Povežite se sa nama

INTERVJU

DUBRAVKA STOJANOVIĆ, profesorica Filozofskog fakulteta u Beogradu: Rat iz devedesetih nije gotov

Objavljeno prije

na

MONITOR: Turska je i dalje u fokusu svjetske političke javnosti. Sada Erdogan optužuje CIA i FBI da su obučavali Gulenove pristalice da organizuju vojni puč…
STOJANOVIĆ: Geostrateška pozicija Turske jedna je od ključnih u svetu. Od vremena Grčko-persijskih ratova, taj prostor je jedan od ključeva svetske moći i sada je pitanje globalne preraspodele snaga da li će ta zemlja ostati američki saveznik ili će promeniti stranu? Pitanje kontrole Bosfora i Dardanela odredilo je odnose među velikim silama u 19. i 20. veku. To se pitanje postavljalo i u oba svetska rata i krojilo je savezništva, kao i u Hladnom ratu. Ukoliko bi Turska sada ušla u neku vrstu saveznistva s Rusijom promenili bi se u potunosti odnosi u svetu, jer je u svim prethodnim istorijskim situacijama, od Krimskog rata na ovamo, Turska upravo od Rusije pokušavala da sačuva svoju kontrolu nad moreuzima, menjajući strane, od saradnje s Francuskom i Britanijom, pa Centralnim silama u Prvom svetskom ratu, do članstva u NATO. Jedan od osnovnih kontinuiteta ruske spoljne politike je težnja za kontrolom tog izlaza iz Crnog mora, tako da su se te dve velike sile istorijski nalazile u hroničnom sukobu. Zato je ovaj trenutak mozda prekretan u savremenoj istoriji. Ja tako razumem turske osude CIA i FBI – kao preokret ili nagoveštaj preokreta u turskoj spoljnopolitičkoj orijentaciji.

MONITOR: Može li se već sada procijeniti ko je šta dobio, a ko izgubio u Turskoj i van nje pokušajem vojnog udara?
STOJANOVIĆ: Suviše je rano. Jedino je sigurno da su izgubile turske demokratske i sekularne snage, jer bez obzira na to što je u toku obračun s Gulenovim ljudima, odstranjuju se i mnogi koji su pripadali liberalnom pokretu. To je istovremeno i najveći problem za Tursku i svet u vremenu koje dolazi. U spoljnopolitičkom smislu može da se desi taj preokret o kome smo govorili, što bi bio ogroman udarac Zapadu i u potpunosti bi promenilo odnose snaga u svetu, stvarajući mogućnost čak i formiranja dva nova bloka – Zapadnog i „Istočnog”, u kome bi se potencijalno mogli okupiti, pored Turske i Rusije, recimo Iran i Kina, što bi stvorilo jedan sasvim novi svet i nove opasne tenzije.

MONITOR: Neki geopolitičari tvrde da svijet ide iz kontrolisanog u nekontrolisani haos. Kako to spriječiti?
STOJANOVIĆ: Užasavajuće je kad istorija dobije to ubrzanje, kao što se sad dešava. Onda se pokazuje koliko je istorija komplikovana, kako je to jedan strašno složen mozaik. Neki se procesi razvijaju decenijama i onda odjednom dođe do tog ubrzanja, gde, pored tih sporih procesa značaj dobiju i konkretni događaji, ali i konkretne istorijske ličnosti. Još ima nade, ali u ovakvim trenucima mogu lakše da se pojave lideri čije odluke mogu biti fatalne, a glasačima se čini da će oni čvrstom rukom ili trulim obećanjima nešto rešiti. Tako je 1933. godine izabran Hitler. Izgledao je i glasačima i političkom i ekonomskom establišmetnu kao baš dobro rešenje.

MONITOR: Kako će se sve veća polarizacija u svijetu odraziti na naš region?
STOJANOVIĆ: On je sam sebi problem. U regionu niko neće da zatvori nijedan problem, svima se u toj političkoj pameti čini da je bolje da je sve stalno otvoreno, pa da može nešto da se ušićari. A to je pogubno, jer se tako nikada ne podvuče crta i nikada se ne krene dalje. Sve je „mož da bidne, ne mora da znači”! E, kad na to dođu svetske nestabilnosti, to je uvek pogubno. Videli smo kako je bilo teško okončati jugoslovenske ratove, iako je tada svet bio najjednostavniji u svojoj novijoj istoriji, s jednom silom pobednicom iz Hladnog rata.

Poslednji meseci intenziviranja sukoba u regionu pokazuju kako i dalje tu svako vidi neku svoju šansu. Neko ima kratkoročne ciljeve – da dobije izbore ili još jaču vlast, a neko bogami i da ponovo proba da se teritorijalno proširi. Rat iz 90-ih nije gotov. Kod mnogih su u glavama ostali neostvareni ciljevi etničkog zaokruživanja, pa se svaka kriza vidi kao šansa.

MONITOR: Jednom ste rekli ako se gleda na cjelokupni istorijski period, onda Srbija nije izašla iz epohe koja je počela 1804. godine. Na čemu zasnivate tu ocjenu?
STOJANOVIĆ: Na tome što ona nije rešila nijedno od pitanja koja su se otvorila Prvim srpskim ustankom. Od toga gde su joj granice, do toga kakvo joj je ustavno uređenje. Nijednim granicama nije bila zadovoljna i nije ih priznavala, a prilikom usvajanja svakog ustava govorilo se otprilike „znamo da ne valja, uskoro ćemo ga promeniti”. Promenjeno je 15 ustava, dakle na svakih 11 godina, što već samo po sebi govori o ogromnoj dezorijentaciji.

I nijedno drugo pitanje nije rešeno – da li ste demokratija ili autokratija, da li ste sa Zapadom ili sa Rusijom, da li ste za kapitalizam ili neki egalitarani populistički režim….Sva su pitanja stalno otvorena i to je neograničeni prostor za političke manipulacije.

MONITOR: Kakvi su izgledi da Vas uskoro demantuje premijer /mandatar Vučić?
STOJANOVIĆ: Nikakvi. On je tipičan primer srpskih političara koji sve te varijante drži otvorenim, a to se još pritom zove mudrost! A onda se, neprekidnim zaobilaženjem problema, vlada čvrstom rukom, bez institucija, zakona, procedura. Tako se stalno produbljuju te nestabilnosti, jer autoritarna vlast je u suštini najnestabilnija. Time je stalno otvorena i pretnja pobune, što nije dobro ni za jedno, a kamoli za tako rovito društvo.

MONITOR: Između Srbije i Hrvatske u toku je žestoka polemika između ministara spoljnih poslova…
STOJANOVIĆ: Istorija je najbolji prostor za nastavak rata drugim sredstvima. Često je nazivam malom ringlom – sklonite sukob na manju vatru, tu se krčka neko vreme, dok se ne steknu uslovi da se ponovo vrati na glavni plamen. Od kraja rata se to jasno moglo pratiti u raznim domenima: od uvođenja praznika, načina na koje su se obeležavali i proslavljali različiti datumi… Krvnici i žrtve menjali su mesta, a istorija se u školama uglavnom predavala kao da je čuvar vatre, predvojnička obuka, priprema za novi rat.

MONITOR: Kada ste prošle godine primali francuski Nacionalni orden za zasluge rekli ste da ste to priznanje shvatili ,,kao podršku onoj istoriografiji koja se zalaže za odbranu digniteta nauke”. Ima li takve istoriografije na ovim prostorima?
STOJANOVIĆ: Ima, naravno da ima! I bilo je sve vreme tokom ratova. Mi, predstavnici te istoriografije iz svih zemalja regiona upravo završavamo rad na nastavnim materijalima u kojima ćemo prikazati kako vidimo istoriju ovih prostora, od 1945. do 2008, dakle uključujući i jugoslovenske ratove do proglašenja nezavisnosti Kosova. Predstavićemo tu istoriju mulitperspektivno, dakle kontroverzna pitanja prikazaćemo onako kako ih vide različite strane s namerom da o najbolnijim temama otvorimo diskusiju, da istorija ne bude sveta nacionalna knjiga koja se uči napamet i kojoj se ne smeju postaviti pitanja. Nadam se da ćemo tim knjigama pokazati da smo složni pripadnici generacije koja kritički pogled doživljava kao svoju obavezu.

MONITOR: Kakvu cijenu na ovim postorima plaćaju oni koji su nezavisni, objektivni istoričari među koje i Vi spadate?
STOJANOVIĆ: Mislim da se najveća cena plaća ako niste nezavisni, ako nekome služite. Tad nemate više čak ni samog sebe.

MONITOR: Šta, kao istoričarka, mislite o tvrdnjama da istoriju pišu pobjednici?
STOJANOVIĆ: To je tačno, ali samo privremeno. Evo – pisali je partizani, a sada, 70 godina posle rata pobedili četnici i ustaše! I prepravljaju istoriju, izmišljaju…. Ali, to ne znači da istorija nije nauka. To samo znači da je naši režimi razumeju kao sluškinju i da uvek ima onih koji se nude da pometu sve što je potrebno. Naša društva s takvim odnosom prema prošlosti ne samo da neće daleko stići, nego neće nigde ni krenuti!

Tramp je katastrofa

MONITOR: Da li je bolje za SAD i svijet da na izborima za predsjednika te države pobijedi Donald Tramp ili Hilari Klinton?
STOJANOVIĆ: Klinton, bez sumnje. Ali, nažalost, bojim se da SAD na ovim izborima baš nemaju najprikladnije kandidate za ovaj težak spoljnopolitički trenutak. Hilari Klinton je u svakom slučaju više u američkoj tradiciji, ali i ona je jastreb i vodiće politiku čvrste ruke u trenutku kad se svet velikom brzinom menja, što može biti opasno. U unutrašnjem smislu ona je tipični predstavnik establišmenta i neće potezati dalje liberalne reforme koje je započeo Obama, o čemu svedoči i njen izbor potpredsednika, koji je tu da pokaže Americi da se ništa reformsko neće deseti i ništa što bi zamirisalo na Bernija Sandersa i njegove društvene ideje. Tramp je katastrofa. Ne samo što je on opasni pajac, nego što bi to bio poraz svih demokratskih političkih tradicija, liberalizma i individualizma, čiji su SAD bile nosilac toliko dugo. Ako SAD skliznu u jefitini populizam, kao što je to nedavno s Brexitom uradila Velika Britanija, biće to poraz političkih vrednosti teško gajenih od vremena Američke i Francuske revolucije, pa ćemo se naći u jednom opasnom diskontinuitetu političkih ideja koje su dominirale više od dva veka.

Sistem „lov u mutnom”

MONITOR: Zašto naše zemlje nisu uređene države i društva, zašto, kako kažete, imamo sistem bez sistema?
STOJANOVIĆ: Da, često to zovem sistem bez sistema, ali je važno da se nagalasak stavi na ovo sistem. To jeste sistem. U njemu nema pravila, ali je sistem. On odgovara različitim slojevima društva: vlastima, ali i velikom broju građana i tu je taj konsenzus. Zato je taj sistem toliko jak i toliko dugo traje. On se inače zove „lov u mutnom”, svi oni veruju da će u tim uslovima uhvatiti nešto bolje i, još važnije, bolje od nekog drugog. Komšija i stanje njegovo krave još su jači motiv nego sopstveno napredovanje. Opšte dobro nikome nije cilj, pa samim tim ni uređenje društva i država. Uređena država se ovde ne vidi kao interes ni kod elita, ni u društvu.

Istorija ne može biti propovijed

MONITOR: Svako mišljenje o prošlosti je, kako ste jednom rekli, mišljenje o sadašnjosti, a svako mišljenje o sadašnjosti jeste političko mišljenje. Zašto je to tako?
STOJANOVIĆ: Bavimo se prošlošću zato što hoćemo da razumemo sadašnjost. Dakle, pretvaranje je ako govorimo da nas prošlost zanima samo zbog nje same. Ona nas zanima da bismo razumeli kako smo stigli dovde gde smo stigli. A to kako mislimo o sadašnjosti određeno je našim političkim vrednostima. Pa, prema tome, ako naš svetonazor i političke vrednosti određuju naše razumevanje sadašnjosti, time je određeno i naše shvatanje istorije. Zato se i zalažemo za to da ono mora biti pluralno, jer je istorija suviše složena da bi mogla da se spakuje u samo jednu kutiju. Ona mora biti prostor diskusije, a ne propoved.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo