Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama-neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika

MONITOR: Hrvatska je u proteklih godinu dana pored razornih zemljotresa, jako pogođena i epidemijom kovida. Uprkos tolikim stradanjima, fokus javnosti  se pomjera na prepucavanja predsednika i premijera. Da li se radi  o bježanju od svakodnevice ili marketingu kad mu vrijeme nije?

VISKOVIĆ: Osim Covida 19, Hrvatsku su u protekloj godini pogodila dva razorna potresa. Zagrebački, prvi snage 5,4 temeljito je razmrdao sam centar grada, poremećena je statika zgrada, pogotovo palača građenih prije stotinak godina kad nije bilo armiranog betona. Skoro svi muzeji i sakralni objekti oštećeni su i zahtijevaju ozbiljne zahvate. Drugi potres, na slabo nastanjenoj Baniji, bio je jači i od onog čuvenog skopskog, čak 6,4.

Od prvog potresa proteklo je više od godinu; baš i ne primjećujem da se  Zagreb puno obnavlja, uglavnom su dosad uklanjani pootpadali malter, dimnjaci, krovovi, štukature… Raspravljalo se o Zakonu o obnovi, formirale se institucije za obnovu. Opće je mišljenje da se moglo učiniti puno više. Ali u vremenu korone teško je organizirati intenzivnu obnovu, privreda je u recesiji (pad gotovo 10 posto), medicinski troškovi golemi. Dosta se uzdamo u evropsku pomoć, ali i ona sporo pritječe.

U svemu tome imamo prigodu iz dana u dan pratiti pitoreskno verbalno nadmetanje predsjednika i premijera, koje ima i zabavne elemente javnog spektakla. Njih dvojica se poznaju odavno, počeli su još devedesetih kao ambiciozni mladi diplomati u doba Mate Granića. Obojica solidno obrazovani, poligloti, elokventni, ali i silno tašti; ima tu jako puno osobne borbe za prestiž. Najnoviji sukob vezan je za izbor šefa Vrhovnog suda. Milanović je s dosta prava nezadovoljan stanjem u cjelokupnom pravosuđu, ima ustavne ovlasti da predloži predsjednika Vrhovnog suda, ali mora ga prihvatiti i Sabor u kojem većinu ima HDZ. Trenutno je svojevrsna pat pozicija: predsjednik je blokirao reizbor HDZ-ova kandidata Đure Sesse, a HDZ odbija podržati predsjednikovu kandidatkinju, profesoricu Zlatu Đurđević. Ankete pokazuju kako većina građana podupire Milanovića slažući se da su u pravosuđu nužni novi ljudi, jer je trenutno sporo, neefikasno i po vrlo raširenom mišljenju, korumpirano. Međutim, u polemikama Milanović se nije klonio ni toga da izvrijeđa čak i svoju lijevu biračku bazu (feministice, NGO-i, Žarko Puhovski, Milorad Pupovac…). Uostalom, po mnogima, on i nije ljevičar, prije liberal, ali je deklarirani antifašista, što se vidjelo po reakcijama na ustaški pozdrav Za dom spremni!

MONITOR: Kako se građanke i građani Hrvatske nose sa klimom opšte neizvjesnosti koja je zahvatila svijet?

VISKOVIĆ: Mislim da nema većih razlika među zemljama bivše države. Proljeće prošle godine bilo je u znaku kopiranja kineskog modela totalnog lockout-a, koji je  dao izvrsne početne rezultate : mali broj oboljelih i, posebno, malo umrlih. Pred ljeto je model bitno izmijenjen , liberaliziran, jer se pokazalo da je preskup, posebno na dulji rok. Hrvatska se potpuno otvorila u iščekivanju turističke sezone. Sezona je realizirana na razini otprilike 60 posto prihoda iz prethodne godine. U toku ljeta bilo je malo oboljelih, što nije bio rezultat prikrivanja podataka i malog testiranja, jer je i mrtvih bilo malo. U septembru se broj oboljelih povećao, ali u javnosti su bili sve češći glasovi kako zbog ekonomije treba slijediti standarde švedskog modela bez lockout-a. Ja sam sredinom septembra došao s mora u Zagreb s namjerom da se vratim rutini nekadašnjeg normalnog života (simpoziji, književne tribine, odlasci u Leksikografski zavod, gdje unatoč mirovini još imam ured). Ali nije ništa bilo kao prije. Na tribinama je umjesto stotinu slušatelja bivalo 10-20, svi pod maskama.

Pukao sam definitivno na jednoj kazališnoj premijeri kad su mi već na ulazu izmjerili temperaturu i upisali podatke (izbije li slučajno zaraza), potom je uslijedilo trosatno gledanje predstave u praznoj dvorani, preznojavanje pod maskom, jer septembar je još topao. Nakon predstave nije bilo koktela, uobičajenog druženja…

Odlučio sam da ponovo odem u svoju vikendicu u Drašnicama kod Makarske, izoliram se, radim na novoj knjizi. Pokazalo se da je to moguće, a da čovjek ipak ne podivlja od samoće zahvaljujući internetu i mogućnostima komuniciranja, prije svega s moje četvero djece razbacanih po cijeloj Evropi: od Londona, preko Beča i Zagreba do najmlađe mezimice u Crnoj Gori. Otkad sam u mirovini, stalno sam na putu, u posjetama djeci, a sad je to postalo nemoguće i zbog graničnih kontrola i zbog realne mogućnosti zaraze.  Nedostajala su mi ta putovanja i topli dodir s voljenim osobama. Pretpostavljam da je to nedostajalo i većini mojih sugrađana, bar onih koji su poštovani medicinske sugestije. Jer bilo je mnogo onih koji su rebelirali protiv stroge stege. Pogotovo među mladima koji su, recimo, organizirali korona party-je kod HNK-a ili na Jarunu. Tih tajnih druženja bilo je i među starijim građanima jer nemoguće je dugotrajnije izdržati presiju, ljudi pucaju po šavovima.

MONITOR: Postoji strepnja da će pandemiju slijediti ozbiljna ekonomska kriza. Može li to produbiti i nejednakost među zemljama – članicama EU, ali i izazvati velike promjene u društveno-ekonomskim odnosima na globalnom planu? Kao deklarisani ljevičatr, kako biste željeli da se završi ova globalna nevolja?

VISKOVIĆ: Pandemija je već izazvala ozbiljnu ekonomsku krizu; posebno u zemljama ovisnim o putovanjima i turizmu. Budući da će pandemija očito potrajati, kriza će se još produbiti. Treba posebno vidjeti u hoće li u nekom trenutku politika „štampanja novca“, kojom SAD i EU pokrivaju veliki minus, eksplodirati u nekom obliku inflacije. Valja, također, konstatirati da kriza nije granski ravnomjerno distribuirana. Sve što je vezano uz internet i kompjutorski softver silno je u ovoj krizi ekspandiralo, općenito – sve vezano za suvremene tehnologije. Do jučer nepoznate hrvatske softverske firme, nastale u garaži, dosežu u prodaji preko 100 milijuna eura. Burze su u cijelom svijetu u usponu. Je li to umjetno napuhano, vidjet ćemo uskoro.

A što se tiče mojega marksizma, ne bih pretjerivao, slabo sam u životu čitao izvornog Marxa, Kapital nikad, ali sam čitao Balibarove i Althuserove interpretacije Kapitala, čitao sam nedavno Piketyja. U mladim danima bio sam pod utjecajem Frankfurtske škole, ali najviše sam u teoriji književnosti naučio od semiotičara poput Eca i Lotmana. I danas jesam ljevičar, na američkim izborima sam bio za Sandersa, a na hrvatskima glasam za lijevo-zelenu koaliciju i javno agitiram za njih.

MONITOR: Kritičar ste povlašćenog položaja i delovanja Katoličke crkve u Hrvatskoj. Koliko je njeno realno uporište među vjernicima a, u kojoj mjeri su, hvratske državne institucije klerikalizovane?

VISKOVIĆ: Jesam, deklarirani sam protivnik Vatikanskih sporazuma kojima je Hrvatska država dovedena u podložnički odnos prema Vatikanu. Naš javni život jest u velikoj mjeri, zahvaljujući tim ugovorima, klerikaliziran. Čak vojska i policija.

Vjeronauk u školama treba zamijeniti građanskim odgojem, Crkvu financirati vjerskim porezom, kao u Njemačkoj, a ne izravno iz budžeta. U biti sam za francuski tip sekularne države.

MONITOR: Može li se danas biti Jugosloven bez Jugoslavije?

VISKOVIĆ: Ja jesam jugonostalgičar, ali bojim se da je s jugoslavenskom državnom idejom svršeno. Razvile su se u proteklih trideset godina nacionalističke ideološke matrice u svim nacionalnim kulturnim institucijama, nacionalizam je prevladalo u naučnim granama koje presudno formiraju nacionalnu samosvijest. Nemoguće je to danas spojiti u cjelinu koja bi funkcionirala s minimumom harmoničnosti.

Postupno umiru veliki umjetnici koji su simbolizirali to nekadašnje zajedništvo, figure koje su u temelju naše nostalgije. Eto, ode nedavno i Balašević, koji je bio dirljivo ispraćen na ulicama i trgovima u Hrvatskoj. Čak se u Ilici pojavio i bećarac na ćirilici.

Ja sam ipak prije svega demokrat: ako većina naših sugrađana želi svoje male nacionalne države, neka ih. Uostalom, Hrvatsku i ja volim, samo meni ona nije isključiva iz pojma Jugoslavije. Ne želim da me netko tjera da mrzim sjećanje na Jugoslaviju, da mrzim druge jugoslavenske narode kako bih bio „dobar Hrvat“. Želim surađivati u jugoslavenskim kulturnim projektima kao što sam  desetljeće i pol činio uređujući regionalni časopis Sarajevske sveske.

EU, pod američkim pritiskom, pokušava stjerati Putina na konopce

MONITOR: Velike su kritike na račun Brisela od strane većine EU zemalja kada se radi o nabavci vakcina. Čak je i Hrvatska pregovarala o nabavci ruskih vakcina… Kako  gledate na te zdravstene i nezdravstvene pojave koje se sve jasnije pokazuju i na lokalnom i na globalnom planu?

VISKOVIĆ: Aktualna briselska administracija pokazala se inferiornom kad je riječ o nabavci vakcina, posebno u odnosu na zemlje poput Izraela, SAD-a, UK-a. Čak se i Srbija, surađujući  s Pekingom i Moskvom pokazala domišljatijom i efikasnijom od bogate EU.  Nezadovoljne neefikasnošću Brisla neke su zemlje poput Mađarske počele same pregovarati i nabavljati vakcine. Osobno mislim da Plenković nije imao ozbiljno namjeru otvoriti na svoju ruku suradnju s Rusijom, to je bilo samo za domaću javnost koja je tražila da pokaže veću inicijativnost.

EU, pod američkim pritiskom, u ovom trenutku pokušava stjerati Putina i Rusiju na konopce, situirati Ruse definitivno kao drugorazrednu svjetsku silu. Brisel stoga neće prihvatiti Sputnik kao oblik ruske pomoći, a i kao afirmaciju ruske medicinske znanosti i tehnologije. Trenutno se na Rusiju vrši golem pritisak preko slučaja Navalni, traži se da povuče svoje trupe od ukrajinske granice, blokiran je već skoro potpuno izgrađen Sjeverni tok 2. U takvoj situaciji primiti rusku medicinsku pomoć značilo bi samoponiženje i otupilo bi oštricu permanentnog pritiska na Rusiju. Plenković je discipliniran briselski igrač, sa velikim evropskim ambicijama; neće narušiti zajedničku evropsku strategiju, koja među hrvatskim građanima baš i nema toliko pobornika. Većina bi hrvatskih građana rado prihvatila rusku pomoć. E, pa ovo je bila Plenkovićeva predstava za te građane. Ali on dugoročno, čini se prilično uspješno, igra tako da sebi u budućnosti osigura neku važnu funkciju u EU pa zasigurno neće napraviti ništa „na svoju ruku“.

Nastasja RADOVIĆ