Povežite se sa nama

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, ESEJISTA, KNJIŽEVNI KRITIČAR, ENCIKLOPEDISTA: Glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitujem za njih

Objavljeno prije

na

Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

 

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

MONITOR: Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa klimom opšte neizvjesnosti koja je zahvatila svijet?

VISKOVIĆ: Mislim da nema većih razlika među zemljama bivše države. Proljeće prošle godine bilo je u znaku kopiranja kineskog modela totalnog lockout-a, koji je  dao izvrsne početne rezultate : mali broj oboljelih i, posebno, malo umrlih. Pred ljeto je model bitno izmijenjen , liberaliziran, jer se pokazalo da je preskup, posebno na dulji rok. Hrvatska se potpuno otvorila u iščekivanju turističke sezone. Sezona je realizirana na razini otprilike 60 posto prihoda iz prethodne godine. U toku ljeta bilo je malo oboljelih, što nije bio rezultat prikrivanja podataka i malog testiranja, jer je i mrtvih bilo malo. U septembru se broj oboljelih povećao, ali u javnosti su bili sve češći glasovi kako zbog ekonomije treba slijediti standarde švedskog modela bez lockout-a. Ja sam sredinom septembra došao s mora u Zagreb s namjerom da se vratim rutini nekadašnjeg normalnog života (simpoziji, književne tribine, odlasci u Leksikografski zavod, gdje unatoč mirovini još imam ured). Ali nije ništa bilo kao prije. Na tribinama je umjesto stotinu slušatelja bivalo 10-20, svi pod maskama.

Pukao sam definitivno na jednoj kazališnoj premijeri kad su mi već na ulazu izmjerili temperaturu i upisali podatke (izbije li slučajno zaraza), potom je uslijedilo trosatno gledanje predstave u praznoj dvorani, preznojavanje pod maskom, jer septembar je još topao. Nakon predstave nije bilo koktela, uobičajenog druženja…

Odlučio sam da ponovo odem u svoju vikendicu u Drašnicama kod Makarske, izoliram se, radim na novoj knjizi. Pokazalo se da je to moguće, a da čovjek ipak ne podivlja od samoće zahvaljujući internetu i mogućnostima komuniciranja, prije svega s moje četvero djece razbacanih po cijeloj Evropi: od Londona, preko Beča i Zagreba do najmlađe mezimice u Crnoj Gori. Otkad sam u mirovini, stalno sam na putu, u posjetama djeci, a sad je to postalo nemoguće i zbog graničnih kontrola i zbog realne mogućnosti zaraze.  Nedostajala su mi ta putovanja i topli dodir s voljenim osobama. Pretpostavljam da je to nedostajalo i većini mojih sugrađana, bar onih koji su poštovani medicinske sugestije. Jer bilo je mnogo onih koji su rebelirali protiv stroge stege. Pogotovo među mladima koji su, recimo, organizirali korona party-je kod HNK-a ili na Jarunu. Tih tajnih druženja bilo je i među starijim građanima jer nemoguće je dugotrajnije izdržati presiju, ljudi pucaju po šavovima.

MONITOR: Postoji strepnja da će pandemiju slijediti ozbiljna ekonomska kriza. Može li to produbiti i nejednakost među zemljama – članicama EU, ali i izazvati velike promjene u društveno-ekonomskim odnosima na globalnom planu? Kao deklarisani ljevičatr, kako biste željeli da se završi ova globalna nevolja?

VISKOVIĆ: Pandemija je već izazvala ozbiljnu ekonomsku krizu; posebno u zemljama ovisnim o putovanjima i turizmu. Budući da će pandemija očito potrajati, kriza će se još produbiti. Treba posebno vidjeti u hoće li u nekom trenutku politika „štampanja novca“, kojom SAD i EU pokrivaju veliki minus, eksplodirati u nekom obliku inflacije. Valja, također, konstatirati da kriza nije granski ravnomjerno distribuirana. Sve što je vezano uz internet i kompjutorski softver silno je u ovoj krizi ekspandiralo, općenito – sve vezano za suvremene tehnologije. Do jučer nepoznate hrvatske softverske firme, nastale u garaži, dosežu u prodaji preko 100 milijuna eura. Burze su u cijelom svijetu u usponu. Je li to umjetno napuhano, vidjet ćemo uskoro.

A što se tiče mojega marksizma, ne bih pretjerivao, slabo sam u životu čitao izvornog Marxa, Kapital nikad, ali sam čitao Balibarove i Althuserove interpretacije Kapitala, čitao sam nedavno Piketyja. U mladim danima bio sam pod utjecajem Frankfurtske škole, ali najviše sam u teoriji književnosti naučio od semiotičara poput Eca i Lotmana. I danas jesam ljevičar, na američkim izborima sam bio za Sandersa, a na hrvatskima glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitiram za njih.

MONITOR: Kritičar ste povlašćenog položaja i delovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Koliko je njeno realno uporište među vjernicima a, u kojoj mjeri su, hvratske državne institucije klerikalizovane?

VISKOVIĆ: Jesam, deklarirani sam protivnik Vatikanskih sporazuma kojima je Hrvatska država dovedena u podložnički odnos prema Vatikanu. Naš javni život jest u velikoj mjeri, zahvaljujući tim ugovorima, klerikaliziran. Čak vojska i policija.

Vjeronauk u školama treba zamijeniti građanskim odgojem, Crkvu financirati vjerskim porezom, kao u Njemačkoj, a ne izravno iz budžeta. U biti sam za francuski tip sekularne države.

MONITOR: Može li se danas biti Jugosloven bez Jugoslavije?

VISKOVIĆ: Ja jesam jugonostalgičar, ali bojim se da je s jugoslavenskom državnom idejom svršeno. Razvile su se u proteklih trideset godina nacionalističke ideološke matrice u svim nacionalnim kulturnim institucijama, nacionalizam je prevladalo u naučnim granama koje presudno formiraju nacionalnu samosvijest. Nemoguće je to danas spojiti u cjelinu koja bi funkcionirala s minimumom harmoničnosti.

Postupno umiru veliki umjetnici koji su simbolizirali to nekadašnje zajedništvo, figure koje su u temelju naše nostalgije. Eto, ode nedavno i Balašević, koji je bio dirljivo ispraćen na ulicama i trgovima u Hrvatskoj. Čak se u Ilici pojavio i bećarac na ćirilici.

Ja sam ipak prije svega demokrat: ako većina naših sugrađana želi svoje male nacionalne države, neka ih. Uostalom, Hrvatsku i ja volim, samo meni ona nije isključiva iz pojma Jugoslavije. Ne želim da me netko tjera da mrzim sjećanje na Jugoslaviju, da mrzim druge jugoslavenske narode kako bih bio „dobar Hrvat“. Želim surađivati u jugoslavenskim kulturnim projektima kao što sam  desetljeće i pol činio uređujući regionalni časopis Sarajevske sveske.

 

EU, pod američkim pritiskom, pokušava stjerati Putina na konopce

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Sadašnja vlast je iskazala političku volju, naročito imenovanjem državnog sekretara MUP-a za člana Komisije, ministar je došao na dvije sjednice i pružio podršku. Tu volju moraju dokazati i brzim konkretnim pomacima u istragama svih nezavršenih slučajeva.  Oni su sada vlast, ne može biti izgovora, makar za postupanje policije. Dobro bi bilo za početak da nadležni u Vladi i ,,po dubini” pažljivo pročitaju naše dosadašnje izvještaje i postupe po preporukama koje smo dali. Da pokrenu postupke protiv odgovornih za propuste u istragama, ili ako je kasno za to, da ih barem uklone sa svih pozicija sa kojih mogu uticati na buduće istrage.

MONITOR: Od početka godine, u kratko vrijeme,  desilo se više napada na novinare.  Dosadašnji napadi uvijek su bili u vezi sa određenom društveno političkom situacijom, i svjedočenjem o njoj.  Zašto je ovo trenutak pojačanog nasilja nad novinarima?

JOVOVIĆ: Mi smo stalno u čudnim ,,društveno-političkim situacijama“, a sadašnja je tenzičnija nego obično. Atmosfera nekažnjivosti za dosadašnje napade doprinosi da ti ljudi misle da je dopušteno frustracije iskaliti na novinarima, koji su „neprijatelji“ jer im se ne sviđa to što pišu. Nije isključeno ni da su i neki od nedavnih napada organizovani sa ciljem da se napadnuti novinari i njihove kolege zastraše. Jedno je sigurno, ko god da je na vlasti, većinom napadaju nas iz „medijske mafije“. I do sada je najveći broj slučajeva nasilja bio nad novinarima profesionalcima, koji rade važne stvari u javnom interesu, dok one koji nisu takvi gotovo niko i ne dira. Uvijek me nervira kada političari pa čak i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu, a ta istina nekome nanosi štetu. To ne znači da one koji lažu treba tući.

MONITOR: Kako vidite reakciju nadležnih organa na te napade?

JOVOVIĆ: Prvi utisak je da je to bilo uglavnom korektno, ali rano je za  zaključak.

MONITOR: Ima li se šta proslaviti na ovaj Svjetski dan slobode medija?

JOVOVIĆ: Neriješeni napadi na novinare su glavni razlog  što smo i dalje na začelju regiona. Daleko smo od dobre situacije, ali je dobro što građani u Crnoj Gori i dalje mogu u medijima naći najrazličitija mišljenja, iz gotovo svih segmenata društva. Problem je što je mnogo građana koji ne umiju da razluče činjenice od spina, ili to ne žele, nego vole da čitaju i gledaju samo ono što se poklapa sa onim što  misle. I samo tome vjeruju.

Drago mi je što su novinari iz Đukanovićevih propagandističkih medija, ne svojom zaslugom i željom, dobili priliku da osjete kako je to kad kritikuješ vlast, odnosno ponašaš se kao normalan medij u demokratskom društvu. Oni to sada rade manje ili više uspješno, manje ili više profesionalno, ali se nadam da će im bar nešto od tog osjećaja ostati i ako se DPS vrati na vlast. DF-ovi mediji se nijesu promijenili. Profesionalni mediji i novinari su to uglavnom i ostali, iako je utisak da nekima na početku nije bilo lako da se naviknu da su poslije 30 godina neki drugi ljudi sada najodgovorniji za sve što nam se dešava. Porazno je što mnogi novinari i dalje loše žive.

MONITOR:  Dugo svjedočite o  crnogorskoj zbilji. Jesu li se desile promjene?

JOVOVIĆ: Tek treba da se dese. Crna Gora je 2006. dobila šansu da se promijeni, ali do suštinskih promjena nije došlo i ta šansa je propuštena. Naprotiv, siromaštvo i socijalno raslojavanje su povećani. Novu šansu je društvo dobilo 30. avgusta prošle godine. Nova vlast je obećala korjenite promjene, ali se Vlada u tome još ne snalazi dobro, mislim da je to zbog  političkog neiskustva i ideoloških prepreka u nekim glavama, uključujući i premijerovu. Pored toga, problem joj je ne samo agilni DPS koji sada žestoko kritikuje ono što je sam godinama radio, nego i najmanje pola parlamentarne većine, koja uz zdušnu Vučićevu podršku marljivo priprema teren i  čeka priliku da Vladu obori ili da izdejstvuje njenu rekonstrukciju a sebi fotelje, a da ne bude optužena da daje šansu DPS-u za povratak. Mnoge stvari bitne za život građana tapkaju u mjestu jer se loši zakoni ne mijenjaju a novi ne donose „dok se ne smijeni Katnić“.

Nova šansa za napredak polako  curi i nestaće kada nestane nada velikog broja ljudi da su konačno dočekali bolje dane. Ono malo političara i funkcionera kojima je, vjerujem, preči javni od privatnog interesa, pod najvećim je pritiskom a od toga koliko će još izdržati zavisi i brzina napretka društva. Ali, i da se karte ponovo promiješaju, nestao je istorijski teret nesmjenjivosti vlasti na izborima, pa će napretka od toga sigurno biti.

MONITOR: I dalje su na sceni podjele, identitetska pitanja, tenzije. Koliku odgovornost za to snosi prethodna, a koliku nova vlast?

JOVOVIĆ: Prethodna vlast snosi 30-godišnju odgovornost. Isto toliku i njihovi partneri iz dijela bivše opozicije a sadašnje vlasti koji su taj tango sa DPS-om igrali kad god im je to zatrebalo, i jednima i drugima. Jedni tvrde da brane navodno ugroženu državu i crnogorski identitet, drugi navodno ugroženo srpstvo i da se bore za srpski i ruski svet. DPS mi je jasan, vrh te partije je na razne načine pljačkao Crnu Goru krijući se iza zastave i podstičući podjele uvijek kada im je to trebalo da zadrže vlast i nastave sa pljačkom. Sada to rade da bi se vratili na vlast. Ovi drugi su navodno ginuli u borbi protiv ovdašnjeg diktatora, a istovremeno su podržavali,  i  podržavaju, iste takve ili gore diktature u Srbiji i Rusiji.  I oni sve vrijeme žive bolje od većine građana.

Nije mi jasno zašto toliko glasača ne vidi licemjerstvo i jednih i drugih „patriota“, dok sami jedva spajaju kraj s krajem.  Glasači  DF-a i DPS-a treba da znaju da se nezavisnost NATO članice Crne Gore, njen građanski karakter, državni simboli i gotovo sve drugo oko čega se ove stranke i njihovi mediji glože mogu promijeniti samo izmjenama Ustava kvalifikovanom većinom u parlamentu, koja nije na vidiku, jer većine za to nema ni među građanima. Osim ako se DPS ne predomisli, ne bi im bio prvi put.

MONITOR: Nasleđe prethodnog režima je skoro netaknuto. Institucije zarobljene, kapital  u rukama privilegovanih. Šta to znači za budućnost zemlje?

JOVOVIĆ: Još se nadam da će se to nasljeđe razobličiti, da će se pokradeno vratiti građanima, na ključna mjesta doći pošteni i stručni, da institucije neće zavisiti od toga ko je na vlasti,  iako to i dalje zvuči kao bajka. Nema ništa lakše od toga, mada sam svjestan da neće doći brzo.

MONITOR: Do kad će Crna Gora biti zemlja iz koje se odlazi?

JOVOVIĆ: Dok ne nađemo naftu. Šalim se. Kad većina građana shvati da im plate, penzije, bolnice, škole, auto-puteve itd, ne poklanjaju ni premijer ni predsjednik, već da je to od para koje su zaradili. Kada budu glasali za one za koje misle da će im uz manje poreze omogućiti da zarade veće plate i penzije, naprave nove škole i bolnice, obezbije čistiju vodu i vazduh, da neće krasti, a ne da im bude najbitnije koji su kandidati za premijera ili predsjednika nacije ili vjere. I tako nekoliko puta. Bolje bi nam bilo da do toga dođemo prije nego što Crna Gora uđe u EU, jer ako nas čudom ovakve prime, tek će onda da nastane bježanija.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

MONITOR: Zalažete se za učešće države u regulaciji tržišnih odnosa, a svjedočimo o njenoj posebnoj ulozi kada nastupe velike krize. U SAD je od proljeća 2020. utrošeno oko četiri biliona dolara u vezi sa pandemijom. Kako ocjenjujete politiku Džozefa Bajdena u vezi sa tim i njegov predlog paketa ekonomske pomoći u pandemiji od 1,9 biliona dolara. Da li slijedi novi Nju dil?

MENCINGER: Bez države tržište ne radi, pogotovo ne u kriznim situacijama u kojima i protivnici državne intervencije mole za pomoć  državu.

Džozef Bajden me je pozitivno iznenadio sa svim merama, počevši sa povratkom u Pariski dogovor, pregovorima sa Iranom, postepenim otvaranjem granice s Meksikom, zabranom da Pentagon koristi novac za gradnju zida, što je bila jedna od glupih opsesija  Donalda Trampa, i drugim poduhvatima u vanjskoj politici. Još značajnije su njegove mere u zemlji, pogotovo pokušaj stvaranja normalnog zdravstvenog sistema „new dealom“ za stvaranje radnih mesta i popravljanje infrastrukture, povećanjem poreza za najbogatije i slično. Kako će produžiti zavisi od  republikanaca, koji će uraditi sve da bi smanjili njegovu uspešnost.

MONITOR: Kako i kao pravni stučnjak sa političkim iskustvom, razumijete pojavu dva non-pejpera za nekoliko dana. U vezi sa prvim, u centru pažnje je bio slovenački premijer Janša. Za ovaj drugi, „kosovski“, različite strane pominju različite autore: Vučić „jednu jako pametnu ženu“, a Kurti autore vidi u Beogradu i Rusiji. Da li se nešto ozbiljno „kuva“ i da li se nekome žuri?

MENCINGER: Mislim, da je u ovom slučaju Janša samo kurir i da su stvarni autori non-paperja drugi, dakle političari kojima iz različitih razloga  nestabilnost na Balkanu odgovara. Mogli bi dakle biti i u Rusiji, u Beogradu ili u Republici Srpskoj – mnogo se govori i o Budimpešti. Slovenija je s kurirstvom napravila lošu uslugu, mada sada Janša tvrdi da s tim nema ništa a Pahor ponavlja kako je za cjelovitu Bosnu. No, mislim da i ostale nekadašnje jugoslovenske republike uključujuči i Crnu Goru sa sadašnjim vlastima nemaju sreće.

MONITOR: Janša je bio u Parizu, na razgovoru sa Emanuelom Makronom. Rekao je da su teme tog razgovora buduće predsjedavanje Slovenije Savjetom EU i Zapadni Balkan. Ulazi li Slovenija tako u žižu predstojećeg odmjeravanja liderske moći u EU, nakon odlaska Angele Merkel sa čela Njemačke i kakve bi to posljedice moglo imati na perspektivu EU članstva za zemlje Zapadnog Balkana?

MENCINGER: Janez Janša je sa svojom vladom i sa parlamentom za Sloveniju katastrofa, daleko veća od kovida; dok se za kovid možemo vakcinisati, vakcine protiv janšizma još nismo pronašli. Protesti na ulicama ne pomažu. Nažalost je predsednik Pahor postao njegov sluga. Iako nema formalno pravo, on bi ga trebao upozoriti na to što radi, na njegove ispade protiv EU i sramoćenje Slovenije  u svetu. Ako je predsednik koga bi mogli poštovati, on bi trebao doći u parlament i postaviti zahtev o njegovom odlasku. Očigledno i EU ne nalazi vakcine protiv Orbana i Janše jer ne sankcionira njihove radnje. Slovenija od EU dobiva upozorenja o kršenju demokratskih pravila i zbog njegovih napada na medije, ali ostaje pri tome.

Slovenija je zbog  predsedavanja EU stvarno u žiži odmeravanja liderske moći koju je do sada imala Angela sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU. Verujem da će EU postavljati nove i nove zahteve  za članstvo, jer će ono povećati probleme koje sada ima s Mađarskom, Poljskom pa i Slovenijom. Pored toga, veliki problem ostaju odnosi između Srbije i Kosova.

MONITOR: Sem „popravljanja kapitalizma“ i djelotvornih reformi, može li se u današnjem svijetu prepoznati održiva alternativa? Da li su razni ekološki pokreti ta alternativa? Kako vidite ulogu Bernija Sandersa, Janisa Varufakisa, bivšeg lidera laburista Džeremija Korbina?

MENCINGER: Ekološki pokreti su na neki način odgovor na sadašnji kapitalizam. Njihova pozitivna strana je da su na prvi pogled politički neutralni. Očekivano je da sam pristalica pomenutih političara. Nažalost, njihov se glas malo čuje. Izgleda pak da je Džozef Bajden preuzeo ideje Sandersa – koji je napravio političku grešku sa pričom o demokratskom socijalizmu što je za većinu Amerikanaca neprihvatljivo. Socijalista koji ima uticaj je, po mom mišljenju, Papa Franja koji se ponaša na pravi način.

 

Kina je vodeća svjetska ekonomija

MONITOR: Smatrate da će Kina uskoro biti prva svjetska ekonomija. Brisel zazire od kineskog ekonomskog upliva u EU, pa i u nečlanicama, kao što su zemlje Zapadnog Balkana. Kako vidite tu „dinamiku“ u skorijoj budućnosti i kakvo je vaše mišljenje u vezi sa „dužničkom krizom“ u Crnoj Gori zbok kineskog kredita?

MENCINGER: Kina je već prva svetska ekonomija, a to je postala u dvadesetak godina u kojima je stalno imala rast, dok je ostali svet imao recesiju. Zbog veličine zemlje i broja stanovništva mnogo je manje zavisna od svetske potražnje. Kao takva na sve načine širi svoj utjecaj u svetu. U Africi zamenjuje nekadašnje kolonialiste, na Balkanu sarađuje u gradnji  infrastrukture i preuzima  preduzeća: u Sloveniji su Kinezi, na primer, vlasnici Gorenja. Očigledno će s kreditima  „pomoći“  i  Crnoj Gori, kojoj  EU ne pomaže. No, o tome čitaoci vašeg nedeljnika znaju više od  mene.

 

EU neće trajati koliko habsburška imerija

MONITOR: Niste baš optimistični kada se radi o trajnosti EU. Da li je razlog problemima ekonomska nejednakost članica, pojačani nacionalistički sentimenti u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka, različit stepen razvijenosti demokratskih institucija, neoliberalizam, migrantska kriza?

MENCINGER: Uvijek ponavljam samo da EU neće trajati koliko je trajao habsburški imperij – tu ne mogu pogriješiti. Bregzit je bio dosta normalna stvar. Velika Britanija i nije bila najbolja članica, ona je, u stvari, smanjivala koheziju EU, s njezinim izlaskom je EU postala kohezivnija ali i zavisnija od Nemačke i Francuske. Ekonomska nejednakost članica je sigurno osnovni problem zbog kojeg je EU slična Jugoslaviji, ali EU treba priznati da ona nejednakost smanjuje i zbog novca koje dobivaju manje razvijene članice, što u Jugoslaviji nije bi slučaj.

Pojačani nacionalizam i stanje demokracije u zemljama nekadašnjeg  Istočnog bloka su sigurno opasniji od Bregzita, ali ih EU u stvarnosti tolerira. Migrantska kriza je mit koji je iskorištavan. Žalosno je da moraju evropske države dugo pregovarati o tome gdje smjestiti 50 ili 70 siromaha. I gledanje kroz prste turskom diktatoru Erdoganu je povezano sa  zadržavanjem migranta u Turskoj. Slovenija nije bolja: još uvijek održavamo žičane prepreke na granici s Hrvatskom, koje nikog ne zaustavljaju, ali su sramotne.

Ukratko, najznačajnija i najjača veza za održanje EU je strah od  nesigurnosti do koje bi došlo, ukoliko bi se EU raspala.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo