Povežite se sa nama

INTERVJU

IRENA ŠKORIĆ, REDITELJKA: Oda antifašizmu

Objavljeno prije

na

U okviru regionalne selekcije nedavno završenog osmog UnderhillFesta prikazan je film Neželjena baština Irene Škorić. Stominutna priča govori o sudbini vrijednih spomenika koji govore o vremenu antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu

MONITOR: Film “Neželjena baština” govori o društvu koje se odreklo svoje istorije. Kad ste odlučili da snimate ovaj filma i šta je presudilo?
ŠKORIĆ: Vidjela sam srušena remek-djela naše umjetnosti. U hrvatskom dokumentarnom filmu ta se tema nije obrađivala. Filmska vrpca je način na koji oni zauvijek mogu ostati sačuvani, usprkos barbarima koji su ih željeli zauvijek izbrisati iz kolektivne memorije hrvatskog naroda. Nekako u to isto vrijeme poznati belgijski fotograf Jan Kampeners objavio je knjigu – monografiju Spomenik, čije fotografije NOB spomenika diljem bivše Jugoslavije su preplavile sve svjetske medije. Spomenici su za mnoge bili senzacija. Svojom modernošću i talentom autora izazvali su pozornost širom svijeta. Tada su i hrvatski mediji reagirali i gotovo da nije bilo tiskanog i internetskog medija koji nije objavio vijest o “prekrasnim, začudnim, NLO-ovskim spomenicima”. Trebalo je stranac doći i ukazati nam da je naša spomenička baština prekrasna i jedinstvena po svojoj modernosti i kreativnosti. Najzanimljivije od svega mi je bilo što stranci raspravljajući o prelijepim spomenicima iz naše baštine više uopće ne prevode riječ “spomenici” u “monuments”, sad ih svi zovu “spomeniks”.

MONITOR: Da li ste odmah odabrali da ćete ispričati priču o pet spomenika i koliko ste se tokom snimanja držali scenarija ili ste ga mijenjali?
ŠKORIĆ: Nekad davno, željela sam snimiti dokumentarni serijal od 15 epizoda u kojem bih obuhvatila sve najvažnije i najljepše spomenike NOB-u diljem bivše Jugoslavije. Na žalost, kod nadležnih za film za to nije bilo sluha. I ovaj je film prošao bez njih.

Nije bilo financijskih sredstava da se dokumentira rušenje svih važnih spomenika iz NOB-a. Zato, odlučila sam pokazati meni osobno pet najzanimljivijih hrvatskih spomenika. Svi su pretrpjeli razaranja, a činila su mi se važnim zbog svoje nekadašnje ljepote i iznimne umjetničke vrijednosti. Osim toga, svaki od njih nosio je neku autentičnu priču. Ti su spomenici, osim što su bili vrijedna umjetnička djela, bili i turističke destinacije, posjećivali su ih učenici, političari, obitelji. Mnogim su ljudima dio pamćenja, sadrže ih mnogi obiteljski albumi.

Fascinantno je da netko tako sistematski ruši spomenike vrlo visoke umjetničke vrijednosti, radove naših kipara koji spadaju u red najboljih europskih kipara. Svojim visokim artizmom ti su spomenici bili najbolji promotor vrijednosti antifašizma. Slikom i govorom svjedoka, eksperata, umjetnika i političara, pa i onih koji su građu spomenika prodavali kao sekundarnu sirovinu, želim ispričati priču o sudbini umjetničkih djela pretvorenih u otpad. Zapravo, ovo je priča o društvu i vrijednostima koji su se urušile. “Glavni glumci” moga filma su , Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj gori , Spomenik Stjepanu Filipoviću u Opuzenu, Spomenik narodu heroju Slavonije kod sela Kamenska, Ustanak u Brezovici, te Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Veljunu. Petrova Gora je pokradena i oštećena, Kamenska je uništena do temelja, Spomenik Stjepanu Filipoviću je srušen, ali kip trenutno čeka sredstva za restauraciju, Ustanak u Brezovici je pokraden, ali pronađeni su dijelovi, i također čeka sredstva za restauraciju, dok su spomen ploče u Veljunu obnovljene najviše privatnom inicijativom.

Scenarij za dokumentarni film je živi organizam koji se razvija svakim danom snimanja. Podsjeća na grad u nastajanju u kojem stalno niču nove, zanimljive ulice. U tome leži prava ljepota čistog autorskog nezavisnog dokumentarnog filma. U radu na filmu, stalno sam saznavala za nove činjenice, slagala mozaik naracije svjedoka i povjesničara umjetnosti. Priča o Veljunu, Kamenskoj, i ostalim spomenicima poput je torte u više slojeva, a trešnja na vrhu ove moje torte je definitivno priča o Stjepanu Filipoviću.

MONITOR: Sagovornici u filmu su razni eksperti, umjetnici, političari, građani, ali i oni koji su građu spomenika prodavali. Kako ste birali sagovornike i koliko vam je trebalo da ih pridobijete – da progovore?
ŠKORIĆ: Jedan crnogorski kolega me na Underhillu nakon odgledanog filma upitao slično pitanje i u šali zamolio da li bi mogla nagovarati sugovornike i razgovarati s njima u njegovom novom dokumentarnom filmu.

Možda je čudno za povjerovati, ali u svih mojih 20 dokumentarnih filmova nikad niti jedan sugovornik, tj. “protagonist” nije odbio sudjelovati u mojem filmu ili odgovoriti na bilo koje moje pitanje. Možda tajna mog “uvjeravanja” leži u stalnom kontaktu s „protagonistima”, od prvog telefonskog poziva, prvog susreta, pa sve do finalne faze snimanja i same premijere filma. S mnogima sam nastavila kontaktirati i nakon toga pa smo i dan danas u prijateljskim odnosima. Valjda je to razlog što mi ljudi vjeruju i opuste se pred kamerama. Kao da zaborave da ih se snima. Snimanje im dođe kao prirodan nastavak mnogih prethodnih razgovora. Evo jedan mali filmski kuriozitet. Lastana tj. Rudija Aljinovića iz mog filma Dragi Lastane! sam nagovarala na sudjelovanje u filmu gotovo tri godine. On nikad to nije odbio, nego je samo rekao da ćemo snimati “jednom kad dođe vrijeme i pravi trenutak za to”. Bila sam uporna, nagovarala ga i paralelno tražila i proučavala ostalu građu potrebnu za film. Jednostavno sam znala da ću taj film kad tad snimiti.

U Neželjenoj baštini sam imala 30 sugovornika. Posebno su zanimljivi povjesničari umjetnosti Zvonko Maković, Zlatko Uzelac i Snješka Knežević, kipar Miro Vuco, bivši predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović, stogodišnji partizan Juraj Hrženjak, političar i čelnik srpske zajednice u Hrvatskoj Milorad Pupovac, unuka kipara Vojina Bakića Ana Bakić, partizan i antifašist Ivan Fumić, povjesničar Tvrtko Jakovina. Svi su suglasni da je vrhunska umjetnička djela trebalo zaštititi i sačuvati od vandala. I spriječiti potpuno propadanje onih koji su devastirani te ih restaurirati. Treba ih obnoviti, i radi njihove ljepote, i radi vrijednosti koje simboliziraju. Najviše me se dojmila izjava kipara Mire Vuce, autora spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu koji kaže: “Oni koji su ubili spomenik ubili su i mene. Ja sam autor i dao sam sebe. Rušiteljima spomenika promaknuo je jedan detalj, nisu srušili klupu na kojoj je stajao heroj, nisu znali da je ona instrument hrabrosti ovog partizana. Ako se nikada ne vrati spomenik, klupu bi trebalo zaštititi. Na neki način ona je meni sjajna, tamo u tom nekakvom prostoru kao da čega Filipovića da se popne na nju, u svoju vječnost.”

MONITOR: Kako publika reaguje?
ŠKORIĆ: Film Neželjena baština svoju svjetsku premijeru imao je prošle godine pred prepunom kino dvoranom 22. Sarajevo Film Festivala. Atmosfera na festivalu kao i na projekciji je bila savršena, Sarajevo je cijeli tjedan živjelo za film. Projekcija Neželjene baštine bila je danima prije rasprodana. Posebno su me ganule reakcije publike, kao i kolega nakon filma. Svi se slažu da je riječ o originalnoj temi, da je svojevrsna oda antifašizmu i da otvara teška pitanja odnosa koje hrvatsko društvo ima prema Drugom svjetskom ratu, bivšoj Jugoslaviji i simbolima tog vremena. Zanimljivo je da publika dosta emotivno reagira na ovaj film, te su suze dosta česta reakcija.

Film je izvrsno prošao na hrvatskoj premijeri na ZagrebDoxu, zbog velikog interesa čak je imao i reprizu. Prikazan je i u Hong Kongu, Portugalu, Los Angelesu, Parisu, Beogradu, San Diegu, Houstonu, Stockholmu, Italiji. Očekuje ga uskoro još nekoliko festivala. Posebno mi je drago kad film razumiju i prihvate stranci. Festivalski žiri u Švedskoj obrazložio Nagradu za najbolji dokumentarni film riječima – “Film koji navodi na razmišljanje o velikim pitanjima koja dotiču mnogo više od povijesti Balkana i tiču se svih nas. Kako se treba odnositi na nedavnu povijest i na njene spomenike? To je veliko pitanje za mnoge koji su se rodili u Jugoslaviji, zemlji koja više ne postoji. Spomenik naravno nije, samo komad materijala već umjetničko djelo i dio kolektivnog sjećanja.”

Posebno je zanimljivo da su sve četiri nagrade koje sam dobila za ovaj film inozemne nagrade. I to nešto govori… Eto, jučer je stigla i vijest o Nagradi za najbolji dokumentarni film na Ischia film festivalu u Italiji, četvrtom priznanju za Neželjenu baštinu nakon nagrada u Stockholmu, San Diegu i Houstonu.

MONITOR: Zanimljivo je da je muziku komponovao bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kako je došlo do te saradnje i da li je ovo Josipovićev početak karijere – da komponuje muziku za film?
ŠKORIĆ: Nekako mi se činilo logičnim da skladatelju koji modernizmom svoje glazbe korespondira spomenicima o kojima govori moj film, ujedno i političaru koji se dosljedno zalaže za vrijednosti antifašizma, ponudim da radi glazbu. Uz to, jedan je od sugovornika u filmu, i kao glazbenik, i kao političar. Njegova glazba, kao i spomenici o kojima govori film, nije konfekcija, već autentična umjetnost.

U Neželjenoj baštini je debitirao kao filmski skladatelj. Kaže, toliko mu se svidjelo raditi muziku za film da će nastaviti, čak i napraviti svoj mali studio. Možda je to bio početak jedne dobre karijere filmskog skladatelja .

Miroslav MINIĆ

Komentari

INTERVJU

MARKO SOŠIĆ, INSTITUT ALTERNATIVA:  Nije bilo lustracije budžeta

Objavljeno prije

na

Objavio:

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana

 

MONITOR: Prva ekonomska tema koja je u ovoj godini zainteresovala političare je rebalans budžeta. Šta mislite o tom predlogu?

SOŠIĆ: Najviše zabrinjava stalni trend rasta tekućeg budžeta – razni troškovi administracije se samo povećavaju, a ne vidimo nikakav ozbiljan pokušaj štednje i racionalizacije koji bi išao mimo praznih obećanja.

U tom smislu, mnogo veći izazov će biti budžet za 2023. godinu. Sve su prilike da će ga spremati ova vlada koja je izgubila povjerenje Skupštine. Ne smije se ponoviti scenario iz 2020. godine nepredlaganja budžeta i ulaska u privremeno finansiranje – sa postojećim finansijskim problemima, taj režim bi tek sada donio probleme.

MONITOR: Koliko je rebalans iznuđen, a koliko predizborni?

SOŠIĆ: Brojke nam govore da je rebalans neophodan. Upravo smo u Monitoru prošle godine, kada se usvajao budžet koji se sada krpi, upozoravali na ishitrenost određenih Vladinih reformi, kao i na neodgovorno ponašanje poslanika koji su čašćavali građane iz džepa građana, pokušavajući da na tome politički profitiraju.

Kako se godina primiče kraju, polako saznajemo koliko nas zapravo koštaju neki od zakona koje su poslanici predložili i usvojili prošle godine, kao i neki ovogodišnji. Uglavnom ukazuju da se loše planiralo i da su obrazloženja o fiskalnom uticaju bila površna i netačna.

Na primjer, rebalans pokazuje da će nas naknade za majke koštati makar sedam miliona više nego što je bilo opredijeljeno za 9 mjeseci ove godine (25 miliona). Zbog nesistemskih izmjena Zakona o zaradama zaposlenih u javnom sektoru, trošak za zarade se morao povećati za oko 30 miliona eura.

Nisu samo poslanici nove većine velikodušni, poslanici su u julu jednoglasno usvojili prijedlog DPS – SDP – SD kojim se opštinama daje gotovo 50 miliona više na godišnjem nivou. U obrazloženju ovog zakona poslanici kažu da neće imati uticaj na budžet, a više niko ne pominje probleme neracionalnog poslovanja i povećanja broja zaposlenih na lokalnom nivou. Da ne govorimo i o nekim odlukama prethodne Vlade koje su poptuno zaboravljene u planiranju budžeta, pa se sada moraju plaćati iz budžetske rezerve.

Odgovornost za ovakvo stanje nose svi, i većina od avgusta 2020. koja je pokušala da sprovede sva svoja obećanja ne mareći mnogo koliko to košta, kao i bivša većina i partije koje je čine, koje se takođe neodgovorno odnose prema budžetu kada misle da im to politički odgovara i kada mogu da preuzmu zasluge kod građana.

Neke partije koje su danas dio vlasti ovih dana peru ruke od programa Evropa sad, prošle godine su ga zdušno podržavali i branili čak i od dobronamjerne kritike i pokušavali da preuzmu zasluge za njegovo sprovođenje. Srećom, nemamo svi tako kratko pamćenje kako se nadaju.

MONITOR: Kako vidite kritiku rebalansa u kontekstu odustajanja od kapitalnih projekata?

SOŠIĆ: Mislim da su promjene kapitalnog budžeta vjerovatno najkorisnija stvar u ovom rebalansu, a da su kritičari promašili poentu. Sve i da se rebalans ne usvoji, ti projekti neće biti ni započeti ove godine. Po priznanju same Vlade, u posljednjem smo kvartalu ove godine, a radovi nisu ni počeli. Po našim podacima, do sada se nešto uradilo na tek 70 projekata, od gotovo 350 koliko je planirano za ovu godinu. Razlog je u lošem planiranju i programu „Crna Gora odmah”, koji u jakoj konkurenciji loše osmišljenih programa te Vlade nosi najgore mjesto, upravo zbog očekivanja javnosti koja su neodgovorno podignuta.

Neodgovorni plan prošle Vlade je bio da se kapitalni budžet napuni nezrelim projektima, nekim samo na nivou blago definisanih ideja, kako bi se svima „izašlo u susret”. Onda su se probudili i poslanici i u posljednjem trenutku predložili sopstvene grube ideje i stigli smo do gotovo 350 projekata u kapitalnom budžetu, gotovo tri puta više nego u prethodnoj godini.

Milena PEROVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

DR HUSNIJA KAMBEROVIĆ, ISTORIČAR, REDOVNI PROFESOR FILOZOFSKOG FAKULTETA U SARAJEVU: Katastrofalno bi bilo da od devedesetih nismo ništa naučili

Objavljeno prije

na

Objavio:

Ono što se dešava u Ukrajini upozorava da bi Rusija mogla zapaliti fitilj i na Zapadnom Balkanu. Od snage i odlučnosti Zapada zavisiće da li će se taj fitilj zapaliti. A na svima nama je da prepoznamo te opasnosti prije nego što bude kasno

 

MONITOR: Za nekoliko dana održaće se opšti izbori u BiH. Njima prethodi dramatično nadgornjavanje nacionalnih stranaka i visokog predstavnika Kristijana Šmita u vezi sa izmjenama Izbornog zakona. Ima li pobjednika u ovom malom „ratu“?

KAMBEROVIĆ: Izbori će se definitivno održati po postojećem Izbornom zakonu, ali bi moglo biti problema u vezi s implementacijom rezultata izbora, zbog mogućih blokada HDZ. Kako bi otklonio blokade, Šmit će morati nametnuti rješenja s kojima HDZ neće biti zadovoljan, ali i ponuditi nešto što bi bilo u njihovom interesu, tako da ćemo, vjerovatno, tek za naredne izbore imati nova izborna pravila.

Ipak, Izborni zakon sâm po sebi nije problem, ali je problem zloupotreba zakona, posebno kada je u pitanju manipulacija nacionalnim identitetima, što stvara određene frustracije, posebno kod Hrvata u Bosni i Hercegovini. U tom smislu mislim da HDZ nema nikakvo pravo da tjera birače da glasaju isključivo za kandidate iz svoje nacije za članove Predsjedništva, jer nacionalni identitet i političko opredjeljenje se ne mogu izjednačavati. Ali, sigurno treba onemogućiti da se nacionalni identitet zloupotrebljava od pojedinaca i skupina kako bi se dobili poslanički mandati. Zato mislim da ima dovoljno argumenata da se kroz domove naroda i adekvatnu zastupljenost obezbijedi pravedna i odgovarajuća zaštita nacionalnog identiteta.

Ovo što Šmit radi sada je prilično kompromitirajuće za međunarodnu zajednicu. Činjenica da smo saznali da je on izmjene izbornog zakona dogovarao sa Vladom Republike Hrvatske je kompromitirajuće i mislim da je Plenković to objavio upravo da bi kompromitirao Šmita jer nije nametnuo izmjene zakona onako kako je to Hrvatska željela. O tome bi u buduće morali voditi računa u međunarodnoj zajednici.

MONITOR: Podijeljena su mišljenja u vezi sa tim da li će poslije ovih izbora pojaviti nova lica u Predsjedništvu BiH i na čelu entiteta, posebno kada se radi o Denisu Bećiroviću kao kandidatu za Predsjedništvo BiH i Jeleni Trivić kao protivkandidatkinji Miloradu Dodiku za mesto predsjednika-ce RS. Kakve bi promjene mogle doći sa njihovim izborom?

KAMBEROVIĆ: Nadmetanje za izbor Predsjedništva BiH je prilično izjednačeno, mada, po mom mišljenju, Bećirović ima više šansi da pobijedi Izetbegovića nego što je Jelena Trivić u stanju pobijediti Milorada Dodika. Osim toga, tu je i nadmetanje za člana Predsjedništva iz reda srpskog naroda, gdje Šarović, izgleda, ima više šansi od Željke Cvijanović, dok ostali kandidati ipak nemaju velikih izgleda. Izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda također se komplicira zbog činjenice da će veliki dio građanski orijentiranih birača podijeliti glasove između Bećirovića i Komšića, što bi moglo otvoriti male šanse za prolazak Borjane Krišto, iako to nije baš izvjesno.

Ali, ukoliko bi se desilo da u Predsjednštvu BiH imamo Bećirovića i Šarovića, to bi moglo voditi smirivanju tenzija u zemlji, ponovo uozbiljiti rad Predsjedništva, vratiti dostojanstvo državi i ponuditi neku bolju perspektivu, i stvarno i simbolički. Izetbegović bi mogao u (političku) mirovinu, a Dodik bi vjerovatno morao strahovati da bi, ukoliko bi izgubio od Jelene Trivić, mogao završiti iza rešetaka.

Nastasja RADOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od petka 30. septembra ili na www.novinarnica.net

 

Komentari

nastavi čitati

INTERVJU

RADOMIR KRAČKOVIĆ, NOVI PREDJSEDNIK SINDIKATA MEDIJA CG: Za bolje sjutra profesije

Objavljeno prije

na

Objavio:

Novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu

 

MONITOR: U kakvom stanju preuzimate Sindikat medija?

KRAČKOVIĆ: Izabran sam jednoglasno za predsjednika najveće organizacije u oblasti medija u cijeloj državi koja okuplja skoro 600 članova, što je velika čast i obaveza. Dosadašnje rukovodstvo na čelu sa predsjednicom Marijanom Camović – Veličković je predano radilo na razvoju organizacije pa je Sindikat medija u posljednjih nekoliko godina duplirao broj članova. Važno je istaći da  SMCG okuplja novinare i medijske radnike sa oba pola suprotstavljene medijske scene. Naši članovi su novinari i medijski radnici iz 12 pojedinačnih medija a tu je i nekoliko desetina pojedinačnih članova iz drugih medija.

Već imamo najave da će nam se pridružiti novinari i medijski radnici iz još nekih medija. Nastojaćemo da u članstvo i rad SMCG uključimo i frilensere koji su u specifičnoj poziciji jer im je radno-pravni status prilično slab ali ih je sve više u Crnoj Gori, iz raznih razloga, a najviše zbog krize u medijima koja je bila izazvana epidemijom koronavirusa.

SMCG se nametnuo kao glavna adresa za rješavanje ekonomsko-socijalnog položaja i radnih prava novinara i medijskih radnika i to su prepoznali i tzv. donosioci odluka u ovoj državi. SMCG je istovremeno za posljednje četiri godine pružio besplatnu pravnu pomoć novinarima i medijskim radnicima u preko 200 slučajeva, predložio je niz rješenje za poboljšanje medijskih zakona i propisa u Crnoj Gori i organizovao veliki broj značajnih konferencija i skupova o raznim medijskim pitanjima.

Dakle, SMCG je sada u dobrom stanju ali postoji veliki potencijal za dalji rast. Cilj nam je da što više uključimo članstvo u naše aktivnosti a naša poruka je jasna: novinari i medijski radnici u Crnoj Gori moraju jasno i glasno da govore o svojim problemima, makar upola onoliko koliko se svojim radom bore za poboljšanje položaja različitih obespravljenih grupa u našem društvu.

MONITOR: Kako ocjenjujete položaj članova Sindikata i ostalih zaposlenih u medijima? Koji su problemi sa kojima se medijski radnici najčešće susreću?

KRAČKOVIĆ: Najveći problem članova SMCG ali i velikog dijela novinara i medijskih radnika su niske plate, koje ne održavaju značaj novinarstva kao profesije.

Oko polovine novinara i medijskih radnika u Crnoj Gori prima platu nižu ili negdje na nivou prosječne u državi. Po našim podacima, svega 20-30 posto zaposlenih u medijima može se pohvaliti normalnim zaradama ali uz veliki rad. Poseban i najveći problem je kašnjenje zarada u dijelu lokalnih javnih emitera na sjeveru i jugu države gdje su pojedine kolege u zaostatku od čak godinu dana a najteže stanje u tom smislu je u Radiju Ulcinj. Takođe, u dijelu medija ne plaća se prekovremeni rad, niti isplaćuju praznične dnevnice a novinari i medijski radnici u posljednje tri godine rade mnogo više nego ranije zbog dinamične političke i ekonomske situacije u državi ali i cijelom svijetu.

Takođe, rijetki su mediji koji imaju kolektivne ugovore kojima se zaposlenima obezbjeđuje nešto veći obim prava. Dakle, situacija se ne mijenja godinama iako istraživanja SMCG pokazuju da dobar dio medija u Crnoj Gori pozitivno posluje a neki imaju i veliku dobit iz godine u godinu.

MONITOR: Nije bez značaja ni pomoć koju dobijaju mediji?

KRAČKOVIĆ: Tako je. Mediji su zbog epidemije kovida primili višemilionsku pomoć od države, država sada, osim javnim servisima, daje novac iz budžeta i privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam. Mi samo tražimo da se od svega toga pravedno nagrade zaposleni jer su oni ti koji proizvode medijske sadržaje za koje njihovi mediji dobijaju sav taj novac. Pojedini mediji su to uradili ali su oni rijetki.

Nastavićemo da insistiramo da se poboljša položaj novinara i medijskih radnika u cijeloj državi jer možda nismo najvažnija profesija ali je značaj novinarstva i medija potvrđen tokom svih posljednjih burnih godina a naročito je važno podržati odgovorno i profesionalno novinarstvo u svoj ovoj poplavi lažnih vijesti, dezinformacija, hibridnih ratova i ,,zaglupljivanja masa” preko društvenih mreža. Ako ne budemo imali tačne informacije, jasno je kuda sve to vodi.

Međutim, da bismo to imali, potrebno je da imamo slobodne novinare i medijske radnike, koji su zadovoljni svojim ekonomsko-socijalnim statusom i čija se radna prava poštuju i koji mogu da izraze mišljenje o svim pitanjima unutar redakcija ali i da odbiju bilo koji radni zadatak koji znači kršenje Kodeksa novinara. SMCG je svojim predlozima koji su inkorporirani u Zakon o medijima iz 2020. obezbijedio veću nezavisnost novinara i medijskih radnika a nastavićemo da i dalje radimo na tom polju.

MONITOR: Pored radnih prava Sindikat se bavi i pitanjem bezjednosti novinara, kakvo je stanje na tom polju?

KRAČKOVIĆ: Obeshrabrujuće. SMCG od 2015. prati sve slučajeve napada na novinare, reaguje na njih i insistira kod nadležnih da se što prije riješe. Za razliku od političara koji selektivno reaguju na napade u zavisnosti od toga da li im se sviđa uređivačka politika medija iz kojeg je napadnuti novinar, SMCG je veoma konzistentan po tom pitanju i reaguje na sve napade.

U posljednje dvije godine imamo porast broja napada i prijetnji novinarima i medijskim radnicima, kao i slučajeva ometanja na radnim zadacima. Zabilježeno je skoro 50 takvih slučajeva koji su dobrim dijelom bili rezultat povećanih društveno-političkih tenzija u državi. Zahvaljujući zalaganju SMCG i NVO Akcija za ljudska prava, koje je podržalo još sedam organizacija, krajem prošle godine Skupština je jednoglasno usvojila izmjene Krivičnog zakonika kojim su povećane kazne za napade na novinare. SMCG pruža i besplatnu pravnu pomoć napadnutim novinarima u skladu sa svojim mogućnostima i nadamo se da će napada biti što manje ali i da će konačno biti rasvijetljeni i do kraja procesuirani neki od starih slučajeva napada kao što su ubistvo Duška Jovanovića, ranjavanje Olivere Lakić, paljenja vozila Vijesti, napadi na Tufika Softića…

MONITOR: Koja su glavna pitanja na čije rješavanje ćete se usmjeriti tokom svog mandata na čelu Sindikata?

KRAČKOVIĆ: Glavni cilj ostaje usvajanje novog Granskog kolektivnog ugovora u oblasti medija kojim će biti povećani koeficijenti a samim tim i zarade najvećeg mogućeg dijela naših članova ali i najvećeg mogućeg broja medijskih radnika u Crnoj Gori. Sa Unijom poslodavaca je dogovoreno da počnu pregovori i to će se uskoro desiti a nadamo se da ugovor na kraju biti i potpisan i da će biti na zadovoljstvo najvećeg dijela zaposlenih u medijima.

I dalje ćemo se boriti za veću bezbjednost zaposlenih u medijima.

Cilj nam je i povećanje broja članova SMCG i zato pozivamo novinare i medijske radnike da nam se pridruže jer kad smo zajedno – onda smo sila, a ako smo razdvojeni i posvađani – ne možemo uraditi puno na poboljšanju našeg položaja. Veliki izazov u narednom periodu ostaje nam i obezbjeđivanje finansijske održivosti Sindikata medija i dalje jačanje kapaciteta Stručne službe SMCG koja svake godine objavi nekoliko istraživanja o svim aspektima slobode medija u Crnoj Gori i dragocjen je izvor relevantnih podataka koje citiraju mnoge domaće i međunarodne organizacije.

Vjerujem da ovi ciljevi nisu nedostižni. Jasno je da će za njih biti potreban veliki rad, čvrst stav prema poslodavcima i donosiocima odluka ali i sposobnost da se kroz razgovore i pregovore nametnu rješenja koja će obezbijediti bolji položaj naših članova i medijskih radnika. Sindikat medija će, kao i do sada, beskompromisno biti uz svoje članove u borbi za bolje sjutra naše profesije.

Predrag NIKOLIĆ

Komentari

nastavi čitati

Izdvajamo