u aktivnostima koje nisu primarno njima namijenjene, trebalo bi donijeti u odnosu na njihov uzrast, zrelost, odnosno sposobnost da razumiju kontekst događaja, vodeći računa o najboljem interesu djeteta, što mislimo da nije bio slučaj u datoj situaciji. Važno je napomenuti da takvu odluku donose njihovi roditelju, odnosno staratelji”, kazali su Monitoru iz Sektora za prava djece, mladih i socijalnu zaštitu Institucije zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsmana) povodom sporne fotografije sa početka teksta.

Andrea JELIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

SRPSKA POLICIJA TRENIRA STROGOĆU NAD KOMŠIJAMA: Vulin disciplinuje crnogorske političare

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pretres  sina premijera Krivokapića u Beogradu uz repetiranje pištolja vrhunac je neprijatnosti koje crnogorski državljani povezani sa politikom i državnim strukturama, doživljavaju od strane policije u Srbiji

 

U kasnim večernjim satima, dok je bio u posjeti sestri u Beogradu, dva policajca  Republike Srbije uperila su pištolj u sina premijera Crne Gore Zdravka Krivokapića. Na snimku koji su objavili mediji čuju se krici njegove kćerke Jelene koja policajce pita zašto to rade i obavještava ih da je riječ o štićenoj ličnosti. Iz srbijanskog Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) saopštili su da je riječ o rutinskoj kontroli, a Krivokapićeva porodica je nakon toga, uplašena,  napustila Srbiju.

To je bio posljednji u nizu događaja, gdje su pripadnici srbijanskog MUP-a, maltretirali crnogorske zvaničnike. Prethodno su na granici priveli i podnijeli prijavu protiv poslanice Demokratske partije socijalista (DPS) i bivše ministarke ekonomije Dragice Sekulić jer je posjedovala nekoliko tableta lijeka bromazepam. Zbog toga je srbijanska policija tereti za posjedovanje psihoaktivnih supstanci. Nešto ranije na granici su zaustavljani i zadržavani poslanici iz Crne Gore Draginja Vuksanović-Stanković (SDP), Suada Zoronjić (URA), Božena Jelušić (URA), Damir Šehović (SD), Ervin Ibrahimović (BS).

Sagovornici Monitora iza ovih dešavanja vide aktuelnog minista unutrašnjih poslova Srbije Aleksandra Vulina. On je nakon usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici u crnogorskom parlamentu javno pozvao na zabranu ulaska u Srbiju poslanicima i poslanicama koji su za rezoluciju glasali.

Iz njegovog resora nijesu se izvinili premijerovoj porodici zbog neprijatnosti, već su održali predavanje vlastima u Crnoj Gori o nadležnostima policije. Navodno je premijerov sin pretresan jer je policija primila prijavu da se u vozilu nalaze naoružana lica.

,,Naši pripadnici umiju da povise i ton dok prilaze naoružanim licima i nadamo se da to nije mnogo uznemirilo legitimisanu gospodu. Pripadnici Policijske uprave za grad Beograd ne znaju i ne treba da znaju da li je na našoj teritoriji sin predsjednika Vlade Crne Gore, niti da li ima obezbjeđenje. Nijedan pripadnik MUP-a Srbije takođe ne kontroliše kretanje članova porodice Krivokapić i njihovog obezbjeđenja. Niti imamo tu želјu, niti imamo to pravo. Da tako nešto radimo bez saglasnosti porodice Krivokapić bili bismo optuženi da ih uhodimo i ometamo”, navodi se u saopštenju srbijanskog MUP-a. Odiše cinizmom.

Advokat i bivši ministar pravde Dragan Šoć za Monitor kaže da policija u Srbiji ima ovlašćenja da reaguje i da pretrese sumnjive osobe i da niko ne treba da bude pošteđen toga. Međutim, kod aktuelnih događaja kaže da je bilo očito da su učinjeni kako bi se dobio publicitet i poslala poruka.„Neko je to, čini mi se, uradio sa namjerom da se dođe do medija i izazove incident. Očito su poslate poruke, kakve ja ne znam. Očigledno je da se poruka šalje samo onima koji se na ovaj ili onaj način ne slažu sa politikom vlasti u Srbiji“, kazao je Šoć.

Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 17. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DRUŠTVO

DPS I CETINJE: Decenije raznog nasilja

Objavljeno prije

na

Objavio:

Cetinje i magistrala do Podgorice vidjeli su opsadu policije  14. januara 1998.  u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. Bila je to ceremonija  visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu.Velike zasluge što je on tada i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku SPC-a uz prijem kod patrijarha Pavla

 

Nedavno ustoličenje novog mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija u Cetinjskom manastiru i sukob policije sa demostrantima koji su se protivili ustoličenju na pomenutom mjestu je ponovo dovelo Cetinje u medijski fokus glavnih regionalnih i evropskih medija. Poljednji put  kada su Cetinje i magistrala sve do Podgorice vidjeli takvu opsadu policije je bilo 14. januara 1998. god. u vrijeme prvog ustoličenja predsjednika Mila Đukanovića. I tadašnja ceremonija je bila skup visokog rizika jer su nezadovoljne pristalice poraženog predsjednika Momira Bulatovića najavile proteste u Podgorici i blokadu puta do Cetinja gdje je Đukanović trebao položiti zakletvu u Vladinom domu. Nesporno je da se novoizabrani predsjednik osjećao sigurnijim na Cetinju nego u Podgorici zbog izrazito procrnogorskog sentimenta kojim je grad odisao još od početka krize i ratova u bivšoj Jugoslaviji. Velike zasluge što je Đukanović tada uopšte i postao predsjednik imao je tadašnji mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije koji mu je obezbijedio podršku Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori uz prijem i slikanje kod patrijarha srpskog Pavla. Amfilohijevi napori su na kraju doveli da Đukanović pobijedi Bulatovića sa nešto preko pet hiljada glasova razlike i spasi sebe od političke smrti, a možda i zatvora. Zauzvrat, kako to često biva u politici, petog septembra ove godine je Đukanović preko svojih udbaško-partijskih struktura sve učinio da onemogući Amfilohijevog nasljednika Joanikija da sjedne na duhovni tron Svetog Petra Cetinjskog u istoimenom manastiru.

Kao što je Crkva ranije iskorištena da pomogne Đukanoviću u osvajanju apsolutne vlasti tako je i prijestoni grad postao žrtva Đukanovićevih i DPS manipulacija i demagogije i to ne jednom ili dvaput.

Cetinje je kao opština na popisu 1991. godine imalo 20.171 stanovnika. U grad se dolazilo u potrazi za poslom. Fabrika obuće Košuta je imala 1.200 radnika, Elektroindistrija Obod koja je proizvodila rashladne uređaje i frižidere je zapošljavala 4.200 radnika od kojih je preko 1.500 došlo iz sjevernih nerazvijenih opština. Obodovi proizvodi su bili dio inventara maltene svake kuće u Crnoj Gori i izvoženi su na tržišta dvanaest evropskih zemalja što je dokazivalo njihov kvalitet.

Na Cetinju je bila i velika prevozna kompanija – Tara. Tara je u svoje doba imala preko 170 autobusa koji su saobraćali diljem bivše zemlje. Međutim, devedesete donose crne dane cetinjskoj privredi. Ono što su započele sankcije UN-a zbog Miloševićevih ratnih pohoda koje je podržavao vrh tada jedinstvene Demokratske partije socijalista (DPS) dovršila je Vlada Crne Gore sa svojim privatizacijama i „reformama privrede“. Prilikom posjete Obodu 1996. godine, tada premijer Đukanović je okupljenim radnicima izjavio „da nema Oboda, ponovo bi ga gradili“. Na kraju je od izjave ostalo samo prvi dio – da nema fabrike dok je poslovna zgrada Oboda kasnije postala zvanična rezidencija predsjednika države za vrijeme mandata Filipa Vujanovića u koju je rijetko svraćao ali u čiju rekonstrukciju je uloženo oko 1.300.000 eura poreskih obveznika. Takođe i Plavi dvor je postao predsjednikova rezidencija, izgrađen za potrebe prijestolonasljednika i sina kralja Nikole I.

Vlada Crne Gore i njeni tajkuni ne samo da su uništili velika preduzeća već ono što su kanili zadržati za sebe sele u Podgoricu i druge gradove. Fabrika lijekova, preduzeće za promet istih, očna klinika koja je donirana Cetinju iz Italije se preseljavaju u Podgoricu. Takođe se sele i Poštanski muzej, Kinoteka i Cetinjski forum. U Budvu će se preseliti sjedište Fondacije Svetog Petra.

To neće smetati DPS vlasti da osvaja glasove većine Cetinjana koji (kao i ostatak zemlje) tokom crnih 90-ih glasa Mila i Momira u vrijeme kada se razaraju Dubrovnik, Mostar, Sarajevo… DPS je forsirao narodsko logiciranje je da ih „treba glasati da ne bi bilo gore“. Međutim javlja se i jaka opozicija ratnim pokličima iz Beograda i Podgorice, prije svega predvođena Slavkom Perovićem i Liberalnim savezom Crne Gore (LSCG). Liberali postaju glavni protivnici srbijanizacije Crne Gore i šverc-komerca vrha DPS-a koji se tada transformiše od  komunista u mafijaške bosove slične onima u Italiji. Cetinjska opozicija će se otvoreno suprotstaviti i ulozi DPS-ovog „duhovnog partnera“ mitropolita Amfilohija čija je tada glavna misija da se Crna Gora što više utopi u Veliku Srbiju čiji obrisi su se naslućivali.

Đukanovićeva policija će surovo prebijati cetinjske momke zbog nošenja crnogorskih zastava i obilježja i pjevanja slobodoljubivih pjesama kojima će se isti Đukanović ogrnuti prošle nedjelje na protestima. Slavko Perović će biti pod stalnom obradom tajne policije koja je par puta optužena i za organizovanje napada na maloljetnu djecu Perovića dok su se vraćala kući iz škole.

Ostaće zapamćen događaj iz septembra 1993. godine tokom naučnog skupa Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU) i njene tada crnogorske filijale (CANU) koja je prekinuta protestima grupe građana predvođene Bobom Bogdanovićem i pjevanjem Oj svijetla majka zoro koja će kasnije postati himna Crne Gore. Tada je na skupu akademika bio prisutan i mitropolit Amfilohije koji je ustao i sa Cetinjanima zajedno pjevao buduću himnu. Demonstranti su onda prešli u skandiranje protiv mitropolita. Crnogorski predsjednik Momir Bulatović i njegovo obezbjeđenje su takođe bili meta psovki nakon što im je Bulatović pokazao srednji prst a oni njemu da je „izdajnik i kopile Slobodana Miloševića“. Šestorica mladića su na kasnijem suđenju dobili ukupno 17 godina zatvora zbog napada na predsjednika i prekidanja skupa. „Nezavisni“ sud je uzeo u obzir samo izjave ljudi bliskih vlasti i policiji.

Razdor u DPS-u 1997. godine oko kontrole poslova šverca cigareta i druge akcizne robe će javnosti biti predstavljen kao borba između „reformski orjentisanog“ Đukanovića, koji se tada sjetio da su pored njegovih unosnih privatnih poslova ugroženi i interesi Crne Gore, i Momira Bulatovića koji je zagovarao bezuslovnu poslušnost porodičnoj kriminalnoj organizaciji Slobodana Miloševića pod vidom borbe za očuvanje Jugoslavije. Ogromna većina Cetinjana se tada upecala na propagandu da je Đukanović borac za slobodnu i demokratsku Crnu Goru i da će donijeti konačni boljitak gradu pa su ga nastavili glasati. Kako su „reforme“ napredovale tako se sve više počelo osipati i stanovništvo grada. Mnogo mladih se iselilo a jedan broj njih je otišao vani „u šanu“ povremeno se vraćajući sa skupim odijelima, naočarima za sunce i satovima koje su prodavali upola cijene. Od jednog broja „šanera“ kasnije će se profilirati grupa koju će Interpol nazvati Pink Panteri. Njihova umješnost u krađama skupocjenih dijamanata po svjetskim metropolama će im donijeti popularnost u javnosti ali i kod inostranih policija. Oni će se pravdati inostranim medijima da ih je nemaština i nevolja natjerala to da rade, ali da paze da niko ne bude povrijeđen tokom pljački. Takođe Panteri tvrde da ukradeni novac donose u Crnu Goru, za razliku od Pink Pantera u Vladi Crne Gore i DPS-u koji ukradeni novac od običnih građana iznose vani.

Cetinje od industrijskog grada postaje grad penzionera i lažnih obećanja DPS-a o budućem prosperitetu. U opštini je 2007. godine živjelo preko 4.500 penzionera od kojih je preko trećine imalo penziju manju od 100 eura. U takvim okolnostima DPS-ova ponuda od 50 eura za glas na izborima je mnogima bila prihvatljiva.

Kako su se smjenjivale opštinske DPS vlasti ponavljana su obećanja o revitalizaciji grada. Najavljivana je ukrajinska fabrika čokolade u halama zatvorenog Oboda, te fabrika konoplje, da će Vlada uložiti 20 miliona samo u razvoj kulture, da će se mnoge državne institucije preseliti na Cetinje. Od svih obećanja život običnih građana se sveo na, popularno nazvano, tri K – kapela, kafić i kladionica. Na popisu stanovništva 2011,  broj stanovnika opštine je pao na 16.657 (skoro 20 posto manje u 20 godina). Broj mladog radno sposobnog stanovništva pao je za 40 posto.

Cetinjski kadar DPS-a u opštini i privredi sve više napreduje u državnoj hijerarhiji uprkos katastrofalnim rezultatima njihovog rada u opštini. Bivši direktor Oboda Miroslav Ivanišević je obećavao da će sačuvati Obod jer ga „boli muka radnika i muka građana Cetinja“. Sam Ivanišević će napredovati u Vladi i biće njen vicepremijer, ministar finansija i kasnije predsjednik Senata Državne revizorske institucije (DRI). Drugi direktor Oboda Branko Vujović je kasnije dobio šansu da svoje „uspješno“ menadžersko iskustvo dalje primjenjuje kao ministrar trgovine, pa direktor Agencije za restrukturiranje privrede i strana ulaganja i ministar ekonomije. Svaki projekat privatizacije koji je vodio završavan je brojnim kontroverzama i optužbama za korupciju dok je njegov privatni imetak rastao bez objašnjenja i prikazanih prihoda što je bio u obavezi da prijavljuje kao funkcioner. Džabe su nevladine organizacije i policija pisali krivične prijave protiv Vujovića za razne korupcionaške ili sumnjive projekte. Đukanovićevo „nezavisno pravosuđe“ je spremno sve dočekivalo i odbacivalo.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo