Povežite se sa nama

INTERVJU

IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu

MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.

MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.

Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.

Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.

MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.

Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.

U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”

MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”

Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.

MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

DRAGAN KOPRIVICA, IZVRŠNI DIREKTOR CDT: Dobro došli u crnogorsku partitokratiju

Objavljeno prije

na

Objavio:

Imamo tipičan primjer obrasca: jako zagovarate progresivne i demokratske vrijednosti i aktivnosti a istovremeno radite sve kako ne bi došlo do promjene sadašnjeg stanja i postojeće političke kulture

 

 

Anomalije koje su dovele do prijevremenih lokalnih izbora u Budvi, Andrijevici i, možda, Šavniku ukazuju na obrazac ponašanja i funkcionisanja političkih elita u Crnoj Gori, kaže nam Dragan Koprivica, izvršni direktor Centra za demokratsku tranziciju. “Funkcionisanje institucija kao da je svrha njihovog postojanja, omogućavanje i podsticanje partijskog preduzetništva, a ne javni interes, pravna država i razvoj zajednice zapravo jeste suština tog modela”

MONITOR: Može li se to promijeniti nakon vanrednih lokalnih izbora?

KOPRIVICA: U Budvi i Andrijevici nema puno ni političkih ni ideoloških razloga za krizu vlasti i vanredne izbore. Radi se samo o dodatnoj fragmentaciji izborne scene, novoj prekompoziciji i potrebi da se blokira rad opštine u nadi da će im novi izbori omogućiti bolju poziciju prilikom isisavanja državnih (opštinskih) resursa i njihovo prebacivanje u ruke moćnika. To je dio naše političke kulture koja se, iako svaki dan slušamo drugačije priče, neće brzo promijeniti. Problem je što građanke i građani još uvijek ne umiju da ovakvo ponašanje kazne na izborima. Oni se, nažalost, ili okreću apstinenciji ili, ako su mlađeg doba, odlaze iz zemlje.

To je savršen scenario za partitokratiju. Kad pogledamo razvoj političkih odnosa, ne bi bilo iznenađenje da se ove anomalije nastave i u drugim opštinama ili se brzo pojave i na državnom nivou.

MONITOR: Situacija u Šavniku je i za naša poimanja politike neobična. Postoji li, vama poznat, sličan primjer u izbornoj praksi?

KOPRIVICA: U svojoj praksi, a bavim se izborima skoro 25 godina, nijesam vidio sličan slučaj. Gotovo je teorijski nemoguće da se u jednom izbornom ciklusu, za izbore koji imaju 1.600 upisanih birača, dogodi sve ono što smo imali prilike da gledamo u Šavniku. Da smo taj slijed događaja pokušali smisliti, i u šali, vjerujem da nam ne bi pošlo za rukom da budemo toliko kreativni. Slijed događaja, ponašanje političkih subjekata, različitih državnih organa i izborni proces koji traje 19 mjeseci zaista nije lako smisliti. To je, nažalost, ono što ni teorijski nije moguće zamisliti jeste naša politička realnost.

Zoran RADULOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

ANA LALIĆ-HEGEDIŠ, PREDSJEDNICA NEZAVISNOG DRUŠTVA NOVINARA VOJVODINE: Hajka će se završiti kada Vučić opozove svoje poslušnike

Objavljeno prije

na

Objavio:

Podrška međunarodnih organizacija i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka na Dinka Gruhonjića i mene završi

 

 

MONITOR: U vrijeme vanrednog stanja usled pandemije kovida, bili ste uhapšeni zbog izvještavanja o situaciji u zdravstvenim ustanovama u Novom Sadu. Sada ste ponovo na žestokom udaru, na društvenim mrežama i preko SMS poruka…Čini se kao da ste na nekom mogućem spisku „dežurnih krivaca“?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Srpskim vlastima je uvek potrebna lista “dežurnih krivaca” kojom se skreće pažnja građana sa nepočinstava, nepodopština i političkih marifetluka vladajuće koalicije. S obzirom da svojim izveštavanjem godinama ukazujem na sistemsku korupciju, nepotizam, partijsko iživljavanje nad građanima, koketiranje sa nacionalizmom, na bahatost, siledžijstvo … a uz to radim u nezavisnim medijima koje Vučić otvoreno naziva “stranoplaćeničkim i izdajničkim”, moje ime je podvučeno na svim njihovim spiskovima za obračun. Za mene ništa novo, jer prezime moje porodice se već devedesetih našlo na jednom takvom opskurnom spisku. Tada ga je sastavljao četnički vojvoda, haški osuđenik i Vučićev politički otac Vojisalav Šešelj, za potrebe proterivanja Hrvata iz Srema. Danas, njegov najbolji radikalski đak samo nastavlja Šešeljevu misiju i viziju, a to je hegemonističko društvo podeljeno na “srpske patriote” i “izdajnike” , “ustaše” i “strane plaćenike”. A zna se šta takvima treba da se dogodi …

MONITOR: Identifikovano je nekoliko  osoba od onih koji su vam prijetili, neki su uhapšeni -pa pušteni u kućni pritvor…Može li ovo što je do sada urađeno na očuvanju vaše bezbjednosti, da spriječi dalje napade? Ili je za to važnija javna podrška-kolega, strukovnih udruženja-ovdašnjih i međunarodnih, EU predstavnika i dijela javnosti, koju ste vi i vaš kolega Dinko Gruhonjić, dobili?

LALIĆ-HEGEDIŠ: Koliko god su hapšenje osoba koje su nam pretile da će nam zaklati porodice, ubiti nas, silovati decu, lomiti kosti … za nas dobra vest, toliko istovremeno izazivaju potpuni kontraefekat u javnosti. Nakon svakog uhapšenog, salve nasilja i uvreda koje primamo se multiplikuju, jer značajan deo građana Srbije, koji se svakodnevno informišu isključivo preko režimskih medija, smatra da su ljudi koji nam prete neki novi srspki Obilići, a da smo Dinko i ja izdajnici koji zaslužuju da im se stane na kraj.

Podrška međunarodnih organizacija, ali i pritisci EU zvaničnika i stranih ambasada na srpsku vlast su jedini način da se ova krvločna hajka završi. A, završiće se onda kada Vučić opozove svoje trbuhozborce sa skupštinskih govornica, poslušnike, dodvorice i armiju botova koji su po njegovom nalogu i otpočeli ovaj pir nasilja i bezumlja.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 12. aprila ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

VESELIN RADULOVIĆ, ADVOKAT: Ogoljena borba za vlast

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ministar policije nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda

 

 

MONITOR: Ministar policije Danilo Šaranović tužio je Vladu Upravnom sudu zbog postavljenja v.d šefa Uprave policije za koje tvrdi da je bilo nezakonito. Kako vidite tu tužbu i njenu sudbinu pred Upravnim sudom?

RADULOVIĆ: Postupak određivanja v.d. direktora Uprave policije je bio nezakonit, ali je u tom nezakonitom postupku vrlo aktivno učestvovao i ministar unutrašnjih poslova. Tužbu gospodina Šaranovića vidim kao reakciju strane koja je poražena u besprizornoj borbi za kontrolom tog značajnog dijela bezbjednosnog sektora. Međutim, ono što je bitno jeste da ministar nema aktivnu legitimaciju za podnošenje tužbe protiv akta u čijem je donošenju učestvovao, bez obzira na to kako je na sjednici Vlade glasao. Tužbu protiv ove odluke Vlade mogao bi podnijeti neko od kandidata koji nijesu izabrani. Prihvatanje tužbe ministra bio bi presedan u dosadašnjoj praksi Upravnog suda i zato očekujem da taj sud štiti interese zakonitosti, a ne partijske interese i neostvarene ambicije bilo kog člana Vlade.

MONITOR: Koliko su takve tužbe uobičajene?

RADULOVIĆ: Takve tužbe nijesu česte u praksi, ali dešavaju se slučajevi da tužbu podnese lice koje nema aktivnu legitimaciju. Obično takve tužbe podnose pravno neuka lica.

MONITOR: Kako vidite proces izbora vd šefa UP i šta je sve tokom tog izbora bilo nezakonito?

RADULOVIĆ: U procesu izbora v.d. direktora UP sve je bilo nezakonito. Na istoj sjednici kada je razriješen prethodni direktor policije Zoran Brđanin, Vlada je morala da odredi vršioca dužnosti na predlog ministra, kako je to propisano Zakonom o unutrašnjim poslovima.Umjesto toga, Vlada i ministar su ušli u nezakonite improvizacije, počev od raspisivanja tzv. internog oglasa, pa do poligrafskog testiranja na inicijativu ministra koje je sprovođeno proizvoljno i na način koji je izazvao brojne sumnje. Ni javnost, a ni kandidati, ne znaju ko je i na osnovu čega odredio na koje okolnosti kandidati treba da se ispitaju na poligrafu, gdje će se sprovodi ispitivanje, kojim redosljedom, da li će svima biti postavljena ista pitanja i sl. Na kraju smo došli do čak apsurdne situacije da su strožiji uslovi i komplikovanija procedura za izbor v.d. direktora, nego za izbor direktora u punom mandatu.

MONITOR: Sporni izbor odigrava se u vrijeme dok se vlasti kunu u IBAR, odnosno dobijanje Izvještaja o privremenim mjerilima za poglavlja 23, 24, koja se tiču upravo vladavne prava. Koliko je Crna Gora daleko od vladavine prava?

RADULOVIĆ: Ovaj izbor je samo jedan od primjera koji pokazuje da živimo u ambijentu u kome je sve podređeno partijskim i ličnim interesima i pokušajima da se preuzme ili sačuva kontrola nad što većim dijelom sistema. Političke partije i njihovi lideri otvoreno pokazuju da ih javni interes ne zanima. Politička scena u Crnoj Gori uglavnom je podijeljena na dva dijela, od kojih bi jedan dio prodao Crnu Goru bez razmišljanja, a drugi dio bi je poklonio drugom. Pri tome i jedni i drugi državu i njene resurse doživljavaju kao plijen i koriste ih u ličnom i partijskom interesu. Istovremeno, brojne insititucije koje treba da obezbijede poštovanje pravnog poretka su nedovoljno funkcionalne. Kad svemu tome dodamo nepodnošljivo neznanje i veoma često i loše namjere kod političara i javnih funkcionera, onda je jasno koliko smo blizu ili daleko od društva vladavine prava.

MONITOR: Gdje je u tom smislu pravosuđe, i koliko smo daleko od njegovog reformisanja?

RAULOVIĆ: Nažalost, pravosuđe još uvijek nije ušlo u proces ozbiljnih i istinskih reformi. Vesna Medenica je ukupno 17 godina rukovodila pravosuđem na jedan autokratski način koji je favorizovao nestručne kadrove bez integriteta, a istovremeno sputavao profesionalce. Tri godine nakon njene ostavke i dvije godine od kada je ona uhapšena, sistem koji je ona sa saradnicima u pravosuđu kreirala i dalje je skoro netaknut. Možda je najbolji primjer za to upravo postupak koji se vodi protiv nje, gdje je suđenje do sada 15 puta odloženo i to na način koji pokazuje da je određenim akterima postupka i dalje dozvoljeno da se sa pravosuđem i državom izruguju jednako kako su to zajedno sa g-đom Medenicim radili dok je ona pravosuđem i formalno upravljala. Mislim da će tako biti sve dok se u cjelokupnom pravosuđu ne sprovede neka vrsta vetinga ili lustracije koja će pravosuđe očistiti od kadrova koji su ga doveli u stanje u kome se nalazi i koji sada sprječavaju početak ozbiljne reforme u pravosuđu. U fokusu tog procesa, pored odgovornosti, trabalo bi da bude ispitivanje zakonitosti porijekla imovine tih lica.

MONITOR: Šta su vlasti nakon pada DPS-a propustile da urade na reformisanju pravosuđa?

RADULOVIĆ: Osim izbora Glavnog specijalnog tužioca, teško da se može govoriti o pozitivnim potezima koje su vlasti nakon pada DPS-a preduzele na reformi pravosuđa. Prije se stekao utisak da su svi koji su vršili vlast željeli da u pravosuđu imaju nekoga ko će njima biti ono što je Medenica bila DPS-u. Od kada je DPS izgubio vlast, aktuelna Vlada je treća po redu. Niti jedna od tih Vlada nije uradila gotovo ništa da državnom tužilaštvu i pravosuđu uopšte poboljša uslove rada. Pozitivne stvari u pravosuđu prethodnih godina desile su se isključivo iz dva razloga. Prvi je izbor g-dina Novovića za Glavnog specijalnog tužioca, a drugi je dokazni materijal koji je Crnoj Gori stigao od strane Europola. To je u krajnjem dovelo i do procesiuranja g-đe Medenice, pa je logično i prirodno da ona i njeni saradnici čine sve da ospore i opstruiraju aktivnosti GST-a i materijal Europola. Ipak, zabrinjavajuće je da GST i pravosuđe nemaju adekvatnu i dovoljnu podršku od onih koji, bar deklarativno, ne pripadaju sistemu čiji značajan dio je bila g-đa Medenica. Izgleda da vladavina prava ne ide u prilog ni mnogima od njih.

MONITOR: Dok se u vladi dešava sukob oko bezbjednosnog sektora, na lokalnom nivou dešavaju se turblencije. Kako vidite slučajeve Andrijevica i Šavnik iz pravnog ugla?

RADULOVIĆ: Uvođenje tzv. prinudne uprave u Andrijevici od strane Vlade bilo je opravdano. Međutim, odluka Vlade da uvede prinudnu upravu u opštini Šavnik je sporna, isto kao što je sporna i odluka Skupštine opštine Šavnik da skrati mandat koji je prestao još 2022. godine. Nakon toga, sporna je bila i odluka Vlade da “povuče” odluku i kasnije opet da je objavi. Skupštini opštine kojoj je mandat istekao ne može se skratiti mandat, niti se može raspuštiti Skupština opštine kojoj je mandat istekao. Odluke o raspuštanju ili skraćenju mandata mogu se donijeti samo dok mandat traje. Primjeri Andrijevice i Šavnika potvrđuju da Crna Gora nema funkcionalne institucije koje treba da obezbijede poštovanje zakona, odnosno u tim slučajevima održavanje sjednice Skupštine opštine i održavanje lokalnih izbora.

Mislim da je dobra odluka predsjednika Milatovića da ne raspiše izbore u opštini Šavnik jer izborni proces po ranijoj odluci o raspisivanju izbora je tamo u toku, odnosno nije okončan. Pravni izlaz iz takve situacije je u tome da institucije obezbijede da se okončaju već raspisani lokalni izbori jer je to obaveza države i njenih institucija. Nažalost, na djelu imamo ogoljenu borbu za vlast koja, u nedostatku funkcionalnih institucija, ima prednost u odnosu na pravni izlaz i poštovanje zakona.

Milena PEROVIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo