Povežite se sa nama

FOKUS

Fini momci sa Fejsbuka

Objavljeno prije

na

,,Ključni prioriteti Vlade u narednoj godini biće pokretanje investicionog ciklusa i politika zapošljavanja, posebno mladih”, najavio je premijer Igor Lukšić na konferenciji za štampu povodom obilježavanja godišnjice njegove Vlade. Istu priču čuli smo i krajem prošlog decembra, kada je mandatar Lukšić tražio u parlamentu podršku za svoj program. ,,Želim sistem u kojem će i investitori imati šansu da zarade, a nezaposleni da nađu posao i pristojno žive od svog rada.” Između dva decembra: investitora ,,ni za lijek”; do juče zvanično uspješne privatizacione priče (Željezara, Livnica, Solana, HTP Onogošt… ) okončane su stečajem; izgubljeno je više od deset hiljada radnih mjesta, prosječna plata manja je za 30-ak eura u odnosu na novembar prošle godine, pravdu i pravo na ulici su tražili radnici i studenti. Premijer je svoj pjesnički opus upotpunio Knjigom straha.

U 2011. godinu ušli smo očekujući odgovore na pitanja: Ko će graditi elektrane na Morači? Da li će država u projekat gradnje autoputa Bar-Boljari ući sa konzorcijumima iz Izraela, Kine ili Grčke? Ko će biti zakupci uvale Valdanos, a ko će se od predstavnika svjetskog džet-seta odmarati na Svetom Stefanu? Šta će od svojih obećanja ispuniti ,,strateški partneri” – od CEAC-a Olega Deripaske, turističkih i energetskih kompanija Viktora Restisa, italijanskog A2A koji je u osvajanje crnogorskog energetskog tržišta krenuo na zapovijed nekadašnjeg premijera, milijardera Silvija Berluskonija…

Odgovor – niko i ništa.

Zato na kraju godine u ekonomskim rubrikama crnogorskih medija dominiraju Miodrag Davidović, Veselin Barović, Dragan Brković.

Davidović sa svojom kompanijom Neksan, ponovo pokušava nemoguće – spasiti nikšićku Željezaru, već tri puta privatizovanu kompaniju koja je od proljetos u stečaju. Vlada je do tada u Željezaru, bolje rečeno u džepove njenog većinskog vlasnika, of šor kompanije MNSS, i njenih povjerilaca – od Prve do Švajcarske komercijalne banke, usula desetine miliona eura, a potom podigla ruke u znak predaje. Sada se premijer Lukšić i njegovi ministri, kažu, nadaju da će Davidović i stečajni upravnik Željezare Veselin Perišić uraditi ono što oni i njihovi prethodnici nijesu umjeli. A svi znaju da je to priča bez srećnog kraja.

Veselin Barović, za to vrijeme, pokušava sopstvene poslovne dubioze razriješiti prodajom 1,5 miliona kvadrata zemljišta u zaleđu ulcinjske Velike plaže. ,,Plac” koji mu je država faktički poklonila, prodajući mu svoj vlasnički udio u Solani Bajo Sekulić za nepunih milion eura, jedan od najmoćnijih crnogorskih tajkuna sada pokušava prodati za 300 puta veći iznos. I on je, prethodno, uspio nemoguće – da ,,ubije” proizvodnju u jednom od najstarijih preduzeća u Crnoj Gori. Za ovdašnjeg top biznismena, ovladavanje procesom dobijanja soli iz morske vode bio je prekrupan poslovni zalogaj. Zato Crna Gora danas, uz sve ostalo, uvozi i kuhinjsku i industrijsku so. Barović je za svoje umijeće nagrađen tako što je zemljište Solane iz industrijskog preimenovano u – građevinsko. Na tom će se terenu, valjda, bolje snaći.

Konačno, pred stečajem su i kompanije kojima gazduje Dragan Brković, još jedan iz plejade crnogorskih tranzicionih junaka. Vladino posredovanje između Vektre i mađarske OTP banke o reprogramu kredita teških blizu 100 miliona eura po svoj prilici nije urodilo plodom, pa je iz Budimpešte stigao zahtjev za otvaranje stečajnog postupka u kompanijama: Vektra Boka, Vektra investment, Vektra aviješn i Vektra Montenegro. Privredni sud će, na mig vlasti, pokušati da što je moguće duže oteže sa donošenjem odluke ali, ni to ne može trajati beskonačno.

Priču komplikuje činjenica da je OTP banka veliki novac pozajmila i vlasnicima Kombinata aluminijuma, odobravajući kredite koje je garantovala Vlada Crne Gore. Otud bojazan da bi eventualni gubitak u aranžmanima sa Brkovićem Mađari mogli pokušati da nadomjeste tako što bi aktivirali postojeće garancije i krenuli u prinudnu naplatu svojih potraživanja iz budžeta Crne Gore. A to bi značilo da bi nekih 140 miliona eura iz državne kase (bez kamata) otišlo u nepovrat.

Za brigu je izjava ministra finansija Milorada Katnića da Vlada ne može planirati budžet za narednu godinu dok se sa povjeriocima KAP-a i CEAC-a ne dogovori o iznosu kredita koji će biti dužna da vrati u narednih 12 mjeseci. Dojče banka je, zbog nepoštovanja ugovorenih pravila od strane uprave Kombinata, već zahtijevala prijevremenu naplatu kredita od 22 miliona eura. Ne uspije li se Vlada nagoditi sa Njemcima to će aktivirati i sve ostale bankarske garancije i povući ovu zemlju u ambis dužničkog ropstva.

I bez toga, Lukšić i Katnić nastavljaju da zadužuju zemlju – što je jedini posao u kome su bili uspješni tokom godine na izmaku. “Tražimo strateškog partnera za KAP i od toga će zavisiti novo zaduživanje. Želimo da znamo da li će novi partner platiti dug, ili ćemo to morati mi i u tom slučaju moramo paziti da sebe ne preopteretimo. Želimo da odložimo aktiviranje garancija dok to ne završimo”, objašnjava Katnić Vladinu strategiju pokazujući da strategije zapravo i nema. Izuzev plana da se državni dug tokom naredne godine uveća za makar 230 miliona eura.

,,Naš javni dug je već sada dosegao nivo od 45 odsto bruto domaćeg proizvoda. Bojim se da će strane direktne investicije, zbog novog udara krize, izostati, te da ćemo nastaviti da se dalje zadužujemo”, upozoravao je u Monitoru profesor Milenko Popović. ,,Imajući u vidu dubinu i dužinu kriznog udara brzo ćemo doseći i nivo duga od 60 odsto bruto domaćeg proizvoda, što se smatra granicom održivog javnog duga. Podsećam, samo u prethodnih 12 meseci mi smo emitovali 520 miliona eura tih obveznica”.

I premijer priznaje: ,,Vrćenje ukrug sa Željezarom i KAP-om obilježilo je ovu godinu, što je opterećujuće, jer bi trebalo sa smo u fazi razgovora o razvojnim projektima, a ne o tome kako socijalno prestrukturirati preduzeća”. Iz izjava čelnika izvršne vlasti dalo bi se zaključiti da je riječ o nevoljama koje su oni od nekoga naslijedili. Igor Lukšić je, sjetimo se, od 2004. godine bio ministar finansija i on danas nema pravo da se žali na, očito loše, finansijske aranžmane države sa privilegovanim vlasnicima privatizovanih preduzeća.

Ekonomski problemi su, samo dio bremena sa kojim se izvršna vlast nosila 2011. Izgledalo je na momente – nevješto i bezvoljno. Iako je nastavak procesa integracija predstavljen kao prioritet svih prioriteta, Lukšićeve Vlade na tom planu je postignut samo polovičan uspjeh. Nijesmo, dakle, u decembru dobili nestrpljivo čekani datum početka pregovora, ali je i oročeno odlaganje tog momenta protumačeno kao uspjeh. I jeste u odnosu na ono što nam se moglo desiti da smo ostali izvan evropskih puteva.

Treba se prisjetiti da je Lukšić svoj premijerski mandat započeo u sjenci hapšenja lokalnih činovnika iz Budve (afera Zavala), optužbi za međunarodni šverc duvana iz mojkovačke fabrike Tara u kome, sumnjalo se, učestvovali i pojedini državni funkcioneri, prijetnji i pritisaka na novinare koji su istraživali taj slučaj, nerazriješeno ubistvo budvanskog biznismena Dragana Bećirovića, košarkaša Ljubomira Jovanovića, nerazjašnjene paljevine automobila dnevnika Vijesti…

Konačno, na kraju godine, sam se premijer našao u jednoj od glavnih uloga afere listing skupa sa ministrom inostranih poslova Milanom Roćenom.

Nedavna ostavka Vladana Jokovića, prvog čovjeka Agencije za nacionalnu bezbjednost i najavljeno razrješenje/ostavka direktora Uprave policije Veselina Veljovića dovode se u direktnu vezu sa tom aferom i premijerovim obećanjem da će, ne bude li zaštićen “kao građanin”, smijeniti odgovorne. Tako gledano, čini se da Lukšić iz afere izlazi kao pobjednik, dok Crna Gora prelazi mali korak na putu ka pravnoj državi. Nije, ipak, sve tako jednostavno.

Dovoljno je bilo da u javnost procuri podatak da će Jokovića na čelu ANB naslijediti prekaljeni vojnik DPS-a Mevludin Nuhodžić, a Veljovića Božidar Vuksanović, bivši šef zatvora i direktor Uprave carina pa da čovjeku postane žao ovih što odlaze. I to ne zbog njih (Veljović je bezbroj puta zaslužio da bude smijenjen), nego zbog straha od onoga šta će „snaga države” pod komandom Nuhodžića i Vuksanovića donijeti – nama.

Veselin Veljović je priznao da on ne bi hapsio bivšeg premijera, predsjednika i partijskog šefa Mila Đukanovića. Ali od Božidara Vuksanovića bi se moglo očekivati i mnogo više. Recimo, da hapsi one koji (pre)glasno kritikuju šefa.

Uostalom, danas Đukanovićeva upozorenja izrečena u novembru dobijaju bitno drugačiju težinu: „Nećemo gušiti slobodu medija, niti ćemo ograničavati pravo na slobodu mišljenja, ali ono što moramo uraditi to je da zaštitimo investitore, da bi se oni ovdje osjetili sigurni, da bi nam pomogli da pokrenemo krupne razvojne projekte…”.

Lukšiću treba priznati sposobnost rješavanja nekih domaćih zadataka koji su stizali iz evropskih metropola (sa izuzetkom onih koji se odnose na borbu protiv korupcije i kriminala). Izborni zakon donijet je pod moranje i u posljednjem momentu, u neobičnoj političkoj trgovini između vlasti i opozicije u kojoj je premijer odigrao, kažu, odlučujuću ulogu. Zadovoljni su i mnogobrojni korisnici Fejsbuka, koju su u premijeru dobili još jednog virtuelnog prijatelja.

Oni što u izvršnoj vlasti ne traže drugove za dopisivanje već odgovorne ljude spremne da se uhvate u koštac sa haosom koji prijeti – nemaju razloga za zadovoljstvo prvom premijerskom godinom Igora Lukšića.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

NAŠA TOTALNA DEMOKRATIJA: Svi sa svima, svi protiv svih

Objavljeno prije

na

Objavio:

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne političke neprincipijelnosti, i domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvoriti novu

 

Nakon 100 dana manjinske Vlade, raspravlja se o njenom – kraju. Sljedeće sedmice, u petak,19. avgusta, održaće se sjednica parlamenta na kojoj će se glasati o Inicijativi za izglasavanje nepovjerenja vladi, koju su, nakon što je premijer Abazović potpisao Temeljni ugovor sa SPC, podnijeli – Demokratska partija socijalista, Socijaldemokratska partija, Liberalna partija i Socijademokrate. Da bi inicijativa bila prihvaćena, potpisnicima nedostaje još pet glasova u parlamentu. Oči su trenutno uprte u Demokratsku Crnu Goru. Ta partija je prošle sedmice, iako je donedavno tvrdo zastupala stav da sa DPS-om neće donositi krupne odluke, saopštila da će se o tom pitanju izjasniti za „deset dana“, uz komentare koji bi se mogli tumačiti i kao mogućnost da sljedećeg petka podignu ruke za izglasavanje nepovjerenja Abazovićevoj vladi.

Šta će se dogoditi 19. avgusta, nije izvjesno. Posebno što se trenutno, za razliku od atmosfere u vrijeme izglasavanja nepovjerenja vladi Zdravka Krivokapića u februaru ove godine, gotovo i ne razgovara o rješenjima izlaska iz ko zna koje po redu ovdašnje političke krize. Pitanja se nižu: šta će se dogoditi ako se izglasa nepovjerenje Abazovićevoj vladi? Čekaju li nas izbori ili nova vlada? Ukoliko je rješenje nova vlada, ko će je voditi, a ko činiti? Ko će joj dati podršku? Umjesto dijaloga i razgovora o tim pitanjima, politika se svela na bezbroj političkih izjava i saopštenja koja govore – svi protiv svih. Ali, za razliku od prethodnog perioda, i  – svi bi mogli sa svima zarad  vlasti. Principijelnost je, sve u svemu, postala odloženi teret u borbi za moć.

Jedini koji je za sada predložio model u slučaju pada vlade je Demokratski front. Oni se zalažu za tehničku vladu koju bi činili pobjednici avgustovskih izbora.

„Prvenstveno smo se obratili Abazoviću i potpredsjedniku Vlade Vladimiru Jokoviću da bi dobro bilo resetovati prethodnu većinu, vratiti stvari na narodnu volju naroda od 30. avgusta 2020. godine – saopštio je nedavno lider DF Andrija Mandić. Kazao je da smatra da je dao „poštenu ponudu”.

Ponuda nije naišla na reakciju. „Ako se ne izjasne, prepustićemo ih njihovoj sudbini“, saopštili su iz DF-a. Potom je Joković kazao da će o ponudi DF odlučivti partijski organi Socijalističke narodne partije (SNP), dodajući da su u oni načelno otvoreni za saradnju sa svima koji će raditi na ispunjenju njihovih prioriteta. SNP odluku još nije donio, a Abazović se tim povodom nije oglašavao.

Problem DF-a je to što ih Zapad ne vidi kao partnere. Svojevremeno je visoki američki zvaničnik Gabrijel Eskobar saopštio da „DF nije partner i blokira put u EU”. Slično je ponovio i sada tvrdnjom da će SAD podržati svaku vladu koja podržava EU i NATO. Zbog toga očito opcija koju ovaj politički savez predlaže nije scenario koji će se ozbiljnije razmatrati. Uz to,  u okviru DF postoje krupne programske razlike a koliko se zna i ozbiljne razlike i unutar Pokreta za promjene.

Upravo zbog podrške Zapada, pažnju javnosti skrenuo je sastanak lidera Demokrata Alekse Bečića i specijalnog izaslanika EU Miroslava Lajčaka u Bratislavi.

„Naš spoljnopolitički kurs je kurs naših evropskih susjeda i evropskih prijatelja“ – kazao je Bečić u razgovoru sa Lajčakom. Lider Demokrata tako je poslao poruku da Zapad treba, za razliku od DF-a, da ih vidi kao „partnere”. Demokrate i DF približili su u oktobru prošle godine interesi SPC, kada je ustoličenje mitropolita Joanikija postalo pitanje važnije od svih drugih. Pošto je Abazovićeva Vlada potpisala Temeljni ugovor sa SPC, Demokrate sada imaju ležerniju poziciju u komplikovanoj političkoj domaćoj kalkulaciji pod nadzorom Zapada.

Pozicija je promijenjena i novim, blažim odnosom prema tome da se sa Demokratskom partijom socijalista donose odluke poput rušenja vlade. Tvrdi do skoro u tom stavu, Demokrate sada daju dvosmislene izjave, koje mogu značiti i da bi mogli srušiti Abazovićevu vladu, na inicijativu DPS-a. Poput one Borisa Bogdanovića: „Abazović i Joković odustali su od resetovanja većine od 30. avgusta… U redu, gospodo, igrajte se s nama, to neće moći, vidimo se uskoro u Skupštini”.

Tome moguće doprinosi i promjena odnosa između Bečića i Abazovića u odnosu na avgust 2020. Dvojica mladih lidera su se nakon pada DPS-a predstavljala kao prirodni partneri u smjeni ratnih političkih klasa i Đukanovića. Danas se oni i njihovi partijski aktivisti ponašaju kao ljuti politički neprijatelji. Ovih je dana, sudeći po izjavama, lakše zamisliti budućnost u kojoj donose zajedničke odluke sa Đukanovićem, nego međusobno.

Potpredsjednik Vlade Vladimir Joković optužio je Demokrate da imaju već dogovoren plan sa Đukanovićem da obore Abazovićevu vladu. On je saopšto da „ima pouzdane informacije da su DPS i Demokrate dogovorili da 19. avgusta obore Vladu“.

Slične optužbe stigle su i iz URA-e. „Dogovor Demokratskog fronta i Demokratske Crne Gore o rekonstrukciju Vlade novi je poltički momenat i sada je sve moguće, od novih izbora do nekog drugog rješenja”, saopštila je poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić.

Demokrate su demantovale da su sa Demokratskom partijom socijalista (DPS) dogovorili obaranje Vlade, navodeći da „sa DPS-om ni slova razmijenili nijesmo”.

Ostaje da se sačeka izjašnjenje Demokrata o inicijativi DPS-a. I da se rastumači šta je Lajčak mislio kada je Bečiću kazao da „evropski političari moraju biti spremni na hrabre odluke“.

U međuvremenu, Abazović se ponaša kao da je jedina ispravna mogućnost da ostane manjinska vlada sa njim na čelu. Po premijeru to je i jedini put koji nas može odvesti u Evropu. Iako je za 100 dana manjinske vlade nastavljeno sa pitanjima koja podižu nacionalne tenzije, a malo toga urađeno na evropskim reformama. „Svako ko pritisne zeleno svjetlo (za nepovjerenje Vladi), znači da želi da vrati Crnu Goru unazad i anulira potpisivanje Temeljnog ugovora. Neki žele da nas vrate u blato nacionalizma“, saopštio je, uz upozorenje da „politički neće preživjeti oni koji su pokrenuli proceduru o povjerenju Vladi.

Ne izgleda, međutim, da Đukanović slabi. Naprotiv. Upravo zahvaljujući tome što mnoge reforme zakona – o porijeklu imovine, lustraciji, oslobađanju i odblokiranju pravosuđa nijesu napravljene, kako ni za vrijeme Krivokapićeve, a ni i Abazovićeve vlade, kao i činjenici da su i jedna i druga vlada držale u fokusu pitanja poput Temeljnog ugovora sa SPC, Đukanović je danas snažniji nego dan nakon istorijskog poraza DPS-a u avgustu 2020. Đukanović se danas opet predstavlja kao spasitelj crnogorske države i nacije. Đukanovića je, naravno, osnažilo i to što je Abazović uz podršku DPS-a u parlamentu formirao manjinsku vladu. Tako je DPS, bez koalicionih kapaciteta, nakon avgusta 2020, dobio prilično lagodnu poziciju u političkim prekombinovanjima. Tu može da čeka, bez velikih potresa, do predsjedničkih izbora. Abazović je pokazao da mu prinicipijelnost nije jača strana. Od modela ekspertske vlade koju je obećao u avgustu 2020, odustao je čim je pristao da bude potpredsjednik u Krivokapićevoj vladi. A potpuno i nemaskirano, kada je postao premijer manjinske vlade prepune partijskih kadrova bliskih Đukanoviću, iz manjinskih partija. Uz DPS podršku u Skupštini.

Ove sedmice M portal, koji se smatra bliskim DPS-u, objavio je da pripadnici jednog od najozloglašenijih balkanskih klanova dogovaraju nabavku i poklanjanje kriptovanih telefona za Abazovića.

Poslanik DPS-a Danijel Živković saopštio je potom da ta partija traži hitnu reakciju Specijalnog državnog tužilaštva (SDT), povodom tih napisa.

„Vjerujem da je svima jasno iz koje kuhinje ovo dolazi i da se steže obruč oko kriminalnih struktura bliskih određenim političkim grupacijama unutar DPS-a, kojima je cilj da izazovu destabilizaciju Crne Gore kako bi sačuvali svoju finansijsku moć, ali još važnije za njih – izbjegli pravdu“, odgovorio je Abazović na te optužbe, i pozvao tužilaštvo da to ispita.

Stvar je upravo u tome što je DPS u parlamentu, nakon formiranja manjinske vlade, postao značajan faktor za odblokiranje i reformu pravosuđa, bez kojeg stezanje obruča oko organizovanog kriminala i njegovih veza sa visokom politikom, o čemu govori Abazović, nijesu mogući. Đukanović to zna. Zato i prijeti. A ne zato što slabi.

Premijer je sedmicu pred glasanje o DPS inicijativi za izglasavanje nepovjerenja njegovoj vladi, u Dubrovniku. Skupa sa bivšim šefom Trgovinske misije Crne Goreu Vašingtonu i bivšim kumom Đukanovića Ratkom Kneževićem.

„Prvi sam premijer Crne Gore koji je slobodno prošetao prelijepim Stradunom“, kazao je Abazović. To je valjda poruka Đukanoviću, kako je primijetio i Dubrovački Vjesnik, objavivši da Kneževićevo i Abazovićevo druženje u Dubrovniku „ima veze sa najnovijom krizom vlasti u Crnoj Gori”.

Kneževićeve ranije optužbe na račun Đukanovićeve povezanosti sa organizovanim kriminalom, crnogorsko pravosuđe ni prije deceniju i više, kada ih je iznio, nije procesuiralo. Nereformisano i u blokadi, teško da to može danas. Šta god da Knežević Abazoviću u Dubrovniku ima za reći. Isti je slučaj i sa ratnim Đukanovićevim epizodama. Krivičnu prijavu protiv Đukanovića za slučaj deportacije protiv bosanskih izbjeglica ni novo tužilaštvo ne pominje.

Teško je predvidjeti ishod kombinatorike, ko bi mogao činiti novu vladu, nakon masovne politike neprincipijelnosti. Domaćih igrača i stranih faktora. Sigurno je tek da je šansa iz avgusta 2020. godine, nakon pada DPS-a, da se ovo društvo istinski reformiše, izgubljena. Treba stvarati novu.

Milena PEROVIĆ 

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

POTPISAN TEMELJNI UGOVOR IZMEĐU VLADE I SPC-a: Ispalo, tako, kako je ispalo 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Patrijarh SPC-a  Porfirije i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin. Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i oštrih prepirki o ulozi i mjestu Srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore

 

U srijedu ujutro je osvanula vijest da su u Vili Gorica predsjednik Vlade Crne Gore Dritan Abazović i njegova Svetost patrijarh Srpske pravoslavne crkve (SPC) Porfirije Perić iznenada i konačno stavili potpise na Temeljni ugovor (TU) kojim se uređuju odnosi između države i većinske crkve u Crnoj Gori. U tu svrhu patrijarh i njegovi saradnici su prebačeni, opet helikopterom, iz Beograda u kamp specijalne policijske jedinice na Zlatici odakle su ih domaćini, opet pod teškom pratnjom, doveli u Blažovu vilu. Glavni domaćin, predsjednik Vlade, je 31. jula izjavio da je informacija da će Temeljni ugovor biti potpisan 3. avgusta zapravo „dezinformacija“ kao i da sami datum još nije bio preciziran. Na jučerašnjem presu je kazao  da nije znao datum već je očekivao 6. ili 14. avgust ali je ispalo tako kako je ispalo.

Tehnički čitava operacija je izvedena maltene besprijekorno. Kritičari, oponenti i javnost  su dovedeni pred svršen čin.  Sami čin je kulminacija godina i decenija debata i često oštrih prepirki o ulozi i mjestu srpske crkve u javnom i političkom životu Crne Gore.

Ubrzo je stiglo saopštenje Demokratske patrije socijalista (DPS) i njenih satelita kojim se traži izglasavanje nepovjerenja Vladi radi „zaštite vitalnih državnih interesa Crne Gore“ i očuvanja „šansi da naša zemlja krene putem evropske integracije“.  Vlada je optužena da je „stavila odnos sa SPC-om u prvi plan“, da je „dovela do podizanja tenzija u društvu“ te da je izgubljeno vrijeme za kvalitetno ispunjavanje obaveza iz evropske agende“. Dostavljeni su potpisi 36 poslanika, bez Bošnjačke stranke (BS) i Albanske koalicije. Da bi oborili Vladu DPS-u će trebati i makar jedna glas iz stare parlamentarne većine. Iz Vlade i URA-e je odgovoreno da je ugovor sa SPC-om  „formalno-pravno marginalno pitanje koje određenim političkim strukturama dugo vremena služi kao koristan politički alat za destabilizaciju i polarizaciju društva“ te da se treba okrenuti životnim pitanjima, suzbiti kriminal i ubrzati evropske integracije. URA je podsjetila da je u junu navršeno 10 godina od početka pristupnih pregovora s Evropskom unijom (EU) i da za čitavih 10 godina, Crna Gora je, kao najuspješniji pregovarač, uspjela privremeno zatvoriti samo 3 od 33 poglavlja.

Ove godine se navršava i 10 godina od Temeljnog ugovora koji je kao prijedlog DPS-ovoj Vladi tada dostavio pokojni mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović. Iz crkve je rečeno da na taj dokument, koji je inače bio puno povoljniji za crnogorske državne i nacionalne interese, nikada nije odgovoreno. Ugovor je trebao potpisati mitropolit Amfilohije u ime Episkopskog savjeta Pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Mnogi analitičari smatraju da je lideru DPS-a, sedmostrukom premijeru i dvostrukom predsjedniku zemlje Milu Đukanoviću više odgovaralo da drži pitanje odnosa sa SPC-om otvorenim i da koristi i podgrijava podjele u društvu kako bi lakše vladao. Đukanović je prve predsjedničke izbore 1997. godine dobrim dijelom dobio zahvaljujući podršci mitropolita Amfilohija koji mu je prije toga upriličio i posjetu Patrijaršiji u Beogradu i slikanje sa tadašnjim patrijarhom Pavlom. I referendum za nezavisnost 2006. godine je prošao bez problema zahvaljujući cetinjskom mitropolitu koji je upadljivo ostao po strani odbijajući da javno podrži blok za ostanak u zajednici sa Srbijom. Mitropolit je dosljedno pomagao režim uvijek skrećući zapaljivim izjavama fokus sa gorućih životnih tema na identitetska pitanja i tumačenje prošlosti.

Kao pastir crkve, suprotno praksi u drugim zemljama, Amfilohije skoro nikada nije dizao glas protiv socijalne nepravde i pljačkaških privatizacija.  Đukanović je obilato finansijski darivao crkvu i pustio je da sa njenim finansijama radi šta hoće. Država je žmurila na urbanistički haos koji je zahvatio i kulturno-istorijska dobra u posjedu crkve. Zakon o slobodi vjeroispovijesti, donešen krajem decembra 2019. godine, kojim je pokušana nacionalizacija crkvene imovine je stavio tačku na brak DPS – SPC i pokrenuo do tada najveće proteste u Crnoj Gori. Kulminacija se desila na izborima 30. avgusta 2020. godine  koje je DPS izgubio uprkos svim krađama i manipulacijama. Osim crkvenog faktora, porazu Đukanovića je doprinio i Zapad koji je, kao i u slučaju rušenja Slobodana Miloševića, objedinio i izkoordinirao opoziciju.

Nije sporno da odnosi sa SPC-om treba da se urede, ali  upitno je koliko je Abazovićev pragmatizam dobar na duge staze. Po posljednjem popisu stanovništva, pravoslavni čine 72,07 odsto stanovništva i za svaku državu je važno kvalitetno uređenje odnosa sa većinskom vjerskom zajednicom. Veliki broj onih koji se smatraju pravoslavnima su u suštini pravoslavci u kulturološkom i identitetskom smislu koji ne prakticiraju vjeru. Međutim, vjera i identitet na Balkanu su često jedno te isto i zbog istorijskih iskustava religioznost ostaje veoma osjetljivo pitanje.  Potpisivanje Temeljnog ugovora je bio glavni razlog, po riječima lidera Socijalističke narodne partije (SNP) da uđu u Vladu. Odnosi između URA-e i Demokratskog fronta (DF) su veoma kompleksni i zbog odnosa prema crkvi. DF je naglasio nekoliko puta da će njihov stav prema Vladi uveliko zavisiti od Vladinog stava prema SPC-u.

Treba istaći i da je američka administracija, kao glavna podrška premijeru, veoma zainteresirana da se to pitanje skine sa dnevnog reda i krene na druge agende i tu mnogi vide jedan od glavnih razloga zašto je Abazović požurio sa potpisom.

Da se požurilo vidjelo se iz sadržaja dokumenta koji je predstavljen članovima Vlade prije usvajanja   8. jula. Ministar odbrane i koordinator službi bezbjednosti Raško Konjević je objavio kopiju radne verzije ugovora koja je bila puna gramatičkih, pravopisnih i drugih grešaka. Tako se u ugovoru sa Srpskom crkvom u preambuli navodi da je „HRVATSKA crkva na prоstоru Crne Gоre prisutna оd apоstоlskih vremena i njenоg kоntinuiteta-misije krоz istоrijskо pravоslavnо i crkvenо ustrоjstvо…“ čime je ispadalo da je Hrvatima priznato čak 2000 godina postojanja u Crnoj Gori dok je Srpskoj crkvi dato „samo“ 800 godina (iako je osnovana tek 1920. godine a tomos priznanja dobila 1922. godine). Takođe se u dokumentu uvažava „istоrijska ulоga Mitrоpоlije crnоgоrskо-primоrske za vrijeme crnоgоrskih mitrоpоlita/gоspоdara“ gdje je Mitropolija crnogorsko-primorska napisana sve velikim slovima kao i Srpska pravoslavna crkva što je suprotno pravopisnim pravilima službenog jezika.

Mitropolija crnogorsko-primorska je prvi put osnovana kao takva tek 16. novembra 1931. godine kao integralni dio SPC-a i kada je vrijeme crnogorskih mitropolita i gospodara već bilo prošlo. Iako preambula nema pravno obavezujuće dejstvo i nije dio ugovora, ona daje istorijski uvod kao opravdanje za potpisivanje ugovora i djeluje kao politički tekst koji može dodatno dati za pravo Beogradu da svojata Crnu Goru, makar kao dio svoje kulturne i nacionalne baštine.

Centralna stvar, po izvoru iz Patrijaršije koji je želio ostati anoniman, je „dopuštenje Patrijaršiji i Saboru da, shodno članu 6 TU, bira vladike bez prethodne saglasnosti države i dopuštenje da ukida i stvara eparhije u Crnoj Gori kako joj se svidi“ – bez prethodne sagasnosti države. Time SPC može koliko sutra da ukine Mitropliju na Cetinju i pripoji je drugoj teritoriji.

Praksa pune klerikalne autonomije inače ne postoji u pravoslavlju. U skoro svim zemljama sa pravoslavnom većinom država se i te kako pita ko će biti episkop i patrijarh slijedeći princip cezaropapizma naslijeđen od Vizantije. Sekularni vladari su se skoro uvijek pitali i odobravali izbor crkvenih poglavara, uključujući i komunističko doba kada je svaki kandidat morao proći provjeru i dobiti odobrenje službe državne bezbijednosti. Izbor Danila Dajkovića i ranijih mitropolita je bio moguć tek nakon dobijanja saglasnosti tadašnjih socijalističkih vlasti. U doba knjaževine svaki izbor mitropolita crnogorskog je morao lično odobriti knjaz. Situacija se nije promijenila ni sa odlaskom komunizma. Srbija, Rusija, i ostale zemlje imaju prefinjene mehanizme izbora vodećih ljudi crkve preko svojih tajnih službi. U situaciji kada je više nego očigledno da je sadašnji Sabor i Sinod u Beogradu pod kontrolom matične države i njenih službi, kritički analitičari,  smatraju da je crnogorska vlast morala pronaći mehanizme da sačuva svoj uticaj na izbor čelnih ljudi crkve radi stabilnosti države. Episkopski savjet i naziv Pravoslavna crkva u Crnoj Gori  više ne postoje odlukama Svetog arhijerejskog sabora u Beogradu.

Pitanje granica crkvenih oblasti je jednako važno kao i izbor čelnih ljudi. Mitropoliji je po osnivanju 1931., za razliku od ranije Autokefalne crnogorske pravoslavne mitropolije, otkinuta teritorija Metohije (srezovi Peć i Đakovica) i Pljevlja. Kasnije je maja 2001. godine odlukom Svetog arhijerejskog sabora SPC-a Mitropolija crnogorsko – primorska ostala bez više od polovine svoje teritorije kada je osnovana Eparhija budimljansko – nikšićka na čije čelo je postavljen sadašnji cetinjski mitropolit Joanikije. DPS vlasti predvođene Đukanovićem su otćutale ovakvo čerečenje Mitropolije bez riječi. Kasnije je, slijedeći staru granicu Turske sa Dubrovačkom republikom, od Mitropolije otkinuta i Sutorina sa Igalom i predata Eparhiji zahumsko-hercegovačkoj i primorskoj – vjerovatno da bi nazivu mogla biti dodata riječ „primorska“. Tokom litija je tadašnji rektor bogoslovije na Cetinju otac Gojko Perović nebulozno „pojasnio“ da se otkidanjem teritorije Mitropolije i davanjem iste Hercegovcima „čuva uspomena na Svetog Vasilija Ostroškog“ koji je iz Hercegovine. Kao da bi Manastir Ostrog pao u zaborav da nisu Igalo i Sutorina dati Hercegovačkoj eparhiji.

U formalno-pravnom dijelu ugovora, mnogi su izrazili rezerve na dijelove TU nakon što je Vlada zakašnjelo pokušala organizovati javnu raspravu po usvajanju TU 8. jula. Akcija za ljudska prava  je iznijela niz primjedbi na Vladin tekst, od pozivanja na kanonsko pravo koje je crkveno i koje Crnu Goru ne treba obavezati, terminologije koje je više eklesijalna nego prilagođena karakteru sekularne države, pa do dopuštenja SPC-u da vrši „javnopravna ovlašćenja“ jer „zakon ne daje vjerskim zajednicama pravo na vršenje javnih ovlašćenja“. Takođe Akcija za ljudska prava je prigovorila na davanje „eksteritorijalnosti objektima u vlasništvu SPC-a“ i da ovakav TU može biti sporan sa ustavne tačke gledišta i završiti na Ustavnom sudu što djeluje vrlo izgledno. Sve primjedbe je Vlada odbacila, kao i primjedbe drugih organizacija i institucija.

Ostaje da vrijeme pokaže da li će Vladin pragmatizam nadvladati i/ili marginalizovati ono što je potpisano u Vili Gorica, pod uslovom da Vlada preživi. Ili će se vremenom klerikalni pipci i apetiti prema Crnoj Gori rasti usred komplikovanja  ekonomske i bezbjedonosne situacije u Evropi. Ovakvim načinom potpisivanja TU,  Đukanović je opet, po ko zna koji put, dobio ulogu „zaštitnika nacije i države“ koja će mu dobro doći u momentu kada je sve više njegovih „prijatelja“ u zatvoru zbog korupcije i najtežih oblika kriminala. A i njemu se  možda približavaju inostrane i domaće krivične istrage.

Jovo MARTINOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

FOKUS

KONTINUITET KADROVA BRISANIH IZ KAZNENE EVIDENCIJE: Kao rukom odnešeno

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Nastavilo, promocijom osuđenika među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Stigli smo do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara ANB-a

 

Sve je izvjesnije da bi „stara dobra vremena” vladavine DPS-a mogli pamtiti po prijateljima i bliskim saradnicima Mila Đukanovića koji su iz funkcionerskih fotelja završili u spuškom zatvoru. Eru, nakon demokratskih promjena, mogli bi obilježiti prijatelji i saradnici Dritana Abazovića koji su iz nekadašnjeg ZIKS-a stigli na državne funkcije.

Strogo pravno gledano, navedeno nije najprecizniji odraz naše svakodnevice. Od nekadašnjih su samo rijetki – Svetozar Marović i članovi njegove kriminalne organizacije (ili organizacija) iz Budve – stigli do pravosnažne osuđujuće presude. Ostali – od Vesne Medenice, Blaža Jovanića i Veselina Vukotića do Petra Lazovića – imaju status osumnjičenih ili optuženih pa tek treba da vidimo da li će se njihova saga završiti na sudu.

Po sličnom principu, ni novoimenovani Generalni inspektor Agencije za nacionalnu bezbjednost (ANB) Artan Kurti nije osoba dva puta osuđivana na zatvorsku kaznu zbog izvršenih krivičnih djela, već „neosuđivano lice”. Pošto su podaci o njegovim osuđujućim presudama izbrisani iz kaznene evidencije.

Krivični zakonik CG predviđa takvu mogućnost. Riječ je o tzv. institutu rehabilitacije (vidjeti boks), mada je i dalje nejasno na koji način je Kurti ostvario to pravo. Još je upitnija odluka premijera Abazovića da na jednu od ključnih pozicija u ANB-u imenuje osobu, makar to bio i njegov blizak prijatelj, koja je kao maloljetnik osuđena za pokušaj ubistva upotrebom vatrenog oružja, a kao odrastao čovjek za nanošenje teških tjelesnih povreda i nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnog materijala. U oba slučaja na zatvorsku kaznu od 10 mjeseci.

Pošto je njegovo postavljenje objavljeno u Službenom listu, Kurti bi se već u ponedjeljak mogao pojaviti u ANB-u. Tamo bi, prema Zakonu o ANB-u, kao Generalni inspektor obavljao poslove unutrašnje kontrole, odnosno, brinuo o zaštiti podataka, realizaciji planova rada, primjeni i prekoračenju ovlašćenja, finansijskom poslovanju Agencije… Bezmalo, drugi čovjek ANB-a. Koji, prema onome kako sagovornici Monitora tumače važeće propise, ne prolazi uobičajene bezbjednosne provjere, pošto u Agenciju stiže odlukom Vlade.

Pravi čovjek na pravom mjestu?

Ministar bez portfelja u Vladi Crne Gore Zoran Miljanić, ne vidi u Kurtijevoj biografiji ništa sporno. „Ako neko uradi nešto kao maloljetnik, ako nijesu teža krvična djela, ako nije šverc droge, ne treba takvog čovjeka diskvalifikovati za čitav život, s obzirom na to da do danas nije imao sličnih krivičnih radnji, nego je bio uzoran službenik u Privrednom sudu”. Dalo bi se polemisati sa stavovima generalnog sekretara GP URA.

Recimo, da li su pokušaj ubistva, nanošenje teških tjelesnih povreda i(li) ilegalno posjedovanje oružja teža ili lakša krivična djela. Odnosno, mijenja li nešto u kompletnoj konstrukciji o dječijim nestašlucima činjenica da je novoimenovani generalni inspektor ANB-a osuđivan ne jednom nego dva puta.

Iz DPS-a su jedva dočekali zicer. „Tačno je da se Artan Kurti nije bavio švercom droge. Baš kao što je tačno i da su njegova braća od ujaka hapšena zbog krijumčarenja par stotina kilograma marihuana”, saopštio je poslanik i portparol te partije Miloš Nikolić. „I baš kao što je tačno da je zbog njihove odbrane – koju su iznosili po uputstvu Kurtija – jedno lice izvršilo samoubistvo kako bi sačuvalo svoju čast. Dakle, sem svega toga, i eto par pokušaja ubistava, Kurti je zaista jedan primjeran građanin”.

Premijera Abazovića ništa nije pokolebalo. „Pitanje je prirode posla”, komentarisao je Ranko Krivokapić, ministar vanjskih poslova, prijedlog da dvostruki osuđenik postane glavni kontrolor rada ANB-a. „Da je upravni odbor, možda bismo rekli da to ne utiče na prirodu posla. ANB služi za bezbjednost građana, sistema i mira, prati organizovani kriminal, plaćene ubice, pokušaje ubistva i atentata…”, nabrajao je Krivokapić.

Premijer mu je, kao odgovor, prebacio želju da spriječi promjene u ANB-u. „Većinski motiv Vlade je da se čiste službe od problematičnih ljudi. Motiv drugih je da se to spriječi”. Aabzoviću je u pomoć priskočio i ministar unutrašnjih poslova. „Što je najbitinije, čovjek je (Artan Kurti) prije ovoga radio u sudu. Ako je bio dostojan da radi u sudu, ne vidim problem da posle suda radi u Aganciji”, kazao je Filip Adžić.

Krivokapićevo pitanje – ko je bio predsjednik tog suda – ostalo je bez odgovora na prošlonedjeljnoj sjednici Vlade. Za naše čitaoce odgovor – Blažo Jovanić (Privredni sud u Podgorici).

Imenovanje bivših osuđenika na značajne funkcije nije novina. Abazovićeva vlada tu se pokazala kao dostojan nasljednik svojih prethodnika. Počelo je imenovanjem funkcionera koje je na nova radna mjesta preporučivala partijska pripadnost a ne iskustvo i stručnost. Ne možemo svi biti Nikola Tesla, pravdao je Abazović vladine odluke. Nastavilo se promocijom osuđenika (zloupotreba položaja) među članove odbora direktora najznačajnijih državnih preduzeća. Ovo je koaliciona vlada i moramo praviti kompromise, nanovo je pojašnjavao premijer. Tako smo stigli do imenovanja dva puta osuđivanog pravnika na mjesto generalnog sekretara Agencije za nacionalnu bezbjednost, zaduženog za unutrašnju kontrolu njenog rada. „Ovakav tip čovjeka nam treba kao kontrolor u ANB-u”, ostao je dosljedan Abazović.

Kakav „tip” nije precizirao: dva puta osuđivan; bez iskustva u službi; ili, prosto, prijatelj od povjerenja?

Neće ni službi to biti prvina. Zoran Lazović, nekadašnji visoki operativac ANB/SDB i doskorašnji pomoćnik direktora Odjeljenja za borbu protiv kriminala i korupcije u Upravi policije, svojevremeno je osuđen zbog nasilničkog ponašanja i nanošenja lakih tjelesnih povreda na uslovnu zakonsku kaznu. Skupa s njim tada je osuđen i Milivoje Katnić, doskorašnji Glavni specijalni tužilac.

Lazović i Katnić su, davne 1983. pretukli dvojicu posjetilaca diskoteke u (tada) titogradskom Studentskom domu, gdje su radili kao obezbjeđenje/redari. Na presudu su čekali osam godina, do  1991.

U međuvremenu, Katnić je radio u Sekretarijatu za narodnu odbranu SO Cetinje i Republičkom štabu za narodnu odbranu SRCG u Titogradu, iako je protiv njega vođen krivični postupak. Nedugo po pravosnažnosti osuđujuće uslovne kazne prešao je u Vojni sud u Podgorici. Sudija Apelacionog suda postao je 2005, iako je u njegovoj kaznenoj evidenciji i dalje stajala zabilješka o osuđujućoj presudi iz 1991. (morala je biti izbrisana nakon 1996, dok je Katnić imao pravo da zahtjev za postupak rehabilitacije podnese još tri godine ranije). Prema kaznenoj evidenciji, očigledno neažurnoj, Milivoje Katnić nije bio „neosuđivan” ni 2016. kada je postao Glavni specijalni tužilac. Podaci o uslovnoj kazni izbirsani su, na Katnićev zahtjev, tek 2019. Kako je do tada prolazio zakonom predviđene provjere za zaposlene u pravosuđu, niko ne pita.

Nema garancija da će Kurtija u Agenciji dočekati raširenih ruku. Pošto je otpala mogućnost višemjesečne provjere novoimenovanog Generalnog inspektora, u ANB-u su se dali u potragu za novim mogućnostima. Računaju, da su jednu možda pronašli. „Direktor Agencije može, privremeno, prekinuti ili zabraniti generalnom inspektoru vršenje kontrole iz razloga zaštite interesa nacionalne bezbjednosti”, piše u Zakonu o ANB-u (član 42). O tim mjerama direktor ANB-a „bez odlaganja”, obavještava predsjednika Vlade.

Kako je jasno da je izbor Sava Kentere za direktora ANB-a posljedica Abazovićevih ustupaka „međunarodnim partnerima” a ne njegov samostalan izbor, crnogorskom pravno-političkom haosu mogao bi se pridodati još jedan nevootvoreni front. Čudni su naši putevi ka Evropi.

 

Rehabilitacija

Krivični zakonik Crne Gore (član 118) predviđa da se rehabilitacijom „briše osuda i prestaju sve njene pravne posljedice, a osuđeni se smatra neosuđivanim”. Zakon predviđa da do rehabilitacije može doći po osnovu samog zakona (zakonska rehabilitacija) ili po molbi osuđenog lica i na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija).

Zakonska rehabilitacija se daje „samo licima koja prije osude na koju se odnosi rehabilitacija nijesu bila osuđivana ili koja su se po zakonu smatrala neosuđivanim (već rehabilitovani – prim. Monitora) i nastaje u roku od jedne do pet godina nakon izdržane kazne, pod uslovom da u međuvremenu ne počine novo djelo. Slična pravila su i za tzv. sudsku rehabilitaciju.

Krivični zakonik precizira i prestanak pravnih posljedica osude: „Kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili oproštene kazne, sud može odlučiti da prestane pravna posljedica osude koja se odnosi na zabranu sticanja određenog prava, ukoliko već nije prestala usljed rehabilitacije”.

Iz ove perspektive, Artan Kurti s pravom kaže kako je „neosuđivan”.

 

Nijesmo sami

Sličnih primjera bilo je i u komšiluku.

Vojislav Koštunica je, 2004. za ministra policije u vladi imenovao Dragana Joćića. Mediji su se momentalno domogli informacije da je novi ministar, kao maloljetnik, osuđen na uslovnu zatvorsku kaznu zbog obijanja trafike. „Vlada neće prihvatiti bilo kakvu ocenu ili diskvalifikaciju koja ima senzacionalistički karakter, ali budite uvereni u to da u bilo kojem slučaju, kada se radi o bilo kojem ministru, naravno i meni kao predsedniku vlade, ako bi se bilo šta pojavilo u javnosti što bi imalo drugačiji, a ne senzacionalistički karakter, to će povlačiti vrlo jasne konsekvence“, poručio je Koštunica. A da nije ekavice, sličnu izjavu mogli bi pripisati i Abazoviću.

Sud u Zagrebu je, u martu 2015, donio odluku da tadašnji gradonačelnik Milan Bandić može nastaviti svoj posao iz zatvora u Remetincu, gdje se nalazio u pritvoru osumnjičen da je oštetio grad kojim je upravljao i utajio porez na donacije primljene u predsjedničkoj kampanji 2010. Ukupnu štetu u gradskom i državnom budžetu Tužilaštvo je procijenilo na 2,6 miliona eura.

Nego, nije to ništa. Prije dvije godine parlament u Kirgistanu je za premijera izabrao osobu koja se u tom trenutku nalazila u zatvoru, na izdržavanju kazne zbog toga što je 2013. godine „uzeo državnog službenika za taoca”. Preciznije, oteo političara konkurentskog bloka. Sadir Žarapov danas, kao predsjednik, drži svu vlast u Kirgistanu.

Zoran RADULOVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo