Povežite se sa nama

INTERVJU

IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu

MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.

MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.

Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.

Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.

MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.

Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.

U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”

MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”

Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.

MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MIHAILO JOVOVIĆ, NOVINAR: Novinare biju jer govore istinu

Objavljeno prije

na

Objavio:

Uvijek me nervira kada političari, pa  i strane diplomate, nakon osude nasilja u sljedećoj rečenici dodaju da novinari moraju poštovati profesionalne i etičke standarde. Treba da znaju da ovdje novinare po pravilu ne biju zato što lažu, već zato što govore i pišu istinu

 

MONITOR: Vlada je osnovala četvrtu po redu Komisiju za praćenje postupanja nadležnih organa u istragama napada na novinare, a Vi ste izabrani za predsjednika. Prethodne tri, konstatovala je i Akcija za ljudska prava, nijesu bile naročito uspješne. Mislite li da ova može biti uspješnija? Šta je to što je remetilo uspješnost prethodnih komisija, i da li je još prisutno?

JOVOVIĆ: Desetak sati nakon što je Đukanovićeva Vlada formirala Komisiju na sjednici u četvrtak 26. decembra 2013, poslije velikog pritiska domaće javnosti i međunarodne zajednice, eksplodiralo je blizu pola kila TNT ispod prozora redakcije Vijesti . Mafija je time pokazala šta misli i o Vladi i o Komisiji. Naravno da počinioci tog napada, a kamoli  nalogodavci, nisu pronađeni. Kao ni najvećeg broja drugih slučajeva teškog nasilja nad novinarima i imovinom medija.

Sramota je ove države i društva da će uskoro biti 17 godina od ubistva Duška Jovanovića,  14 od prebijanja Tufika Softića, tri godine od ranjavanja Olivere Lakić, da nabrojim samo neke slučajeve, a da nema ni uspješnih istraga, ni optužnica, a kamoli presuda.

Nije Komisija u ova tri mandata kriva za to. Ona ne saslušava, ne hapsi osumnjičene, podiže optužnice, ne sudi. Njena nadležnost svodi se na istragu istraga, da pokuša da utvrdi da li je u istragama bilo propusta, namjernih ili iz neznanja, zašto  toliko traju a rezultata nema, kao i da preporuči Vladi, policiji, tužilaštvu i drugima organima šta bi trebalo da urade da istrage krenu sa mrtve tačke.

Komisija je u svojim javnim izvještajima i onima označenim stepenom tajnosti dala veliki broj preporuka za konkretne slučajeve u kojima smo našli propuste u istrazi, ali nijedna nije ispunjena, da ja znam. Tužilaštvo nikad nije ni odgovorilo šta je sa preporukama koje smo im slali. Policija je u odgovorima Komisiji sve prebacila na unutrašnju kontrolu, a unutrašnja kontrola je ćutala.

Niko još nije odgovarao za vođenje nedjelotvornih istraga ili za „istrage“ čiji je cilj bio da se, opravdano sumnjam, nikad ne završe, iako u našim izvještajima postoje i imena ljudi koji su učestvovali u takvim istragama. Većina takvih policajaca, tužilaca i sudija je napredovala u karijeri.
Komisija je sabotirana na razne načine. Godinama smo od policije dobijali  cenzurisane dokumente, čak i bez imena policajaca koji su ih potpisivali, Agencija za nacionalnu bezbjednost je dostavljala dokumentaciju samo prve godine, na dozvole članovima Komisije za pristup tajnim podacima, bez kojih nema pristupa u sobu gdje se oni čuvaju, čekalo se i po pola godine.  Kod prethodne vlasti nije bilo političke volje za rješavanje ovih napada, posebno onih za koje s pravom sumnjam da su povezani sa moćnicima i kriminalcima bliskim vrhu DPS-a, da je bilo te volje ne bi im trebala ni Komisija,  našli bi i napadače i nalogodavce. Odnosno, politička volja je bila da se ti slučajevi ne rješavaju. Dokaz je i to što su lokalne siledžije, koje su bile akteri nekih napada, vrlo brzo otkrivane i hapšene,  dok napadi koji su očigledno bili organizovani čame godinama u tužilačkim i policijskim fiokama.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

JOŽE MENCINGER, ČLAN EVROPSKE AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI: Vakcine protiv “janšizma” još nijesmo pronašli

Objavljeno prije

na

Objavio:

Slovenija je zbog  predsjedavanja EU u žiži  odmjeravanja liderske moći koju je do sada  imala Angela Merkel sa velikim autoritetom. Njen odlazak i praznina koju ostavlja nisu korisni za perspektive članstva zemalja Zapadnog Balkana u EU

 

MONITOR: Slovenija je nedavno donijela pravila u vezi sa uslovima za prelazak granice u pandemiji. Za razliku od Mađarske i Grčke, takođe članica EU, ona „ne priznaje“ ruske i kineske vakcine za ispunjenje tog uslova. Kako ocjenjujete ponašanje Brisela u pandemiji i „preduzimljivost“ nekih članica koje su nabavile ili se tvrdi da namjeravaju da se snabdiju vakcinama koje nije odobrila Evropska agencija za ljekove?

MENCINGER: Priznavanje pojedinih vakcina je pre svega političko pitanje. Slovenija se u pogledu vakcine ponaša kao dobra članica EU, pa čeka na odobrenje vakcine sa strane EU, dok se Grčka i Mađarska ponašaju  racionalnije. Valja dodati da i Brisel pandemiju iskorištava za politiku: nepriznavanje ruske vakcine koristi kao mjeru za „sankcije“ protiv Rusije.

MONITOR: Kovaks, sistem SZO za snabdijevanje vakcinama siromašnih zemalja, nije dao zadovoljavauće rezultate. Ova agencija UN nedavno je saopštila da su bogati upotrijebili 82 posto raspoloživih vakcina. Kako je onda moguće stati na kraj pandemiji KOVID-19, za šta je neophodno postići globalni imunitet?

MENCINGER: Da su veliku većinu raspoloživih vakcina upotrebili bogati je sasvim razumljivo, to je situacija i sa ostalim dobrima. U siromašnim zemljama je prisutnost pandemije i manje uočena nego u razvijenim. U Jemenu, Eritreji, Avganistanu i Sahelu sigurno mnogo više ljudi umire od gladi i od ratova za koje su barem su krive zapadne zemlje, pogotovo  SAD, nego od kovida. I drugde se vakcinisanje koristi kao sramotna politika.Tako,  na primer, Izrael s možda najvišim postotkom cepljenih, sprečava dolazak cepiva u Gazu.

Pored toga je organizacija zdravstva u siromašnim zemljama očigledno užasno slaba, na što ukazuje Indija. No, mislim da će nakon nekoliko godina kovid biti sličan drugim zaraznim bolestima za koje postoji vakcinisanje, kao što su bile mnogo smrtonosnije velike boginje posle prvog svetskog rata ili gripa sada. Sada se kovidu često pripisuje i smrt ljudi koji bi umrli i bez  kovida, od drugih bolesti, a koje kovid samo prati. Kovid je i medijski populariziran i iskorištavan: pogledajte dnevne novosti na TV! Obično  počinju sa brojkama o kovidu.

MONITOR: U nekom od skorašnjih intervjua, ocijenili ste da će ova kriza biti gora od finansijske krize iz 2008,  jer je „nastala izvan ekonomskog sistema“. Ko bi mogao prosperirati od ove krize, sem što već postoje pokazatelji da pored farmaceutskih kompanija, ogromnu zaradu bilježe i kompanije on-line prodaje, kao Amazon?

MENCINGER: U tom pogledu ostajem pri svom mišljenju – da će sadašnja kriza biti gora od krize 2008. Ona je zaustavila i cele privrede, u kojima je bila potražnja dosta velika; zaustavljeni su od strane države. To je najviše pogodilo sektor ugostiteljstva i turizam, koji je značajan i za Crnu Goru i za Sloveniju. Pre dve godine Ljubljana je bila puna turista, sada ih uopšte nema. U Sloveniji su mnoge mere bile besmislene. Ljudi su, na primer, stajali ispred bifeaa, umesto da sede na terasama, uveden je policijski sat i zabranjeno kretanje među opštinama, datum i trajanje pandemije određeni su unapred. Nekoliko puta morao je čak Ustavni sud zaustaviti namere Vlade, s kojima je, da bi sprečila proteste, ograničavala druženje. Kovidne mere su još više od privrede – s nastavom i predavanjima preko računara, oštetile mlade. I od kovida imaju neki koristi: farmacija je nekakav „vojni profiter“. Isto važi i za internet trgovinu: ljudi zbog kovida sve više kupuju preko interneta.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 7. maja ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

MIODRAG LEKIĆ, DEMOS: Nije dobro da vlade imaju favorite među vjerskim zajednicama

Objavljeno prije

na

Objavio:

Državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama

 

MONITOR: Ocijenili ste da bi potpisivanje Temeljnog ugovora sa Pravoslavnom  crkvom prije izbora crnogorskog mitropolita bilo iz više razloga neadekvatno. Zašto?

LEKIĆ: Politika prema vjerskim zajednicama, razumije se prema svim zajednicama, je važan i osjetljiv segment državne politike. Tome treba prilaziti sa uvažavanjem vjerskih zajednica ali i sa jasnim idejama o zaštiti državnih interesa.

U mom javnom stavu povodom Temeljnog ugovora i nepotrebno nastalim kontroverzama, više sam se zalagao za ozbiljno i promišljeno dijelovanje crnogorske države nego što sam se bavio elementima koji legitimno pripadaju crkvi.

Zalažem se, dakle, kao i većina građana Crne Gore da ugovor između države i crkve bude racionalan i realistički, čija je osnovna premisa ustav države.  Da se u realnim uslovima postigne pošten ugovor i kao takav doprinese jedinstvu naroda, a ne novim raskolima.

Upravo imajući u vidu istorijsku složenost zato i osjetljivost pitanja, učinilo mi se da bi prethodni izbor crnogorskog mitropolita bio sastavni dio tog potencijalno fer postupka i sadržaja.

Temeljno o temeljnom ugovoru, dakle bez mogućih improvizacija i tajnih žurbi, bila je, čini mi se, dobronamjerna poruka.

MONITOR: Imali ste primjedbe na netransparentnost procesa dogovaranja između države i Crkve oko Temeljnog ugovora, kao i mjesta na kojima su dogovori vršeni, odnosno nedovoljnu uključenost institucija u taj proces. Šta su negativni efekti toga?

LEKIĆ: Premijer Krivokapić je izjavom prije dva dana u crnogorskoj skupštini da još treba raditi na usaglašavanju ugovora, i zatim ga učiniti javnim – sada pojasnio situaciju. Dobro je što je napuštena praksa prethodne vlasti koja je takve ugovore potpisivala bez prethodnog upoznavanja vlasti.

U svakom slučaju, državna politika prema svim vjerskim zajednicama treba da se unapređuje i tu je važno imati uravnotežen pristup. Nije dobro da vlade imaju svoje stalne ili sezonske favorite među vjerskim zajednicama. Prethodna vlast na čelu sa DPS-om je imala velika ciklična savezništva i neprijateljstva sa vjerskim zajednicama, posebno sa SPC proizvodeći tako atmosferu manipulacija i podjela u društvu, što je izgleda i bio cilj. Na kraju su takve kombinacije izazvale i poznate bumerange.

MONITOR: Vi se, dakle, zalažete za građenje osmišljene državne politike prema vjerskim zajednicama?

LEKIĆ: Ozbiljna osmišljena politika je u interesu građana i stabilnosti države. U uobličavanju državne politike prema vjerskim zajednicama treba da se čuje glas i vjerske i sekularne Crne Gore.

Sve opet na poukama istorije. Okrenuti vremenima budućnosti. I to su dugi procesi.

Jedan od najvećih evropskih istoričara, predstavnik pozitivističke škole Rilke je rekao da dvije trećine ljudske istorije čine odnosi crkve i države. Taj odnos i u crnogorskoj istoriji je dugotrajan i veoma složen.

Sportski rečeno – ako bih malo olakšao temu – to nije disciplina sprinta, već maratona.

Treba  znanjem, mudrošću, osjećajem realizma pratiti i učesvovati u tome, ispravljati i istorijske greške, sve s ciljem postizanja društvene kohezije, demokratskog, duhovnog progresa, konačno dostojanstvenog života u Crnoj Gori.

MONITOR: Da li je način na koji se ovo pitanje rješava  „usluga” nove vlasti  prethodnom režimu, koji to koristi, kako ste kazali, da „pseudopatriotski stražari nad zemljom”? Mnoga prethodna pitanja koja je otvorila nova vlast, od državljanstva, preko Zakona o slobodi vjeroispovjesti, pa nadalje, podigla su tenzije.

LEKIĆ: Iako traumatično spušteni sa opojnih visina dugotrajne vlasti, glavni eksponenti prethodnog režima koriste svaku improvizaciju, nepostojanje dovoljno jasnog pravca i sistema funkcionisanja nove vlasti.

Ironija situacije da partije održive korupcije i klijentelizma koriste takve situacije pokušavajući da se legitimišu kao zaštitnici države i nacionalnog identiteta. Oni to čine i u ovom vremenu završne faze truležnih procesa koji se ispoljavaju političko-korupcionaškim skandalima, poput stambene korupcije.

Uzgred, treba podsjetiti da je nedavno skupština Savjeta Evrope u svojim zaključcima pozdravila usvajanje Zakona o slobodi vjeroispovjesti.

I to se može vidijeti i kao završni rezultat Đukanovićevog otuđenog  avanturizma, kada je kršeći ustav sekularne države krenuo na partijskom kongresu u crkvene reforme. I to ne znanjem i vizijom o složenim crkvenim pitanjima, već inspiracijom novog izbornog inžinjeringa, koji je trebalo da donese izbornu pobjedu.

MONITOR: Ipak, kako to da nova vlast, prije mnogih važnih reformi, insistira na pitanjima koja lako podižu tenzije?

LEKIĆ: Dosta je teško govoriti o novoj vlasti u jednini. Ne mislim toliko na objektivno različite političko ideološke profile partija. Mislim na nedostatak metoda rada. Umjesto dobre pripreme za početak dijelovanja nove vlasti izgubilo se silno vrijeme na konfuznim raspravama o  konceptu tzv. ekspertske vlade.

Zaista je nevjerovatno da je neko mogao pomisliti da vlada može funkcionisati bez parlamentanrne većine. Ili obrnuto. Govorimo o prvim lekcijama funkcionisanja političkog sistema.

Međutim, i dalje vjerujem da je moguće uhvatiti pravac koji su građani očekivali dajući mandat novoj vlasti.

Potrebne su, i poslednji je čas za njih, kredibilne ideje i akcije koje mogu da mjenjaju stanje.

MONITOR: Gdje je crnogorsko društvo danas, kada su u pitanju podjele?

LEKIĆ: Proces podjela je otišao daleko. Dugo se i radilo na tome. Plan nacionalnih podjela je najuspješnije realizovan projekat prethodne vlasti. A i lakše je bilo dijeliti narode, kombinovati sa njihovim elitama koalicije nego izgrađivati zdravo i na vrijednostima integrisano društvo.

Nacionalne ideologije i njihovi tribuni su stvorili dominantu svijest koja je objektivno odvajala etničke zajednice, već od škole pa dalje. Iza lokalnih verzija „sukoba civilizacija“ – da upotrijebim poznatu Hantitntonovu paradigmu – uglavnom se krije lokalni „sukob ignorancija“ sa opasnim posljedicama.

Ako se ovako nastavi, Crne Gora će ustrojstvom biti zbir etno-konfesionalnih zajednica i tako početi da liči na Jugoslaviju ili BiH.

I u ovoj ozbiljnoj oblasti je potreban zaokret. Ne, naravno, ukidanjem nacija. Već ozbiljnom državnom politikom društvene kohezije i stavljanjem građanina, njegov dostojanstven život u prvi plan.

Pitanje danas i ovdje nije koja koja će političko-etnička strana da pobijedi. Radi se o tome da Crne Gora pobijedi.

MONITOR: Kako komentarišete normalizaciju nasilja, koja se uspostavlja? Imali smo i nekoliko napada na novinare, učestale proteste sa nerijetko šovinističkim porukama, sve češći govor mržnje…

LEKIĆ: Forme tog primitivizma koje je izbilo iza propagandnih „uspješnih priča“ pokazuju i stepen zapuštenosti crnogorskog društva.

Impresionira prostačka kreativnost identitetski nahuškanih izvođača nasilja – verbalnog, sada već i fizičkog.

Upadljivo je da ekipe u različitim političko nacionalnim dresovima imaji sličan, gotovo identičan repertoar primitivnosti. Iako iz suprotnih tabora, oni jako liče jedni na druge. Kakofonija agresivnih budalaština je jako upadljiva. Šovinističke poruke dolaze od primitivaca nacionalistički obučavanih u političkim radionicama. Podstaknuti i iznajmljenim novinarskim podzemljem.

Mržnja prema drugom je u prvom planu. Mržnja malih razlika. Naravno, oni mrze prije svega kulturu jer ona znači  uvažavanje drugog.

MONITOR: Kako vidite situaciju oko incijative za smjenu ministra pravde Vladimira Leposavića? Hoće li se prevazići ta kriza vlasti?

LEKIĆ: Po svemu sudeći teško. Formalno gledano ostavka ministra rješava krizu Vlade. Međutim, ministar svojim argumentima i pravima traži rasplet u parlamentu. Kriza se, dakle, sada seli u parlament. Premijer kao akter izbora ministra pravde, zatim smjenjivanja istog ministra, u oba slučaja ne konsultujući nikog u parlamentarnoj strukturi, bi morao biti akter i ove nove faze. Možda još ima nešto vremena da se izađe iz ove ozbiljne političke krize.

MONITOR: Može li se u aktuelnoj situaciji, uz krizu vlasti, i institucije koje su i dalje pod političkom kontrolom prethodnog režima, Crna Gora reformisati, i obračunati sa ozbiljnim devijacijama poput organizovanog kriminala, korupcije?

LEKIĆ: Iako je zaista teško nasljeđe prethodne vlasti – reforme se mogu i moraju ostvariti, posebno one koje uvode funkcionisanje pravne države. To je u isti mah zahtjev građana i Evropske unije.

Zapravo posljednji je čas za stvarne reforme, a samo kredibilne ideje i akcije mogu mjenjati stanje.

Političke snage koje su pobijedile 30. avgusta, makar u ovom trenutku iz više razloga djelovale poluudruženo, treba da definišu mnogo toga, prije svega ciljeve i sistem rada – da bismo izgradili ozbiljnu državnu politiku kao preduslov za reformisanu Crnu Goru.

I dalje vjerujem da je to moguće.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo