Povežite se sa nama

INTERVJU

DŽEMAL PEROVIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Nastavak modela vlasti po istoj matrici

Objavljeno prije

na

Koncentracija stare i nove vlasti je tu. Složna braća i dobri glumci. Mislim na lidere. Samo su slobodni građani lišeni svake šanse za uticaj. A horde navijača su se odavno opredijelile

 

MONITOR: Nakon manje od 100 dana manjinske vlade, formirane radi uspostavljanja političke stabilnosti i odblokiranja evropskog puta, ponovo politička kriza. Jeste li i iznenađeni i kako to komentarišete?

PEROVIĆ: Ono što me naučila politika, dok sam se aktivno bavio, je da režim u Crnoj Gori oduvijek troši ogromnu energiju samo radi proizvodnje afera, kriza, nestabilnosti, proizvodnje straha, sve radi jedne konstante, radi pljačkanja i radi nekažnjivosti pljačkaša. Zato za mene nema iznenađenja. Za ovo imam nebrojene dokaze, od kojih su neki sasvim lični (u vidu ponuda za ulogu). Moram priznati da je režim koji je sagradio Đukanović u neku ruku savršen, harmoničan u svojoj destrukciji, jer je uspio da u to kolo uveže sve institucije vlasti, skoro svu opoziciju, medije, „nezavisne“ institucije, koristeći i neslućene mogućnosti društvenih mreža i moderne tehnologije. I kada neki destabilizirajući potez dolazi sa neke druge strane, znajte da konce vuče ON, Kapo, majka svih lopova. Zato za objašnjenje kriza u Crnoj Gori treba poznavati uzrok. Prauzrok svih zala u Crnoj Gori. Zato je uzaludno (i naivno) komentarisati krizu u Crnoj Gori polazeći od pojavnih oblika, trenutnih postupaka aktera ili njihovih izjava. Kako reče Milo, Dritan, Andrija, Ranko… Recimo, u normalnoj zemlji nijedan ozbiljan medij ne bi ni objavio izjave N. Medojevića, čak i kada su sasvim istinite. Jer sjutra će reći nešto suprotno.

MONITOR: Više je modela koji se pominju kao izlaz iz najnovije političke krize, međutim niko ni sada, kao ni za vrijeme prethodne političke krize,  ne pominje model koncentracione vlade, koji je bio ideja pokreta Odupri se, nakon građanskih protesta. Kako to vidite?

PEROVIĆ: Najmanje od 2015. traži se model (u međunarodnoj zajednici, što god ko misli da taj pojam znači) koji bi kamuflirao tobožnji silazak Đukanovića sa vlasti a da mu dlaka sa glave ne fali, niti gram vlasti. Ni njemu ni ključnim akterima, a ima ih masa i u „opoziciji“. Naravno, niti njihovim milionima. Opljačkanim.

Neku vrstu koncentracione vlade, sa svim akterima, već imamo. Liše građana. Nađite mi političku partiju koja nije na ovaj ili onaj način na vlasti. Svi su na vlasti, prava koncentraciona vlada i svi su dobro koncentrisani – na privilegije vlasti. Imamo nastavak modela vlasti po istoj matrici. Kao da je režim DPS-a svih 30 godina samo podsticao apetite ovoj/onoj opoziciji i napravio je ovakvom.

Znači ovoj i prethodnoj vladi nedostaje upravo ona treća trećina iz redova građana (prema potpisanom Sporazumu za budućnost), koja bi bila korektivni faktor, istinski pomiritelj i usmjeravala vladu na civilizacijske vrijednosti, na životna pitanja. Njih ni pojedinačno nema niđe. Analizirao sam, nema pokretača, nosioca pokreta Odupri se, niti onih koji su iskreno pomagali radi osnovnih ciljeva: zaustavljanja pljačke, oslobađanja institucija, uspostavljanja funkcionalne demokratije i radi prave smjene režima, prije svega, destruktivnih načina vladanja 30-ogodišnjeg DPS režima. A  taj način vladanja gledali smo i gledamo, i za vrijeme vlade Z. Krivokapića i sada Abazovića: zloupotrebe privilegija vlasti, bahaćenje i nedostatak trunke empatije za obespravljene i osiromašene građane. Prethodna je donosila kovid mjere i otvoreno ih kršila, ova najavljuje krizu, preporučuje štednju a ministri se bahate.

Znači koncentracija stare i nove vlasti je tu. Složna braća i dobri glumci. Mislim na lidere. Zadnjih dana to vidimo u slici i riječi.

Samo su slobodni građani lišeni svake šanse za uticaj. A horde navijača su se odavno opredijelile. I nažalost u velikoj su većini.

MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju to i dalje najbolji model za izlazak iz političke krize?

PEROVIĆ: Nažalost, ne postoji model za izlazak iz krize, dok je na sedlu Đukanović. Još 2002. S. Perović je rekao: „Još koju godinu, kada ovaj režim opljačka sve i zajaše sve, neće više biti važno iz koje je partije 81 poslanik“. Živimo u tom vremenu.

Samo izmjene izbornog zakonodavstva, neposredan izbor poslanika, mogu dati šansu građanima, ali to se neće desiti. U tome su jedinstveni.

Možda samo masovnim protestima slobodnih građana koji bi imali proklamovan samo taj cilj. Samo poslanici izabrani od građana, sa istinskim mandatom i integritetom, mogli bi izvesti zemlju iz krize. Za novi početak, dovoljno.

MONITOR: Stabilnost nove vlade ugrožena je zbog pitanja potpisivanja Temeljnog ugovora za SPC. Smatrate li da je to trebalo da bude zadatak ove vlade?

PEROVIĆ: Suštinski, mislim da nije zbog tog pitanja. To je tek izgovor ili tek treći razlog. Prvi je zbog lokalnih izbora. I to uglavnom zbog podgoričkih. Đukanović ovo čini zbog DPS-a, da se ne raspadne brzo, da se pokuša opstati i možda transformisati sa Vukovićem i mladim snagama. Drugi razlog je prolongiranje rješavanja problema pravosuđa i ostalih životnih pitanja koje bi mogle prebrzo ogoliti povezanost pljačkaških ekipa. Treba filtrirano i selektivno hapsiti dosadašnje ortake a da se vlasi ne dosjete.

TU nije Sveto pismo, ugovor je, pa neka je i temeljni. Treba ga potpisati. Oni koji dižu najviše buke oko toga imali su desetak godina vremena da ga potpišu. Istom argumentacijom kojom se napada preambula TU, napadala se smjena vlasti 30. avgusta, kuku i lelek ode Crna Gora.

MONITOR: Kako vidite način na koji je to ona pokušala da riješi?

PEROVIĆ: TU je tipičan primjer uzaludnog pokušaja rješavanja osjetljivih pitanja, identitetskih prije svega, u stilu MI ili ONI, u autoritarnim nedemokratskim režimima. Samo u demokratskom ambijentu se ta pitanja rješavaju trajno ili tek prevazilaze, neka se nikada ne rješavaju do kraja. Jer ne mogu pobijediti ili „ovi” ili „oni”.

Vlada Abazovića je pokušala, možda brzopleto i naivno, da se TU potpiše jer je važno da „se ide dalje”. Ali ispostavilo se da nije. Ne da onaj kojemu se može. Zato što ne živimo u demokratiji. Prvo se moraju osloboditi institucije i uspostaviti povjerenje u njih. Ali dok imamo većinu „građana” koji navijaju za iluziju da institucije budu „naše”, a protiv „njih” od demokratije neme ništa.

Način rješavanja pitanja TU možda nije najsrećnije, ali definitivno se mora potpisati, kako je učinjeno sa drugim vjerskim zajednicama. I da se ide dalje.

MONITOR: A rezultate manjinske vlade do sada?

PEROVIĆ: Možda smo svi očekivali previše. Ja vjerujući u snažnije garancije „stranog faktora“, u njihovu veću zainteresovanost za stabilnost i deblokadu procesa. Prebrzo je suditi o rezultatima ali ova vještačka izazivanja kriza i bezumna retorika obesmišljavaju svaki pokušaj i svaki rezultat. I rezultati za pohvalu nisu dovoljni za glasače, jer se radi o navijačima, koji se opredjeljuju dužinom zastave, kao što se pljačka i ostala nepočinstva prikrivaju ogrnutom zastavom ili grbom za pojas. Vlada bi morala da radi svoj posao bez mnogo osvrtanja na bačene mamce i ne upadati u populističke šablone.

MONITOR: Smatrate li da je moglo biti urađeno više u vezi sa evropskim integracijama, konkretno vladavine prava i borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala?

PEROVIĆ: Naravno da se moglo. Ali oni koji mogu i „podržavaju“ Vladu, neće. Evo se predsjednik i premijer sada sastaju javno i protokolarno, crveni tepih, počasni vod… Ne trebaju im kriptovani telefoni. Nema vladavine prava sa institucijama u v.d. stanju, dok god ima dogovaranja koga pustiti niz vodu, a koji lopov može nesmetano da morališe. Pokušaj zamajavanja Brisela i glumljenja isporučivanja krupnih riba imali smo kod slučaja S. Marovića i nekih gradonačelnika. Pa ipak zastoj. Bez prave borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala nema govora o zatvaranju poglavlja 23 i 24. A bez toga, ni korak dalje.

MONITOR: Kako komentarišete nedavne incidente u Nikšiću i činjenicu da i dvije godine nakon pada DPS nacionalne tenzije i dalje rastu?

PEROVIĆ: Možda je pao DPS ali režim koji je utemeljen na nacinalizmima je u punoj snazi. Milo junior, Srbin koji mrzi šahovnicu i hvali se kako je pomagao braću preko Drine, kada se dešavao genocid u Srebrenici, i Milo današnji, Crnogorac, zna se, nastavljaju beskompromisno. I nema predaje, pomaže mu se sa svake strane. Ovdje moram apostrofirati otpor koji pruža premijer Abazović.

A incidenti u Nikšiću? Repriza reprize, već viđeno nebrojeno puta. Meni smiješno ali vidim proizvodi željeno dejstvo i kod nekih poznanika koje sam cijenio. To je žalosno. Jer, mogli bi se suprotstaviti tim nacionalističkim destrukcijama. Nema mnogo nacinalista u Crnoj Gori, ali su bučni. I aktiviraju se na taster.

MONITOR: Kako vidite poziciju DPS-a danas?

PEROVIĆ: Teško je to definisati. Partija bez programa, interesna skupina, uglavnom opstaje od prljavog novca. Sjetimo se afere koverat. Tajkuni, lopovi, uspješni biznismeni su rado davali, jer im se novac vraćao višestruko kroz zloupotrebe vlasti. Gubitak opština već mjenja raspoloženje prema DPS-u. A krupne ribe su poprimile osobine faraona. Ne daje im se novac, radije bi se sahranili sa svime što su imaju. Uostalom DPS treba razoriti. Kako bi se Crna Gora pridružila normanim državama.

Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA: Građanstvo je u dubokoj apatiji, potisnutom bijesu i očaju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rješenje su parlamentarni  izbori, pojava novih stranaka sa nepoznatim liderima i svježim idejama. I dva važna uslova: da se prekine sa politikom u kojoj cilj opravdava sredstva  i da se ukinu privilegije koje su  obezbijeđene  iz budžeta političkim partijama i vlastodršcima

 

MONITOR: Opet politička kriza, opet inicijativa za smjenu Vlade?

KOVAČEVIĆ: Sjetih se, bilo je to negdje osamdesetih  kada je Lepa Brena postala hit  pjesmom „Sitnije, Cile, sitnije, nauči me najhitnije… pokaži mi najbitnije“. Tih godina su uz zvuke ove pjesme  i opšte pomame za Brenom (svih naroda i narodnosti ) postavljani temelji  nove političke kulture i kulturne politike na prostoru  SFRJ. Iza leđa stanovništva koje se zanosilo  sjajem u očima i nagovještajima  erotike, pod plaštom opuštenosti  započinjane su   zločinačke politike,  dehumanizacija kulture, zloupotreba erotike. To traje do dan danas.  Najhitnije smo naučeni na rat,  a  najbitnije  je malo ko shvatio. To je asocijacija na vaše pitanje možda zbog  sjaja u očima  premijera ( dobro bi bilo da čuje pjesmu, hit prije njegovog rođenja a i danas njen ton boji političku  svakodnevnicu) kada je shvatio koju je izuzetnu poziciju dobio da zaigra na  promjene, a možda  zbog  opuštenog djelovanja iza  scene kada je došlo do  brkanja  najhitnijeg i najbitnijeg. Poenta  pjesme   je u  zadatku – sitnije. Sitnoća je razvijana (učena  i pokazivana)  na svim poljima,  usavršavala se  laž, licemjerje, podlost,  potkradanje, prebacivanje odgovornosti na druge, sakrivanje od odgovornosti, zgrtanje moći, novca i privilegija.  I taman kad pomislite da sitnije ne može, ponovo ista scena i ista pjesma. Politička scena, uz medijsku dopunu u Crnoj Gori je  zlokobna matrica  sitnog  gdje se nema više što naučiti, ni pokazati. Politička kriza je olakšanje, šansa da se promijeni pjesma, promijeni obrazac.

MONITOR: Demokrate su najavile da će se za deset dana izjasniti o tome da li će glasati za inicijativu, dodajući da ima puno razloga za njen pad. Vjerujete li da će ova Vlada izgubiti povjerenje u parlamentu?

KOVAČEVIĆ: Ima puno razloga za pad Vlade ali kriju one zbog čega ne bi trebala pasti. Jasno  je da neće da daju jasan odgovor. Odlaganje  shvatam kao  povećavanje vlastitog značaja  u dobroj pregovaračkoj  poziciji, čekaju se ponude, moraju se izračunati lični benefiti. Svi ponešto krijuckaju pa ne mogu da procijenim da li će ova  Vlada izgubiti  povjerenje u parlamentu (svi akteri imaju dokazano ogromne  kapacitete za političku trgovinu) ali znam da ga definitivno  nema van njega. Uronjeni  u političko blato teško je iznutra odabrati izlaz u promjenama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR ŽARKO PUHOVSKI, PROFESOR, GRAĐANSKI AKTIVISTA IZ ZAGREBA: Etnički nacionalizam je postao dosadna ideologija među ideologijama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iz činjenice da je Putinova Rusija zločinački i idiotski napala Ukrajinu, ne slijedi da su oni koji se s Ukrajinom poigravaju s druge strane, automatski u pravu

 

MONITOR: Opet je, i ovaj 27-i put, podsjećanje na vojno-policijsku akciju Oluja, izazvalo oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji. Moglo se čuti i dosta poziva na „mir i stabilnost“ od najviših predstavnika obje države. Otkuda tako napadno referiranje na mirovnu politiku dok se, istovremeno, šalju uznemirujuće poruke drugoj strani?

PUHOVSKI: Mir – u osnovnome, primitivnom značenju ne-rata – na ovome terenu posve je neupitan, i svi to znaju. Zato si politički ovlaštenici posvuda i dopuštaju povremene ispade uznemiravanja susjedstva (koji im, dakako, koriste za homogeniziranje pastve). Javni su povici usporedivi s onima iz 90-ih, ali, srećom, s daleko manjim učincima, jer:

a) međunarodni je složaj posve drukčiji;
b) odnosi su lokalnih snaga mnogo izjednačeniji;
c) „vjerni puk“ je na svim stranama sve više nevjeran, sve više odan boljem životu, sve manje osjetljiv na repetirane parole.

Ukratko: etnički nacionalizam je kroz desetljeća širenja postao elementom političke normalnosti, pa funkcionira „samo“ na izborima, dok je svoju (naizgled) prevratničku ulogu uglavnom izgubio. Ili: grandiozan mu je uspjeh u konačnici došao glave, postao je dosadnom ideologijom među ideologijama.

MONITOR: Vesna Teršelič je primijetila da niko od govornika na proslavi u Kninu nije pomenuo civilne žrtve Oluje. Demokratska stranka u Srbiji izašla je sa prijedlogom da se ubijenima i prognanima da status civilnih žrtava rata. Kako Vi gledate na ove utiske i predloge?

PUHOVSKI: Vesna Teršelič je tek nominalno u pravu, no istina je znatno ružnija – svi su, zapravo, govorili baš o žrtvama (zapravo: Žrtvama), „našima“ dakako. A one su toliko samorazumljive da ih se i ne spominje. Primjerice, iste se (srpske) žrtve na jednoj strani pojavljuju pod naznakom „tragedije koju je izazvala pohlepa i glupost srpskoga vodstva“, na drugoj u formuli „nećemo dopustiti ponavljanje“. O hrvatskim se žrtvama ritualno govori takorekuć svakodnevno – u Hrvatskoj (u Srbiji ih se i ne spominje, jer ona, znano je, službeno nije ni bila u ratu). Baš na simbolu Žrtve čitav ovaj prekogranični polit-folklor i živi, uz predano zanemarivanje jada pravih žrtava (čak i „naših“). Status civilnih žrtava rata ubijenima i prognanima svakako bi pomogao u popravljanju stanja, ali ponovno su na djelu politička predpitanja – u Hrvatskoj, recimo, prognanima službeno smatraju samo one koji su žrtve srpskih snaga i JNA; oni su drugi  naprosto „izbjegli“.

MONITOR: Srbija je otvorila slučaj stradanja na Petrovačkoj cesti. Da li se može očekivati da se hrvatsko pravosuđe zainteresuje za ovaj slučaj?

PUHOVSKI: Ne, ne treba to očekivati, jer hrvatska javnost i dalje počiva u uvjerenju da „smo se branili i obranili“, a „pojedini incidenti“ ne zaslužuju pažnju, posebice nakon toliko vremena. To više što je – s dobrim razlogom – ugled srpskoga pravosuđa (i) u Hrvatskoj mizeran. Podaci o zločinu na Petrovačkoj cesti su kontroverzni, a hrvatsko pravosuđe nije reagiralo ni na mnogo jasnije ustanovljene zločine. Dugoročno je, opasno u konkretnome slučaju to što je političko vodstvo a limine odbilo raspravu o mogućem suđenju, a da dokumentacija i nije stigla do pravosuđa.

MONITOR: I posle 27 godina od kraja rata u Hrvatskoj, ne rješavaju se pitanja nestalih na obje strane. Da li oni koji imaju političku moć kalkulišu sa riješavanjem ovog pitanja?

PUHOVSKI: Vjerojatno, no bitno je sljedeće – vladajućima na obje strane naročito je stalo da se otkrivaju „naše žrtve“, ali ne i po cijenu da se, istovremeno, otkrivaju i zločini „naših“ (indikativno: jezik otkriva dio problema – izraz „naše žrtve“ može označavati one koje su „naši“ pobili, ili i „naše“ koje su drugi pobili). U Hrvatskoj je broj nepronađenih s obje (etničke) strane otprilike podjednak pa to dodatno blokira proces. Iskusili smo to i u (nažalost neuspješnim) nastojanjima da se pokrene REKOM.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVAN SUBOTIĆ, HERCEGNOVSKI STRIP FESTIVAL: Kulturološko čudo

Objavljeno prije

na

Objavio:

Postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“

 

MONITOR: HSF, 16. po redu, je za mjesec dana. Na šta ste posebno ponosni ove godine?

SUBOTIĆ: Ovogodišnje, 16. izdanje HSF-a imaće sigurno najveći broj vrhunskih gostiju do sada. Pored onih koji će ponijeti epitet specijalnih, broj svjetskih zvijezda koje se vraćaju u Herceg Novi i jednostavno ne žele da ga propuste je ogroman. Iako je to bio ogroman izazov, uspjeli smo se organizovati na način da pored 12 specijalnih gostiju, te onih redovnih kao što su Vilijam Simpson, Valter Venturi, Tihomir Tikulin ili Iztok Sitar, ove godine u Herceg Novom ponovo vidimo svjetsku klasu kakva su Glen Fabri, Fernando Danjino, Đorđo Pontreli, Paskvale Del Vekio, Esad Ribić ili Mirko Čolak te sve one evropske i regionalne zvijezde koje su već prilično poznate publici. Preponosni smo i na kvalitet pažljivo probranog muzičkog programa u kojem će učestvovati Prljavi inspektor Blaža i Kljunovi, Kanda Kodža i Nebojša, Počeni Škafi, Gift, Empathy Soul Project, Marko Vlahović…

Konačno, ponosni smo što su svi naši programi i dalje besplatni za sve posjetioce, te što ove godine fantastičan program nosimo sa sobom i na hercegnovsku rivijeru, do rizorta Portonovi, te ponovo u Tivat i na Lušticu.

MONITOR: Kako ste uspjeli izgraditi adresu na koju će rado doći najveća imena umjetnosti kvadrata i oblačića?

SUBOTIĆ: Formula za privlačenje najvećih imena je ne samo jednostavna, već vjerovatno i jedina po kojoj znamo da radimo. Dosadašnji specijalni gosti, za koje se uvijek potrudimo da se osjećaju sjajno u Herceg Novom, naša su najbolja reklama odnosno najefikasniji kanal komunikacije sa svojim kolegama. Dakle, posao svake godine odradite pošteno, svojski, najbolje što možete i dobar glas o vama niko ne može da zaustavi. Posljednjih godina, moramo se pohvaliti, posao je još lakši. Jednostavno, postali smo jedna od najatraktivnijih stripovskih lokacija u Evropi i sada se umjetnici prijavljuju sami, odnosno oni kontaktiraju nas. Imamo reputaciju da smo „festivalski festival“, da smo „kulturološko čudo“.

MONITOR: Drugi se gase ili životare, HSF raste. Kako?

SUBOTIĆ: Za to je zaslužan prije svega temeljan i konstantan rad njegovih organizatora i cijele grupe mladih volontera okupljene oko nas. Ogromnu strast prema stripu pretočili smo u ovaj događaj i nismo se libili da u njega uložimo sate svakodnevnog rada, lične reputacije, sve kanale komunikacije koje imamo na raspolaganju, te kucanje na mnogobrojna vrata. Ukoliko vjerujete u svoj proizvod, a naš je proizvod festival koji se bavi talentom, kulturom, osmijesima, ljepotom, pričanjem priča… dovoljno je da vam neko pruži šansu jednom. Rezultat te pružene šanse je takav da HSF nikada ne gubi sponzore ili prijatelje manifestacije, naprotiv, oni ostaju dugo s nama na obostrano zadovoljstvo. Danas je HSF kompleksan mozaik prijatelja festivala koji dolaze iz svih grana društva i daju doprinos ovoj vrhunskoj fešti. Uz to, organizatori su na vrijeme krenuli u podmlađivanje festivalskog tima, te su djeca koja su stasavala uz festival danas momci i djevojke, koji aktivno učestvuju u organizaciji i koji će ga jednog dana naslijediti.

MONITOR: Objavili ste i jedan broj HSF magazina.

SUBOTIĆ: To ostaje naš nedosanjani san, odnosno projekat koji i dalje čeka na nastavak realizacije. Za taj projekat biće nam potrebna značajnija pomoć u smislu uslova za rad, te izdavačke koncepcije. Izdavaštvo je nešto u šta se još nismo odvažili da krenemo, ali je ideja koja u našim glavama zri već dugo, a pogotovo intenzivno u prethodnoj godini. Recimo da će mnogo zavisiti od reakcije državnih organa kojima smo se obratili u smislu podrške ovom projektu i situacije u kojoj će se neko od nas iz organizacionog tima ekskluzivno morati posvetiti HSF-u puno radno vrijeme. Postali smo izvanredan kulturni i turistički proizvod. Samo malo nas dijeli da od toga cijela ova priča, i dalje bazirana isključivo na entuzijazmu, postane profesionalna, pa i da HSF magazin postane stvarnost, te još jedan način otvaranja vrata mladim crnogorskim stvaraocima ka karijerama u vizuelnoj umjetnosti.

Dragan LUČIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. avgusta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo