Povežite se sa nama

Izdvojeno

EKSTREMNA DESNICA NA VLASTI U IZRAELU NE KRIJE  NAMJERE: Gorki ukus dominacije se vraca kući

Objavljeno prije

na

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu, gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su  nedavno Amnesti Internesenal, Hjuman Rajts Vatch  i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile  izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid

 

Pisati tekst o Palestini nije lako. Tema nije nova.  Palestinsko pitanje traje, neriješeno  više od 75 godina. Generacije dolaze i prolaze, u svijetu u kome smo na stalnom udaru vijesti, održati interesovanje za dugotrajne nepravde, koliko god drastične, je bitka sa neizvjesnim ishodom.

Novosti iz Palestine  uglavnom nijesu o radikalnim promjenama već o ponavljanju istoga – o konstantnoj postepenoj kolonizaciji, o otimanju zemlje parcelu po parcelu, o svakodnevici nasilja najgore vrste nad Palestinskim stanovništvom. To su  ubistva, ranjavanja, držanja po zatvorima godinama bez presude običnih ljudi i djece. Uobičajeno je i rušenje kuca koje Palestinci dižu na svojoj zemlji bez dozvola. Nemoguće ih je dobiti od okupatora koji tu zemlju planiraju da kolonizuju. Kolonisti dodju dje im se svidi, pobodu zastavu i grade bez dozvola i bez straha od rušenja, pod zaštitom okupacione armije i uz amin Izraelskog sudstva i političara.

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su nedavno Amnesti Interational,  Human Rigts Vatch i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile robusne izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid.

U međunarodnom pravu apartheid je zločin protiv čovječnosti i svaka država na svijetu ima dužnost i obavezu da radi na njegovom sprječavanju. Osim donekle poljuljanog imidža, ove ozbiljne optuzbe do sada nijesu imale nikakve posljedice po Izrael.

Tu vrstu nekažnjivosti za ovaj i za brojne druge zločine, uživaju samo najbitniji šticenici SAD i negovih saveznika, među kojima prednjači Izrael sa titulom jedina demokratija na Bliskom istoku.

U očuvanju mita o uzornom Izraelu, ključnu ulogu igraju moćni zapadni mediji koji obezbjedjuju spin tipa:  “Izrael je žrtva terorizma od strane populacije koju okupira”. Spin je  star koliko i okupacija Palestine.

Svakodnevni otpor Palestinaca nikad nije prestajao uprkos vojno superiornom neprijatelju. Kumulativni efekat života pod brutalnom beskonačnom okupacijom, beznađe, iznevjerene nade u mirovne ugovore, kao sto je onaj iz Osla, koji nijesu vrijedni papira na kome su napisani, dovodili su do erupcija Palestinskog otpora kao što su dva ustanka, intifade,  koje su narušile okupacionui rutinu i koje su ugušene u krvi mnogih Palestinaca.

Izrael je edna od vojno najmoćnijih sila na svijetu. Samo od SAD,  godišnje dobija četiri milijarde dolara u oružju. Palestinci nemaju ni avijaciju, ni mornaricu, ni tenkove ni topove. Nošenje oružja im je zabranjeno i glavno oružje njihovog otpora je kamenje kojima zasipaju armijska vozila u toku napada na palestinska naselja i izbjegličke logore, uz malu količinu lakog oružja koje ilegalno nabavljaju, uglavnom od izraelske vojske.

Trenutno se u Palestini odigrava pomjeranje tektonskih ploča okupaciono-kolonizacione mašine. To je izrodilo oružani otpor, koji je kao metod bio odbačen od Palestinca po završetku druge intifade, prije gotovo dvije decenije.

Glavni razlog za ovu bitnu promjenu je dolazak na čelo Izraela ultra  desnice. Na izborima u novembru prošle godine,  Izraelci su dizgine vlasti predali religioznim ekstremistima koji ne priznaju postojanje Palestinaca, pa nemaju sa kime da pregovaraju. Neki od njih sebe sa ponosom nazivaju fašistima. Radi se o  Bezalelu Smortichu i Itamaru Ben Gviru. Oni su ilegalni kolonisti i u religioznim knjigama nalaze argumente za neophodnost upostavljanja dominacije Jevreja i to u Velikom Izraelu koji bi pokrivao čitavu istorijsku Palestinu i poprilične djelove drugih zemalja iz okruženja.

Smotrich zagovara ubijanje Palestinaca zbog gadjanja kamenjem. Ben Gvir je kažnjavan u osam navrata,  između osalog, i  zbog rasizma i zbog veza sa teroristickom organizacijom.

Nije iznenađjujuce da im Palestinska držva nije u planu ni pod razno i da otvoreno zagovaraju protjerivanje Palestinaca koji imaju problem sa nihovim političkim vizijama. Ben Gvir radi na stvaranju zasebne policije za djelovanje u zajednicama Palestinaca koji su drzavljani Izraela.

Natanjahu kome prijeti zatvor zbog korupcije od koga ga za sad stiti imunitet, nije samo sklopio koaliciju sa ekstemistima, već oni vode glavnu riječ u njegovoj vladi. Smotrich  je ministar fiansija, a Ben Gvir je ministar za državnu bezbjednost i odgovoran je za bezbjednost na okupiranoj Zapadnoj obali!

Preuzimanje vlasti od ultra desnih ilegalnih kolonista izazvalo je rascjep i pobunu I u Izraelu. Izraelci,  kojima rijetko smeta okupacija Palestinaca, ne vole da im religiozni ekstremisti kroje kapu. A novi vladari, svoje ideje i akcije  ne kamufliraju narativom  koji domaći protivnici i inostrani sponzori  očekuju od “jedine demokratije”.

Prije nekoliko dana uprkos najmasovnijim protestima u istoriji Izraela, koji traju nedjeljama, izglasan je zakon po kome će političari moći da obaraju odluke Vrhovnog suda. Eliminisanje jednog od stubova demokratije, nezavisnog sudstva, je ponukalo Predsjednika SAD da najblažim jezikom izrazi žaljenje i ućuti, svjestan koliko mu treba podrška izraelskog  lobija i brojnih SAD fanova Izraela, na predstojećim izborima.

Masovni protesti bili su i ostali borba za očuvanje etno-demokratije za Jevreje Izraela, a da demokratija za sve, uključujuci i za Palestince, nije na dnevnom redu. Rijetki demonstranti sa palestinskim zastavama napadani su od boraca za prava samo sa sebe.

Jačanje kolonista na izraelskoj političkoj sceni je u direktnoj korelaciji sa ekspanzijom ilegalnih kolonija i eskalacijom nasilja ilegalnih kolonista nad Palestincima. Godine kovida, ’20. i ’21. su godine eksplozije u gradnji ilegalnih kolonija na Zapadnoj obali.

Već godinama redovno idem u okupiranu Palestinu. Prošlogodišnja posjeta posle kovid pauze od dvije godine, je za mene bila i šokantna i depresivna. Mnogi djelovi koji su mi dobro poznati bili su do te mjere izgradjeni da su bili tesko prepoznatljivi.

Jedna od manifestacija jačanja kolonističkog bloka’bilo je i gubljenje svih kočnica od strane ilegalnih kolonista naoružanih do zuba. Oni su postali glavni aparat prinude nad palestinskim stanovnistvom, dok je  armija stavljena u ulogu njihove privatne vojske.

Prošle godine je 300, uglavnom mladih Palestinaca, platilo životima divljanje kolonista i armije na supremacističkom adrenalinu. Ove godine broj ubijenih je već dostigao 200, što,  po UN-u,  prijeti da bude najkrvavija godina do sada.

Dnevno prolivanje krvi Palestinaca širom okupirane Palestine rezultiralo je stvaranjem grupa za oružani otpor u gradovina Nablus, Dzenin i Dzeriko.

Članovi ovih grupa SU iz raznih političkih partija. To ukazije da rastući broj Palestinaca shvata da godine nenasilnog otpora nijesu ništa popravile. Oružane grupe se suprotstavljaju upadima u sela i gradove kolonista i okupacione vojske i pokušavaju sa spriječe  njihove napade na zemljoradnike, paljenje maslina i usjeva.

Sve česce su ciljevi njihovih operacija, i akcija pojedinaca, napadi na ilegalne kolonije i na mete unutar Izraela.

Svaki pokušaj nenasilnog ili oružanog otpora ima za odgovor kolektivno kažnjavanje najčesće od strane kolonista i armije koji zajedno pale kuće i terorišu čitava naselja.  Najčešće žrtve su obicni ljudi koji se nadju na lokaciji na kojoj Izraelci ne štede metke.

Vladari Izraela u ovom sastavu ništa  neće uraditi što bi dovelo do deeskalacije i Palestincima dalo nade da će se nihova jeziva situacija promijeniti na bolje.  Paletinska krv se proliva  borili se oni ili ne.

 

Palestinska Nakba

Nakba na Arapskom znači “katastofa”. Prije 75 godina, 1948. grupe Cionista su,  kao dio projekta kreiranja Izraelske kao Jevrejske drzave, ‘ispraznile’, protjerivanjem, masakrima i zastrašivanjem, oko 500 gradova i sela u kojima su vjekovima živjeli Palestinaci. Preko 750 hiljada, znatno vise od polovine tadasnje populacije, ih je završilo u izgnanstvu iz kojega im povratak Izraelska država nikad nije dozvolila.

Oteta zemlja i prazni domovi proslijeđeni su novodošlim Jevrejima koji su od kraja 19. vijeka bježali iz Evrope od diskriminacije, nasilja i masovnih pomora za vrijeme holokausta.

Nakba se nije završila sa 1948. Kada je 1967. Izrael okupirao čitavu  teritoriju koja je bila dezignirana za Palestinsku državu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu, protjerano je još 300 hiljada ljudi.

Protjerivanje putem oduzimanja boravišnih dozvola izraelske vlasti  praktikuju kao kaznenu mjeru do današnjeg dana.

 

 Ilustrativne činjenice

  1. Britanci od Otomana preuzimaju vlast nad Palestinom tzv. Mandat. Populacija se sastojala od oko 11 posto Hrišćana, 80 posto Muslimana, 6 posto Jevreja i manji broj drugih zajednica.
  2. Populacija Jevreja skace na 33 posto zbog podrške Britanaca njihovom doseljavanju u Palestinu. Iste godine novostvoreni UN donosi plan podjele i trećini Jevrejske populacije alocira 55 posto zemlje, a 67 posto Palestinaca dobija ostatak od 45 posto, mada su bili legalni vlasnici 94 posto čitave teritorije.

Grad Jerusalim je trebalo da bude pod medjunarodnom kontrolom.

  1. Britanski mandat Ističe. Izrael je zvanično osnovan 15 maja što izaziva Prvi Izraelsko-Arapski rat. Izrael osvaja dodatne teritorije, u totalu 78 posto istorijske Palestine. Novookupirane teritorije su dodate Izraelu 1949. A Zelena linija koja je međunarodno priznata granica izmedju izraela i teritorija koje pripadaju Palestincima, ostavila im je svega 22 posto zemlje.
  2. Izrael okupira i tih 22 posto kao i sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinaj. Sinaj je 1978. vraćen Egiptu, a oslatak je pod vojnom okupacijom do današnjeg dana.

Većina Palestinaca su izbjeglice. Ima ih oko sedam miliona i žive u 58 UN izbjegličkih logora unutar okupirane Palestine, ili po zemljama u regionu. Populacija Palestinaca koji nijesu izbjeglice je nešto ispod pet miliona.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, PROFESOR FILOZOFIJE I GRAĐANSKI AKTIVISTA (FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU): Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i krimogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Kolumne

Random image

Novi broj

Facebook

Izdvajamo