Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠAN RELJIĆ, ŠEF BIROA NJEMAČKOG INSTITUTA ZA MEĐUNARODNE ODNOSE I BEZBJEDNOST (SWP) U BRISELU: Ni diplomatska slatkorječivost ni strogoća ne rješavaju preostale postjugoslovenske sukobe

Objavljeno prije

4 godine

na

Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u BiH, i Crnoj Gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se željelo. Sopstvene greške se ne spominju

MONITOR: Koliko je Njemačka danas u prilici da se bavi problemima na Zapadnom Balkanu, s obzirom na teškoće s kojima se sama suočava zbog rata u Ukrajini?

RELJIĆ: Još od početka raspada Jugoslavije devedesetih godina prošlog veka, Nemačka je prednjačila među zapadnoevropskim državama u pogledu angažovanja u regionu. Zajedno sa SAD-om, Nemačka je od tada presudno uticala na ishod većine zapleta počevši od priznanja samostalnosti Slovenije i Hrvatske pa do brzine približavanja država-naslednica Jugoslavije Evropskoj uniji. Kancelar Šolc, kao i njegova prethodnica Merkel, posvećuju više pažnje regionu nego bilo ko drugi među prvacima Unije. Rat u Ukrajini to nije promenio.

MONITOR: Kancelarka Angela Merkel je bila veoma prisutna ovdje, a njene oproštajne posjete su bile i u našem regionu i u Rusiji. Da li je ona imala razloga da bude zadovoljna rezultatima saradnje sa liderima Zapadnog Balkana, a posebno sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom – zbog čega je sada često u (ne)prilici da se „pravda“?

RELJIĆ: Evropske političke vođe ne mogu da budu zadovoljne svojim rezultatima jer je nesporno da je Ruski napad na Ukrajinu bacio kontinent u najtežu političku krizu posle Drugog svetskog rata. Takav sunovrat nije morao da se dogodi. Ruski predsednik Putin se od dolaska na vlast na sastancima sa kancelarkom Merkel i drugim zapadnim političarima redovno vraćao na napad NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, zapravo Srbiju i Crnu Goru. Govorio je da je to primer kako u međunarodnoj politici „gaze slabe“ i da Rusija neće dozvoliti da bude slaba kao u doba Jeljcinove vlasti. Zapad nije hteo da čuje za takva Putinova upozorenja koja su sve više pretvarala u pretnje. Čak i kada su ruske diplomate, posle odluke kosovskih Albanaca 2008. da se otcepe od Srbije, govorile svojim američkim kolegama da će naredni obračun biti u Gruziji. Što se i dogodilo. Posle zauzimanja Krima 2014, zvaničnici NATO-a navodili su da su „iznenađeni“ takvim postupkom Moskve. Međutim, iznenađenja nije bilo: Kremlj je mnogo puta sasvim jasno izrazio da smatra da je izigran još 1990. kada je tadašnji ruski vođ Mihajlo Gorbačov verovao da je dobio obećanje Zapada da se NATO neće širiti na područje bivšeg Varšavskog pakta. Ako se Zapad ne pridržava suštinskih obećanja, ako Vašington ne želi da produži sporazume o kontroli naoružanja, ako podstiče bivše države Sovjetskog Saveza da traže članstvo u NATO – onda je sve to u Kremlju moglo da se protumači samo na jedan način: da je cilj da se Rusija svede na nebitnu, vanevropsku državu i podredi strateškoj kontroli Zapada. I zato je Kremlj spreman na sve da to predupredi.

U isto vreme Putin je uklanjanjem svih političkih protivnika na domaćoj sceni sebe utvrdio kao „samodršca“, vladara ispred kojeg niko nije mogao da stavi ogledalo i ukaže na pogubne posledice po Rusiju ukoliko krene u sukob sa Zapadom. Upravo to je sada u toku, jedino što se vojnici NATO-a još ne bore u prvoj liniji na ukrajinskim frontovima. A da Rusija nije nuklearna sila, već odavno bi bio u toku i neposredan oružani obračun sa snagama NATO-a.

Da li će posle pokušaja da zaume i potčini Ukrajinu Putin ući u istoriju kao čovek koji je „spasao“ Rusiju? Pre bih rekao da je odveo Rusiju van Evrope na dugi rok i učinio je prilično zavisnom od Kine. U svakom slučaju je naterao veliki broj Rusa, koji ne prihvataju da budu sužnji očito sve manje uračunljivog vladara, da beže u inostranstvo. Odlazak obrazovanih i odvažnih građana uvek civilizacijski, ekonomski i politički temeljno slabi državu, to se svakodnevno zapaža i na jugoslovenskom prostoru.

MONITOR: Da li su Merkel i drugi prvaci EU mogli da preduprijede izbijanje otvorenog sukoba sa Moskvom? 

RELJIĆ: Ne verujem, jer njihov uticaj ni na Putina ni na američke predsednike nikad nije bio dovoljno jak. Isto tako: da li su mogli da „upokoje“ Jugoslaviju? Ispostavilo se da nisu imali dovoljno volje niti razloga da ubrzaju političku stabilizaciju regiona odlučnim merama. Pre svega podsticanjem privrednog rasta i socijalnog boljitka na jugoslovenskom području i u Albaniji. Izgleda da je mnogima na Zapadu dovoljna garancija da se neće ponoviti devedesete godine prošlog veka to što je NATO okružio i većim delom pokrio region. Već tri decenije od Baltika do Crnog mora prostire se lanac država NATO-a. U regionu trenutno samo još Bosna i Hercegovina i Srbija sa Kosovom nisu u zapadnom vojnom bloku. Obe činjenice onemogućavaju da Rusija vojno-politički dosegne do Jadrana. 

Držim da zastor NATO-a nad regionom sprečava nove veće oružane sukobe. To, međutim, nije dovoljno da bi se postavili temelji ubrzanog razvoja i smanjivanja socijalnih i regionalnih nejednakosti. 

MONITOR: Nedavno održan susret Kurti–Vučić u Briselu, uz posredovanje EU i prisustvo izaslanika SAD za Zapadni Balkan Gabrijela Eskobara, završen je neuspjehom. Sve češće se komentariše da je EU „premekana“ prema kosovskim i srpskim zvaničnicima i da bi trebalo da koristi „štap i šargarepu“, uz veći uticaj SAD-a. Kakvo je Vaše mišljenje?

RELJIĆ: Ni diplomatska slatkorečivost ni vežbanje strogoće ne rešavaju preostale postjugoslovenske sukobe. Načelno: ne postoji jedinstven recept za prevazilaženje sukoba oko vlasti nad teritorijama – a to je suština nacionalističkih trvenja. Nijedan slučaj nije isti, ali upadljivo je da se već decenijama traga za trajnim rešenjima na Kipru, u Severnoj Irskoj pa i na Korzici i drugde, a da stvarnog napretka nema. Možda jedino u izuzetno bogatim državama, kao što je Švajcarska, etničke razlike mogu da ne prerastu u političke sukobe. 

Što se tiče Kosova, ne vidim kako bi mogao da se pomiri zahtev na kontrolu istih teritorija na koje polažu pravo i srpska i albanska strana. 

MONITOR: Da li je Kosovo – njegov međunarodni status – zaista u „novom fokusu“ zbog načina na koji Rusija opravdava svoju agresiju na Ukrajinu a Zapad želi da ruska opravdavanja, priznavanjem nezavisnosti Kosova od strane Srbije, pobije i tako dokaže nezakonitost politike Kremlja prema Krimu, Lugansku i Donjecku?

RELJIĆ: Trenutno postoje dva krizna žarišta u Evropi: veliki imperijalni rat u Ukrajini i niz manjih nacionalističkih sukoba od Une do Vardara. Kao i uvek, sve zainteresovane strane stvaraju propagandnu „maglu“ nagađanjima i poluistinama, pa i lažima. Ponekad stičem utisak da je Zapad spreman da vidi Putina iza svakog žbuna, i u Bosni i Hercegovini, i Crnoj gori, i Srbiji i na Kosovu, kad god stvari ne idu kao što bi se želelo. Sopstvene greške se ne spominju. 

U svakom slučaju ne primećujem neposrednu vezu izmedju ruskog napada na Ukrajinu i nastojanja premijera Kurtija da ojača vlast Prištine nad severom Kosova. Mislim da je porast broja kriznih situacija pre svega u vezi s drugačijom politikom koju on sprovodi u odnosu na svoje prethodnike. Kurti je manje spreman da uvaži upozorenja zapadnih saveznika da vreme radi za albansku stranu i da zbog toga ne treba da prenagljuje. Da li će mu se nova taktika isplatiti, možda ćemo saznati već 1. septembra kada je najavio da će konačno nametnuti nove odredbe na Kosovu kojima se protivi Beograd.

MONITOR: U BiH će se u oktobru održati opšti izbori. S tim u vezi pojačan je angažman Visokog predstavnika Kristijana Šmita koji je primjenom Bonskih ovlašćenja unio neočekivanu dinamiku na političku scenu BiH. Kako vidite situaciju u kojoj se našao Šmit i koliko je strah da bi BiH mogla biti novi „proxy“ u novom hladnom ratu Zapada i Rusije, povezan s realnošću situacije u Evropi i svijetu?

RELJIĆ: Kada bi postojao interes izabranih političkih vođa u Bosni i Hercegovini da nađu način da demokratski podele vlast u državi, odnosno da sami stvore ustanove koje bi bile legitimne u očima stanovništva, spoljni uticaj bi trenutno najvećim delom iščezao. Njihov interes je, međutim, da sve vreme drže zemlju u stanju krize jer tako osiguravaju sebi vlast i, reklo bi se, nesrazmerne lične prihode. Koriste strance kao sredstvo za ostvarenje svojih političkih interesa. Zato nema razloga da se ne očekuju nova sučeljavanja u kojima će jedan ili drugi spoljni „zaštitnik“ da stekne priliku da pokaže šta može.

Bosna i Hercegovina nije, međutim, ostrvo. Ona je najtešnje povezana sa svojim političkim, ekonomskim i kulturnim okruženjem. Tek ako ta organska veza, koja je oduvek postojala, ponovo nesmetano proradi, biće nade za mirniju budućnost. Spoljni činioci, pa i EU, ne deluju, međutim, tome u prilog. Pelješki most je za mene tužan simbol promašene politike EU koja je platila stotine milione evra za nešto što dodatno deli Bosnu i Hercegovinu od suseda. Umesto da je taj novac iskorišćen da jadransko zaleđe konačno poveže i tako ubrza privredni rast prema jugu sve do Crne Gore i Albanije. Još otužnije je da se mnogi u EU prvenstveno uzbuđuju zbog toga što su kineske firme gradile taj most, a ne zbog političkog i ekonomskog promašaja EU koji on oličava.

MONITOR: Nazire li se kraj sukoba u Ukrajini i kakav bi mogao biti mir poslije ovako krvavog rata, stradanja civila i rušenja gradova i poslije komplikovoanog režima sankcija koje je Zapad uveo Rusiji? 

RELJIĆ: Kada utihnu topovi, moraće da se pregovara jer malo je verovatno da će se taj rat završiti potpunim porazom jedne strane. A bilo bi dobro da se sve ne završi atomskim udarima na severnoj polulopti. U ovom trenutku ni Moskva ni Kijev nemaju, međutim, razloga da pregovaraju jer se i dalje nadaju da neće morati sasvim da odustanu od svojih ratnih ciljeva. Novca i municije imaju obe strane još dovoljno, pitanje je, jedino, kada će da ponestane topovskog mesa.

Spoljni odnos prema ratu može, možda, brzo da se promeni. Rat u Ukrajini naneo je ogromne štete EU, ekonomske, ali i političke. Ako zima bude hladna i duga, stanovništvo teško da će prihvatiti da se EU potpuno odrekne ruskih energetskih sirovina. Uz to, veliki rast inflacije nije isključivo proizvod poskupljenja energije. U tesnoj je vezi i sa bujicom novca kojeg su štampale zapadne centralne banke da bi umanjile ekonomske posledice pandemije kovida. Četvrtina inflacije u EU, kako procenjuju pojedini stručnjaci, uvezena je iz SAD. 

Ako EU zaista teži ostvarenju toliko često pominjane sopstvene „strateške autonomije“, onda Šolc, Makron i ostali moraju što pre i što više da pritiskaju Moskvu i Kijev da prihvate primirje. Potom bi, verovatno, OUN mogla da ima posredničku ulogu, jer NATO i EU su na ukrajinskoj strani u ovom ratu. 

MONITOR: Ima onih koje perspektiva sadašnjeg oružanog sukoba u Ukrajini i nove hladnoratovske politike uz kupovinu ruskog gasa istovremeno, asocira na Tridesetogodišnji rat koji se u Evropi vodio u 17. vijeku. Ima i onih koji smatraju da se obistinila teza o „sukobu civilizacija“ ili ona o „propasti Zapada“, a i novoj podjeli svijeta – na demokratski i autoritarni. Imate li Vi neku svoju „spekulaciju“ i šta mislite o pomenutim?

RELJIĆ: Američki pisac Mark Tven je rekao da su predviđanja teška, posebno kada se odnose na budućnost. Barem jedna činjenica je, međutim, nesporna: jedini preostali način proizvodnje na svetu je kapitalizam. O tome je bitnu knjigu 2019. godine napisao Branko Milanović, jedan od najvažnijih svetskih autora u oblasti političke ekonomije. „Preostali“ kapitalizam on deli, uprošćeno rečeno, na zapadni „liberalni“ model (oličen u SAD)  i istočni „politički“ model koji u prvi plan stavlja državu (Kina je tu najvažniji primer). Milanović uočava da se ta dva modela sve više po suštini približavaju, pre svega kroz porast društvene nejednakosti i takoreći automatske reprodukcije iste klase imućnih. Plutokratija bi mogla svuda da zavlada. U isto vreme, a neminovno, ta dva kapitalistička sistema srljaju u međusobni sukob oko svetske prevlasti. Ruski napad na Ukrajinu tako bi mogao da se ispostavi samo kao predigra mnogo ozbiljnijem sukobu SAD i Kine, najverovatnije oko Tajvana. 

Vredno pomena je da kao što se Putin uvek vraća na rat NATO-a protiv Srbije, tako i kineski predstavnici, u polemici sa SAD, neizostavno spominju kako je NATO pobio kineske građane u bombardovanju kineske ambasade u Beogradu 1999. godine. Tako već vek i po, još od upada austrougarske monarhije u Bosnu, u međunarodnim odnosima nema velikog sukoba u kome u nekom obliku ne igraju ulogu stvarno ili navodno s tim povezane epizode s južnoslovenskih područja. 

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:

INTERVJU

DR DUŠKO RADOSAVLJEVIĆ, PROFESOR UNIVERZITETA UNION I ČLAN VOJVOĐANSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI, NOVI SAD: Iz iste pogubne politike izrasli su i Vučić i Mladić

Objavljeno prije

10 sati

na

12 Septembra, 2026

Objavio:

Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. vijeka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici

 

 

MONITOR: Mnogi ukazuju da je sahrana Ratka Mladića, protekla uz vojne ali i uz državne počasti.  Vučić je to umanjio prebacujući obred na ispunjavanje želje porodice Mladić,  i svojim nedolaskom. Kako je  sve to izgledalo?

RADOSAVLJEVIĆ: To je sve ličilo na narodnu izreku – „da se Vlasi ne dosete“- odnosno, to je nastavak šibicarske politike Vučića, koji misli da su njegove dosetke i  gegovi svima razumljivi i smešni, a ponajpre da su i dozvoljeni, posebno kada se radi o vrlo ozbiljnim i osetljivim temama. Iz iste pogubne politike izrasli su i Vučić i Mladić, oni su braća po zločinu, preziranju ljudi, građana i čestitog sveta! Ono što se ne uklapa u njihovu sliku sveta,-to mora da se ukloni, razbije, eliminiše i poništi. A, zašto nije bio – pa to je izraz njegovog poimanja sveta: možemo svima podvaliti, pošto me svi vole, cene i uvažavaju, prihvatiće moje viđenje zdravo za gotovo. I idemo dalje, za iste pare! To je ista vrsta jajarske politike kao kada Mladić kaže da nije kriv za Srebrenicu, jer je baš tada bio u Beogradu! Nema se tu stida i srama, samo mnogo, mnogo laganja!

MONITOR: Očigledno je da je kontekst predizborne situacije i u BiH i u Srbiji, bio važan u kalkulacijama. Mogu li partije i političari imati koristi od svog odnosa i javno izraženih stavova u vezi sa ličnošću Ratka Mladića ili će on biti nepoželjna tema u izbornim kampanjama i u BiH i u Srbiji?

RADOSAVLJEVIĆ: Prvo, ni trideset i više godina nakon obnove višepartizma na prostorima bivše Jugoslavije mi nemamo moderne političke partije,zaštitnike ekonomskih, političkih, kulturoloških, manjinskih i svakih drugih interesa. Imamo partije-pokrete za zaštitu nacionalnih identiteta, koje svoje birače, članove i simpatizere pripemaju za „odsudne“ bojeve, za povratak teritorija, prekrajanje istih, za dominaciju, jeftine političke provokacije,malverzacije, korupciju… Bez osećaja za građane, izgradnju institucija,za evro-atlantske integracije, za miran život, prosperitet, saradnju, perspektive za mlade, i slično. Sve je dobro što nam pomaže da ostanemo podeljeni, zavađeni i zakrvljeni. U takvoj situaciji-sve, posebno smrt ratnog zločinca, može dobro doći – jednima da ga ističu kao heroja i branioca, drugima kao neman i strašilo. I svi ponešto prihodovali! Ali, tako je sistem devedesetih i napravljen – sve protiv građana, sve za narode! Pardon, nacionaliste, zaštitnike „naše“ nacije!

MONITOR: Marta Kos je odložila posjetu Srbiji zbog uloge vlasti u organizovanju Mladićeve  sahrane, ali je očekivana posjeta Ursule fon der Lajen zemljama ZB, pa i Srbiji, izazvala zabrinutost. Posebno jer bi pala u finišu predizborne kampanje. Fon der Lajen je tek posle Mladićeve sahrane, lično reagovala na događaj. Da li je vjerovatno da EK pooštri odnos prema vlasti u Beogradu?

RADOSAVLJEVIĆ: Politika EU prema Srbiji je dosta kontradiktorna, gde Evropski parlament, kao najdemokratskije njeno telo velikim delom podržava promene u Srbiji i demokratizaciju koju nagoveštavaju studentski i opštenarodni pokret. Euro-krate, stacionirane uglavnom u EK i Evropskom savetu, imaju pomirljiv i blagonaklon odnos prema „dragom Aleksandru“, čija je partija deo porodice evropski narodnjačkih partija! Košta, Kos i Fon der Lajen deluju kao ekipa spremna da po visoku cenu „spasava redova Rajana“.  Politika ovih institucija u sebi sadrži i koruptivne elemente, što je osnova delovanja srpskog režima u kontinuitetu. E, kada se crvena linija ipak pređe-slučaj Mladić – onda i Ursula, možda zabrinuta zbog događanja u matičnoj državi (AfD), pomisli da je vrag odneo šalu, pa počne da viče no, no! Ako se pojavi u Beogradu u špicu kampanje, onaj utisak o korumpiranosti, dobiće mnogo više na verodostojnosti, i dodatno udaljiti ideju evro-integracija od velikog broja građana u Srbiji.

MONITOR: Pred Srbijom su izbori i opet se pokazuje nemogućnost referendumske atmosfere. Kako ocjenjujete  predizbornu dinamiku?

RADOSAVLJEVIĆ: Uzurpator političkog života u Srbiji, raspisao je izbore posle skoro dve godine nakon studentske dijagnoze – „Nisi nadležan!“, te tako obavio jedinu stvar za koju jeste nadležan. Zašto sada i na koju podršku računa, to je misterija. Iako, već duže se Srbijom širi jedna fama da Vučić ne može pobediti, a da druga strana ne može da kapitalizuje svoju pobedu.

Studenti su uradili mnogo, oslobodili su građane straha, herojski se borili, a kada su im se pridružili i zborovi građana, stvorili su se uslovi da se postavi referendumsko pitanje na izborima – Za i Protiv Uzurpatora. Da ne bi bilo sve idilično, pojavile su se i određene partijske grupacije, uglavnom dosadašnjih kapitalnih političkih luzera, koji umesto da se pridruže referendumskoj aktivnosti, žele svoj udeo u parlamentarnom životu. Šta reći nego-oni objektivno, mnogi i subjektivno rade na očuvanju režima, na produžetku maltretiranja građana Srbije! Mislim da će ih birači žestoko kazniti, kao što su 2000. godine porazili samoživost i bezobrazluk izvesnog Vuka Draškovića. Samo, biti protiv istorije, znači biti ponavljač, i mnogo još gore. Neko spomenu i izdaju?

Što se tiče režima, tu velike tajne nema, krašće se, mnogo će se krasti, uz jednu napomenu: do sada mu je to polazilo od ruke jer je do sada kao protivnika imao neorganizovane, slabo finansirane, često i bez jasnog programa, političke skupine a ne partije, dok će sada protiv sebe imati veliku većinu građana Srbije. „Pobede dan se javlja…“

MONITOR: AfD je pobijedila na pokrajinskim izborima. Ultradesnica u Francuskoj ne slabi, a jača u UK. Šta je Evropi potrebno da se odbrani od ovih,  više nego tendendencija, ka suzbijanju njenih antifašističkih opredjeljenja?

RADOSAVLJEVIĆ: Evropa vapi za nekom vrstom politike Narodnoga fronta 21. veka! Znači, stvoriti saveze za odbranu demokratije, koji će stati na put ekstremnoj desnici. To bi značilo i menjati određene mantre koje su svima plasirane nakon pada Berlinskog zida, o blagodetima (neo)liberalizma. Samo, kada pogledate ko upravlja EK i Evropskim savetom, ko je predsednik Francuske, premijerka Italije, donedavni lider Mađarske, na primer: kako imati poverenja da oni prvom prilikom neće namignuti ekstremistima i pripustiti ih vlasti. Tako su i u Srbiji mnogi zazirali od suvišnog „levičarenja“ Demokratske stranke, pa prali, prali i oprali radikale, koji se probudiše kao naprednjaci, i tako već petnaestu godnu maltretiraju građane Srbije! Da podsetimo na proročanske reči Maksa Horkhajmera – „Ko ne želi da govori o kapitalizmu, trebalo da ćuti i o fašizmu!“ Kada je kapitalizmu dobro, onda se on ogleda kao „država balgostanja“(država socijalnog staranja), kada mu ide loše – eto neonacista, proterivanja stranaca, zaštite svojih identisteskih obrazaca: kuc, kuc, i eto fašizma, kao spasioca…

MONITOR: Kako  ocjenjujete mirovne inicijative Donalda Trampa u Moskvi i Kijevu?

RADOSAVLJEVIĆ: Donald Tramp je politiku sveo na svojevrsnu zabavu njega i njegove okoline. Nepromišljenost, neodmerenost i neodgovornost, glavne su osobine njegovog drugog mandata. Svođenje politike na njegove domišljatosti, burazerske dogovore i veliliku imrpovizaciju, ne ostavljaju nadu da se nešto radi organizovano i sa željom da se neki problem reši kvalitetno i dugoročno. Njegove mutne veze sa Putinom, ne pružaju neku veliku nadu da iskreno želi da nešto  reši. Opravdana je sumnja u celom ovom procesu da on samo želi da se domogne zbilja velikih ukrajinskih prirodnih bogatstava, što opet podseća na klasičnu američku političku začuđenost – „Kako to da se naša nafta nalazi ispod arapskih zemalja?” Politika Trampa je pogubna za svet u prvom koraku, a nakon toga i za SAD. Šta je jedino dobro kada pričamo o Trampu? Pa to da su SAD stvarno velika zemlja, pa će se relativno brzo, mada ne i bezbolno, oporaviti od Trampove vladavine, imajući u vidu karakter njihovog političkog sistema. Malim zemljama, liderima-imitatorima Trampove politike i nama koji u njima živimo, teško da išta može pomoći – posledice takvih politika traju dugo decenija i teško se uklanjaju!

 

Saučešće Mandića neće ugroziti podršku EU  Crnoj Gori , ali bilježiće se minusi

MONITOR: U Crnoj Gori je „slučaj“ Mladić, izazvao očekivane reakcije opozicije, posebno zbog javne izjave saučešća predsjednika Parlamenta, Andrije Mandića. Može li to ugroziti veliku podršku koju CG ima da postane sljedeća članica EU?

RADOSAVLJEVIĆ: Neće ugroziti podršku, ali beležiće se minusi! Takođe, to ponovo znači stavljanje klipova u točkove zahuktaloj kampanji ulaska Crne Gore u EU. Sa strane gledano, kad god se u Crnoj Gori nešto uradi dobro na polju modernizacije, približavanja EU i slični poduhvati, sve se vraća u pretpolitičko doba, ide se na produbljavanje etničkih podela, na dnevni red se postavljanju identitetska pitanja, otvaraju se apsolvirana pitanja, kreće se put regresa… Slučajno? Nikako, svesno i sa namerom, koja je uzrokovana mnogim stvarima, pa i ljubomorom. Sa strane, iz komšiluka? Čvrsto smo uvereni da je tako! A, to što su izvođaći radova građani Crne Gore, to je već meteorološko pitanje  – živiš u Crnoj Gori, a želiš da kiša pada u Beogradu… Zanimljivo.

Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije

MONITOR: Iz regiona, posebno BiH i Hrvatske, dolaze zahtjevi sa kažnjavanjem Srbije od strane Brisela. Šef diplomatije BiH – Elmedin Konaković, već je dvoje diplomata Srbije protjerao iz Sarajeva. Hoće li to biti samo „politički požar“ ili bi moglo doprinijeti da i Brisel, London, a možda i Vašington, preduzmu neke „kaznene“ mjere prema Srbiji i RS?

RADOSAVLJEVIĆ: Uz višegodišnje maltretiranje građana Srije, Vučić predugo pali vatru u regionu bivše Jugoslavije! Njegova retorika upućena susedima je uvredljiva, psovačka, omalovažavajuća, prepotentna i siledžijska. Više je nalik pijanom deranu koji se dobro naderao u seoskoj kafani, pa kada ga izbace, onda sledi „šorom sredom, svima mater redom“.   Naravno, a poslednje dve godine posebno, iz njega riče radikalski šakal, budući je vraćen na fabrička podešavanja, pribijen uza zid i vraća se onom što najbolje zna – prostačkom i primitivnom opštenju!

Samo ovo ne znači da će biti lako otpisan, jer-šta se tako bitno razlikuje u njegovom ponašanju i govoru, od npr. „vođe slobodnog i demokratskog sveta“, Trampa, od „progresivne“ šefice Evropske Komisije, i sličnih političkih pojava. Za sada treba pozdraviti prve i obećavajuće poteze u međunarodnim odnosima britanskog premijera Barnama, vođene principima, kao i španskog primijera Sančesa, koji dokazuje kako se može, i mora imati principejalan stav u međunrodnim odnosima, što liči na konačno odustajanje od politike „stabilokratije“

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DRAGOLJUB VUKOVIĆ, NOVINAR: Devedesete nijesu nikada ni otišle

Objavljeno prije

1 sedmica

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno

 

MONITOR: Nakon smrti ratnog zločinca Ratka Mladića, osuđenog za genocid  osim poplave njegovog veličanja na društvenim mrežama, više crnogorskih funkcionera odalo mu je počast javno. Kako to komentarišete?

VUKOVIĆ: Za pohvalu je spremnost ljudi da javno iskažu pijetet prema čovjeku osuđenom za najteže zločine, da afirmativno govore o njegovom liku i djelu. Oni se, dakle, ne foliraju i stavljaju nam do znanja s kim imamo posla, šta od njih možemo očekivati sada i ubuduće.

Mene više brinu oni koji nose fotografije ratnog zločinca u novčaniku, a javno se prave nevješti kada su njegovi zločini u pitanju ili ih, zarad oportunističkog prilagođavanja duhu vremena, javno osuđuju. Znam neke od takvih.

Nema mjesta čuđenju – aktuelnu crnogorsku vlast čine i ljudi koji su bili ogrnuti istim ideološkim šinjelom kao i general Mladić i taj šinjel nikada nijesu skinuli. Drugačiji društveni i politički kontekst ih nagoni da taj šinjel prikrivaju sve do momenta kada procijene da to nije politički unosno i da moraju svoje pristalice podsjetiti ko su oni zaista.

Treba ovim povodom ukazati i na to kako oni koji veličaju lik i djelo ratnog zločinca Mladića u politici naglašavaju svoju hrišćansku prirodu. Hrišćanstvo, za razliku od starozavjetne vjere, odbacuje osvetu kao način rješavanja konflikata među ljudima, a ratnik – zločinac koga svojataju i veličaju deklarisao se tokom činjenja zločina kao osvetnik, onaj koji će se jednom za svagda „osvetiti Turcima“. Osvetoljubivost otkriva varvarina, a ne hrišćanina. Oni koji varvare uzdižu do svetaca bogohule na hrišćanskog Boga i njegovog žrtvovanog Sina. Bilo bi onda pošteno da ih se odreknu!

MONITOR: A saučešće koje je predsjednik parlamenta Andrija Mandić uputio njegovoj porodici?

VUKOVIĆ: Ni tu nema mjesta za čuđenje – Andrija Mandić je lider srpske nacionalne stranke u Crnoj Gori, stranke čija je politička praroditeljka, Narodna stranka je, početkom devedesetih prošlog vijeka bila važan dio svesrpskog nacionalističkog vozdizanja i zavođenja naroda.

Ako hoće da ostane to što jeste sada, a očigledno je da hoće, i ako je prilično jasno da Srbi u Crnoj Gori kojima je Mandić politički vođa vide heroja u ratnom zločincu Ratku Mladiću, onda je sasvim logično to što je Mandića ožalostila Mladićeva smrt i što ima potrebu da javno dijeli bol zbog toga gubitka sa njegovom porodicom.

Ono što je za Mandića logična konsekvenca njegovog ideološkog i političkog opredjeljenja jeste, međutim, problem za Crnu Goru kao društvo i državu, jer on je predsjednik parlamenta i kao takav reprezent društva i države. Uvjeren sam da većina crnogorskih građana i građanki, svih nacija i vjera, ne dijeli Mandićeve nazore o generalu Mladiću i njegovoj ratnoj biografiji, ali to ne mijenja činjenicu da je Mandić prvi čovjek zakonodavne vlasti u državi, a time i javna slika te države.

MONITOR: Taj Mandićev čin proizveo je reakcije briselskih ali i hrvatskih funkcionera. Komentar?

VUKOVIĆ: Kad sam rekao da je Mandićevo očitovanje u slučaju smrti ratnog zločinca Mladića problem za Crnu Goru upravo sam imao na umu da će to imati negativan odjek na adresama koje su Crnoj Gori bitne u procesu priključivanja Evropskoj uniji. Koliku će to štetu učinjeni, ne znam, ali može poslužiti kao dobar povod za nečija uslovljavanja i izvlačenja ušiju. Tu ne pomaže ukazivanje na licemjernost istih tih adresa kada su zločini i zločinci u pitanju. Palestina je to jasno detektovala.

MONITOR: Kako komentarišete inicijativu opozicionog DPS da se smijeni Mandić, a kako sudbinu te inicijative?

VUKOVIĆ: Inicijativa je prirodna reakcija opozicionog DPS-a, ali ne vidim nikoga u parlamentarnoj većini ko je spreman da takvu inicijativu podrži. Takva podrška bi bila uvod u raspad parlamentarne većine, što trenutno nikome nije u interesu, pa ni parlamentarnoj opoziciji, jer bi to značilo skretanje sa kursa koji je Crnoj Gori zacrtala EU birokratija. Ne očekujem iznenađenja, dakle.

MONITOR: Crna Gora na korak od EU, a dio vlasti na podešavanjima iz devedesetih. Čudno?

VUKOVIĆ: Smijeh. Bojim se da se i Evropa podešava prema četrdesetim! Upravo to što nas EU hoće pošto-poto u svoje redove ostavlja prostor domaćim političkim akterima za igre u kojima se najbolje snalaze. Niko se ovdje nije suštinski promijenio. Vanjština se jeste prilagođavala očekivanjima spoljnih centara moći, ali do suštinskih promjena nije došlo ni kod jedne političke stranke i njihovih vođstava.

Devedesete nijesu nikada ni otišle iz Crne Gore. Ovo društvo je zarobljeno u tom limbu.

MONITOR: Crna Gora i suočavanje sa prošlošću?

VUKOVIĆ: Suočavanje s vlastitom prošlošću nije skidanje prljave i krvave košulje i oblačenje čiste već duboki kritički uvid u društvene i političke procese koji su oblikovali prošlost koja određuje našu sadašnjost i budućnost. Naravno da je takvih uvida bilo, ali su oni više zvučali kao pravdanja za učinjeno i kao takvi bili su nedjelotvorni u stvaranju nove samosvijesti, određivanju mjesta Crne Gore u novoj geopolitičkoj realnosti i stvaranju pretpostavki za njenu samodrživost kao države i političke zajednice.

Suočavanje s prošlošću podrazumijeva i određenu vrstu lustracije, ali je za tako što potrebno da društvo iznjedri generaciju nekorumpiranih, inspirativnih i javnom interesu posvećenih političkih vođa. Crnogorsko društvo, na žalost, ne pokazuje tu vrstu potentnosti.

MONITOR: Kako vidite izjavu premijera Spajića o hibridnom djelovanju koje treba da destabilizuje put Crne Gore u EU i reakcije na tu izjavu?

Odgovor: Ne znam kakve informacije ima premijer Spajić, ali je sasvim prirodno očekivati da će oni koji iz raznih razloga ne žele vidjeti Crnu Goru u EU djelovati i hibridno i nehibridno kako bi otežali ili osujetili uspješan završetak procesa pridruživanja. Ozbiljna vlast, dakle, ne bi trebala da se vajka i straši ljude, nego da zna kako će strateški i taktički da se hibridnom ili bilo kakvom drugom djelovanju suprotstavi.

Mene brine mogućnost da se, pod izgovorima borbe za crnogorsku EU budućnost, kritički osvrti na ponašanje vlasti i ukazivanje na alternativne mogućnosti ne počnu tumačiti kao neprijateljsko djelovanje – hibridno ili nehibridno.

MONITOR: Ugrožavaju li taj put Crne Gore spolja ili iznutra?

VUKOVIĆ: Ako je iskreno dominantno opredjeljenje politike klase za pristupanje Crne Gore Evropskoj uniji, onda taj put ne može biti ugrožen iznutra. Nema vidljivih znakova koji bi upućivali da se u tu iskrenost sumnja, ili ih makar ja ne vidim. Vidljivo je, međutim, da režim u Beogradu ne gleda blagonaklono na ovo crnogorsko prednjačenje na putu u EU. No, ne čini mi se da srbijanska vlast može učiniti nešto što bi istinski predstavljalo ugrožavanje crnogorskog opredjeljenja za članstvo u EU.

Mi u ovom trenutku ne možemo, međutim, znati kakva će biti dijalektika političkih procesa u  EU, te šta će se sve dešavati na svjetskoj geopolitičkoj mapi, pa i ne možemo s pouzdanošću govoriti o tome kako će završiti ovo crnogorsko putovanje u EU.

MONITOR: Hercegnovski filmski festival i cenzura govora srpskog glumca koji je trebalo da ga otvori obilježili su prethodnu sedmicu. Šta vam taj slučaj govori?

VUKOVIĆ: Govori o tome da se crnogorska vlast ponašala u evropskom duhu. Ne šalim se. EU cenzuriše ono  što se tiče Palestinaca, ne želeći da se zamjeri Izraelu, SAD i cionistima diljem svijeta, Crna Gora cenzuriše beogradskog glumca da se ne bi zamjerila svedržitelju Vučiću i njegovoj političkoj familiji.

U čemu je razlika? Dakle, zreli smo za EU!

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DŽEVDET PEPIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Razumjeti drugog

Objavljeno prije

1 sedmica

na

5 Septembra, 2026

Objavio:

Nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Ono što pogotovo nije dobro je označavanje  koji je jezik značajniji za  obrazovnu ustanovu

 

 

MONITOR: Uvertira za početak školske godine bila je priča oko izbora direktorice škole u Ulcinju i javno  prepucavanje između ministara u Vladi. Komentar na slučaj u Ulcinju?

PEPIĆ:   Prije svega, rekao bih da bi u školama gdje se nastava izvodi dvojezično, bilo dobro i poželjno  da kandidat za direktora zna oba jezika.To bi bio preduslov ili uslov. No, to ne bi smjela da bude i jedina i osnovna dominanta.
Način na koji je reagovao ministar Đeljošaj u najmanju ruku nije bio u redu. Bio je ispod svakog nivoa. Takvo obrušavanje na ministarku Anđelu Jakšić Stojanović, nije bilo ni ljudski ni džentlmenski .

No možda nam i ovaj sukob ” govori” o tome kako to izgleda kada se sudare kabadahijska Crna Gora ( čitaj Đeljošaj ) i ona koja se zalaže da Crna Gora postane normalna (čitaj Jakšić Stojanović). Moram reći da ovo što je uradio gospodin Đeljošaj u vezi sa izborom direktora, za svakog ko malo prati njegovo djelovanje, nije ništa novo. To  nije „incident ” već pojava. Svakoga ko mu po njegovom poimanju „stane“ na put ili  kome hoće da prikaže da mu „ugrožava“ njegovu nacionalnost gdin Đeljošaj zna žestoko da napadne. Zar nije prije nešto više od mjesec dana za Ulcinj rekao da je albanski grad?  Koliko je napada i vrijeđanja bilo prema policajcima, novinarima , sudijama, predsjedniku….pa i moja malenkost se znala naći na njegovim udarima.

Ovo i ovakvo ponašanje Đeljošaja, iako nije baš lijepo, ipak ne donosi preveliku štetu Crnoj Gori, za razliku od  kraja odakle smo gdin Đeljošaj i ja. On u Tuzima  ima puno veći uticaj i može donositi mnoge loše i nepoželjne odluke. Mijenjanje grba FK  Dečić  , mijenjanje imena stadiona , davanje naziva vrtića, javnoj predškolskoj ustanovi po vjerskoj osobi…I gdje pokušava, a bogami mu to i uspjeva,  da sve i svja mora biti prikazano kao ” čisto” albansko.  To i takvo ponašanje  dovodi do animoziteta , do nepotrebnog zatvaranja u nacionalne i vjerske torove.
Svaku kritiku na svoj račun gospodin Đeljošaj proglašava za ” albanofobiju “. Ja nemam ništa  protiv njegovog političkog angažmana. Želim mu svu ličnu i porodičnu sreću. Ali način na koji on donosi odluke morao bi biti primjeren, vaspitan. I ne bi trebao nastojati da se svemu pridaje nacionalni pa i vjerski karakter.

MONITOR: Dugo ste predavali u Tuzima, gdje se kao i u Ulcinju obavlja dvojezična nastava. Koje su specifičnosti takve nastave?

PEPIĆ: Sve u životu  ima i svojih i dobrih i loših strana. To bi se moglo reći i o radu u dvojezičnim školama. Ja sam preko 27 godina radio u dvojezičnoj osnovnoj školi  Mahmut Lekić u Tuzima . Bio sam zbog toga i srećan i ponosan. Za ljude mojeg kova to je bogatstvo i mogućnost učenja oba jezika. Ali  nije toliki problem u nerazumijevanju jezika , koliko u nerazumijevanju ljudi. Pogotovu nije dobro ” davanje  važnosti ” koji je jezik značajniji za tu obrazovnu ustanovu . Jezik, tačno je,  može da stvori nesporazume , ali i preveliko insistiranje po svaku cijenu na nekoj posebnosti može da stvori probleme i neprijatnosti. Naročito ono  ako neko kaže „hvala bogu što sam to i ništa drugo“ umjesto da se shvati i prihvati ono „to sam što sam..“ I da mi to nije prioritet i „profesija“.

Dakle, nije teško raditi u ovim školama (ja mislim da je to i posebna privilegija) ako nema onoga „mi pa mi“. I nije problem ako se hoće i želi na pravi način izvoditi nastava bez obzira na jezik. Problem nastaje kada neki političari  pokušavaju da  izaberu rukovodioce ovih ustanova i  da učine sve da ta škola bude „njihova“, naročito u nacionalnom smislu. To dovodi do problema u stilu „njihovo i naše radno osoblje i učenici“! Nažalost, bilo je  takvih situacija, naročito u poslednje tri-četiri godine. Baš nepotrebno. Ponavljam, nije problem u jeziku kojim se nastava izvodi , već u tome, da se zbog toga neka škola prikaže više kao nečija.

MONITOR: Kako tumačite to da i u obrazovanju političari tako lako priču spuste na nacionalni nivo? Da li se tu što mijenjalo i da li su te tenzije manje nego ranije?

PEPIĆ: Nažalost obrazovanje, kao i druge oblasti u CG, koristile su se  i koriste  za veličanje  nacionalne pripadnosti… To i takvo djelovanje naročito je opasno u vaspitno-obrazovnim ustanovama. Političari, ako nametnu svog kandidata za rukovodioca škole ili u nastavnom kadru, preko njih hoće i žele da urade sve na jačanju nacionalne pripadnosti, da „zaštite“ samo i isključivo svoje etničke grupe. A oni koji dođu po njihovim preporukama  ih slušaju. Tako  smo u mnogim školama u Crnoj Gori imali primjere nacionalne i vjerske egzemplarnosti i ostrašćenosti. To je pogubno za mlade naraštaje.

Toga je bilo, a i biće. Ali, moram da primjetim, da su građani na pojave ostrašćenosti „oguglali“, sve manje to na njih djeluje.  Čak su i puno snažnije osude takvih pojava. To  je dobro ako želimo i hoćemo što prije da postanemo  normalno  građansko društvo.
No to ne znači da će oni koji se „ubiše“ u borbi isključivo za nacionalna prava svojih , prije svega mislim na političare, od te „borbe“ odustati.

MONITOR: Kako gledate na reforme u obrazovanju, ima li napretka i šta neophodno uraditi?

PEPIĆ: Uvijek sam govorio dok sam radio u obrazovnom sistemu CG , a naročito u posljednjih petnaestak godina da je daleko najveći problem što se  radilo na tome  da se naši učenici pretvore u neku vrstu robota. Da postanu bića koja ne moraju da razmišljaju. Da nam testovi, ankete , budu glavno mjerilo ocjene. Da steknu „suvo“ znanje bez logiciranja, povezanosti, bez objašnjenja. Veliki problem je bio to što se od nadležnih u prosvjeti nametalo zadovoljenje forme a ne suštine. Tako je nastavnik sve više i više bio „goli“ administrativni radnik nego predavač. Prosto, išlo se sve više ka  tome da učenici i nastavnici moraju zadovoljiti  papirološku formu, a sve manje se vodilo računa o onome suštinskom, važnijem, da stvorimo osobe koje misle svojom glavom. A što bi trebalo uraditi?  Prije i iznad svega da nastavnici budu ono  što treba da budu. Predavači, koji će učenike podsticati da misle svojom glavom, sa njima razgovarati, „provocirati“ ih  da i sa njima ukrste argumente i pokažu neslaganja. I obavezno smanjivanje administrativnih poslova  za nastavnike. Ima  nagovještaja da je  u sektoru obrazovanje ipak krenulo na bolje.  Iako važim za žestokog kritičara nadležnih , moram reći i to da se od kada je na čelu resora prosvjete Anđela Jakšić Stojanović, osjetio pomak. Posebno me raduje što kod ove ministarke vidim volju da uradi što više na depolitizaciji vaspitno-obrazovnih ustanova. Svjestan sam i toga  da nekim našim političarima Anđela Jakšić Stojanović zbog toga  smeta. U suštini, ako hoćemo bolje obrazovanje, onda forsirajmo više ono ljudsko od golog tehničkog !

MONITOR:  Ima li napretka što se tiče politike i odgovornosti?

PEPIĆ: Ne. I teško će ga uskoro biti. A zašto? Pa zato što smo mi tipično partitokratsko društvo, gdje političari odgovaraju samo svojim partijskim šefovima  a ne građanima. Tako će biti sve dok ne budemo imali otvorene izborne liste , gdje će građani birati svoje predstavnike, a ne partijski šefovi. Sva priča o odgovornosti i o pravednom izbornom zakonodavstvu samo je demokratska „šminka“. Tako će i biti , dok nam se nudi da biramo listu , a ne ličnost.

MONITOR: Koliko će i da li će očekivani ulazak u EU pomoći da se kao društvo upristojimo, prije svega politička elita?PEPIĆ: Dobro je da ubrzo budemo dio EU. Ali moramo da shvatimo – to nas neće preobraziti preko noći. Pa tako i kako vi kažete „da se upristojimo“. Jer, kakva ti je kuća najviše zavisi od ukućana. A ni EU nije više ono što je bila. Valja  naglasiti, EU nije samo pravo, već i obaveza. Mislim da bi već trebalo da se počne sa pripremama za upoznavanje građana što nas u stvari čeka u EU. Da shvatimo i prihvatimo to da kada uđemo u EU neće odmah poteći med i mlijeko. A bogami i da nas samo po sebi to neće upristojiti !

MONITOR:  Još jedna tragedija obilježila je ovu sedmicu.

PEPIĆ: Strašna, baš strašna tragedija u Danilovgradu. Ubistvo tri čovjeka …pa da je i rat mnogo je. Pitanje je kako se mogu spriječiti ovakvi događaji. Što mi, kao društvo, možemo učiniti da se preduprijede i  spriječe. Zato nam je bitan jak bezbjednosni sektor, koji će ulivati povjerenje građanima. I zato kažem da nam bezjednost trebaju voditi bezbjednjaci, a ne političari!  Daj Bože da se Cetinje, Danilovgrad…nikada više i nikome ne ponove!

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo