Povežite se sa nama

INTERVJU

Goran Svilanović, generalni sekretar Savjeta za regionalnu saradnju: Očekujem dogovor u Trstu o ekonomskoj saradnji Zapadnog Balkana

Objavljeno prije

na

MONITOR: U Trstu kroz nekoliko dana treba da se održi samit lidera Zapadnog Balkana. Kako teku pripreme za taj skup?
SVILANOVIĆ: Pripreme su u završnoj su fazi. Očekujem da će se lideri Zapadnog Balkana u Trstu dogovoriti i usvojiti višegodišnji akcioni plan o regionalnom ekonomskom području, koje ima za cilj bolju ekonomsku povezanost regiona. Plan sadrži četiri elementa i predviđa potpunu liberalizaciju trgovine uslugama unutar regiona, uklanjanje carinskih barijera, sve u skladu sa postojećim sporazumom CEFTA, povećanje mobilnosti radne snage, reformu investicione politike, ukidanje rominga i digitalizaciju.

MONITOR: Vi se zalažete za politiku “jedna regija, jedna ekonomija” smatrajući da je to dobro rješenje za Zapadni Balkan. Šta to konkretno podrazumijeva?
SVILANOVIĆ: Regionalno ekonomsko područje na Zapadnom Balkanu je dobrodošlo i korisno samo pod uslovom da bude neodvojiv deo procesa pridruživanja Evropskoj uniji. U intenzivnoj saradnji sa svim vladama iz regiona, Savet za regionalnu saradnju je pripremio i poslao Evropskoj komisiji višegodišnji akcioni plan za stvaranje ekonomskog područja na Zapadnom Balkanu. Međutim, predlog je stavljen na sto pod tri uslova: da zaista doprinosi ispunjavanju onoga što su države predale Evropskoj komisiji kao ekonomski reformski program (ERP); da sve ovo što se dogovara bude deo procesa pridruživanja, što znači da ubrzava proces pridruživanja zemalja individualno; i na kraju da se ovim ni na koji način ne menja proces pridruživanja niti strategija, a on je zasnovan na individualnim postignućima svake od naših ekonomija.

MONITOR: Koliko je ta ideja prihvatljiva s aspekta komunikacije regiona sa Evropskom unijom i ostalim svijetom?
SVILANOVIĆ: Apsolutno je prihvatljiva, jer je ova ideja rezultat komunikacije, razgovora i dogovora regiona prvo između sebe, a zatim i s Evropskom unijom. EU je, sagledavajući status svog procesa proširenja, shvatila da se njegovi okviri moraju prilagoditi realnim mogućnostima regiona i na taj način mu udahnuti novu snagu. U intenzivnim razgovorima i pregovorima s čelnim ljudima regiona došlo se do ovog rešenja. Naš zadatak u tom procesu je bio da taj koncept pretvorimo u realističan program aktivnosti u narednih nekoliko godina. Za koji dan ćemo videti kakav dogovor ćemo postići na Samitu u Trstu. Veoma sam optimističan po tom pitanju i verujem da ćemo za desetak dana razgovarati o tehnikalijama primene tog plana.

Nemamo mi alternativu evrointegracijama. U tome se svi slažemo. Ali da bi se i formalno pridružili moramo biti ekonomski jači, globalno konkurentniji, finansijski samoodrživiji. Nećemo to postići zatvaranjem u svoje male sredine. Moramo iskoristiti sve moguće potencijale regionalne saradnje, jer tu leži ključ našeg uspeha, a to je i jedan od osnovnih kriterijuma za pridruživanje iz Kopenhagena.

MONITOR: Često se može čuti da opada podrška građana evrointegracijama. Kako to objašnjavate?
SVILANOVIĆ: Ljudi očekuju rezultate i to da ih osete vrlo brzo. Kada oni izostanu, postavljaju pitanje da li je cilj vredan truda. Proces evrointegracija nije brz, a neophodne reforme na putu do tog cilja su drastične i bolne. Ako ta neizvesnost dugo traje, građani izgube iz vida krajnji cilj i prednosti koje on donosi. Međutim, ako gledamo širu sliku, proces promena u svakoj od ekonomija regiona je neophodan, jer sa ili bez EU na umu, svi mi želimo život u bezbednim okruženjima, stabilnim ekonomijama, u kojima smo slobodni da izrazimo svoje mišljenje i računamo na prava koja su nam zakonom zagarantovana. Socijalni i ekonomski model razvijen u EU, ubedljivo je najprivlačniji za sve građane i to pokazuju sva istraživanja javnog mnenja, pa i Balkan Barometar, koji radi Savet za regionalnu saradnju. Svaki put iznova potvrđuje se da građani žele unapređenje rada policije, reformu pravosuđa, borbu protiv korupcije, slobodne medije, a sve su to oblasti kojima najveću podršku u procesu promena pruža upravo Evropska unija kroz pretpristupne fondove.

MONITOR: Prije nekoliko dana izjavili ste da ćete zatražiti novi podsticaj u evropskim integracijama Zapadnog Balkana i podršku o rješavanju bilateralnih sporova među zemljama regiona…
SVILANOVIĆ: Potrebna nam je podrška za rešavanje bilateralnih sporova koji postoje u regionu. Posebno tu mislim na sporove između uslovno rečeno nejednakih – članica EU na jednoj i nečlanica na drugoj strani. To bi nam u velikoj meri olakšalo posao i omogućilo da brže napredujemo. Takođe, mogli bismo više da uradimo sami između sebe u odnosu na teme koje nas još razdvajaju.

Što se tiče onih koji još nisu u pregovaračkom procesu, za razliku od Crne Gore i Srbije, smatram da bi bilo dobro da se uradi takozvani “pre-screening” poglavlja 23 i 24, kako bi i u tim zemljama državna administracija što pre počela pripreme za pregovarački proces.

Treće, potrebno je uravnotežiti strukturne i pretpristupne fondove. Jaz između članica EU iz regiona, kao što su Mađarska, Slovenija, Hrvatska, Rumunija i Bugarska, i naših zemalja koje su u procesu pridruživanja, vremenom postaje sve veći jer je iznos sredstava koje možemo povlačiti iz EU otprilike jedan prema šest. Bojim se da ako proces pridruživanja potraje da će doći do ozbiljnog ekonomskog disbalansa, a sa njim mogu doći i razni drugi socijalni problemi, pre svega ubrzanje iseljavanja i odlazak mladih ljudi. Ukratko, smatram da nam je ekonomska, finansijska i stručna podrška EU veoma potrebna narednih godina.

MONITOR: Kako ocenjujete sadašnji nivo saradnje u regionu?
SVILANOVIĆ: Region se okupio oko zajedničkih ciljeva i prioritetnih tema. Evropska komisija stalno iskazuje svoju podršku procesu saradnje. Predstavnicima vlada iz regiona EU je otvoreno poručila da nijedna od ekonomija ne ispunjava kriterije od ključne važnosti za pristupanje EU. Jasno je rečeno da region nije konkurentan i stoga treba regionalnu ekonomsku integraciju, ali i da odgovornost za sav taj posao leži na nama samima, tj. na našim vladama. Ta poruka predstavlja putokaz – kuda i kako dalje. Od nas se očekuje ozbiljan pristup, konkretan plan saradnje i velika predanost u njegovoj realizaciji.

MONITOR: Da li države regiona bolje sarađuju na političkom ili na ekonomskom planu?
SVILANOVIĆ: Bez ozbiljne političke podrške nema značajne ekonomske saradnje. Privrednici u regionu su već shvatili mogućnosti koju nudi regionalno delovanje i odavno koriste prednosti regionalne saradnje. Proces političke saradnje, s druge strane, je uslovljen mnogim faktorima, uključujući poziciju svake od ekonomija u odnosu na EU i unutrašnje političke procese. Aktuelni politički problemi, nerazumevanja, i nerešena pitanja postanu centralna vest i preokupiraju javnost. Međutim, započeti procesi saradnje se odvijaju uglavnom neometano, a posebno kad je reč o privrednicima. Ipak, politička saglasnost je potrebna jer pojednostavljuje i dodatno ubrzava regionalnu saradnju.

MONITOR: Fokus Savjeta za regionalnu saradnju je na ekonomiji, a posebno zapošljavanju. Kakvi su rezultati ?
SVILANOVIĆ: Nedavno smo u Dubrovniku predstavili rezultate primene naše razvojne strategije za jugoistočnu Evropu SEE 2020. Ukupan napredak rezimiramo kao povratak na stabilan, iako skroman, obrazac rasta uz pozitivan trend koji se očekuje u narednom periodu. Došlo je i do dugo očekivanog oporavka u pogledu zaposlenosti i postizanja trgovinske ravnoteže. Međutim, ukupni rezultati za region su uglavnom pod uticajem dobrih rezultata manjeg broja ekonomija, tu pre svega mislim na dobre rezultate koje su postigle Crna Gora i Srbija, što znači da napredak nije jednak u celom regionu.

Dva od 11 ciljeva Strategije su već ispunjena. Prvi se odnosi na zadato smanjenje trgovinskog debalansa, kada je u pitanju region kao celina. Drugi cilj koji je ostvaren s krajem 2016. godine odnosi se na broj visokoobrazovanih mladih ljudi koji dolaze na tržište rada.

Kada govorimo o privlačenju stranih investicija Crna Gora je, na primer, lider u regionu sa 73 odsto ispunjenog cilja prema Strategiji 2020. Zatim idu Srbija. Vlada u Skoplju takodje može da bude zadovoljna postignutim, dok u drugim zemljama investicije stagniraju. Ohrabrujući su i podaci koji se odnose na porast zaposlenosti. Od 2010. do kraja 2016, u regionu je otvoreno 400.000 novih radnih mesta. Nadam se da će se ovim i još bržim tempom nastaviti. Cilj koji nije blizu ispunjenja je trgovina unutar regiona, kao indikacija ukupnog pada trgovine na globalnom tržištu zbog krize. Nemamo ohrabrujuće podatke.

MONITOR. Kako je po Vašem mišljenju moguće stabilizovati region i izbjeći nove ratne sukobe?
SVILANOVIĆ: Istina je da se u regionu napetosti smenjuju između različitih aktera i različitim povodima, ali pominjanje rata je potpuno besmisleno.

Crna Gora je uradila ogroman posao

MONITOR: Kako ocjenjujete rezultate Crne Gore koje je ostvarila na putu ka EU? U Crnoj Gori su skeptični prema formiranju carinske unije Zapadnog Balkana.
SVILANOVIĆ: Crna Gora je najdalje otišla u procesu pregovora za pridruživanje s Evropskom unijom i ogroman posao je urađen u vezi nacionalne administracije. Međutim, kao što je slučaj i sa Srbijom, i svima ostalima, ne zavisi sve samo od nas. Ono što želim da kažem jeste da je postojeći okvir pridruživanja prilično iscrpljen i potreban nam je malo drugačiji pristup, a neka pitanja moraju da budu dogovorena unutar EU, na šta nacionalne administracije nemaju dovoljan uticaj. To su teme koje EU mora da razreši.

Bojazan da bi se nacionalni uspeh i napori mogli usporiti je prirodna. Međutim, regionalno ekonomsko područje funkcionisaće kao deo procesa pridruživanja Evropskoj uniji, a ne zamena za njega. I samo ako je tako i dok je tako, ovaj akcioni plan ima smisla. Ovakav koncept samo ide na ruku svim kandidatima za članstvo u EU i Evropska komisija je to nedvosmisleno objasnila.
Predsednik Vujanović je prošle nedelje na Samitu SEECP-a u Dubrovniku jasno rekao da su integracioni procesi najbolji okvir za brži ekonomski i demokratski razvoj regiona, dodajući da je neophodno učiniti zajednički napor kako bi se obezbedila komplementarnost aktivnosti na pitanjima koja sve ekonomije regiona smatraju prioritetnima, a koje će biti razmatrane i usvojene i na prestojećem Samitu u Trstu. Ali je takođe napomenuo i da nismo dovoljno objasnili u javnosti ne samo Crne Gore, o čemu se tačno radi i da otuda ima različitih interpretacija. Nadam se da ovaj naš razgovor malo menja sliku.

Ponoviću, razgovaramo o liberalizaciji trgovine uslugama unutar regiona, uklanjanju carinskih barijera, povećanju mobilnosti radne snage kroz standardizaciju profesija i dogovor o međusobnom priznavanju diploma, harmonizaciji investicione politike i zajedničkom promovisanju regiona kao investicione destinacije, o ukidanju rominga i posebno o podstreku digitalizaciji.

Veseljko KOPRIVICA

Komentari

INTERVJU

STEFAN ĐUKIĆ, GRAĐANSKI AKTIVISTA: Čekanje pravde

Objavljeno prije

na

Objavio:

DPS se konsolidovao, ponovo preuzima kontrolu nad resursima  države. Istovremeno, mislim da je konačno jasno da oni nikad više neće imati snagu kao prije avgusta 2020. DPS neće doživjeti sudbinu SPS-a nakon 5. oktobra ali neće nikad više biti crnogorski autokrata preko Mila Đukanovića. Cijena je vjerovatno to što nećemo doživjeti pravdu, što će u najboljem slučaju funkcioneri te partije odgovarati za samo mali broj afera putem kojih su se bogatili na račun građana

 

MONITOR:  Ove sedmice premijer Dritan Abazović u posjeti je Beogradu. Posjeta se predstavlja kao pokušaj normalizacije odnosa između dvije zemlje. Da li se normalizacija postiže posjetama ili adekvatnim politikama?

ĐUKIĆ: Opravdano je sumnjati u mnoge stvari kada se radi o premijeru Abazoviću ali ne i u to da želi najbolje odnose sa svim državama regiona. Nakon decenija vlasti koja je nedostatak spoljne suverenosti kompenzovala svađanjem sa ,,komšijama” dobro je da na vlasti imamo nekoga ko želi bolje odnose. Normalizacija se naravno ne postiže posjetama i fotografisanjem, ali su međusobni kontakti na vrhu neophodni da bi došlo do donošenja zakona i uredbi koje mogu da olakšaju život običnim građanima – jedinstveni granični prelazi (kao što imamo sa Albanijom i BiH), zajednički poslovni projekti, međusobna ulaganja, otvoren platni promet, to su samo neka od potencijalnih rješenja koja bi građanima značajno pojednostavila mnoge stvari u poslovanju, komunikaciji sa rodbinom i prijateljima i slično. Nadamo se da oni u Vladi koji se, iz njima poznatih razloga, protive normalizaciji odnosa neće biti u prilici da dobra rješenja opstruiraju.

MONITOR: Kao jedna od tema pominje se i potpisivanje Temeljnog ugovora sa SPC-om. Mislite li da je način na koji se do sada govori i rješava taj problem adekvatan?

ĐUKIĆ: Dobar potez Vlade je objavljivanje radne verzije Temeljnog ugovora sa SPC-om. Koliko se može vidjeti njegove odredbe su veoma slične, pa čak i identične kao one u ugovoru sa Islamskom zajednicom i Konkordatom sa Vatikanom. Nesumnjivo je da ovo pitanje treba rješavati, predugo se o njemu priča i previše zaokuplja pažnju javnosti. Naravno da određene strukture, bilo iz istinskih nacionalističkih poriva, bilo iz svijesti da na nacionalizmu mogu profitirati, žele da održe ovo pitanje još mnogo godina u žiži javnosti. Zato se i odmah krenulo sa pričom o ,,izdaji” i o apstraktnim i nikad definisanim interesima ,,građanske Crne Gore”. Neophodno je da iz javnog diskursa ,,istjeramo” tu zapaljivu retoriku forsirane mržnje, vidjeti da li postoje suštinski problemi u pogledu slobode vjeroispovijesti i načela sekularizma i ovo pitanje završiti što prije.

MONTIOR: Koliko se aktuelne vlasti bave suštinskim pitanjima kvaliteta života građana, a koliko temama koje samo pojačavaju polarizaciju u društvu?

ĐUKIĆ: Mislim da ova vlast pokušava dvojako da djeluje. Neki potezi su nesumnjivo povučeni kako bi se spriječio udar na standard građana (kao što je smanjivanje akciza i ograničavanje marže) ali su to za sad prinudne i kratkoročne mjere. Iako je rano za neke dalekosežne poteze, trenutno ih ne vidimo ni u naznakama. Što se tema koje polarizuju tiče, očita je namjera Pokreta URA da neke od njih što prije riješi i stavi ad acta. To je korisno za društvo ali i njih kao partiju, jer nestankom ovih tema smanjuju manevarski prostor partijama starog režima na čije biračko tijelo plediraju.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VELIMIR VISKOVIĆ, KNJIŽEVNI KRITIČAR I ENCIKLOPEDISTA IZ ZAGREBA: Dolazi teška evropska zima 

Objavljeno prije

na

Objavio:

Bojim se da idemo prema bipolarnom svijetu u kojemu su na jednoj strani Kina i Rusija, na drugoj Amerika i NATO. Zapad je možda nadmoćniji kad su posrijedi avioni, tenkovi, brodovi, ali druga strana je razvila hipersonične projektile kojima Zapad ne može u ovom trenutku parirati. Da nema u rukama taj argument, siguran sam kako se Putin ne bi upustio u ovako neprikriven, otvoren sukob

 

MONITOR: Objavljena je Vaša autobiografija „O drugima, o sebi“. Zašto je važno da se osvrnemo na svoj „lik i djelo“?

VISKOVIĆ: Autobiografski diskurs u ovom trenutku dominantan je trend u svjetskoj književnosti; podsjetio bih samo na planetarni uspjeh norveškog pisca Karla Ove Knausgarda i njegovih šest autobiografskih romana objedinjenih pod naslovom „Moja borba“. Skoro cijelo „žensko pismo“ temelji se na ispovijedanju autobiografskoga iskustva.

Pa i klasici novoštokavskog jezika Danilo Kiš i Mirko Kovač puno su pisali o autobiografskom dokumentarizmu vlastite proze.

Ma, zapravo su vrlo rijetki oni pisci koji zaobilaze vlastito životno iskustvo i pišu isključivo o izmišljenim svjetovima.

A ja sam se odlučio za naslov „O drugima, o sebi“ zato što sam knjigu pisao kao niz zapisa o poznatim i bliskim ljudima, o tome kako su se oni upletali u moj život, kako sam ja prisutan u njihovima. Mislim da zapravo uopće ne postojimo kao nekakve potpuno inokosne jedinke, nas definiraju prije svega relacije s drugima: kako se mi odražavamo u njihovim životima, oni u našima.

MONITOR: Prema dostupnoj on-line evidenciji Nobelovog komiteta, Krleža je godinama bio kandidat državnih institucija i udruženja u Jugoslaviji, a Andrić „stranaca“. Da li su predlagači možda zasmetali Krležinoj šansi za Nobela i koliko i da li vanknjiževni faktori igraju ulogu pri odlučivanju Nobelovog komiteta?

VISKOVIĆ: Ne bih mistificirao ulogu predlagatelja; svake godine Nobelovu komitetu pristignu na stotine prijedloga za Nobelovu nagradu. Nužan preduvjet  da bi netko postao izgledan kandidat za Nobela jest da je preveden na velike svjetske jezike te na one skandinavske. I Krleža i Andrić ispunjavali su početkom 60-ih te preduvjete. Neki tvrde da Krleža nije prošao jer je bio ljevičar. Glupost, jer i Andrić je bio u Partiji, nije bio nikakav disident, a  akademici koji odlučuju o nagradi nisu se ni onda ni danas klonili izbora ljevičara, pa čak i deklariranih komunista. Mislim da je prevladalo to što je Andrić balkanskiji pisac, ali pisac koji je partikularno lokalno iskustvo svojim pripovjedačkim talentom izdigao na univerzalnu razinu. Uostalom, njegovim izborom akademici nisu pogriješili, iako ne bi pogriješili ni da su izabrali i Krležu.

MONITOR: Došlo je do velikog sukoba Zapada i Rusije, nakon njene vojne agresije na Ukrajinu. Kako Vama izgleda odgovor Brisela, ali i Londona i Vašingtona na rat u Ukrajini?

VISKOVIĆ: Putin jest napadom na Ukrajinu počinio flagrantnu povredu međunarodnog prava. To, gledajući pravno, a čak i moralno. Gledajući, pak, pragmatično, on je počinio isto ono što je Amerika godinama činila u  Vijetnamu, Iraku, Avganistanu, Libiji, Siriji, gdje je ili izravno intervenirala ili poticala pobunjeničke snage da promijene legitimnu vlast. To je sve Amerika počinila pretendirajući na položaj globalne velesile, zadnjih tridesetak godina jedine imperijalne sile.

Sad se suočavamo sa situacijom da Putinova Rusija čini to na što je dosad pravo polagala isključivo Amerika. Traži da je se prizna kao globalnu vojnu i političku silu. Zapad to energično odbija te se rat u Ukrajini pretvara u tzv. proksi rat, gdje zapravo Rusija ratuje protiv ujedinjenog Zapada.

Mislim da je unekoliko ova situacija usporedljiva s Kubanskom krizom s početka šezdesetih. Amerika tada nije dopustila instaliranje ruskih projektila na Kubi, u svojoj neposrednoj blizini. Rusija sada ne dopušta prodor NATO-a u svoju neposrednu blizinu.

U svemu tome užasno mi je žao ukrajinskog naroda koji je izložen strašnim patnjama. Ali osim Putina kao nesumnjivog krivca, ja krivca vidim i u SAD-u i Velikoj Britaniji koje su minirale Sporazume iz Minska. Ukrajina se ipak mora suočiti s činjenicom da u njoj živi 17 posto Rusa, još i tridesetak posto  rusofonog stanovništva; ne može se ta stvarnost mijenjati spaljivanjem, ubijanjem i izgonom protivnika radikalno čistog ukrajinskog identiteta, koji se očituje prije svega u svojoj protivruskosti. Bio je nužan kompromis, a nije bilo volje za njega.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka prvog jula ili na www.novinarnica.net

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

GORAN ĐUROVIĆ, MEDIA CENTAR: Nijednoj partiji nije stalo do stručnjaka

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja

 

MONITOR: Politika se opet svodi na priču o „partijskim dubinama“, odnosno partijskoj preraspodjeli državnih pozicija. Šta Vama to govori?

ĐUROVIĆ: Nažalost, još  ne postoji makar jedan subjekat na našoj poltičkoj sceni koji je spreman da slijedi javno proklamovane principe u svom djelovanju i suprostavi se partijskom zapošljavanju. Sve poltičke partije koje participiraju u Skupštini su svoj politički rejting i podršku građana vezali dominantno za broj zaposlenih „po dubini“. U upravne odbore javnih preduzeća i  ustanova se imenuju članovi partija koje imaju često nedogovarajuću stručnu spremu i radno iskustvo. Vlada povjerava upravljanje državnim resursima licima koja su često nekvalifikovana za posao koji obavljaju. Posljedica takve politike je da takvi upravni odbori biraju za funkcije izvršnih direktora ponovo partijske činovnike, po unaprijed dogovorenim kvotama podijeljenim među partijama. Državu je uništilo partijsko zapošljavanje koje je patentirala vlast DPS-a i njegovih dugogodišnjih partnera   iz SDP-a i BS-a. Državu neće izvući iz problema ponavljanje istog modela upravljanja. Da bi se institucije profesionalizovale i počele izgrađivati upravo je potreban diskontinuitet sa lošom tridestogodišnjom praksom a ne njen nastavak. Nažalost, ni predsjednik Vlade a ni potpredsjednici iz SNP-a, SDP-a i BS-a nisu predložili drugačija rješenja od dosadašnje prakse. Očekivao sam da će makar neko od lidera partija koje participiraju u manjinskoj vladi predložiti da se polovina članova upravnih odbora bira putem javnog konkursa i tako stvori mogućnost da se u oporavak našeg društva uključi ljudski potencijal koji je smješten u prostoru van političkih stranaka. Razumljivo je da jedan dio pozicija pokrivaju partijski kadrovi kako bi se mogla sprovoditi politika Vlade ali nije dobro da se ne omogući ljudima koji imaju profesionalno iskustvo i integritet, da pomognu oporavak i suštinsku izgradnju institucija.

Tužna je istina da nijednoj partiji nije stalo do mišljenja onog dijela Crne Gore koji ne očekuje partisjko zaposlenje, koji je progresivan i koji zapravo jedini može dati podršku suštinskim promjenama. Vjerujem da će morati da dođe do novih promjena vlasti u skorijem periodu ali i do formiranja novih političkih subjekata kako bi se konačno stvorio zdravi politički centar od ljudi sa integritetom, koji sebe ne vide u politici do kraja  života, koji su profesionalno ostvareni i jednostavno rečeno-normalni.  Takvi su danas ubjedljva manjina u političkim partijama. Najgori dio crnogoskog društva su političke partije. Naravno, nisu sve jednako loše i jednako odgovorne za stanje u kojem se društvo nalazi. Da su partije bolje nego što jesu ne bi nam država bila u ovakvom stanju. Doskorašnja opozicija je godinama bila nefunkcionalna a najveći subjekti posvađani oko borbe za koji glas više. Slično ponašanje je nastavljeno i nakon promjene vlasti. Da bi nam bilo bolje, partije, kao subjekti koji imaju najveću moć da utiču na razvoj društva, moraju biti demokratičnije, spremne da se mijenjaju i spremne da u svoje upravljačke strukture uključe nove ljude iz svih segmenata društva. Zato se radujem kada se u partijama pojave nova lica koja imaju profesionano iskustvo i prepoznatljivost. Lideri političkih partija bi morali da budu svjesni problema i pomognu da se u njihovim redovima dese promjene. To može makar dijelom da se desi ukoliko se usaglase da promijene što prije izbormi sistem i omoguće građanima da glasaju direktno za sveje predstavnike (otvorene liste).

MONITOR: Mediji pišu i o desantu Demokratske partije socijalista na neke od važnih pozicija po dubini. Tu je i parlamentarna kontrola izvršne vlasti od strane iste partije. Koliko joj to daje moć, i šta to znači za ovo društvo?

ĐUROVIĆ: DPS pokušava da zadrži svoje biračko tijelo zapošljavanjem po dubini. Ipak, crnogorska dubina ima neko dno, postoji krajnja tačka u kojoj više neće biti mjesta u institucijama za sve partijske DPS kadrove. DPS neće moći da ponovo vrati sve one koji su ostali bez posla  nakon 30. avgusta 2020. Ta spoznaja proizvodi nervozu kod značajnog dijela bivših funkcionera DPS-a. Svakako, DPS kadrovi neće, na sreću, imati odlučujuću ulogu u upravljanju javnim preduzećima i ustanovama. Što se tiče Skupštine i kontrole DPS-a, mislim da je ta njihova uloga precijenjena. Siguran sam da DPS neće rušiti Vladu zbog bilo kog razloga jer njima izbori na bilo kom nivou ne odgovaraju. Znaju da će izgubiti vlast u Podgorici i drugim opštinama, a znaju i da će njihova snaga oslabiti nakon sljedećih parlamentanih izbora. DPS je svakim danom sve slabiji koliko se god upinjali njihov predsjednik i funkcioneri da objasne  svom biračkom tijelu kako je sve u redu. DPS odlaže stranačke izbore za predsjednika partije ali se ne može dovijeka odlagati ono što mora da se desi. Ako Milo Đukanović  ostane na čelu te partije ona je osuđena na propast jer niko sa Đukanovićem neće praviti koaliciju nakon sljedećih izbora. Sa druge strane je tužno da među 150.000 članova te partije nema jednoga dovoljno hrabrog da javno kaže Đukanoviću da treba da ode.

Da sam na mjestu predsjednika Vlade zaustavio bih sva zapošljavanja i popunjavanja upravnih odbora dok se u Skupštini ne izglasa novi saziv Sudskog savjeta, izaberu sudije Ustavnog suda,  imenuje vrhovni državni tužilac. To je strateški cilj države i on treba da bude ostvaren prioritetno a zapošljavanja mogu da sačekaju. Vjerujem da bi želja najvećeg broja partija  da zaposle što više svojih kadrova podstakla dogovore u Skupštini i ubrzala ispunjenje ključnog razloga zbog kojeg je formirana manjinska Vlada a koji treba da nas približi EU.

MONITOR: Mnoge stvari od kojih se živi čekaju da dođu na red. Novac za poljoprivrednike iz evropskih fondova još čeka da bude iskorišćen. Čekamo podzakonska akta koja će parovima omogućiti liječenje steriliteta o državnom trošku, i slično. Koliko su ova i prethodne vlade u službi građana?

ĐUROVIĆ: Potrebe i očekivanja građana su veliki. Pojedini procesi mogu sigurno brže da se sprovode. Vjerujem da nakon prvih 100 dana rada nove Vlade mogu da se analiziraju ostvareni rezultati. Nakon prethodne Vlade, u pojedinim resorima ostalo je mnogo zaostalih predmeta, nedovršenih procesa u izradi normativnih akata. Mislim da ipak postoji makar mali pozitivan trend kada je u pitanju odnos prema građanima. DPS je potpuno postao gluv u odnosu na potrebe građana nakon predugog vršenja vlasti. Prethodna Vlada pokazala je neke signale da joj je stalo do građana, ponekad zbog populizma i političkih ambicija pojedih ministara. Nadam se da će ova Vlada biti bolja od prethodnih, kao i svaka naredna. Dobro je da se sve partije nađu u poziciji vlasti i pokažu građanima šta znaju. Dobro je i da sve partije osjete kaznu građana jer ih to može učiniti odgovornijima.

MONITOR: Premijer Dritan Abazović najavio je nestašicu hrane i energenata. Da li je Vlada na tom polju uradila što je mogla?

ĐUROVIĆ: Pitanje nestašice hrane i energenata je veoma složeno pitanje u političkom i ekonomskom smislu. Ne znam šta je sve planirano ali moguće i da najavljeni rebalans budžeta bude jedan od mehanizama za iznalaženje sredstava da se unaprijed kupe neophodne zalihe  hrane  energenata i stvore robne rezerve.

MONITOR: Još čekamo i na ključne reforme u pravosuđu. U međuvremenu pale su važne optužnice, poput afere Telekom i Carine. Kako to komentarišete?

ĐUROVIĆ: Sudska vlast je uništena kao i sve druge institucije u prethodnih 30 godina. Ne iznenađuju pale optužnice ako se zna ko ih je pisao i sa kojom namjerom. Vjerujem da će tužilaštvo ipak u nastavku ovih procesa uspjeti da ponudi dokaze a nadam se i da će ipak doći do formiranja novog Sudskog savjeta i zamjene sudija u višim sudskim instancama koji su prilično kompromitovani brojnim aferama i dodjelama stanova od strane DPS vlasti na držanom nivou ali i na nivou Glavnog grada. Sada stranke u postupku žele da im se vrate usluge i pokloni.

MONITOR: Slučajevi hapšenja Vesne Medenice i Blaža Jovanića, čelnih ljudi pravosuđa, govore i o stanju u pravosuđu. Koliko je potrebno da se takvo stanje reformiše, i da li smo na pravom putu?

ĐUROVIĆ: Nakon 30 godina uništavanja institucija od strane DPS-a potrebno je neko vrijeme da se institucije počnu oporavljati. Brzina reformi zavisi od političkih partija koje mogu ubrzati ili usporiti ovaj proces. Ako ima imalo želje da se poprave stvari, ako je partijama imalo stalo do građana i ove države, onda će ubrzati dijalog oko sudskih instanci. Vjerujem da bi ohrabrenje moglo doći i od SDT-a u vidu nastavka procesuiranja sudija Vrhovnog suda koji su bili izvršioci nekadašnje predsjednice Vesne Medenice. Koliko je uništena ova država svakim danom će se znati sve više, a sve ono na što su ukazivali godinama nekoliko nezavisnih medija i NVO pokazalo se tačnim. Sudovi a i tužilaštvo su imali cjenovnike po kojima se mogla kupiti ,,pravda”. Očistiti pravosuđe od svih korumpiranih je moguće, ali je potrebno vrijeme. Na nižim instancama postoje kadrovi koji brzo mogu biti unaprijeđeni, a time bi počeo proces obnavlajnja ključnih institucija koje treba da pomognu uspostavlanju vladavine prava.

 

Tužilaštvo mora ući i u RTCG

MONITOR: Šta je sa reformom javnog servisa?

ĐUROVIĆ: Nakon smjene DPS-a tek je zapravo započeo proces tranzicije u Crnoj Gori. Kao i prethodna Vlada i trenutno rukovodstvo RTCG-a je dio mučnog perioda koji se morao proći. Reforma javnog servisa započeće kada se Savjet  RTCG-a oslobodi neprimjerenog partijskog uticaja i partjskih mučnih trgovina. I ovdje je potrebno profesionalno tužilaštvo. Savjetu RTCG-a predočeni su dokumenti koji su optužujući za prethodnog generalnog direktora Šundića. Vidjećemo da li će Osnovno tužilaštvo  procesuirati odgovorne ili će okrenuti glavu kao u najboljim godinama DPS-a. Danas je RTCG umjesto DPS-a pod uticajem većeg broja partija ali svaki prostor za uticaj partija će u nekom trenutku postati veoma problematičan. Političari RTCG doživljavaju kao bilo koju drugu instituciju koju treba po dubini pokriti po partijskom ključu. Ne može biti transformacije RTCG-a ako je generalni direktor nezakonito izabran. Reforma se može desiti promjenom zakonske regulative i doglednom primjenom. Neophodna je smjena Savjeta RTCG-a i menadžmenta kao prvi korak u uvođenju profesionalizacije RTCG-a.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo