Povežite se sa nama

MONITORING

ELEKTROPRIVREDA – PET GODINA KASNIJE: Šta nam je uradila A2A

Objavljeno prije

na

Pet godina od kako je Crna Gora, prodajom manjinskog paketa akcija svog najvrednijeg preduzeća – EPCG, obezbijedila opstanak Prve banke braće Aca i Mila Đukanovića, bliži se vrijeme za preispitivanje učinjenog.

Do kraja oktobra biće jasno na koji će način EPCG funkcionisati od početka 2015. godine, najavio je prije mjesec dana potpredsjednik Vlade Vujica Lazović. On je, tada, i obećao da će gprije prelaska na definisanje modaliteta saradnje u budućnostih, Vlada sprovesti detaljnu analizu petogodišnje saradnje bazirane na Ugovoru o menadžmentu iz 2009. godine.

Tu se, već, naziru problemi.

Pomenuti Ugovor je istekao, ili broji posljednje dane, a ovdašnja javnost i dalje ne zna kojih se sve obaveza prihvatila italijanska A2A kada je, nakon dogovora Silvija Berluskonija i Đukanovića, postala strateški partner EPCG (manjinski vlasnik kome je povjereno upravljanje najznačajnijom kompanijom u Crnoj Gori).

Nakon raspisivanja tendera za djelimičnu privatizaciju i dokapitalizaciju EPCG Vlada je obznanila šta očekuje od potencijalnog kupca. On je imao obavezu da do kraja ove godine (2014) vodeći EPCG ostvari profit od 240 do 300 miliona eura, da poveća proizvodne kapacitete HE Perućica i TE Pljevlja za 90 megavata, smanji gubitke na prenosnoj i distributivnoj mreži sa 22 na 11 odsto. Lazović je tada insistirao da je ovo samo dio od 20-ak precizno oročenih i mjerljivih zahtjeva koje će Vlada postaviti pred budućeg partnera. Priča je, u međuvremenu, dobila potpuno drugačiji smisao.

Umjesto očekivanog profita od 20 miliona eura (država bi, prema nezvaničnim interpretacijama Ugovora koji su ostali tajni, Italijanima tolerisala i dobit od 12, odnosno 16 miliona) EPCG je 2010. završila sa gubitkom od 16,5 miliona. Naredne godine Elektroprivreda bilježi rekordan gubitak od 66,5 miliona (plan je bio profit od 40 miliona). Potom je Vlada Igora Lukšića, ,,zbog izmijenjenih uslova poslovanja”, Italijane oslobodila obaveze da Elektroprivredi obezbijede profit. Konačno, profit je stigao prošle godine (25 miliona) ali ga je pratila vijest da je EPCG, na ime neplaćenih dažbina državnom budžetu dužna 45 miliona. Uglavnom, iz perspektive većinskog vlasnika (države Crne Gore), petogodišnji ugovor sa A2A donio je trošak umjesto očekivane dobiti i naplate dividende veće od 150 miliona.

Slično se završila i priča o smanjenju gubitaka na mreži – u crnogorskom slučaju to je podrazumijevalo i krađu struje – po čemu smo bili i ostali evropski rekorderi. Plan je bio da se gubici smanje na 11 odsto. O tome šta je realizovano govore podaci koje je Monitor dobio od Direkcije za odnose sa javnošću EPCG.

,,Ukupni godišnji gubici električne energije, i tehnički i komercijani, u elektrodistributivnom sistemu EPCG su posljednjih godina smanjeni sa 22,5 iz 2009. godine na 18,23 odsto zaključno sa 2013. godinom. Ovakav trend smanjenja biće nastavljen i ubuduće, sve do potpunog anuliranja komercijalnih i svođenja tehničkih gubitaka na nivo od devet odsto, koliko Elektroprivredi priznaje Regulatorna agencija za energetiku (REA). Važno je naglasiti da sve preko devet odsto, koliko za tehničke gubitke odobrava RAE, predstavlja isključivo trošak EPCG, odnosno ne preliva se na račune građana”. Glasnogovornici EPCG, dodatno, preciziraju kako se “gubici električne energije dijele na tehničke i komercijalne gubitke. Tehnički, odnosno gubici u distributivnom sistemu čine sastavni dio prodajne cijene električne energije svuda u svijetu. U nekim zemljama EU i komercijalni gubici, odnosno gubici po osnovu neovlašćene potrošnje električne energije, čine sastavni dio prodajne cijene, dok u Crnoj Gori to nije slučaj.” Uglavnom, i ovaj plan se izjalovio.

Slično je i sa najavljivanim povećanjem proizvodnih kapaciteta EPCG. O elektranama na Morači i drugom bloku TE, uglavnom se, samo pričalo. A šta je bilo sa najavljenim jačanjem kapaciteta HE Perućice i postojeće TE u Pljevljima? Evo odgovora iz Direkcije za odnose sa javnošću EP: ,,EPCG kroz redovne godišnje remonte i kontinuiranu modernizaciju pojačava snagu svojih proizvodnih objekata u cilju dobre pogonske spremnosti i sigurnosti rada. No i pored dobre spremnosti i stabilnog funkcionisanja priozvodnih objekata, ukupna proizvodnja zavisi i od vremenskih uslova, tj. količine padavina jer EPCG u svom sastavu ima dvije velike hidroelektrane. Proizvodnja se kretala u rasponu od 2.680 GWh iz 2009. godine do 3.809 GWh u 2013. Rekordna proizvodnja od 4.022 GWh za ovaj period ostvarena 2010. godine, kada su zabilježene i rekordne padavine u Crnoj Gorih.

Sudeći po ovogodišnjim padavinama mogla bi se očekivati još jedna rekordna godina. Ostaje da se vidi da li će i to biti pripisano u zasluge menadžmenta A2A. Koji je, prema podacima Udruženja manjinskih akcionara, sve ove godine uredno naplaćivao svoje konsultantske usluge. Čak i onda kada je Elektroprivreda poslovala sa rekordnim gubitkom.

Sada se priča vraća na početak. Tri godine unazad Vlada nas zamajava tvrdnjom da su državni interesi zaštićeni time što je dogovoreno da će Crna Gora ostati većinski vlasnik EPCG. To, zapravo, i nije dogovoreno nego je postalo kristalno jasno da A2A ne može ispuniti uslove za sticanje većinskog paketa akcija. Ako je to bio ,,državni interesh – zašto smo onda prodavali dvije petine akcija EPCG? I zašto ih nismo prodali onome ko je za ponuđene akcije nudio 100 miliona više.

Tu je i drugi problem. Čini se da crnogorska javnost nije jedina kojoj u ovoj priči nedostaju elementarni podaci. Na isti problem ukazuju manjinski akcionari EPCG ali i mali akcionari A2A. Konačno, izgleda da i Vlada Crne Gore ima konstantan problem sa prikupljanjem relevantnih podataka.

Ugovor sa A2A je potpisan a da to pitanje nije precizirano. Potom je, krajem 2009. godine, tadašnji ministar ekonomije Branko Vujović najavio da će ,,uskoro” biti dogovoreno kako će Vlada provjeravati da li A2A ispunjava svoje obaveze “da ne bi bilo dilema i nejasnoća u vezi utvrđivanja postignutog nivoa ispunjenosti parametara”.

Potom nas, u maju 2012. godine, Lazović obavještava kako je ,,nedavno pisao upravi A2A tražeći izvještaj o ispunjenju indikatora”. Valjda se pozvao na SPI (Zakon o slobodnom pristupu informacijama). Da li je potpredsjednik dobio traženi izvještaj? Znamo da je zahtjev (prije molbu) ponovo uputio i početkom prošle godine. ,,Savjet za privatizaciju i kapitalne projekte uputio je kompaniji A2A dopis u kojem je ukazano na neophodnost sagledavanja implementacije ugovora i analize postignutih rezultata”, saopštio je potpredsjednik novinarima. Ne zna se da li je ikad dobio tražene podatke.

Ali se zna da je pregovaračku palicu zimus ponovo u svoje ruke preuzeo premijer Đukanović. On je, nakon februarskog sastanka sa generalnim direktorom A2A Renatom Ravanelijem, praktično najavio nastavak saradnje sa A2A do 2019. godine. Vujica Lazović, ipak, ponovo priča o potrebi da se analizira postignuto. Očito je da vicepremijeru i dalje nedostaju neophodni podaci. Premijeru, znamo to odranije, manjka odgovornosti i osjećaja za javni interes. Šteta je, u svakom slučaju, neizbježna.

Kako su se kretale cijene struje

Cijene električne energije u Crnoj Gori određuje Regulatorna agencija za energetiku, shodno Metodologijama za utvrđivanje regulatorno dozvoljenog prihoda energetskih subjekata (EPCG, CGES i COTI), na osnovu kojih se utvrđuju tarifni elementi za sve kategorije potrošnje, stoji u odgovorima koje je Monitor dobio od Direkcije za odnose sa javnošću EPCG. Tu su i podaci: ,,Kada je riječ o cijeni električne energije za domaćinstva (dvotarifna brojila i bez PDV-a ) cijena se, shodno odlukama RAE, kretala na način prikazan u tabeli: Umjesto šire analize, za koju u ovom tekstu nema prostora, čitaocima Monitora prezentujemo i podatke koji su ranije objavljeni od strane EPCG. Prosječan račun crnogorskog domaćinstva junu 2011. bio je 22,3 eura. Dvije godine kasnije, precizno – ovog avgusta, prosječan račun ,,teži” 39,91 euro.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

Izdvojeno

DEPORTACIJA BIH IZBJEGLICA 31 GODINU KASNIJE: Priča o zločinu nije završena

Objavljeno prije

na

Objavio:

Porodica Bajrović čiji članovi nisu pristali na novčano obeštećenje od strane crnogorske vlade, dalje (duže od 15 godina) vodi borbu pred crnogorskim sudovima, ali i u Strazburu. „Naša predstavka Evropskom sudu za ljudska prava  je uredno predata i prihvaćena, postupak je u toku i vjerujemo da ne postoji ni jedan razlog – ni proceduralni ni činjenični/dokazni – da konačna presuda ne bude donijeta u korist Osmove porodice“, kazali su za Monitor iz pravnog tima porodice Bajrović

 

U Herceg Novom je u četvrtak, 25. maja, obilježena 31 godina od početka lova na ljude u kome su pripadnici policije (milicije), izvršavajući zapovijest nadređenih iz tadašnje Vlade (premijer Milo Đukanović, ministar unutrašnjih poslova pokojni Pavle Bulatović), hapsili/zarobljavali bosanske izbjeglice i gurnuli ih u smrt predajući ih vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića.

Crnogorska policija u maju 1992. je nezakonito uhapsila najmanje 66 civila izbjeglih iz Bosne i Hercegovine (u nekim dokumentima pominje se i dvostruko veći broj žrtava), starosti od 18 do 66 godina, i predala ih vojsci bosanskih Srba.  Svi uhapšeni i deportovani iz Herceg Novog 27. maja 1992. su neposredno nakon toga ubijeni. Pojedinci iz grupe koja je dva dana ranije upućena u koncentracioni logor u Foči imali su više sreće. Nekolicina je preživjela.

Tijela ubijenih još nijesu pronađena. Njihovi egzekutori su nepoznati. U Crnoj Gori niko nije osuđen za taj ratni zločin. Nalogodavcima se nije ni sudilo.

„U crnogorskoj vlasti nema političke volje da se slučaj deportacije bosanskih izbjeglica riješi na pravi način, a u Crnoj Gori na djelu je organizovano izbjegavanje suočavanja sa vlastitom ratnom prošlošću“. Ovo je ocjena sa skupa koje su povodom godišnjice surovog zločina organizovali Monitor i NVO Centar za građansko obrazovanje prije 15 godina, u maju 2008. Malo toga se do danas promijeilo.

Na toj tribini je penzionisanom inspektoru Centra bezbjednosti Herceg Novi, sada pokojnom, Slobodanu Pejoviću uručena zahvalnica Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike „za iskreno i hrabro svjedočenje o deportaciji BiH izbjeglica“.
Pejović je prvi javno progovorio da je u depeši koju je potpisao tadašnji ministar Pavle Bulatović stajalo da sve Muslimane iz BiH, starosti od 18 do 72 godina, koji se zateknu na teritoriji Crne Gore, treba uhapsiti i predati vlastima Republike Srpske. „To je istina, a sve drugo su laži“, ponavljao je glas savjesti tadašnje Crne Gore.

Institucije su ćutale. Bilo jasno i zašto.

„Mnogo državnih službenika bilo je krvavog maja 1992. godine direktno ili indirektno upleteno u sraman čin izručenja izbjeglica policiji Republike Srpske. Počev od važnih političara – predsjednika države Momira Bulatovića, premijera Mila Đukanovića, članova vlade Zorana Žižića i Pavla Bulatovića, policijskih funkcionera Milisava Markovića, Boška Bojovića, Milorada Ivanovića, Damjana Turkovića, Milorada Šljivančanina sve na kraju do državnog tužioca Vladimira Šušovića…“. Monitor, 2005. godine.

Zoran RADULOVIĆ
Pričitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

MONITOROVA ANKETA: Čekajući nezavisnost

Objavljeno prije

na

Objavio:

Pitali smo: kako vidite ovogodišnji Dan nezavisnosti

 

LJUPKA KOVAČEVIĆ, ANIMA
Daleko od pravde i nezavisnosti

Teška godišnjica obilježena sjenkom nasilja koje postaje sve zloćudnije a militarizacija i zavisnost sve normalnija. Obeshrabrena sam simbolikom i načinom proslave. Slika poraza ideje nezavisnosti dolazi sa proslave na Trgu nezavisnosti, sa sve dva mlaznjaka i zabranom za građanstvo, helikopterom i zastavom koja dolazi sa neba, nespretna imitacija američke ceremonije i sve ukupno karikaturalna imitacija tzv. demokratskog svijeta.

 

STEFAN ĐUKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR 
Simbolima oboljelo društvo

Činjenica da je Dan nezavisnosti na jedan način kontroverzan praznik maltene od samog početka njegove proslave, dosta govori o Crnoj Gori. Za takvu situaciju odgovornost snose i oni koji su na prazniku insistirali na jedan način kao i oni koji su mu se tvrdoglavo suprotstavili.

 

PREDRAG ZENOVIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR
Forma bez suštine

I ovaj Dan nezavisnosti obilježavamo saznanjem da nije dovoljno samo izboriti nezavisnost djelovanja jedne političke zajednice nego utemeljiti razvoj države i društva na zajedništvu i osnažiti odgovorne elite koje će voditi ka društvenoj emancipaciji kao preduslovu svake suverenosti.

 

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR
Manje tenzija

Dan nezavisnosti je protekao konačno sa manje tenzija nego ikada i to je dobra posljedica odlaska sa vlasti Mila Đukanovića i DPS-a. Vjerujem da će sljedeći praznik biti proslavljen u još ljepšoj atmosferi, da će svi naši gradovi biti prikladno ukrašeni državnim zastavama i da ćemo svaki naredni praznik dočekati sve ponosniji što smo građani Crne Gore, građanske i demokratske.

 

MARIJA KALEZIĆ, CENTAR ZA GRAĐANSKE SLOBODE
I dalje bez nezavisnih institucija

Mirno, uz državne simbole i očekivanu ceremoniju, uz uklanjanje ograda oko ključnih državnih institucija, protekao je i taj dan. U nekim opštinama i nije bilo posebnog slavlja, dok su neke druge prednjačile. Dan nezavisnosti je posebno važan u trenutku promjene vlasti, gdje će jedan dobar dio građanstva biti u dilemi, da li se time ugrožava crnogorka nezavisnost. To nije čuditi, ako uzmemo u obzir, da smo pred svake izbore u posljednjih 17 godina, kao glavno i jedino pitanje, imali očuvanje crnogorke nezavisnosti, odnosno pitanje njene ugroženosti.

 

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 26. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

FALI 5.000 RADNIKA U TURIZMU: Lakše do gosta, nego do sezonca

Objavljeno prije

na

Objavio:

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Kažu nemaju para za veće plate, pa radnici idu tamo gdje su veće zarade i gdje se nude bolji uslove rada – u Hrvatsku i dalje

 

Traži se radnik, radnice, radnici – izlijepljena je Budva i ostale primorske opštine oglasima za posao. Radnika je sve manje ili ih uopšte nema. Za razliku od njih, turista ne fali.

Po procjenama turističke privrede, za ovu sezonu biće neophodno angažovanje 5.000 stranih radnika iz regiona i sa dalekih adresa.

Turistički poslenici i vlasnici ugostiteljskih objekata umjereno kritikuju Vladu da nije ozbiljno pristupila ovom problemu uoči početka sezone, a otvoreno kude radnike. Upozorili su da ako gosti ove sezone ne budu zadovoljni, naredne ćemo doživjeti krah.

Pošto radnika u blizini nema, ili neće da rade, kao jedino rješenje oni vide angažovanju radnika iz Azije – Indije, Pakistana, Šri Lanke, Nepala i iz Afrike. Međutim, tu ih koči komplikovana domaća procedura: ,,Neko, recimo, iz Azije mora da ide nekoliko hiljada kilometara do ambasade, da aplicira za vizu. Onda nakon 20 dana do mesec, ako su mu prihvatili i dali vizu, ponovo da pređe nekoliko hiljada kilometara i uzme tu vizu. S tom vizom dolazi u Crnu Goru. Mi tada počinjemo da pripremamo papire za tog radnika da ih predamo u MUP. Oni tvrde da će ove godine čekanje trajti do 15 dana, ja u to ne verujem, jer ništa novo nisu dodali, možda po jedan šalter, ali to je nedovoljno da se ubrza proces“, izjavio je suvlasnik Splendida i predsjednik Crnogorskog turističkog udruženja Žarka Radulovića.

,,Nevjerovatno je da naši hotelijeri i ugostitelji daju nepromišljene izjave kojima ruše ugled Crne Gore kao turističke destinacije“, odgovorio je ministar ekonomskog razvoja i turizma Goran Đurović. On je istakao staro opravdanje da radnici ne nedostaju samo Crnoj Gori, već i čitavom Mediteranu. Istakao je i da država ima obaveze prema Evropskoj uniji te da se ne mogu radnike iz dalekih destinacija tek tako bez provjere puštati u Crnu Goru, upozoravajući da bi to moglo da ugrozi i naš bezvizni režim. Slična upozorenja došla su i od ministra unutrašnjih poslova Filipa Adžića.

Iako naši poslodavci spas vide u radnicima iz dalekih destinacija, iskustva Hrvatske koja je prošle godine izdala preko 120.00 dozvola za rad stranaca, ukauzuju i na drugu stranu tog rješenja. ,,Radnici iz trećih zemalja uglavnom su zapošljeni na pomoćnim mjestima, to su poslovi koji nijesu nužno u prvim redovima jer je uvijek bolje da su domaći radnici oni koji dočekuju goste i koji razgovaraju s njima i govore im o našoj hrani, baštini i svemu što imamo“, izjavila je Jelena Tabak, predsjednica hrvatskog Udruženja ugostiteljstva.

Dok ministar Đurović tješi ugostitelje riječima da su oni ,,uvijek pokazali žilavost i sposobnost da se snađu u svakoj situaciji, te da će i ove izaći kao pobjednici“, statistika govori da se radi o sistemskom problemu koji se sporo rješava. Crnoj Gori svake godine nedostaje preko 20.000 radnika, uglavnom tokom ljetnje turističke sezone, a to je oko 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih. Na stotinu oglasa u ugostiteljstvu i građevinarstvu javi se samo nekoliko radnika ili niko. Iako su raspisivana slobodna radna mjesta, poslodavci nisu mogli da zaposle nijednog radnika na radna mjesta – spasilac, pripremač pica, točilac pića, roštiljdžija, vozač viljuškara, vratar, kurir…

,,Mi imamo veliki nedostatak domicilne radne snage i ovo sve pokazuje da Zavod za zapošljavanje moramo hitno da transformišemo jer da imate 44.000 nezaposlenih, a da ne možete da nađete radnika to nije normalno“, ističe ministar Đurović.

Poslodavci i pored krize koja traje godinama, još nijesu radikalno promijenili svoj odnos prema radnicima. Iz medija se i ove godine mogu čuti poslodavci koji se žale da niko neće da radi iako su povećali plate, te da kuvar ima platu veću od ministara i slično tome. U zemlji gdje je kandidata za ministre mnogo, a kuvara jednostavno nema.

,,Rekli su nam da podignemo plate radnicima. Oni znaju naše bilanse i mogu da vide kolike plate možemo da damo. Mi plate ne možemo da podignemo“, jasan je bio Žarko Radulović, suvlasnika jednog od najelitnijih hotela na primorju.

Kad je situacija već takva, sezonski radnici, posebno mlađi, sve više idu da rade u Hrvatsku. Dok je prosječna plata u turizmu na nivou prosječne u državi i iznosi oko 700 eura, konobari, prodavači, sobarice u Hrvatskoj zarade oko 1.200 eura, a plate kuvara su veće od 1.500 eura. Pored toga, tamošnji poslodavci nude i bolje uslove, koji se odnose na – osiguranje, smještaj, hranu. To znaju i radnici iz okruženja, pa radnici iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Sjeverne Makedonije, idu na sezonski rad u Hrvatsku.

,,Mene je kao iskusnog konobara vlasnik restorana na primorju nagovarao da radim za 600 eura, s tim da ću imati bakšiš od preko 1.000 mjesečno. Kao da sam došao u kladinicu, a ne da mi nudi posao. Iako mi je porodica u Podgorici, prihvatio sam poziv prijatelja koji radi u Hrvatsku i počeo da radim tamo za veću platu i bitno bolje uslove. Bakšić se naravno podrazumijeva“, kaže za Monitor jedan od sezonskih radnika.

Dok se naši poslodavci zanose popunom nedostajuće radne snage iz Azije, u Hrvatskoj radnicima iz okruženja nude osiguranje preko cijele godine, da bi ih zadržali za sljedeću sezonu.

Ovaj model bi mogao da zaživi i u Crnoj Gori, ali u najboljem slučaju tek od sljedeće sezone. Vlada, poslodavci i sindikati rade na uvođenju kategorije ,,stalni sezonski radnik“ u Zakonu o radu. Iz Privredne komore Crne Gore su istakli da se uvođenjem ove kategorije ublažio problem nedostatka sezonskih radnika, jer bi se nezaposlene osobe motivisale da se prekvalifikuju i imaju sigurno stalno sezonsko zaposlenje i primanja tokom cijele godine u skladu sa pozitivnim iskustvima zemalja EU. U prevodu imali bi osiguranje, sigurnost radnog mjesta, mogli nešto da planiraju, da dignu kredit…

Prema ideji poslodavaca, kako obavijesti Radulović, rješenje je da sezonski radnik radi pola godine, dok bi ga preostalih šest mjeseci plaćala država. I dok se poslodavci nadaju da će ovo rješenje zaživjeti do sljedeće sezone, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja najavili su da je rok za njegovo donošenje treći kvartal 2024. godine.

Pored ove, za prevazilaženje ovog problema razmatraju se i ideje o većoj zaposlenosti studenata, penzionera, majki koje primaju nadoknadu za troje i više djece…

Ugostitelji čiji objekti rade 12 mjeseci nemaju ovaj problem – radnici im rade i plaćeni su tokom cijele godine.

Da bar neke probleme preduprijede i da sezona ne ,,krahira“, ugostitelji su već sada podigli cijene svojih usluga do 15 odsto. Najavljuju da će zbog inflacije i svega ostalog morati da ih nivelišu i do 30 odsto.

A što se radnika tiče, jasno je da vrijeme malih plata i neuslova za radnike prolazi. Posebno mladi ne pristaju na to, pa idu u Hrvatsku i dalje, gdje im je bolje. Zbog svega toga, ne očekuje nas deficit kadra smo u turizmu. Prema podacima Monstata, pored konobara, sobarica, građevinskih radnika, u kontinuitetu nam nedostaje i doktora medicine, profesora fizike, matematike, razredne nastave…

 

Iskustvo Hrvatske

Najavljeno je da će Hrvatska ove godine izdati do 200.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima. Tokom prošle godine u Hrvatsko je izdato 124.000 dozvola za boravak i rad stranim radnicima i to najviše državljanima BiH (36.783), Srbije (19.176), Nepala (12.222), Sjeverne Makedonije (10.053), Kosova (8979), Indije (7690), Filipina (5935), Bangladeša (4381), Albanije (4257)… Najviše stranaca bilo je zaposleno u graditeljstvu, turizmu i ugostiteljstvu.

Udio stranih radnika u Hrvatskoj je dosegao pet odsto radne snage, a fali ih još, pa je u ovoj državi registrovano preko 400 agencija za zapošljavanje koje radnike pored Azije, traže i u Južnoj Americi.

Podaci govore da se iz Hrvatske samo posljednju deceniju iselilo oko 10 odsto stanovništva.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo