Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu, gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su  nedavno Amnesti Internesenal, Hjuman Rajts Vatch  i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile  izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid

Pisati tekst o Palestini nije lako. Tema nije nova.  Palestinsko pitanje traje, neriješeno  više od 75 godina. Generacije dolaze i prolaze, u svijetu u kome smo na stalnom udaru vijesti, održati interesovanje za dugotrajne nepravde, koliko god drastične, je bitka sa neizvjesnim ishodom.

Novosti iz Palestine  uglavnom nijesu o radikalnim promjenama već o ponavljanju istoga – o konstantnoj postepenoj kolonizaciji, o otimanju zemlje parcelu po parcelu, o svakodnevici nasilja najgore vrste nad Palestinskim stanovništvom. To su  ubistva, ranjavanja, držanja po zatvorima godinama bez presude običnih ljudi i djece. Uobičajeno je i rušenje kuca koje Palestinci dižu na svojoj zemlji bez dozvola. Nemoguće ih je dobiti od okupatora koji tu zemlju planiraju da kolonizuju. Kolonisti dodju dje im se svidi, pobodu zastavu i grade bez dozvola i bez straha od rušenja, pod zaštitom okupacione armije i uz amin Izraelskog sudstva i političara.

Aršini tretmana Palestinaca i Jevreja koji žive u Izraelu gdje Palestinci čine petinu populacije, i na okupiranoj Zapadnoj obali, Istočnom Jerusalimu i u Gazi, su do te mjere različiti i institucionalizovani, da su nedavno Amnesti Interational,  Human Rigts Vatch i izraelska organizacija Betselem, lideri u oblasti ljudskih prava, objavile robusne izvještaje koji su konstatovali da Izrael praktikuje apartheid.

U međunarodnom pravu apartheid je zločin protiv čovječnosti i svaka država na svijetu ima dužnost i obavezu da radi na njegovom sprječavanju. Osim donekle poljuljanog imidža, ove ozbiljne optuzbe do sada nijesu imale nikakve posljedice po Izrael.

Tu vrstu nekažnjivosti za ovaj i za brojne druge zločine, uživaju samo najbitniji šticenici SAD i negovih saveznika, među kojima prednjači Izrael sa titulom jedina demokratija na Bliskom istoku.

U očuvanju mita o uzornom Izraelu, ključnu ulogu igraju moćni zapadni mediji koji obezbjedjuju spin tipa:  “Izrael je žrtva terorizma od strane populacije koju okupira”. Spin je  star koliko i okupacija Palestine.

Svakodnevni otpor Palestinaca nikad nije prestajao uprkos vojno superiornom neprijatelju. Kumulativni efekat života pod brutalnom beskonačnom okupacijom, beznađe, iznevjerene nade u mirovne ugovore, kao sto je onaj iz Osla, koji nijesu vrijedni papira na kome su napisani, dovodili su do erupcija Palestinskog otpora kao što su dva ustanka, intifade,  koje su narušile okupacionui rutinu i koje su ugušene u krvi mnogih Palestinaca.

Izrael je edna od vojno najmoćnijih sila na svijetu. Samo od SAD,  godišnje dobija četiri milijarde dolara u oružju. Palestinci nemaju ni avijaciju, ni mornaricu, ni tenkove ni topove. Nošenje oružja im je zabranjeno i glavno oružje njihovog otpora je kamenje kojima zasipaju armijska vozila u toku napada na palestinska naselja i izbjegličke logore, uz malu količinu lakog oružja koje ilegalno nabavljaju, uglavnom od izraelske vojske.

Trenutno se u Palestini odigrava pomjeranje tektonskih ploča okupaciono-kolonizacione mašine. To je izrodilo oružani otpor, koji je kao metod bio odbačen od Palestinca po završetku druge intifade, prije gotovo dvije decenije.

Glavni razlog za ovu bitnu promjenu je dolazak na čelo Izraela ultra  desnice. Na izborima u novembru prošle godine,  Izraelci su dizgine vlasti predali religioznim ekstremistima koji ne priznaju postojanje Palestinaca, pa nemaju sa kime da pregovaraju. Neki od njih sebe sa ponosom nazivaju fašistima. Radi se o  Bezalelu Smortichu i Itamaru Ben Gviru. Oni su ilegalni kolonisti i u religioznim knjigama nalaze argumente za neophodnost upostavljanja dominacije Jevreja i to u Velikom Izraelu koji bi pokrivao čitavu istorijsku Palestinu i poprilične djelove drugih zemalja iz okruženja.

Smotrich zagovara ubijanje Palestinaca zbog gadjanja kamenjem. Ben Gvir je kažnjavan u osam navrata,  između osalog, i  zbog rasizma i zbog veza sa teroristickom organizacijom.

Nije iznenađjujuce da im Palestinska držva nije u planu ni pod razno i da otvoreno zagovaraju protjerivanje Palestinaca koji imaju problem sa nihovim političkim vizijama. Ben Gvir radi na stvaranju zasebne policije za djelovanje u zajednicama Palestinaca koji su drzavljani Izraela.

Natanjahu kome prijeti zatvor zbog korupcije od koga ga za sad stiti imunitet, nije samo sklopio koaliciju sa ekstemistima, već oni vode glavnu riječ u njegovoj vladi. Smotrich  je ministar fiansija, a Ben Gvir je ministar za državnu bezbjednost i odgovoran je za bezbjednost na okupiranoj Zapadnoj obali!

Preuzimanje vlasti od ultra desnih ilegalnih kolonista izazvalo je rascjep i pobunu I u Izraelu. Izraelci,  kojima rijetko smeta okupacija Palestinaca, ne vole da im religiozni ekstremisti kroje kapu. A novi vladari, svoje ideje i akcije  ne kamufliraju narativom  koji domaći protivnici i inostrani sponzori  očekuju od “jedine demokratije”.

Prije nekoliko dana uprkos najmasovnijim protestima u istoriji Izraela, koji traju nedjeljama, izglasan je zakon po kome će političari moći da obaraju odluke Vrhovnog suda. Eliminisanje jednog od stubova demokratije, nezavisnog sudstva, je ponukalo Predsjednika SAD da najblažim jezikom izrazi žaljenje i ućuti, svjestan koliko mu treba podrška izraelskog  lobija i brojnih SAD fanova Izraela, na predstojećim izborima.

Masovni protesti bili su i ostali borba za očuvanje etno-demokratije za Jevreje Izraela, a da demokratija za sve, uključujuci i za Palestince, nije na dnevnom redu. Rijetki demonstranti sa palestinskim zastavama napadani su od boraca za prava samo sa sebe.

Jačanje kolonista na izraelskoj političkoj sceni je u direktnoj korelaciji sa ekspanzijom ilegalnih kolonija i eskalacijom nasilja ilegalnih kolonista nad Palestincima. Godine kovida, ’20. i ’21. su godine eksplozije u gradnji ilegalnih kolonija na Zapadnoj obali.

Već godinama redovno idem u okupiranu Palestinu. Prošlogodišnja posjeta posle kovid pauze od dvije godine, je za mene bila i šokantna i depresivna. Mnogi djelovi koji su mi dobro poznati bili su do te mjere izgradjeni da su bili tesko prepoznatljivi.

Jedna od manifestacija jačanja kolonističkog bloka’bilo je i gubljenje svih kočnica od strane ilegalnih kolonista naoružanih do zuba. Oni su postali glavni aparat prinude nad palestinskim stanovnistvom, dok je  armija stavljena u ulogu njihove privatne vojske.

Prošle godine je 300, uglavnom mladih Palestinaca, platilo životima divljanje kolonista i armije na supremacističkom adrenalinu. Ove godine broj ubijenih je već dostigao 200, što,  po UN-u,  prijeti da bude najkrvavija godina do sada.

Dnevno prolivanje krvi Palestinaca širom okupirane Palestine rezultiralo je stvaranjem grupa za oružani otpor u gradovina Nablus, Dzenin i Dzeriko.

Članovi ovih grupa SU iz raznih političkih partija. To ukazije da rastući broj Palestinaca shvata da godine nenasilnog otpora nijesu ništa popravile. Oružane grupe se suprotstavljaju upadima u sela i gradove kolonista i okupacione vojske i pokušavaju sa spriječe  njihove napade na zemljoradnike, paljenje maslina i usjeva.

Sve česce su ciljevi njihovih operacija, i akcija pojedinaca, napadi na ilegalne kolonije i na mete unutar Izraela.

Svaki pokušaj nenasilnog ili oružanog otpora ima za odgovor kolektivno kažnjavanje najčesće od strane kolonista i armije koji zajedno pale kuće i terorišu čitava naselja.  Najčešće žrtve su obicni ljudi koji se nadju na lokaciji na kojoj Izraelci ne štede metke.

Vladari Izraela u ovom sastavu ništa  neće uraditi što bi dovelo do deeskalacije i Palestincima dalo nade da će se nihova jeziva situacija promijeniti na bolje.  Paletinska krv se proliva  borili se oni ili ne.

Palestinska Nakba

Nakba na Arapskom znači “katastofa”. Prije 75 godina, 1948. grupe Cionista su,  kao dio projekta kreiranja Izraelske kao Jevrejske drzave, ‘ispraznile’, protjerivanjem, masakrima i zastrašivanjem, oko 500 gradova i sela u kojima su vjekovima živjeli Palestinaci. Preko 750 hiljada, znatno vise od polovine tadasnje populacije, ih je završilo u izgnanstvu iz kojega im povratak Izraelska država nikad nije dozvolila.

Oteta zemlja i prazni domovi proslijeđeni su novodošlim Jevrejima koji su od kraja 19. vijeka bježali iz Evrope od diskriminacije, nasilja i masovnih pomora za vrijeme holokausta.

Nakba se nije završila sa 1948. Kada je 1967. Izrael okupirao čitavu  teritoriju koja je bila dezignirana za Palestinsku državu, Zapadnu obalu, Istočni Jerusalim i Gazu, protjerano je još 300 hiljada ljudi.

Protjerivanje putem oduzimanja boravišnih dozvola izraelske vlasti  praktikuju kao kaznenu mjeru do današnjeg dana.

 Ilustrativne činjenice

1917. Britanci od Otomana preuzimaju vlast nad Palestinom tzv. Mandat. Populacija se sastojala od oko 11 posto Hrišćana, 80 posto Muslimana, 6 posto Jevreja i manji broj drugih zajednica.
1918. Populacija Jevreja skace na 33 posto zbog podrške Britanaca njihovom doseljavanju u Palestinu. Iste godine novostvoreni UN donosi plan podjele i trećini Jevrejske populacije alocira 55 posto zemlje, a 67 posto Palestinaca dobija ostatak od 45 posto, mada su bili legalni vlasnici 94 posto čitave teritorije.

Grad Jerusalim je trebalo da bude pod medjunarodnom kontrolom.

1948. Britanski mandat Ističe. Izrael je zvanično osnovan 15 maja što izaziva Prvi Izraelsko-Arapski rat. Izrael osvaja dodatne teritorije, u totalu 78 posto istorijske Palestine. Novookupirane teritorije su dodate Izraelu 1949. A Zelena linija koja je međunarodno priznata granica izmedju izraela i teritorija koje pripadaju Palestincima, ostavila im je svega 22 posto zemlje.
1949. Izrael okupira i tih 22 posto kao i sirijsku Golansku visoravan i egipatski Sinaj. Sinaj je 1978. vraćen Egiptu, a oslatak je pod vojnom okupacijom do današnjeg dana.

Većina Palestinaca su izbjeglice. Ima ih oko sedam miliona i žive u 58 UN izbjegličkih logora unutar okupirane Palestine, ili po zemljama u regionu. Populacija Palestinaca koji nijesu izbjeglice je nešto ispod pet miliona.

Radmila STOJANOVIĆ

Komentari