Povežite se sa nama

PERISKOP

Festivali koje je stvorila olimpijada

Objavljeno prije

na

Naglo je zahladilo.

Sve češće u svakodnevnim razgovorima konstatujemo da se atmosferski vrijeme tako mijenja da praktično iz ljeta ulazimo u zimu…Dakle,bilo kako bilo,zima se neminovno približava. Sa približavanjemzime,onim kalendarskim, približava se i manifestacija koja i u svom nazivu nosi predznak zima.Radi se o internacionalnom multimedijskom festivalu Sarajevska zima.Interesantno je da je ova festivalska manifestacija nastala u vrijeme Četrnaestih zimskih olimpijskih igara,kao njen kulturni i umjetnički segment.Osnivač festivala,inače poznati kulturni radnik Ibrahim Spahić došao je do jedinstvenog koncepta ove manifestacije polazeći od čuvene Bašlarove Poetike prostora.

Koristeći,odnosno kombinujući otvorene plohe i atraktivne lokalitete kulturno povjesne jezgre Sarajeva i potpuno nove dijelove grada podno Trebevića Ibrahim Spahić je uspio zaintrigirati umjetnike sa svih kontinenata. Sarajevska zima je postala podjednak mamac za Burmance,Kineze i Makedonce,za vrhunske baletne umjetnike,glumce i reditelje, kompozitore i muzičke izvođače, bilo da pripadaju klasičnoj, modernoj ili džez glazbi…

Spahić je postao prepoznatljiv i po tome što je Sarajevsku zimu otvorio sarajevskoj, ali i mladosti uopšte. Ovaj je festival amblematičan i po tome što golemi dio produkcije iznesu volonteri.

Nije zanemariva ni bujna, iznimno kvalitetna izdavačka djelatnost ove manifestacije,naročito prvih godina njenog postojanja,a doprinos raznovrsnosti likovnog života u Sarajevuje tolika da mogu konstatovati da su mnogi novi likovni procesi na ovim prostorima začeti upravo zahvaljujući Sarajevskoj zimi.

Ovaj jedinstveni festival umjetnosti nije prekidao svoju djelatnost ni tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), a neki od produkata karakterističnih za Sarajevo pod opsadom, naprimjer Grafičke mape iznjedrene su upravo pod auspicijom Spahića i Sarajevske zime.

Elan pokrenut najbolje organizovanim Olimpijskim igrama ipak je posljednjih godina doživio određene snizilice, što je vrlo logično jer je neodgovorna država tako vrijednu manifestaciju, koja čuva uspomenu na Zimske olimpijske igre u financijskom smislu potpuno zapostavila.

Spahić ipak ne posustaje i od 1984. istim tempom radi da bi se plemenita ideja Sarajevske zime kako-tako održala u životu.

Ovaj festival koji u nazivu ima i grad Sarajevo nije alimentiran ni od gradskih vlasti, pa je prosto nevjerojatno da se održao do naših dana.

Manifestacija koju je iznjedrila čuvena Sarajevska olimpijada bori se sa tajkunsko-tranzicionim procesima ali odolijeva. Spahić, kao da ima više života, pravi sad festival praktično ni iz čega.

Treba vjerovati da će se nešto u shvatanju sadašnje sarajevske i bh. vlasti promjeniti i da će Sarajevska zima i ovog sedmog februara zasjati u punom sjaju.

Kao i 7.februara 1984.

U suprotnom, sadašnja kulturna i politička vrhuška Sarajeva i Bosne i Hercegovine pogaziće najsvjetlije stranice kulture u ovoj državi, a negirati i brojne strane prijatelje festivala koji su ga decenijama prijateljski bodrili i podržavali.

Vjerujmo da će poput mačke Ibrahim Spahić oživjeti još jednu Zimu.

I ne samo oživjeti nego i preživjeti!?

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Čitava povijest u srušenoj vijećnici

Objavljeno prije

na

Objavio:

Svakoga dana na zidu dnevne sobe pogled mi zastaje na slici Irfana Hoze, zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi

 

Irfan Hozo slikar je zamamnih, nerijetko džinovskih kompozicija.

Ali, jednako je Hozo uspješan u likovnoj komornosti, gdje u svoje uratke naprosto utkiva majstorski ugravira takove detalje koji plijene pažljive likovne znalce prefinjenih osjećaja za detalj i drugoplanu akcentuaciju.

Svakoga dana na zidu dnevne sobe, od jutarnje kave do kasnog gustiranja „Temjanike“, pogled mi zastaje na slici zvjerski rušene i devastirane sarajevske Vijećnice. Ova remek studija Vijećnice u jednom stadiju njene obnove i rekonstrukcije donosi u ravni realnog iznimno precizan slikarov sken prostora kolonade i stepeništa, sa detaljima datim crtačkim virtuozitetom Hozine koliko imaginacije toliko i cijelih izmaštanih prizora.

Logičkim prepletima te dvije ravnine slikar je napravio svojevrsnu analitičku učitanost u prostor; ali i bitne vremenske metamorfoze koje uvjetuju njegov novi impulzivitet u narednoj fazi ulaska u bit slike…

Kao što je slikajući svojedobno pojedine građane koji svojim kompletnim tjelesnim habitima, ali i nevjerojatno preciznim studijima svakog pojedinačnog portreta donose splin gradskosti i specifične sarajevštine, tako Hozo rafinirano, opet crtačkom preciznošću i virtuozitetom unosi na pojedine predjele devastacije Vijećnice likove što naznačuju hod kroz stoljeća grada podno Trebevića… Te fine, drugoplane gravure na golemoj draperijskoj intonaciji zagasite smeđosti sarajevske Vijećnice…. To donošenje karakterističnih likova sa odjećom iz adekvatnih perioda snažnom asocijativnošću otvara svakom gledatelju čitav roj asocijacija na konkretni povijesni period.

Irfan se Hozo umjesto artizma, koji njegovom metjeu nikad nije mogao biti problemom, predaje savršenom osvještavanju pojedinih kamenih i ciglanih elemenata barbarski uništavanih i srušenih, ostavljenih u foajeima, da ne govorimo asocijativima na knjige koje su bile prije barbarizma glavni stanari Vijećnice. Ta fina učitanost Irfana Hoze u sve slojeve negdanjeg mobilijara, kao i svega što je nastalo devastacionim udarima, trijumfira upravo slikarevim filigranizmom obrade – krajnje strastvene posvećenosti za detalje i njihove uklopljenosti u likovnu atraktivnost ove drage mi slike.

Irfan Hozo me ovom sjajnom grafikom podsjeća na nenadmašne slikare, ikonopisce i zografe.

Svedenost grafizma i grafičkih metafora na ovoj Vijećnici fina je, daleka misaona refleksija na čudesnosti babilonske biblioteke i slojevitosti koje ona u civilizacijskom smislu nosi. Hozo nije izravan niti u jednoj svojoj grafičkoj virtuozi. Kao i u svom slikarskom opusu, i u grafikama, on se služi naznakama koje svoju umjetničku violenciju razvijaju u finoj konkordiji cerebralne sfere gledateljeve sa krajnjom namjerom grafičara koji nije samo vrhunski majstor metjea nego itekakakav likovni mislilac sa filozofskom potkom koja pledira na široki intelektualni angažman kod svakog gledatelja vjernika ove suptilne umjetnine.

Kao malo koji umjetnik naših duhovnih paralela on podrazumijeva intelektualno-filozofski dijalog između budućeg gledatelja i njegovog virtuoznog grafičkog lista. Približava se tu njegov metje  i nevjerojatnoj intelektualno-slikarsko-grafičkoj odanosti umjetničkom angažmanu velikog crnogorsko-hrvatskog  likovnog stvaraoca Dimitrija Popovića.

Trijumf istinske umjetnosti!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Nacionalistički nogomet

Objavljeno prije

na

Objavio:

Godinama se u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Instrumentalizacija događanja u sportu porodila je mafijaške gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive

 

TXT. Prošao je i Mundijal, to najprestižnije svjetsko nadmetanje u „najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu“. Trijumfirali su Argentinci, otkrovenje su bili majstori nogometa iz Maroka, razočarali reprezentativci Srbije, poslovično uspješni bili nositelji svjetske bronce nogometaši Hrvatske…

No još za trajanja svjetskog prvenstva uočavalo se i to ponovno (!!!) koliko je u ovom našem življenju sve politizirano do enormnih dimenzija. Zabrinjavajuća je činjenica da je gledanje televizijskih prenosa utakmica iz Katara mnogim „navijačima“ služilo da iskažu i to javno svoje neskrivene nacionalističke osjećaje. Tako da smo uz televizijske prenose gledali i slušali otužno povampirenje fašistoidnih poriva u navijanju „protiv“, a ne navijanju „za“!? Potpuno krivi odnos prema nogometnom meču, kao „bojnom polju“ umjesto kao igralištu, na kojem se  dešava nadmetanje dviju momčadi u ljepotama (!!!) nogometne igre.

Sve je u prostoru najbližeg nam susjedstva, u Zagrebu kulminiralo po povratku reprezentacije Hrvatske sa Mundijala. Uz radost zbog uspjeha jedine reprezentacije sa naših zemljopisnih prostora, koja u kontinuitetu biva dijelom „gornjeg doma“ svjetskog nogometa, desile su se izuzetno neprijatne stvari. I to od onih protagonista nogometnog majstorstva kojima smo uz TV prijemnike aplaudirali; od asova koji su u ovom tmurnom, neobećavajućem svakodnevlju unosili svjetlo u tunel egzistencijalnih i drugih snizilica u kojima preživljavamo.

Dva su nositelja reprezentativne „kockaste“ odore hrvatske najbolje selekcije zapjevali pjesmu prononsiranog ustaše Tompsona i salutirali uz fašistički pozdrav „Za dom spremni“…

Umjesto radosti zbog ponovljenog uspjeha reprezentacije izbornika Zlatka Dalića, doživjeli smo ponovno povampirenje fašizma…

Osramotila su ta dvojica hrvatskih reprezentativaca i dres koji su junački nosili protiv svjetskih nogometnih kolosa i velesila. Bacili su tim sramnim aktima pod noge sve ono što je na sportskom polju postignuto, u javnost je otišla iznimno ružna slika sa predivnog ambijenta koji je 800.000 ljudi u nogometno-domoljubnom transu stvorilo toga dana na Trgu Bana Jelačića.

Ali, ništa nije slučajno pa niti ovaj događaj koji neki tendenciozno žele minimizirati, ili što je još pogubnije, prešutjeti.

Godinama se  u nogometnim arenama dešava divljanje nacionalističkih hordi koje svojim nasilništvom tjeraju stvarne ljubitelje ove prelijepe igre sa utakmica. Godinama se toleriše otvorena nacionalistička instrumentalizacija sporta i sportskih događaja. Umjesto svestrane i učinkovite akcije doživjeli smo i to da instrumentalizacija događanja u sportu porodi i takve mafijaške skupine i gangove kojima nogometna događanja služe da bi iživljavali najniže ljudske, a tačnije je kazati neljudske porive.

Nisu devedesete godine prošlog stoljeća bile tako davno… Mnogi znalci povijesti našega tla ustvrditi će sa puno argumenata da je krvavih četiri godine raspada Jugoslavije otpočelo, imalo svoje uvertire na sportskim događanjima, i tada u gruboj instrumentalizaciji nogometa!? Užasava stoga pomisao da ponovno potvrđujemo da nam povijest nije učiteljicom, da iz krvavih događanja kojima je okončana povijest prošloga stoljeća na jugoslavenskom tlu ništa, ama baš ništa naučili nismo…

Dok pišem retke ovoga Periskopa, u mislima mi je i prizor u kojem se skupina političkih huligana krvavo obračunava u Novom Sadu sa dvojicom zagrebačkih glumaca. Samo zato što govore svojim hrvatskim jezikom, pa vele kazalište umjesto pozorište…

Bez ozbiljne budućnosti su narodi kojima su idoli oni koji salutiraju ustaški, ali jednako i oni koji u svom primitivnom i oskudnom vokabularu za teatar nemaju i riječi kazalište, pozorište, pozorje… Ali, sad sam možda i prezahtjevan prema krdu primitivaca koje fašisti izuzetno vješto koriste da potpale nove požare.

Nikome na našim južnoslavenskim prostorima nije potreban nogomet zavijen u nacifašističke oblande.

Zato je pred nogometnim/fudbalskim savezima, ali i pred školskim sistemom, ogroman posao da se vaspita i prevaspita onaj dio populacije koji najljepšu sporednu stvar na svijetu kalja blatom nacionalizma.

Fašizam ne smije proći!!!

NO PASARAN!!!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

PERISKOP

Svjetline lutkarstva

Objavljeno prije

na

Objavio:

U knjizi „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru, jedan sam od autora. Nisam se ni trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč zamolio da i ja kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. Evo mi je stiga ta knjiga iz rodnog grada i tek sada vidim u kako ozbiljnom izdavačkom pothvatu sam sudjelovao

 

Danas mi je stigla knjiga iz rodnoga grada. Prelijep silvestarski dar.

Knjiga u kojoj sam jedan od autora, „Djetinjsvo koje traje – lutkarenje grad i mi“, o sedamdeset ljeta lutkarske umjetnosti u Mostaru. Nisam se niti trena dvoumio kada me mladi ravnatelj Kazališta lutaka Mostar Tibor Oreč iznimno ljubazno zamolio da i ja svojim teatrološkim kratkim tekstom obilježim značajnu obljetnicu teatra u kojem sam i sam kao dječak gledao prva čudestva lutaka i lutkarstva. To je bila i prigoda da odužim dio duga prema svom prijatelju, inače vrsnom majstoru lutkarstva i ponajboljem menadžeru, organizatoru kazališnih događanja Petru Šurkaloviću Cigi…

Tek kada sam vidio uzorno uređenu (Darko Juka) i grafički oblikovanu (Shift  Brand Design) monografiju Lutkarskog kazališta Mostar postao sam svjestan u kako ozbiljnom nakladničkom pothvatu sam sudjelovao… Jer tekstove za knjigu koja slavi „sedamdesetoljetnje djetinjstvo“ pisali su i Jaroslav Antoniuk, Antonija Bogner Šaban, Ivo Brešan, Boris Čakširan, Nevenko Herceg, Darko Juka, Mario Kordić, Livija Kroflin, Tamara Kučinović, Edi Majaron, Luko Paljetak, Ivan Vukoja…

Ovako atraktivnu knjigu ne bi mogli ostvariti mostarski majstori lutkarske magije da fotografski ona nije obogaćena radovima Ivana Kelave, Stojana Stoleta Lasića, Dalibora Dale Nikolića, Mate Zemljića, ali i bogatstvom Pismohrane Lutkarskog kazališta Mostar.

Svi tekstovi u knjizi su dvojezični, prevod na engleski Željka Žulj.

Djetinjstvo i radost stvaranja trijumfiraju na svim listinama knjige.

Akademik Luko Paljetak je počastio u povodu ove obljetnice mostarske lutkare sjajnim pjesmotvorom u čast lutkarenja u pokretu, osobito u periodu ratnih dejstava na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Ono što posebno očarava su brojni likovni prilozi sve sa pečatom dječije stvaralačke mašte.

Posebno je značajno naglasiti da je čelni čovjek Hercegovačko neretljanske županije, Nevenko Herceg, svim potencijalima stao ne samo uz jubilej mostarskih lutkara, već i prilikom promocija ove dragocjene knjige, kad je posebnim saopćenjima pokazao da je ovaj nakladnički projekat značajan ne samo na kulturnom planu.

Dar koji je stigao na moju lipovičku adresu dobiva na značenju posebno u svjetlu vremena u kojem umjetnost i kultura ne zauzimaju ozbiljnije pozicije kod obnašatelja najviših političkih funkcija na Balkanu…

Misija Nevenka Hercega, kojega sam kao prijatelja umjetnosti upoznao prilikom njegovih obnašanja drugih funkcija, obećavajuća je po lutkarstvo, a to praktično znači i po budućnost djevojčica i dječaka kojima je poglavito namijenjena djelatnost Lutkarskog kazališta mostarskoga.

Ovom značajnom povijesnicom lutkarske umjetnosti, obogaćenom obiljem teatrologijskih podataka, posebno se šire znanstvena saznanja o egzistiranju drevne umjetnosti lutkarenja u BiH i na Balkanu.

Potrebna i značajna knjiga, likovnošću prebogata, biti će svetkovina za svakoga čitatelja u čije ruke dospije!

Gradimir GOJER

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo