Povežite se sa nama

INTERVJU

DUŠANKA BELADA, REDITELJKA: Potraga za smislom

Objavljeno prije

na

Đokonda je glasnik umjetnosti i svih slojeva kroz koje umjetnost prolazi – priroda, ideja, misao, potez genija, odnos prema vremenu, odnos prema ljudima, odnos prema medijima i konzumerizmu

 

Predstava Đokonda, po drami Žena koja se igra Viktora Lodata, u režiji i adaptaciji Dušanke Belade, nedavno je premijerno izvedena u Crnogorskom narodnom pozorištu. U predstavi igraju: Zoran Vujović, Slavko Kalezić i Branka Otašević; Slobodan Marunović i Nebojša Šofranac – glasovi iz off-a, kao i djeca Hana Jovićević i Pavle Bogićević. Scenografkinja je Ivanka Vana Prelević, kostimografkinja Gordana Bulatović, a kompozitorka Marija Mitrović. Žena koja se igra je, kako je najavljeno,  opisuje događaj iz 1911. godine, kada je italijanski slikar sa prebivalištem u Francuskoj ukrao ,,Mona Lizu“ iz Luvra, a zatim živio sa slikom dvije i po godine u pariskom potkrovlju. Kroz seriju monologa, predstava zamišlja život Vinćenca Peruđe, kradljivca Đokonde,  od  godina provedenih u potkrovlju do njegovog kasnijeg života u Italiji.

Rediteljka Dušanka Belada  diplomirala je na Akademiji umetnosti, odsjek Multimedijalna režija, u klasi profesora Aleksandra Davića, sa kratkim filmom ,,Zalazak”. Naredne godine završava master studije u istoj klasi sa predstavom ,,Majka Hrabrost  i Ja”, rađene po motivima Brehtovog djela. Pored režije, bavi se komponovanjem i snimanjem muzičkih spotova. Autorka je cjelovečernjeg mjuzikla ,,KultuRevolucija: Kosa” premijerno izvedenog u Narodnom pozorištu u Tuzli 2019. godine.

MONITOR: Drama ,,Žena koja se igra” zasnovana je na neobičnom događaju iz 1911. godine. Šta Vas je privuklo ovom dramskom tekstu i zašto ste baš njega izabrali za svoj prvi profesionalni rad u nacionalnom teatru?

BELADA: Na prvom mjestu, privukla me je sama tema djela, specifičan i meni blizak karakter i proces Vinćenca Peruđe, neobična forma, a istovremeno i univerzalost poruka koje su sumirane u jednom jednostavnom sižeu. Autor je nama manje poznat, ali darovit pisac Viktor Lodato, a ovaj tekst do sad nije prevođen na našem jeziku. Pri toj činjenici, naročito sam zahvalna umjetničkom direktoru Željku Sošiću na slobodi u izboru i podršci koju mi je pružao tokom rada. Velika je čast je što sam se predstavom u nacionalnom teatru, prvi put u ovom svijetlu predstavila crnogorskoj javnosti.

MONITOR: Predstava ,,Đokonda” otvara mnoga pitanja u vezi sa umjetnošću i njene povezanosti sa čovjekom. Svojevrsna je posveta ji ,,običnim” ljudima koji pronalaze smisao života u malim stvarima.

BELADA: I dalje pokušavam da spoznam koji su to kriterijumi koji nekog čine ,,običnim”, ,,velikim” ili ,,malim” čovjekom. Smatram da svako nosi svoju specifičnost, a ako govorimo o veličini kao vrlini, smatram da su upravo oni najveći u stanju da prepoznaju smisao koji leži u malim i jednostavnim stvarima i emocijama.

Upravo zato, ova predstava je posvećena ljudima koji misle iskreno, govore tiho i osjećaju intenzivno.

MONITOR: Šta za Vas predstavlja ,,Đokonda” Šta nam ona saopštava?

BELADA: Đokonda – etimološki protumačena kao ,,žena koja se igra”, remek je djelo visoke renesanse koje se već 500 godina poigrava sa emocijama ljudi i navodi na unutrašnja preispitivanja – pa makar to bilo i pitanje ,,što je to što je čini toliko posebnom?” Za mene je ona primjer, glasnik umjetnosti i svih slojeva kroz koje umjetnost prolazi – priroda, ideja, misao, potez genija, odnos prema vremenu, odnos prema ljudima, odnos prema medijima i konzumerizmu. Ona je primjer davanja slobode da svako u njoj prepozna i pronađe dio sebe. Kao takva – ,,uvijek je nam je potrebna”.

MONITOR: Kovid 19 je izrežirao pomjeranje mnogih premijera, što nije bilo slučaj i sa ,,Đokondom”.  Kakav je bio proces rada u ovakvim uslovima?

BELADA: Želim da vjerujem da se onog trenutka kad se oslobodi energija zajedništva i desi radost pozorišne igre, istovremeno formira i pojas sigurnosti koji štiti od negativnih uticaja. Naravno, maksimalno vodeći računa i poštujući propisane mjere, uz veliku potrebu za scenskom kreacijom, probe su funkcionisale besprekorno. Zahvalna sam glumcima na dragocjenim trenucima rada, istraživanja, međusobnog davanja i slobodi, koja je preduslov za stvaralaštvo.

Takođe, neizmjerno sam srećna što sam imala priliku da sarađujem sa scenografkinjom Ivankom Vanom Prelević, kompozitorkom i pijanistkinjom Marijom Mitrović i kostimografkinjom Gordanom Bulatović koje su, svaka iz svog polja, darivale radost probama.

MONITOR: Dva od tri glumca na sceni tumače po tri dramska lika, karaktera na sceni. Svi su svojevrsni dramski antipodi, a vezuje ih osjećanje samoće i neostvarenosti. Zašto ste se odlučili za ovakvu podjelu?

BELADA: Samoća jeste važan motiv ovog djela, ali umjesto neostvarenosti, ipak je potraga za smislom ono što vezuje sve likove u ovom djelu, na čelu sa Vinćencom Peruđom kojeg je Zoran Vujović kreirao na sebi svojstven način. Analitično, posvećeno i srcem. Ostalih šest likova, tri muška i tri ženska, se pojavljuju po jednom, a unutar tog jednog trenutka – kroz različite odnose prema Mona Lizi, utkan je cijeli jedan život i karakter, u potpunosti različit od prethodnog. Ne iz želje za malom podjelom, već zbog uviđanja da ovakva forma može biti svojevrsan izazov – glumački zadatak u kom jedan glumac prolazi kroz tri transformacije u kratkom vremenskom roku, odlučila sam da ove likove povjerim Slavku Kaleziću i Branki Otašević. Zahvalna sam im na povjerenju, ljubavi i profesionalnosti koju su pokazali svojim pristupom radu.

MONITOR: Bila ste asistentkinja režije poznatom reditelju Aleksandru Morfovu u predstavi ,,Posejta” CNP-a. Sad ste režirali za nacionalno pozorište. Imate li u vidu neke nove režije, komade… Koliko Vas privlači i rad u nekim vaninstitucionalnim scenama, gdje dominira garažni, alternativni pristup?

BELADA: U periodu sam kada osjećam izuzetno snažnu potrebu za istraživanjem, s obzirom da imam interesovanje prema različitim oblicima scenskih umjetnosti. Privlači me polje fizičkog teatara, multimedijalnog performansa, tako da vjerujem da će se i u tom smjeru kretati neki od mojih narednih projekata. Ipak, kad je u pitanju režija, klasično pozorište je osnovno polazište. Srećna sam što sam imala priliku da učim kroz iskustvo rada sa proslavljenim rediteljima, kao što su Aleksandar Morfov i Andrea Tocchio, a potom i kroz ovaj proces. Nastavljam da učim i radujem se.

Miroslav MINIĆ
FOTO: Vesela RADOVIĆ MIŠKOVIĆ

Komentari

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DARKO DRLJEVIĆ, KARIKATURISTA: Karikatura ne može promijeniti svijet ali može svijest

Objavljeno prije

na

Objavio:

Karikatura je jednostavno glas razuma i duha, moćna onoliko koliko ima svijesti i kulture u društvu. Moćna koliko ima duha u narodu. Koliko ima prostora za nju u štampi i medijima. Ako toga nema, ona gubi svaki smisao

 

 

MONITOR: Od kada smo prvi put razgovarali, gotovo uvijek Vas pitam koliko nagrada ste do sada osvojili? Poslednjih mjeseci pristigla su neka nova priznanja. Važno je i reći da se radi o internacionalnim nagradama.

DRLJEVIĆ: Da, nagrade pristižu, povećava im se broj. U pravu ste, radi se o internacionalnim nagradama, njih i brojim. Domaćih ili nacionalnih gotovo da i nema, jer nema ni nacionalnih takmičenja. Ali imam jedno veliko priznanje, nije na spisku nagrada za karikaturu. Njega  sam dobio, a ne osvojio. A to je nagrada ili plaketa grada Kolašina za moj sveukupan doprinos kulturi mog rodnog grada, kojom se ponosim.

MONITOR: Za oko mi je zapala vaša novija karikatura „Pregovori“. Osim vrhunske ideje i izvedbe, vjerovatno i zbog aktuelnosti teme. Uvijek neki pregovori, i kod nas i u svijetu. Možete li je opisati i reći kako teče proces nastanka jednog ovakvog bisera?

DRLJEVIĆ: Radi se o karikaturi koja je upravo selektovana za nagradu u Brazilu. Pa eto, konstatujući da se puno pregovara, a  malo dogovara, napravio sam ilustraciju kako to ustvari izgleda. Naime, pošto su se ljudi toliko udaljili i otuđili, jedni druge niti čuju niti  razumiju. To mi liči na pijetla i sovu koji se uopšte ne mogu susresti, jer dok jedan spava  drugi je budan, i obratno.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ALEKSANDAR TRIFUNOVIĆ, GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK BANJALUČKOG PORTALA BUKA: Nemoguća je misija ideju Velike Srbije sprovjesti u djelo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris Deklaracije usvojene  na Svesrpskom saboru u Beogradu – tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima.  Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima

 

 

MONITOR: Na nedavno održanim prvom Svesrpskom saboru u Beogradu, usvojena a je i Deklaracija o zajedničkoj budućnosti srpskog naroda. Nenad Stevandić, predsjednik Skupštine RS, tvrdi da se ne radi o projektu Velike Srbije. Kakvo je Vaše mišljenje?

TRIFUNOVIĆ: Na sreću srpskog naroda koji živi van Srbije, trenutno ne postoji neka vrsta političkog pokreta niti neka vrsta političke mogućnosti da se na projektu Velike Srbije radi na bilo koji način. Ta ideja je najviše štete upravo donijela srpskom narodu. Revitalizacija te ideje-pa makar i verbalna, donijela bi veliku štetu i mislim da akteri političke scene za tako šta ne mare. Ali, najveći je problem što političari koji trenutno vladaju na prostorima na kojima žive Srbi, bagatelišu ideju jedinstva- pa na svaki pomen kulturnog ili sličnog ekonomskog  povezivanja Srba, iz regije dobijamo bojazan i strahove da se tu ipak ne radi o nekom pokušaju objedinjavanja teritorija. Kako ne vjerujem u iskrenost naših političara ma šta da pričaju-sa trenutnim političkim i ekonomskim snagama, Veliku Srbiju sprovesti u djelo  to je nemoguća misija. I ako bi neko sa tim i krenuo, to bi se obilo Srbima o glavu, prije svih.

MONITOR: Stevandić je, u intervjuu RTS, rekao da će ona biti početkom jula ratifikovana u parlamentu RS, a da je njen značaj i u tome što tekst Deklaracije pokazuje i adekvatno razumijevanje novih globalnih geopolitičkih odnosa. Kakav  „pogled na svijet“ nudi ovaj srpsko-srpski dokument?

TRIFUNOVIĆ: Parlament RS  će da ratifikuje sve što Dodik zamišlja. Vi nemate društveni dijalog na bilo koju temu. Na temu ovako ozbiljnu-ako su tu temu o srpskom jedinstvu tako shvatili kao što su to tvrdili na Svesrpskom saboru, nije bilo nikakve debate u društvu. Čak nije bilo ni unutar političke scene jer je opozicija bila isključena iz svega toga da bi i oni rekli neko svoje mišljenje. Mada je ovdašnja opozicija isto toliko „zaljubljena“ u Vučića koliko je to  u Vučića politički zaljubljen i Dodik. Naravno, možemo pričati koliko je u tome iskrenosti. Ali, jednostavno, u ovom trenutku u politici RS, odgovara da oni prikažu da imaju slogu sa Vučićem. Što se tiče pogleda na svijet-to je, po meni, najvažniji obris ove Deklaracije, tu je rečeno vrlo jasno: Nas svijet ne zanima. Srbi šalju poruku svijetu: Jedino smo mi ispravni-svijet nije, pa ćemo mi funkcionisati po našim pravilima. To je, samo potvrda toga kako se politički Srbi ponašaju. To ide na štetu, prije svega-Srbima u RS i Srbiji. Ne postoji nikakav pogled na svijet –mi „žmirimo“ prema svijetu gledajući šta se tamo dešava i kako se svijet brzo mijenja. I poručujemo: Mi ćemo po našem. To je nemoguća misija.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 14. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo