Povežite se sa nama

OKO NAS

ŽENE I NEZAPOSLENOST: Diskriminisane i među najugroženijima

Objavljeno prije

na

Stopa nezaposlenosti žena u Crnoj Gori veća je nego kod muškaraca, govore podaci crnogorskog Zavoda za statistiku (MONSTAT). Radi se o stanovništvu starosti od 18 do 50 godina, dok se situacija mijenja kod populacije preko 50 godina, gdje je za oko 40 odsto više muškaraca.

Prema posljednjem Monstatovom izvještaju Žene i muškarci u Crnoj Gori u periodu od decembra 2012-2013, učešće nezaposlenih žena povećalo se 13,8 odsto, a muškaraca 7,5 odsto.

Skoro 5.000 žena je bez dana radnog staža, kaže državna statistika. Istovremeno, preko 5.000 nezaposlenih žena ima samo jednu, dvije ili tri godine staža, a 6.000 žena – pet do 30 godina staža.

Zvanična statistika u 2014. bilježi ipak veći procenat zaposlenosti žena – 45,3 odsto.

To je niže od evropskog prosjeka, upozorava za Monitor Ana Jaredić iz Centra za ženska prava.

„Jedan od ciljeva Nacionalne strategije zapošljavanja i ljudskih resursa je postizanje 50 odsto zaposlenosti žena do 2015. godine. Razlika u zaposlenosti muškaraca i žena je i dalje relativno visoka – 10,2 odsto, a stopa zaposlenosti značajno manja od evropskog prosjeka koji iznosi 60 odsto’, ističe ona.

Iako su brojnije u populaciji nezaposlenih, zanimljivo je da ih je sve više u postotku visokobrazovanog stanovništva. Trend rasta broja visokoobrazovanih žena povećava se iz godine u godinu.

Žene tako čine većinu na specijalističkim i magistarskim studijama. Podaci govore da one brže završavaju fakultete i to sa boljim prosjekom u odnosu na muškarce. Od osam osoba koje su tokom 2012. u Crnoj Gori stekle zvanje doktora nauka – sve su ženskog pola.

Stopa zaposlenih žena neznatno je veća u odnosu na muškarce u toj kategoriji- 50, 6 posto.

Istovremeno, ostalo je nepromijenjeno drastično veće učešće žena u populaciji bez škole i to 81 odsto. One čine većinu onih sa osnovnom školom i nepotpunom osnovnom školom. Pored ovih posebno osjetljivu kategoriju predstavljaju i žene sa srednjom školom za koje je sve manje ponuda na tržištu rada.

„Da bi postigli zadovoljavajuću stopu zaposlenosti žena, potrebno je voditi računa ne samo o politici zapošljavanja, već i o tome kako na ovu tematiku utiču neki naizgled sporedni propisi, ili politike.Posebno je važno da država obezbijedi zaštitu od diskriminacije i proaktivno prati i procesuira takve slučajeve,kao i da preduzima mjere koje će ženama omogućiti lakše usaglašavanje privatnog i profesionalnog života”, upozorava Jaredić

A diskriminacije ne fali. Kao najveću prerpreku u zapošljavanju žene percepiraju svoje godine, bez obzira koje su dobi. Žene starije od 35, a posebno one starije od 45, po njihovim riječima, niko ne želi da zaposli. S druge strane mlađe žene uglavnom imaju djecu uzrasta do sedam godina što je jedan od eliminacionih faktora u procesu zapošljavanja kod većine poslodavaca.

,,Prvo se gleda fizički izgled. Kad to zadovoljite slijedi kanonada pitanja: godine, da li ste u braku, imate li djece, planirate li djecu… Ako prođete taj test, onda se čude što ste sami, pa opet krene: planirate li brak, djecu…”, prepričava jedna nezaposlena Podgoričanka ,,standardnu” proceduru prilikom intervjua za posao.

Poslodavci to ne priznaju javno, ali u praksi kod izbora između ženskog i muškog zaposlenika uvijek se izabere muškarac. Logika je da se tim izborom preduprjeđuje opasnost od trudničkog bolovanja, porodiljskog odsustva…

„Pored loših ekonomskih prilika u zemlji, prisutna je diskriminacija na tržištu rada koja se ne prijavljuje iz straha od gubitka posla, ekonomske zavisnosti od poslodavaca i neaktivnosti inspekcije rada u otkrivanju takvih slučajeva”, kaže Ana Jaredić.

Ona upozorava da u osnaživanju žena i radu ka njihovoj većoj stopi u populaciji zaposlenjih ne doprinose ni diskriminišuća zakonska rješenja poput odredbe Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti usvojene 2013. godine kojom su smanjene naknade za porodilje koje država isplaćuje poslodavcima.

„Sličan efekat će, ukoliko se usvoje, imati i odredbe Nacrta zakona o obaveznoj zdravstvenoj zaštiti kojima se smanjuje naknada za trudničko bolovanje. Podsjećam da su nevladine organizacije, među kojima i Centar za ženska prava uputile Ministarstvu zdravlja primjedbe na ovo rješenje, pa se nadam da će biti uvažene i da odredbe koje dodatno obeshrabruju poslodavce da zapošljavaju žene neće biti usvojene”, kaže ona. Prema njoj su problematične i odredbe Zakona o radu prema kojima se trudničko bolovanje ne računa u dvogodišnji staž koji je neophodno ispuniti da bi se ugovor na određeno transformisao u ugovor na neodređeno.

„Imali smo više slučajeva zloupotrebe ove odredbe, ali je očiglednu diskriminaciju nemoguće procesuirati, jer zakon dozvoljava mogućnost da poslodavac ne produži ugovor koji istekne dok se žena nalazi na porodiljskom odsustvu”, kaže Jaredićeva.

Poseban problem da nađu novo zaposlenje imaju starije žena koje su nakon što su proglašene tehnološkim viškom zbog godina starosti i diskriminacije pri zapošljavanju prestale da ga traže. U tu grupu žrtava tranzicije su uglavnom žene od 40 do 50 godina, od kojih neke imaju i preko 20 godina ili čak 30 godina radnog staža.

Ostaje im jedino nada za zaposlenje u zoni sive ekonomije. A tu radnici, posebno žene, pristaju na sve uslove rada: rade bez prijave, neplaćeni prekovremeni rad, neplaćeni godišnji odmor, rad bez slobodnih dana, za minimalnu zaradu.

Statistika kaže da su žene diskriminisane i kada nađu posao. Osim što teže napreduju, muškarci su, nerijetko, u pojedinim djelatnostima, zastupljeni duplo više od žena na rukovodećim položajima. Zakonodavci, funkcioneri i rukovodioci su u 69 odsto muškaracii, dok ta mjesta samo u 31 odsto slučajeva pokrivaju žene.

Da će i država morati ozbiljnije da se pozabavi ovim pitanjem, upozorio je nedavno v.d. stalnog koordinatora UN i predstavnik UNICEF-a u Podgorici Bendžamin Perks, koji je istakao da u Crnoj Gori žene zarađuju 18 odsto manje od muškaraca koji rade isti posao. Te da istovremeno, žene, koje čine polovinu ljudskih resursa u zemlji, učestvuju sa manje od deset odsto u preduzetništvu.

Najporaznija brojka je da iako čine 50 odsto populacije, žena vlasnika firmi ima samo 9,6 odsto.

Svjedočenja o uslovima rada ovih žena su slična: ,,Kod nas su plate različite, isti posao, a različite plate. Kako se ko gazdi svidi. Ako ostaneš trudna ideš kući. Imam neplaćeni godišnji odmor sedam dana, od tri dana koja treba da imam mjesečno često nemam nijedan. Plačem kad me zovu iz vrtića kada je dijete bolesno da dođem po njega a ja ne mogu da izađem”.

Kad država neće da pomogne, nalaze se alternativni metodi. Tako je NVO SOS telefon iz Nikšića nedavno završio projekat Reciklažom tekstila do održivih rješenja. Uz podršku EU, kroz program prekogranične saradnje Srbije i Crne Gore, uspjele su da nakon obuke zaposle 10 žena, uglavnom sa srednjom školom, trećina od njih starosti iznad 45 godina.

U Crnoj Gori se do sada tek stidljivo govorilo o plaćenom kućnom poslu. Zvaničnih inicijativa da se domaćicama možda obezbijedi plata ili penzija, kakvih je bilo u regiji, nije bilo.

Prema podacima koje je objavio Evropski pokret žene u Crnoj Gori u prosjeku provode 3,7 sati u obavljanju kućnih i porodičnih poslova, a muškarci svega sat i po. U braku prosječan broj sati se za žene povećava na 4,5, dok se kod muškaraca cifra ne mijenja. Od ukupnog broja ljudi koji tvrdi da nikad ne obavljaju kućne i porodične poslove (11 odsto populacije) 96 odsto čine muškarci. U dvije trećine crnogorskih porodica muškarac je taj koji najviše doprinosi ukupnim prihodima.

Ekonomska i druga zavisnost žena je nešto protiv čega se na valjan način ne bore ni institucije. Kao i u drugim oblastima prepisuju se evropske direktive, a suštinski se ništa ne mijenja. Nedavno je propao prijedlog da zaposlene majke sa troje i više djece imaju pravo na doživotnu novčanu naknadu. Ključno objašnjenje vlasti bilo je sadržano u tome da se za to nema para.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

OKO NAS

BROJ NAPUŠTENIH ŽIVOTINJA NA SJEVERU RASTE: Strategije na papiru, lutalice na ulicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Iako skoro svaka opština „na papiru“ ima strategiju kako kontrolisati populaciju napuštenih životinja, u praksi broj pasa se povećava, sve je više građana koje povrijede, troškovi  za naknade po tom osnovu u opštinskim budžetima rastu, malobrojna privremena prihvatilišta i azili gotovo su  bez slobodnog mjesta

 

Pred sam početak ljetnje turističke sezone,  na ulicama Kolašina je na desetine napuštenih pasa. Tokom minulih dva mjeseca,  nekoliko Kolašinaca su napali, a višestruke povrede nenijeli i jednoj srednjoškolki, na samom izlazu iz školskog dvorišta. Od nasrtaja gladnih pasa nekad se brane i turisti. Da je to jedan od većih problema Kolašina pred turističko ljeto primijetila je i novoizabrana predsjednica Marta Šćepanović. Ona je u svom prvom obraćanju građanima, kao jednu od svojih prioritenih aktivnosti sa te funkcije, najavila efikasno i brzo sklanjanje napuštenih životinja sa ulica. Tek prije  nekoliko sedmica, u nadležnim opštinskim službama tvrdili su da nemaju rješenje, jer su azili u Podgorici i Beranama bez slobodnog mjesta.

Program populacije pasa na teritoriji kolašinske opštine usvojen je prije dvije godine, ali  gotovo nijedan cilj zacrtan tim dokumentom do sada nije ispunjen.  Program se odnosi na period do 2025. godine, a ukoliko se potpuno realizuje, trebalo bi da populacija napuštenih životinja bude smanjena za 50 odsto. Predviđeno je i građenje  azila.  No, novac za to nije ni ove godine planiran opštinskim budžetom.

U Kolašinu  postoji samo privatno prihvatilište za napuštene životinje, koje funkcioniše s mnogo problema. Vlasnica tog azila Danijela Vuksanović više puta je upozoravala da životinjama  koje je ona sklonila s ulice nedostaje hrana i stručna veterinarska njega. Pomoć koju je dobila sa državnog i lokalnog nivoa, kaže ona, nije dovoljna.

U kolašinskom Sekreterijatu za zaštitu životne sredine kažu da je jedan od načina rješavanja problema izgradnja azila. Planirani cilj je da uskoro na kolašinskim ulicama ne bude pasa lutalica, ali i da podignemo svijest o odgovornom vlasništvu. Podsjećaju da je  Opština opredijelila sredstva za identifikaciju, vakcinaciju i sterilizaciju vlasničkih i nevlasničkih pasa. Identične izjave iz tog resora stizale su i minulih  godina.

Sugrađanima poručuju da ,,ukoliko se ne planira registrovati uzgoj pasa, sterilizacija ljubimca dio je odgovornog vlasništva”. U opštini Kolašin do sada je čipovano tek  600 vlasničkih pasa, a ukupna populacija se procjenjuje na oko 1.800.

,,Prema slobodnim procjenama, na teritoriji opštine Kolašin postoji oko 50 napuštenih pasa na seoskom području i oko 100 u gradu i prigradskim naseljima, dok ih je u privatnom skloništu oko 170. Veliki broj napuštenih životinja na ulicama grada, okolnih naseljenih mjesta i polja, rezultat je napuštanja životinja usljed loših navika i teške ekonomske situacije građana”, piše u Programu za sprovođenje kontrole populacije pasa.

Pored lutalica vlasnički psi su jedna od prepreka kvalitetu kolašinske turističke ponude, kažu izdavaoci smještaja.  Iz Udruženja vlasnika privatnog smještaja tvrde da lavež iz dvorišta privatnih kuća uzmerava tokom noći goste u njihovim objektima. Povodom toga, objašnjavaju, opštinske službe do sada ništa nijesu radile.

Budžet opštine iz godine u godinu opterećuju i  odštetni zahtjevi građana, koji su, usljed napada pasa lutalica, pretrpjeli fizički i duševni bol. Za četiri godine iz opštinske kase, na ime te vrste odštete, isplaćeno je oko 10.000 eura Kolašincima koji su tvrdili da su ih napali psi na ulici.

Neke veće sjeverne opštine izdvajaju i značajno više  sredstava iz budžeta po tom osnovu.  Iz opštinske kase Bijelog Polja, na primjer,  za naknadu štete za povrede nastale ujedom napuštenih pasa, za dvije minule godine,  isplaćeno je  116. 204 eura za 126 odštenih zahtjeva.  Za odvođenje pasa lutalica u azil u Beranama ta opština godišnje izdvoji od 30.000 do 40.000  eura. U  azil u Beranama bjelopoljsko Komunalno preduzeće uhvati i isporuči oko 200 pasa, a za svakog psa Opština plaća 120 eura.  No, sav taj novac ne doprinosi utisku da je na ulicama manje napuštenih životinja.  Bjelopoljci kažu da se psi kreću u čoporima po prigradskim naseljima, a na magistrali ometaju saobraćaj  i velika su opasnost za sve učesnike u saobraćaju. Po selima napadaju  ovce i sitniju stoku. Slični problemi su i u Rožajama, gdje se godinama najavljuje gradnja azila, ali su čopori pasa dio „razglednice“ i najužeg centra grada. Više  uspjeha u kontroli broja napuštenih životinja ne postižu  ni u Plavu, Gusinju, Žabljaku …

U  opštinama na sjeveru uglavnom  procjenjuju da je pravljenje  pojedinačnih azila  preskupo. Zbog toga, objašnjavaju, rješenje je regionalni azil, kakav postoji u Beranama, ali koji je trenutno pretrpan. Nažalost, nikad nije zaživjela ideja da se sličan napravi i u Bijelom Polju. U tu svrhu, još prije deceniju, Opština je kupila 4,5 hektra zemljišta za 42.000 eura između  Ribarevina i Ramčine.

Istraživanje, rađeno za potrebe nacionalnog Programa kontrole populacije pasa pokazalo je da na nivou lokalne samouprave nema razvijene infrastrukture za sistemsko rješavanje problema napuštenih životnja.  Takođe, opštine su, kao prepreke navodile, nedostatak novca, kao i nedovljno znanja i obučenog osoblja.

Vlasnica privatnog prihvatilištu u Kolašinu za Monitor podsjeća da je sistem identifikacije i registracije pasa u Crnoj Gori  uspostavljen tek prije tri godine.  Do tada, objašnjava, nije bilo nikavih zvaničnih podataka o broju vlasničkih ili napuštenh pasa. To, kaže ona, dovoljno govori „u prilog  činjenici da je briga o životinjama uvijek bila na kraju spiska prioriteta“. Sada se, tvrdi Vuksanovićeva, time intenzivnije bavimo „samo forme radi, jer nam se žuri u Evropu“.

„Kada se to kombinuje sa našom preovlađujućom sviješću, onda dođemo u situaciju da se na pse gleda samo kao na problem i opasnost. To i jesu, ali zbog nebrige.  Taj problem mjerimo novcem izdvojenim za saniranje posljedica, a ne ulažemo u rješavanje onoga što je dovelo do posljedica. Donošenje  planova ne znači da se išta promijenilo. Naprotiv, stanje je mnogo gore kad je riječ o nedostatku brige i broju napuštenih životinja“, tvrdi ona.

U  privremnom prihvatilištu  koje je Vuksanovićeva  osnovala više nema mjesta ni za jednu napuštenu životinju. Upros tome, svakodnevno, kako kaže,  zatekne novu mlandučad pasa ili mačaka  ostavljenu na kapiji tog objekta.  Vuksanovićeva objašnjava da je ključno odgovorno vlasništvo, kojem bi prethodila edukacija. Sankcije moraju postati praksa, ocjenjuje ona, za neodgovorne vlasnike ili nehumano postupanje prema životinjama.  Upozorava na desetine otrovanih pasa u Kolašinu, ali i  činjenicu „da su samo prije nekoliko godina na taj način problem lutalica „rješavale“ i nedležne opštinske službe u više gradova“.

Svjetska organizacija za zaštitu životinja (OIE), procjenom urađenom u regionu Zapadnog Balkana u periodu od 2015. do 2018.,  identifikovano je da je ogroman  broj pasa na ulicama posljedica neodgovornog vlasništva. Evropska platforma za dobrobit životinja pokrenuta je, zbog toga,  kampanja Be his hero, čiji je cilj podizanje svijesti djece školskog uzrasta na Balkanskom poluostrvu o odgovornom vlasništvu.

U nacionalnom programu koji se odnosi na tu oblast  konstatovali su da je, dugoročno, edukacija je jedan od najbitnijih elemenata sveobuhvatnog pristupa upravljanju populacijom pasa.

                                                                                      Dragana ŠĆEPANOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

OKO NAS

PUT MURINO – ČAKOR – PEĆ: Čekajući  vlasti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Već punih dvadeset tri godine put preko planinskog prevoja Čakor, koji vodi od Murine do Peći zatvoren je za saobraćaj. Lokalne vlasti Plava ponovo su Vladi uputile incijativu da se put otvori. Odgovora – nema

 

Može li se u skorije vrijeme očekivati otvaranje graničnog prelaza između Crne Gore i Kosova na planini Čakor, na putu kojim bi Plav i Murino, kao i čitavo Gornje Polimlje, sa gradom Peć bili povezani na manje od šezdeset kilometara?

Tu inicijativu je nedavno predsjednik Opštine Plav, Nihad Canović, ponovo aktuelizovao prilikom susreta predsjednika sjevernih crnogorskih opština sa premijerom Dritanom Abazovićem i jednim brojem ministara, na kojem je razgovarano o potencijalima za razvoj sjevera Crne Gore.

Canović je izjavio da je na sastanku iz više razloga insistirao da Vlada da maksimalan doprinos da se ova saobraćajnica što prije stavi u potpunu funkciju.

,,Ja sam na sastanku sa premijerom Abazovićem ponovo stavio do znanja da što prije treba uspostaviti granični prelaz na putu koji od Čakora vodi ka Peći i to na samoj granici između Crne Gore i Kosova. Istakao sam da je to od velike važnosti za čitavu Crnu Goru radi efikasnije razmjene dobara i lakše cirkulacije, ne samo lokalnog stanovništva, nego i brojnih turista koji izražavaju želju da posjete ove prostore”, rekao je Canović.

On je izrazio nadu da su u Vladi, kako dodaje,  ,,na pravi način razumjeli ovu inicijativu i da će ona ubrzo biti pretočena u djelo, s obzirom na to da ima veliki razvojni značaj”.

Već punih dvadeset tri godine put preko planinskog prevoja Čakor, koji vodi od Murine do Peći zatvoren je za saobraćaj. Starije generacije se prisjećaju da je poslije Drugog svjetskog rata to bila najbliža veza sa Kosovom i južnom Srbijom, sve do izgradnje puta preko Kule.

Čakor je dugo bio najfrekventnija saobraćajnica uprkos činjenici da se prevoj nalazi na nadmosrkoj visini od preko hiljadu i osamsto metara.

Onda su uslijedila ratna dešavanja i put preko Čakora je 1999. godine zatvorio KFOR. Ponovno otvaranje nije uslijedilo ni do današnjih dana, iako su za tako nešto podnošene brojne inicijative sa različitih adresa.

Na putu koji je napravljen prije stotinu godina, granični prelaz nije još uvijek uspostavljen, iako su iz Vlade Crne Gore godinama to uporno najavljivali.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova su isticali da su još 2014. godine vlade Crne Gore i Kosova u Prištini potpisale sporazum o izgradnji graničnog prelaza Kotlovi – Kućište.

Čak se i zvanično saopštavalo da je ovaj sporazum naredne godine stupio na snagu i da su tada formirane ekspertske komisije za njegovo sprovođenje. Povezivanje Murine i Peći preko Čakora ostalo je, ipak, mrtvo slovo na papiru.

Ostalo je nejasno zbog čega je onda  još 2011. godine, uz postavljanje signalizacije, izvršena rekonstrukcija puta na crnogorskoj teritoriji?

Da se radi o opravdanoj inicijativi potvrdio je i predsjednik Mjesne zajednice Murino Branislav Otašević, ističući da se ovaj put potpuno neopravdano više od dvije decenije drži u blokadi.

,,Narod ovoga kraja je vjekovima bio prirodno upućen prema Metohijskoj ravnici. Zato je putem preko Čakora cirkulisao veliki broj ljudi. Nama je Peć tri puta po kilometraži bliža od Podgorice. Međutim, posljednji ratovi su prekinuli tu prirodnu vezu i stavili nam rampu”, kaže Otašević.

On dodaje da je krajnje vrijeme da se ta rampa podigne kako bi ovaj put, koji je zvanično pušten u promet još daleke 1925. godine, ponovo profunkcionisao.

,,Taj put je oduvijek bio razvojna žila kucavica ovog kraja i konačno se mora shvatiti da treba da se uklone administrativne barijere koje ga čine neupotrebljivim”, smatra predsjednik MZ Murino.

I iz Nevladinog udruženja Klub Velika podržavaju inicijativu da se što prije, uz uspostavljanje posebne zaštite za područje Čakora, otvori put koji preko ovog planinskog prevoja vodi ka Peći.

,,Podsjećamo da Klub Velika, kao zavičajno udruženje, koje okuplja Veličane i prijatelje, od osnivanja ukazuje na značajne potencijale ovog dijela Crne Gore i pokreće razne inicijative kako bi se ovi prirodni resursi koristili na održiv način, od čega bi korist imale i lokalna zajednica i naša država. To podrazumijeva i ponovno uspostavljanje saobraćaja prema Peći, gdje bi se granični prelaz postavio tamo gdje su prirodne i istorijske granice. Čakor se ne smije posmatrati samo kao sirovinska baza za eksploataciju šume, već kao područje od izuzetne turističke i svake druge važnosti”, rekao je predstavnik ovog udruženja građana Gojko Knežević.

Koliki je značaj putne infrastrukture za ovaj kraj Crne Gore, pokazalo je otvaranje puta od Podgorice do Gusinja, koji vodi dolinom rijeke Cijevne kroz Albaniju, upravo prošlog ljeta, a koje je odmah dovelo veliki broj turista centralnih i južnih crnogorskih gradova na Plavsko jezero, odnosno u Nacionalni park Prokletije.

Zato se i vjeruje da bi otvaranje puta preko planine Čakor i graničnog prelaza na toj planini, u ljetnjoj sezoni djelovalo isto tako pozitivno na priliv turista sa Kosova i južne Srbije  na područje ovog nacionalnog parka sa svim njegovim ljepotama.

Da to što je ponovo pokrenuta inicijativa ne znači i da će nešto od toga biti, govori i podatak da je istovjetnu inicijativu za otvaranje graničnog prelaza Čakor, i rekonstrukcije puta preko te planine do Peći, pokrenula i Vlada Duška Markovića 2018. godine, kada su se zbratimili gradovi Peć i Gusinje.

I tada se moglo čuti mnogo argumenata koji idu u prilog otvaranju novog graničnog prelaza i zbližavanju Kosova i Crne Gore.

U to vrijeme se, takođe, pričalo što i danas, da je moguće probiti tunel ispod Kule kod Rožaja u dužini od sedam i po kilometara, koji bi potpuno taj crnogorski grad približio Peći.

Nove okolnosti su samo što Vlada Dritana Abazovića podržava inicijativu Otvoreni Balkan. U okviru nje nezamislivo je da se ne otvaraju novi granični prolazi, ili makar oni iz vremena bivše Jugoslavije.

U tom svjetlu bi odgovor na pitanje da li je izvjesno otvaranje graničnog prelaza Čakor mogao biti pozitivan. Nema potrebe za čekanjem, samo je potrebno preći sa riječi na djela, ako se stvarno vodi briga o razvoju sjevera. Ali kod nas to nekako ide teško i sporo.

                                                                                                   Tufik SOFTIĆ 

Komentari

nastavi čitati

Izdvojeno

POPLAVA LUČONOŠA: Fasada neznanja

Objavljeno prije

na

Objavio:

U 19 osnovnih škola više je od 20 odsto đaka nagrađenih diplomom Luča.  U Rožajama – u dvije gradske osnovne škole Luču je dobilo 30 i 31 odsto učenika – gotovo svaki treći učenik. Tako je i u nikšićkoj OŠ Ratko Žarić. U Podgorici lučonoša je najviše u osnovnim školama Sutjeska i Milorad Musa Burzan – između 24 i 25 odsto. Prema posljednjim rezultatima PISA testiranja (iz 2018. godine), skoro polovina naših učenika nije imala ni minimalni nivo znanja na testu

 

Ovu školsku godinu sa diplomom Luča završilo je 1.079 polumaturanata i 942 maturanta, pokazuju podaci Ministarstva prosvjete. Da nema PISA testiranja, nekoga bi ovi rezultati mogli zavarati i ubijediti u superiornost crnogorskog obrazovnog sistema. Njemu je reforma, kako tvrde sagovornice Monitora, prijeko potrebna.

Broj učenika koji završe osnovnu ili srednju školu sa diplomom Luča, posljednjih godina se razlikuje u par procenata. Ove godine, kako su Monitoru kazali iz Ministarstva prosvjete, u 19 osnovnih škola više je od 20 odsto nagrađenih đaka. Najviše ih je u Rožajama – u dvije gradske osnovne škole Luču je dobilo 30 i 31 odsto učenika, dakle – gotovo svaki treći učenik, što je slučaj i s nikšićkom OŠ Ratko Žarić. U Podgorici lučonoša je najviše u osnovnim školama Sutjeska i Milorad Musa Burzan – između 24 i 25 odsto.

„Broj učenika sa diplomom Luča i rezultati na PISA testiranjima stoje u ozbiljnom disbalansu. Reklo bi se po broju lučonoša da će naši učenici briljirati na testiranjima, međunarodnim takmičenjima ili prijemnim ispitima, ali praksa je to demantovala. Očigledno je da mnogo manji broj od prikazanog zaslužuje ovo priznanje, a da ga većina učenika na kraju dobije, jer od početka školovanja imaju ambiciozne roditelje koji vrše pritisak, i na njih, i na nastavno osoblje. Mnogi nastavnici pridonose hiperprodukciji diploma na način što ne žele da budu baš oni ti koji će ‘pokvariti’ Luču”, kaže za Monitor profesorica filozofije i članica Udruženja profesora filozofije Crne Gore Nela Dabanović.

Ona upozorava da se tu se otvaraju razna etička pitanja. Ali i da popolava lučonoša ukazuje na neadekvatan način ocjenjivanja – kroz puku interpretaciju. „Reforma obrazovanja je nužna i predstavlja veoma složen proces. Čini se da tu veliki problem predstavljaju kako tehnička nepripremljenost škola za ovakvu vrstu poduhvata, kao i neadekvatna obuka nastavnog kadra”.

Reforme su, prema riječima profesorice filozofije Danijele Žižić u JU SMŠ Ivan Goran Kovačić u Herceg Novom, uglavnom unazađivale obrazovne programe. „Nekonkretni su i vrlo obimni, nekada i nedostižni. Još kad uzmemo u obzir skraćenu i online nastavu, stanje je katastrofalno. Potrebna je veća međupredmetna povezanost i usklađenost, kako bi učenici svoja znanja bolje uvezivali u jedan sistem, koji bi produbio i utemeljio sve što usvoje”, kaže ona za Monitor. Navodi primjer fizioterapeutske škole gdje se predmet Etika u zdravstvu izučava suviše rano, budući da podrazumijeva izvjesna predznanja iz oblasti medicine.

Zablude o obrazovnom sistemu u Crnoj Gori demaskirao je 2020. godine i fijasko na prijemnom za Medicinski fakultet Univerziteta Crne Gore 2020. Tada od 102 kandidata, čak 90 nije položilo ispit.

Prema posljednjim rezultatima PISA testiranja (2018. godine), koje se sprovodi na svake tri godine, a koje uključuje ključne vještine poput čitanja, matematike, nauke i inovativnih oblasti, Crna Gora je, od 79 zemalja učesnica, zauzela 52. mjesto. Tada skoro polovina naših učenika nije imala ni minimalni nivo znanja na testu. Najviša postignuća, koja bi trebalo da postignu nosioci diplome Luča, imalo je iz čitalačke pismenosti 0,8 odsto naših učenika, iz matematike 1,8 odsto, a iz nauke 0,3 odsto. PISA testiranje ove godine završeno je 20. maja. Testirano je 6.000 učenika, a rezultati će biti u decembru 2023.

„Moramo imati na umu da radimo sa ‘Z generacijama’, te moramo ozbiljno revidirati nastavne planove i programe i prilagoditi ih cjelovitom pristupu učenju. Manji broj stručnih predmeta ne znači nužno i manje obrazovanja. Dodavanjem izbornih predmeta, za koje ni ne postoje udžbenici, ne postižemo ništa osim što vještački ‘naduvavamo’ prosjek”, napominje Nela Dabanović.

Forma je, tvrdi direktorica Pedagoškog centra Crne Gore Biljana Maslovarić, nadvladala suštinu. „Odavno se vide problemi u obrazovnom sistemu, ali institucije ne mogu, ne žele ili ne znaju da se sa njima nose. Sve nagrade, počev od Trinaestojulske – kod nas su obesmišljene. Mi nemamo ponavljače, nemamo prijemne ispite na svim fakultetima, a više ne postoje ni srednje ocjene… Zatajile su ustanove koje ovim pitanjima treba da se bave – od Ispitnog centra, preko Zavoda za školstvo, do resornog ministarstva. Nije ovo stanje od juče, srozavanje obrazovanja počelo je 90-ih, a svake je godine sve izraženije”, kaže Biljana Maslovarić.

Ocjena je, ističe ona  – produkt odraslih. „Interni i prećutni dogovor između nastavnika i roditelja, koji su napravili začarani krug, u kom jedni insistiraju na peticama, a drugi im mahom podilaze”.

Danijela Žižić upozorava: „Većina učenika izađe iz obrazovnog sistema, a da nije naučila valjano ni da misli, ni da prepozna suštinu. U našem obrazovnom sistemu nema mjesta za logiku, sem kao izabrani predmet, u gimnaziji, za razliku od obrazovnih sistema zemalja iz okruženja i članica EU, gdje je obavezna”.

U Analizi PISA testiranja iz 2015. godine, koju su sastavili UNICEF u Crnoj Gori i tadašnje Ministarstvo prosvjete, konstatuje se da je „proces nastave i učenja u crnogorskim školama u velikom broju slučajeva usmjeren, prije svega, ka nekritičkom usvajanju novih znanja”.

Školarci, upozorava se i u Izvještaju Evropske komisije za Crnu Goru za 2021. godinu, prema brojnim pokazateljima, zaostaju za svojim vršnjacima na međunarodnom nivou. „Pandemija virusa COVID-19 odložila je aktivnosti usmjerene na poboljšanje kvaliteta obrazovanja na osnovu rezultata sa PISA testova iz 2018. godine. Kvalitet obrazovnog sistema i izbor nastavnih programa i planova čine se neadekvatnim”.

„Kada razmišljamo o reformi, treba da imamo u vidu kakvog ćemo mladog čovjeka formirati za deset ili petnaest godina. Ako naša djeca na pitanje kako je bilo u školi, odgovaraju floskulom da su se tamo ‘smorili’, nešto ne radimo kako treba”, kaže Nela Dabanović.

Upozorenja, uz luče, iz godinu u godinu, bujaju.

Andrea JELIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo