Povežite se sa nama

Izdvojeno

ERDOGANOVA TURSKA I SLUČAJ OSMANA KAVALE: Borba protiv neprijatelja države kao uzor balkanskim autokratima

Objavljeno prije

na

Prije deset dana Komitet ministara Savjeta Evrope pokrenuo proceduru za uvođenje sankcija Turskoj zbog odbijanja da sprovede presudu Evropskog suda za ljudska prava iz 2019, kojom se traži momentalno puštanje na slobodu Osmana Kavale. Kavala, vodeća ličnost turskog civilnog sektora, aktivista za ljudska prava, filantropist i biznismen,  nalazi se u zatvoru od 18. oktobra 2017

 

Turska se u posljednjih desetak godina često pominje kao zemlja koja ima velike probleme sa poštovanjem ljudskih prava i čije neusvajanje evropskih standarda je jedna od ozbiljnih kočnica turskom pristupanju Evropskoj uniji. Turska je dobila status zemlje kandidata još u decembru 1999. godine dok su pristupni pregovori počeli u oktobru 2005. godine. Međutim, nakon 11 godina došlo je do zastoja u pregovorima bez dogledne šanse njihovog reaktiviranja.

Tako nije bilo nikakvo iznenađene kada je prije deset dana Komitet ministara Savjeta Evrope pokrenuo proceduru za uvođenje sankcija Turskoj zbog njenog upornog odbijanja da sprovede presudu Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) iz decembra 2019. godine kojom se traži momentalno puštanje na slobodu Osmana Kavale. Kavala je vodeća ličnost turskog civilnog sektora, aktivista za ljudska prava, filantropist i biznismen koji se nalazi u zatvoru od 18. oktobra 2017. godine.

Uhapšen je pod sumnjivim optužbama da je organizator nemira 2013. godine koji su buknuli nakon planova vlasti da se posječe jedna od rijetkih zelenih oaza u Istanbulu – Gezi park i da se na njegovom mjestu izgradi shoping mall i luksuzni apartmani za stanovanje. Investitor je bio povezan sa vladajućom Partijom pravde i razvoja (AKP) turskog predsjednika Redžepa Tajipa Erdogana koji je došao na vlast u martu 2003. godine.

Protesti oko Gezi parka su se ubrzo proširili zemljom i prerasli u iskazivanje opšteg nezadovoljstva vladavinom predsjednika Erdogana na koje je on odgovorio brutalnom silom i hapšenjima. U protestima je 11 osoba izgubilo život, preko 8 hiljada je povrijeđeno a preko 3 hiljade je završilo u zatvorima. Policijska brutalnost je zaprepastila demokratski svijet kao i odsustvo želje za bilo kakvim dijalogom vlade sa demonstrantima.

Vlasti su se sjetile da je Kavala „mozak i organizator“ protesta tek nakon 4 godine i niza kritika koje je upućivao Erdoganovoj administraciji zbog sistematskog kršenja ljudskih prava. Optužen je po članovima 309 i 312 turskog Krivičnog zakonika za pokušaje svrgavanja ustavnog poretka Republike Turske kroz nasilje i upotrebu sile zajedno sa još 15 osoba uključujući i poznatog novinara Cana Dundara i glumca Memeta Alabora sa zaprijećenom kaznom doživotnog zatvora bez prava na pomilovanje. Osim člana 312 koji je povezan sa protestima protiv sječe parka Gezi, Kavala je optužen i po članu 309 koji se odnosio na Kavaline navodne veze sa grupom izbjeglog političara i biznismena Fetulaha Gulena koga turske vlasti smatraju teroristom i inspiratorom propalog puča iz jula 2016. godine kada su, po izvještajima, djelovi vojske pokušali da svrgnu Erdogana i vladu. Provladin dvevni list Daily Sabah je pratio i „potvrđivao“ optužbe da je Kavala „tajkun sa sumnjivom pozadinom“ i da je „povezan sa Gulenovom terorističkom grupom“. Pokušaj puča 2016. godine je praćen masovnim čistkama državnih institucija, vojske, policije i turskog civilnog sektora. Smijenjeno je preko 100 hiljada državnih službenika i oficira dok ih je preko 50 hiljada završilo u zatvorima. Strani posmatrači gledaju na puč kao zgodno sredstvo i izgovor režima da se otarasi svojih protivnika prišivajući im etiketu saradnje sa teroristima. Zemlja je, uz Rusiju, postala širom poznata i kao tamnica za novinare gdje se svaka iole ozbiljnija kritika predsjedničke administracije odmah stavlja u kontekst „propagiranja nasilja i terorizma“ na koje zarobljeno pravosuđe odmah reaguje pa da je bilo samo pitanje vremena kada će i Kavaline kritike doći na red.

Sud je prihvatio optužnicu protiv njega i njegove „kriminalne grupe“ marta 2019. godine u kojoj je, između ostalog stajalo, da američki biznismen Džordž Soroš stoji iza kompletne „zavjere“. Soroš je zajedno sa milijarderom i osnivačem Microsofta Bil Gejtsom omiljena ličnost piscima svjetskih teorija zavjera.

Usred velikog međunarodnog pritiska i nedostatka ikakvih dokaza Kavala je 18. februara 2020. oslobođen optužbi, ali je i pored toga ostao u zatvoru na zahtjev vrhovnog državnog tužilaštva na osnovu istog člana optužbe koju je ranije sud odbacio. Vrhovno tužilaštvo je takođe preinačilo raniju naredbu istanbulskog tužilaštva da se Kavala pusti na slobodu. Nakon pola mjeseca državno tužilaštvo je proširilo inače nepostojeći osnov za njegovo zadržavanje i dodatno ga optužilo po članu 328 KZ-a zbog „dolaska u posjed informacija… od značaja za državu radi političke i vojne špijunaže“. Optužba je došla svega dan prije krajnjeg roka koje je postavio Evropski sud za ljudska prava da se Kavala pusti na slobodu.

Presuda suda u Strazburu je pravno obavezujuća za Tursku kao punopravnu članicu Savjeta Evrope. Organizacija broji 47 članica i osnovana je 1949. godine radi podrške poslijeratnoj Evropi kada su u pitanju ljudska prava, demokratija i vladavina zakona. Među članicama su mimo EU, EEA i balkanskih zemalja i kavkaske zemlje, Rusija i Turska.

Sud u Strazburu je presudio da ne postoji dovoljno dokaza koji bi opravdali optužbe protiv Kavale i da se „stav tužilaštva može smatrati takvim da potvrđuje navode žalioca da se protiv njega vodi postupak iz drugih razloga, tj. da ga ućutkaju kao aktivistu nevladinog sektora i zaštitnika ljudskih prava, kao i da obeshrabre druge osobe od angažmana u sličnim aktivnostima sa ciljom paralize civilnog sektora u zemlji“.

Situacija se dodatno komplikovala nakon četvrte godišnjice Kavalinog boravka u zatvoru Silivri kada je poštovanje odluke ECHR-a u Strazburu tražilo deset ambasadora akreditovanih u Ankari, od kojih su 7 zemlje članice NATO pakta čiji član je i strateški važna i pozicionirana Turska. Nakon otvorenog poziva predsjednik Erdogan je proglasio ponaosob ambasadore Sjedinjenih Američkih Država, Kanade, Francuske, Njemačke, Nizozemske, Danske, Švedske, Norveške, Finske i Novog Zelanda za „persona non grata“ i pripremio proceduru za njihovo protjerivanje. On je u sjeverozapadnom gradu Eskisehiru, gdje se tada zatekao, izjavio da strani ambasadori ne mogu tek tako doći u njegovo ministarstvo vanjskih poslova „i naređivati šta treba da se radi“ te da je on dao „naređenja ministru vanjskih poslova šta treba da uradi“. Izjava je uzrokovala novi potres na turskoj berzi i dalju eroziju turske lire koja je tokom 2021. godine izgubila skoro polovinu svoje vrijednosti u donosu na američki dolar i euro usljed katastrofalne ekonomske situacije u zemlji praćene galopirajućom inflacijom koja je zvanično 41 odsto na godišnjem nivou dok je nezvanično oko 115 odsto.

Nakon dva dana, 25. oktobra 2021. Erdogan se ipak predomislio i odustao od protjerivanja ambasadora pozivajući se na poštovanje Bečke konvencije o statusu diplomatskog osoblja. No upozorio je da strani ambasadori ubuduće trebaju biti „oprezniji sa svojim izjavama“.

Savjet Evrope inače jako rijetko poseže za disciplinskim procedurama protiv zemalja članica kojima se može suspendovati njihovo pravo glasa kao i članstvo u SE. Slučaj Kavala se smatra emblematičnim primjerom stanja turskog pravosuđa i vladavine zakona. Ishod  može imati značajne reperkusije u ponašanju drugih članica Savjeta Evrope koje imaju slične nevolje sa poštovanjem ljudskih prava.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

INTERVJU

LINO VELJAK, FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU: Besramna je laž da se rezolucijom o Srebrenici  srpski narod proglašava genocidnim

Objavljeno prije

na

Objavio:

I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim  s narodom. Svrha tog izjednačavanja je u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu

 

 

MONITOR: Hrvatska je jedna od zemalja kosponzora Rezolucije o genocidu u Srebrenici. Predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, veoma se oštro izražavao o zemljama iz regiona koje su poduprle  Rezoluciju. Kako se u hrvatskoj javnosti komentariše oštrina kojom zvanični Beograd, Banjaluka i dio političara u Crnoj Gori, kvalifikuju ovu odluku Hrvatske i još nekih država regiona?

VELJAK: Prije nego što odgovorim na ovo pitanje htio bih nešto reći. Predstavlja mi iznimnu čast što me još jednom redakcija Monitora zove da komentiram aktualna zbivanja u regiji. Pod vođstvom koliko časnog i hrabrog toliko i mudrog urednika Esada Kočana Monitor se u ovim decenijama afirmirao kao svjetionik nepotkupljivog novinarstva i kritičkog mišljenja (ne samo u Crnoj Gori nego i mnogo šire). Nedavno je netko od beogradskih moćnika optužio Monitor za antisrpstvo; istodobno neki drugosrbijanci tvrde da je Monitorova uređivačka politika pročetnička. To je indikator da je redakcija na pravom putu. Kad vam u Beogradu ili Banjaluci kažu da ste ustaša a u Zagrebu ili Mostaru vas optuže za četništvo (a to nije tek nekakva hipotetična mogućnost nego se dešavalo i još uvijek se događa) – to sasvim izvjesno znači da ste na pravom putu.

No, da se vratim na pitanje! Ne mogu komentirati javno mnijenje u Hrvatskoj, nego ću se ograničiti na jednu procjenu motiva osude Rezolucije kakva se oblikuje u „srpskom svetu“. Besramna je laž da se tom rezolucijom srpski narod proglašava genocidnim. I bez crnogorskog amandmana Rezolucija je jasna: zločine su činili pojedinci i skupine, a ne narod. Vlastodršci u Beogradu i Banjaluci (i njihovi sluge u Podgorici) žele halabukom izjednačiti Miloševićev zločinački režim koji je organizirao i provodio etničko čišćenje (koje je kulminiralo sudski ustanovljenim genocidom u Srebrenici) s narodom. Svrha tog izjednačavanja je  u dodatnoj homogenizaciji naroda i – što je još važnije – prikrivanju pljačke i korupcije koja je na djelu. Oni koji vjeruju glasnogovornicima „srpskog sveta“ i njihovim bezočnim konstrukcijama neće dovoditi u pitanje autoritet i legitimnost kriminalnih likova koji sebe izjednačuju s narodom.

MONITOR: Milorad Dodik je na dan glasanja o Rezoluciji u GS UN, zakazao sjednicu Vlade u Srebrenici ali je tražio i dozvolu da se položi cvijeće u Memorijalnom centru u Potočarima. Tome su prethodile nove prijetnje o osamostaljivanju RS. Kako da razumijemo neprekidno Dodikovo „miješanje karata“ u kojem ima i Srbije i Rusije i EU, a ponekad čak i SAD koje su ga stavile pod sankcije?

 VELJAK: To ponašanje može se objasniti isključivo Dodikovom kvislinškom ulogom, koja je motivirana jedino njegovim interesom da sačuva plodove pljačke nacionalnog bogatstva. Njegova nada se temelji na vjerovanju da će buduća Europska komisija biti blagonaklonija balkanskim diktatorima i da će američki predsjednički izbori rezultirati Trumpovim povratkom na vlast. Dotle mu ne preostaje ništa drugo nego da lavira, prijeti secesijom, licemjerno polaže cvijeće na grobove žrtava Karadžićevog režima koji on smatra patriotskim – i čeka pogodnija vremena.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

PORUKA SVIJETU REZOLUCIJE UN O GENOCIDU U SREBRENICI: Pamtiti, ne ponoviti

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o genocidu u Srebrenici će, sasvim izvjesno,  biti izglasana. Izvjesno je da će za usvajanje glasati i Crna Gora. Tu se drama Crne Gore i njeno suočavanje sa srpskim svetom, ne završava. Vrijeme će brzo pokazati da li  Spajićev Pokret Evropa sad i Bečićeve Demokrate imaju volje i snage da se odupru velikosrpskim pritiscima i manipulacijama. Ili će sudbinu Crne Gore opet vezati za totalitarne i kriminogene vlasti u Beogradu i Banja Luci, kao što je to početkom 90-tih uradio jedinstveni DPS

 

Kada ovaj broj Monitora bude na kioscima, vjerovatno će se znati  ishod glasanja o Rezoluciji UN kojom se 11. jul proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid u Srebrenici, osuđuje negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca.

Pamtiti, ne ponoviti – tako se može sažeti poruka koju Rezolucija šalje svijetu. Međutim, male su šanse da će se u dogledno vrijeme išta promijeniti na bolje.  U srijedu je Milorad Dodik, predsjednik entiteta Republika Srpska (RS), izjavio svojoj Radio Televeviziji (RTRS) da je odlukom o Rezoluciji u Generalnoj skupštini UN „potpisan kraj Bosni i Hercegovini“ i najavio da će sa sjednice Vlade RS u Srebrenici Federaciji BiH biti predložen mirni razlaz. Dodik godinama najavljuje secesiju tog entiteta i razbijanje Bosne i Hercegovine (BH) pa je i najnovija manifestacija već viđeno. Istovremeno,  režimski mediji u RS-u i Srbiji su prepuni raznih komemoracija tokom ratova 90-tih i Drugog svjetskog rata u kojima se preuveličavaju nesporna srpska stradanja a nekad i potpuno izmišljaju. Uz to ide umanjivanje ili negiranja zločina počinjenih u ime velikosprstva. Regionalni mediji bilježe porast broja fizičkih napada i paljevina imovine Bošnjaka povratnika u opštinama istočne RS gdje su prije agresije 1992. godine  činili apsolutnu većinu i odakle su etnički očišćeni, a dio pobijen.

U srijedu  su i desničarske NVO u Podgorici održale slabo posjećeni protest ispred Vlade i državne Skupštine, koji je nastavljen u četvrtak u nadi da će možda vremenom dobiti reprizu litija pred pad režima Demokratske patrije socijalista (DPS) 2020. Iza neprijavljenih okupljanja stoji 11 prosrpskih i proruskih NVO-a. Iza nekih NVO-a stoje funkcioneri Demokratske narodne partije (DNP), čiji lider Milan Knežević se lično pojavio, Nove srpske demokratije (NSD) i još nekih manjih provučićevskih stranaka. Prva na listi NVO organizatora protesta pod sloganom „zaustavite izdaju“ je Srpski kulturni centar Patrijarh Varnava koji nosi ime po nekadašnjem patrijarhu SPC-a Varnavi Rosiću – otvorenom simpatizeru Adolfa Hitlera i nacističke partije. Varnava je jedini Pljevljak za kojim je lično Adolf Hitler izrazio saučešće po smrti 1937. Aktivista ove NVO je bio i sadašnji nacionalno ostrašćeni gradonačelnik Pljevalja Dario Vraneš. Vraneš, član NSD-a, je osim nacionalističke retorike postao poznat i po izlivima berspogovorne lojalnosti Srbiji i njenoj Prvoj Familiji. I neke druge NVO, manje ili više poznate imaju elemente klerofašizma pod maskom tobožnjeg pravoslavlja i borbe za srpstvo. Milutin Mirjačić, direktor Osnovne škole Bajo Pivljanin u Plužinama se obratio “predsjednicima Vlade i Republike jer državu ne priznaje”. Za njega je Crna Gora i dalje „republika u saveznoj državi“. Mirjačić je naglasio da on ne prihvata „ni individualnu krivicu“ za zločine jer „niko nije odgovarao za ubistva Srba” dodavši da će on i slični „možda biti primorani“ na „rušenja i blokade“. Nadležno ministarstvo prosvjete se ogradilo od njega i pozvalo na ispitivanje odgovornosti.

Jovo MARTINOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

DANAS, SJUTRA

U ogledalu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Rezolucija UN o Srebrenici i reakcije na nju, samo su još jedno upozorenje da je krajnje  vrijeme da se suočimo i sa prošlošću i sa današnjicom. Sve dok naše političke klase budu negirale prošlost ili ćutale o ulozi Crne Gore u ratnim devedesetim,  dok budu selektivno pamtile i pokazivale prstom u tuđa dvorišta umjesto da se zagledaju u svoje,uzalud nam IBAR, evropske strategije i evropski zakoni. Nećemo mi nigdje

Predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić u stvari je, Evropejac. I nije to bilo nešto tipa kafkijanskog preobražaja, ono – „Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirnih snova, otkrio je da se u krevetu pretvorio u golemog kukca.“ Ne, Mandić je Evropejac, kaže, oduvijek bio. Uputio je nevjernike da pogledaju program njegove Nove srpske demokratije, gdje leži navodni dokaz da je ta partija od samog osnivanja “istinski evropski orijentisana stranka”.  Ni tu nije kraj. Mandić i njegovi su, tvrdi predsjednik parlamenta,  u stvari preteča, jer su “Evropsku uniju zagovarali dok su neki govorili o posljednjem ostrvu komunizma na Balkanu”.

Šta reći.  Uzdah je recimo prigodan. Mandić to govori dok nas sa svojim partnerima iz srpskog sveta, gura od Evrope. Dok negira genocid u Srebrenici, potvrđen na Međunarodnom sudu u Hagu i poziva premijera Spajića da ne glasa za Rezoluciju UN o Srebrenici ovog četvrtka, jer je to “opasno” po Crnu Goru. Poštovanje sudskih presuda, suočavanje sa prošlošću i poštovanje žrtava, a Rezolucija je upravo to, ne bi trebalo biti opasno  za “istinski evropski orijentisane partije”. Baš suprotono.  Mandić nas ubjeđuje da je oduvijek evropski orijentisan dok srebreničke žrtve pokušava da prekrije jasenovačkim žrtvama,  dijeleći ne samo žive, nego i  mrtve na naše i njihove.  Dok to čini za partijski  i interes  Aleksandra Vučića, srpskog autokrate, najboljeg učenika Vojislava Šešelja, koji želi i Crnu Goru da usisa u svoj srpski svet,. U svijet krvi i tla.  Mandić je, pri tom, kako i sam primjećuje, malo umjereniji od svog kolege Milana Kneževića. Blago Evropi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 24. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo