Povežite se sa nama

INTERVJU

ERVINA DABIŽINOVIĆ, ANIMA: Da ne odemo dublje

Objavljeno prije

na

Ukoliko dođe do ulaska političara u Vladu eksperata, to više neće biti ta početna ideja već konglomerat koji će strateški odgovarati opet pojedincima iz političkih elita koje nas sramote svojim ponašanjem i djelovanjem na svakom mjestu. U kontinuitetu, ovakvim razvojem političkih prilika slabi ono malo građanskog koje nova vlast svodi na „građaniste koji su gori od DPS“

 

MONITOR: Uskoro je godišnjica genocida u Srebrenici.  Nakon usvajanja Rezolucije  u crnogorskom parlamentu, i smjene ministra pravde zbog negiranja genocida u Srebrenici, gdje je Crna Gora u procesu suočavanja sa prošlošću?

DABIŽINOVIĆ: Tamo gdje je i bila sa malom odmakom da se u Skupštini usvojila Deklaracija. Vidimo da predstavnici politike koja negira genocid u Srebrenici i ratne zločine počinjene širom Jugoslavije i dalje istrajavaju na realativizaciji, minimalizaciji, da se pozivaju na svoje žrtve. To nam još više pokazuje besmisao geniocida i suštinski slijepoću za patnje drugih ali i njihov način da opstanu na vlasti boreći se tako za svaki broj. Teški bagaž zločina kojima nije utvđena odgovornost zatvara vrata mogućnosti da otpočne proces izlječenja, pomirenja, života na svim mjestima. Za državu  Crnu Goru i njene građane važno je suočiti se sa prošlošću. U svakom smislu – ljudskom, civilzacijskom, političkom… taj proces treba predstaviti jezikom činjenica, jezikom emocija, jezikom morala i humanosti. Institucije ove države moraju početi i voditi taj proces ukoliko želimo da on uspije. Utvrđivanje odgovornosti po svim nivoma (krivične, komandne, političke, metafizičke) bi Crnoj Gori obezbjedilo temelj za izvinjenje, nadokandu štete, pravdu za žrtve i oprost, integraciju i ozdravljenje zajednice.

Opcija koja ovog puta traži usvajanje Deklaracije o Srebrenici pokušava da opere i udalji svoju politiku i prvake od odgovornosti učešća u politici devedesetih, događajima o kojima su znali baš tada kada su se i dešavali, koje su podržale politički i ekonomski. Sada politikanstvom zloupotrebljavaju  patnju i iznova viktimiziraju, radi opstanka brojeva u biračkom tijelu jer se nadaju izborima i vraćanjem na vlast. Prošaputali su svojim koalicionim partnerima: ukoliko dođemo na vlast, priznaćemo još ponešto, možda i operaciju Lim ili ratne zločine izvšene na teritoriji CrneGore! Takva politika je politika koja nas vodi u nove konflikte.

MONITOR: Ovdašnje političke elite govore o genocidu o Srebrenici, ali se gotovo ne pominju zločini koji su se desili ovdje. Zašto?

DABIŽINOVIĆ: Političkim elitama kada odgovara pominju žrtve i zločine, što predstavlja visok stepen nemorala s obzirom na to da su politički, komandno, krivično i metafizički odgovorni za sva stratišta u regionu i u Crnoj Gori. Crna Gora nije ušla u proces suočavanja s prošlošću niti utvrđivanja odgovornosti za zločine počinjene na njenom tlu i van njenih granica. Primjeri velikih viktimizacija – deportacija muslimanskih izbjeglica iz Bosne, logor Morinj, Bukovica, Kaluđerski Laz su slučajevi ratnih zločina koje su država i njene institucije obesmislili a tim i spriječila da se nalogaodavci, komandno odgovorni i počinitelji privedu pravdi. Imamo pregršt oslobađajućih  presuda, pogrešno vođenih istraga s namjerom da padnu da se ne bi otvorilo pitanje komandne i krivične odgovornosti, formalnih prihvatanja da se istražuju dodatno zato što se to traži od nas zbog procesa priključenja EU.

Tužilaštvo je prije šest godina donijelo Strategiju za istraživanje ratnih zločina u Crnoj Gori, koja je iznevjerila očekivanja jer nije postojala politička i javna volja da se procesuiraju zločini. Prethodna vlast je zaustavljala proces koji je obuhvatao sve do njenih vrhova, sadašnja vlast je nemoćna da se uhvati u koštac sa nacionalistima u svojim redovima koji iz tih razloga zaustavljaju i proces suočavanja sa prošlošću u kojoj su takođe učestvovali ali i pomirenja u Crnoj Gori. Negiranjem genocida, zločina, relativizacijom i pozivanjem na svoje žrtve se unosno politički i obezbjeđuje konstantni konflikt od kojeg političke elite žive na leđima osiromašenih i obamnutih građana i građanki.

MONITOR: Dio vlasti otvoreno negira Srebrenicu, dio govori da treba ostaviti prošlost, a bivša vlast ogrnuta antifašističkom retorikom nije odgovarala za kurs devedesetih. 

DABIŽINOVIĆ: Svako je zauzeo svoju busiju. Ono što tim manevrima polazi za rukom je paradoks da koliko oni pričaju o ratnim zločinima građani i građanke su sve dalje od šanse da saznaju punu istinu o odgovornosti za zločine počinjene u naše ime. Tako se zatvara proces osvješćivanja ljudi koji bi morali zarad sopstvene ljudskosti pogledati ono što smo uradili komšijama, ono u što nas je politika koju smo kreirali i sliejdili uvalila. Ta strategija, nažalost, uspijeva da činjenice o devedesetim drži daleko od obrazovanja. Mladi ljudi u Crnoj Gori zbog toga nemaju šansu da saznaju punu istinu o svojim porodicama, državi i plijen su kvazinacionlizma, klerofašizma, fašizma. Ako su to polazne osnove za buduće generacije, onda će to zlo biti operativno u novom ratu za  krv i tlo. Mladi u Crnoj Gori ne znaju da smo pljačkali i rušili susjedne države. Ne znaju da smo pucali na Dubrovnik, davali pare i gorivo za tenkove koji su uništvali Vukovar, Sarajevo, Srebrenicu, Višegrad, Foču. Da je u velikom broju, što paravojne formacije što regularna vojska silovala žene u Karamanovoj kući i Sportskom centru Partizan u Foči. Ne znaju za 20.000 silovanih Bošnjakinja i hiljade drugih žena koje su se našle na nekoj teritoriji gdje je u dominantnom broju bio neki nacionalni identitet. Sa takvim istinama ako smo suočeni, imamo šansu da dođemo do saosjećanja, da vidimo drugu osobu i ono što je ta osoba pretrpjela za rad neke politike, nacije, vjere. Ako ne progovorimo o tom zlu, onda se to zlo množi.

MONITOR: Kako vidite pregovore koji se vode oko rekonstrukcije Vlade, i najave mogućih izbora? Šta nam to može donijeti? 

DABIŽINOVIĆ: Vidim vješte trgovce.  Od promjene vlasti uočava se kadriranje po dubini. Iza njega se krije upravo ono isto što je radio i DPS kad je bio na vlasti tj. postavljanje svojih ljudi gdje god može ne bi li se vratile neke zasluge mahanja zastavom, skupljanja glasova, pridobijanja novih. Politička trgovina, korupcija je onemogućila da dođe do nužnih promjena da se sposobni i ljudi od integriteta nađu na mjestima gdje treba da budu. Za građane, promjenjena vlast nije ispunila obećano ni po jednom obećanju. Ne samo da nije prekinula sa praksama nepotizma i pare, već je iznevjerila biračko tijelo jer nema ni u nagovještaju Zakona o lustraciji, Zakona o utvrđivanju porijekla imovine. Još ako se zna da u Vladi eksperata sjede ljudi koji javno lažu o nelegalnim objektima, ili oni čija je nacionalnost i vjerski identitet iznad njihovih javnih funkcija, onda sigurno ne idemo u željenom smjeru. Onda su nade u promjenu 30. avgusta koje je većina građana/građanki pozdravila, prevarene. Obmanuti smo, prevareni i suočeni sa situacijiom da moramo da pravdamo takve postupke da prethodna kavalerija ne bi opet uzjahala.

 MONITOR: Šta ukoliko se naruči koncept dogovorene ekspertske vlade, obećane Sporazumom iz septembra prošle godine?

DABIŽINOVIĆ: Moguće da je od početne ideje da imamo eksperstku vladu trebalo raditi na tome da imamo političku vladu a eksperte po čudesnoj dubini. Sve je vidljivije da se kadrovi iz civilnog sektora postavljaju na pojedina mjesta. To je znak da sadašnja vlast nema izbora kadra na kojeg bi se mogla osloniti a politička elita tako iznova slavi već oslabljen civilni sektor. Za njegovo slabljenje zaslužne su institucije države i politike koje se protiv njega vode godinama ali i međunarodne donatorske politike koje često prefereiraju kolaboraciju sa sistemom i navodnu korektivnu ulogu.

Ukoliko dođe do ulaska političara u Vladu eksperata, to više neće biti ta početna ideja već neki konglomerat koji će, bojim se, strateški odgovarati opet pojedincima iz političkih elita koji nas sramote svojim ponašanjem i djelovanjem na svakom mjestu. U kontinuitetu, ovakvim razvojem političkih prilika slabi ono malo građanskog koje nova vlast svodi na „građaniste koji su gori od DPS“, narušava se sekularni okvir države, otvaraju  vrata za neke dogme koje su retrogradne, čije institucije nisu lustrirane od odgovornosti a skrivale su i blagosiljale ratne pohare. Građani bi trebalo da znaju da se bitka ne bi trebala voditi izmešu dva nacionalistička diskursa već između bogatih i siromašnih. To je realnost.

MONITOR: Kako vidite izjavu lidera DF-a da je ta grupacija dobila blagoslov od Porfirija da u novoj Vladi čuvaju i brane interese SPC?

DABIŽINOVIĆ: Većina iz sadašnje vlasti, poziva se na teološke dogme, stavljajući nam do znanja da se njihovim svetonazorom mijenja javni diskurs u Crnoj Gori. Umjesto javnog interesa Crne Gore, nacionalističkim političkim elitama iz vlasti je važnija politika strane države. Sve više se može steći utisak da DF dobrovoljno prepušta riješavanje važnih državnih zadataka i vođenje politike, duhovnom ili svjetovnom autoritetu Srbije. Ne iznenađuje takva politika DF koji godinama traži pomoć u srpskoj hegemonoj politici, bilo da se radi o finansijskoj bilo političkoj podršci. DF se oslanja i služi autoritetom aktuelnog Patrijarha srpske pravoslane crkve, ne bi li popravio sopstveni rejting kod vjerujućeg naroda u Crnoj Gori, i pokazao da iznad popa ima pop, skrećući tako pažnju da je neslaganje sa nekadašnjim crnogorskim mitropolitom stvar prošlosti, posebno zato što se isti mitropolit dobro slagao sa premijerom Vlade, koji u ovom trenutku makar u javnosti ne uživa povjerenje srpskoh patrijarha. Zapravo se šalje poruka ko je ko u ovom trenutku. Predaja „nadležnosti“ SPC u ruke DF trebalo bi biti jasna poruka premijeru Vlade. Ali i građanima Crne Gore s obzirom na to da za svoje političke mentore traže Rusiju i Srbiju čije su politike hegemone. Niko ne postavlja pitanje suštine te hegemone politike koju vodi Srbija. Pa tu se može tražiti i uzrok naših ratova i stradanja. Ukoliko se politička elita ne okrene Crnoj Gori, proces destabilizacije će biti sve jači. Ta odgovornost mora da bude jasna i onima koji slijede i biraju takve politike.

MONITOR: Šta je po vama izlaz iz ove političke krize?

DABIŽINOVIĆ:  Nažalost, građani se nalaze između vlasti koja nije opravdala do sada ono što je obećala i jake opozicije koju smo vidjeli i osjetili na sopstvnoj koži. Možemo samo da se nadamo da ne odemo još dublje.

 Milena PEROVIĆ

Komentari

INTERVJU

PAULA PETRIČEVIĆ, MIROVNA I FEMINISTIČKA AKTIVISTKINJA: Osokoljeni nacionalistički šerifi se ne boje institucija sistema

Objavljeno prije

na

Objavio:

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv

 

 

MONITOR: Godišnjica NATO bombardovanja SRJ opet je proizvela polemike u javnosti, odnsno među političarima. Zašto se iznova interpretira prošlost i kako vidite aktuelne interpretacije?

PETRIČEVIĆ: Jubileji tome i služe. Nakon četvrt vijeka neobično bi bilo da se tim povodom prošlost ne rekapitulira i ne reinterpretira. Tu višeglasje ne treba da zabrinjava, ali ono što brine jeste iskorištavanje i dalje prisutnog bola za proizvođenje podrške onoj istoj ideologiji koja je do bombardovanja i dovela i za osnaživanje jednog nadmenog, pasivno-agresivnog autoviktimističkog narativa koji nenadoknadivi lični bol stavlja u službu fantazmagoričnih nacionalističkih projekata. Kao da su toliki civili izginuli kako bi se njihovim brojem i dalje licitiralo, a u njihovo ime preživjeli i dalje porobljavali i sluđivali.

Dobro  pamtim taj period, prozore po beogradskim ulicama izlijepljene smeđim selotejpom, prekid studija i povratak u Crnu Goru. Sjećam se straha, straha koji nije bio vezan samo za napade iz vazduha već i za vojsku i vojne brodove vezane na rivi, tik uz zidine Starog grada, za osnivanje 7. bataljona Vojske Jugoslavije, straha za prijatelje koji nisu htjeli da budu regrutovani, a koje su, kada bi došli doma na ručak, vojnoj policiji sporadično potkazivali prvi susjedi. Za mene su i ti dezerteri ratni heroji, ljudi koji su odbijali logiku rata, sekundiranje moralizatorskoj retorici i mržnju drugačijeg po naređenju.

MONITOR: Suočavanje sa prošlošću, odnosno ratni zločini, dio su agende koju treba ispuniti da bismo dobili završna mjerila za poglavlje 23,24. Iako vlasti, ali i Brisel optimistično gledaju na evoropski put zemlje, gdje je Crna Gora danas kada je suočavanje sa prošlošću u pitanju?

PETRIČEVIĆ: Ta napetost između suočavanja sa prošlošću koju smatram moralnom obavezom društva i suočavanja sa prošlošću kao uslova za pristupanje EU nerijetko mi djeluje – u nedostatku bolje riječi – ponižavajućom. Dok god motiv za tranzicionu pravdu bude bio eksterni i nepopularan, nepodržan i neželjen, samo suočavanje sa prošlošću i preuzimanje odgovornosti za ono što je učinjeno u naše ime neće moći da imaju iscjeliteljsku moć za zajednicu koja ih provodi. Svaka sadašnjost bira i na izvjestan način stvara svoju prošlost, artikuliše svoju kulturu sjećanja, kao i kulturu zaborava. Bira što slavi i čega se stidi, ako ima dovoljno integriteta da više uopšte poznaje stid.

Mi kao društvo uglavnom živimo od prošlosti i za prošlost, ali to ne znači da se sa njom suočavamo, naprotiv. Održavamo bol živim, ostavljamo rane kolektivnih stradanja na raspolaganju politikantskim lešinarima koji žive od njihovog struganja, na njima gojeći buduće topovsko meso najavljenih ratova, tovljeno transgeneracijskim traumama. Uporedite tri komemoracije ovim povodom i eto vam jasne ilustracije i potvrde ovoga o čemu govorim. Paradoksalni odnos prema prošlosti zapravo i omogućava ovako haotičnu sadašnjost i neizvjesnu, nimalo optimističnu budućnost. Dok god tuđi bol ne budemo mogli da osjetimo kao svoj, mira na ovom prostoru mislim da ne može biti.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

TOMISLAV JAKIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR I NOVINAR, ZAGREB: Hrvatska je već dugo na opasnom rubu ustavne krize

Objavljeno prije

na

Objavio:

Članstvo u EU nije čarobni štapić koji nezrele tranzicijske države pretvara u zrele demokratije

 

 

MONITOR: Parlamentarni izbori u Hrvatskoj planirani za jesen, raspisani su za 17. april. Zahtjev lijevo-liberalne opozicije prvo je odbijen, da bi premijer Plenković sam pokrenuo pitanje ranijeg održavanja izbora. Gotovo svi su glasali za to u Saboru…Kako gledate na ovo „jedinstvo“?

JAKIĆ: To, kako Vi kažete, jedinstvo, proizvod je trenutka i u njemu ne treba tražiti nikakvo dublje značenje. Jedni su najprije demonstrirali svoju moć u Saboru, da – naime – svojom glasačkom mašinerijom rade, ili sprečavaju što im padne na pamet, drugi su ocijenili kako bi bilo glupo da se, mada je – koliko jučer – bio odbijen njihov prijedlog za raspuštanje Sabora, ne priključe inicijativi, u osnovi svojoj, samo zato što je sada došla od HDZ-a. Pa se tako dogodilo da su dva sukobljena tabora glasala zajedno. Baš tako – dogodilo se. I ništa više od toga.

MONITOR: Ustavni sud je, „po hitnom postupku“ Milnovićevu kandidaturu proglasio neustavnom. No, ima i onih pravnih stručnjaka koji smatraju da je moguće i drugačije tumačenje Ustava. Milanović ne odustaje od kandidature, ali kaže da neće podnijeti ostavku na mjesto Predsjednika. Može li ovo Hrvatsku uvesti u neku vrstu krize vlasti, sa elementima ustavne krize?

JAKIĆ: Rekao bih da se Hrvatska već dulje vremena kreće opasnim rubom ustavne krize. Napokon, već i činjenica stalne konfrontacije dviju funkcija koje bi, upravo po Ustavu, morale surađivati u ne baš tako malom i nevažnom broju pitanja, opravdava da se barem posumnja nije li već i zbog toga Hrvatska u ustavnoj krizi, odnosno funkcionira li Hrvatska onako kako bi trebalo očekivati? Milanovićevo ’utrčavanje’ u predizborni ring otvorilo je dodatno pitanje: je li zaista dozvoljeno sve što nije izričito zabranjeno? Ako, naime, sve svedemo na to pitanje, na pogrešnom smo putu. Možda bi najispravnije bilo sastaviti skupinu stručnjaka za ustavno pravo i povjeriti im zadatak temeljite revizije sadašnjeg Ustava, ne mislim u sadržajnom smislu, nego u smislu održivosti, odnosno primjenjivosti njegovih odredbi kada dođu u koliziju sa stvarnim životom.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 29. marta ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA: Umjesto reformi imamo kontinuitet izgovora

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu

 

 

“Najvažniji zadatak, makar za civilno društvo, je da pomno prati rad uprave, kritikuje loše stvari, ukazuje na probleme i predlaže rješenja. Nećemo slijepo podržavati rad bilo koje Vlade, kakvu god istorijsku misiju ona misli da ima”, kaže u razgovoru za Monitor Marko Sošić, istraživač javnih politika Instituta alternativa, komentarišući preporuku da je „najvažniji zadatak za Crnu Goru da podrži sve što premijer radi”.

MONITOR: Znamo li mi šta planiraju a šta rade premijer Spajić i njegova Vlada?

SOŠIĆ: Ova Vlada je obećala krupne reforme, a uporno odbija da pruži više detalja o tome šta nas čeka. Naš zadatak je da insistiramo na tome da prilikom donošenja tih odluka politika ne zloupotrijebi podatke, da analize ne budu samo pravdanje onoga što se želi uraditi nego stvarno ispitivanje opcija.

Evropa sad 2 je možda najvidljiviji, ali nije jedini krupni plan ove Vlade o kojem ne znamo dovoljno:  šta je precizan plan, šta se želi postići, koliko sve to košta. Sve to može imati previsoku cijenu: mijenjaju se sistemski zakoni o lokalnoj samoupravi, najavljuje decentralizacija i veća potrošnja, radi se sistemski zakon o zaradama, prekrajaju se organi uprave, najavljuje se izmjena 85 zakona da bi se opet decentralizovale inspekcije… Upravo zbog tako krupnih promjena koje se planiraju, bilo bi dobro da imamo što više nezavisne kritike, objektivnog ispitivanja postupaka Vlade i konsultativnog postupka u donošenju odluka.

U oblasti javnih finansija je u ovom pogledu situacija posebno loša. Fiskalnog savjeta još uvijek nema, godinu nakon što je “uspostavljen”. DRI radi u krnjem sastavu i očigledno je da ih u Vladi ne slušaju. Većina u skupštinskom Odboru za budžet guši opozicione inicijative nadzora. Istovremeno je u javnosti sve glasnija prazna i politički motivisana kritika svakog poteza Vlade, koja se izdaje za nezavisnu i neutralnu. U toj  ogromnoj buci se objektivna i argumentovana riječ teško probija i čuje.

MONITOR: I ako nemamo “mapu puta” Vlada, verbalno,  ne odustaje od ambicioznih obećanja.  Šta očekujete?

SOŠIĆ: Teško je komentarisati planove ove Vlade jer se svakog dana javljaju nove ideje na nivou objava za društvene mreže – nove institucije, novi zakoni, novi projekti – bez uporišta u nekom planskom dokumentu, bez ozbiljnijeg obrazloženja koji se problem želi riješiti i zašto je baš ta opcija izabrana.

S obzirom na to koliko je važno mjesto u programu PES-a činila reforma javnih finansija, iznenađuje koliko se malo pažnje toj oblasti posvetilo u planskim dokumentima. Ne postoji nijedna mjera iz oblasti javnih finansija u nacrtu srednjoročnog programa rada vlade koja je reformska, nova ili korjenito važna. Ili ih nemaju planirane ili ne mare za plan, nego će raditi što im padne na pamet ili čega se dosjete u hodu.

MONITOR: Vjerovati ili ne vjerovati “na riječ”?

SOŠIĆ: Za pet mjeseci rada Vlada nije pripremila Fiskalnu strategiju, koja bi trebalo da vodi njihov rad za četiri godine mandata i pruži i programske mjere i fiskalni okvir u kojem će se kretati naš budžet. To je dokument koji bi trebalo i da pruži detalje u vezi sa sprovođenjem programa Evropa sad 2 i ostalih planiranih reformi u oblasti javnih finansija.

Vjerovatno naivno vjerujemo da strateška dokumenta daju odgovor na pitanje šta će to ova Vlada tačno uraditi? Ni program Evropa sad 1 nije bilo planiran u bilo kom dokumentu. Za njega sem Milojka Spajića i Jakova Milatovića niko u Vladi, Skupštini, javnosti nije znao dok nam ga jednog dana nisu “poklonili”.

MONITOR: Pomenuli ste program Evropa sad 2. Da li podaci s početka godine podržavaju optimizam s kojim su planirane javne finansije?

SOŠIĆ: Ključna informacija iz prvog mjesečnog izvještaja o budžetskoj potrošnji je da u januaru 2024. zarade u državnoj upravi plaćamo 10 miliona ili 20 odsto više nego u januaru 2023. godine, a to je bez dogovorenih povećanja iz pregovora sa sindikatima. To znači da ćemo ove godine potrošiti gotovo 200 miliona više za zarade nego 2020. godine.

Sistemski Zakon o zaradama je do te mjere obesmišljen naknadnim izmjenama i dopunama, što od Vlade što od poslanika, da se trenutno odnosi gotovo isključivo na javne funkcionere, ili tek pet odsto od 80-ak hiljada zaposlenih u javnom sektoru. Svi veliki sektori javne uprave su izvučeni iz zakona o zaradama, tako da se njihove plate uređuju  kolektivnim pregovaranjem, iako taj Zakon predviđa da se zarade mogu povećati samo kada je budžet uravnotežen ili je ostvaren suficit.

Često se kao rješenje za sve probleme pominje novi Zakon o zaradama u javnom sektoru – ali jedino što se može uraditi je da se troškovi još više povećaju, jer će se neki koji se sada smatraju nepravedno zapostavljeni nagraditi. Konačno, mi ni dalje ne znamo kako Vlada percipira probleme u toj oblasti i šta želi da mijenja.

MONITOR: Šta je, u tom kontekstu, pokazala lista 1000 najvećih zarada u javnom sketoru?

SOŠIĆ: Ništa. Način na koji je Ministarstvo finansija objavljivalo podatke o zaradama u javnom sektoru sve je samo ne sistemski i pouzdan. Umjesto sistemske informacije o nivoima zarada po organima, sektorima, o razlikama u osnovnim zaradama, dodacima, posebnim i varijabilnim djelovima zarade i slično, Ministarstvo objavljuje propagandne top liste, isključivo kao sredstvo u borbi sa sindikatima.

Još od 2015. godine, Ministarstvo finansija ima zakonsku obavezu da zna i vodi evidenciju o zaradi svakog zaposlenog u najšire definisanom javnom sektoru (centralna i lokalna uprava, ustanove, preduzeća). To nije urađeno, a nije ni centralizovan obračun zarada, Na primjer, 200 škola svaka na svoju ruku radi obračune zarada i rizikuje tužbe zaposlenih zbog neminovnih grešaka.

MONITOR: Vlada javnosti  i dalje duguje podatak o broju zaposlenih u javnom sektoru. Kako onda očekivati jasan plan za smanjenje tog broja?   

SOŠIĆ: O optimizaciji, odnosno smanjenju ili racionalizaciji broja zaposlenih u javnom sektoru nekada se (prije 2020. godine) mnogo pričalo, a ništa se nije radilo. Od promjena 2020.  do danas, ne samo što se ne radi na tome, već se više niko ni ne pretvara da mu je to prioritet.

Jedna stvar je ipak ista – nastavljaju da povećanje broja zaposlenih predstavljaju kao napredak u optimizaciji. Vlada izvještava da opada udio zaposlenih u javnoj upravi u odnosu na ukupnu zaposlenost u državi. Drugim riječima, zašto bismo smanjivali pretrpanu administraciju kada sticajem okolnosti raste opšta zaposlenost, pa se to “manje vidi”. Na sličan način se nekada ponašala Vlada DPS-a.

Kao ogroman uspjeh se predstavlja to što je Vlada u februaru ove godine “po prvi put” objavila listu zaposlenih u javnom sektoru, ali ona je u najbolju ruku poluinformacija, nepotpuna i nepouzdana. U toj listi nema zaposlenih u javnim preduzećima, odnosno, fali makar 30 odsto ukupnog broja zaposlenih u javnom sektoru. Ako biste gledali samo ono što je vlada objavila, vjerovali biste da na lokalnom nivou radi oko sedam  hiljada ljudi, a zapravo ih je više od 15 hiljada kada se uračunaju lokalna javna preduzeća.

Takođe, nema nikakve analitike o broju privremeno angažovanih za koje znamo da ih ima više nego ikada jer se na  njih troši više nego ikada (21 milion ove godine). U Vladinoj listi nema ni informacija o zaposlenima koji su angažovani preko agencija za posredovanje u zapošljavanju (samo CEDIS ih ima oko 250 gotovo svakog mjeseca).

MONITOR: Kada smo kod novca, aktuelna je priča o EU fondovima i njihovoj dostupnosti?

SOŠIĆ: Dosta se barata sa poluinformacijama o tome koliko smo novca i za šta dobijali ranije a koliko tek treba da dobijemo. Premijer u tome prednjači, možda iz neznanja, možda iz loše namjere. Što god da je nije dobro.

Kada je riječ o tome koliko smo uspješni da dobijemo evropske pare za našu infrastrukturu, jedno znamo za sigurno: Nacionalna investiciona komisija, jedino zvanično tijelo koje može ažurirati listu infrastrukturnih projekata sa kojima apliciramo za EU novac, nije se sastala još od 2021. godine. Takođe znamo da je naša važeća Jedinstvena lista prioritetnih projekata – baza projekata sa kojom se obraćamo EU – objektivno najlošija u regionu po nivou informacija o planiranim projektima i preciznosti odrednica zrelosti projekata.

Ono što je kod nas štura tabela sa nazivima projekata, procjenama vrijednosti i zrelosti na desetak strana, na Kosovu je ozbiljan dokument od gotovo 700 stranica gdje je svaki projekat detaljno razrađen. U našoj zvaničnoj listi kojom se obraćamo EU/WBIF možete naći da su vrijednosti projekata pogrešno sabrane, da su projekti ocjenjivani nepostojećim oznakama zrelosti, da se očigledno površno daju ocjene zrelosti za cijele grupe projekata – odnosno, da se država ovim nije ozbiljno bavila.

Zbog Plana rasta, od kojeg će dvije trećine raspoloživh sredstava ići upravo za infrastrukturne projekte po ovom modelu, jako je važno da se u budućem periodu ozbiljno razgovara o tome šta predlažemo za finansiranje, šta nam je podržano i u kojem iznosu i kako se prate radovi.

MONITOR: Važi li isto i za kapitalni budžet?

SOŠIĆ: Kod kapitalnog budžeta nije pitanje samo koliko para imamo, gdje smo se uspjeli povoljno zadužiti, već i šta se sa tim novcem radi i na koji način. Ministri bi trebalo da nađu vremena da, između nenajavljenih (a medijski ispraćenih) posjeta gradilištima, svojeručnog “intenziviranja radova” i prijetnji izvođačima, unaprijede sistem kako planiramo i trošimo kapitalni budžet.

Skupština je uz budžet za 2024. godinu po prvi put usvojila zaključak da  Vlada kvartalno izvještava o izvršenju kapitalnog projekta. Nadam se da će ti izvještaji dobiti tretman koju zaslužuju, kao i da će, osim priče o pojedinačnim projektima, poslanici obratiti pažnju i na to kako se sprovodi reforma kapitalnog budžetiranja. Vremena nema mnogo, novi prijedlozi za kapitalni budžet za 2025.  predaju se već do kraja ovog mjeseca, a ova Vlada se ne može dovijeka pravdati greškama ili neradom prethodnika.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo