INTERVJU
IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu
MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.
MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.
Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.
Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.
Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.
MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.
Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.
U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”
MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.
Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”
Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.
MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.
U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .
Miroslav MINIĆ
Komentari
INTERVJU
DRAGAN KOPRIVICA, CENTAR ZA DEMOKRATSKU TRANZICIJU: Ovi izbori mogu biti prekretnica

Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje
MONITOR: Uskoro nas očekuju vanredni parlamentarni izbori. Ono što je drugačije svakako je veliki broj izbornih lista, te odlazak mnogih starih lica iz politike. Kakav će to uticaj imati na ove izbore?
KOPRIVICA: Ovi izbori mogu biti prekretnica na političkoj sceni.
Prvo, desila se tektonska promjena do sada postojećih taktika nastupa političkih subjekata na izborima. Mnogi ustaljeni instrumenti privlačenja birača više ne važe.
Drugo, na ovim izborima učestvuje veliki broj lista od kojih će vjerovatno, tek nešto više od polovine biti dio budućeg parlamenta. Dakle, mnogi politički subjekti koji su do sad tradicionalno imali politički uticaj, naročito u odmjeru snaga 41:40 poslanika/ca tu poziciju više neće imati.
Treće, od smjene DPS-a je prošlo gotovo tri godine i polako on prestaje biti glavni target kampanje. Otvoren je prostor za sučeljavanje (kakvih takvih) ideja i programa. Vidjećemo da li ova partija može povratiti i svoj koalicioni kapacitet ili će za to biti potrebno još vremena i unutrašnjih reformi ove partije.
Četvrto, na sceni su značajne personalne promjene većeg broja lista. Partije su očigledno shvatile da ono što je legat prethodnih 10 godina u politici i nije baš dobra ponuda sa kojom treba da izađu pred birače. Sa lista su nestala mnoga poznata imena i još poznatiji igrači.
Da li će ovo zaista dati neki bolji politički rezultat, ostaje da se vidi. Ovdje nije pitanje koliko neko ima godina već da li je spreman da mijenja ustaljene partitokratske obrasce djelovanja u politici. A Crnoj Gori je zaista potrebna nova generacija političara – ne nužno po godinama, nego po načinu razmišljanja, novoj političkoj kulturi. Prvi mjeseci parlamentarnog života daće nam odgovor i na ovo pitanje.
MONITOR: Bilježite li neke predizborne anomalije?
KOPRIVICA: Ova kampanja do sada ima manje nepravilnosti u odnosu na prethodne. Prije svega izborna administracije se ostavila ideje da radi međunarodne istrage i selektivno oduzima pravo glasa kome želi i posvetila se svom poslu. Simbolički ta se promjena najbolje može vidjeti na osnovu činjenice da je Državna izborna komisija kandidatu kome je prije nekoliko mjeseci zabranila učešće na predsjedničkim izborima sada dozvolila da bude nosilac liste na parlamentarnim. A da li su to uradili jer im se u tom periodu povećalo pravno znanje ili su možda dobili partijsku naredbu da to ne urade – manje je važno u ovom trenutku.
Atmosfera i odnosi između političkih protivnika su mnogo bolji. Verbalno nasilje, prijetnje, uvrede su svedene na minimum a javna debata među listama zaista liči na sučeljavanje političkih stavova.
Dogodio se i vidan zaokret u temama koje su nametnute u kampanji pa se mnogo više raspravlja o kvalitetu života ljudi nego o vjerama, nacijama i istoriji. Istina, u tom obećanom kvalitetu se nerijetko i pretjera pa kampanja ponekad više liči na maštanje o lijepom životu nego na realna politička obećanja.
Naša organizacija je sa izbornim listama potpisala Kodeks za fer i demokratsku izbornu kampanju s ciljem da nadomjestimo brojne manjkavosti našeg izbornog procesa i važećeg izbornog zakonodavstva, sa željom da izbori budu kvalitetniji i kompetitivniji, sa što većim povrenjem građana građanki.
Njime afirmišemo promociju nenasilja, sprečavanje vršenja pritiska na birače, sprečavanje zloupotrebe javnih resursa i funkcija, transparentno finansiranje kampanje, poštovanje slobode medija, sprečavanje širenja dezinformacija, odgovorno ponašanje na društvenim medijima, institucionalno rješavanje sporova, te prihvatanje slobodno izražene volje ljudi… Ili, ukratko rečeno, promovišemo neprikosnoveno pravo građana i građanki da glasaju slobodno.
Za sada nijesmo imali zvaničnih pritužbi lista na kršenje Kodeksa.
Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR IGOR LJUTICA, PREDSJEDNIK SINDIKATA IZABRANIH DOKTORA: Borba za bolji položaj izabranih ljekara je i borba za zdravlje pacijenata

Izabrani doktori su usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata i time ugrožavaju ne samo svoje zdravlje već dolazi do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške
MONITOR: Početkom maja osnovan je Sindikat izabranih doktora Crne Gore. Koliko imate članova, koji su glavni ciljevi?
LJUTICA: Glavni cilj Sindikat izabranih doktora Crne Gore (SIDCG) biće unapređenje primarne zdravstvene zaštite (PZZ) ne bi li svaki građanin dobio najkvalitetniju moguću zdravstvenu zaštitu. Da bismo bili u mogućnosti da to ostvarimo, moramo sačuvati ljekare u PZZ.
SIDCG je za samo nekoliko dana okupio preko 240 izabranih ljekara iz skoro svih domova zdravlja u Crnoj Gori. Sam kostur SIDCG čine Glavni odbor i 32 koordinatora iz svih domova zdravlja u Crnoj Gori koji su mahom specijalisti porodične i opšte medicine. Preko 80 odsto izabranih ljekara za odrasle se nalazi u SIDCG uz svakodnevni priliv novih članova.
MONITOR: Koji je razlog tolikog učlanjenja u sindikat?
LJUTICA: Tome je kumovalo veliko nezadovoljstvo ljekara nakon smanjenja zarada ukidanjem usluga i kapitacija kroz novi kolektivni granski ugovor koji su kolege sindikalci na štetu svojih kolega iz primarne zdravstvene zaštite (PZZ) potpisali sa Ministarstvom zdravlja. Osim činjenice da je izabranim ljekarima u toku mandata 43 Vlade umanjena zarada koja je uvećana tokom prethodne 42 Vlade, postoji veliko nezadovoljstvo usljed dodatnog opterećenja izabranih ljekara koji su već u sindromu izgaranja povećavanjem broja pacijenata od strane Fonda za zdravstvo CG.
MONITOR: Koliko je broj pacijenata povećan?
LJUTICA: Već imamo situaciju da su izabrani doktori usljed velikog pritiska prisiljeni da umjesto propisane norme, zbog nedostatka kadra, primaju i trostruko više pacijenata. Time ljekari ugrožavaju ne samo svoje zdravlje, već dolazi i do opadanja kvaliteta usluge i povećanja rizika od ljekarske greške. Dugi niz godina ljekari u PZZ kupuju socijalni mir radeći za tri ljekara. Svakodnevni pritisci na poslu koji su kulminirali već zaboravljenom borbom protiv Covida u prvim redovima nagrađeni su smanjenjem zarada u trenutku kada svima u zemlji prihodi rastu. Pet mjeseci smo ukazivali na nepravdu koja je počinjena prema izabranim doktorima umanjenjem zarada od 200 do 600 eura (u zavisnosti od broja pacijenata i obima posla). Ne da ništa nije ispravljeno već smo imali i imamo loš trend. U javnosti se objavljuju bruto plate sa prekovremenim radom ne bi li se građani okrenuli protiv ljekara. Takvo maligno postupanje, ne bi li se pokrilo svoje neznanje i načinjene greške, napraviće neprocjenjivu štetu zdravstvenom sistemu odlivom iz zemlje već desetkovanog kadra.
Predrag NIKOLIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
INTERVJU
DR ALEKSEJ KIŠJUHAS, SOCIOLOG (FILOZOFSKI FAKULTET U NOVOM SADU) I KOLUMNISTA DANASA: Milošević je možda umro, ali miloševićizam živi

U čuvenom govoru na Gazimestanu 1989, Slobodan Milošević je govorio o ekonomskom prosperitetu – i najavio ratove. Da li se istorija zaista ponavlja, prvo kao tragedija, a zatim kao farsa, ostaje da se vidi
MONITOR: Kako Vama izgleda dinamika protesta „Srbija protiv nasilja“ . Da li je taj revolt zaista ušao i u frizerske salone i automehaničarske radnje, kako pišete u jednoj svojoj kolumni?
KIŠJUHAS: Mislim da su masovnost i građanski karakter ovih protesta iznenadili mnoge, pa i vlast i opozicione partije. Kada je reč o tom revoltu građana, obično se zazivaju nekakve analogije sa ekspres-loncem (koji je prekipio) ili sa kapima koje su prelile čašu. Međutim, smatram da je nešto drugo u pitanju. Večito pitanje političke teorije je zašto su konzervativci ili politička desnica toliko uspešni, odnosno atraktivni za tzv. „običnog čoveka“, tog mitološkog Petra Petrovića sa uplatnice? Odličan odgovor ponudio je američki psiholog Džonatan Hajt u „Psihologiji morala“.
Za njega, desno-konzervativni svetonazori su uspešni upravo zato što (stvarno ili fiktivno) počivaju na vrednostima porodice, dece, vere, zajednice, a što „okida“ duboko ukorenjene ili davno evoluirane strukture ljudskog uma. Uostalom, i predizborni slogan Vučića i njegove partije bio je „Za našu decu“. Na drugoj strani su levo-liberalni svetonazori koji insistiraju na mnogo apstraktnijim vrednostima poput jednakosti, slobode, ljudskih prava itd., i koje nemaju takvu moralnu snagu kao – naša deca. S tim u vezi, nakon dve užasne tragedije – deca su ta koja su postala ugrožena, pa i čitavo tkanje društvene zajednice, i upravo to je izvelo tolike građane na ulicu. Ta dva masakra su bili tzv. „crni labudovi“ (prema Nasimu Talebu) – neočekivani i nepredvidivi događaji s velikim ili nesagledivim posledicama. I upravo zato je i proteste neobično teško artikulisati. Ipak, čini mi se da se o nezadovoljstvu sada otvoreno govori, umesto šapuće.
MONITOR: Ivan Marović, jedan od predvodnika Narodnog pokreta Otpor, smatra da građansko-opozicioni protesti nemaju šansu na uspjeh ukoliko se ne pretvore u opštenarodni pokret. Da li je pokret neophodan i da li je, bez atrikulacije od strane opozicije, moguć?
KIŠJUHAS: Iskreno, ne znam šta je „opštenarodni pokret“, iako mi to zvuči ili vonja na poziv na novu sabornost. Otpor nikada nije bio „opštenarodni“ pokret, već organizacija hrabrih i talentovanih mladih ljudi. Upravo zato, ovi protesti nemaju šanse bez čvrste i dobre – organizacije. Protesti protiv nasilja se (s razlogom) ponose svojom relativnom spontanošću, i činjenicom da se na njih ljudi ne dovoze autobusima. Međutim, moja jeretička misao je sledeća: oni neće uspeti ako opozicija ne bude organizovala svoje simpatizere, pa čak i organizovala njihove dolaske autobusima. Građani su Petog oktobra (2000) i spontano, ali i krajnje organizovano dolazili u Beograd. Istinske revolucije nema bez sloma državnog aparata (prinude i sile), pa i bez otkazivanja poslušnosti od strane mnogih političkih i privrednih struktura.
Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 2. juna ili na www.novinarnica.net
Komentari
-
HORIZONTI3 sedmice
NJUJORK TAJMS – MRAČNE VEZE VUČIĆA I BELIVUKA: Europol pokvario poslove države i podzemlja
-
INTERVJU1 sedmica
DR MAIDA BURDŽOVIĆ, SPECIJALISTA PSIHIJATRIJE: Nebriga o mentalnom zdravlju došla na naplatu
-
Izdvojeno3 sedmice
SDT ISPITUJE ŽIVOTNI STIL CRNOGORSKIH FUNKCIONERA: Luksuz pod lupom
-
INTERVJU1 sedmica
DR SRĐAN PUHALO, SOCIJALNI PSIHOLOG IZ BANJA LUKE: Naš je problem što nas, najčešće, ujedinjuju tragedije
-
FOKUS3 sedmice
POLA DRŽAVE NA BUDŽETU: Proizvodnja zavisnika od vlasti
-
INTERVJU2 sedmice
MILOŠ BEŠIĆ, POLITIČKI ANALITIČAR: Ništa neće biti kao prije
-
Izdvojeno1 sedmica
BEZ VOLJE ZA OBRAČUN SA FALSIFIKATORIMA: Lažnim diplomama do državnog posla
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Deportacije