Povežite se sa nama

INTERVJU

IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu

MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.

MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.

Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.

Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.

MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.

Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.

U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”

MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”

Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.

MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

SRĐAN PERIĆ, ORGANIZACIJA KOD: Samo bjesomučna borba za moć

Objavljeno prije

na

Objavio:

Izdijeljena, posvađana i bez jasne ideje kako pokrenuti temeljne reforme, i korak dalje, kako izvući zemlju recimo iz problema da naše stanovništvo stari, da ulazimo u zonu bijele kuge, da postajemo odredište nekvalifikovane i niskoplaćene radne snage… nova većina razumije da je glavni problem odgovor na pitanje ko će biti ,,DPS poslije DPS-a”.

 

MONITOR:  Demokratski front najavio je bojkot parlamenta i svih Vladinih zakona, ukoliko u Vladu  ne uđe lider DF-a Andrija Mandić. Kako vidite taj zahtjev?

PERIĆ: Ukoliko nova vlast želi da bude operativna, ona mora pronaći put uzajamnog uvažavanja. Niti je uvažavanje da nekoga unaprijed proglasite nepoželjnim za ministarske pozicije bez obzira na procenat koji osvoji na izborima, niti je od onog ko osvoji najviše glasova u novoj vlasti korektno da insistiranjem nametanja svojih političkih ciljeva doslovno uništava subjekt koji treba da obezbijedi većinu. Da ne govorimo koje su refleksije takve pozicije na cijelu zajednicu. U tom kontekstu valja demistifikovati određenje u odnosu na državu. Ako uzmemo jednu od najneutralnijih definicija da je država skup procedura koji nam omogućava da funkcionišemo kao zajednica, onda svi treba da prihvate da će poštovati te procedure i da će činiti što i koliko mogu da se društvo nepoštovanjem tih procedura ne bi dezintegrisalo. Bez toga je doslovno nemoguće, ne samo formirati djelotvornu većinu, već i funkcionisati uopšte.

Nama fali plan i dogovor na mnogim poljima, a posebno u politici. Političari bi trebalo da rješavaju probleme, da razumiju značaj kompromisa i da podnose odgovornost. Nažalost, ovo ostaje samo lijepa želja – u praksi je to bjesomučna borba za moć uz pomoć koje onda želite da raspolažete resursima svih nas.

Sve političke partije rasporedile su  svoje ljude u javnim preduzećima na čelnim pozicijama i ,,po dubini” uveliko kadriraju. Tu vidimo da onamo gdje imaju zajedničke interese partije se bez većih problema dogovaraju – bez obzira da li je to u interesu građana ili ne. Razumijem da mnogi ljudi zbog političke pripadnosti nisu mogli da se zaposle i/ili napreduju, ali taj problem se mora rješavati time što će se prvo procesuirati svi oni koji su radili nezakonito u prethodnom periodu i tako što ćete kadrirati najkvalitetnije, a ne ,,najzaslužnije” ljude.

MONITOR: Da li pregovori parlamentarne većine vode izborima ili će se nastaviti sa krizama, uslovljavanjima i pregovorima?

PERIĆ: Nije bilo teško predvidjeti da će se tokom pregovora nastaviti uzajamne optužbe unutar vlasti. Činjenica je da svaka od koalicija ima svoj ucjenjivački kapital, ali bojim se da će stalnim naglašavanjem te pozicije građani postajati taoci te političke realnosti. Ko će biti vještiji, a čija će procjena biti loša je nešto što razumijem da zanima stranke, ali šta to znači iz perspektive propuštanja prilike realizacije suštinskih promjena koju su sami akteri nazvali istorijskom i koja zaista ima taj potencijal?

Da li su razjašnjenje ovog rebusa izbori? Oni jesu opcija, ali ne vjerujem da je ijedan subjekt spreman za njih, a još manje da je siguran da bi mogao da politički kapitalizuje to što bi ih izazvao – tako da ne očekujem izbore u najmanje narednih pola godine.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

STAŠA ZAJOVIĆ, KOORDINATORKA ŽENA U CRNOM: Moramo pogledati lice prošlosti

Objavljeno prije

na

Objavio:

U Srbiji nikada nije postojao konsenzus oko odgovornosti za rat i ratne zločine ni na nivou države ni na nivou društva, pa čak ni civilnog društva. To je, za mene, zagrljaj smrti u ovoj zemlji

 

MONITOR: Prošlo je trideset godina od osnivanja Žena u crnom. Šta je urađeno, u čemu se uspjelo, a u čemu nije?

ZAJOVIĆ: Najvažnija je činjenica da smo mi dosledne i istrajne, da se nismo prilagođavale nikakvim projektnim ni nacionalnim zahtjevima, nikakvim konsenzusima niti modama – nego smo se prilagođavale našim moralnim, etičkim i političkim  principima. Pada mi na pamet Atena Atanasiu, naučnica koja nas je proučavala i koja kaže da je hrabrost istrajnost i odlučnost, bez obzira na neizvesnosti, bez obzira na rizike i često veoma visok stupanj straha. To je jedno opstajanje bez oslonca, bez oslonaca na neke poznate modele. Imale smo puno uzora, ali mi smo se kretale, kako kaže Hana Arent, „bez gelendera“. Imale smo prethodnice, iz NOB-a, ali i iz globalnog, antifašističkog i antimilitarističkog pokreta. Mi smo ipak smatrale da bi trebalo da napravimo svoje prakse i da se u našim teorijama oslanjamo na kontekst koji nas okružuje. Da sve što radimo izranja iz tog konteksta u kojem živimo. Naravno da pozajmljujemo znanja.

Imale smo preko 2500 uličnih akcija, bez obzira na užasne probleme koji su najviše proizlazili iz toga što smo se fokusirale i nikada nismo odustale od pitanja odgovornosti za rat i ratne zločine 90-ih. Otuda svi naši najveći problemi. Proizvele smo potpuno nove prakse jer u vezi sa tranzicionom pravdom nismo imale nikakve modele. To su prakse koje zagovaraju feministički pristup pravdi, kao što je posećivanje mesta zločina počinjenih u naše ime. To je potpuno nova vrsta politike. Zahvaljući tim praksama i doslednosti, mi smo mogle da okupimo žene žrtve iz svih zemalja bivše Jugoslavije u Ženski sud. Mislim da neću biti pretenciozna ako kažem da to nije niko drugi uspeo, jer su one iz zajednice žrtava tražile da mi kontrolišemo taj proces. To nije bilo zato što smo mi visokoprofesionalne, već zbog izgrađenog ogromnog povjerenja. Šest godina smo stajale na Trgu republike tokom ratova.To je nova paradigma mirovnog prisustva u javnosti na Trgu koji je simbol najgorih nacionalističkih narativa, a ti ga preokrećeš u mesto saosećanja sa onima koji su proglašeni nepodobnima, neprijateljima, sa onima koji su subverzivni. To su žrtve različitih etničkih predznaka. Mi smo i u takvim okolnostima napravile pluralitet javnosti, regovale smo ne samo na kontekst zla već smo i proizvodile jednu drugačiju javnost. To smo radile zajedno sa umetničkim kolektivima, stvarajući subverzivno sećanje, subverzivno pamćenje, dugačiju memoralizaciju. I kako kažu u grupi Škart „One su pokretne uznemiriteljke“. To je odluka da neprekidno uznemiravaš kako državu tako i društvo i da podsećaš da je grad Beograd odavno prestao da bude grad. Mi ih ometamo u mitomaniji, u kontroli nad nacionalnim telima. Ovaj grad i ova zemlja samo žele da kontrolišu nacionalna tela i mi smo im na Trgu republike to oduzele. I kako kaže meni blizak teoretičar Malford: grad je samo organ pamćenja. A grad koji to briše i negira, to nije grad to je samo konglomerat zgrada i fizičkih bića. Uglavnom su to tela nacije.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

IVANA MARINIĆ KRAGIĆ, REDITELJKA: Pravo na ljubav

Objavljeno prije

na

Objavio:

Kako će neko živjeti svoj život je isključivo osobna odluka, bez uplitanja politike u privatnost, nametanja ili lažnog moraliziranja

 

Film Nun of your business u režiji Ivane Marinić Kragić dobio je nagradu Maslačak za najbolji film u regionalnoj selekciji na nedavno završenom Underhillfestu. Ivana Marinić Kragić je takođe koscenaristkinja, direktorica fotografije i producentkinja projekta Nun of Your Business. Film je prikazan u okviru programa U fokusu, a rediteljka je bila gošća festivala. Podgorička publika je bila veoma zainteresovana da pogleda film o životnoj priči dvije časne sestre koje su se upoznale u samostanu i zaljubile. Nakon što su zajedno donijele najtežu odluku u životu, jedna za drugom odlaze iz samostana u kojem su u izolaciji proživjele godine ne uvijek idiličnog života.

MONITOR:  Kakvo iskustvo nosite iz Podgorice i UnderhillFesta i koliko Vam je prijalo da budete na festivalu koji se održava uživo, pred publikom i gostima – autorima filma, jer smo svjedoci sve većeg broja online festivala zbog pandemije i to u cijelom svijetu?

MARINIĆ KRAGIĆ: Imam same riječi hvale. Za mene gostovanje na UnderhillFestu ove godine je ujedno bio i moji prvi izlet u Crnu Goru. Divno iskustvo, čemu je prvenstveno zaslužan i odličan tim UnderhillFest-a koji se maksimalno potrudio na gostoprimstvu. S druge strane bila mi je velika čast sudjelovati sa svojim filmom u programu vrlo zanimljive i kvalitetne selekcije filmova. Iskreno se veselim idućem susretu.

MONITOR: Žiri 12. UnderhillFesta je bio jednoglasan i istakao da inovativnim, svježim i modernim rediteljskim postupkom, sve vrijeme publiku milujete i nježno navodite na smijeh tamo gdje je u pitanju najdublja emotivna drama kroz koju su junakinje prolazile zajedno sa Vama.

MARINIĆ KRAGIĆ: Lijep je osjećaj kad dobiješ priznanje struke za svog dugogodišnji rad, a pogotovo kad se to dogodi na festivalu kao što je UnderhillFest. Sjećam se svoje prve nagrade koja je došla od publike na ZagrebDox Festivalu u listopadu 2020, gdje je film ujedno imao i svoju svjetsku premijeru. Bila sam jako napeta, nisam bila sigurna kako će publika prihvatiti film, a najmanje sam se nadala nagradi. Nakon premijerne projekcije uzbuđenje je bilo toliko intenzivno da mi je trebalo tri dana da dođem k sebi.

MONITOR: U filmu “Nun of Your Business” pratimo priču o časnim sestrama i njihovoj potrazi za Bogom, kroz koju one pronalaze ljubav i jedna drugu. Kako i kada ste čuli za njihovu priču i kako ste upoznali Maritu i Fani?

MARINIĆ KRAGIĆ: Tijekom jednog ljetovanja na Korčuli upoznala sam Maritu. Bile smo igrom slučaju u istom društvu. Toga dana sam se pobliže i upoznala s njezinom pričom, pa iako me priča instant zaintrigirala, prošlo je godinu dana kada sam se usudila pitati o mogućnosti snimanja filma. Marita je bila dosta otvorena prema mojoj ideji, ali ni ona ni Fani nisu još bile spremne izaći u javnost sa punim identitetima. Od izlaska iz samostana i outanja obiteljima prošlo je malo vremena, stoga im je trebalo da se prilagode novim okolnostima. Kako je taj proces u njima sazrijevao tako je i odluka da priču podijele s drugima ojačala.

Miroslav MINIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 15. oktobra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo