Povežite se sa nama

INTERVJU

DAVOR GJENERO, POLITIČKI ANALITIČAR IZ ZAGREBA: Dejton II je nužan, ali je danas praktično nemoguć

Objavljeno prije

2 godine

na

Kao i Tramp, Zoran Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“

 

MONITOR: Imate razumijevanja za premijera Andreja Plenkovića ali ne i za predsjednika Zorana Milanovića, kojeg nazivate i populistom. Da li to znači da se Plenković, kada se radi o položaju Hrvata u BiH, ponaša mudrije i strateški?

GJENERO: Kao i svaki u biti uspješni političar, Andrej Plenković ima velike mane, često mu nedostaje hrabrosti i odlučnosti, spremnosti da zbog državničkog koncepta preuzme i rizik. Međutim, on je čvrsto europski i euroatlantski definiran političar, akter iz prostora umjerenog desnog centra. Njegov politički profil bitno odudara od onoga što je bio politički profil njegove stranke i daleko je sličniji njemačkim demokršćanskim političarima (i to onima iz CDU, a ne iz Hrvatskoj tradicionalno bliske bavarske CSU) i političarima sa sjeverozapada Europe. Njegov je problem da, osim nekolicine najbližih, oko sebe nema političare jednakog profila. On uživa potporu većine u HDZ-u, ali ne zato što je ta stranka strukturno postala umjerenjačka, centristička organizacija, nego zato što su njeni članovi svjesni da im politika koju zastupa Plenković, iako nije njihov izbor, osigurava opstanak na vlasti.Toga je svjestan i Plenković, pa otud njegova kolebljivost i popustljivost te podilaženje desnici kad je u pitanju politika prema BiH, odnosno svođenje državne politike Hrvatske prema susjednoj državi samo na pitanje statusa hrvatske zajednice u toj zemlji. Plenković je svjestan da je ključni hrvatski interes očuvanje jedinstvene, funkcionalne BiH u euroatlantskom okviru i procesu europske integracije, ali nema hrabrosti reformirati hrvatsku politiku prema BiH i fokusirati je, prije svega, na državni interes jer procjenjuje da za to nema dovoljno snage.

To, doduše, pokušava raditi, recimo kad nastoji stvoriti pozitivnu atmosferu u odnosu prema Bošnjacima, i kad nastoji razviti politiku izvlačenja BiH iz ruskih energetskih kliješta (projekt Južna plinska interkonekcija BiH), ali ta politika nije do kraja razvidna, do kraja eksplicitna.

MONITOR: A Milanović?

GJENERO: Milanović niti kao premijer, pa niti prije toga kao predsjednik glavne opozicijske stranke, nije prezao od iskazivanja prezira prema EU. Danas govori o tome kako se ne treba osvrtati na zajedničke europske vrijednosti nego da se prema Uniji treba odnositi pragmatično i od nje izvući što više besplatnoga ili jeftinog novca za državnu potrošnju i razvoj. Dok je vodio SDP, tu stranku koju je preuzeo kao demokratsku ljevicu, pretvorio je u autoritarnu, nedemokratsku organizaciju, a njegova taktika prema SDP-u u mnogo čemu i danas sliči političkom odnosu bivšega američkog predsjednika Donalda Trumpa prema Republikanskoj stranci. Kao i Trump, Milanović ne pripada svijetu racionalnog vođenja javnih politika zasnovanih na znanju, nego živi u svijetu „alternativnih činjenica“, a njegova politika podjednako je populistička kao i Trumpova politika u Americi.

Otvorenost populista prema  Putinu „velikom uzoru“ (ovo je groteskni oksimoron) iz Kremlja, zakonomjerna je, a onaj tko se drži načela „slijedi novac“, od Trumpovih kampanja, kampanja Marine Le Pen, Hansa-Christiana Strachea, pa do Milanovića, naći će i jasne tragove novca što ga je preko kompanija u državnom vlasništvu ili opskurnih kanala donirao Putinov režim.

Ključ razumijevanja Milanovićeve politike prema BiH s jedne je strane populističko podilaženje nacionalističkim radikalima, a s druge njegove antieuropske i protuatlantističke vrijednosti. Otud i opstrukcija politike Bidenove administracije. Umjesto dogovora Hrvata i Bošnjaka o izbornom sustavu u Federaciji, koji bi bio uvod u obnovu savezništva za konsolidaciju BiH, Milanović zagovara rusku opciju koju je formalno dizajnirao Milorad Dodik: potiskivanje američkoga i europskog utjecaja iz BiH i uspostavljanje medijacije trojice ruskih klijenata: turskog predsjednika Erdogana, predsjednika Srbije Vučića i samog Milanovića. Ovaj bi dijalog bio o razdruživanju BiH i jačanju utjecaja Rusije na ovom prostoru.

Uz sve primjedbe na politiku premijera Plenkovića, njegova je politika vrijednosno superiorna onoj Zorana Milanovića.

MONITOR: Da li je moguć Dejton dva na kojem bi se, u paketu, riješili  problemi u BiH?

GJENERO: Na patetiku o tome kako su Hrvatska i Srbija navodno „svjedoci Daytona”, pa da ih se zato treba nešto pitati o reformama ustavnog poretka u toj državi, što Milanović, i Vučić, često ponavljaju, ne treba trošiti riječi. Niti Hrvatska niti Srbija nisu članice Vijeća za provedbu mira (PIC), tijela koje unutar Ureda Visokog predstavnika skrbi o provođenju Daytonskog sporazuma.

Dayton II bi bio nužan, ali je danas praktički nemoguća misija, a njegov smjer, kad bi se i mogao provesti, ne bi bio onaj o kojem maštaju kojekakvi Dodici, Milanovići, Vučići i slični likovi, dakle, ostavinska rasprava i razlaz države, nego ukidanje manjeg entiteta i reorganizacija BiH u federaciju, visoko decentraliziranu državu s jasno definiranim zajedničkim funkcijama, a granice kantona ne bi smjele biti posljedice ratnih osvajanja, nego kantoni treba da budu prirodne geografske i ekonomske cjeline.

MONITOR: Procjenjujete da je koncept Srpski svet drugačiji naziv za ideju Velike Srbije koja teži da se širi i zapadno. U kojim okolnostima bi to bilo moguće?

GJENERO: Srpski svet kao politički koncept „jedinstva svih Srba” već djeluje u manjem entitetu BiH i na Sjeveru Kosova, a projekt razaranja suverenosti Crne Gore, koji je vodila vlada Crne Gore, što je netom ostala bez političkog povjerenja, samo je jedna od grana koncepta Srpskog sveta.

Crna Gora je ključna točka zaustavljanja ove ekspanzije, s jedne strane Velike Srbije, s druge strane Putinove Euroazije.

MONITOR: Uz EU i SAD posredovanje, razgovori na nivou Federacije BiH o promjenama izbornog zakona nedavno u Neumu, nisu uspjeli. Ima li nešto „iza toga“?

GJENERO: To je maligni utjecaj predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića. Pregovori o izbornom zakonu u Federaciji samo su naoko bez Dodika. Dragan Čović, glavni pregovarač u ime Hrvata iz BiH, još jedan od onih s „popravnim iz ruskog”, pod čvrstim je utjecajem dvojice igrača koji opstruiraju dogovor u euro-američkom aranžmanu: Milorada Dodika i Zorana Milanovića. Dvaput je napravio ekscese koji ne mogu biti slučajni za političara koji je tako dugo na sceni. Antagonizirao je bošnjačku stranu sramotnim glasanjem u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine BiH, za prijedlog Kluba srpskog naroda, da se poništi Inzkovo rješenje o zabrani i kažnjavanju negiranja genocida i veličanje ratnih zločina. Nakon neuspjeha neumske runde razgovora u Banja Luci, na sjednici Skupštine tamošnjeg entiteta, izgovorio je nevjerojatne rečenice o tome kako svi zavide tamošnjoj političkoj eliti, koja uspješno čuva na etničkom čišćenju i genocidu utemeljen entitet.

Što se tiče pregovora o izbornom zakonu, oni nisu završili, a Čović je svjestan da bi u slučaju njegove očite opstrukcije mogao postati „pomoćnik nosioca američkih sankcija”, svome prijatelju Dodiku.

MONITOR: „Gasna kriza“ možda pokazuje još jednu slabost EU jer je Njemačka koja je sa Sjevernim tokom 2 postala evropsko čvorište za distribuciju ruskog gasa, nije prava predvodnica „kaznene“ politike prema Rusiji. Ima li ruski predsjednik razloga da bude zadovoljan?

GJENERO: Priča o Sjevernom toku 2 velika je sramota njemačke politike. Osim bivše kancelarke Angele Merkel, golem dio krivice za to da je Gazprom na području EU izgradio plinovod, protivno europskom pravilu, snosi nekoć sjajni njemački premijer Gerhard Schöder, koji se pretvorio u Putinovog plaćenog lobista.

Sjeverni tok 2 nije izgrađen da bi doveo novi plin u Europu, nego da bi omogućio zaobilaženje Ukrajine i njenu izolaciju, kako bi u idućem koraku ona mogla postati žrtvom Putinove ekspanzije, velikoruskog projekta, njegovog Ruskog sveta, odnosno oblika obnove Sovjetskog Saveza.

Putin je sustavno izbjegavao prihvatiti EU kao sugovornika i razgovarao je isključivo s predstavnicima država članica. Posebno mu je uvijek smetala zajednička europska energetska politika, a upravo je ona na ispitu, kad se odlučuje hoće li Sjeverni tok 2 dobiti dozvolu za rad ili neće. Macron je otputovao u Rusiju, gdje je pokazao mekši stav prema Putinu nego što su to neki očekivali, ali on je u Moskvi, za razliku od gospođe Merkel, bio ne kao šef izvršne vlasti svoje države, nego kao predstavnik francuskog predsjedništva Europskom unijom.

 

Mali je manevarski prostor za Kristijana Šmita

MONITOR: Kako ocjenjujete javne nastupe i poteze visokog predstavnika za BiH Kristijana Šmita?

GJENERO: Klima u kojoj djeluje Christian Schmidt nije povoljna, njegov manevarski prostor nije velik. Radi se o iskusnom političaru, ali prije svega vrhunskom državnom službeniku, koji vrlo dobro zna kako se kreiraju javne politike, kako se politička volja pretvara u odluke. Njegovu poziciju otežava činjenica da EU teško oblikuje zajedničke, konsenzualne odluke. Donekle mu je položaj olakšala Bidenova administracija, pokretanjem sankcija protiv korumpiranih BiH političara, prije svega Dodika, a nakon toga i Europska komisija, tihim praćenjem američkih sankcija, suspenzijom pomoći BiH. Nažalost, jasno je da unutar Europskog vijeća, unatoč vrlo principijelnom stavu nove njemačke administracije i dobro argumentiranoj poziciji Nizozemske, nema pretpostavki za definiranje jedinstvene politike kažnjavanja onih koji destabiliziraju BiH. U takvim okolnostima Schmidtu neće biti lako niti posegnuti za Bonskim ovlastima.

 

Transfer izbjeglica „parkiranih“ u Srbiji

MONITOR: Pominjete strah da se, pod ruskim uticajem, na hrvatskoj granici inscenira nešto kao skorašnji bjelorusko-poljski migrantski problem. Ima, međutim, svjedočenja o problematičnom ponašanju hrvatskih graničnih vlasti prema migrantima, pa i ozbiljnijih incidenata. Koliko i to može uticati na realizaciju plana da Hrvatska postane članica Šengen zone?

GJENERO: Postoje incidentna ponašanja, ali ona nisu pravilo.Vlada je snažno fokusirana na članstvo u Schengenskoj zoni, a njen koncept konsolidacije prilika na granici s BiH vrlo je racionalan. Hrvatski predstavnici su nastojali i unutar Vijeća za unutarnje poslove, i unutar tijela Schengenskog sporazuma, i u Frontexu, osigurati pomoć BiH da uspostavi kontrolu nad svojim granicama, ali Dodik i njegovi sljedbenici opstruiraju uspostavljanje kontrole na granici BiH na Drini sa Srbijom. To čine zato jer su i prije Lukašenka počeli primjenjivati „Bjeloruski scenarij” i transferom izbjeglica „parkiranih” u Srbiji, te njihovim koncentriranjem u bihaćkoj regiji, sustavno destabiliziraju Federaciju i kompliciraju međunarodne odnose BiH.

Nastasja RADOVIĆ

Komentari

POVEZANE VIJESTI:
nastavi čitati

INTERVJU

SINIŠA GAZIVODA, ČLAN TUŽILAČKOG SAVJETA I ADVOKAT: Mora se odustati od političke kontrole pravosuđa

Objavljeno prije

4 dana

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Političkim elitama do sada je bio prioriet da kontrolišu pravosuđe i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlast treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima

 

MONITOR: U autorskom tekstu Pravosudna reforma u deset tačaka naveli ste ono što treba uraditi kako bi se Crna Gora nakon 20 godina pravosudne reforme bar približila nezavisnom i profesionalnom pravosuđu.  Po vama, i dalje smo daleko od tog cilja jer nije bilo reformskog i odlučnog zahvata. Zašto ga nije bilo, već samo, kako ste rekli, kratkoročnih i prelaznih rješenja?

GAZIVODA: Kada obratimo naročitu pažnju na period od obnove nezavisnosti i početka puta ka učlanjenju u Evropsku uniju, vidjećemo da je jedan dio posla zaista urađen, naročito u dijelu harmonizacije zakonodavstva sa evropskim pravnim okvirom. Međutim, kada je došlo do toga da se moramo baviti prevođenjem tim odredbi sa papira u stvarnost, onda smo se zagubili u tim kratkoročnim i prelaznim rješenjima, odnosno pokušajem da glumimo reformu i to naravno nije dalo rezultate. Prema tome, probali smo sve samo nijesmo probali suštinsku reformu i ja sam, u tekstu koji ste pomenuli, nastojao da iz svoje vizure konkretizujem u deset tačaka što je to što treba uraditi. Važno je napomenuti da se u međuvremenu promijenio i kontekst, imamo jasnu poruku da bez rješavanja pitanja iz poglavlja 23 nećemo riješiti ni jedno drugo poglavlje.

MONITOR: Može li se taj reformski zahvat izvesti bez odgovornih i za to odlučnih političkih klasa, imajući u vidu da, između ostalog, na važna imenovanja zbog neuspjelih političkih dogovora čekamo godinama?

GAZIVODA: Ne može. Reformski zahvat se može izvesti samo ako to bude prioritet. Usudiću se da kažem, jer to mogu i da argumentujem, da je na temu pravosuđa političkim elitama do sada bio prioriet da ga kontrolišu i od takvih pretenzija se konačno mora odustati. Izvršna i zakonodavna grana vlasti treba da se usmjere na to da stvore uslove i otklone prepreke pravosuđu kako bi ono moglo efikasno da se bavi pojedinačnim predmetima, a ne da se politika bavi predmetima. Takođe, treba se uzdržavati od populističkih mjera koje samo podižu očekivanja građana i nerijetko čak i ometaju pravosudne organe u poslu i fokusirati se na teške zadatke koji zahtijevaju ozbiljnu posvećenost. U tom kontekstu bih napomenuo da mi na današnji dan nemamo Strategiju reforme pravosuđa, odnosno da je posljednji strateški dokument iz ove oblasti istekao 2022. godine, a u međuvremenu nije ni napisan novi, a kamoli da se započelo sa njegovom realizacijom.

MONITOR: Tokom pregovora o formiranju nove vlade često se ističe da je neophodna stabilna vlada kako bi došlo do tih imenovanja.  Zar ta imenovanja ne treba da budu pitanje konsenzusa? 

GAZIVODA: Suština Ustavnih izmjena iz 2013. godine, koje su uvele da se sudije Ustavnog suda, članovi Sudskog savjeta i vrhovni državni tužilac biraju kvalifikovanom većinom, upravo je bila u tome da se širim konsenzusom dođe do najboljih kandidata. Poenta je bila da se spriječi mogućnost da parlamentarna većina sama bira podobne kandidate, te da opozicija učestvuje u procesu kako bi se osiguralo da izabrani kandidati imaju nesporan integritet i nesporne profesionalne kvalifikacije. U dosadašnjoj praksi taj cilj je izigravan pa se često umjesto dijaloga do izbora određenih lica dolazilo partijskom pogodbom. Tvrdnja da vladu treba da podržava najmanje 49 poslanika kako bi se došlo do imenovanja u pravosuđu, pokušaj je da se ustavne odredbe o kvalifikovanoj većini u potpunosti obesmisle. Ukoliko to bude pristup onda postoji velika opasnost da ove pozicije uđu u raspodjelu partijskog plijena između koalicionih partnera koji čine vlast i to bi bio nesumnjiv korak unazad u pravosudnoj reformi.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

NIJAZ SKENDERAGIĆ, LJEVIČAR IZ SARAJEVA: Populizam najgore vrste je u modi

Objavljeno prije

4 dana

na

29 Septembra, 2023

Objavio:

Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima

 

MONITOR: Pred dvije godine ste odbili ponuđenu kandidaturu za gradonačelnika Sarajeva ispred SDP BiH, partije čiji ste osnivač i dužnosnik bili. Nedavno ste izjavili da više ne želite biti potpredsjednik Saveza antifašista i boraca NOR-a BiH. Djeluje da se još više distancirate od javnog života i angažmana. Koji su razlozi?

SKENDERAGIĆ: Ja volim biti timski igrač. Danas su na društveno-političkoj sceni uglavnom solisti koji misle o sebi  u superlativima uz odsustvo bilo kakve vrste samokritike i kritike. Populizam najgore vrste je u modi. To ne vodi nigdje. Više nego ikad nedostaju lideri, vizionari kojima će borba za opće dobro biti ispred ličnih interesa, borbe za fotelje i lične koristi.

MONITOR: Često se referirate na vrijednosti NOB-a i socijalističke SFRJ pa i na ličnost Josipa Broza Tita, kao zanemarene i omalovažavane. Smatrate da sadašnji lideri istovremeno kritikuju i podražavaju Tita. Šta je zaostavština toga vremena i ideologije koju bi, i danas, trebalo uzimati u obzir u političkom i javnom životu?

SKENDERAGIĆ: Zaostavština NOB-a, socijalizma, ali i Josipa Broza Tita na ovim prostorima – pa i u samoj  Bosnu i Hercegovinu je, uistinu, ogromna. Sve ove tekovine su uveliko utjecale na  sva društva u republikama i na njihov preobražaj u moderna, s tim da bi tu fokus stavio na Bosnu i Hercegovinu, iz razloga što je ratom razorena republika tridesetak godina poslije bila domaćinom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Taj samo jedan primjer – a ima ih mnogo više, uveliko govori sa kolikim entuzijazmom se radilo na obnovi zemlje i na njenoj pretvorbi iz ruralne i razrušene u modernu državu. Svakako kada govorimo o Jugoslaviji, NOB-u, socijalizmu nikada ne bih stavljao znak jednakosti kao što neki uporno stavljaju, između tih pojmova i Josipa Broza Tita. Tito je uistinu bio simbol tog vremena i generacije, ali nikako ne može biti samo on odgovoran za sve dobro ili loše u tom vremenu, a bilo je i jednog i drugog. NOB, socijalizam i Jugoslaviju su stvarali i oblikovali njeni narodi. Za njena civilizacijska dostignuća zaslužan je svaki borac koji je sa opancima i sa korom hljeba krenuo u antifašističku borbu i što je svrstao Jugoslaviju na pobjedničku stranu historije, ali i svaki profesor, direktor, radnik, doktor, seljak koji je dao svoj doprinos da Jugoslavija postane napredna i moderna država. Uprkos agresiji Miloševićeve Jugoslavije prema ostalim republikama i razaranju i krvavom raspadu Jugoslavije devedesetih godina prošlog stoljeća, živa je i dalje volja i ideja „običnih“ ljudi da sarađuju, žive i egzistiraju jedni sa drugima. Također, tu su brojni univerziteti, bolnice, ceste… sve su to vrijednosti koje treba njegovati i razvijati  i u današnje vrijeme. Današnjim liderima nedostaje moralna i politička odgovornost koja je postojala u jugoslovenskom socijalizmu.

MONITOR: Vas smatraju pripadnikom liberalnog krila SKJ. Liberali s kraja 1960-tih u Srbiji su pod pritiskom odstupili sa vlasti (Nikezić, Perović, Tepavac) kao „anarho-liberali“ i „tehnokrate“ istovremeno, a nacional-liberali u SK Hrvatske (Dapčević-Kučar, Tripalo) smijenjeni su, uz odlazak još hiljada rukovodilaca u institucijama, SK i privredi. Da li je uopšte bilo moguće biti „liberalno krilo“ jedne komunističke partije, pa i SKJ?

SKENDERAGIĆ: Kao i svaka društvena pojava tako i komunizam kao ideologija ima svoj evolucijski tok. Smatram da su liberalne ideje bile plemenite i u interesu građana i Jugoslavije, ali mislim da nije bilo razumijevanja sa obje strane po tom pitanju. Možda su došle prerano, a možda smo i shvatili prekasno da nam je potrebna reforma, ali svakako mislim da jugoslovenski komunizam nije bio sovjetski model komunizma već autentični politički model koji je imao svoja dostignuća, ali i domete.

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Nepodnošljiv nedostatak odgovornosti

Objavljeno prije

1 sedmica

na

22 Septembra, 2023

Objavio:

Afera Tunel je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava

 

MONITOR: Crnu Goru potresa slučaj Tunel, odnosno iskopani tunel do depoa Višeg suda. Šta taj slučaj govori?

RADULOVIĆ: Afera tunel pokazala je brojne slabosti u bezbjednosnom sistemu Crne Gore i ponovo podsjetila na nepodnošljiv nedostatak ljudske i objektivne odgovornosti na strani osoba koje rukovode institucijama. Takođe, ova afera je pokazala da funkcioneri, umjesto da snose odgovornost, ovaj događaj koriste u svrhu nepristojnog političkog marketinga i da istovremeno čak ugrožavaju istragu na više načina. Na kraju, afera tunel je otvorila pitanje i mogućeg ugrožavanja rezultata koje su u prethodnom periodu postigli Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje.

Najjednostavnije rečeno, ova afera je pokazala da brojnim institucijama u Crnoj Gori rukovode nesposobni, neodgovorni i neozbiljni kadrovi, koji više liče na učesnike rijaliti programa nego na javne funkcionere i koji svojim činjenjem i nečinjenjem svakodnevno ugrožavaju bezbjednost, pravni poredak i vladavinu prava.

MONITOR: Kakve on sve posljedice može imati ?

RADULOVIĆ: Brojne su posljedice koje ovaj slučaj može imati i mislim da ćemo se sa tim posljedicama upoznavati u danima i mjesecima, a moguće i godinama koje slijede. Popis stvari iz depoa Višeg suda još nije završen, tako da se ne zna šta nedostaje, šta je eventualno dodato, na čemu su eventualno vršene ispravke, odnosno koje stvari su i u kojoj mjeri kontaminirane.

Najteže posljedice bi mogle biti u tome da kontaminacija dokaza bude odlučujuća za ishod nekog postupka, odnosno donošenje oslobađajućih presuda. Tako bi mogli doći u situaciju da se potpuno devalviraju rezultati koje su u prethodnom periodu ostvarili Specijalno državno tužilaštvo i Specijalno policijsko odjeljenje. Samo postojanje mogućnosti za tako nešto dovoljan je razlog za utvrđivanje odgovornosti, počev od objektivne, pa sve do krivične odgovornosti.

MONITOR: Ko sve treba da snosi odgovornost zbog ovog slučaja?

RADULOVIĆ: Odgovornost postoji na strani gotovo svih institucija čiji rad je vezan za bezbjednost i pravosuđe. Na strani Uprave policije i ANB-a postoji odgovornost zbog toga što se ovakva kriminalna djelatnost vršila na takvoj loakciji. Prosto je nevjerovatno da strani državljani u centru grada, na 30 metara od Vrhovnog, Apelacionog i Višeg suda, u neposrednoj blizini državnog tužilaštva, Ustavnog suda, Skupštine, Vlade, Centralne banke, iznajme stan i više od mjesec dana vrše takve radove, odnosno prokopaju tunel do depoa Višeg suda u kome se nalaze ključni materijalni dokazi iz najvažnijih krivičnih predmeta. Da li možete zamisliti da se to desi u nekoj uređenoj državi i da ove službe, prvenstveno kontraobavještajna djelatnost, o tome nemaju pojma?

Takođe, postavlja se pitanje kako su strani državljani znali gdje se tačno nalazi prostorija do koje su prokopali tunel i kako su znali šta se u njoj nalazi. Šesnaest i po godina se bavim advokaturom i nebrojeno puta sam bio u zgradi Višeg suda, na brojnom suđenjima, ali je ne znam tačno gdje se taj depo nalazi i šta je u njemu. Niti me to zanima, niti ja to uopšte treba da znam. Sa druge strane, i prije i nakon ovog događaja, danima slušamo gdje je ta prostorija i šta se u njoj nalazi, kako je obezbijeđena i slično. Bez tih informacija izvršioci nijesu mogli izvesti ovu akciju, a te informacije su saznali zahvaljući slučajnim ili namjernim propustima rukovodstva Višeg suda. Namjerni propusti bili bi osnov za krivičnu odgovornost, a slučajni za objektivnu. U svakom slučaju, odgovornost postoji, ali je izostala kao što izostaje godinama. Osim toga, izjave i ponašanje predsjednika suda, kao i premijera i predstavnika izvršne vlasti nakon ovog događaja predstavljali su ozbiljno ometanje i ugrožavanje istrage, što je dodatan razlog za odgovornost. Na kraju, izvršna vlast, kako aktuelna tako i one prethodne, odgovorne su za ambijent i loše uslove u kojima pravosuđe radi.

MONITOR: Skupština je u blokadi već šest mjeseci, vlada je u tehničkom mandatu, još se čekaju izbori u pravosuđu. Kakve to sve posljedice ostavlja na društvo?

RADULOVIĆ: Skupština je u blokadi šest mjeseci, ali i kada nije bila u blokadi ona nije vršila svoje nadležnosti. Podsjetiću da mi već četiri godine nemamo VDT-a u punom mandatu, a već pet godina nemamo sve članove Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika. Kada se prisjetimo kako je tekao postupak izbora sudija Ustavnog suda i kako je ta institucija bila jedno vrijeme u blokadi, onda je jasno da živimo u partitokratskom društvu u kome je sve podređeno interesima poličkih partija i njihovih lidera, političkoj trgovini i korupciji koja je odavno dominantan model ponašanja političara. Posljedice takvog sistema mi živimo decenijama i one će biti sve teže i ozbiljnije ako izbori u pravosuđu ne dovedu do toga da pravosuđem upravljaju profesionalci sa integritetom. Do tada ćemo imati nasljeđe koje nam je ostavila Vesna Medenica i njene kolege i prijatelji, koji su istovremeno i zajedno sa njom upravljali crnogorskim pravosuđem.

MONITOR: Specijalno tužilaštvo otvorilo je više važnih procesa protiv visokih funkcionera pravosuđa. Ipak, može li današnje pravosuđe te postupke dovesti do kraja na adekvatan način?

RADULOVIĆ: Ja vjerujem da može ako se suzbije uticaj onih aktera koji su bili dominantni u pravosuđu u vrijeme vladavine Vesne Medenice, od kojih su brojni i danas akteri najznačajnih postupaka koji se vode pred crnogorskim sudovima, uključujući i postupak protiv nje. Sve dok su su takvi kadrovi uključeni u te postupke i dok i dalje koriste ranije koruptivne šeme i veze, postoji ozbiljan rizik da se i ti postupci završe neslavno poput, na primjer, postupaka protiv Svetozara i Miloša Marovića i ostalih pripadnika budvanske kriminalne grupe.

Mnogo je aktera iz tih postupaka koji su i danas akteri u aktuelnim postupcima, umjesto da Medenici prave društvo na optuženičkoj klupi i da im profesionalno pravosuđe obezbijedi pravo na pravično suđenje koje su oni uskratili mnogima.

MONITOR: U kakvom je stanju danas pravosuđe, i šta je osim izbora nedostajućih funkcija neophodno preduzeti?

RADULOVIĆ: Osim izbora u pravosuđu na način koji bi na ključnim pozicijama doveo profesionalce sa integritetom, neophodno je uspostaviti sistem odgovornosti u kome će svako odgovarati za kršenje zakona.

Takođe, mislim da bi u kompletnom pravosuđu trebalo sprovesti sistem vetinga koji bi doveo do oduzimanja imovine svima u pravosuđu koji ne mogu dokazati njeno zakonito porijeklo i udaljenje takvih kadrova sa pozicija na kojima su bili i na kojima su sada. Vjerujem da bi značajan broj takvih sami napustili funkcije kada bi se postupak pokrenuo kako bi izbjegli dokazivanje zakonitosti porijekla imovine, a kako se desilo i u Albaniji kada je taj proces pokrenut.

MONITOR: Kolika je  odgovornost političara za to stanje?

RADULOVIĆ: Ključna odgovornost je na njihovoj strani jer su oni kreirali i oni održavaju ambijent u kome su korupcija, nepotizam, klijentelizam i partijska poslušnost dominantni modeli ponašanja. Zaštita partijskih i ličnih interesa, kao i zaštita nezakonito stečene imovine, prepreka je reformi pravosuđa i uspostavljanju društva vladavine prava jer bi u takvom drušvu brojni političari ostali i bez slobode i bez imovine.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo