Povežite se sa nama

INTERVJU

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Dejton II je nužan, ali je danas praktično nemoguć

Objavljeno prije

na

Kao i Tramp, Zoran Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“

 

MONITOR: Imate razumijevanja za premijera Andreja Plenkovića ali ne i za predsjednika Zorana Milanovića, kojeg nazivate i populistom. Da li to znači da se Plenković, kada se radi o položaju Hrvata u BiH, ponaša mudrije i strateški?

GJENERO: Kao i svaki u biti uspješni političar, Andrej Plenković ima velike mane, često mu nedostaje hrabrosti i odlučnosti, spremnosti da zbog državničkog koncepta preuzme i rizik. Međutim, on je čvrsto europski i euroatlantski definiran političar, akter iz prostora umjerenog desnog centra. Njegov politički profil bitno odudara od onoga što je bio politički profil njegove stranke i daleko je sličniji njemačkim demokršćanskim političarima (i to onima iz CDU, a ne iz Hrvatskoj tradicionalno bliske bavarske CSU) i političarima sa sjeverozapada Europe. Njegov je problem da, osim nekolicine najbližih, oko sebe nema političare jednakog profila. On uživa potporu većine u HDZ-u, ali ne zato što je ta stranka strukturno postala umjerenjačka, centristička organizacija, nego zato što su njeni članovi svjesni da im politika koju zastupa Plenković, iako nije njihov izbor, osigurava opstanak na vlasti.Toga je svjestan i Plenković, pa otud njegova kolebljivost i popustljivost te podilaženje desnici kad je u pitanju politika prema BiH, odnosno svođenje državne politike Hrvatske prema susjednoj državi samo na pitanje statusa hrvatske zajednice u toj zemlji. Plenković je svjestan da je ključni hrvatski interes očuvanje jedinstvene, funkcionalne BiH u euroatlantskom okviru i procesu europske integracije, ali nema hrabrosti reformirati hrvatsku politiku prema BiH i fokusirati je, prije svega, na državni interes jer procjenjuje da za to nema dovoljno snage.

To, doduše, pokušava raditi, recimo kad nastoji stvoriti pozitivnu atmosferu u odnosu prema Bošnjacima, i kad nastoji razviti politiku izvlačenja BiH iz ruskih energetskih kliješta (projekt Južna plinska interkonekcija BiH), ali ta politika nije do kraja razvidna, do kraja eksplicitna.

MONITOR: A Milanović?

GJENERO: Milanović niti kao premijer, pa niti prije toga kao predsjednik glavne opozicijske stranke, nije prezao od iskazivanja prezira prema EU. Danas govori o tome kako se ne treba osvrtati na zajedničke europske vrijednosti nego da se prema Uniji treba odnositi pragmatično i od nje izvući što više besplatnoga ili jeftinog novca za državnu potrošnju i razvoj. Dok je vodio SDP, tu stranku koju je preuzeo kao demokratsku ljevicu, pretvorio je u autoritarnu, nedemokratsku organizaciju, a njegova taktika prema SDP-u u mnogo čemu i danas sliči političkom odnosu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Republikanskoj stranci. Kao i Trump, Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“, a njegova politika podjednako je populistička kao i Trumpova politika u Americi.

Otvorenost populista prema  Putinu „velikom uzoru“ (ovo je groteskni oksimoron) iz Kremlja, zakonomjerna je, a onaj tko se drži načela „slijedi novac“, od Trumpovih kampanja, kampanja Marine Le Pen, Hansa-Christiana Strachea, pa do Milanovića, naći će i jasne tragove novca što ga je preko kompanija u državnom vlasništvu ili opskurnih kanala donirao Putinov režim.

Ključ razumijevanja Milanovićeve politike prema BiH s jedne je strane populističko podilaženje nacionalističkim radikalima, a s druge njegove antieuropske i protuatlantističke vrijednosti. Otud i opstrukcija politike Bidenove administracije. Umjesto dogovora Hrvata i Bošnjaka o izbornom sustavu u Federaciji, koji bi bio uvod u obnovu savezništva za konsolidaciju BiH, Milanović zagovara rusku opciju koju je formalno dizajnirao Milorad Dodik: potiskivanje američkoga i europskog utjecaja iz BiH i uspostavljanje medijacije trojice ruskih klijenata: turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i samog Milanovića. Ovaj bi dijalog bio o razdruživanju BiH i jačanju utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Uz sve primjedbe na politiku premijera Plenkovića, njegova je politika vrijednosno superiorna onoj Zorana Milanovića.

MONITOR: Da li je moguć Dejton dva na kojem bi se, u paketu, riješili  problemi u BiH?

GJENERO: Na patetiku o tome kako su Hrvatska i Srbija navodno „svjedoci Daytona”, pa da ih se zato treba nešto pitati o reformama ustavnog poretka u toj državi, što Milanović, i Vučić, često ponavljaju, ne treba trošiti riječi. Niti Hrvatska niti Srbija nisu članice Vijeća za provedbu mira (PIC), tijela koje unutar Ureda Visokog predstavnika skrbi o provođenju Daytonskog sporazuma.

Dayton II bi bio nužan, ali je danas praktički nemoguća misija, a njegov smjer, kad bi se i mogao provesti, ne bi bio onaj o kojem maštaju kojekakvi Dodici, Milanovići, Vučići i slični likovi, dakle, ostavinska rasprava i razlaz države, nego ukidanje manjeg entiteta i reorganizacija BiH u federaciju, visoko decentraliziranu državu s jasno definiranim zajedničkim funkcijama, a granice kantona ne bi smjele biti posljedice ratnih osvajanja, nego kantoni treba da budu prirodne geografske i ekonomske cjeline.

MONITOR: Procjenjujete da je koncept Srpski svet drugačiji naziv za ideju Velike Srbije koja teži da se širi i zapadno. U kojim okolnostima bi to bilo moguće?

GJENERO: Srpski svet kao politički koncept „jedinstva svih Srba” već djeluje u manjem entitetu BiH i na Sjeveru Kosova, a projekt razaranja suverenosti Crne Gore, koji je vodila vlada Crne Gore, što je netom ostala bez političkog povjerenja, samo je jedna od grana koncepta Srpskog sveta.

Crna Gora je ključna točka zaustavljanja ove ekspanzije, s jedne strane Velike Srbije, s druge strane Putinove Euroazije.

MONITOR: Uz EU i SAD posredovanje, razgovori na nivou Federacije BiH o promjenama izbornog zakona nedavno u Neumu, nisu uspjeli. Ima li nešto „iza toga“?

GJENERO: To je maligni utjecaj predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Pregovori o izbornom zakonu u Federaciji samo su naoko bez Dodika. Dragan Čović, glavni pregovarač u ime Hrvata iz BiH, još jedan od onih s „popravnim iz ruskog”, pod čvrstim je utjecajem dvojice igrača koji opstruiraju dogovor u euro-američkom aranžmanu: Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Dvaput je napravio ekscese koji ne mogu biti slučajni za političara koji je tako dugo na sceni. Antagonizirao je bošnjačku stranu sramotnim glasanjem u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine BiH, za prijedlog Kluba srpskog naroda, da se poništi Inzkovo rješenje o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida i veličanje ratnih zločina. Nakon neuspjeha neumske runde razgovora u Banja Luci, na sjednici Skupštine tamošnjeg entiteta, izgovorio je nevjerojatne rečenice o tome kako svi zavide tamošnjoj političkoj eliti, koja uspješno čuva na etničkom čišćenju i genocidu utemeljen entitet.

Što se tiče pregovora o izbornom zakonu, oni nisu završili, a Čović je svjestan da bi u slučaju njegove očite opstrukcije mogao postati „pomoćnik nosioca američkih sankcija”, svome prijatelju Dodiku.

MONITOR: „Gasna kriza“ možda pokazuje još jednu slabost EU jer je Njemačka koja je sa Sjevernim tokom 2 postala evropsko čvorište za distribuciju ruskog gasa, nije prava predvodnica „kaznene“ politike prema Rusiji. Ima li ruski predsjednik razloga da bude zadovoljan?

GJENERO: Priča o Sjevernom toku 2 velika je sramota njemačke politike. Osim bivše kancelarke Angele Merkel, golem dio krivice za to da je Gazprom na području EU izgradio plinovod, protivno europskom pravilu, snosi nekoć sjajni njemački premijer Gerhard Schöder, koji se pretvorio u Putinovog plaćenog lobista.

Sjeverni tok 2 nije izgrađen da bi doveo novi plin u Europu, nego da bi omogućio zaobilaženje Ukrajine i njenu izolaciju, kako bi u idućem koraku ona mogla postati žrtvom Putinove ekspanzije, velikoruskog projekta, njegovog Ruskog sveta, odnosno oblika obnove Sovjetskog Saveza.

Putin je sustavno izbjegavao prihvatiti EU kao sugovornika i razgovarao je isključivo s predstavnicima država članica. Posebno mu je uvijek smetala zajednička europska energetska politika, a upravo je ona na ispitu, kad se odlučuje hoće li Sjeverni tok 2 dobiti dozvolu za rad ili neće. Macron je otputovao u Rusiju, gdje je pokazao mekši stav prema Putinu nego što su to neki očekivali, ali on je u Moskvi, za razliku od gospođe Merkel, bio ne kao šef izvršne vlasti svoje države, nego kao predstavnik francuskog predsjedništva Europskom unijom.

 

Mali je manevarski prostor za Kristijana Šmita

MONITOR: Kako ocjenjujete javne nastupe i poteze visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita?

GJENERO: Klima u kojoj djeluje Christian Schmidt nije povoljna, njegov manevarski prostor nije velik. Radi se o iskusnom političaru, ali prije svega vrhunskom državnom službeniku, koji vrlo dobro zna kako se kreiraju javne politike, kako se politička volja pretvara u odluke. Njegovu poziciju otežava činjenica da EU teško oblikuje zajedničke, konsenzualne odluke. Donekle mu je položaj olakšala Bidenova administracija, pokretanjem sankcija protiv korumpiranih BiH političara, prije svega Dodika, a nakon toga i Europska komisija, tihim praćenjem američkih sankcija, suspenzijom pomoći BiH. Nažalost, jasno je da unutar Europskog vijeća, unatoč vrlo principijelnom stavu nove njemačke administracije i dobro argumentiranoj poziciji Nizozemske, nema pretpostavki za definiranje jedinstvene politike kažnjavanja onih koji destabiliziraju BiH. U takvim okolnostima Schmidtu neće biti lako niti posegnuti za Bonskim ovlastima.

 

Transfer izbjeglica „parkiranih“ u Srbiji

MONITOR: Pominjete strah da se, pod ruskim uticajem, na hrvatskoj granici inscenira nešto kao skorašnji bjelorusko-poljski migrantski problem. Ima, međutim, svjedočenja o problematičnom ponašanju hrvatskih graničnih vlasti prema migrantima, pa i ozbiljnijih incidenata. Koliko i to može uticati na realizaciju plana da Hrvatska postane članica Šengen zone?

GJENERO: Postoje incidentna ponašanja, ali ona nisu pravilo.Vlada je snažno fokusirana na članstvo u Schengenskoj zoni, a njen koncept konsolidacije prilika na granici s BiH vrlo je racionalan. Hrvatski predstavnici su nastojali i unutar Vijeća za unutarnje poslove, i unutar tijela Schengenskog sporazuma, i u Frontexu, osigurati pomoć BiH da uspostavi kontrolu nad svojim granicama, ali Dodik i njegovi sljedbenici opstruiraju uspostavljanje kontrole na granici BiH na Drini sa Srbijom. To čine zato jer su i prije Lukašenka počeli primjenjivati „Bjeloruski scenarij” i transferom izbjeglica „parkiranih” u Srbiji, te njihovim koncentriranjem u bihaćkoj regiji, sustavno destabiliziraju Federaciju i kompliciraju međunarodne odnose BiH.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

INTERVJU

MIORAG VUJOVIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Stvaraju se preduslovi za raspodjelu nacionalnih resursa

Objavljeno prije

na

Objavio:

Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu

 

 

MONITOR: Kako komentarišete najavu izmjena Zakona o državnoj imovini ?

VUJOVIĆ: Ne možete pravdati izbjegavanje poštovanja procedura i zaobilaženje zakona time da želite brže donositi odluke. Javne finansije i državna imovina su zaštićene upravo tim procedurama i tim zakonima. To nisu privatne finansije niti privatna imovina da bi sa njom raspolagali na taj način. U privatnom biznisu stvari stoje drugačije, ali u onome što je opšti interes, uz mehanizme kontrole i provjere, a uz podrazumijevanu strategiju djelovanja, što je moguće dužu, vi smanjujete mogućnost greške. Zašto je to važno? Pa svaka greška na tom polju košta mnogo i nekada su potrebne decenije za ispravku. Ujedno, korupcija je tada lakše moguća, jer kada potisnete osigurače koje štite opšte dobro, tada je i rizik od te pojave veći. Procedura i transparentnost se uvode da bi se uz pomoć javnosti državna imovina  zaštitila od bilo kakve mogućnosti njenog umanjenja ili devastiranja.

MONITOR: Aktuelni zakon obavezuje Vladu da traži dozvolu od parlamenta za valorizaciju imovine vrijedne do 150 miliona. Izmjenama bi se ta vrijednost podigla na 300 miliona eura. Šta bi to značilo?

VUJOVIĆ: Razumijem da se desila inflacija, ali ne vidim zašto bi Vlada bježala od toga da se u Skupštini javno pretrese svaka odluka kojom se raspolaže državna imovina, dakle imovina građana. Zar ona ne bi trebala da bude okrenuta ka tome da sa parlamentom podijeli odgovornost u donošenju takvih odluka. Priča da treba brže djelovati ne stoji, jer i parlament može brzo reagovati ako se radi o stvarima koje mogu biti na dobrobit građana u smislu da vi nekoj imovini dajete dodatu vrijednost. Sve ukazuje na to da se stvaraju preduslovi za rasprodaju nacionalnih resursa kako bi se pokrivale fiskalne avanture i velika zaduženja bez realnog osnova u privrednom rastu.

Dopuštanje ovakve odluke bi u praksi značilo da Vlada ima dodatnu koncentraciju moći na polju ekonomije i fiskalne politike uopšte, da je manje kontrolisana i da uticaj ekstremno krupnog kapitala kroz takve odluke može da poraste do neviđenih proporcija, jer možete tada prodavati ili zalagati državnu imovinu za sve i svašta.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR RADE  VELJANOVSKI, POLITIČKI I MEDIJSKI ANALITIČAR, PROFESOR FPN U BEOGRADU U PENZIJI: Najveća opasnost po region bilo bi Vučićevo potpuno okretanje ka Istoku

Objavljeno prije

na

Objavio:

Brisel i Vašington imaju bojazan da napetosti u regionu ne eskaliraju-a oni znaju koliko je u tome Srbija važna, pa im je bitnije da se održi stabilnost nego da se promijeni vlast. Od ovih centara moći se može očekivati diskretno ohrabrivanje opozicije da izvede promjene, ali ne i da oni urade posao umjesto nje

 

 

 

MONITOR:. Jedno vrijeme ste bili aktivni u srpskoj politici. Da li ste  iznenađeni prilično oštrom podjelom u koaliciji Srbija protiv nasilja i kakva bi bila Vaša odluka?

VELJANOVSKI: Nisam iznenađen podelom u koaliciji Srbija protiv nasilja, zapravo je to sasvim logično. Tu koaliciju je okupljalo iskreno odupiranje nasilju i zajednička želja da se promeni vlast, ali to nije dovoljno za političko delovanje. Ne mogu istim putem oni koji su za Evropsku uniju i oni koji su protiv, oni koji smatraju da je u Srebrenici bio genocid i oni koji to negiraju i čak slave zločince iz srpskog naroda, stranke koje se zalažu za stvarne demokratske vrednosti i imaju svest o realnosti kosovskog problema i one koje veličaju mitove prošlosti i traže da se na Kosovu proglasi okupacija. Ja i dok sam bio više u politici nisam imao nikakav uticaj, ali bih se zalagao za jasno profilisanje svake partrije i zajedničko delovanje isključivo po programskim ciljevima.

MONITOR: Na izborima je,  prvi put, učestvovao i „narodni tribun“ Savo Manojlović i osvojio značajan broj glasova. On je, po završetku izbora, pozvao na neku vrstu postizbornog bojkota republičke skupštine i dijela lokalnih parlamenata. Kako ocjenjujete njegov iznenadni ulazak u institucionalizovanu politiku i očigledan pokušaj da bude i tu proaktivan?

VELJANOVSKI: Savo Manojlović je samo još jedan dokaz nezrelosti opozicione scene u Srbiji. Inače, u politiku se i može ući samo institucionalizovano, sve ostalo je amaterizam ili NGO građanski aktivizam, što ima dodirnih tačaka sa politikom, ali nema mnogo izgleda da se poentira. Izlaskom na izbore, a zatim pozivom na bojkot odnosno izlazak iz lokalnih parlamenata, Manojlović je doprineo konfuziji koja je već postojala, a što obeshrabruje birače i dovodi do apatije. Respektabilan broj glasova koje je ova opcija dobila tu i tamo, takođe dokazuje da je građanima potrebno nešto novo, što odavno očekuju, ali čega nema.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 21. juna ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOVANA MAROVIĆ, SAVJETODAVNA GRUPA BALKAN U EVROPI: Predstoji nam ogroman posao

Objavljeno prije

na

Objavio:

Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti. I ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima

 

 

MONITOR:  Momenat kada ćemo znati da li smo dobili IBAR približava se. Je li IBAR izvjestan?

MAROVIĆ: Da, dobijanje IBAR-a je izvjesno i ne bi tu  trebalo da bude nikakvih iznenađenja. S jedne strane, proces evropske integracije je zasnovan na principu zasluga (merit-based) i u okviru njega Evropska komisija utvrđuje politiku uslovljavanja, definiše mjerila koja treba ispuniti, prati njihovu realizaciju i daje svoju (pr)ocjenu o postignutom napretku. Zbog toga bi trebalo da je od presudnog značaja izvještaj koji je Evropska komisija već izradila i njime dala zeleno svjetlo da pređemo u završnu fazu pregovora. S druge strane, proces je i politički, države imaju pravo veta i mogu da blokiraju kandidatkinju za članstvo bez obzira na rezultate. U ovoj fazi, nema najave blokiranja i zato očekujem da ćemo krajem juna i formalno imati čemu se da se radujemo.

MONITOR: Slažete li se sa onima koji smatraju da je usvajanje IBAR zakona pokazalo da se reforma jedne od najvažnjih oblasti svela na  štrikiranje zadataka?

MAROVIĆ: Uzimajući u obzir preostala prelazna mjerila, njih 31, koje je ova Vlada „preuzela“ od prethodnih i krenula u njihovo ispunjavanje, a zbog specifičnih političkih prilika u državi, do sada su se pokazali kao najzahtjevniji politički uslovi koji su se odnosili na imenovanja u pravosuđu, a za koja je potrebna 2/3 ili 3/5 većina u Skupštini. Kada je ovo postignuto u parlamentu, „prozor i šansa“, koji se ukazali zbog geopolitičke situacije, su se još više odrškrinuli, a skroz otvorili zbog izbora za Evropski parlament na kojim su države članice željele da se pohvale i određenim rezultatima na Zapadnom Balkanu. Otuda smo imali intenzivnu komunikaciju institucija sa Evropskom komisijom, brze reakcije sa obje strane, konstruktivnu saradnju koja je u svakom trenutku imala jasan cilj – IBAR. Naravno, bilo je i lakše doći do tog cilja utoliko što smo još  na nivou ispunjavanja tehničkih uslova i tek predstoji da se usvojeno i sprovede u praksi. Zbog brzine su  napravljeni određeni propusti, koji nisu beznačajni, a odnose na često neadekvatno uključivanje zainteresovane javnosti, zanemarivanje konstruktivnih predloga, usvajanje problematičnih rješenja i sveukupno utisak je  da ćemo vrlo brzo morati dodatno da unaprjeđujemo ove zakone. IBAR jeste tehnički izvještaj i on do sada u procesu pregovora nije ni postojao, već su postojala samo mjerila za otvaranje i zatvaranje poglavlja, pa je zbog toga Evropskoj komisiji i bilo lakše da zažmuri na određene propuste. Iz „IBAR epizode“ treba izvući pouke za dalji tok pregovora: zadržati posvećen odnos s obje strane, a otkloniti nedostatke, i tehničke i suštinske.

MONITOR:  Kako vidite odnose na relaciji ministar pravde Andrej Milović i premijer Milojko Spajić, te najavu Milovićevog razrešenja?

MAROVIČ: Loša je poruka koju premijer šalje predlogom za razrješenje ministra pravde nekoliko dana nakon što su usvojeni zakoni potrebni za IBAR, a koje je pripremilo  Ministarstvo pravde na čijem čelu je Milović. Iako je taj predlog očigledan rezultat političkih razmimoilaženja, trebalo je da se desi kada je Milović isključen iz PES-a, a ne sada kada bi premijer trebalo da bude zahvalan zbog ostvarenih rezultata. Isto tako, nejasan je i potez Milovića kojim on umjesto da podnese ostavku ako se ne slaže sa politikom premijera i Vlade, upućuje na svoje razrješenje. U oba slučaja je riječ o neodgovornim potezima nekoliko sedmica prije očekivanog dobijanja IBAR-a, čime pada u vodu priča da je IBAR iznad svega. Iako je, kao što sam već rekla, EK dala zeleno svjetlo za IBAR, ovakav razvoj događaja pokazuje da IBAR, ipak, nije iznad političkih razmirica i partijskih interesa. Sve češće turbulencije u PES-u, ali i između koalicionih partnera, nisu ohrabrujuće za političku situaciju u zemlji koja mora biti stabilna da bismo se mogli posvetiti reformama.

MONITOR:  Kako komentarišete odluku Vlade da zbog prihvaćenog amandmana u Skupštini, Milović ne prisustvuje sjednici parlamenta, odnosno Spajićevo obavezujuće uputstvo ministrima da o svakom amandmanskom djelovanju na IBAR zakone moraju obavijestiti najprije Vladu?

MAROVIĆ: Logično objašnjenje za „uputstvo“ da Vlada mora da da zeleno svjetlo za amandmane na IBAR zakone je to da je ona u komunikaciji sa Evropskom komisijom i da se nije željelo rizikovati s eventualnim odstupanjima. Međutim, ministar pravde predstavlja Vladu, zakoni su iz njegove nadležnosti i ne vidim šta je moglo da pođe „po zlu“ i zašto je Vlada morala da ga povlači „navrat- nanos“ iz Skupštine. Ukratko, na ovom primjeru smo konkretno vidjeli paradoks da Vlada ne vjeruje svom ministru i da ne vrednuje njegov rad.

MONITOR: Predsjednik države Jakov Milatović odbio je da potpiše dva IBAR zakona. Može li to uticati na proces dobijanja IBAR-a?

MAROVIĆ:Evropska komisija je dala pozitivnu procjenu ispunjenosti mjerila i prije nego što su svi potrebni zakoni za IBAR bili usvojeni u Skupštini. Smatram da se niko na političkom nivou u EU neće baviti formalnim stvarima, posebno što, iako su primjedbe Predsjednika opravdane, zakoni nakon drugog glasanja moraju biti potpisani.

MONITOR: Kako vidite konstataciju premijera o “koordinisanoj opstrukciji Andreja Milovića i Jakova Milatovića” evropskog puta CG?

MAROVIĆ: PES je u više navrata, otkad je u situaciji da vodi proces evropske integracije Crne Gore, stavljao do znanja da svi koji su protiv njih su protiv našeg evropskog puta, pa, čak, kao što je to često slučaj, kad taj neko štiti zakon. U stvari je riječ o čuvanju pozicije i političkim sukobljavanjima.

MONITOR: Kako komentarišete prisustvo predsjednika Parlamenta Andrije Mandića na Svesrpskom saboru u Beogradu?

MAROVIĆ: Andrija Mandić je bio na „saboru Srbije i Srpske“ . Nije mu tamo bilo mjesto kao predstavniku Crne Gore i samim tim to nije ni mogao biti, već ili kao običan posmatrač, što je nedopustivo budući da je predsjednik Skupštine Crne Gore, ili, što je izvjesnije, dužnik višegodišnjeg političkog saveznika i ideološkog vođe Aleksandra Vučića. Takva pozicija bi bila kompromitujuća i ponižavajuća za svakoga, osim za Andriju Mandića, koji tako ne poštuje sopstvenu državu i omalovažava jednu od najviših funkcija u njoj.

MONITOR: U otvorenom pismu premijeru, kritikovali ste njegov stav da “IBAR nije postojao prije PES-a”, kako ste kazali, ali i ocijenili da nam sa ovom parlamentarnom većinom IBAR ništa neće značiti?

MAROVIĆ: I prije i poslije političkih promjena u državi, svi koji su na bilo koji način učestvovali u procesu su se zalagali za određene olakšice, promjenu politike uslovljavanja i ispunjavanje mjerila po prioritetima, intenzivniji monitoring Evropske komisije… Premijer, reakcijom da niko prije 44. Vlade nije pominjao IBAR, kao da je želio da izbriše sve prethodne napore, umjesto da sopstveni uspjeh učini još većim isticanjem da se do njega došlo zajedničkim trudom i radom.

Crna Gora treba da uđe u EU kao građanska država u kojoj se jednako garantuju prava svima i teško mi je zamisliti da se to može desiti uz većinu u čijem su sastavu oni koji negiraju crnogorsku naciju i ne priznaju državu koju treba da predstavljaju u institucijama Unije. To je paradoks i utoliko je i čudna pozicija EU, koja se i sama suočava sa jačanjem desničarskih partija i populista, i koja godinama nije blagonaklono gledala na takvu koaliciju u Crnoj Gori, a sada je zove „evropskom“.

MONITOR:  Kako vidite ovdašnje reakcije na glas Vlade za usvajanje Rezolucije UN o Srebrenici, te Rezoluciju o Jasenovcu koja je u parlamentu?

MAROVIĆ: Reakcije su različite i bespotrebno ispolitizovane i one su skrenule pažnju sa suštine: ovdje se ne radi o većem ili manjem značaju rezolucija, ovdje je riječ o tome da je Rezolucija o Srebrenici bila na dnevnom redu GS UN-a, da smo se kao članica morali izjasniti, a da je naš stav o tom pitanju odavno utvrđen, zasnovan na presudama međunarodnih sudova i civilizacijskoj obavezi. Ponoviću: najmanje što možemo da učinimo za žrtve genocida u Srebrenici je da ih se sjetimo 11. jula, a Rezolucija je važna i zbog toga što se sam genocid u javnosti često negira. Rezolucija o Jasenovcu koja bi bila usvojena u Skupštini Crne Gore ne bi suštinski ništa promijenila, jer se 22. april već obilježava kao dan proboja zarobljenih iz jasenovačkog logora i komemoraciji svake godine prisustvuje državni vrh Hrvatske, a, takođe, u javnosti niko nikada ne negira Jasenovac. Rezolucijom o Jasenovcu možemo pogoršati odnose sa Hrvatskom koja je dobar susjed i pruža nam podršku na svim poljima u procesu demokratizacije, a pogrešan je i motiv usvajanja Rezolucije da bi određena politička grupacija ostala na vlasti i to je nepoštovanje samih žrtava.

MONITOR: Šta nas čeka poslije IBAR-a?

MAROVIĆ: Dobijanjem IBAR-a ne zatvaramo ni jedno pitanje i ni jednu oblast „na duže staze“, u smislu da smo napravili toliki iskorak i postigli velike rezultate i da se time ne moramo više baviti, a samim tim što i ona poglavlja koja su spremna za zatvaranje zatvaramo samo privremeno, predstoji nam ogroman posao na svim poljima. Najzahtjevniji će, opet, biti rad na vladavini prava, odnosno jačanju institucija, borbi protiv organizovanog kriminala i korupcije, neselektivnoj primjeni zakona u svim oblastima. Pregovori u poglavljima 23 i 24 će ubuduće biti usmjereni na ispunjavanje završnih mjerila, a koje ćemo dobiti u Zajedničkoj poziciji. Od presudne je važnosti da napravimo jasnu mapu puta, prioritete po godinama u trogodišnjem periodu, te da oko tih prioriteta gradimo konsenzus.

Glasanje za IBAR zakone je pokazalo da, iako vlast ne radi na toj sponi sa opozicijom, prvi put smo imali jasnu poruku opozicije da ne želi da blokira EU put. Da li je to bilo zbog „signala“ iz EU da ćemo IBAR dobiti bez obzira na sve, pa niko nije htio da političkim protivnicima pruži priliku da u njih upiru prstom, ili je rezultat, konačnog shvatanja da je EU cilj svih nas i da svi moramo učestvovati u njegovom ostvarivanju, ostaje da se vidi, ali je jasan putokaz u kom pravcu se mora ići.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo