Dubrovnik nije, kako su to priželjkivali Novak Kilibarda i njegovi narodnjaci, postao Dubrovnik Republika Srpska. Ni Milo Đukanović sa svojim DPS-om nije ostvario plan da će ,,granice sa Hrvatskom povući pravednije i logičnije, nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je, izgleda, jedini cilj bio da nad Crnom Gorom, u dijelu Boke, bude hrvatsko starateljstvo”.

A te ratne 1991. klikovao je Đukanović, tada premijer Crne Gore, i ovako: ,,Pohod na Dubrovnik je svrsishodan i svako suprotno stanovište je izdajničko”.

Nisu ovo ekskluzivne vijesti. Monitor još od 1991. piše, uz ,,suprotno izdajničko stanovište” da je napad na Hrvatsku „najveća sramota Crne Gore u njenoj novijoj istoriji”. Namjerno to ponavljamo i povodom 26. godišnjice agresije na Dubrovnik, jer Đukanovićeva vlast svako sjećanje na te događaje nastoji da prebriše zaboravom. Ali, na stranicama hronike o tome zauvijek će ostati zapisano i ovo.

Šestog decembra 1991. godine vojnici Jugoslovenske narodne armije i crnogorski i srpski rezervisti izvršili su najžešći napad na grad pod Srđem. Tog dana od granatiranja je poginulo 19 ljudi, a 60 ranjeno. Spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra sa 20.000 knjiga i znatno razoreno staro jezgro grada pod zaštitom UNESCO-a.

Opsada Dubrovnika počela je 1. oktobra 1991. i trajala je devet mjeseci. U tom periodu, prema optužnici Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, ubijeno je 116 civila, a više stotina ranjeno; poginulo je 430 hrvatskih branitelja, 443 osobe zatvorene su u logorima Morinj i Bileća, prognano je 33.000 osoba i uništen 2.071 stambeni objekat. Tokom ratnih operacija na na dubrovačkom području poginulo je i oko dvjesta rezervista iz Crne Gore.

Haški tribunal je utvrdio da su tokom ,,rata za mir”, kako je agresiju na Dubrovnik nazvao bivši visoki funcioner DPS-a Svetozar Marović, snage JNA i rezervisti uništavali, pljačkali i palili civilne objekte. Ukupna ratna šteta procijenjena je na oko milijardu i po eura.

,,Ne, ja to nijesam znao kao što to nije mogao znati niko iz tadašnjeg crnogorskog rukovodstva”, pravdaće se kasnije Đukanović. Bivši predsjednik Crne Gore Momir Bulatović tvrdiće da je pohod na Dubrovnik bio jedini način da se zaustavi prelivanje ratnih sukoba u Crnu Goru.

Filip Vujanović je prije desetak godina poželio da zatvori te stranice crnogorske istorije i opravda ulogu Đukanovića i Marovića u dubrovačkoj avanturi. Ovako: ,,Marović i Đukanović nijesu nosili vojnu uniformu, nijesu se ogriješili o pravila i običaje ratovanja, nijesu u bilo kojem smislu uticali na ono što je bila zbilja Dubrovačkog ratišta i stranice crnogorske istorije koju svi zajedno želimo da zatvorimo”.

Tačno je da nisu nosili uniforme, ali nije je nosio ni Slobodan Milošević. Ali, nije tačno da baš svi želimo da se te stranice zatvore.

Ovakvim i sličnim falsifikovanjem činjenica i računajući na kolektivnu amneziju, crnogorska vlast više od četvrt stoljeća pokušava da laž pretvori u istinu, od dželata stvori mirotvorce, a od žrtava zločince. Ili, kako je rečeno na skupu Rat za mir – 20 godina kasnije, održanom u Podgorici prije šest godina, ,,od devedesetih do danas imamo neku vrstu produženog zločina i kontralustracije”.

Za granatiranje Dubrovnika Haški tribunal osudio je trojicu pripadnika JNA – generala Pavla Strugara, admirala Miodraga Jokića i kapetana Vladimira Kovačevića. Državno odvjetništvo Republike Hrvatske objavilo je da je 2009. godine optužilo osmoricu visokih oficira bivše JNA za ratni zločin protiv civilnog stanovništva i uništavanje kulturno- istorijskih spomenika i da je protiv njih predloženo određivanje pritvora i raspisivanje potjernice. Od tada u javnosti nije bilo novih podataka o tome. Specijalno državno tužilaštvo Crne Gore saopštilo je da su njegovi predstavnici u novembru 2016. boravili u Haškom tribunalu ,,gdje su vršili pretragu baze podataka Haškog tribunala”, radi prikupljanja dokaza ,,koji bi ukazivali da su crnogorski državljani izvršili krivična djela ratnih zločina za vrijeme oružanih sukoba na prostoru bivše Jugoslavije, pa između ostalog i na Dubrovačkom području”. Do sada nije objavljeno da je pokrenuta ijedna krivična istraga zbog zločina počinjenih prilikom opsade Dubrovnika.

Hronika o dubrovačkoj operaciji ima podosta nepoznanica o tadašnjim događajima i akterima. Javnost je tek prije šest godina saznala da je u njoj učestvovao i Milivoje Katnić, kao tadašnji poručnik KOS-a. O tome je svjedočio Metodije Prkačin, bivši zatvorenik logora Morinj, na pomenutom skupu u Podgorici. On je tada tvrdio da je Katnić naređivao da se pale i uništavaju napuštene kuće u dubrovačkoj regiji. Katnić je na to ovako reagovao: ,,Radite nemoralno i lažete. Lažete da smo se sreli na ratištu. Svi koji me poznaju, znaju da ja poštujem sveto crnogorsko pravilo – ‘Puška ti – Puška mi’, a ko nema pušku, od mene mu ne prijeti opasnost”. Katnić je tada bio sudija Apelacionog suda Crne Gore.

U Crnoj Gori se uglavnom ćuti o pohodu na Dubrovnik. Tako je bilo i ovog 6. decembra izuzev podsjećanja u nekoliko medija. Oglasila se i grupa opozicionih političara, aktivista iz nevladinog sektora i novinara. Poručili su da njihovo oglašavanje ,,u funkciji reafirmisanja suočavanja s prošlošću”. U saopštenju navode da se samo tako ,,uz činjenice i prepoznavanje odgovornosti tadašnje političke elite, utkati istinu o nepravdama i zločinima počinjenim u naše ime u našu kolektivnu svijest”, moguće do kraja spoznati i prevladati ,,crnogorsku destrukciju i traume koje su u tom vremenu najizraženije bile kroz ratni pohod na Dubrovnik, deportaciju izbjeglica iz BiH i progone neistomišljenika na njihovom unutrašnjem, političkom i etničkom ‘ratištu’, gdje dominira slučaj Bukovica”.

Nakon svega logično se zapitati jesu li Đukanović, Vujanović i ostali iz vrhova vlasti ikad čuli za ove zločine i hoće li ovo podsjećanje na njih etiketirati kao izdajničko?

Stradali zbog protivljenja ratu

Navršilo se i dvadeset šest godina od smrti dvojice crnogorskih oficira: Vladimira Barovića i Krsta Đurovića.

Admiral Vladimir Barović bio je prvo komandant garnizona u Puli, pa komandant Vojnopomorskog sektora Boka. Ubio se 29. septembra 1991. na Visu, na dan kada je preuzeo dužnost načelnika štaba Vojnopomorske oblasti.

Kao razlog samoubistva Barović je u oproštajnom pismu naveo da je agresija JNA na Hrvatsku suprotna crnogorskoj časti, pa time izražava neslaganje s vrhovnom komandom JNA. Kao učesnik pregovora o povlačenju JNA iz Pule admiral Barović je izjavio: „Ovdje neće biti razaranja dok sam ja komandant, a ako, ipak, budem prisiljen narediti razaranja Pule i Istre, mene tada više neće biti”.

Komandant garnizona JNA u Kumboru Krsto Đurović poginuo je u Popovićima, u Konavlima. Nalazio se u vojnom helikopteru, u kome su ostala dvojica putnika preživjela gotovo bez povreda.

Pogibija Đurovića i dan danas jedan je od najzagonetnijih događaja koji su se desili tokom agresije na Dubrovnik.

Zvanična verzija tadašneg Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu glasila je da je helikopter u kojem se nalazio Đurović oborila neprijateljska hrvatska strana.

Po verziji hrvatske strane, Đurović nije stradao u helikopteru već je navodno ranije ubijen. Isto je utvrdio i dubrovački ratni gradonačelnik Petar Poljanić, kasnije prvi hrvatski konzul u Crnoj Gori. Pozivajući se na podatke obavještajnih službi Hrvatske, u sudnici Haškog suda, tokom suđenja Slobodanu Miloševiću, kategorično je negirao da su Krsta Đurovića ubili hrvatski gardisti.

Poljanić je kazao da mu je Đurović, kada su se sreli u Herceg Novom, rekao: ,,Poljaniću, ništa ne brinite, dok sam ja ovdje, sasvim sigurno nijedna granata na Dubrovnik neće pasti. Dok sam ja tu možete biti potpuno mirni”.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari