Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN RELJIĆ, ŠEF BIROA NJEMAČKOG INSTITUTA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I BEZBJEDNOST (SWP) U BRISELU: Ni diplomatska slatkorječivost ni strogoća ne rješavaju preostale postjugoslovenske sukobe

Objavljeno prije

7 mjeseci

na

Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u BiH, i Crnoj Gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se željelo. Sopstvene greške se ne spominju

MONITOR: Koliko je Njemačka danas u prilici da se bavi problemima na Zapadnom Balkanu, s obzirom na teškoće s kojima se sama suočava zbog rata u Ukrajini?

RELJIĆ: Još od početka raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka, Nemačka je prednjačila među zapadnoevropskim državama u pogledu angažovanja u regionu. Zajedno sa SAD-om, Nemačka je od tada presudno uticala na ishod većine zapleta počevši od priznanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske pa do brzine približavanja država-naslednica Jugoslavije Evropskoj uniji. Kancelar Šolc, kao i njegova prethodnica Merkel, posvećuju više pažnje regionu nego bilo ko drugi među prvacima Unije. Rat u Ukrajini to nije promenio.

MONITOR: Kancelarka Angela Merkel je bila veoma prisutna ovdje, a njene oproštajne posjete su bile i u našem regionu i u Rusiji. Da li je ona imala razloga da bude zadovoljna rezultatima saradnje sa liderima Zapadnog Balkana, a posebno sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – zbog čega je sada često u (ne)prilici da se „pravda“?

RELJIĆ: Evropske političke vođe ne mogu da budu zadovoljne svojim rezultatima jer je nesporno da je Ruski napad na Ukrajinu bacio kontinent u najtežu političku krizu posle Drugog svetskog rata. Takav sunovrat nije morao da se dogodi. Ruski predsednik Putin se od dolaska na vlast na sastancima sa kancelarkom Merkel i drugim zapadnim političarima redovno vraćao na napad NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, zapravo Srbiju i Crnu Goru. Govorio je da je to primer kako u međunarodnoj politici „gaze slabe“ i da Rusija neće dozvoliti da bude slaba kao u doba Jeljcinove vlasti. Zapad nije hteo da čuje za takva Putinova upozorenja koja su sve više pretvarala u pretnje. Čak i kada su ruske diplomate, posle odluke kosovskih Albanaca 2008. da se otcepe od Srbije, govorile svojim američkim kolegama da će naredni obračun biti u Gruziji. Što se i dogodilo. Posle zauzimanja Krima 2014, zvaničnici NATO-a navodili su da su „iznenađeni“ takvim postupkom Moskve. Međutim, iznenađenja nije bilo: Kremlj je mnogo puta sasvim jasno izrazio da smatra da je izigran još 1990. kada je tadašnji ruski vođ Mihajlo Gorbačov verovao da je dobio obećanje Zapada da se NATO neće širiti na područje bivšeg Varšavskog pakta. Ako se Zapad ne pridržava suštinskih obećanja, ako Vašington ne želi da produži sporazume o kontroli naoružanja, ako podstiče bivše države Sovjetskog Saveza da traže članstvo u NATO – onda je sve to u Kremlju moglo da se protumači samo na jedan način: da je cilj da se Rusija svede na nebitnu, vanevropsku državu i podredi strateškoj kontroli Zapada. I zato je Kremlj spreman na sve da to predupredi.

U isto vreme Putin je uklanjanjem svih političkih protivnika na domaćoj sceni sebe utvrdio kao „samodršca“, vladara ispred kojeg niko nije mogao da stavi ogledalo i ukaže na pogubne posledice po Rusiju ukoliko krene u sukob sa Zapadom. Upravo to je sada u toku, jedino što se vojnici NATO-a još ne bore u prvoj liniji na ukrajinskim frontovima. A da Rusija nije nuklearna sila, već odavno bi bio u toku i neposredan oružani obračun sa snagama NATO-a.

Da li će posle pokušaja da zaume i potčini Ukrajinu Putin ući u istoriju kao čovek koji je „spasao“ Rusiju? Pre bih rekao da je odveo Rusiju van Evrope na dugi rok i učinio je prilično zavisnom od Kine. U svakom slučaju je naterao veliki broj Rusa, koji ne prihvataju da budu sužnji očito sve manje uračunljivog vladara, da beže u inostranstvo. Odlazak obrazovanih i odvažnih građana uvek civilizacijski, ekonomski i politički temeljno slabi državu, to se svakodnevno zapaža i na jugoslovenskom prostoru.

MONITOR: Da li su Merkel i drugi prvaci EU mogli da preduprijede izbijanje otvorenog sukoba sa Moskvom? 

RELJIĆ: Ne verujem, jer njihov uticaj ni na Putina ni na američke predsednike nikad nije bio dovoljno jak. Isto tako: da li su mogli da „upokoje“ Jugoslaviju? Ispostavilo se da nisu imali dovoljno volje niti razloga da ubrzaju političku stabilizaciju regiona odlučnim merama. Pre svega podsticanjem privrednog rasta i socijalnog boljitka na jugoslovenskom području i u Albaniji. Izgleda da je mnogima na Zapadu dovoljna garancija da se neće ponoviti devedesete godine prošlog veka to što je NATO okružio i većim delom pokrio region. Već tri decenije od Baltika do Crnog mora prostire se lanac država NATO-a. U regionu trenutno samo još Bosna i Hercegovina i Srbija sa Kosovom nisu u zapadnom vojnom bloku. Obe činjenice onemogućavaju da Rusija vojno-politički dosegne do Jadrana. 

Držim da zastor NATO-a nad regionom sprečava nove veće oružane sukobe. To, međutim, nije dovoljno da bi se postavili temelji ubrzanog razvoja i smanjivanja socijalnih i regionalnih nejednakosti. 

MONITOR: Nedavno održan susret Kurti–Vučić u Briselu, uz posredovanje EU i prisustvo izaslanika SAD za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, završen je neuspjehom. Sve češće se komentariše da je EU „premekana“ prema kosovskim i srpskim zvaničnicima i da bi trebalo da koristi „štap i šargarepu“, uz veći uticaj SAD-a. Kakvo je Vaše mišljenje?

RELJIĆ: Ni diplomatska slatkorečivost ni vežbanje strogoće ne rešavaju preostale postjugoslovenske sukobe. Načelno: ne postoji jedinstven recept za prevazilaženje sukoba oko vlasti nad teritorijama – a to je suština nacionalističkih trvenja. Nijedan slučaj nije isti, ali upadljivo je da se već decenijama traga za trajnim rešenjima na Kipru, u Severnoj Irskoj pa i na Korzici i drugde, a da stvarnog napretka nema. Možda jedino u izuzetno bogatim državama, kao što je Švajcarska, etničke razlike mogu da ne prerastu u političke sukobe. 

Što se tiče Kosova, ne vidim kako bi mogao da se pomiri zahtev na kontrolu istih teritorija na koje polažu pravo i srpska i albanska strana. 

MONITOR: Da li je Kosovo – njegov međunarodni status – zaista u „novom fokusu“ zbog načina na koji Rusija opravdava svoju agresiju na Ukrajinu a Zapad želi da ruska opravdavanja, priznavanjem nezavisnosti Kosova od strane Srbije, pobije i tako dokaže nezakonitost politike Kremlja prema Krimu, Lugansku i Donjecku?

RELJIĆ: Trenutno postoje dva krizna žarišta u Evropi: veliki imperijalni rat u Ukrajini i niz manjih nacionalističkih sukoba od Une do Vardara. Kao i uvek, sve zainteresovane strane stvaraju propagandnu „maglu“ nagađanjima i poluistinama, pa i lažima. Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u Bosni i Hercegovini, i Crnoj gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se želelo. Sopstvene greške se ne spominju. 

U svakom slučaju ne primećujem neposrednu vezu izmedju ruskog napada na Ukrajinu i nastojanja premijera Kurtija da ojača vlast Prištine nad severom Kosova. Mislim da je porast broja kriznih situacija pre svega u vezi s drugačijom politikom koju on sprovodi u odnosu na svoje prethodnike. Kurti je manje spreman da uvaži upozorenja zapadnih saveznika da vreme radi za albansku stranu i da zbog toga ne treba da prenagljuje. Da li će mu se nova taktika isplatiti, možda ćemo saznati već 1. septembra kada je najavio da će konačno nametnuti nove odredbe na Kosovu kojima se protivi Beograd.

MONITOR: U BiH će se u oktobru održati opšti izbori. S tim u vezi pojačan je angažman Visokog predstavnika Kristijana Šmita koji je primjenom Bonskih ovlašćenja unio neočekivanu dinamiku na političku scenu BiH. Kako vidite situaciju u kojoj se našao Šmit i koliko je strah da bi BiH mogla biti novi „proxy“ u novom hladnom ratu Zapada i Rusije, povezan s realnošću situacije u Evropi i svijetu?

RELJIĆ: Kada bi postojao interes izabranih političkih vođa u Bosni i Hercegovini da nađu način da demokratski podele vlast u državi, odnosno da sami stvore ustanove koje bi bile legitimne u očima stanovništva, spoljni uticaj bi trenutno najvećim delom iščezao. Njihov interes je, međutim, da sve vreme drže zemlju u stanju krize jer tako osiguravaju sebi vlast i, reklo bi se, nesrazmerne lične prihode. Koriste strance kao sredstvo za ostvarenje svojih političkih interesa. Zato nema razloga da se ne očekuju nova sučeljavanja u kojima će jedan ili drugi spoljni „zaštitnik“ da stekne priliku da pokaže šta može.

Bosna i Hercegovina nije, međutim, ostrvo. Ona je najtešnje povezana sa svojim političkim, ekonomskim i kulturnim okruženjem. Tek ako ta organska veza, koja je oduvek postojala, ponovo nesmetano proradi, biće nade za mirniju budućnost. Spoljni činioci, pa i EU, ne deluju, međutim, tome u prilog. Pelješki most je za mene tužan simbol promašene politike EU koja je platila stotine milione evra za nešto što dodatno deli Bosnu i Hercegovinu od suseda. Umesto da je taj novac iskorišćen da jadransko zaleđe konačno poveže i tako ubrza privredni rast prema jugu sve do Crne Gore i Albanije. Još otužnije je da se mnogi u EU prvenstveno uzbuđuju zbog toga što su kineske firme gradile taj most, a ne zbog političkog i ekonomskog promašaja EU koji on oličava.

MONITOR: Nazire li se kraj sukoba u Ukrajini i kakav bi mogao biti mir poslije ovako krvavog rata, stradanja civila i rušenja gradova i poslije komplikovoanog režima sankcija koje je Zapad uveo Rusiji? 

RELJIĆ: Kada utihnu topovi, moraće da se pregovara jer malo je verovatno da će se taj rat završiti potpunim porazom jedne strane. A bilo bi dobro da se sve ne završi atomskim udarima na severnoj polulopti. U ovom trenutku ni Moskva ni Kijev nemaju, međutim, razloga da pregovaraju jer se i dalje nadaju da neće morati sasvim da odustanu od svojih ratnih ciljeva. Novca i municije imaju obe strane još dovoljno, pitanje je, jedino, kada će da ponestane topovskog mesa.

Spoljni odnos prema ratu može, možda, brzo da se promeni. Rat u Ukrajini naneo je ogromne štete EU, ekonomske, ali i političke. Ako zima bude hladna i duga, stanovništvo teško da će prihvatiti da se EU potpuno odrekne ruskih energetskih sirovina. Uz to, veliki rast inflacije nije isključivo proizvod poskupljenja energije. U tesnoj je vezi i sa bujicom novca kojeg su štampale zapadne centralne banke da bi umanjile ekonomske posledice pandemije kovida. Četvrtina inflacije u EU, kako procenjuju pojedini stručnjaci, uvezena je iz SAD. 

Ako EU zaista teži ostvarenju toliko često pominjane sopstvene „strateške autonomije“, onda Šolc, Makron i ostali moraju što pre i što više da pritiskaju Moskvu i Kijev da prihvate primirje. Potom bi, verovatno, OUN mogla da ima posredničku ulogu, jer NATO i EU su na ukrajinskoj strani u ovom ratu. 

MONITOR: Ima onih koje perspektiva sadašnjeg oružanog sukoba u Ukrajini i nove hladnoratovske politike uz kupovinu ruskog gasa istovremeno, asocira na Tridesetogodišnji rat koji se u Evropi vodio u 17. vijeku. Ima i onih koji smatraju da se obistinila teza o „sukobu civilizacija“ ili ona o „propasti Zapada“, a i novoj podjeli svijeta – na demokratski i autoritarni. Imate li Vi neku svoju „spekulaciju“ i šta mislite o pomenutim?

RELJIĆ: Američki pisac Mark Tven je rekao da su predviđanja teška, posebno kada se odnose na budućnost. Barem jedna činjenica je, međutim, nesporna: jedini preostali način proizvodnje na svetu je kapitalizam. O tome je bitnu knjigu 2019. godine napisao Branko Milanović, jedan od najvažnijih svetskih autora u oblasti političke ekonomije. „Preostali“ kapitalizam on deli, uprošćeno rečeno, na zapadni „liberalni“ model (oličen u SAD)  i istočni „politički“ model koji u prvi plan stavlja državu (Kina je tu najvažniji primer). Milanović uočava da se ta dva modela sve više po suštini približavaju, pre svega kroz porast društvene nejednakosti i takoreći automatske reprodukcije iste klase imućnih. Plutokratija bi mogla svuda da zavlada. U isto vreme, a neminovno, ta dva kapitalistička sistema srljaju u međusobni sukob oko svetske prevlasti. Ruski napad na Ukrajinu tako bi mogao da se ispostavi samo kao predigra mnogo ozbiljnijem sukobu SAD i Kine, najverovatnije oko Tajvana. 

Vredno pomena je da kao što se Putin uvek vraća na rat NATO-a protiv Srbije, tako i kineski predstavnici, u polemici sa SAD, neizostavno spominju kako je NATO pobio kineske građane u bombardovanju kineske ambasade u Beogradu 1999. godine. Tako već vek i po, još od upada austrougarske monarhije u Bosnu, u međunarodnim odnosima nema velikog sukoba u kome u nekom obliku ne igraju ulogu stvarno ili navodno s tim povezane epizode s južnoslovenskih područja. 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

EDIN OMERČIĆ, ISTORIČAR, INSTITUT ZA ISTORIJU SARAJEVSKOG UNIVERZITETA: Politički je mit da je SDA bio jedini organizator otpora

Objavljeno prije

7 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Bosanskohercegovački političari zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha

 

MONITOR: Još nema Vlade Federacije BiH, gdje SDA koristi procedure i pokušava da pokaže svoju nezamjenljivost i kroz predlog Bakira Izetbegovića o koncentracionoj vladi. Kako gledate na formiranje državnih institucija BiH poslije opštih izbora održanih početkom oktobra prošle godine?

OMERČIĆ: Dakle, sami ste rekli, gotovo je pola godine prošlo, polako se usvajaju budžeti na različitim nivoima vlasti, a to je čini se i najvažnije. Kako političarima, jer tako pokazuju da nešto ipak rade, te na taj način s jedne strane kupuju socijalni mir, a s druge pokazuju mladima, kako pojedincima tako i mladim ljudima s porodicama, da se stvari neće promijeniti, te da je zarad istog tog socijalnog mira, njihov odlazak iz ove zemlje poželjan, prihvatljiv i razumljiv. A što se tiče samog načina i ideja za formiranjem vlasti i ostanak u takvoj vlasti, bosanskohercegovački političari kroz ovakve primjere zorno pokazuju da se ne može govoriti o političkim elitama, već je ovdje riječ o političkim klasama, koje su same sebi svrha. Naravno, radi se o jednoj latentnoj prijetnji tipa: „Bez nas propadamo“. Pri čemu se svakako u obzir treba uzeti i svojevrsni politički mit o SDA kao jedinom organizatoru otpora i jedinoj političkoj organizaciji koja je branila međunarodni bosanskohercegovački politički subjektivitet tokom devedesetih, ali i nakon rata, kroz određene metamorfoze tog mita, sve do danas. Pri tome se mogu čuti ogromne ne samo revizionističke tendencije, nego i namjerne faktografske, činjenične zloupotrebe prošle historijske zbilje koje rukovodsvo te stranke gotovo svakodnevno plasira.

MONITOR: Kako gledate na spremnost građanskih partija kakvima se smatraju SDP i Naša stranka da uđu u široku koaliciju sa etno-nacionalnim partijama i formiraju Savjet ministara BiH kojim predsjedava Borjana Krišto iz HDZ-a BiH?

OMERČIĆ: Odlično ste primijetili, manifestacija simbola crvene, crvenog, u Bosni i Hercegovini ne znači da se radi o lijevim, radničkim partijama. Ljevica ne postoji, simbolika crvene boje u vanjskom identitetu ovih stranaka je još jedna laža. I, da, ovdje se samo možemo nadovezati na naprijed rečeno. Dakle, apsolutna je odsutnost bilo kakve odgovornosti prema vlastitom biračkom tijelu. Mene stvarno zanima na koji način ove stranke uspijevaju svoje članove, simpatizere i glasače uvjeriti na dobijanje glasa. To je prava marketinška umjetnost. Ali na ovakva su razočarenja ljudi u BiH navikli, i njihov je odgovor na to bio jedan, gotovo do umjetničke razine razvijen način, ne života, življenja, već preživljavanja, koji je em postao izlizan i iscrpljen, em pozivao na promjenu, koja se sada manifestira migracijama, stalnom nadom da je negdje drugdje, u stabilnijem društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom  okruženju – bolje. Znamo da je približavanje ljevice desnici opasno po društvo, po zajednicu. No, kako se ovdje ne radi o ljevici, može se na pitanje njena nepostojanja nadovezati i pitanje: Postoji li zapravo i šta je to, kakvo je to, bosanskohercegovačko društvo?

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEMO REDŽEMATOVIĆ, PREVODILAC, GLAVNI IMAM ZA PODGORICU I NIKŠIĆ: Mahmud Derviš – poezija otpora

Objavljeno prije

7 sati

na

24 Marta, 2023

Objavio:

Derviševu poeziju suštinski može čitati samo onaj ko voli čitanje, pa onda voli čitanje poezije, a uz to voli i Palestinu. U suštini, onaj ko ima, i u sebi gaji, slobodarski duh, a protiv je bjelosvjetskih tirana i tiranija. Zbog svog otmeno hedonistilčkog stila života, teško da je on ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. A, ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio kao najrođenijeg

 

MONITOR: Protekle sedmice u Podgorici je održana promocija sabranih djela najpoznatijeg palestinskog i jednog od najznačajnijih arapskih pjesnika Mahmuda Derviša. Preveli ste sabrana djela u četiri toma. Kako ste došli na tu ideju da prevedete baš ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Ključ za ulazak u galaksiju Mahmuda Derviša bila je njegova kratka pjesma o cijeni rata. Ta pjesma je smirivala u sebi čitavu golgotu palestinskog naroda i države. Ona je glavni motiv mog bavljenja poezijom otpora o kojoj sam ranije imao tek skromno znanje. Evo te pjesme.

Rat će se okončati, lideri će se rukovati.

 Ostat će ta starica da čeka svoga sina šehida, i ta djevojka da čeka svoga voljenog muža i ona djeca da čekaju svoga oca junaka;

 ja ne znam ko izdade vatan ali vidjeh ko mu plati cijenu

MONITOR: Na promiciji prevoda je rečeno: „Mahmud Derviš je svjetskoj javnosti poznat po poeziji otpora, ali on piše i o izgubljenom djetinjstvu, neproživljenoj mladosti, identitetu, gubitku jezika…“ Njegova poezija nije posvećena samo Palestincima i Arapima, već je to poezija svih nas. Kako biste opisali ovog pjesnika?

REDŽEMATOVIĆ: Derviševa poetika ne govori samo o palestinskom iskustvu nepravde kosmičkih razmjera, već obuhvata univerzalnu borbu za slobodu svih ugnjetavanih i obespravljenih naroda. On svojim pjesmama pozdravlja i opisuje borbu za slobodu Španaca, Kurda, Egipćana i drugih naroda koji vape za slobodom i mirom, a njegovi pjesnički uzori su Dereck Walcott, Yanis Ritsos, Pablo Neruda… Često u svojim pjesmama pravi paralelu između Endelusa i Palestine, kao i autohtonih stanovnika Amerike nad kojim je izvršen genocid i Arapa. Njegova borba i nada u pobjedu izvire iz brojnih pjesama i stihova. On vjeruje i pjeva da će krv polomiti mač i   da Palestinac živi pola života, ali i da je ta pola bolja od smrti. Iako će kasnije u nekom intervjuu kazati da je splasnula njegova nada u bolje sjutra, Derviš u jednom distihu kaže da kad god napiše dvadeset redaka pjesme, primijeti da se opsada povukla za dvadeset metara.

Mahmud Derviš često u pjesmama govori novozavjetnim narativom i iskazuje miroljubivost i nadu u humanost ljudi. Njegov pjesnički genij je u sebi sažimao visprenog govornika i vizionara. Bio je čovjek širokih shvatanja, nije robovao stereotipima, bio je altruista, volio je ljude. Svojoj voljenoj djevojci Riti, Jevrejki koju su ubili cionisti, posvetio je divne pjesme. Bio je otmeni hedonista, vjerovatno naživljavajući život koji nije uspio živjeti u normalnim okolnostima. Zbog svog stila života,  teško da je ikad pomislio da će njegovu poeziju prevoditi jedan imam. Još u dalekoj Crnoj Gori. A ja sam se toliko uživio u njegov svijet da sam ga doživio ga kao najrođenijeg. Sanjao sam Mahmuda, dok sam prevodio. Nekad sam se znao nasmijati, nekada zasuziti. (Volimo život kad god možemo do njega doprijeti. Gdje god se smjestimo uzgajamo brzorastuće biljke, gdje god se nastanimo, požnjemo ubijenog čovjeka (…). Ruža manje).

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, JEDAN OD OSNIVAČA „PREOKRETA“: Ostanak Đukanovića štetan za Crnu Goru

Objavljeno prije

1 sedmica

na

17 Marta, 2023

Objavio:

Alternativa Đukanoviću valjalo bi da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju

 

MONITOR: Pred nama su najneizvjesniji predsjednički izbori od 1997. Šta mogu donijeti?

PERIĆ: Izbori će donijeti ili produženje vlasti DPS-a u hibridnom obliku ili će se DPS nepovratno na dug rok razvlastiti. U slučaju svoje pobjede, Đukanović bi dobio politički džek pot – konsolidaciju u stranci – ako ga je iko ikad i ugrožavao, jer bi pokazao da je on jedina „karta” na koju mogu igrati. Potom bi dobio legitimaciju da je demokrata, jer nije onemogućio tranziciju vlasti. S obzirom da novo rukovodstvo ničim nije dovelo, u formalnom-pravnom smislu, u pitanje zakonitost u vezi sa porijeklom, odnosno sticanjem njegovog bogatstva, oni bi mu time i tu potvrdu pribavili. Dakle, on bi tako dobio maltene snagu suštinskog monarha koji bi birao ko će biti u Vladi, jer bi imao neposredan izborni legitimitet i snažnu stranku, sa kojom bi izvjesno – prije ili kasnije – sarađivali i oni koji nam govore da to sada ne rade, mada među njima ima i onih koji to tvrde i pored činjenice što su izabrani glasovima DPS-a. Kao kruna svega, on bi ponovo bio prihvatljiv za međunarodnu zajednicu. Ovo bi bila rezultanta nove vlasti i „zasluga” pobjednika od 30. avgusta – nekog manje, nekog više. Što je najgore, ovaj saldo bi bi porazan po crnogrosko društvo i obesmišljavao bi političke procese i izvjesno vodio pojačanoj apatiji koja bi ponovo išla naruku Đukanoviću.

U drugom scenariju i on i njegova partija bi izgubili i posljednju značajnu uporišnu tačku.

Da ne budem nedorečen: smatram da bi za Crnu Goru bio štetan njegov opstanak na vlasti. Jednako, cijenim da bi alternativa njemu valjalo da bude ona koja znači promjenu i istinsku građansku opciju. A koja bi to bila – akteri na sceni su to izjašnjavanje učinili besmislenim. Koga bi god podržali, bili biste optuženi za izdaju. Ta strana je imala pobjedničku kartu, ali je sebi otežala poziciju. To je njihova odgovornost – ne građana. Odgovornost treba tražiti od svih – ne samo od prethodne vlasti.

MONITOR: Kako vidite incident na Cetinju, i reakcije nakon toga?

PERIĆ: Potrebno je podrobno ispitati sve okolnosti. Naravno da nasilje treba osuditi, ali utvrdimo tačno šta se dogodilo. To je trebalo da bez uvijanja saopšti rukovodstvo Ministarstva unutrašnjih poslova. Kako je to izostalo – ostaje da uz pomoć medija tumačimo motive i ocjenjujemo u kolikoj mjeri je čiji iskaz tačan.

Da ne ostavim dilemu – svako ima pravo na slobodu govora i na okupljanje – sviđalo vam se to ili ne – do granice dok ne narušava nečije dostojanstvo. Jednako sam i za to da svako ima i pravo da protestuje ne narušavajući ničiji integritet – posebno ne onaj fizički. Svako odstupanje od toga je nedopustivo.

MONITOR: Šta je najbolji izlaz iz političke krize u ovom trenutku?

PERIĆ: Rješenje su izbori. Kada imate ovakav i ovoliki deficit legitmiteta izvršne vlasti uz velik broj promjena stavova u odnosu na one od prije 30. avgusta, onda je u redu da se konsultuju građani šta misle o svemu tome. To se radi na izborima.

Nova većina je i ovdje pokazala svu raskoš samodestrukcije pa će sada o tome, ali i o datumu izbora odlučivati poraženi na izborima iz 2020. godine i to sa biračkim spiskom koji je njihovo „čedo”. Uz očitu prećutnu saglanost obje strane da niko ne dira birače na koje oni drugi računaju, a koji bi se primjenom zakona morali brisati iz biračkog spiska. Od „fantoma” do onih koji su izgubili osnov da budu u njemu.

Na djelu je totalna destrukcija političkog sistema iz jednog osnovnog razloga: želja da se vlada bez podrške građana.

MONITOR: Nakon izbora troje sudija Ustavnog suda, stvorli su se uslovi za konačno proglašenje rezultata izbora i tranziciju vlasti u Podgorici. Očekujete li da će se to i desiti?

PERIĆ: Izgleda da se ne žuri sa tim da se izbori u Podgorici zaokruže i čeka se rasplet trke za predsjedničke izbore. Već čujemo najave koalicionih partnera, od kojih zavisi formiranje te vlasti, da sada nakon kandidature gospodina Milatovića za predsjednika države treba razmotriti ko bi bio kandidat za gradonačelnika. Dakle, predstava u najavi. Model preslikan sa državnog nivoa.

Mlad politički subjekt je dobio podršku od različitih faktora na javnoj sceni koja je bila lišena gotovo ikakve kritičke note. Nama se u kontinuitetu ponavljaju identične situacije – nova partija koja pobere simpatije, uzlet, glorifikovanje, potom ide u stagnaciju i pad. Kada bi se njegovala kritička misao ne samo u odnosu na bivšu vlast, već i odnosu na sadašnju ali i nove aktere – to bi svima pomoglo da se taj obrazac nastanka i razvoja novih subjekata ne dešava. Ako se to ne promijeni – nastavićemo sa istim uzletima i padovima.

Priče o mesijanskim atributima predsjednika stranaka su nezrele i na kraju koštaju mnogo. Da li smo zaboravili da smo imali „jezde“ i „dafine“ koji su nekada predstavljani spasiocima naših finansija i privrede? I tada kao i sada, ako samo posumnjate u nepogrešivost ekonomskog modela koji se promoviše, proglašavani ste neprijateljem „svijetle budućnosti”.

Nama su potrebni političari koji će biti dosadni, koji će raditi svoj posao, koji će nam polagati račune a ne pričati bajke o sebi, koji neće pripovijedati o etici i emociji, već nuditi i sprovoditi program.

MONITOR: Kako vidite tendenciju države da preuzima prethodno privatizovanja preduzeća i najavu osnivanja novih državnih preduzeća?

PERIĆ: Sve je podređeno partijskoj promociji i želji da se bude što duže na vlasti. Nedvosmislena potvrda tome su nasmijana ili zamišljena lica direktora državnih kompanija, zavisi od prilike. Riječ je o ljudima koje su partije postavile na čelna mjesta, a onda se oni promovišu na partijskim stranicama na društvenim mrežama kako fantastično upravljaju našim preduzećima. Nude se podaci koje ne možete provjeriti i na kraju taj oglas plati opet građanin – doduše posredno, jer prvo novac iz državnog budžeta ide stranci, a onda stranka plaća Facebook-u ili kome već.

Kada je to bazična postavka, onda je pretenciozno očekivati strategiju privrednog razvoja i akcione planove koje iz nje proističu. Sve je tu od prilike do prilike, od kamere do kamere. Tako ni dobre ideje ne mogu imati ni izbliza efektuaciju koju bi mogle ostvariti.

Nema ništa sporno u tome što je upravljanje trajektnom linijom Kamenari – Lepetani prešlo u državne ruke. Smatram tu inicijativu vrlo dobrom. Međutim, sve se odigralo nepripremljeno i traljavo. A mogla se upravo tu pokazati efikasnost i spremnost. Da se nekoliko mjeseci spremala ta odluka, i da država pokaže i snagu i efikasnost.

Onda imamo kupovinu imovine Željezare od strane EPCG, a da javnost osim opšte priče nije imala dostupan biznis plan i kalkulaciju da li je bilo jefitnije promijeniti sistmetizaciju EPCG i priključiti te radnike ovoj kompaniji – ako je cilj bio socijalna briga – što isto može biti u redu. Umjesto toga čuli smo najave, ali bez jasnih rokova i indikatora kada i šta će konkretno biti postignuto. Direktori javnih preduzeća kao da ne razumiju da oni upravljaju našim resursom i da su dužni da građanima objasne šta rade. Slična situacija je i sa Lukom. Ponavljam, u načelu to mogu biti i dobre ideje, ali one moraju imati jasne računice. Potom imamo najavu moguće privatizacije turističkog kompleksa na primorju. Ista stvar – nemamo konkretne cifre i javno dostupne podatke šta se želi time postići.

Takav opšti pristup nije iznenađujući od ljudi koji nemaju iskustva u privredi.   Čudi kada on dolazi od onih koji imaju nekog predznanja u realnom biznisu i koji znaju koliko je teško otvoriti jedno održivo radno mjesto, a ne pričati bajke o sveopštem blagostanju i rekordima.

Slikanje premijera, ministara svih naših vlada su možda najskuplje plaćene fotografije koje ćemo ikada imati. Vrijeme je da fokus usmjerimo ka građaninu, a da od političara umjesto samohvale dobijemo bilans učinjenog i to uporedimo sa obećanjima. Tako bi valjalo da gradimo odgovornost u praksi.

 

Nismo čuli snažnu integrativnu ideju

MONITOR: Kako ocjenjujete dosadašnju kampanju, koja se, čini se, prilično zaoštrava pred početak izbora?

PERIĆ: Sasvim je očekivano da kampanja kako ide prema svom finišu dobija na intenzitetu. Poenta je što ona nije porodila novu demokratsku vrijednost. Nismo čuli snažnu integrativnu ideju, jasnu viziju kako pokrenuti opštedruštveni dijalog, kako zaokružiti zajednicu koja je na ivici cijepanja – to je ono što bi predsjednik mogao da radi. Umjesto toga smo od većine kandidata slušali da će oni raditi ono što je zapravo posao premijera – povesti zemlju u prosperitet. No, kada izbezumite javnost neprestanim političkim spektaklom – drugačije nije bilo ni realno očekivati.

 

Igra oko izbora nove vlade vrijeđa inteligenciju

MONITOR: Politička kriza čeka rasplet. Vlada koju bi okupio Miodrag Lekić nema potrebnu većinu. Govori se i o rekonstrukciji tehničke, ali vremena je sve manje, pošto bi, kako je najavljeno, Milo Đukanović ove sedmice mogao raspustiti parlament. Kako to sve vidite?

PERIĆ: Igra oko izbora nove vlade i izmjene Zakon o predsjedniku do te mjere potcjenjuje inteligenciju građana da to postaje uvredljivo. Donešen je Zakon o predsjedniku, odnosno njegove izmjene i dopune, koji daje mogućnost da se izabere premijer bez da mu predsjednik povjeri mandat. Taj Zakon je veoma upitan sa stanovišta ustavnosti – ali ostavimo to da Ustavni sud utvrdi.

Dakle, donešen je Zakon koji omogućava izbor mandatara bez da ga predloži predsjednik, ali razrađuje i opciju da predsjednik može raspustiti Skupštinu. Nemam nikakve dileme da se u ovaj proces ušlo s namjerom da se dogovoreni mandatar ne izabere za premijera iako se kao o tome usaglasio 41 poslanik. Onda smo gledali medijsko prenemaganje, mentalno maltretiranje nacije pregovorima za koje je bilo jasno da su predstava. Šta god da je u pozadini, saldo je takav da je Đukanović dobio još jedan poklon – nova većina mu je dala novim zakonom mogućnost da on određuje kada će biti izbori.

Vratimo se sada i aspektu ustavnosti, jer je zakonom uređeno ono što propisuje Ustav. Dileme oko toga je već mogao da razriješi Ustavni sud. To bi bilo blagotvorno i pokazalo bi se da taj sud dobija na proaktivnosti. Međutim, to se nije desilo.

 

Dok sudije ne pokažu da su iznad partija, mi smo besudna zemlja

MONITOR: Imamo li sada zaista odblokiran Ustavni sud?

PERIĆ: Hajde da jednom pomjerimo perspektivu očekivanja. Tražimo da nam Ustavni sud pokaže nezavisnost, a ne da se nadamo da će to biti tako. Sve što je prethodilo izboru sudija ukazuje da se radi o partijskom dogovoru.

Neka sudije pokažu da su iznad toga. Do tada, mi smo suštinski besudna zemlja.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo