HORIZONTI
EK ZATVORILA MEHANIZME KOJIMA SU GLAVNE ČLANICE EU NAORUŽAVALE RUSIJU DO PRED INVAZIJU: Trgovanje ispod ruke

Analiza EU, koju je objavio britanski Telegraf, pokazuje da su Francuska i Njemačka izvezle 273 miliona eura vojne opreme u Rusiju od 2014. godine kada su uvedene sankcije i embargo na oružje zbog ruskog otimanja Krima i prve agresije na Donbas
Ruski pohod na Ukrajinu je ušao u treći mjesec. Fokus borbi je trenutno na Donbasu (Donjetska i Luhanska oblast na krajnjem istoku zemlje gdje živi znatan broj ruske etničke manjine) čiju „nezavisnost“ je Rusija priznala kao uvertiru i izgovor za rat kako bi tamo navodno spriječila „genocid“ od strrane vlasti u Kijevu. Nakon propasti zauzimanja Kijeva i instaliranja marionetske vlade, Moskva pokušava sačuvati obraz i makar „osloboditi“ istočni dio Ukrajine iako etnički Rusi nigdje ne čine većinu stanovništva. Prije sedam dana general Rustam Minekajev je u izjavi ruskoj agenciji TASS dolio ulje na vatru i dodao da Rusija želi i kontrolu nad čitavom južnom Ukrajinom kako bi osigurala kopnenu vezu sa Transnjistriom, proruskom separatističkom nepriznatom republikom u Moldaviji. Pridnjestrovska Moldavska Republika (PMR) kako se Transnjistria zvanično zove, je na popisu iz 2015. imala 475.000 stanovnika, iako po nekim drugim procjenama tamo ne živi više od 350.000 ljudi, zbog teške ekonomske situacije koja tjera u masovnu emigraciju. Transnjistrija, u kojoj Rusi čine tek nešto više od 29 odsto stanovništva, je „oslobođena“ još 1992. godine uz „pomoć“ ruske 14. gardijske armije koja je tamo bila stacionirana još iz sovjetskog vremena. Od tada je i ova „narodna republika“ imala status jednog od „zamrznutih sukoba“ na prostorima bivšeg Sovjetskog Saveza. U njoj je nalazi ruski „mirovni kontigent“ od oko 1.500 vojnika a zakonom od juna 2016. godine je zabranjena bilo kakva kritika ruskog vojnog prisustva. U septembru 2006. ruske vlasti su organizovale „narodni referendum“ u kome je 97.2 odsto stanovnistva glasalo za odvajanje od Rumunije i spajanje sa majkom Rusijom dok je parlament PMR nakon aneksije Krima 2014. godine tražio da se PMR takođe pripoji Rusiji. Transnjistrija je poznata po kleptokratskoj vlasti, švercu svega i svačega i odsustvu ljudskih prava po ugledu na Rusiju. Nakon najave generala Minekajeva, 25. aprila je prijavljen oružani napad na zgradu Ministarstva državne bezbjednosti dok su dva propagandna repetitora uz ukrajinsku granicu raznesena. Time su povećani ulozi u konfliktu i mnogi smatraju da Vladimir Putin ima namjeru proširiti rat i dodatno uliti strah u EU od njegovih posljedica. Putin u ovom trenutku najviše polaže nadu u vladajuću elitu najveće evropske ekonomije – Njemačku, kojoj prijeti veliki gubitak prestiža. Zapadni analitičari sve više upiru prstom u njemačku desnicu i ljevicu zbog blokiranja sveobuhvatnih sankcija velikoruskom agresoru, prije svega totalnom zabranom uvoza ruskog gasa i nafte. Njemačka obećanja da će Ukrajini vojno pomoći se uglavnom ogledaju u malim isporukama defanzivnog oružja koje je od male pomoći u stepama Donbasa, koje su ispresijecane stotinama kilometara rovova.
Ove sedmice se kriza njemačkog vodstva produbila kada je Olaf Šolc, kancelar, tvrdio da ispunjava svoje obećanje da će poslati oružje Ukrajini – ali je tabloid Bild otkrio da je tajno odbio svaki komad teške opreme koju je Kijev zatražio. Nakon što je Šolc precrtao tenkove i artiljeriju sa liste, paket pomoći, za koji se tvrdi da je vrijedan milijardu eura, smanjen je za više od dvije trećine. Nakon otvorenih prijetnji Šolcu i njegovim socijaldemokratama od strane koalicionih partnera u Vladi da će u Bundestagu progurati zakonski obavezu da se isporuči teško oružje Ukrajincima i da će možda ići i na rušenje Vlade uz pomoć sada opozicione Hrišćanske demokratske unije (CDU), kancelar je popustio i najavio isporuku tenkova Leopard i oklopnih borbenih vozila Marder. Odluka je bila toliko isforsirana da kancelar o tome čak nije ni obavijestio svoje stranačke organe ni ministarku odbrane. Funkcioneri socijaldemokrata su utorak ujutro uživo objašnjavali na medijima da neće i ne mogu ništa slati Ukrajini, da bi pola sata nakon svojih izjava saznali iz medija šta je kancelar objavio. Takođe je i njemačka ministarka odbrane Kristina Lambreht objašnjavala da Leopardi i Marderi ne mogu u Ukrajinu jer bi onda njemačke snage bile nedovoljno opremljene. Ipak, njen najviši general Alfons Mais je priznao da je njemački Bundeswer već mnogo godina „ogoljen“ jer je vlada bivše kancelarke Angele Merkel potpuno zapostavila armiju. Ranija ministarka odbrane i sadašnja predsjednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen naredila je trupama da koriste metle umjesto pušaka u vježbama.
Dok je naoružavanje Ukrajine bio veliki problem za kancelarku Merkel i njenog nasljednika Šolca, dotle nije bilo nikakvih problema da Njemačka i Francuska naoružaju Putinovu armiju. Analiza EU, koju je objavio britanski Telegraf, pokazuje da su Francuska i Njemačka izvezle 273 miliona eura vojne opreme u Rusiju od 2014. godine kada su uvedene sankcije i embargo na oružje zbog ruskog otimanja Krima i prve agresije na Donbas. Poslata oprema je uključivala bombe, rakete, torpeda, projektile, eksplozivna punjenja i opremu koja je „dualne prirode“ tj. može biti korištena i u vojne svrhe. Prema izvještaju francuske nevladine organizacije za istraživačko novinarstvo Disclose, francuske i njemačke firme su od 14. marta izvezle i termovizuelne kamere za preko hiljadu ruskih tenkova, navigacijske sisteme i infracrvene detektore za borbene avione i borbene helikoptere. Neki od njih se sada koriste na ukrajinskom frontu, navodi se u izvještaju, uz opasku da su ruski tenkovi opremljeni francuskom opremom učestvovali i u napadu na nuklearnu elektranu Černobil uz granicu sa Bjelorusijom odakle je krenula glavnica invazionih snaga na putu prema Kijevu. Njemački izvoz u Rusiju uključivao je ledolomce, puške i vozila „specijalne zaštite“. Firme koje su izvozile vojnu opremu su se pokrivale da se radi o poslovima koji su dogovoreni prije uvođenja embarga na oružje 2014. godine a Njemačka vlada je naknadno izjavila da je dobila „uvjeravanja ruske strane da neće koristiti isporučeno naoružanje u ratnom sukobu“. Većina analitičara i vojnih stručnjaka smatra da su ruska „uvjeravanja da neće koristiti zapadno oružje“ jednaka tvrdnjama koje su mjesecima ponavljane iz Kremlja kako Rusija neće napasti Ukrajinu. Osim Njemačke i Francuske, još najmanje 10 EU država su prodale Rusiji vojnu opremu vrijednu skoro 80 miliona eura.
Dok traje saga oko oružja poslatog Putinu, u Berlinu se i dalje opravdavaju da je totalni embargo na ruski gas i naftu neizvodiv na brze staze. Mnogi prebacuju Berlinu za lekcije o štednji koje su dijelili Evropljanima zbog grčke krize prije deset godina govoreći im da je „bolji kraj s užasom nego užas bez kraja“.
Analena Berbok, ministrica vanjskih poslova, kaže da je nemoguće smanjiti uvoz ruske nafte na nulu prije kraja godine, dok će za plin trebati mnogo duže. Ipak, Litvanija, mnogo siromašnija i ranjivija zemlja, već je zaustavila i jedno i drugo.
Ruski plin i nafta, koji opskrbljuju domove i automobile Evropljana, omogućavaju finansiranje Putinove ratne mašine u iznosu od 350 milijardi eura godišnje. Ako bi taj novčani tok bio prekinut sankcijama, Kremlj bi bio u ozbiljnom problemu da nastavi finansiranje rata.
Najveći skandal vrti se oko gasovoda Sjeverni tok 1 i 2. Tokom skoro dvije decenije, ovaj projekat je marljivo gurala veza njemačkih političara i ruskih državnih korporacija. Počelo je sa Gerhardom Šrederom, čiji je otac poginuo na Istočnom frontu. Kada je sišao sa funkcije saveznog kancelara 2005. godine, on je postao predsjednik Sjevernog toka i upravnih odbora državnih ruskih kompanija Gazproma i Rosnjefta. Kao vođa mladih SPD-a je tokom 80-ih imao bliske odnose sa komunističkim omladinskim organizacijama Istočne Njemačke i Sovjetskog Saveza, kojima su upravljale zloglasne komunističke obavještajne službe Štazi (Stasi) i KGB. Tada je njegov zamjenik bio sadašnji savezni kancelar. Interesantno je i da je izvršni direktor Sjevernog toka 2 niko drugi do Matias Varnig.
Varnig je priznao je da je bio bivši špijun Štazija. Štazijeve arhive pokazuju da su u februaru 1988. i on i Putin, koji je tada bio stacioniran u Drezdenu kao oficir KGB-a, odlikovani medaljama za zasluge. Varnig je demantovao izvještaje da je regrutovao špijune za Putina u starim danima. U februaru 2015. godine, Šreder je poveo Varniga kod Zigmara Gabriela, ministra ekonomije i energetike u vladi Merkelove, kako bi razgovarali o saradnji sa Rusijom, prema listi sastanaka datom u izvještaju. On je takođe pratio rukovodioce Sjevernog toka 2 kako bi vidio ambasadore u Moskvi i Briselu u to vrijeme.
Sjeverni tok 1, gasovod ispod Baltika koji je zaobišao Ukrajinu, otvoren je 2011. godine uz veliku pompu njemačkih, ruskih, francuskih i holandskih lidera. Kremlj je namjeravao da novi gasovod Sjeverni tok 2, čiji je kapacitet udvostručen, osigura da njemački potrošači i industrija ostanu trajno zavisni o ruskom gasu. Angela Merkel i njeni koalicioni partneri iz SPD-a dosljedno su odbijali da prihvate da Severni tok ima politički i strateški, kao i ekonomski značaj. Njemci su čak dozvolili ruskim kompanijama da kontrolišu velike djelove svojih skladišta energije i rafinerija, što znači da su, kada je invazija na Ukrajinu počela u februaru, zalihe nafte i gasa bile niske. Ovo je bio još jedan faktor u uvjeravanju Berlina da je rani izlazak sa ruskog tržišta nemoguć. Čak se i ugalj, jedino fosilno gorivo koje Njemačka ima u izobilju, uglavnom uvozio iz Rusije, dijelom iz ekoloških razloga, uglavnom zato što je bio jeftiniji.
Britanski Telegraf u svojoj analizi zaključuje da Njemačka više nije velika vojna sila, ali može od sebe napraviti evropski arsenal demokratije. Njemački narod toliko duguje Ukrajini, njenim saveznicima i sebi. Telegraf citira i američkog istoričara Timoti Snajdera da su „trideset godina Njemci Ukrajincima držali predavanja o fašizmu. Kada je fašizam zaista stigao, Njemci su ga finansirali, a Ukrajinci su počeli ginuti boreći se protiv njega.”
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
ANALIZA I PRIMJERI RUSKE PROPAGANDE NA BALKANU: Vučićevi mediji na stazama Kominterne i Putina

Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom, uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara
Nedavno je Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) ukazao da EU pravi stalne greške jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i djeluju”. Studija slučaja Ruskih medija na Balkanu koje je objavila Fondacija za slobodu Fridrih Nauman pokazuje da je srpsko evropejstvo i vojna neutralnost jednaka evroatlantskim vrijednostima za koje se tobože zalagao i režim Vučićevog prijatelja i saveznika Mila Đukanovića.
Analiza uticaja ruskih medija koju je izradio ugledni njemački novinar i dobar poznavalac balkanskih prilika Tomas Braj baca svjetlo iz šireg ugla na uticaj i propagandu Rusije na Balkanu. Glavni i najaktivniji promoteri Kremlja su upravo osobe iz najbližeg okruženja Aleksandra Vučića i mediji koji su pod njihovom kontrolom uprkos slatkorječivoj retorici prilikom posjeta zapadnih državnika i novinara.
Srpskom medijskom scenom kao “sveodlučujući spiritus rector” vlada predsjednik Vučić, ističe Braj u analizi.
Na sve četiri privatne nacionalne televizije (Prva, Pink, Happy, B92) i državnom RTS-u Vučić može da se pojavi u aktuelnom programu po sopstvenom nahođenju i „prosvetli” publiku dugim monolozima na sve moguće teme. Oko dvije trećine svih građana Srbije se i dalje informiše uglavnom preko TV kanala.
Pomenute TV stanice su prošle godine dobile nove dozvole od državnog regulatora za elektronske medije REM, iako je dokazano da nasilјem, manipulacijama i šundom flagrantno krše propise u pogledu emitovanog sadržaja. Vlasnici privatnih kanala su obično oligarsi koji su bliski Vučiću ili njegovoj Srpskoj naprednoj stranci (SNS). Kontroverzni vlasnik Pinka Željko Mitrović je već bio u službi Slobodana Miloševića. Mitroviću se sada čak i odlažu/opraštaju značajni poreski dugovi. Sud je njegovom sinu izrekao kaznu od samo godinu dana kućnog pritvora, nakon što je u jurnjavi autom usmrtio djevojku u Beogradu.
Ipak, „glavni eksponenti” rusofilske i antizapadne scene su Dragan Vučićević, Milorad Vučelić i Slobodan Reljić.
Vučićević je vlasnik i glavni i odgovorni urednik visokotoksičnog tabloida Informer i, po riječima samog Vučića, njegov omilјeni novinar. Često nastupa na režimskim televizijama kao neformalni apologeta i glasnogovornik Vučića. Informer vodi redovne kampanje protiv srbijanskih susjeda često ih nazivajući fašistima, veliča osuđene ratne zločince, demonizira vodeće opozicione političare nakaznim i odbojnim fotografijama, nazivajući ih domaćim izdajnicima i saradnicima stranih sila.
U spolјnopolitičkom izvještavanju, veličanje Rusije i Putina je na vrhu Vučićevićeve agende. Zapad se optužuje da želi da uništi politički sistem u Srbiji kojim dominira Vučić, pa čak i da izvrši atentat na njega.
Milorad Vučelić je 90-tih bio jedan od glavnih stubova Slobodana Miloševića u potpirivanju nacionalističke mržnje i ratne propagande kao direktor državne televizije RTS. I sam Vučić je bio Miloševićev ministar informisanja i propagandista. Vučelić je 2008. god. osnovao ekstremni nacionalistički nedjelјnik Pečat. Država ga je, kao vlasnika visokotiražnog dnevnog lista Večernje novosti, 2017. god. postavila za izdavača i glavnog urednika.
Uvodnik u Novostima je primjer Vučelićeve uređivačke politike ističe Braj. U njemu autor tvrdi da se Rusija u Ukrajini samo brani od „zapadne agresije“ i da sadašnji „rat nije pripremila samo Ukrajina, već upravo Nemačka“. Da stvar bude crnja, Vučelić je dobitnik ordena Svetog Save drugog reda koji mu je oktobra 2021. lično uručio srbijanski patrijarh Porfirije “za višegodišnju uspešnu saradnju, novinarski profesionalizam i afirmaciju hrišćanskih vrednosti i vrlina”.
Slobodan Reljić je bio glavni urednik NIN-a do 2009. godine. Sada je jedan od najistaknutijih sagovornika ruskih državnih medija u Srbiji. “Za nas Srbe jedini način da ostaneš normalan jest Rusija, a srećan je splet okolnosti da se Rusija diže” objašnjava Reljić. Nјegovi intervjui formulišu uvijek iste poruke: došao je kraj demokratskom, kapitalističkom i liberalnom modelu Zapada, preovladaće nove velike sile Rusija i Kina, čiji su društveno-politički sistemi dramatično superiorniji od onih u EU i SAD. Poenta je da treba “na vreme stați na stranu Moskve i Pekinga”.
Izvještaji ruskih i proruskih medija se, po pravilu, masovno preuzimaju direktno bez dalјeg uređivanja.
Sputnjik Srbija je osnovan u Beogradu februara 2015. godine. Pored portala i prisustva na društvenim mrežama, Radio Sputnjik Srbija emitira se putem interneta i preko Radio Novosti kao i beogradskog Studija B. Ljubinka Milinčić je glavni i odgovorni urednik i bivša moskovska dopisnica NIN-a, Politike i RTS-a. Sama kaže da je vatrena obožavateljka Vladimira Putina. Redovno objavlјuje i na raznim nacionalističkim i rusofilskim portalima i intervjuiše druge istaknute propagandiste. Milinčić objašnjava da je to što se njeni prilozi citiraju 200-300 puta dnevno u srbijanskim medijima pod državnom kontrolom posljedica toga što „nikada ne falsifikujemo, ne lažemo i ne stajemo ni na čiju stranu” i da “nikad nisu uhvaćeni u laži“. Kada je Sputnjik Srbija u februaru 2020. proslavio petogodišnjicu postojanja, predsednik Vučić i vanjski ministar Ivica Dačić bili su počasni gosti. Milinčić je tada pohvalila elitu koja je omogućila Sputnjiku da u svakom trenutku kontaktira državni vrh.
Pojačanje je stiglo u novembru 2022. kada je u Beogradu pokrenut novi onlajn servis RT Balkan. Glavni urednik je Jelena Milinčić, ćerka glavne urednice Sputnjika. Srpski mediji su objavili da je Jelena lično upoznala Putina i da je prije nekoliko godina podnijela zahtjev za rusko državlјanstvo.
Ruski napad na Ukrajinu se u Srbiji karakteriše kao neophodan porođajni bol za “novi multipolarni svetski poredak”. Jedan od najistaknutijih srpskih analitičara Slobodan Antonić obznanjuje da “Rusija mora da pobedi jer su u nju, širom sveta, uprte oči miliona običnih, radnih ljudi, što se preznojavaju pod stegom američke imperije” od koje može samo da ih spasi „rusko carstvo“, koje je u budućnosti „Nojeva barka čovečanstva“.
Početak agresije na Ukrajinu Vučićevi mediji su propratili slavodobitno. Alo je objavio da je “Putin za jedan dan stigao do Kijeva” dok su Vučelićeve Novosti pisale “Ruski udar odgovor na pretnje NATO“. Informer omiljenog Vučićevog novinara Vučićevića je prvo naslovno objavio da “Amerikanci i Britanci po svaku cenu hoće rat” pa je “Ukrajina napala Rusiju”.
Kasniji masakri civilnog stanovništa od strane agresora pripisani su Ukrajinicima “koji ubijaju svoje civile da bi lažno optužili Rusiju”. EU sa druge strane, “vodi prljavi rat protiv Srbije” (Informer) jer “EU hoće da uništi Srbiju”. Vučelić objavljuje da se vodi i paralelni rat protiv Srbije jer je „Berlin otvorio karte: Kurtijev teror uz odobrenje Nemačke“ koja “baštini Hitlera” i „ruši predsednika” – “NATO preko megafona udara na Vučića“.
Srpski Telegraf je ove godine otkrio „najmračniju tajnu“ da je „NATO hteo da otruje 700 hiljada Beograđana“ dok su još u julu prošle godine obznanili priznanje Amerike i Britanije da je “Putin (već) dobio rat”. Vučelićev Pečat je prošle jeseni proslavio Putina kao tvorca novog svjetskog poretka dok se kritika ruskog imperatora karakteriše kao “bolest rusofobije”. U propagandi ne zaostaje ni Politika koja obznanjuje da „Kina i Rusija brane međunarodni poredak” dok mrski Zapad u Srbiji želi „puč“ tj. da “ruši vlast po ukrajinskom modelu“.
Nekad ugledni B92 poručuje „Evropo, čeka te žalostan ishod“ i od Sputnjika preuzima tekst sa naslovom „Bliži se totalni kolaps: Putin spremio konačan udarac za Evropu“. Politika i Alo su preuzele da se „Polјska otvoreno sprema za veliki rat sa Rusijom“ jer je po B92 „Ukrajinska vojska sahranjena“. Vučelićev Pečat poručuje da je „Zelenski krvavi cirkusant, u doslovnom smislu komičar iz banalnih sitkoma i rijalitija“ iako su upravo rijalitiji jedna od glavnih odlika Vučićevog režima.
Negativan stav stanovništva prema EU, uprkos njenom ogromnom značaju za Srbiju, takođe je posljedica medijskog izvještavanja, kaže Braj. „EU i pristupanje Srbije nije tema u centralnim informativnim emisijama u Srbiji“, kaže se u istraživanju nezavisne nevladine organizacije BIRODI za 2021. godinu. EU i moguće pristupanje Srbije zauzimaju tek 13. mjesto na rang-listi tema. Sa druge strane, EU je daleko najvažniji partner Srbije koja je u protekle dvije decenije iz Brisela dobila preko tri milijarde evra bespovratne pomoći dok je 67 odsto svih stranih investicija dolazi iz Zapadne Evrope. Iz Brisela godišnje stigne oko 300 miliona evra u vidu donacija.
Na kraju, Braj sumira da “Putinov sistem klijentelizma, zasnovan na njemu bliskim oligarsima, tajnoj službi, političkoj instrumentalizaciji i politizaciji državnih i državi bliskih preduzeća, kontroli pravosuđa i maltretiranju medija, je plagiran i usavršen u Srbiji (i u susednim zemlјama)”. Za utjehu ostaju priče o navodnoj neutralnosti i evropskoj budućnosti.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
NACIONALISTIČKA POMAMA NAKON UPADA NA SJEVER KOSOVA: Vučićeva (de)eskalacija i prijetnja novim egzodusom Srba

Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus etničkih Jermena iz njihove enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana
Nakon početnog nesnalaženja nakon paramilitarnog upada na sjever Kosova, srbijanske vlasti su se odlučile za narativ koji će propagirati na svojim medijima. Prije četiri dana predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je otišao toliko daleko, pa je rekao da će Srbi napustiti sjever Kosova “ukoliko međunarodna zajednica bude dozvolila nastavak terora Albina Kurtija”. Prijetnja neodoljivo podsjeća na nedavni egzodus Jermena iz enklave Nagorno – Karabah unutar međunarodno priznatih granica Azerbejdžana.
Ne pominjući Jermene i Karabah, jer je Srbija u prijateljskim odnosima sa autokratskom vlašću u Bakuu, Vučić je izjavio da kada je u pitanju egzodus Srba “nismo daleko od toga” jer “Kurtijev teror prevazilazi sve što normalan čovek može da pomisli”. Naveo je da kosovske vlasti “upadaju u bolnice, vrtiće, 122 dana nema nikakvog ulaska srpske robe na Kosovo i Metohiju, nema kiseonika u bolnicama” te da je “znao da će se Srbi na severu Kosmeta pobuniti i da je stalno to govorio” pa da se to trebalo i očekivati. Jedino što, po priči, Vučić nije očekivao je bio upad dobro opremljenih i naoružanih paramilitaraca predvođenih Milanom Radoičićem – regionalnim Pablo Eskobarom kako ga je opisao šef kosovskog MUP-a Dželal Svečlja.
Radoičić je preuzeo svu odgovornost na sebe, skidajući presiju sa Vučića. On je u izjavi koju je pročitao njegov advokat Goran Petronijević ponovio režimsku priču o “Kurtijevom teroru” te da je razlog njegovog terorističko – diverzantskog upada bio “da ohrabrimo srpski narod u pružanju otpora teroru Kurtijevog režima i zaštiti srpskog stanovništva”. Jednostavno, Radoičić i njegovi su “bili primorani da zaustave progon srpskog naroda i zaštite porodice” jer “srpski narod više neće trpeti teror”.
Radoičić je hapšen pa pušten nakon manje od 24 sata uz zabranu napuštanja Srbije i odlaska na Kosovo. Tereti se za nedozvoljeno držanje, nošenje i promet vatrenog oružja i eksploziva i teška djela protiv opšte bezbjednosti.
Da zabava bude veća, Više javno tužilaštvo u Beogradu je saopštilo da je oružje korišćeno u napadu na kosovsku policiju u Banjskoj stiglo iz Tuzle. Iz Tužilaštva BiH su izjavili da nisu primili nikakav akt ni informacije od policijskih agencija o tom slučaju. Isto tvrdi i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH.
Berko Zečević, sarajevski profesor za odbrambene tehnologije i sudski vještak za balistiku je u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE) rekao da je pažljivo analizirao objavljene fotografije zaplijenjenog oružja. Iz oznaka na oružju jasno je da je ono proizvedeno u fabrikama u Srbiji na osnovu identifikacionih oznaka na oružju i municiji. “Zadnji legalni vlasnik automatskog bacača granata, koji je zaplijenjen, je Vojska Srbije. To isto možemo reći za ručne raketne bacače 64mm, takozvane Zolje. One su remontirane u Srbiji 2017. godine i uskladištene kod Vojske Srbije”. Navode srpskog tužilaštva o oružju nabavljenom u BiH Zečević ocjenjuje kao “tipični metod sive propagande ili hibridni rat” i “besmislenom izjavom” sa ciljem preusmjeravanja fokusa na BiH.
Beogradski advokat Čedomir Stojković u objavi na društvenoj mreži X (twitter donedavno) tvrdi da je Milan Radojičić dio Bezbednosno informativne agencije Srbije (BIA) i da “nikakve šanse nema da Radoičić uradi bilo šta bez znanja i dozvole” predsjednika Srbije. Pogotovo nema šanse da “24 terenska vozila koja voze jasno Srbi, koji su došli jasno iz Srbije, budu puna (jasno srpskog) naoružanja i takva budu na Kosovu bez znanja i dozvole” vladara.
Radoičić, do nedavno potpredsjednik Srpske liste na Kosovu i njegov partner Zvonko Veselinović su na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog organizovanog kriminala, šverca narkotika i oružja uz korištenje političkog uticaja. Obojica su u Srbiji bili pod brojnim istragama i u pritvorima. Veselinović je jednom uhvaćen sa preko 3kg heroina. Nakon dolaska Srpske napredne stranke (SNS) na vlast postaju “lideri srpskog naroda na Kosmetu” i “uspešni biznismeni” u Srbiji koji od vlasti dobijaju unosne poslove.
Čedomir Stojković navodi da Radoičić ima preko 60 miliona eura vrijednih poslova u javnim nabavkama od vlasti u Srbiji. Narko bande Veselinovića i drugih kriminalaca organizuju kupovinu glasova za SNS, zastrašivanje i prebijanje opozicionara i nevladinih aktivista po kazivanjima sagovornika serijala Junaci doba zlog na televiziji N1. Veselinović se u epizodi objavljenoj u decembru 2022. o Milošu Vučeviću, sadašnjem ministru odbrane i ranijem gradonačelniku Novog Sada (2012-2022), često pominje u kontekstu dobijanja unosnih tendera i organizovanju prljavih poslova za režim. Vučević je naučio državni posao dok je vladao Novim Sadom po identičnom modelu pohare Budve i njenih resursa za vrijeme Svetozara Marovića koji sada uživa zaštitu srpskih vlasti. Vučević se slovi za budućeg premijera Srbije i glavnog batlera vladarske porodice.
Poznavaoci prilika smatraju nevjerovatnim da bi organizacija Radoičićeve vojske i pogotovo treninzi na glavnom poligonu srbijanske vojske na Pasuljanskim livadama (po snimcima koje je kosovska policija zaplijenila) mogla proći neopaženo i bez dozvole Vučevića i njegovih gazda.
Za sada je nerazjašnjeno šta je bio krajnji cilj upada jer je dopremljeno opreme, uniformi i naoružanja za nekoliko puta više vojnika od inicijalne Radoičićeve grupe od 30 ljudi infiltriranih na sjeveru. Očigledno je da su kosovske službe bezbjednosti imale dojave da se nešto sprema jer se pojavila patrola kada se nije očekivala što je izazvalo i nespremnu reakciju paramilitaraca i otvaranje vatre. Ubrzo su ekspresno raspoređeni i policijski snajperi i dignuti dronovi što govori da je policija bila u stanju pripravnosti.
Veoma je upitno da li je Vučić bio upućen u sami događaj u ranim jutarnjim satima 24. septembra jer takva vrsta sukoba sa smrtnim posljedicama mu nije išla u prilog u vremenu kada je međunarodna zajednica njega smatrala kao konstruktivnog partnera, ne rigidnog Albina Kurtija. Međutim, na osnovu do sada prikupljenih informacija teško je povjerovati da vlasti u Beogradu nisu znale za naoružavanje i pripremu paramilitaraca za eventualno buduće događaje sa boljim tajmingom. Pogotovo kada se zna da narkosi suvereno vladaju sjeverom uz pomoć i blagoslov tajne službe čijeg šefa američke vlasti takođe sumnjiče za transnacionalni kriminal i trgovinu narkoticima.
Vučić je u izjavi od 2. oktobra rekao da je “moralo da eksplodira” na sjeveru, ali je, po običaju, istakao da je korijen problema u Kurtijevom režimu.”Prije dvije godine kada je Kurti došao na vlast počeo je stvarni teror nad Srbima i posvećeno se bave time”, rekao je Vučić i dodao da je 11 odsto Srba otišlo sa Kosova od kada je Kurti došao na vlast. Interesantno je da “stvarni teror nad Srbima počinje tek od dolaska Kurtija” na čelo vlade. Do tada su Kosovom vladali bivši mafijaški lideri Oslobodilačke Vojske Kosova (OVK), koji su sada dijelom u Hagu. Zvanično Srbija smatra OVK terorističkom organizacijom. Ali, na terenu je uspostavljena odlična saradnja, pogotovo kad je u pitanju organizovani kriminal i šverc narkotika, žena, cigareta, sa obje strane granice. Tadašnji napadi na Srbe na Kosovu nisu problem za Beograd jer su odlično išli mutni poslovi.
Desna ruka bivšeg premijera Ramuša Haradinaja je i počasni konzul Crne Gore Gazmend Abraši iz Gnjilana, poznat po poslovima sa cigaretama. Prvi potez Kurtija kada je izabran je bilo ukidanje svih preferencijala za Abrašijeve duvanske proizvode što je izazvalo bijes u Beogradu i Podgorici. Kasnije je nepotkupljivi i korupciji potpuno nesklon Kurti krenuo i na laboratorije droge i kripto valuta po cijelom Kosovu. Samo na sjeveru policija je zatvorila ukupno 9 laboratorija za narkotike i dvije laboratorije za rudarenje kripto valuta koje troše ogromnu količinu struje koja se na sjeveru i dalje ne plaća. Udari na narko biznis su izazvali bijes srbijanskih režimskih medija koji su počeli horski pjevati o “Kurtijevom teroru” i “pogromima nad Srbima”.
Po nalazima svih međunarodnih institucija teror i pogromi nad Srbima su izmišljotina. Vlada Kurtija je energično reagovala na sve napade po etničkom osnovu za razliku od ranije OVK. Kosovske Srbe koji su lojalni građani svoje zemlje zvanični Beograd smatra za “bednike”. Radoičić i njegovi poginuli vojnici se u srbijanskim medijima predstavljaju kao junaci i srpski heroji. Srbija i Republika Srpska su proglasile dan žalosti zbog njihove pogibije.
U Briselu i Berlinu su upozorenja o srbijanskoj medijskoj histeriji protiv legitimnih vlasti u Prištini smatrali pretjeranima. Gerald Knaus iz Evropske stabilizacione inicijative (ESI) smatra da je EU opet napravila grešku jer “nije važno šta srbijanski političari pričaju (strancima) na engleskom, već kako razgovaraju sa svojim narodom, koje kampanje vode mediji koje oni kontrolišu i, iznad svega, kako oni sami rade i deluju”. Krajem maja 2023. godine nasilni demonstranti pojačani iz Srbije napali su vojnike KFOR-a na sjeveru u kojima su povrijeđene desetine italijanskih i mađarskih vojnika, od kojih neki teže. Srpski specijalci su početkom juna kidnapovali kosovske policajce koji su pokušavali da spriječe šverc – uključujući i oružje – na sjevernoj granici. U oba slučaja reakcije NATO i EU su bile mlake. “Vučić i njegov guverner Radoičić morali su stoga da se osećaju ohrabrenima” zaključuje Knaus u autorskom tekstu u Der Spiegel magazinu.
U Banjskoj su se preračunali.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
HORIZONTI
POSLIJE NAPADA NA POLICIJU I KRVOPROLIĆA NA KOSOVU: Teški izazovi za Beograd i Prištinu

Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u kosovskom selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića Nakon uspostavljanja kontole, kosovska policija je u manastiru Svetog Arhiđakona Stefana pronašla ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Predsjednik Srbije Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ i rekao da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“
U ranim jutarnjim satima u nedjelju 24. septembra u kosovskom selu Banjska, dobro naoružana paramilitarna jedinica je blokirala most sa dvoje oklopljenih vozila. Kada je stigla patrola kosovske policije da izvidi situaciju otvorena je vatra na njih. Policija je uzvratila vatru i pozvala pojačanje. Kasnije su paramilitarci upali u obližnji manastir Svetog Arhiđakona Stefana iz 14. vijeka odakle su nastavili sukob sa policijom do kasnijeg izvlačenja preko obližnjeg brda i šume i povukli se u Srbiju. Nakon što je policija ušla u manastir pronašla je ogromnu količinu naoružanja i opreme koje su paramilitarci ostavili pri povlačenju. Među zaplijenjenim oružjem su i ručni raketni bacači, granate, eksploziv i ostala oprema koja je dovoljna, prema riječima kosovske policije, za jedinicu od 100 ljudi.
Ni pet dana nakon krvavog oružanog sukoba u selu Banjska, tik uz granicu sa Srbijom, nije jasnija pozadina i motivi pucnjave i krvoprolića.
Prva reakcija srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića prošle nedjelje, nakon informacija o pogibiji jednog i ranjavanju dvojice kosovskih policajaca je za mnoge upućene bila u najmanju ruku čudnovata. Vučićev nastup nije pratila uobičajena teatralnost i samouvjerenost priznavši da je njegovoj administraciji trebalo „mnogo vremena da ispitamo šta se dogodilo, šta se zbivalo jutros, tokom popodneva“. Štaviše, predsjednik je odavao dojam da i dalje nema sve informacije na raspolaganju što je odmah protumačeno kao previd, slučajni ili namjerni, srbijanskih službi. Ipak u svom prvom obraćanju naciji Vučić je zadržao političku prisebnost i osudio ubistvo policajca uz standardnu generičnu konstataciju da je kosovski premijer Albin Kurti „glavni organizator haosa na Kosovu i Metohiji… koji želi rat i skukobe“ navevši broj od 62 akcije policije na pretežno srpskom sjeveru zemlje. Od toga su navodno 56 bile „etnički motivisane“. Međutim, indikativno je da Vučić nije optužio Kurtija za izazivanje krvoprolića na noć između subote i njedjelje. Vučić je dodao i da su „trojica Srba stradala sa KiM, dvojica od snajperske vatre sa velike udaljenosti, nepotrebno, dvojica su teško ranjena i pretpostavlja se da je četvrto lice stradalo“. Da je i četvrti napadač na policiju preminuo je bila novost je su do tada kosovske službe raspolagale informacijama da su trojica napadača likvidirani u razmjeni vatre. Četvrti je bio zapravo ranjen i kasnije izdahnuo u bolnici u Novom Pazaru u koju je, prema informacijama nezavisnih medija, dopremljeno 6 ranjenih iz istog sukoba. Vučić je opravdao i upad u manastir rekavši da je „naoružana grupa Srba došla do manastira Banjska jer su imali dvojicu povređenih mladića i da su želeli da im pruže pomoć“. Istakao je da crkva „ni na koji način nije bila umešana u incident“. Ubrzo nakon toga Vučićevi mediji u zemlji i regionu su počeli pričati o Srbima koji su se morali organizovati da bi se odupreli „teroru takozvane policije Kosova“.
S druge strane , ministar unustrašnjih poslova (MUP) Kosova Dželal Svečlja je pokazao snimke sa policijskog drona na kojem se među dobro opremljenim i naoružanim milatantima vidi, kako tvrdi, i lice Milana Radoičića koji je potpredsjednik kosovske Srpske liste i lice dovođeno u vezu sa ubistvom kosovskog političara Olivera Ivanovića. Radoičić i njegov kum Zvonko Veselinović su kontroverzni biznismeni na crnoj listi američkog Ministarstva finansija zbog međunarodnog kriminala, trgovine narkoticima, oružjem, reketiranja i političkih iznuda. Obojica imaju tijesne veze sa vladajućom Srpskom naprednom strankom (SNS) i bratom predsjednika Srbije uz veliki broj poslovnih ugovora sa državnim institucijama za koje se sumnja da su koruptivni dilovi. Vučić je nekoliko puta demantovao da njegov brat ima bilo kakve kriminalne veze sa njima nakon što je uslikan u društvu Veselinovića. Takođe je Vučićev kum i takođe kontroverzni biznismen Nikola Petrović uslikan sa obojicom. Balkanska istraživačka reporterska mreža (BIRN) i KRIK su ranije objavili dokument srbijanske policije o narko biznisima Veselinovića. Srpska lista je do bojkota kosovskih institucija i izlaska iz njih bila jedini predstavnik kosovskih Srba sa utjeranim postotkom podrške od preko 99 odsto – na čemu bi im zavidila i Sjeverna Koreja i Rusija. Mnogi smatraju Srpsku listu političkim predstavnikom narko kartela koji suvereno vlada i teroriše neposlušne Srbe na Kosovu. Ranije se Vučić javno zahvalio Radoičiću „što čuva srpstvo…i Srbiju na Kosovu i Metohiji“ mada je drugom prilikom rekao da Radoičić „nije cvećka“ ali ni odgovoran za ubistvo Olivera Ivanovića.
Srbijanski predsjednik nije želio pobliže objasniti otkuda toj grupi militanata oprema i naoružanje za koje je američki ambasador u Prištini rekao da je „vojne klase koja nije dostupna običnom građaninu“. Vučić je odbacio „insinuacije da iza incidenta stoji Srbija“ kao i da se te uniforme i oružje „mogu svuda nabaviti“.
U međuvremenu se i nekoliko puta oglasila Eparhija raško – prizrenska na čijoj teritoriji se nalazi manastir. Prvo je dato saopštenje u kom se navodi da je „grupa naoružanih, maskiranih ljudi, upala blindiranim vozilom u sam manastir, pri čemu su provalili manastirsku zaključanu kapiju“. Kasnije je dato saopštenje da u tom manastiru „nije pronađeno nikakvo oružje“. Međutim, saopštenje je izbrisano i uslijedilo je novo. Priznaje se da su 25. septembra EULEX i kosovska policija izvršili uviđaj u manastiru Banjska i da su „na dva mesta u manastirskom dvorištu nađeni vatreno oružje, pancir i delovi opreme koje su naoružana lica bacila prilikom povlačenja iz manastira“. Eparhija je takođe osudila ubistvo jednog i ranjavanje dva policajca. Međutim u saopštenju od 26. septembra se vidi značajna promjena tona, neki bi rekli usljed straha od državne bezbjednosti i narko kartela koji vlada sjeverom Kosova. U najnovijem saopštenju „naoružana maskirana lica koja su upala u sam manastir probivši kapiju“ su odjednom postali žrtve „najnovijeg stradanja kosovskih Srba na severu KiM, i Eparhija raško-prizrenska svim članovima njihovih porodica izražava iskreno saučešće“.
Dan kasnije je opet progovorio i vrhovni poglavar Srbije rekavši da „ubijeni Srbi“ za njega „nikada neće biti teroristi“ i da su oni bili „porodični ljudi“. Ponovio je i da on ne opravdava ubistvo policajca „bez obzira što on nema šta da radi na severu“ dok će Radoičić „koji nije ranjen“ na neke stvari i pitanja „morati da odgovori“. Ponovljen je i stav da je do ovoga došlo zbog ponašanja Kurtija „koji mrzi srpski narod“ dok su Srbi koji su lojalni i rade u institucijama Kosova „bednici“. U Srbiji, Republici Srpskoj i Republici Kosovo su proglašeni dani žalosti, sa različitim obrazloženjima dok je predsjednica Vjosa Osmani posthumno odlikovala palog policijskog narednika Afrima Bunjakua proglasivši ga „herojem Kosova“.
Premijer Kurti je opisao militante kao „organizovanu profesionalnu jedinicu koja je došla da se bori na Kosovu“ kao i da „država Srbija stoji iza ovog upada“. Nezavisni mediji vide u ovom incidentu veoma povoljan trenutak za Kurtija koji je bio izložen žestokim zapadnim kritikama zbog nepopuštanja povodom formiranja Zajednice srpskih opština (ZSO) i smatran je glavnim kočničarem normalizacije u odnosima između dvije zemlje. Kurtijevi ponekad rigidni stavovi ni malo nisu prijali zapadnim stabilokratama kojima je, osim ad hoc rješenja i mira u regionu, takođe stalo da se održe već plaćene isporuke srbijanske municije Ukrajini – prije svega deficitarnih artiljerijskih granata velikog kalibra. Srbijanska (dobro unovčena) vojna pomoć Ukrajini je, po zapadnim posmatračima, jedan od razloga zašto Sjedinjene Države i EU voljno žmure na ponašanje beogradskih vlasti i razgranate kriminalne mreže. Samo tokom 2022. godine Kurtijeva policija je otkrila i zatvorila na sjeveru Kosova pet laboratorija za drogu i tri laboratorije za rudarenje kripto-valuta pri tome izazvavši bijes mafije i srpskih političara koji su onda optuživali Kurtija da „kidiše na mnogostradalni srpski narod“. Dok su u Prištini bile na vlasti mafijaške strukture proizašle iz bivše gerilske Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) takve vrste poslova i šverc-komerca su se odvijale maltene bez ikakvih problema iako su u Srbiji OVK deklarativno nazivali „terorističkom organizacijom“ i optuživali je za nesumnjive ratne zločine počinjene tokom i poslije rata. Sa izborom nepotkupljivog ali rigidnog i nacionalističkog Kurtija poslovi su počeli da se kvare što mu je donijelo neprijatelje i među OVK mafijašima.
U izjavi za Nova.rs bivši predsjednik Demokratske stranke, profesor Bojan Pajtić kaže da ono što se desilo u nedjelju odgovara samo Prištini i Moskvi. Pajtić kaže da ovo odgovara Rusiji, „jer im treba bilo kakvo odvlačenje pažnje sa Ukrajine“. Otud Nagorno Karabah, i sada Kosovo. Pajtić smatra da ovo nije moglo da se desi bez znanja BIA-e na čijem čelu je Aleksandar Vulin, takođe pod sankcijama SAD (zbog širenja malignog uticaja Rusije ali i trgovine narkoticima). „Potrebno je samo sabrati dva i dva” zaključuje Pajtić.
Jovo MARTINOVIĆ
Komentari
-
DRUŠTVO4 sedmice
UNIVERZITET CG-FAKULTET LIKOVNIH UMJETNOSTI TUŽENI ZA MOBING: Kazna zbog iznošenja mišljenja
-
FOKUS3 sedmice
MINIMALNA PENZIJA = MINIMALNA PLATA: Đe iscijediti suvu drenovinu
-
FOKUS1 sedmica
UZVRAĆANJE UDARCA U AFERI DO KVON: Spajić optužio srpske vlasti za montiranje
-
Izdvojeno4 sedmice
MONITOROVA ANKETA: Test tek slijedi
-
DRUŠTVO3 sedmice
PLJEVLJA, BUDVA, ZETA…: Na tragu saoizacije ?
-
FOKUS4 sedmice
PROGRAM NOVE VLADE: Nepročitana bajka
-
Izdvojeno4 sedmice
SLUČAJ ANDRIJE MANDIĆA: Pragmatični vojvoda
-
Izdvojeno4 sedmice
MIJEŠANJE VLASTI SRBIJE U CRNOGORSKI POPIS STANOVNIŠTVA: Studenti i Dodik na istom zadatku są crkvom