DRUŠTVO
Hrabrost u vremenima zla

U velikoj sali sarajevskog Bosanskog kulturnog centra prošlog utorka održan je, kako reče Svetlana Broz, direktorica NVO Gariwo, najveći otvoreni čas etike. Pred velikim brojem poznatih ličnosti iz BiH i regiona i oko šest stotina maturanata iz više bosanskohercegovačkih gradova smjenjivala su se potresna svjedočenja (satkana u dokumentarnom filmu i usmenoj riječi) o petorici ljudi koji su u teškim vremenima, dovodeći u opasnost sopstvene živote – ličnim primjerima iskazali ili afirmisali građansku hrabrost. Njima je dodijeljena prestižna nagrada Duško Kondor, koju je ustanovila nevladina organizacija Gariwo sa namjerom da podstiče građansku hrabrost i utiče na svijest pojedinaca o činjenju dobrih djela. Duško Kondor, simbol građanske hrabrosti, ubijen je 22. februara 2007. godine, u političkom atentatu iza zatvorenih blindiranih vrata svog stana u Bijeljini. U Bijeljini je radio kao srednjoškolski profesor demokratije i ljudskih prava, direktor Škole i seminara građanske hrabrosti NVO Gariwo, kroz koje je prošlo preko 300 mladih. Bio je, po riječima Asmira Vodenčarevića, njegovog bivšeg učenika, „šezdesetogodišnjak sa snagom Tajsona, duhom Gandija, voljom Martina Lutera Kinga”.
SIMBOL POŠTENJA I INTEGRITETA: Ovogodišnju nagradu za građansku hrabrost dobili su Zoran Mandlbaum i posthumno Josip Reihl Kir, dr Zlatko Hrvić i dr Sekul Stanić. Nagrada za afirmaciju građanske hrabrosti dodijeljena je glavnom i odgovornom uredniku Monitora Esadu Kočanu.
Ističući da ta nagrada simbolizuje poštenje, dobrotu, integritet i hrabrost građana, visoki predstavnik Evropske unije u BiH Valentin Incko podsjetio je na poruku istaknutog američkog aktiviste za građanska prava Martina Lutera Kinga: ,,Mi moramo izgraditi nasipe hrabrosti da zaustavimo poplavu straha”.
Prisutnima su se obratili i predsjednik Komisije za imenovanje nagrađenih Uve Kicinger, ambasador Kraljevine Norveške u BiH Jan Bratu, univerzitetski profesor iz Skoplja Ferid Muhić i dogradonačelnik Sarajeva Miroslav Živanović.
Ukazujući na značaj građanskog aktivizma i jačanja odgovornosti u svim segmentima političkog i društvenog života, oni su ocijenili da ova manifestacija istovremeno pokazuje da građansko i dalje živi u cijeloj Bosni i Hercegovini.
,,Svečana dodjela nagrade je svjedočenje o važnosti borbe za istinu, pravdu i istinske ljudske vrijednosti”, rekla je Svetlana Broz, obrazlažući razloge za dodjelu nagrade.
UPORNI PROTIVNIK RATA: Josip Reihl Kir bio je načelnik Policijske uprave Osijek. Ubijen je 1. jula 1991. godine u političkom atentatu u Tenji, kod Osijeka. Svakodnevno je, rizikujući sopstveni život, uporno javno govorio protiv ratne opcije u Hrvatskoj. Štitio je prava svakog građanina bez obzira na njegovu etno-nacionalnu ili drugu pripadnost. Ubjeđivao je građane da ne pristaju na razna zastrašivanja. Na pres konferencijama javno je prozivao novinare koji su istinu izokretali u laži. Time je još 1991. među prvima razotkrivao političku instrumentalizaciju velikog dijela medija u cilju zastrašivanja i manipulisanja građanima.
Na sjednici Skupštine Osijeka u junu 1991. javno je iza govornice poručio: „Dok sam ja načelnik Osječko-baranjske policijske uprave rata između Srba i Hrvata na ovom području neće biti”.
,,Sedamnaest godina potrošila sam pokušavajući da pred lice pravde izvedem nalogodavce njegovog ubistva. Nisam uspjela. Mislim da su to bili ljudi iz vrhova vlasti”, kaže njegova supruga Jadranka Reihl Kir, koja je primila nagradu.
UVIJEK SPREMAN DA POMOGNE: Dr Zlatko Hrvić bio je osnivač i šef mostarskog Centra za mentalno zdravlje, prvog takvog centra u BiH. Umro je 2006. godine.
Tokom 1992. godine, rizikujući život, kao direktor Psihijatrijske bolnice u Domanovićima ostao je u bolnici da bi zaštitio i spasio 158 najtežih psihijatrijskih bolesnika. Bili su prepušteni na milost i nemilost raznih paravojnih i vojnih formacija.
U dokumentarnom filmu o Zlatku Hrviću jedan od njegovih kolega ljekara svjedoči: “Pacijenti su nas tih dana pitali kada će ovi ludaci prestati da pucaju na nas?”
U aprilu 1992. godine, kada su bivša JNA i paravojne jedinice potpuno onemogućile dolazak dežurnih ekipa u bolnicu u Domanoviće, koja je uz to ostala bez struje, vode i hrane, doktor Hrvić je, sa dvojicom medicinskih tehničara, nadljudskim naporima uspijevao da obezbijedi minimalne količine vode i hrane da bi pacijenti preživjeli. Na kraju je svih 158 bolesnika bezbjedno evakuisao u Mostar, čime ih je spasio sigurne smrti. U ime svog supruga nagradu je primila doktorica Senada Hrvić.
HEROJ IZ FOČE: Dr Sekul Stanić, ljekar Opšte bolnice u Foči, ubijen je krajem 1992. godine u Miljevini. U aprilu te godine, kao direktor pomenute bolnice nesebično je pomogao na različite načine svojim kolegama i desetinama pacijenata da se spasu, jer su progonjeni na etničkoj osnovi.Spasio je i veći broj trudnica – porodilja od zlostavljanja, silovanja i sigurne smrti.
,,Do posljednjeg dana svog života ostao je dosljedan svojim moralnim principima, koje je platio životom”, navodi se u obrazloženju nagrade.
Njegova supruga Nada, koja je u ime supruga primila nagradu, kaže: ,,Suprug mi je javio da se sprema da napusti Foču i da lokalna vlast to jedva čeka. Međutim, iscenirali su aferu, uhapsili ga i zatvorili. Zvanično je saopšteno da je u zatvoru izvršio samoubistvo, ali u to ne vjerujem ni ja, niti bilo ko od onih koji su ga poznavali”.
MOSTARSKA RAJA: Zoran Mandlbaum bio je za vrijeme rata predsjednik Jevrejske opštine u Mostaru. Kao predsjednik Jevrejske opštine izdao je preko 200 potvrda sa kojima su građani, životno ugroženi zbog etničke pripadnosti, preko Hrvatske mogli otići u druge zemlje, spašavajući se od progona, mučenja i vrlo često sigurne smrti. U vrijeme najveće gladi i nestašice lijekova, dovozio je konvoje humanitarne pomoći u tzv. istočni Mostar, zbog čega je pokušan i atentat na njega, u zapadnom Mostaru, gdje je živio.
Govoreći o njegovim podvizima, jedna Mostarka u dokumentarnom filmu kaže: ,,Kada bi mi neko rekao da nacrtam Boga, ja bih nacrtala Zoranov lik!”
Zoran nam je, sjećajući se tih dana, ispričao i ovo:
,,U podijeljenom Mostaru uspio sam da sa jedne na drugu obalu Neretve krišom prevedem dvadesetak djevojaka koje su se našle sa svojim predratnim ljubavima i vjenčale. Tako sam pomogao sklapanje brojnih mješovitih brakova. Preko mog telefona brojni Mostarci uspostavljali su vezu sa rodbinom na raznim stranama svijeta. Jednog dana stigao mi je telefonski račun od 16.500 njemačkih maraka. Pošao sam u poštu da vidim šta da radim. Direktor, bio je Hrvat, rekao mi je: ‘Zorane, ne brini, sve ćemo prebaciti na račun HVO-a! Tako je i bilo”.
Na spisku kandidata za ovogodišnju nagradu Duško Kondor našlo se još četrdesetak onih koji su u ludom vremenu imali hrabrosti da se i po cijenu života suprotstave zlu.
Priznanje uredniku i Monitoru
Lijepo je bilo biti novinar Monitora na dan uručivanja nagrade Duško Kondor. Prvo, zbog toga što su njegov glavni i odgovorni urednik Esad Kočan i redakcija našeg lista dobili visoko priznanje za afirmisanje građanske hrabrosti, ali i zato što se tog dana, u svim kontaktima u Sarajevu, govorilo o velikom antiratnom doprinosu Monitora, njegovom odvažnom odupiranju sili i istrajnom svjedočenju o zlom vremenu i zločinima počinjenim u ime Crne Gore.
,,U vrijeme ratova u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, kao novinar i glavni i odgovorni urednik Monitora, Esad Kočan je u svojim tekstovima i kolumnama kontinuirano i dosljedno iznosio svoje stavove protiv ratova i gorljivo promovisao antiratnu opciju, kao jedinu moguću i normalnu. Svjestan razorne moći tadašnje političke ideologije diktirane iz Beograda i Podgorice postao je suosnivač Monitora, u cilju objektivnog, nepristrasnog i nezavisnog izvještavanja građana Crne Gore”, navodi se u obrazloženju za dodjelu nagrade Esadu Kočanu. Dalje se kaže da je Kočan posljednje dvadeset tri godine svog rada posvetio ,,aktivnoj afirmaciji građanske hrabrosti kroz sopstveni primjer novinara koji ne odustaje od iznošenja istine u najopasnijim vremenima, u kojima nosioci politike zla, ratova, razaranja i ubijanja ne prezaju ni od bacanja bombi na redakciju crnogorskog nezavisnog nedjeljnika Monitor, zastrašivanja i premlaćivanja novinara, pravljenja spiskova građana koji na kioscima kupuju Monitor”.
,,Ovo je veliko priznanje i meni i redakciji Monitora za doprinos u suočavanju sa zlom i zločinom počinjenom u ime Crne Gore. Ni ja ni redakcija nijesmo imali ni pravo niti smo htjeli da ćutimo o tome. Siguran sam da ćemo i dalje svjedočiti, suočavati se sa zločinima i uznemiravati savjest onih koji su ih počinili. Takođe sam siguran da se nikad nećemo povinovati ni pred čijom silom ili je trpjeti niti ćutati pred bilo kojom nepravdom “, rekao je Kočan zahvaljujući se na nagradi.
Veseljko KOPRIVICA
Komentari
DRUŠTVO
RAMBO AMADEUS, NEPLANIRANO NASILJE: Čovječe, posrami se

Producentkinja TV emisije Dnevnica Lejla Kašić objavila je da je poznati muzičar Antonije Pušić seksualno uznemiravao i vrijeđao na snimanju posljednje epizode. Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtvu kulturnog modela u kojem živimo. Onda su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Podržale su je brojne NVO i građanski aktivisti
Seksualno uznemiravanje je, prema konvenciji Savjeta Evrope, svako neželjeno verbalno ili neverbalno, odnosno fizičko ponašanje seksualne prirode u svrhu, odnosno uz ishod povrede dostojanstva osobe, posebno kada se stvara zastrašujuća, neprijateljska, degradirajuća, ponižavajuća i uvredljiva atmosfera. U crnogorski Krivični zakonik tek treba da se uvede ovo krivično djelo.
U Crnoj Gori mnogi ne priznaju seksualno uznemiravanje kao vrstu nasilja nad (najčešće) ženom i dovođenje te osobe u ponižavajući položaj. U brojnim komentarima na ispad čuvenog muzičara Antonija Pusića, koji nastupa pod pseudonimom Rambo Amadeus, ta svijest je došla do punog izražaja.
„Šta treba, svaka cica kojoj si rekao da ti se sviđa njeno dupe i da bi je rado pojebao iz mesta, da skoči sa varijantom da je uznemiravaš….ma daj …pa onda smo svi manijaci i ajmo u zatvor….toliko mi ide na k….cela ova varijanta gde sve žene skaču da kamenuju nekog, a pri tome se žale da nema pravih muškaraca i zato su same, a pri tome imamo ekspanziju svih vrsta polova i trans budalaština“, navodi se u jednom od komentara.
Lejla Kašić, voditeljica i producentkinja TV emisije Dnevnica, objavila je da je Antonio Pusić, u toku snimanja, seksualno uznemiravao i omalovažavao. Nije htjela da govori o detaljima. Slučaj je prijavila policiji.
Pusić se oglasio tek nekoliko dana kasnije i potvrdio priču Lejle Kašić. Cijeli slučaj stavio je u kontekst neshvaćenog buntovnika, žrtve kulturnog modela u kojem živimo. U međuvremenu su gomile šovinista i seksista na društvenim mrežama razuzdano vrijeđali i omalovažavali Lejlu Kašić. Od toga da je sve zaslužila, do toga da namjerno diže paniku kako bi se proslavila preko popularnog muzičara iz Herceg Novog.
„Ona je ozbiljan bolesnik…ali kako da je kriviш jadnu kad niko živ ne zna za nju, a silno želi da postane poznata… Platiće ova Rambu nekoliko miliona i raznim valutama za ovo“, kazao je jedan od komentatora.
Rambo je u reagovanju ukazao da je sve skupa u stvari bila kulminacija njegove nervoze zbog koncepta emisije. Inače radi se o emisiji koja se odavno emituje i čiji koncept nije nikakva tajna. Na učestvovanje u Dnevnici Pušić je dragovoljno pristao. Lejlu Kašić, on je i u reagovanju, objavljenom na svom fb profilu, nazvao „ludačom“ i ustanovio „da treba da se liječi“. Odbio je da joj se izvini.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Pročitajte više u štampanom izdanju Monitora od 17. marta ili na www.novinarnica.net
Komentari
DRUŠTVO
GRADONAČELNIK NIKŠIĆA NIJE KRIV ZA IZJAVE O ZLOČINU U SREBRENICI: Negiranje genocida na sudu prihvatljiv način

Viši sud u Podgorici oslobodio je gradonačelnika Nikšića Marka Kovačevića optužbi da je negiranjem genocida u Srebrenici širio mržnju. Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina
Televizija Crne Gore prikazivala je u večeri 29. decembra 2021. godine bosanskohercegovački film Quo vadis, Aida. Riječ je kinematografskom ostvarenju Jasmile Žbanić, nominovanom za prestižnu američku nagradu – Oskar, a dobitnik je i više značajnih međunarodnih nagrada. Film obrađuje genocid u Srebrenici 1995. godine.
Iste večeri, pred prikazivanje filma, okupilo se nekoliko desetina, uglavnom, srednjovječnih muškaraca da protestuju protiv filma. Skup su, navodno, organizovali pripadnici pravoslavnih bratstava, koji svoje nacionalističke ideje i pokliče često kriju iza vjere i humanitarnog rada. Na glavnom ulazu u Radio-televiziju Crne Gore raširili su transparent – „Srebrenica nije genocid“. Riječi na transparentu obrazložio je i epski pjesnik Slavko Perošević, počasni član nikšićkog pravoslavnog bratstva Zavjetnici Tvrdoš. „Smatramo da zločin koji se dogodio u Srebrenici nikako ne može biti tretiran kao genocid… Može da se razmatra na nekim nivoima da li se u Srebrenici dogodio određeni zločin. Sigurno je da se i dogodio. Strijeljanje ratnih zarobljenika može da se tretira kao ratni zločin, ali nikako kao genocid“, kazao je tada on.
Krivični zakon Crne Gore zabranjuje negiranje ili relativizaciju genocida, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom međunarodnog krivičnog suda. To krivično djelo naziva se izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, a zaprijećena je kazna od šest mjeseci do pet godina.
„Kazniće se i ko javno odobrava, negira postojanje ili značajno umanjuje težinu krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina učinjenih protiv grupe ili člana grupe koja je određena na osnovu rase, boje kože, religije, porijekla, državne ili nacionalne pripadnosti, na način koji može dovesti do nasilja ili izazvati mržnju prema grupi lica ili članu takve grupe, ukoliko su ta krivična djela utvrđena pravosnažnom presudom suda u Crnoj Gori ili međunarodnog krivičnog suda“, navodi se u Krivičnom zakoniku Crne Gore.
Više državno tužilaštvo u Podgorici u ovom događaju tada je pokrenulo izviđaj, ali je donijelo odluku da nije počinjeno nijedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti. Oni su predmet proslijedili Upravi policije kako bi utvrdili da li u ovim radnjama ima prekršaja. Međutim, ni policija nije našla da je u radnjama ovih lica bilo nekih kršenja zakona.
Tužilaštvo je nastavilo da ignoriše širenje mržnje, koje se moglo čuti u pjesmama i vidjeti na transparentima koje su nosile ove grupe dok su demonstrirale na ulicama. Sve dok u Skupštini Crne Gore nije usvojena Rezolucija o Srebrenici.
Nakon toga je gradonačelnik Nikšića Marko Kovačević, član Glavnog odbora Demokratskog fronta (DF) i Nove srpske demokratije (NSD), koji je navodno blizak sa gorepomenutim pravoslavnim bratstvima, na jednoj srbijanskoj televiziji ponovio tezu da Srebrenica nije genocid. On je tada kazao da se u Skupštini vidjelo ko je izdajnik, da su Srbi napadnuti i da treba da se brane.
„Uostalom, mislim Kartaginu treba razoriti. Uostalom, mislim nije bio genocid u Srebrenici“, kazao je Kovačević.
Demokratska partija socijalista tada je podnijela krivičnu prijavu protiv Kovačevića. Više državno tužilaštvo u Podgorici je ovog puta podiglo optužni predlog protiv gradonačelnika Nikšića. Smatrali su da je javnim negiranjem genocida širio nacionalnu i vjersku mržnju.
„U predmetu formiranom u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici, protiv M.K., zbog krivičnog djela – izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, nakon sprovedenog postupka izviđaja tokom kojeg je isti saslušan u svojstvu osumnjičenog, na okolnosti povodom iznijetog stava o genocidu u Srebrenici, koji je iznio u emisiji Usijanje dana na TV Kurir, dana 18. 06. 2021. godine, te prikupljenih drugih neophodnih dokaza, ovo tužilaštvo je protiv M.K. podnijelo optužni predlog Višem sudu u Podgorici zbog navedenog krivičnog djela“, objasnila je tada rukovoditeljka tog tužilaštva Lepa Medenica.
Međutim, sud je utvrdio da tužilaštvo nije dokazalo da je način negiranja genocida bio takav da može dovesti do nasilja ili izazivanja mržnje prema grupi lica ili članu neke takve grupe. U obrazloženju presude sud se pozvao i na presudu evropskog suda u Strazburu u predmetu Perinček protiv Švajcarske. Tužilaštvo je prošle sedmice uložilo žalbu na ovakvu odluku.
Dio pravnika sa kojima je razgovarao novinar Monitora, smatraju da ovaj slučaj nije mogao biti primijenjen u ovom predmetu jer je Perinček u Švajcarskoj negirao genocid Otomanske imperije nad Jermenima 1915. godine. Iako je Švajcarski nacionalni savjet ovaj događaj priznao kao genocid, on nije kao takav priznat međunarodnom presudom. A genocid je zločin koji mora utvrditi sud, što je bio i razlog presude Evropskog suda protiv Švajcarske. S druge strane, međunarodni sud u Hagu je donio presudu da je u Srebrenici počinjen genocid.
Drugi pravnici smatraju da, kao i u ovoj međunarodnoj presudu, tužilac Višeg tužilaštva nije dokazao kako je izjava Kovačevića izazvala ili mogla da izazove javne nerede i nemire. To je Evropski sud i naveo u svojoj presudi u korist Perinčeka.
Neki pravnici apostrofiraju dvostruke standarde tužilaštva kada je riječ o negiranju genocida u Srebrenici. Bivši ministar pravde Vladimir Leposavić, pravoslavna bratstva ili, pojedini predstavnici Srpske pravoslavne crkve, nijesu izvedeni pred sud zbog izjava sličnih Kovačevićevoj. Jedina razlika je što je protiv Kovačevića krivičnu prijavu podnijela partija za čijeg zemana je postavljena većina tužilaca.
Uglavnom, negiranje genocida u Crnoj Gori je i dalje nekažnjivo. A gradonačelnik Kovačević je javnosti pozat i po pjevanju pjesme u kojoj „kukaju bule“.
Deset mjeseci zbog poziva na klanje Cetinjana
Posljednji izvještaj državnog tužilaštva (za 2021) kaže da je zbog krivičnog djela izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje prijavljeno 45 osoba. Najviše ih je gonjeno zbog govora mržnje na internetu.
Većinu prijava tužilaštvo je odbacilo. Tužioci su odlučili da ne gone 32 osobe. Većina optuženih je završila u zatvoru.
„Sud je protiv šest lica donio osuđujuće presude, od čega je protiv pet lica izrečena kazna zatvora i protiv jednog lica uslovna osuda; protiv 3 lica donijete su oslobađajuće presude“, navodi se u izvještaju.
Uvidom u nekoliko javno dostupnih presuda može se vidjeti da su ljudi većinom pozivali na nasilje prema određenoj nacionalnoj ili vjerskoj grupi. U jednoj presudi navodi se da je okrivljeni podsticao na nasilje i mržnju u ime religije. Za to krivično djelo dobio je 10 mjeseci zatvora.
„Na svom profilu koji je registrovan pod imenom ’S.M.’ objavio govor sadržine ’Ja sam spreman za Cetinje. Malo mi se grb iskrivio, ali dobro. Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće. Svi na Cetinje, aloo! Nema, nema zajebancije, evo kapa se pripremila, jedno dva- tri noža da ponesemo i boli nas uvo’, piše u presudi.
Ivan ČAĐENOVIĆ
Komentari
DRUŠTVO
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja

Ni nakon skoro 18 godina od ubistva inspektora Slavoljuba Šćekića nema pravosnažne presude
Slučaj ubistva visokog inspektora Slavoljuba Šćekića ni nakon skoro 18 godina nije makao dalje od početka. Nakon pravnog nadgornjavanja, slučaj protiv grupe koja se tereti za ovaj zločin našao se pred sudijama Apelacionog suda, gdje je nedavno na nedoređeno vrijeme odgođeno suđenje kako bi se vještaci mogli izjasniti o tome da li je drugooptuženi Ljubo Bigović zdravstveno u mogućnosti da prati sudski postupak i aktivno učestvuje u njemu.
Neizvjesno je kada će stići nalaz, a još neizvjesnije da li će i kada optuženi Bigović biti u mogućnosti da učestvuje u postupku.
Tokom ranijih sjednica, tačnije prije dvije godine, kada se slučaj ubistva Šćekića razmatrao nakon što je prvo Ustavni, a potom Vrhovni sud ukinuo osuđujuće presude, vještaci medicinske struke neposrednim pregledom optuženog Bigovića, ali i njegove dokumentacije ustanovili su da nije sposoban za suđenje ni u narednih šest mjeseci.
Kako su se konačno stekli uslovi za održavanje sjednica, sudije Apelacionog suda su ih i održale, a potom donijele odluku da presudu treba ukinuti i vratiti Višem sudu u Podgorici da ponovo sudi. Do suđenja ipak nije došlo jer je u novembru prošle godine Viši sud zatražio mišljenje od Vrhovnog suda Crne Gore – ko sada treba da sudi ovoj grupi.
Vrhovni sud je naglasio da suđenje i presudu u ovom slučaju moraju preuzeti sudije Apelacionog suda, koje su do sada dva puta ukidale odluku. Tako je vruć kromir vraćen sudijama Apelacionog suda koje će imati pred sobom težak posao – da urade ono što su u ukidnom rješenju sugerisale nižim kolegama da sprovedu kao dokaz – neposredno saslušanje Zorana Vlaovića zvanog Bohum, zaštićenog svjedoka u postupku za ubistvo policijskog funkcionera. Osim toga naloženo je da se u komunikaciji sa Upravom za izvršenje krivičnih sankcija (UIKS) utvrdi kako je i zbog čega usvojena njegova molba za prekid izdržavanja kazne zatvora.
Slavica Šćekić, sestra ubijenog inspektora, u razgovoru za Monitor ističe da je na ubistvo njenog brata Slavoljuba država zaboravila u potpunosti.
„Apsolutno ne mare za činjenicu da je Slavoljub život izgubio samo zato što je nju štitio od mafije i organizovanog kriminala. Zato što je štitio njen ustavni poredak i živote svih njenih građana. Na sve to država je zaboravila, potpuno svjesno, ne mareći za njenu odgovornost za Slavoljubovo ubistvo. Bez ikakve sumnje i dileme, država je odgovorna za Slavoljubovo ubistvo, jer ga nije zaštitila od mafije, kako one spolja, tako i one unutar nje same“, kaže ona. „Možda je taj zaborav proizvod pritiska mafije? Sve na to ukazuje! Zaboravili su i obećanje dato 2005. godine, kada je ubijen moj brat. Kada su se zvaničnici prosto takmičili ko će više dati lažnih obećanja da će rasvijetliti ubistvo moga brata. Bila su im puna usta lažnih obećanja da će biti kažnjeni svi oni koji su izvršili zločin nad Slavoljubom. Ali, sve je ostalo samo na obećanjima“, kaže sestra ubijenog inspektora.
Za razliku od države, kaže ona, lik i djelo njenog brata, osim porodice, nijesu zaboravili građani koje je štitio od mafije.
„Narod nije zaboravio niti lik niti djelo moga brata Slavoljuba. I to je satisfakcija za tugu i bol njegove porodice, kaže Šćekić.
Otkriva i da za više od sedamnaest godina od ubistva, niko iz državnih organa, i Slavoljubovih kolega nije došao da posjeti mjesto gdje je on lišen života, niti da položi vijenac ispred biste u krugu Policijske akademije u Danilovgradu.
„Moj brat nije zaslužio ovakav odnos države prema njemu i njegovoj žrtvi. Država nije smjela da dozvoli da sudski postupak traje skoro dvije decenije. Država ne smije dozvoliti da ubistvo ostane nerasvijetljeno u potpunosti. Da ostanu nekažnjeni počinioci i nalogodavac ovog teškog zločina nad mojim bratom. Ali, kako stvari stoje, uzalud su svi vapaji porodice, država je to odavno već prećutno dozvolila po nalogu mafije i mafijaškog bosa“, kaže ona.
Dodaje da bez obzira na agoniju, muke i patnju koje trpi, porodica nikada neće odustati od pravde, sve dok ne budu kažnjeni svi koji su učestvovali u ubistvu, na direktan ili indirektan način.
Za ubistvo inspektora Šćekića, nepravosnažno su na po 30 godina zatvora osuđeni – Saša Boreta, Ljubo Bigović, Milan Čila Šćekić i Ljubo Vujadinović.
Bigović i Boreta optuženi su da su organizovali, a Čila Šćekić i Vujadinović da su izvršili zločin. Sada pokojni Alan Kožar osuđen je na šest godina zatvora za bombaški napad na Hotel Splendid.
Načelnik Uprave za opšti kriminalitet ubijen je 30. avgusta 2005. godine, sat iza ponoći, na svega 15-ak metara od porodične kuće u podgoričkom naselju Tološi.
Uzaludna posjeta
Baranin Ljubo Bigović, nakon što ga je tokom 2021. godine u spuškom zatvoru posjetio odlazeći premijer Dritan Abazović, dva puta je sprovođen u tužilaštvo kako bi dao svoja saznanja o tome ko je organizovao ubistva policijskog starješine Slavoljuba Šćekića, ali i ubistva bivšeg urednika Dana Duška Jovanovića. Bigović, navodno, tokom tih posjeta, tužiocima nije ništa značajno saopštio. Naprotiv odbio je da komentariše bilo šta.
O svojoj posjeti zatvoru, Abazović se, prije skoro dvije godine, javno „pohvalio“ medijima, uvjeravajući ih da će zločini biti rasvijetljeni.
„Ja sam posjetio visokopozicioniranog kriminalca u Spužu povodom jako važnog slučaja, kojeg izgleda neko želi da opstruira. Primio sam pismo i obavijestio sam nadležnog tužioca koji je preduzeo sve aktivnosti. Obavijestio sam Viši sud koji je morao da mi da odobrenje, a zatim posjetio i obavio razgovor sa jednim stanovnikom UIKS-a“, kazao je Abazović.
On je kazao da je posjeta bila u cilju „jednog velikog predmeta”, o kome nije htio da priča – „jer bi ga tako upropastili”. Samo par sati kasnije mediji su ipak saznali koji je to predmet, a Abazovićeve riječi do danas su ostale samo – obećanje.
Svetlana ĐOKIĆ
Komentari
-
Izdvojeno2 sedmice
ANKETA: Favoriti i saputnici
-
FOKUS2 sedmice
PRVI PREDSJEDNIČKI IZBORI NAKON PADA DPS-a: Na čijoj je strani neizvjesnost
-
FOKUS3 sedmice
ĐUKANOVIĆ I PREDSJEDNIČKI IZBORI: Nagovoren?
-
OKO NAS1 sedmica
ULCINJSKA PORT MILENA: Od simbola grada do septičke jame i nazad
-
DRUŠTVO3 sedmice
18 GODINA NAKON UBISTVA INSPEKTORA SLAVOLJUBA ŠĆEKIĆA: Suđenje bez kraja
-
INTERVJU2 sedmice
BETI LUČIĆ, GLUMICA: Nikog ne zanima mrtvo kazalište
-
ALTERVIZIJA3 sedmice
Veliki prelom
-
Izdvojeno2 sedmice
OPET O POZAJMICI I SUMNJIČENJU MILOJKA SPAJIĆA: Agenda za izbore i posao za tužilaštvo