Porodice žrtava zločina u Štrpcima i ovog 27. februara obilježili su godišnjicu stradanja njihovih najbližih, i dalje čekajući da se pronađu tijela većine pobijenih i da se osude zločinci
Kada se u Crnoj Gori pomenu Štrpci, svi znaju da se tamo dogodio zločin u toku rata u Bosni i Hercegovini. Znaju i da je iz voza na pruzi Beograd – Bar 27. februara 1993. godine oteto 20 putnika, koji su kasnije krvnički ubijeni i da većini tijela još nijesu nađena. Čuli su vjerovatno i da je to učiniila zloglasna jedinica Vojske Republike Srpske „Osvetnici“, kojom je komandovao ratni zločinac Milan Lukić, osuđen na doživotni zatvor za druge ratne zločine u okolini Višegrada, ali ne i za onaj u Štrpcima. Nakon gotovo trideset godina otmica u Štrpcima se pominje kao zločin iz prošlosti, a na isti način ga kroz formalna, godinama gotovo identična saopštenja, pominju državni zvaničnici i političke partije.
Među stradalima su: Esad Kapetanović (19), Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifat Husović (26), Halil Zupčević (49), Senad Đečević (16), Jusuf Rastoder (45), Ismet Babačić (30), Tomo Buzov (53), Adem Alomerović (58), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (54), Fevzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (24) i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore, najviše iz Bijelog Polja.
Zločin u Štrpcima, međutim, nije nešto što se dogodilo nekada davno i danas ga se treba sjećati kao opomene na zle ideologije. To je zločin koji traje. Zločin prema porodicama žrtava koje trideset godina čekaju na sudsku pravdu i pravičan tretman države. Većina ne zna za grob svog bližnjeg, ne znaju ko je bio nalogodavac zločina. Dio članova porodica davno je napustio Crnu Goru i mir potražio u sređenijim zemljama. Oni koji su ostali, pored patnje koju nose godinama, bori se i sa nemaštinom i drugim životnim nedaćama. Država Crna Gora ih nikada nije priznala kao civilne žrtve rata i obezbijedila im u skladu sa tim socijalnu naknadu. Država nikada nije pokazala ni zainteresovanost za suđenja u regionu i da obezbijedi porodicama žrtava da prate suđenja osumnjičenim za zločin nad njihovim bližnjima. A i nikada se nije interesovala ni da se nađu tijela pobijenih u Štrpcima.
Roditelji devetnaestogodišnjeg Esada – Hasib i Vera Kapetanović nekada su, ne znajući njegovu sudbinu, čekali sina da se vrati kući, danas čekaju bilo kakvu vijest o njegovim posmrtnim postacima. Nakon što je 2009. godine pronađeno tijelo stradalog Zupčevića, nada da će ubrzo pronaći i posmrtne ostatke nihovog sina bivala je sve jača. Nađeni su djelovi posmrtnih ostataka još tri žrtve zločina u Štrpcima, ali ne i njenog sina.
„Prije nego što smo saznali da nije živ, majka je znala put kojim je Esad dolazio kući i ujutru bi izašla da ga čeka. Često se budila sa nekim osjećajem i govorila – ’Danas bi trebao da dođe’. Samo mi znamo kako nam je bilo. Svakakve glasine su dolazile do nas tih godina, a pošto je ona iz kraja gdje su ubijeni, išla je tamo ne bi li mu našla grob. Sve je obišla gdje je čula da su se strašni događaji dešavali. Uzalud. Meni su i otac i majka gluvonijemi, pa često mora da im se objasni šta se dešava vani. I prije nekoliko dana kada smo se vratili kući sa obilježavanja godišnjice, pitali su me – ’Ima li šta novo?’, ja kažem – ’Nema ništa, sve se isto ponavlja’. A znam da me ne pitaju to, nego ima li šta novo što se tiče posmrtnih ostataka“, priča za Monitor njen sin i mlađi brat pokojnog Esada – Alija Kapetanović.
On je diplomirani pravnik i živi na relaciji Bijelo Polje (gdje radi) – Bar (gdje mu živi supruga sa djecom). Najmlađe dijete mu je rođeno prijevremeno, što je ostavilo posljedice po zdravlje, zbog čega su doktori preporučili primorsku klimu. Svaki put do Beograda, na medicinske preglede za dijete, platio je sam – bez ičije pomoći. Supruga mu je nedavno ostala bez posla u državnoj upravi i teško žive, ali se bore. Roditelji žive od skromnih penzija, dok mu sestra živi u inostranstvu. Od države ne očekuju mnogo, a odavno, kaže, ne očekuju mnogo ni od sudskih procesa koji se razvlače u nedogled. On i njegovi roditelji najviše žele da po običajima sahrane svog Esada, kako bi mu se „znalo groba“.
Ljudi oteti iz voza, odvedeni su do škole u selu Prelovo kod Višegrada, gdje su opljačkani i pretučeni, pa prebačeni u selo Mušići, kod Višegradske Banje, gdje su svi ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu. Najstariji je imao 59, a najmlađi 16 godina. Tijelo Halila Zupčevića, pronađeno je tek 2009. godine na obalama Perućačkog jezera, blizu Višegrada, a na istoj lokaciji su 2010. godine pronađeni posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine.
Iako je pronađen dio posmrtnih ostataka njegovog oca, Misin, jedno od šestoro djece Jusufa Rastodera, ne osjeća pravdu. On i njegov brat su nezaposleni i od teškog fizičkog rada izdržavaju svoju porodicu i plaćaju stanarine. Misin je nedavno ostao bez posla u državnoj upravi, što mu je značajno otežalo egzistenciju. Zbog toga se obraćao gotovo svim čelnicima države, ali niko nije imao sluha.
Rastoder je kao najstariji morao da radi i izdržava porodicu, nakon što mu je otac otet iz voza u Štrpcima, a težak život nastavlja i sada. Na državu je kivan što im, izuzev rijetkih jednokratnih pomoći, nije pomogla, makar socijalnom pomoći kao civilnim žrtvama rata, niti imala volje da se pronađu i kazne nalogodavci zločina u Štrpcima.
„Mi ćemo se boriti do posljednjeg, jedno po jedno dok budemo živi. Nećemo odustajati sigurno dok se ne osude zločinci i ne sazna ko su bili nalogodavci“, kazao je Rastoder za Monitor.
Sin Ilijza Ličine – Demir, jedini je od njegovih potomaka ostao da živi u Crnoj Gori. Brat i sestra su mu odselili u inostranstvo, a on osjeća obavezu prema očevim kostima da ostane ovdje i nastavi za borbu za istinu o zločinu u Štrpcima. Sve više uviđa uzaludnost te borbe.
Tvrdi da bi, da je bilo političke volje, protiv svih koji su počinili zločin sudski postupci bili bi vođeni još 1996. godine, kada je pred Višem sudom u Bijelom Polju pokrenut postupak protiv Nebojše Ranisavljevića, prvog osuđenog iz te grupe i jedinog osuđenog u Crnoj Gori za zločin u Štrpcima. Ličina kaže da bi rado prisustvovao svim ročištima koja se zbog zločina u Štrpcima vode u Sarajevu i Beogradu, ali da su putni troškovi za njega, ali i ostale porodice, prveliki. Zato su, kaže, više puta predlagali da im država plati putne troškove ili da im plati advokata koji bi na tim suđenjima zastupao porodice žrtava.
„Za nas su ti troškovi prveliki, a državi to ne bi bilo ništa. Naši zahtjevi su odbijeni. Država odbija da se na bilo koji način formalno zainteresuje za ove predmete“, pojašnjava Ličina.
Advokat Velija Murić 2002. godine je, zastupajući oštećene porodice, pokrenuo krivične prijave protiv 14 bivših visokih funkcionera srpsko-crnogorske državne zajednice, uključujući i njenog tadašnjeg predsjednika Dobricu Ćosića, zbog toga što su „imali informaciju o pripremi otmice civila, ali da ništa nisu preduzeli da do nje ne dođe“. Tužilaštvo u Beogradu nije prihvatilo Murićev zahtjev.
On za Monitor kaže da u svim sudskim postupcima niko nije tražio nalogodavce, dok je još iz Ranisavljevićevog iskaza bilo jasno da je iza Lukićevog odreda stajala moćnija logistika.
„Na zatvorenom sastanku u Užicu dogovorena je strategija otimanja putnika iz vozova i autobusa radi razmjene. Na željezničkoj stanici u Beogradu šalterski radnici su, prilikom kupovine karata, prvi put i protivzakonito putnicima tražili lične karte. Vozne karte onih koje je trebalo odvesti bile su obilježene natpisom Štrpci. I kondukter je uz voznu kartu tražio ličlnu kartu, a u vozu je bio i jedan bezbjednjak iz tadašnjeg Ćosićevog kabineta“, pojasnio je Murić.
Zločin u Štrpcima 28 godina kasnije krije tri nepoznate – gdje su tijela stradalih, ko su bili nalogodavci i šta je bio cilj otmice 20 muškaraca dobi od 16 do 59 godina. Iako porodice stradalih žive u teškim uslovima, ne odustaju od toga da pronađu odgovore na ova pitanja. A zločin traje.
Ličina: Ne vidim smisao presude, ako se ne pronađu nalogodavci
Krajem 2014. godine u zajedničkoj akciji policija Srbije i BiH, lišeno je slobode 15 osumnjičenih za učešće u zločinu. Viši sud u Beogradu, u oktobru 2018. godine, u trećem pokušaju, potvrdio je optužnicu tužilaštva za ratne zločine protiv pet bivših pripadnika Vojske Republike Srpske, a suđenje i dalje traje. U Tužilaštvu BiH – Odjeljenju za ratne zločine, za isto krivično djelo pokrenut je postupak protiv 11 osoba. Suđenje je počelo u oktobru 2015. godine. I to suđenje i dalje traje.
Demir Ličina ne vidi smisao presuda ukoliko porodice žrtava ne dobiju status civilnih žrtava rata i ukoliko se ne osude nalogodavci. Kaže da je u većini slučajeva riječ o ljudima koji su „jednom nogom u grobu“ i svoje živote su već proživjeli na slobodi.
„Oni ulaze na isti ulaz sa nama, bilo je neprijatnosti, prema nama nemaju poštovanja ni oni, ni njihovi pravni zastupnici. Nije mi bilo dobro od svega šta sam tamo čuo i vidio. Razna falsifikovana dokumenta, a sve očigledne laži koje su izgovorene da bi se u beskraj odugovlačio postupak“, pojašnjava Ličina.
Ivan ČAĐENOVIĆ
DRUŠTVO4 sedmice
DRUŠTVO4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice
INTERVJU4 sedmice
FOKUS4 sedmice
Izdvojeno4 sedmice