Državna žičara vrijedna oko devet miliona eura trebalo bi ponovo da poveže dva skijališta nakon dvije propuštene sezone. Pouzdanije skijanje, međutim, još čeka vodu, završetak tenderskih procedura i izgradnju sistema za vještački snijeg

Od najavljivanog sistema vještačkog osnježavanja na državnom skijalištu Kolašin 1600 ni tokom predstojeće sezone neće biti ništa. Uoči nove zime još nije završen tender za projektovanje i izgradnju akumulacionih jezera i pripadajućih cjevovoda, odnosno nije izabran izvođač. Prema nezvaničnim informacijama Monitora, na tender se javilo šest ili sedam firmi, ali interesovanje ponuđača još nije pretočeno u ugovor i početak radova.

Ministarstvo javnih radova objavilo je 10. jula tender procijenjene vrijednosti 6,2 miliona eura bez PDV-a za izradu glavnog projekta i izgradnju akumulacija i pripadajućih cjevovoda na Kolašinu 1600. Posao je predviđen po principu „projektuj i izgradi“. Prema tenderskoj dokumentaciji, planirane su akumulacije K8 i Vranjak, ukupne zapremine približno 77.000 kubnih metara, koje bi trebalo da obezbijede vodu za osnježavanje oko 37 hektara staza.

Obje akumulacije trebalo bi da se snabdijevaju iz sistema Ljevaja. Za višu, Vranjak, predviđena je dodatna pumpna stanica, a zbog konfiguracije terena i obimniji zemljani radovi, pristupni put i stabilizacija kosina. Konačna tehnička rješenja trebalo bi razraditi glavnim projektom. To znači da izbor izvođača predstavlja početak naredne faze a ne završetak kompletnog sistema vještačkog osnježavanja.

Da je postupak i dalje u fazi izbora ponuđača potvrdio je potpredsjednik Opštine Kolašin Vasilije Ivanović. On objašnjava da Ministarstvo javnih radova bira izvođača za akumulacije, dok je nabavka topova, prema njegovim riječima, u završnoj fazi. Ivanović očekuje da bi te procedure relativno brzo mogle biti završene.

„U toku je izbor najpovoljnijeg ponuđača za izgradnju akumulacionih jezera na Bjelasici, dok je nabavka topova za osnježavanje u završnoj fazi. Očekujemo da bi te procedure mogle relativno brzo biti završene. Ključno je, međutim, obezbijediti vodu bez koje nema proizvodnje vještačkog snijega“, kaže Ivanović.

Voda je preduslov koji se godinama pominje uz gotovo svaku najavu osnježavanja. Dok su na Bjelasici građene žičare, nove staze i hoteli, sistem koji bi omogućio pouzdanije planiranje skijaške sezone ostajao je nedovršen. Predstojeća zima zato ponovo dolazi prije završetka infrastrukture koja bi smanjila zavisnost od prirodnih padavina.

Projekat zahvatanja vode iz Ljevaje pratili su protivljenje mještana i aktivista, upozorenja na ugrožavanje rijeke i visoke troškove pumpanja vode do Bjelasice. Izvođač je 27. novembra 2025. jednostrano raskinuo ugovor sa Ministarstvom javnih radova, pa je posao ostao nezavršen. Iako je iz Opštine Kolašin više puta najavljivano raspisivanje novog tendera za nastavak tog projekta, to se do sada nije dogodilo.

Uz čekanje na vještački snijeg, kolašinsku skijašku ponudu dvije zime ograničavao je i prekid veze između državnog Kolašina 1600 i privatnog Kolašina 1450. Razlog je problem kod stuba broj četiri žičare K7, nastao tokom građevinskih radova na susjednim privatnim parcelama u proljeće 2024. godine. Zbog toga nije radila žičara u koju je država uložila oko devet miliona eura, a van upotrebe ostalo je i približno deset kilometara staza državnog centra.

K7 je otvorena u februaru 2022, kao važna investicija u objedinjavanje skijaške ponude Bjelasice. Šestosjedna žičara, kapaciteta 2.600 skijaša na sat, povezala je dva centra i omogućila korišćenje približno 45 kilometara staza. Samo dvije godine kasnije, njeno zaustavljanje ponovo je razdvojilo skijališta.

Tokom pripremnih radova za gradnju vila na lokalitetu Kolašin 1450 ugrožena je stabilnost terena uz stub. Urbanističko-građevinska inspekcija obavila je nadzor 10. juna 2024. i zabranila dalje radove, uz nalog investitoru da u roku od 12 dana obezbijedi sigurnost i stabilnost susjednog stuba državne žičare.

Problemi su počeli u proljeće 2024, kada je tokom radova na obližnjoj privatnoj parceli potkopan teren kod stuba. Uslijedio je spor o odgovornosti i troškovima sanacije. Ski-resort Kolašin 1450, u vlasništvu Zorana Ćoća Bećirovića, odbacivao je odgovornost. Iz te kompanije su tvrdili da su uzrok obrušavanja vremenske neprilike, da temelji žičare nijesu adekvatno izvedeni i da je postavljena mimo planske dokumentacije. Bećirovićeva kompanija navodno je u sanaciju uložila blizu 400.000 eura, a državno preduzeće Skijališta Crne Gore (SCG) optužila za izostanak saradnje.

Na kraju je država obezbijedila dodatni novac za sanaciju stuba, ali pokušaji izbora izvođača dodatne sanacije nijesu odmah dali rezultat. Na tender za stabilizaciju tla, vrijedan 145.200 eura, raspisan u novembru 2025, kao ni na ponovljeni postupak krajem decembra, nije bilo ponuda. Iz SCG su u januaru 2026. saopštili da novac imaju, ali da bez izvođača K7 neće raditi ni te zime. Novi tender najavili su za maj, obrazlažući da radovi ugovoreni usred zime ne bi mogli biti završeni tokom sezone.

Posao je dodijeljen tek narednog ljeta. Skijališta Crne Gore su 17. juna izabrala podgoričku kompaniju M Solutions. Ugovor vrijedan 137.982 eura sa PDV-om potpisan je 31. jula, a radovi su počeli 24. avgusta, uz rok od 15 dana od uvođenja izvođača u posao. Predviđeni su izgradnja armiranobetonskog potpornog zida sa odvodnjavanjem, ugradnja čeličnih ankera, injektiranje tla i zaštita kosina. Početkom septembra iz SCG su saopštili da je završena približno polovina radova, ali je sanacija trajala i sredinom oktobra.

Poslije dvije zime tokom kojih žičara K7 nije povezivala skijališta Kolašin 1600 i Kolašin 1450, izvođači najavljuju da će sanacija terena kod stuba broj četiri biti završena do početka predstojeće sezone. Time bi skijašima ponovo bilo dostupno oko 45 kilometara staza, uz zajednički ski-pas o čijoj cijeni dvije kompanije još pregovaraju. Kako su Monitoru kazali iz preduzeća koje izvodi radove, posao ovih dana ulazi u završnicu.

Završeni su, kako kažu, radovi na bušenju i injektiranju horizontalnih i vertikalnih ankera, kao i na armiranju i šalovanju potpornog zida. Izbetonirana je prva kampada potpornog zida, a sada se betonira druga. Kako tvrde, geodetska ispitivanja pokazala su da se sami stub i njegov temelj nijesu pomjerili, uprkos popuštanju starog potpornog zida.

Povratak K7 u funkciju omogućio bi i ponovno objedinjavanje skijaške ponude dva centra. Iz SCG su Monitoru kazali da pregovaraju sa privatnim skijalištem o zajedničkom ski-pasu. Prvobitno predložena cijena je 40 eura za oko 45 kilometara staza. Pregovori još traju, a već sada se zna da će dnevni ski-pas samo za državno skijalište Kolašin 1600 koštati 30 eura.

                                                                                Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima. Divota

Đukanović i Mandić, opet. I pitanje koje su njihove najsvježije međusobne optužbe i interpretacije nametnule – ko je od njih dvojice bio bolji drug ratnom zločincu Ratku Mladiću?

Nakon što je predsjednik parlamenta prošle sedmice politički preživio ponovljenu inicijativu DPS-a za njegovu smjenu, stavljenu na dnevni red Skupštine jer je uputio saučešće porodici Ratka Mladića, u priču o ratnom zločincu u Hagu osuđenom zbog genocida u Srebrenici, uključio se i počasni predsjednik DPS-a.  (Ne)očekivano. Nakon što je Mandić pitanje njegovog odnosa sa Mladićem prebacio na Đukanovića.

„Bezočne brljotine”, odgovorio je bivši višedecenijski premijer i predsjednik Crne Gore na optužbe predsjednika Skupštine da su Đukanović i DPS odgovorni za produžetak rata u BiH devedesetih. „U posljednje vrijeme učestale su bezočne izmišljotine velikosrpskih nacionalista i njihove posluge u Crnoj Gori da sam ništa manje nego vinovnik genocida u Srebrenici. To sam dugo ignorisao, jer je s onu stranu pameti. Vodio sam se maksimom da je važnije od toga što vam neko kaže ko vam to govori. Tu laž plasira nacionalistička rulja koja se nepogrešivo aktivira kada treba da sakrije svoje prljave tragove, služeći se oprobanim ujediniteljskim receptom – mržnjom prema drugima. Evo neko vrijeme, ponovo, prema Crnoj Gori, Crnogorcima i prema meni“, kazao je Đukanović u  intervjuu Pobjedi.

Mandić je tokom skupštinske rasprave o inicijativi da bude smijenjen, a reagujući na izjave poslanika DPS Andrije Nikolića da je toj partiji neprihvatljivo da sarađuje sa onima koji negiraju genocide u Srebrenici i veličaju Mladića, kazao da bi rat u BiH bio završen 1994. godine da nije bilo DPS-a. „Ne bi bilo ni Srebrenice”, kazao je  Mandić, podsjećajući da su Đukanović i DPS snabdijevali Vojsku RS gorivom nakon što je Slobodan Milošević 1994. godine uveo sankcije.

„Postojao je sistem koji je preko Vojske Jugoslavije obezbjeđivao pomoć Vojsci RS sve vrijeme. Tribunal je utvrdio da je Mladić bio dio tog sistema i da je kao oficir VRS zadržao status i primanja kroz strukture Vojske Jugoslavije. Dakle, nije im za tenkove trebala „Đukanovićeva nafta“, niti su tenkovima pobili više od 8.000 bosanskih Muslimana u Srebrenici. Bijednici zaslijepljeni mržnjom hoće tu istorijsku sramotu da pripišu meni. Oni koji mi decenijama pripisuju antisrpstvo htjeli bi da mi natovare i zločine njihovih „heroja“, nastavio je Đukanović za  Pobjedu.

Nije bilo potpitanja, pa Đukanovića niko nije priupitao da nije možda preumio da internetom i dalje kruži snimak gdje pred više hiljada ljudi kaže: „Neka ne štiti Momir Bulatović srpstvo od mene, jer je vlada koju ja vodim morala godinama kriomice od Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića da pomaže srpski narod u Hercegovini i Republici Srpskoj kada su joj oni oni odlučno i bezdušno spustili rampu “.

Nisu to jedini „tragovi“. Monitor je svojevremeno objavio djelove zapisnika sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane SRJ i dnevničke bilješke Mladića.  Autentičnost dokumenata je potvrđena. Kroz tu dokumentaciju se vidi i  involviranost crnogorske vlasti (Đukanović/Bulatović) u bosanski rat, i njene veze, neposredne i posredne, sa Ratkom Mladićem.

Iz Stenografskih bilješki sjednice VSO iz 27. septembra 1994. godine vidi se da je tadašnji  vrh crnogorske vlasti znao da se iz jedinica 2. armije Vojske Jugoslavije (Podgoričkog korpusa) sa teritorije Crne Gore dotura Mladićevim snagama municija tokom napada na Goražde u proljeće 1994, čak i nakon što je VSO bio donio Naredbu da se to ne radi bez njihovog odobrenja. U dnevničkim bilješkama  Mladić piše da je u Njivicama kod Herceg Novog 8. jula 1993. imao tajni sastanak sa generalom Milivojem Petkovićem, zapovjednikom Hrvatskoga vijeća obrane (HVO) tzv. Herceg-Bosne. Sastanak je organizovan u Vili Njivice, ljetnjoj rezidenciji Vlade Crne Gore, a do sastanka nije moglo doći bez znanja i tadašnjeg premijera Mila Đukanovića. Milivoje Petković je pravosnažno osuđen na 20 godina zatvora pred Haškim tribunalom zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti nad Bošnjacima u Bosni i Hercegovini 1993. i 1994. godine. Dokumenta pokazuju i da je Mladić  3. februara 1994. opet bio u Njivicama, u društvu sa: Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom (ratni zliočinac, osuđen na 20 godina), Mićom Stanišićem (ministar policije RS, uhapšen, u Hagu optužen za ratne zločine), generalom Milanom Gverom (ratni zločinac, osuđen na pet godina robije).

I tako redom. No, to su tek detalji jedne politike čiji je Đukanović bio dio, što danas vješto negira svodeći svoju ulogu u devedesteim na to da jeste ili nije „vinovnik genocida u Srebrenici“. Prećutkujući očito – da je ista politika ne samo proizvela Srebrenicu, nego i naše srebrenice, dok je on bio premijer Crne Gore.   Od Bukovice do Deportacija bosanskih izbjeglica 1992. godine.

Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, dugogodišnji glavni urednik Monitora Esad Kočan i poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. krivičnu prijavu protiv Đukanovića, tadašnjeg premijera i vrha tadašnje, izvršne i pravosudne vlasti Crne Gore zbog ratnog zločina „deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu”. Kao ključni dokaz za taj zločin, naveli su svjedočenje Momira Bulatovića u podgoričkom Višem sudu u novembru 2010. godine, koji je u vrijeme izvršenja tog zločina bio šef države: „Bulatović je pred sudom nedvosmisleno potvrdio: svi smo sve znali, a Milo najviše”. Krivična prijava je odbačena.

Ne „zaboravlja” samo Đukanović. Po sličnom modelu po kom se ratni Đukanović proizveo u evropejca, danas igra i predsjednik Skupštine Andrija Mandić, lider NSD, preživjele frakcije Narodne stranke, koja se sa nekadašnjim jedinstvenim DPS-om nadmetala u ratnim i „patriotskim” pokličima devedesetih.

Mandića Đukanović u Pobjedi ovako opisuje: „Najokoreliji izdanak zločinačke ratnohuškačke politike Beograda iz tog i kasnijeg vremena, sve do glumačkog ulaska u ulogu predsjednika parlamenta, dobitnik Vulinove sablje za zasluge u borbi protiv NATO ’99, ljuti neprijatelj crnogorske države i svega crnogorskog, lažni štrajkač glađu zbog crnogorskog priznanja Kosova, četnički ustanik koji je pozivao ratne drugove da otkopaju oružje i spreme se za novi pokolj, skorojević u proevropskoj državnoj politici Crne Gore i šerpas Marte Kos u pohodu na Bobotov kuk”.

Mandić danas svoj odnos prema Mladiću svodi na poštovanje „tradicije” i običaja, kako je obrazlagao saučešće koje je uputio porodici Ratka Mladića. Odričući se, pri tom, svog beogradskog vožda i stavljajući evropsku Crnu Goru, naravno, deklarativno, na prvo mjesto svoje političke agende. Podsjeća na nekog.

Nakon što je preživio Mladića u parlamentu, Mandić je te iste večeri, kako je objavljeno, bio na večeri sa izraelskim ministrom Haimom Kacom. „Nakon što smo saradnju Skupštine Crne Gore i izraelskog Kneseta podigli na novi nivo, u razgovoru sa ministrom Haimom Kacom nastavljamo da gradimo mostove prijateljstva i partnerstva između naših zemalja, sa posebnim akcentom na jačanje saradnje u oblasti turizma i saobraćaja kroz povezivanje nadležnih ministarstava“, napisao je predsjdnik parlamenta na svom profilu.

No, njegovo kontinuirano diplomatsko povezivanje sa Izraelom u vrijeme savremenog genocida  u Gazi, niko gotovo ne problematizuje. Inicijativa tim povodom za njegovu smjenu, nije ni pomenuta, a kamoli upućena Skupštini.

Crna Gora, opet, između Đukanovića i Mandića. Onog koji je postao evropejac, kreirajući zaborav svojih ratnih devedesetih ali i kasnijih zločina, i koji zbog toga i dalje kao taoca drži i DPS i Crnu Goru. I onog koji hrli da što prije postane evropejac i zaboravi na svoje mladiće, vučiće i kneževiće, kako bi se tamo, na Zapadu, još tješnje povezao sa evropskim desničarima i trampistima.

Divota.

Mi i Evropa

„Do završetka procesa integracije Crne Gore u EU dijele nas nedjelje ili mjeseci”, saopštila je optimistično evropska komesarka za proširenje Marta Kos ove sedmice na Miločeru, uoči početka Samita lidera Berlinskog procesa. Samit su otvorili premijer Crne Gore Milojko Spajić i savezni kancelar Njemačke Fridrih Merc.

Kos je ponovila da je Crna Gora predvodnik procesa proširenja u regionu.

Prethodno su u parlamentu usvojene ustavne izmjene, zbog čije suj neizvjesne sudbine briselski funkcioneri javno izražavali brigu. Izmjene su usvojene uprkos parlamentarnoj krizi nastaloj nakon saučešća predsjednika parlamenta porodici Ratka Mladića, kada su izmjene Ustava postale dio uslovljavanja i pogađanja vlasti i opozicije.

Poslanici su sa 56 glasova „za” usvojili izmjene Ustava  kojima se predviđa provjera integriteta kandidata za mandatara i članove Vlade.  Za izmjene nijesu glasali DPS, URA i DNP.

Usvojen je i amandman kojim Vlada predlaže izmjenu člana 91 Ustava kojom bi se uvelo pravilo da se zakon kojim se uređuje integritet kandidata za mandatara i članove Vlade donosi dvotrećinskom većinom glasova svih poslanika. Ustavni odbor je zadužen da u roku od četiri dana od donošenja odluke utvrdi Nacrt amandmana na Ustav i dostavi ga Skupštini.

Predloženom izmjenom člana 103 Ustava propisuje se da lice koje ne ispunjava zakonom utvrđene uslove integriteta ne može biti predloženo za mandatara i članove Vlade.

Kako je navedeno u obrazloženju predloga, cilj ustavnih promjena je unapređenje postupka formiranja Vlade kroz jačanje transparentnosti, odgovornosti i mehanizama za sprečavanje korupcije i sukoba interesa.

„Predloženom ustavnom promjenom čini se potpunim ustavni okvir i uspostavlja jasna ustavna garancija da postupku formiranja Vlade prethodi provjera integriteta kandidata za mandatara i kandidata za članove Vlade“, navodi se.

Milena PEROVIĆ

Najavljujući Euro model a potom i ograničenje trgovačkih marži, Vlada pokazuje spremnost da preuzme kontrolnu ulogu na tržištu rada i u sektoru trgovine. Ostaje da vidimo da li taj naum prati i spremnost prihvatanja odgovornosti za (ne)očekivane posljedice

Objašnjavajući zašto je predloženi Euro model jedini način za dugoročnu i održivu zaštitu životnog standarda, premijer Milojko Spajić ustvrdio je da subvencije i vremenski ograničene akcije sniženja cijena pojedinih proizvoda  mogu donijeti samo kratkoročno olakšanje građanima/potrošačima. Koju sedmicu kasnije, potpredsjednik njegove Vlade Nik Đeljošaj najavljuje ograničavanje trgovačkih marži od 1. januara, „kako poskupljenja ne bi obezvrijedila najavljeno povećanje plata“.

Dugoročno rješenje, izgleda, već traži (kratkoročnu?) zaštitu. Prije nego što je počelo da se primjenjuje.

Samo po sebi, tu ne mora biti protivrječnosti. Povećanje minimalnih zarada i privremeno ograničavanje marži mogu biti djelovi iste politike, ako se unaprijed zna šta se želi postići, koliko to traje i košta, ko snosi troškove i kako će se mjeriti rezultat. Kod nas se, međutim, od privrede očekuje da se prilagodi politički određenoj cijeni rada, dok se na logična upozorenja kako to može dovesti do talasa poskupljenja, odgovara najavom novih ograničenja cijena.

Ministar Đeljošaj već govori o tajkunima koji medijski pripremaju teren za neopravdano podizanje cijena. Ko su prozvani saznaćemo kada bude objavljen spisak targetiranih proizvoda i maksimalne dozvoljene marže.

U međuvremenu, sama najava državne intervencije može ubrzati ono što bi trebalo da spriječi. Trgovci i dobavljači mogu pokušati da cijene i uslove poslovanja prilagode prije januarskih ograničenja. Prebacujući očekivane troškove na kupce već sada. Ograničena marža, pritom, nije garancija nepromijenjene cijene: ako poraste nabavna cijena, vrlo vjerovatno će  poskupjeti i proizvod na polici. Tako bi građani, dok čekaju najavljeno  povećanje plata i penzija, već plaćali dio tuđih troškova kroz skuplju kupovinu.

Najavljujući Euro model i ograničenje trgovačkih marži, Vlada pokazuje spremnost da preuzme kontrolnu ulogu na tržištu rada i u sektoru trgovine. Ostaje da vidimo da li taj naum prati i spremnost prihvatanja odgovornosti za posljedice. Uključujući mogućnost da dio poslodavaca nametnuti rast troškova i najavljeno ograničenje mogućnosti da se oni kompenzuju većom maržom, ne pokrije zahvatanjem iz sadašnje i buduće dobiti, nego smanjenjem broja zaposlenih ili povratkom u sivu zonu.

Ako ta zona još postoji. Ministarka rada i socijalnog staranja Naida Nišić ustvrdila je, gostujući na RTCG početkom oktobra, da „sive ekonomije skoro da nema“, zahvaljujući rezultatima programa Evropa sad I i II. Šest dana kasnije, u Vijestima čitamo procjenu Ministarstva finansija da nepostojeća siva ekonomija čini 12,4 odsto crnogorskog BDP-a. To je predstavljeno kao značajno poboljšanje u odnosu na procijenjenih 20,6 odsto BDP-a iz 2022. godine. Procjena Ministarstva odnosi se na poslovanje registrovanih privatnih firmi i preduzetnika.

Ovo registrovanim nije usputna ograda. Riječ je o neprijavljenom dijelu poslovanja onih koji rade u formalno legalnim okvirima: prometu koji ne evidentiraju, radnicima koje ne prijavljuju ili dijelu zarade na koji ne plaćaju dažbine. Nalaz predstavljen sa takvim obuhvatom ne možemo proglasiti mjerom cjelokupne sive ekonomije. Izvan njega ostaje poslovanje potpuno neregistrovanih učesnika, poput uličnih prodavaca cigareta i duvana ili neprijavljenih izdavalaca smještaja, uključujući one koji goste pronalaze preko internet platformi. Sama platforma, naravno, ne čini izdavanje nelegalnim; neprijavljen posao i prihod čine ga dijelom problema. Ukupni obim neformalnih aktivnosti zato bi bio veći kada bi se obuhvatile i te djelatnosti, ali ovo istraživanje ne govori za koliko.

Na projektovanom ovogodišnjem BDP-u od 8,56 milijardi eura, procijenjenih 12,4 odsto vrijedi oko 1,06 milijardi eura. Godišnje. To nije novac koji bi u cjelosti pripao budžetu. Ali, kada bi legalizacija tih aktivnosti (onih koje se mogu legalizovati) donijela dodatne javne prihode u vrijednosti desetine procijenjenog iznosa, govorili bismo o nekih 106 miliona eura godišnje; pri petini, o 212 miliona. Radi predstave o veličini pomenimo kako to odgovara približno trećini, odnosno dvjema trećinama, gotovinskog deficita od 313,7 miliona eura koji je Vlada iskazala za prošlu godinu.

Ovo nije procjena stvarno naplativog prihoda. On zavisi od vrste aktivnosti, poreskih stopa, već plaćenih dažbina i toga koliko se poslovanja zaista može prevesti u legalne tokove. Ipak, brojevi su dovoljno veliki da se zapitamo šta ministarka Nišić smatra zanemarljivim. Odnosno, da li su njoj poznati podaci kojima barataju u „susjednom“ resoru iste Vlade.

Tim prije što siva ekonomija ostaje, makar u najavama, obećani izvor dodatnih prihoda države. Samo što iz resora Novice Vukovića priznaju da ne mogu pouzdano izračunati koliko je njeno smanjivanje minulih godina donijelo državnoj kasi. Ali javnost, i pored toga, ubjeđuju da će budući prihodi po osnovu legalizacije sive ekonomije pomoći da se premoste izazovi koje Euro model donosi i na prihodnoj i na rashodnoj strani državnog i lokalnih budžeta. finansiranju novih obaveza. Iako, ponovimo, nadležni nemaju precizno obračunate benefite dosadašnjih uspjeha na smanjenju ekonomskih aktivnosti van legalnih tokova.

Godišnji nalaz Državne revizorske institucije (DRI) pokazuje da problema ima i sa računima koji bi morali biti mnogo jednostavniji. I izvjesniji. U Glavnoj knjizi trezora nijesu evidentirane neizmirene obaveze od 37,11 miliona eura, dok u budžetskim evidencijama nije prikazano 7,76 miliona prihoda od dobiti Monteputa i Aerodroma. DRI navodi kako je, tokom privremenog finansiranja iz državnog budžeta, od 1. januara do 10. februara prošle godine, odobreno 60 miliona za 116 aktivnosti kojih nije bilo u budžetu za 2024. Zato je i Mišljenje DRI o pravilnosti poslovanja Ministarstva finansija i drugih budžetskih korisnika – negativno.

Upravo bi Glavna knjiga trezora trebala da bude osnovna, objedinjena računovodstvena evidencija države. Kada u njoj nijesu prikazane desetine miliona neizmirenih obaveza Vlade, problem prevazilazi urednost knjiženja. Bez potpune evidencije, nemoguće je pouzdano planirati koliko novca ostaje za nova obećanja. Dug koji je neupisan u javno vidljivu evidenciju nije prestao da postoji. Niti će povjerilac odustati od naplate zato što Vlada njegovo potraživanje nije uredno evidentirala… Prozvani su prećutali nalaz DRI, pa nemamo njihovu stranu priče.

I prije bilo kakvog zvaničnog odgovora, nameće se pitanje kako izvršna vlast od privrede zahtijeva finansijsku disciplinu koju nije u stanju da obezbijedi ni u svom radu. Da pomenuti primjer nije incident, svjedoče još makar dva aktuelna izvještaja/revizije DRI.

Ministarstvo zdravlja dobilo je dvije negativne ocjene. Revizori nijesu imali pristup cjelokupnoj izvornoj dokumentaciji za novac prenesen UNDP-u, a nepravilnosti su našli i u obračunu zarada, poreskom izvještavanju i javnim nabavkama.

U Ministarstvu ekologije građevinski radovi vrijedni 763.800 eura prikazani su kao konsultantske usluge, projekti i studije, dok je za 73 osobe angažovane ugovorima o djelu i konsultantskim ugovorima isplaćeno više od 453.000 eura. Uglavnom za redovne poslove iz tog resora. Za dio programa nijesu definisani ciljevi i pokazatelji učinka, a tamo gdje pokazatelji postoje, često se broji šta je rađeno, umjesto da se mjeri šta je postignuto.

Tu se priče o platama, maržama, sivoj ekonomiji i budžetu spajaju u jedan tok. A on previše liči na rijeku ponornicu.

Odgovorna ekonomska politika Vlade zahtijeva da se obećanja povežu sa prihodima, odluke sa posljedicama, a potrošeni novac sa rezultatima. I da pravila koja vlast propisuje drugima važe i za nju.

Umjesto toga, od građana se očekuje da vjeruju obećanjima o uspješnosti i održivosti najavljenog Euro modela, bez pratećih prikaza finansijskih tokova i analiza različitih ekonomskih scenarija. Dok državni revizori osporavaju pouzdanost računa o već potrošenom novcu. Ne ulazeći u ocjenu da li je u pitanju nesposobnost ili namjera da se nešto sakrije i/li nenamjenski iskoristi.

Bližimo se realnosti u kojoj će plate zaposlenih u javnom i privatnom sektoru određivati Vlada, gdje će ona  prekrajati formulu za isplatu penzija i, konačno, propisvati maksimalne marže, odnosno cijene u trgovinama.  Ispada da je samo pitanje utvrđivanja odgovornosti ostavljeno samoregulaciji na (političkom) tržištu.

Zoran RADULOVIĆ