Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN RELJIĆ, ŠEF BIROA NJEMAČKOG INSTITUTA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I BEZBJEDNOST (SWP) U BRISELU: Ni diplomatska slatkorječivost ni strogoća ne rješavaju preostale postjugoslovenske sukobe

Objavljeno prije

na

Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u BiH, i Crnoj Gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se željelo. Sopstvene greške se ne spominju

MONITOR: Koliko je Njemačka danas u prilici da se bavi problemima na Zapadnom Balkanu, s obzirom na teškoće s kojima se sama suočava zbog rata u Ukrajini?

RELJIĆ: Još od početka raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka, Nemačka je prednjačila među zapadnoevropskim državama u pogledu angažovanja u regionu. Zajedno sa SAD-om, Nemačka je od tada presudno uticala na ishod većine zapleta počevši od priznanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske pa do brzine približavanja država-naslednica Jugoslavije Evropskoj uniji. Kancelar Šolc, kao i njegova prethodnica Merkel, posvećuju više pažnje regionu nego bilo ko drugi među prvacima Unije. Rat u Ukrajini to nije promenio.

MONITOR: Kancelarka Angela Merkel je bila veoma prisutna ovdje, a njene oproštajne posjete su bile i u našem regionu i u Rusiji. Da li je ona imala razloga da bude zadovoljna rezultatima saradnje sa liderima Zapadnog Balkana, a posebno sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – zbog čega je sada često u (ne)prilici da se „pravda“?

RELJIĆ: Evropske političke vođe ne mogu da budu zadovoljne svojim rezultatima jer je nesporno da je Ruski napad na Ukrajinu bacio kontinent u najtežu političku krizu posle Drugog svetskog rata. Takav sunovrat nije morao da se dogodi. Ruski predsednik Putin se od dolaska na vlast na sastancima sa kancelarkom Merkel i drugim zapadnim političarima redovno vraćao na napad NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, zapravo Srbiju i Crnu Goru. Govorio je da je to primer kako u međunarodnoj politici „gaze slabe“ i da Rusija neće dozvoliti da bude slaba kao u doba Jeljcinove vlasti. Zapad nije hteo da čuje za takva Putinova upozorenja koja su sve više pretvarala u pretnje. Čak i kada su ruske diplomate, posle odluke kosovskih Albanaca 2008. da se otcepe od Srbije, govorile svojim američkim kolegama da će naredni obračun biti u Gruziji. Što se i dogodilo. Posle zauzimanja Krima 2014, zvaničnici NATO-a navodili su da su „iznenađeni“ takvim postupkom Moskve. Međutim, iznenađenja nije bilo: Kremlj je mnogo puta sasvim jasno izrazio da smatra da je izigran još 1990. kada je tadašnji ruski vođ Mihajlo Gorbačov verovao da je dobio obećanje Zapada da se NATO neće širiti na područje bivšeg Varšavskog pakta. Ako se Zapad ne pridržava suštinskih obećanja, ako Vašington ne želi da produži sporazume o kontroli naoružanja, ako podstiče bivše države Sovjetskog Saveza da traže članstvo u NATO – onda je sve to u Kremlju moglo da se protumači samo na jedan način: da je cilj da se Rusija svede na nebitnu, vanevropsku državu i podredi strateškoj kontroli Zapada. I zato je Kremlj spreman na sve da to predupredi.

U isto vreme Putin je uklanjanjem svih političkih protivnika na domaćoj sceni sebe utvrdio kao „samodršca“, vladara ispred kojeg niko nije mogao da stavi ogledalo i ukaže na pogubne posledice po Rusiju ukoliko krene u sukob sa Zapadom. Upravo to je sada u toku, jedino što se vojnici NATO-a još ne bore u prvoj liniji na ukrajinskim frontovima. A da Rusija nije nuklearna sila, već odavno bi bio u toku i neposredan oružani obračun sa snagama NATO-a.

Da li će posle pokušaja da zaume i potčini Ukrajinu Putin ući u istoriju kao čovek koji je „spasao“ Rusiju? Pre bih rekao da je odveo Rusiju van Evrope na dugi rok i učinio je prilično zavisnom od Kine. U svakom slučaju je naterao veliki broj Rusa, koji ne prihvataju da budu sužnji očito sve manje uračunljivog vladara, da beže u inostranstvo. Odlazak obrazovanih i odvažnih građana uvek civilizacijski, ekonomski i politički temeljno slabi državu, to se svakodnevno zapaža i na jugoslovenskom prostoru.

MONITOR: Da li su Merkel i drugi prvaci EU mogli da preduprijede izbijanje otvorenog sukoba sa Moskvom? 

RELJIĆ: Ne verujem, jer njihov uticaj ni na Putina ni na američke predsednike nikad nije bio dovoljno jak. Isto tako: da li su mogli da „upokoje“ Jugoslaviju? Ispostavilo se da nisu imali dovoljno volje niti razloga da ubrzaju političku stabilizaciju regiona odlučnim merama. Pre svega podsticanjem privrednog rasta i socijalnog boljitka na jugoslovenskom području i u Albaniji. Izgleda da je mnogima na Zapadu dovoljna garancija da se neće ponoviti devedesete godine prošlog veka to što je NATO okružio i većim delom pokrio region. Već tri decenije od Baltika do Crnog mora prostire se lanac država NATO-a. U regionu trenutno samo još Bosna i Hercegovina i Srbija sa Kosovom nisu u zapadnom vojnom bloku. Obe činjenice onemogućavaju da Rusija vojno-politički dosegne do Jadrana. 

Držim da zastor NATO-a nad regionom sprečava nove veće oružane sukobe. To, međutim, nije dovoljno da bi se postavili temelji ubrzanog razvoja i smanjivanja socijalnih i regionalnih nejednakosti. 

MONITOR: Nedavno održan susret Kurti–Vučić u Briselu, uz posredovanje EU i prisustvo izaslanika SAD za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, završen je neuspjehom. Sve češće se komentariše da je EU „premekana“ prema kosovskim i srpskim zvaničnicima i da bi trebalo da koristi „štap i šargarepu“, uz veći uticaj SAD-a. Kakvo je Vaše mišljenje?

RELJIĆ: Ni diplomatska slatkorečivost ni vežbanje strogoće ne rešavaju preostale postjugoslovenske sukobe. Načelno: ne postoji jedinstven recept za prevazilaženje sukoba oko vlasti nad teritorijama – a to je suština nacionalističkih trvenja. Nijedan slučaj nije isti, ali upadljivo je da se već decenijama traga za trajnim rešenjima na Kipru, u Severnoj Irskoj pa i na Korzici i drugde, a da stvarnog napretka nema. Možda jedino u izuzetno bogatim državama, kao što je Švajcarska, etničke razlike mogu da ne prerastu u političke sukobe. 

Što se tiče Kosova, ne vidim kako bi mogao da se pomiri zahtev na kontrolu istih teritorija na koje polažu pravo i srpska i albanska strana. 

MONITOR: Da li je Kosovo – njegov međunarodni status – zaista u „novom fokusu“ zbog načina na koji Rusija opravdava svoju agresiju na Ukrajinu a Zapad želi da ruska opravdavanja, priznavanjem nezavisnosti Kosova od strane Srbije, pobije i tako dokaže nezakonitost politike Kremlja prema Krimu, Lugansku i Donjecku?

RELJIĆ: Trenutno postoje dva krizna žarišta u Evropi: veliki imperijalni rat u Ukrajini i niz manjih nacionalističkih sukoba od Une do Vardara. Kao i uvek, sve zainteresovane strane stvaraju propagandnu „maglu“ nagađanjima i poluistinama, pa i lažima. Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u Bosni i Hercegovini, i Crnoj gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se želelo. Sopstvene greške se ne spominju. 

U svakom slučaju ne primećujem neposrednu vezu izmedju ruskog napada na Ukrajinu i nastojanja premijera Kurtija da ojača vlast Prištine nad severom Kosova. Mislim da je porast broja kriznih situacija pre svega u vezi s drugačijom politikom koju on sprovodi u odnosu na svoje prethodnike. Kurti je manje spreman da uvaži upozorenja zapadnih saveznika da vreme radi za albansku stranu i da zbog toga ne treba da prenagljuje. Da li će mu se nova taktika isplatiti, možda ćemo saznati već 1. septembra kada je najavio da će konačno nametnuti nove odredbe na Kosovu kojima se protivi Beograd.

MONITOR: U BiH će se u oktobru održati opšti izbori. S tim u vezi pojačan je angažman Visokog predstavnika Kristijana Šmita koji je primjenom Bonskih ovlašćenja unio neočekivanu dinamiku na političku scenu BiH. Kako vidite situaciju u kojoj se našao Šmit i koliko je strah da bi BiH mogla biti novi „proxy“ u novom hladnom ratu Zapada i Rusije, povezan s realnošću situacije u Evropi i svijetu?

RELJIĆ: Kada bi postojao interes izabranih političkih vođa u Bosni i Hercegovini da nađu način da demokratski podele vlast u državi, odnosno da sami stvore ustanove koje bi bile legitimne u očima stanovništva, spoljni uticaj bi trenutno najvećim delom iščezao. Njihov interes je, međutim, da sve vreme drže zemlju u stanju krize jer tako osiguravaju sebi vlast i, reklo bi se, nesrazmerne lične prihode. Koriste strance kao sredstvo za ostvarenje svojih političkih interesa. Zato nema razloga da se ne očekuju nova sučeljavanja u kojima će jedan ili drugi spoljni „zaštitnik“ da stekne priliku da pokaže šta može.

Bosna i Hercegovina nije, međutim, ostrvo. Ona je najtešnje povezana sa svojim političkim, ekonomskim i kulturnim okruženjem. Tek ako ta organska veza, koja je oduvek postojala, ponovo nesmetano proradi, biće nade za mirniju budućnost. Spoljni činioci, pa i EU, ne deluju, međutim, tome u prilog. Pelješki most je za mene tužan simbol promašene politike EU koja je platila stotine milione evra za nešto što dodatno deli Bosnu i Hercegovinu od suseda. Umesto da je taj novac iskorišćen da jadransko zaleđe konačno poveže i tako ubrza privredni rast prema jugu sve do Crne Gore i Albanije. Još otužnije je da se mnogi u EU prvenstveno uzbuđuju zbog toga što su kineske firme gradile taj most, a ne zbog političkog i ekonomskog promašaja EU koji on oličava.

MONITOR: Nazire li se kraj sukoba u Ukrajini i kakav bi mogao biti mir poslije ovako krvavog rata, stradanja civila i rušenja gradova i poslije komplikovoanog režima sankcija koje je Zapad uveo Rusiji? 

RELJIĆ: Kada utihnu topovi, moraće da se pregovara jer malo je verovatno da će se taj rat završiti potpunim porazom jedne strane. A bilo bi dobro da se sve ne završi atomskim udarima na severnoj polulopti. U ovom trenutku ni Moskva ni Kijev nemaju, međutim, razloga da pregovaraju jer se i dalje nadaju da neće morati sasvim da odustanu od svojih ratnih ciljeva. Novca i municije imaju obe strane još dovoljno, pitanje je, jedino, kada će da ponestane topovskog mesa.

Spoljni odnos prema ratu može, možda, brzo da se promeni. Rat u Ukrajini naneo je ogromne štete EU, ekonomske, ali i političke. Ako zima bude hladna i duga, stanovništvo teško da će prihvatiti da se EU potpuno odrekne ruskih energetskih sirovina. Uz to, veliki rast inflacije nije isključivo proizvod poskupljenja energije. U tesnoj je vezi i sa bujicom novca kojeg su štampale zapadne centralne banke da bi umanjile ekonomske posledice pandemije kovida. Četvrtina inflacije u EU, kako procenjuju pojedini stručnjaci, uvezena je iz SAD. 

Ako EU zaista teži ostvarenju toliko često pominjane sopstvene „strateške autonomije“, onda Šolc, Makron i ostali moraju što pre i što više da pritiskaju Moskvu i Kijev da prihvate primirje. Potom bi, verovatno, OUN mogla da ima posredničku ulogu, jer NATO i EU su na ukrajinskoj strani u ovom ratu. 

MONITOR: Ima onih koje perspektiva sadašnjeg oružanog sukoba u Ukrajini i nove hladnoratovske politike uz kupovinu ruskog gasa istovremeno, asocira na Tridesetogodišnji rat koji se u Evropi vodio u 17. vijeku. Ima i onih koji smatraju da se obistinila teza o „sukobu civilizacija“ ili ona o „propasti Zapada“, a i novoj podjeli svijeta – na demokratski i autoritarni. Imate li Vi neku svoju „spekulaciju“ i šta mislite o pomenutim?

RELJIĆ: Američki pisac Mark Tven je rekao da su predviđanja teška, posebno kada se odnose na budućnost. Barem jedna činjenica je, međutim, nesporna: jedini preostali način proizvodnje na svetu je kapitalizam. O tome je bitnu knjigu 2019. godine napisao Branko Milanović, jedan od najvažnijih svetskih autora u oblasti političke ekonomije. „Preostali“ kapitalizam on deli, uprošćeno rečeno, na zapadni „liberalni“ model (oličen u SAD)  i istočni „politički“ model koji u prvi plan stavlja državu (Kina je tu najvažniji primer). Milanović uočava da se ta dva modela sve više po suštini približavaju, pre svega kroz porast društvene nejednakosti i takoreći automatske reprodukcije iste klase imućnih. Plutokratija bi mogla svuda da zavlada. U isto vreme, a neminovno, ta dva kapitalistička sistema srljaju u međusobni sukob oko svetske prevlasti. Ruski napad na Ukrajinu tako bi mogao da se ispostavi samo kao predigra mnogo ozbiljnijem sukobu SAD i Kine, najverovatnije oko Tajvana. 

Vredno pomena je da kao što se Putin uvek vraća na rat NATO-a protiv Srbije, tako i kineski predstavnici, u polemici sa SAD, neizostavno spominju kako je NATO pobio kineske građane u bombardovanju kineske ambasade u Beogradu 1999. godine. Tako već vek i po, još od upada austrougarske monarhije u Bosnu, u međunarodnim odnosima nema velikog sukoba u kome u nekom obliku ne igraju ulogu stvarno ili navodno s tim povezane epizode s južnoslovenskih područja. 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I GRAĐANSKI AKTIVISTA: Rovovi još nijesu premošćeni

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje

 

 

MONITOR: Nakon buke i bijesa u metropoli crnogorskog turizma, koja je zatrpana smećem, izabrana je nova vlast. Kako gledate na dešavanja u Budvi?

ĐUKIĆ: Na događanja u Budvi, uz moju veliku žalost, gledam kao na nešto što je standardno u crnogorskoj političkoj realnosti. Grad koji, da se blago izrazim, nestandardno, funkcioniše već više od jedne decenije, čiji su predsjednici opština iza rešetaka ili pod istragom, a postoji i čitav niz drugih neregularnosti, nam priređuje nešto na što smo navikli. Samim tim ni neočekivane koalicije, ni ružne riječi, ni blokade nije nešto što nas iznenađuje. Sve to je prosto naša politička realnost nad kojom treba da se zapitamo.

A što se političara tiče, ponovo dolaze u situaciju da moraju ići zajedno sa partnerima o kojima su govorili sve najgore, a da je pritom to najgore nešto iz domena izdaje, kriminala, ozbiljnih prekršaja. Krajnje je vrijeme da shvate da postoji odgovornost za izrečeni stav i da ih držimo za riječ. U ovom slučaju niko od birača nije prevaren time da su formirane neke neprincipijelne koalicije, ali javnost ne smije zaboraviti šta su budući koalicioni partneri govorili jedni za druge, kao što je to bilo u nekim drugim slučajevima, konkretno vezano za vlast na državnom nivou.

MONITOR: U državnom parlamentu, sa sve zastavicama EU, opozicija je na 15 dana odstranjena iz plenarne sale. Da li  je ovo  rješenje ili početak još dublje krize?

ĐUKIĆ: Vjerujem da se radi o privremenom rješenju i da je vlast konačno demonstrirala da ima mehanizme kojima će spriječiti blokadu i privoliti opoziciju da se napravi neka vrsta sporazuma, neki dogovor. Ne možemo reći da se radi o idealnom rješenju, ali je svakako bolje od uvođenja bilo kakvih organa prinude u sam Parlament čemu smo svjedočili u prošlosti.

Cijela situacija je inače veoma neozibljna. Ne morate biti pravni ekspert da biste vidjeli da su se svi politički činioci ponašali drugačije u pogledu toga kada sudije Ustavnog suda idu penziju vezano za to da li se sudija preziva Gogić, Drašković i Đuranović. Pogotovo je to očigledno u slučaju Gogić i Đuranović jer je vremenski razmak svega par mjeseci. Tako je najveći dio vlasti, s izuzetkom ministra Koprivice, smatrao da sudija Gogić može u penziju tek sa navrešnih 66 godina, a opozicija tražila da se on penzioniše sa 65. Sada, kada je sutkinja Đuranović u istoj situaciji, vlast želi da je što prije penzioniše a opozicija govori o ustavnom puču. To treba da nas nauči pameti – pripadnicima naše političke klase nije stalo do principa, do zakona ili Ustava, oni idu od situacije do situacije i njihovo mišljenje se zasniva na tome da li će neko rješenje biti dobro “za njihovog” a loše za “tuđeg”. Sa takvim političarima, društvu je teško da napreduje.

Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR TVRTKO JAKOVINA, ISTORIČAR, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: U Hrvatskoj je „pukla opna“

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek je isto u Hrvatskoj: kada se stvari politički zaoštravaju, HDZ se vraća na izvorne postavke, a to je nacionalizam

 


MONITOR: Kako ocjenjujete stanje politike i društva u Hrvatskoj nakon „super izbora“ tokom čitave 2024. i početka 2025.?

JAKOVINA: Pukla je opna. Svako društvo u kojem jedna partija (ili Zajednica) kontrolira baš sve: pravosuđe, zapošljavanje, zdravstvo, politička imenovanja, imenovanja portira u općinama i vozača hitne pomoći, i u procesu preskače obrazovane, talentirane, a u korist članova stranke, zarobljava društvo, stvara dojam da su promjene nemoguće, dekuražira, stvara klijente koji znaju da su nešto ili negdje zbog iskaznice, ne sposobnosti. Izbori za Sabor (i EU) 2024., pokazali su da je HDZ u stanju pobijediti i pronaći koliko god „žetončića“ treba da bi vladao. Može dovoljno platiti manjine, tako da zaborave sve što je ikada bilo. Na izborima u ovako strukturiranim općinama i gradovima (a Hrvatska ih ima 555), županijama i beskrajnim sinekurama za članove Zajednice, moguće je baš sve. Istina, HDZ ne pobjeđuje u bogatim krajevima i urbanim centrima. Zato su izborne karte korigirane, pa ja iz Novog Zagreba, glasam s Novim Vinodolskim u Hrvatskom primorju. Predsjednički su izbori bili iznenađenje, jer je dubina poraza HDZ-a pokazala da ispod fasade buja neobično artikulirano nezadovoljstvo, gotovo bijes.

MONITOR: Gotovo dvotrećinska pobjeda Zorana Milanovića, pokazuje da je on najprihvatljiviji predsjednik. Hoće li ova  Milanovićeva pobjeda imati efekta na popularnost SDP?

JAKOVINA: Nedvojbeno da je Milanović, svim svojim žestokim izjavama unatoč – a njih je u vrijeme predsjedničke kampanje bilo manje – lider je koji mnogima ulijeva povjerenje. Njega su željeli obični glasači, željeli su ga lijevi i suverenisti, ali i veliki broj onih koji su željeli poslati poruku, koji su naprosto glasali iz bijesa. U turbulentno vrijeme u kakvom živimo i živjet ćemo, Milanović je lider kakav većini Hrvata odgovara, pa možda i odaje dojam da je adekvatniji od drugih za grubo doba. Milanović je očito jasnije komunicirao odnos prema Ukrajini, mada je nekada znao zvučati „politički nekorektno“, da ja budem vrlo blag. Sada je jasno da HDZ-ova politika preuzeta iz Istočne Europe, koja je pokušala litvansko-latvijski kontekst prebaciti na hrvatski, ispala glupa. U Hrvatskoj doista nikada, pa ni prije 1948., nije bilo puno rusofila; osobito je glupo tražiti ih sada i opoziciju optuživati da su rusofili. Doduše, HDZ je smanjio svoj doživljaj nakon pobjede Trumpa. Pobjeda od 75 posto.  Ono što Milanović ima u svakom trenutku, već je to bio rezultat kampanje i trenutka, on sam je o tome govorio. Još manje na tolike postotke može računati SDP, ali i jedni i drugi mogu računati na trend, pa onda i dio glasova. Pukla je opna, rekao sam vam.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. februara ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

BILJANA MASLOVARIĆ, PROFESORICA SOCIOLOGIJE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU UCG: Podijelili smo se, pa se izgubio građanin

Objavljeno prije

na

Objavio:

Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

 

 

MONITOR: Podržali ste javno proteste, kako gledate na napad vlasti, posebno Demokrata, na grupu Kamo  śutra?

MASLOVARIĆ: Kao profesorka i građanka iskazujem najdublje žaljenje zbog tragedije na Cetinju. Dok mi pričamo i tumačimo oni ostaju sa tom enigmom, ostali su bez članova porodice, bez dvoje djece, i onda se otkopavaju one stvari koje smo zatrpali kao društvo. Kao događaj u Medovini i ta ubistva, gdje smo vidjeli da režim u stvari nikad ne radi on samo zatrpava a ne otkriva stvari. Sada je kulminiralo ovim događajem na Cetinju nakon koga smo svi u šoku. A vlast računa, posebno Demokrate, na naše kratko pamćenje.

Ne znam što bi trebalo da se desi da ne podržim mlade ljude sa kojima radim i znam kolika je njihova čista energija. Posebno u situaciji gdje vlast svrstava grupu mladih ljudi da su nečiji. Grupu koja se odvažila da protestuje da mi kao društvo saznamo što su koraci, i gle čuda traže ostavke dva čovjeka koji uporno izbjegavaju taj čin. Gažeći građane tim što neće svoju foteljicu da predaju.

Ovo će biti trajna promjena, u smislu javnog govorenja, tog bunta, uprkos tom dijeljenju etiketa koje samo izaziva dodatni revolt. Ne možemo više smatrati ni da su to greške, jer vidim da vlast, PES i Demokrate, da se mi – građani i oni razilazimo u vrijednosnom smislu. Oni su diletanti, prilično nesposobni i da, jedini im je fokus da ostanu u foteljama, a da su im građani slučajna greška. Pa bi mi trebalo da i dalje budemo pokorni i da im tolerišemo nerad. Mislim da je dosta toga. Poručujem mladima da ne odstaju i da ima i starijih koji ih podržavaju i da neko mora odgovarati.

MONITOR: Daleko smo od odgovornosti.

MASLOVARIĆ: Naš problem je što nikad niko nije odgovarao, ni za jednu stvar, ni za jednu politiku koja se sprovodila. Na primjer neoliberalni koncept, sve je to palo, a svi znamo kreatore, počev od Vesa Vukotića, i ništa. Nema odgovornosti za ratne zločine, Štrpce, tragediju na Bioču…

MONITOR: Političari očekuju nastavak te prakse nepromjena i građana kao žrtve, uz novo huškanje na podjele.

MASLOVARIĆ: Podjelili smo se, pa se izgubio građanin. Na podjelama su došli i to permanentno radi svaka vlast. Mi imao političke partije koje imaju obavezno prefiks demokratski a uz to dodaju nacionalni. Da je bilo sreće Demokrate, koje imaju u imenu to,  bi prepoznali interes građana i da ne mogu baš tako da se igraju sa građanima.

A šta se desilo sa nama, ima u psihologiji jedna stvar da kada je čovjek stalno pod stresom, a mi smo bili pod stalnim stresom od kada se srušila Jugoslavija, da bi uopšte mogao da živi on potiskuje stvari. Mi smo stalno potiskivali da bi mogli da živimo. Ako bismo stalno držali u glavi sve to, od logora, gubitaka, do onih ljudi koji su poginuli u ratu u Dubrovniku, inflacije, svega što nam se desilo, da bi živjeli mi smo morali to da potisnemo. To trpanje ispod tepiha i varanje radile su i vlasti sve vrijeme. Građani su se stalno nadali, ali sada mi se čini da smo izgubili nadu.

Došli smo do one faze kada su stasale nove generacije koje ne žele da žive na ovaj način, niko od nas ne želi da živi na taj način. Mi smo duboko nesretan narod i građani i očekujem promjene u smislu da se aktiviramo, individualno i da natjeramo političare da se upristoje.

MONITOR: Nakon dugog potiskivanja neki mladi ljudi su pokrenuli i priču o seksualnom uznemiravanju u školama. Imali smo snažan odjek.  

MASLOVARIĆ: Dobijena je prva bitka. A to je da je direktorka Gimnazije smijenjena. Prije toga joj je brzinom svjetlosti uključen nacionalni prefiks.. Kada se pokrenula ta tabu tema i kada je Sara javno kazala o čemu se radi počele su mašinerije i opstrukcije. Taj momenat u kojoj se priziva suprug političar, pa atributi nacionalni, pedantno se iz pozicija malih i velikih moći vraćamo u te nacionalne atare. Odlukom je precizno utvrđeno da direktorka nije postupila po onim mjerama koje je bila dužna. Smatram da je to dobro upozorenje za sve koji se nalaze u institucijama da se manu nacionalnog i da počnemo, vrijeme je uveliko, da pričamo o profesionalizmu i građanskim vrijednostima, koliko smo mi stručni i koliko poštujemo nauku. Kad to počnemo ona će biti manje važno koje smo nacije.

MONITOR: Da li mladi koji teže promjenama mogu naići na podršku svojih profesora? Partije su usisale mnogo profesora, Studentski parlament se ranije ogradio od protesta studenata iz Kamo  śutra.

MASLOVARIĆ: Pitanje studenta i njihovog liberalnogi demokratskog potencijala je dosta limitirano. Mladi su nam onakvi kakvi su odrasli. Većina predstavnika studentske populacije je preuzelo matrice odraslih. Tu se uglavnom sve vrti oko novca. Da se oni namire novčano i da se tako kupuje mir. To može da traje sve do onog trenutka kada će se mladi probuditi i reći- ovo nema smisla. Sistem perfektno formalno radi – studenti imaju izbore, ali suštinski ne vidim mnogo tog prirodnog bunta, žara da se ide naprijed i da se mijenjaju matrice.

Očekivala sam da ćemo se na Univerzitetu baviti tim problemom – istinske participacije studenata. Da ih manje potkupljujemo, na ovaj ili onaj način, te da oni nama budu oslonac u reformi akadamske zajednice. To ne ide tako lako. Sada studenti imaju 20 odsto predstavnika u tijelima pri fakultetima. Tako da ako imate studente na svojoj strani pobjeđuje dekan na čijoj su oni strani. To su momenti u kojima se može podgrijavati koruptivna radnja. Vrbovanje studenta obezbjeđuje sva rukovodeća tijela na Univerzitetu.

MONITOR: Da li ima pomaka na Univerzitetu u posljednje četiri godine?

MALSOVARIĆ: Najveći stepen ulaganja i najbolja atmosfera je na Univerzitetu otkada je došao rektor Božović. Mi smo izašli iz jednog režima koji je bio hiperautoritaran, gdje su profesori izmučeni otkad je rektorka bila Radmila Vojvodić. To vrijeme i taj mandat pamtim kao najgori period u mom profesionalnom životu. Period u kome se sve simuliralo, u kome su ljudi razvlačeni kroz blato, nije se prezalo ni od čega. U to vrijeme samo je vlast uživala u svojoj moći. Sjećam se jednog prorektora koji je dolazio, s torbicom, kao posljeratni komesar. Da nam kaže kako treba da mislimo. Na moje pitanje – Šta vi hoćete da mislim vašom glavom, ja to neću, odgovoreno mi je – A doći ćeš ti.

Za razliku od tog vremena, sada se atmosfera ne popravila, nego smo se uljudili, nemamo straha, imamo puno veći potencijal za slobodu. Druga stvar, koja je mnogo važna, je to da nikada nisu bila veća ulaganja. To znam sigurno za Filozofski fakultet. Zgrada nam je građena 1963. i od tada do prije tri-četiri godine nije se maltene ništa ulagalo. Sada se desila transformacija zgrada u smislu da one dobijaju obličje koje je primjereno akademskoj zajednici i funkcionalno. Pitam se kako je moguće da jedan čovjek to uradi, a neki koji su bili na vlasti su puštali da se sve uruši.

MONITOR: Vidite li te iskorake i u osnovnom i srednjem obrazovanju?

MASLOVARIĆ: Stalno, kako koji ministar dođe, imamo neke pomake. Ali, dešava se da to zvuči dobro, nešto se malo krene dok je Evropa sa nama i kada oni nama kažu sada bi vi trebalo da preuzmete, mi smo to zaboravljali. Ne umijemo da pratimo kvalitet.

Moja ekspertiza jeste sociologija obrazovanja i jako dobro poznajem obrazovni sistem. Kada je došla ministarka Jakšić-Stojanović ogromna je bila vjera u njene kapacitete da se krene naprijed. Uradila je neke dobre stvari, na primjer u ovom sukobu između direktorke i države izvukla je –  ovo je zakon. Znam da je to teško jer čujem kako joj prijete. Dobro je i što je pokrenula pitanje lažnih diploma, a to je akutni problem. No, nakon tri mjeseca mi ne znamo šta se tu dešava.

Ova ministarka sada provodi reforme, koje su koordinisane od strane UNICEF-a. Ali na moje pitanje ko je odgovoran za implementaciju ove reforme, nastupili su pogledi iščuđujući u smislu odakle meni ideja da pitam ko je odgovoran. Ja, ne kao neko ko se bravi obrazovanjem, već kao građanka imam pravo da znam ko je odgovoran za reformu.

Umjesto da ministarka objedinjuje i spaja i ne zanemaruje obrazovne institucije, među njima i Filozofski fakultet, ona je svela sprovođenje reforme na par ljudi. Više ne možemo da trpimo da nam neko samo isporučuje sadržaje. Tako se desilo na glavnoj raspravi o reformi da nema pitanja, samo aplauza. Prezentovano je i da su pitana djeca šta žele i kako bi voljeli da izgleda škola. Onda je na zvaničnoj prezentaciji reforme tri puta ponovljeno da su đaci rekli to ali da oni u stvari tako nisu mislili. Imali smo tako interpretaciju mišljenja mladih ljudi od strane odraslih. E to je pogubno. Djeca umiju da misle i verbalizuju šta hoće. To nije dobro, nije pravi put i ne može tako da se radi. To znači da su mladi samo broš a da će biti onako kako oni kažu. Samo to što sam vidjela pa mi je dovoljno da znam đe je reforma.

I dalje nismo dobili odgovor šta je sa studentskim domom u Donjoj Gorici. To se ne može tako raditi. Studenti su u tom domu privremeno, đe će onda, jesu sada kućama. Kako je moguće da se tako igramo sa milionima i da niko ne odgovara. To je jedna stvar u nizu koja visi u vazduhu a pogoduje ova situacija, u kojoj smo svi zavijeni u crno, da se zaboravi što je bilo prije dva mjeseca, a da se oni kvase i prijete građanima.

MONITOR: Pa imamo li kakve perspektive?

MASLOVARIĆ: Ne bih mogla da radim u akademskoj zajednici da nemam vjeru u ljude. Vidim u mladima energiju koja je probuđena, koja se zaustaviti ne može. Mlade koji su spremni da kažu istinu, po cijenu da trpe da su dio mafijaškog kraka, da su ovih i onih. Mladi koji su sposobni da zajedno sa preostalim normalnim svijetom odraslih Crnu Goru dovedu do toga da bude pristojna država. Smatram da nam treba još par godina da dovedemo poznaniju prava sve ove političare. Nadam se da ćemo se manuti podjela, pratiti tokove napretka i osvojiti slobodu. Pozivam sve sare, kamośutra, da izađu iz stega, da nas natjeraju da radimo u korist njihovu, pa će nam biti bolje svima.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo